6. dio

Prijevod: galaksija

Dijete

Mladić kojem je bilo dato Toliko
mnogo od zemlje-toliko mnogo od neba

Wordsworth


Postoji uvijek jedan momenat u djetinjstvu
Kada se vrata otvore i puste budućnost unutra.

Graham Greene


Oduprite se đavolu i on će pobjeći od vas.

James 4:7

Nevidljive sile su se po prvi put umiješale u Tedov život još kad je on bio veoma mlad, kad mu je bilo oko šetiri ili pet godina, a posljedice tog njihovog upada bile su par pljuski i isprašeno dupe. To, kao i velika neobičnost cijelog događaja, doprinjelo je tome da ga on nikada ne zaboravi.

Jednog jutra, kratko nakon zore, mali Tedi se probudio zatekavši se kako lebdi iznad kreveta. Bio je iznenađen ali ne i uplašen, čak i nakon što se njegova tačka posmatranja pomakla prema gore odakle je mogao jasno da vidi svoje zaspalo tijelo u krevetu s glavom koja viri ispod pokrivača. Sljedeća stvar koje je postao svjestan bila je ta, da se iznenada našao u kuhinji lebdeći tamo u blizini plafona, dok se ispod njega u sobi odvijala jedna aktivna scena. Tamo su bile njegova majka i baka, i razgovarale su sa njegovom ujnom i ujakom, kao i malom rodicom Sally koji su neočekivano navratili. Tedi je bio toliko iznenađen tom situacijom tako da jedino što je mogao učiniti, bilo je samo da gleda i sluša.

“Šta radite ovdje tako rano?” pitala je njegova majka. “Mora da ste krenuli negdje na put.”

“Da,” rekla je njegova ujna, “sinoć smo odlučili da odemo danas do Parrish-a, da vidimo mog brata i njegovu porodicu prije nego što se vrate natrag u Mobile. Oni su tamo kod tate već nekoliko dana. Pa smo pomislili da svratimo do vas i povedemo Tedija sa sobom, ako ga hoćete pustiti da ide s nama. Sally i on se uvijek lijepo slažu. Osim toga, kada su zajedno onda je i nama lakše”, nasmijala se ona. Gore iznad njih, Ted je postajao sve uzbuđeniji i srećniji što će moći da bude s njegovom rodicom. Sally je bila jedna od njegovih najboljih partnera u igri a svaka avantura koja je razbijala monotoniju života na farmi za njega je bila poslastica.

“Ne,” odgovorila je njegova majka. Tedi nije mogao vjerovati svojim ušima. “Ne, bolje je da ovaj put ostane kod kuće”. Njegov otac dolazi danas, a takođe smo mislili da ga odvedemo i na šišanje. A moramo mu kupiti i nove cipele jer su mu ove koje nosi probušene. Tako, najbolje je da ovaj put ne ide.”

Tediju je srce bilo slomljeno i bio je veoma ljut. “Kako to misliš!?” vikao je. “Zašto ne mogu da idem s njima!?”

Međutim, bez obzira na to koliko glasno je on protestovao, njegova majka ga je ignorisala kao i svi ostali koji su tu bili. Na kraju je shvatio da oni nisu ni znali da je on tu. Nisu ga mogli ni vidjeti ni čuti, dok je njegov mladi um bjesnio. Bez obzira na to koliko se on trudio da ih prekine, oni su nastavljali sa svojom pričom o nekim rođacima i drugim trivijalnim stvarima a onda su se spremili da idu.

“Najbolje da izađete kroz zadnja vrata s ove strane kuće,” predložila je njegova majka. “Ako vas Tedi čuje da izlazite kroz prednja vrata, onda će se sigurno probuditi. Razbjesniće se zbog toga što ne može ići s vama, pa će stvar završiti tako što će još morati dobiti po dupetu.” Oni su se nasmijali i majka ih je ispratila napolje, ostavljajući Tedija koji se onako nevidljiv pušio od ljutine.

Bio je veoma ljut što ga nisu pustili da ide, bio je ljut i zbog toga što su se smijali na njegov račun a najviše ga je ljutilo to što su ga svi ignorisali.

Iznenada, Ted se uspravio u krevetu i zbunjeno pogledao unaokolo. Bio je očigledno ponovo u svom tijelu, međutim, nije imao vremena da razmišlja o tome. Pušeći se još uvijek od ljutine, iskočio je iz kreveta i sjurio se kroz dugački hodnik u kuhinju. Njegova majka i baka bile su tamo same i čistile su sto nakon doručka.

“Zašto me niste pustile da idem?” vikao je u ljutini. “Htjeo sam da idem sa Sally! Želio sam da idem s njima na put!” Dvije žene su piljile prvo u njega a onda jedna u drugu. “O čemu ti to zaboga pričaš?” upitala ga je majka. ‘Oni su upravo bili ovdje! Vidjeo sam ih!” vikao je Tedi, dok je frustrirano brisao suze s lica.

“Ne, nisi” suprostavila mu se majka. “To je bilo prije više od sat vremena a ja sam odmah nakon što su otišli provjerila tvoju sobu. Ti si bio spavao.”

“Uh-uh, ja sam bio ovdje,” bio je uporan on. “Ti si bila nekulturna! Nisi htjela da mi odgovoriš kad sam pričao s tobom, majko. Vidjeo sam ujaka, ujnu i Sally kako su stajali upravo ovdje. Pitali su te da i mene povedu s njima a ti si rekla – ne! A, ja sam želio da idem, ja želim i sada da idem!”

Majka ga je onda uhvatila i udarila ga par puta po stražnjici. “Odmah da si prestao da kukaš,” naložila mu je i poslala ga u njegovu sobu. On se smirio na neko vrijeme ali je kasnije opet ponovio svoju priču kako je bio u kuhinji i tamo vidjeo njegove rođake. Bio je ljut što mu niko nije vjerovao. Kada je baka uspjela da ga nađe nasamo na jedan momenat, upozorila ga je da više ne priča o takvim stvarima.

“Tedi, neko može pomisliti da si čudan ili da nešto s tobom nije u redu,” rekla je ona. ‘Takve stvari se jednostavno ne dešavaju. A ako se dese, onda su to ružne stvari. Ti si premlad da bi znao o kralju Saulu i vještici Endori a oni su upravo ovdje u Bibliji. Dečko, treba da se kloniš takvih mračnih stvari.” Čvrsto ga je zagrlila. “Baka tebe voli, Tedi,” šaputala mu je na uho. “Ti si moj dobri dečko, najdraži, i ja ću uvijek da te pazim. Ali moraš da budeš oprezan u životu. U ovom svijetu ima mnogo lijepih stvari ali takođe ima i mnogo onih koje su ružne.” Pustio je da ga baka tješi. On nije razumjeo zašto je ona bila tako zabrinuta isto kao što nije razumjeo šta mu se u stvari desilo. Ali kad baka kaže da je to bilo pogrešno, onda sigurno jeste, razmišljao je on. I nakon što niko nije više pominjao taj događaj, on je tako prešao u zaborav.

Međutim, nekoliko godina kasnije, 1975-te godine, sve mu se to vratilo natrag. Ted je tada živjeo u Atlanti, gdje je bio aktivan član spirtualističke crkve King’s Gate. Bio je zastalno zaposlen u jednoj banci ali je svake sedmice posvećivao par večeri za proučavanje i praktikovanje vidovnjaštva. Povremeno je održavao i privatne seanse kao i javna predavanja fascinirajući publiku tako što bi među njima birao pojedine osobe koje je očitavao i diskutovao s njima svoje uvide. Viđao je scene iz njihove prošlosti i budućnosti za koje se kasnije ispostavljalo da su bile istinite. To je bilo i vrijeme kad je došlo do pojave nekoliko čudnih incidenata.

Jedne noći, Ted se probudio i kao kroz san otišao je do pisaće mašine, stavio je u nju prazan list papira i počeo da kuca po tastaturi. U svom umu jasno je razabirao jednu priču, priču o jednom malom dječaku po imeny -“ Karly Kane,” za kojeg mu je glas u glavi rekao da je ovaj trčao za jednim zecom po livadi. Počelo je tako što je Karly išao kući s ručka, s malim zecom u naručju ali ga je u jednom trenutku uhvatila malaksalost, pa je sjeo na zemlju u sijenci jednog drveta. Njegova svjesnost se odjednom promijenila, šireći se i on se našao na nekom drugom mjestu gdje se onesvijestio. Kada se probudio, čuo je prelijepu muziku. Neki glas iz nepoznatog izvora vodio ga je kroz maglovitu zemlju čudesa i divljih stvorenja, dok je u blizini pjevala jedna grupa djece. Ta muzika je navela Karly-a da razmišlja o nebesima. Tamo je bilo oko tridesetak djece koja su bila odjevena u plavo i on je ispružio ruke kako bi ih dodirnuo. “Ne,” rekao mu je glas, “ovaj put ne možeš biti s njima.”

Karly se počeo ljutiti, vičući i tukući ka glasu koji ga je pokušavao kontrolisati. Odjednom se sve promijenilo. Djeca su otišla, drvo sa sijenkom je nestalo, čak je i zec nestao, dok je Karly sjedio sam na suncu žudeći za svojom kućom.

Ted je završio priču i otišao pravo natrag u krevet. Tek kad je sljedećeg jutra pronašao uredno otkucane papire na svom radnom stolu, sjetio se da je u neka doba prošle noći ustajao zbog nečega i pisao nešto na mašini, iako mu nije bilo jasno šta ga je bilo motivisalo za to i kako je uspio da to napravi u to vrijeme.

Kad se isto desilo drugi put, Ted se još manje sjećao cijelog događaja. Jednog jutra se probudio i našao nekoliko uredno otkucanih stranica papira kako leže pored njegove pisaće mašine. Živjeo je sam tako da u kući nije bilo nikoga drugog ko bi to mogao napisati a sam sadržaj mu je bio potpuno nepoznat. Sjećao se kao kroz maglu da je ustajao zbog nečega prošle noći ali se nije sjećao da je nešto radio a pogotovo kucao na pisaćoj mašini. Sve to mu je bilo zagonetno.

Tekst se odnosio na Margaret Mitchell, spisateljicu koja je bila autor novele POHUJALO S VIHOROM, međutim, Margaret Mitchell nije mnogo zanimala Teda. Priča je govorila da je stvaranje umjetničkog djela gospođe Mitchell’s bio jedan zadatak koji je bio obavljen uz pomoć nekih spiritualnih formi ili duhova-vodiča. Radeći kroz gospođu Mitchell, ti duhovni entiteti su napravili jednu veličansvenu knjigu koja je oživjela romatičnu južnjačku tradiciju. Tako je u toj priči koja se našla u njegovim rukama rečeno sljedeće:

“Taj duh je bila jedna visoko razvijena duša, koja je jednom živjela život koji je bio sličan životu Scarlett O’Hara, a njena priča je bila toliko snažna da je ona morala da je kaže. Njoj je bilo potrebno da se oslobodi te energije i Margareta joj je poslužila kao kanal za to.

Ona je tako kroz Margaretinu olovku bila u stanju da prizna krivicu za svoje nepošteno ponašanje koje je povrijedilo mnoge ljude za vrijeme kada je ona bila na zemljskoj ravni. To je takođe pomoglo Margareti u njenom vlastitom duhovnom razvoju, dok je ista priča zabavljala i milione ljudi širom svijeta. Tiho i tajanstveno, ona se kretala oko Margarete, te su one tako formirale tim koji je proizveo jednu od najpoznatijih svjetskih novela svih vremena.”

To nije bila ona vrsta priča ili medijuma koja mu je bila poznata od njegovih duhova-vodiča. Smisao same te priče mu nije bio jasan a još više ga je brinulo to što se uopšte nije sjećao da ju je on napisao.

Doduše, ona prva priča se mogla inekako objasniti, razmišljao je, jer je bilo jasno da se Karly-jev opis, ponašanje i njegova pozadina, podudaralo s njegovim ličnim. Pitao se da li je ta priča proizašla iz nekog zaboravljenog sjećanja iz njegovog djetinjstva. Tako je pretraživao svoju prošlost ali je ostao praznih ruku. Jednostavno se nije mogao sjetiti da mu se tako nešto desilo kad je imao osam godina, koliko je imao Karly u toj priči. Doduše, kada je razmišljao o tim godinama provedenim u Alabami, sjetio se kada je onog jutra napustio svoje tijelo u krevetu i doletjeo u kuhinju. On je volio svoje djetinjstvo i ljude koji su se brinuli o njemu, pogotovo svoju baku. Kada bi pomislio na nju, pojavljivao bi se jedan poseban osjećaj koji ga odavno proganja. Njena smrt, kad je njemu bilo deset godina, urezala mu se duboko u srcu. Iako nije imao razloga za to, Ted je uvijek imao jedan osjećaj krivice i nelagodnosti u vezi s tim.

Samo da se neke čudne stvari nisu desile neposredno prije njene smrti, vjerovatno bi se osjećao drugačije. Njegova porodica se prije toga preselila sa farme u jedan manji gradić, tako da nije mogao često da posjećuje baku. Ona bi ponekad dolazila u posjetu i ostajala bi dvije do tri sedmice a njihova kuća bi se tom prilikom punila opojnim mirisima raznovrsnih kolača. Kuća im je bila mala, tako da kad bi baka dolazila u posjetu, spavala bi u Tedijevoj sobi zajedno s njim. Tedi bi se priljubio uz nju i brzo zaspao dok bi mu ona pričala priče iz starih vremena. Svaki detalj njene poslednje posjete još uvijek je jasno bio urezan u Tedovoj glavi. Otac ju je dovezao u grad u četvrtak naveče jer je vožnja do farme i natrag bila veoma duga. Tako, jedva da su imali prilike da malo popričaju, prije nego što su otišli u krevet. Međutim, Tedi se radovao dolazećem vikendu i bakinim biskvitima koje ona obično priprema za nedjeljni doručak. Obukao je svoju piđamu i uvukao se u krevet ispod pokrivača, dok je njegova baka u njenoj dugoj bijeloj spavačici legla pored njega. Krevet se ubrzo ispunio toplinom i Tedi je skoro odmah zaspao.

Bilo je mračno kada je otvorio oči. Osjetio je da je nešto u sobi, dosta prije nego što je to mogao čuti, međutim, kad je pokušao da ustane i pogleda unaokolo, njegovo tijelo se nije moglo pokrenuti. Osjetio je strahovit užas kao neka životinja uhvaćena u zamci. Želio je svim svojim srcem da se pribije uz baku koja je bila pored njega.

Onda se nešto pomaklo i Tedi se iznenada našao na podnožju kreveta odakle je mogao da vidi oba njihova tijela kako još uvijek leže ispod pokrivača a sada je mogao čuti i glas. Bio je to jedan njemu nepoznat glas, dubok i ljutit muški glas, a u jednom momentu se čak luckasto zapitao da li je moguće da taj glas dolazi iz njega jer nije mogao vidjeti nikoga drugog u sobi. Te riječi mu nisu imale nikakvog smisla, međutim, Tedi je mogao osjetiti opasnu srdžbu u njima. Ponovni pomak, i sada je bio ponovo u svom tijelu u krevetu ali još uvijek nesposoban da se pomakne. Baka se takođe nije micala. Ljudski, duboki i strašni glas je stalno nešto gunđao a Tedi je pokušavao da mu vikne da ućuti. Ali, njegova usta se nisu mogla otvoriti. Nije mogao podići ni svoju ruku kako bi dohvatio lampu pored kreveta a nije mogao ni gurnuti baku u leđa kako bi je probudio, nije mogao učiniti ništa, osim, biti uplašen. Tako je zatvorio svoje oči i kako mu se činilo, kad ih je otvorio sljedećeg momenta, mogao je vidjeti kako se sunčeva svjetlost probija kroz zavjese prozora pored kreveta.

Baka je već bila ustala iz kreveta i izašla iz sobe. Tedi je pospano otišao u kuhinju i tamo je zatekao kako sama sjedi za stolom. Ona je na sebi imala istu onu odjeću u kojoj je došla dan prije, a njen kofer je stajao čekajući pored vrata. “Gdje je mama?” pitao ju je, gledajući unaokolo. “U kupatilu”, odgovorila je. “A tvoj otac je otišao na posao. Mislim da se sada i ti trebaš spremati u školu?”

“Uh-huh,” rekao je, okrenuvši se da pođe. A onda je stao i vratio se natrag do bake s jednim upitnim izrazom na licu. “Šta je bilo ono prošle noći?” upitao ju je.
“Šta je bilo, šta?” odgovorila je ona izbjegavajući njegov pogled.
“Zar nisi čula, bako?” pitao je on. “Ko je bio onaj čiko? Probudio sam se i čuo sam ga kako priča. Nisam ga vidjeo ali me je uplašio. Ko je to bio?” Ispružila je ruke i stavila Teda u krilo. Oči su joj bile pune suza kad mu je napokon odgovorila, a i dječak je tada takođe počeo da plače.

“To je bio đavo, sine,” rekla mu je. “To je bio đavo, a ti nemoj uopšte da se brineš o tome. Tvoja baka je to riješila, tako da ne moraš više da misliš o tome.” Poljubila ga je u oba obraza a onda ga je ponovo spustila na pod. “Sada se obuci a ja ću ti napraviti jedan dobar doručak. Ajde, sada,” zapovijedila mu je. Tedi ju je poslušao ali ga je brinulo ono što mu je baka rekla. I njene suze. Ako se ona bila toliko uplašila da je plakala, onda je taj Đavo sigurno bio jedan veoma, veoma, rđav čiko. Bilo mu je drago što mu je baka obećala da će ga štititi.

Kada se vratio iz škole tog dana zatekao je majku, oca i baku usred jedne žestoke rasprave.

“To je ludost,” govorio je njegov otac. “Zaboga, pa tek si došla ovamo!” Okrenuo se kako bi dobio podršku od Tedijeve majke ali ona je samo slegnula ramenima. “Pa, šta,” odgovorila je baka. “Želim da idem kući, baš sada.”

“Pa, majko, ne mogu tek tako da te sada stavim u auto i vozim natrag do farme,” rekao je njegov otac. “Imam još poslova koje moram da obavim. Zašto ne ostaneš do sljedećeg vikenda?” Baka nije popuštala. “Ja sam se spakovala i želim da idem sada. Žao mi je što je to tako ispalo, ali moraš me vratiti kući.”

Tedijev otac je zatresao glavom. “Ja jednostavno ne mogu to da uradim večeras,” rekao je. “Sutra bih mogao da te odvezem ali to stvarno nije u redu.”

“Dobro, onda sutra,” baka se nevoljno složila. “Odvešćeš me kući sutra ujutro.”

Te noći je baka u Tedijevom krevetu čitala bibliju naglas dugo vremena. A onda se duboko molila ljuljajući Teda u svom naručju u ritmu sa riječima koje je šaputala.

Sljedećeg dana prije doručka, opet je bila obučena i spakovana nestrpljivo očekujući da se i ostatak porodice spremi. Kad je sve bilo spakovano i utovareno u auto, krenuli su na tročasovno putovanje do stare farme. Tedi se zadovoljno igrao na zadnjem sjedištu i primjetio je da su odrasli slabo šta pričali. Njegov otac je izgledao duboko zamišljeno, majka je bila ljuta dok je baka jednostavno ćuteći gledala ispred sebe.

Kad su došli do farme, Tedi se brzo iskobeljao iz auta i otrčao do dvorišta želeći da se malo protegne i poigra nakon dugotrajne jutarnje vožnje. Njegovi roditelji su pomogli baki da unese svoje stvari u kuću, dok je Tedi otrčao do ljuljačke koja je visila na jednom drvetu pored ograde dvorišta. Umor od dugog putovanja je brzo nestao i on se osjećao ushićeno što je opet bio na mjestu kojeg najviše voli. Iznenada, jedan glasan vrisak prolomio se iz kuće i Ted je zaustavio ljuljačku. Kad je uletjeo u kuću čuo je još jedan vrisak, međutim, nije stigao daleko jer ga je majka zgrabila i odnjela u dnevnu sobu. Preko ramena je uspjeo vidjeti kako njegov otac kleči na podu dok je njegova draga baka ležala tamo blijeda i nepokretna.

Sve je izgledalo kao neki usporen film.U bunilu je gledao kako njegova baka odlazi dok su čekali dolazak hitne pomoći. Svega što se nakon toga dešavalo on se sjećao samo kao kroz neku maglu. Prošlo je dosta vremena dok Tei nije prestao da žali za bakom i nikad nije zaboravio one čudne riječi koje je ona prozborila dok su sjedjeli pored trpezarijskog stola. “To je bi Đavo.” On takođe nije mogao objasniti sebi krivicu koju je osjećao u vezi s njenom smrću.

Doktori su rekli da je baka umrla od izljeva krvi u mozak ali Tedi nije bio siguran u to. On je čuo onaj zloćudni glas a ako je baka rekla da je to bio Đavo, onda sigurno jeste. Pa, dobro, šta je đavo htjeo onda? Baka mu je rekla da se ne brine, da će ga ona i Bog štititi, ali od čega? Da li je to bio razlog što je baka umrla, da bi njega zaštitila? Ništa što je naučio kasnije za vrijeme svoje spiritualističke obuke nije bilo u stanju objasniti taj događaj, tako da se to pretvorilo u jedno daleko sjećanje protkano nekim neobjašnjivim osjećajem krivice.

Stranica 6 od 24 Sve stranice