Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish


14. dio

Prijevod: vjetar

...vo?en nekom ?udnovatom silom, ja sam osu?en na putovanje
ruku pod ruku sa svojim ?udnim junacima

Gogolj


Do kraja ljeta je Ted opet bio zdrav.

Kontaktirao je šefa i na svoj užas doznao kako je zbog dugog izostanka neki drugi zaposlenik preuzeo njegovo radno mjesto. Znao je da ga je tvrtka dužna vratiti na posao, ali trenutno u Tuscaloosa uredu za njega nije bilo mjesta.

Umjesto toga, ponu?eno mu je namještenje u stotinu milja udaljenom Gadsdenu. Iako potišten zbog seljenja tako daleko od ku?e i prijatelja, Ted je, odlu?an da izvu?e najbolje iz situacije, ipak prihvatio ponudu. Da bi se financijski oporavio od mjeseci nezaposlenosti bilo mu je potrebno zaposlenje, a i nadao se da život u Gadsdenu ne?e biti previše samotan.

Me?utim, kad se jednom doselio u stan?i? prljavog industrijskog grada, sav njegov entuzijazam ubrzo je splasnuo. Nikoga tamo nije poznavao i njegova depresija se produbila. Jedini odmor od monotonije svakodnevnice Tedu su bili odlasci u Tuscaloosu, koje je prakticirao gotovo svaki vikend. A svake nedjelje, dok se vozio natrag u Gadsden, njegov duh bi opet potonuo.

Na jednom od tih putovanja ku?i, kad ništa posebno nije imao u planu, Ted odlu?i sko?iti do Chuckera, bara u kojem je visio za vrijeme faksa. Chucker, u svoj svojoj mjesnoj ozloglašenosti, nije bio ništa drugo doli natkriveni kolni prilaz zatvoren na oba kraja. Dotrajali stolovi i stolice trusili su se po podu, zimi je bilo hladno, a ljeti sparno, a žohari su ga smatrali svojom domovinom. Drugim rije?ima, Chucker je bio omiljeno studentsko okupljalište za razuzdavanje, a Tedu je bila potrebna dobra doza smijeha.

Ralph i Ted su bili stalni gosti Chuckera sve do Tedove bolesti, koja je u stvari i dovela do jednog od onih incidenata zbog kojih je mjesto i došlo na glas. Nakon što je Tedu dijagnosticiran hepatitis i on je hospitaliziran, Ralph je obavijestio stalne goste bara da su svi oni bili izloženi vrlo zaraznoj bolesti. Svi su digli galamu oko injekcija gama globulina koje su morali primiti, no nitko glasnije od sveu?ilišnog profesora dr.Eugena Thorn.

Prvo je nakratko osuo paljbu po odsutnom Tedu, a zatim se prebacio na lije?nike, medicinske sestre i medicinu op?enito, deklariraju?i da nikad ne?e i?i u bolnicu. No banda iz Chuckera ga je odvukla sa sobom bez obzira što je cijelim putem prosvjedovao.

Kada su stigli, drugi su inzistirali da bi dobri profesor trebao biti prvi nebi li ga tako ušutkali, te ga sestra povede u ordinaciju naloživši mu da spusti ga?ice i nagne se preko stola. Dok je ona pripremala injekciju, lije?nik iznenada širom otvori vrata, i dr. Thorn, potpuno izložen, „uslika“ pretrpanu ?ekaonicu. Ovaj prikaz bi do?ekan gromoglasnim aplauzom, a nakon toga dr. Thornovo vrije?anje Teda premetne se u prijetnje.

"Sad mi ga je dosta!" grmio je profesor, "sredit ?u ga! Kad se Ted Rice oporavi, moj je. Koštao me je dvadeset dolara za ovu prokletu injekciju, i još me natjerao da cijelom gradu pokažem golu guzicu! "

A svakim novim prepri?avanjem u Chuckeru zgoda je postajala sve napuhanija i ki?enija. Tako da kad se Ted pojavio te subotnje ve?eri, bio je popularni lik. Ušao je na vrata i svo komešanje i buka su prestali dok je ekipa zloslutno šute?i buljila u njega. Za udaljenim stolom netko je iznenada sko?io i uperivši prst u Teda zagalamio: "Bježite ljudi, ide tifusar Teddy!"

Smijeh se zaori lokalom, a Ted se probije do stola dr.Thorna, naru?i pivo i sjedne promatraju?i gužvu. Bila je to tipi?na mješavina kopa?a kanala i studenata, profesora i knjigovo?a, školarki i nekoliko pritajenih prostitutki, i hrpa Tedovih starih prijatelja.

Par tamnoputih lica isticalo se u gužvi, a hipiji su masi dodavali mrvicu ekscentri?nog kolorita. ?ak se i Regina Cook, nekad slavna balerina danas stotridesetkilašica, pojavila na jednokratnu izvedbu piruete.

Vrata se treskom otvoriše i eto Regine! Sva blistava u prevelikoj tuti uskakutala je u gužvu izvedbom arabeske iz „labu?eg jezera“ razbacuju?i uokolo stolice i „pokrovitelje“ bara, dok je dr.Thorn galamio: "Razlaz! Regina se valja! "

Krici su se vremenom prigušili i sve se vratilo u kolote?inu, izuzev dvije tu?e koje su svi ignorirali sve dok boksa?i nisu odustali i nastavili zajedno naru?ivati. Bila je to burna no? u Chuckeru, i prije nego su gosti o?ekivali, došuljala se pono? i vrijeme za fajrunt.

No pijana bagra još nije bila spremna na fajrunt. Netko je uzviknuo: "Hej, pa kod Joa u ku?i je tulum! Svi za mnom!"

I narod odgovori kupljenjem iz Chuckera i ukrcavanjem u karavanu automobila koja se kotrljala niz ulicu. "Dobro, nije da ?eš se pretvoriti u bundevu kad otkuca pono? ", re?e dr.Thorn Tedu. "Zato hajde, i ti isto ideš. Ti si jedini trijezan, ti moraš voziti."

I Ted se odjednom našao za upravlja?em svog auta namamljen i otet od najlu?e ekipe suvoza?a. Svi preobilno nato?eni putnici, u isti su glas, s dr.Thornovom nadglašavaju?om grmljavinom, disonantno izvikivali naputke. Uskoro se Ted prebacio u pravu traku slijede?i kolonu namjerenu na tulum koji je ve? satima bio u tijeku. Sve sobe su bile nakrcane ljudima i u ovaj kasni no?ni sat biješe to vrlo prijateljska gomila.

Ted je tumarao kroz veliku staru ku?u domahuju?i, razgovaraju?i i slušaju?i glazbu, koja je za razliku od bilo koje druge koju je ikad ?uo, bila puna ?udnih ritmova i nepoznatih instrumenata. Nešto kasnije, u jednoj sobi nabasao je na grupicu ljudi okupljenih oko niskog stoli?a nasred kojeg se nalazila njemu neprepoznatljiva novotvorina.

S cjevastim viticama koje su izlazile iz urnolikog tijela, naprava je izgledala poput metalne hobotnice. Ljudi u sobi su bili nasmiješeni, ali neobi?no mirni, i Ted je promatrao kako svako malo netko od njih uzme cjev?icu i duboko udahne iz nje. Zanimalo ga je što to rade, ali nije htio ništa pitati ne žele?i ispast neznalica.

Budu?i da nikada nije bio izložen takvim stvarima, uklju?uju?i tu i marihuanu, Ted doista nije imao pojma o ?emu se tu radi, ali kad mu je jedan poznanik domahnuo i ponudio: "Zašto ne povu?eš dim?", on se pridruži. Uzeo je cijev u usta i udahnuo punim plu?ima. Sjedio je tako nekoliko trenutaka napeto iš?ekuju?i, ali se ništa nije dogodilo.

Atmosfera je, s druge pak strane, bila tako puna sre?e i ljubavi da se Ted zavalio uživaju?i. Ostale je o?ito „bolilo za sve“, i Ted zaklju?i da on to jednostavno nije propisno u?inio. U ponovnom pokušaju Ted potegne iz nargile kao smuk. I opet nije primjetio nikakvu razliku. Me?utim, ljudi sa strane su primijetili odre?enu promjenu. Ted je bio duboko u razgovoru s nekim, a zatim, usred re?enice, lice mu se iznenada smrznulo u ?udni smiješak. Dvadeset minuta kasnije još uvijek nije završio re?enicu. Na kraju su ga prijatelji nježno poduprli uza zid i otišli.

"Tko je taj tip s blaženim smiješkom?" Ted je kasnije ?uo kako netko pita, ali je on predaleko odlutao da bi mogao odgovoriti. Omamljenost se produžila, a negdje iza tri ujutro, Ted osjeti kako ga podižu i usmjeravaju van. Tulum je gotov, re?eno mu je, vrijeme je da se krene ku?i.

Prije toga, me?utim, mora prona?i svoj auto, ogromni Buick koji je posudio od oca. Uz pomo? prijatelja, Tedov auto je lociran i on bi utrpan unutra. Njegov obiteljski dom nalazio se samo nekoliko blokova dalje, ali Ted je imao poteško?a s vidom. Njegova perspektiva se skroz iskrivila, a isto tako i motorika. ?ak mu se i hodanje ?inilo vratolomno brzim.

Kad je upalio auto bilo mu je nemogu?e kontrolirati mašinu. ?ak i najmanji, nježni dodir nogom po papu?ici gasa ispaljivao je auto prema naprijed sumanutom brzinom, tako da je, poput dobrog defenzivnog voza?a, zadržao jednu nogu na ko?nici dok je drugom dodavao gas. Plašljivo se izvukao na rikverc i zaputio niz ulicu, no svaki put kad bi dodao gas ?inilo se kao da ?e automobil eksplodirati poda njim.

Nije mogao shvatiti zašto brzinomjer o?itava samo pet milja na sat, kad je bio potpuno siguran da juri brže od dozvoljenog.

Spuštaju?i se sa kolnog prilaza pa niz cestu Ted je veliku pozornost posvetio svom kormilarenju. Put do doma prolazio je pored velikih, starih ku?a s prostranim oku?nicama. Ravno ispred sebe ugledao je ulicu u koju treba skrenuti. Okrenuo je volan i nagario makinu zatekavši se kako preko privatnog prilaza juri ravno u frontalni sudar sa garažom na njegovom kraju. Zamjenio je ku?ni prilaz za cestu, ali bilo je prekasno da se zaustavi. Mo?ni Buick se oteo kontroli i krenuo u stampedo.

"O moj Bože!" vrisnuo je skrenuvši u posljednjem mogu?em trenutku. Ne premišljaju?i usmjeri auto prema rubniku, bez pardona voze?i preko travnjaka, ravno u betonsko pojilište za ptice. Osjetio je udarac i ?uo struganje i lupanje krhotina po šasiji dok je automobil napredovao. Nažalost se i osu?eni nasad azaleja našao na putu pa su i one pokošene dok se vra?ao na kolnik ostavljaju?i iza sebe trag od iš?upanog grmlja i komadi?a cementa.

"Uf! To i nije toliko loše završilo! Vjerojatno ne?e ni primijetiti," razmišljao je ?estitaju?i si na izbjegavanju za dlaku. „Hvala Bogu da nisam zabauljao u tu garažu i još i neku štetu napravio! "

Ulica koju je trebao bila je to?no ispred njega, a Ted toliko zadovoljan samim sobom da nije uspio zamijetiti veliku garnituru vrtnog namještaja smještenu izme?u njega i njegovog cilj. Buick se nastavio valjati, a aluminijske stolice gužvati glasno krckaju?i pod njegovih kota?ima, no Teda nije bilo briga. Uspio je! Došao je do ulice živ i zdrav, i to je jedino važno!

"U redu", odahne, "sad je to dalje lagana vožnjica. Još samo par blokova. "

Ted je bubnuo preko rubnika pa zatalasao po sredini ceste kako ne bi još nešto pogodio. Pratila ga je buka struganja i grebanja, ali je bio previše fokusiran na svoj cilj da bi to primjetio. Sve u njegovu zadimljenu umu bilo je prikovano na dom, sada samo nekoliko ku?a udaljen.

Nešto je bljesnulo u retrovizoru. Ted pogleda gore i vidje rotiraju?a svjetla na policijskom autu koja se kre?u u njegovom smjeru. "Uh-oh", mislio je penju?i se polako na rubnik, "moraš biti kul. Ne želiš da nešto posumnja."

Patrolni automobil parkirao se iza njega i policajac se došetao do voza?eve strane Buicka odmahuju?i glavom. Navirio se kroz prozor u Tedovo nacereno lice i upita: "Što to radite?" Ted ispusti uzdah olakšanja kad je prepoznao policajca kojeg je nekoliko puta susreo u Chuckeru. "Oh, baš se vra?am ku?i“, odgovori on hiho?u?i se. "Znate li da posljednja tri bloka ostavljate trag od rasutog vrtnog namještaja iza vas?" policajac upita. "I da vu?ete sofu zaka?enu za stražnji branik?"

Zbunjen tim iznena?uju?im novostina, Ted se nagne kroz prozor i užasnuto zagleda u pokolj iza sebe. "O moj Bože!" zahrop?e. "Ma fu?kaš namještaj, ?ovje?e! Ja sam zabrinut za ljude koji su sjedili na njemu!"

Prestravljen, o?ekivao je da ga odvuku u zatvor, ali policajac koji je iz osobnog iskustva znao što se nekom može dogoditi nakon no?i provedene u Chuckeru, nije ga uhitio. A Ted, koji je izvukao lekciju iz marihuana-hobotnice, odlu?i da bi se možda trebao držati samo pive.

Ve?ina vikenda su, me?utim, bili dosadni i samotni, pogotovo kad se Tedu automobil pokvario i on nije mogao oti?i iz Gadsdena. Ipak, nekoliko mjeseci nakon preseljenja iznenadio ga je Ralphov telefonski poziv.

"Donna i ja bi te željeli vidjeti", veselo je rekao Ralph.

"Zašto ne bi ovaj vikend došao u posjetu? To je samo dva sata vožnje do Atlante. Super ?emo se provesti."

"Stvarno bih vas oboje volio opet vidjeti", rekao je Ted ", ali ne mogu. Auto mi je na popravku." " Nema problema ", Ralph je inzistirao. "Southern Airlines upravo imaju sniženje cijena. Let do Atlante bagatelno je jeftin. Zašto ne sjedneš na avion? Mi ?emo te do?ekati na aerodromu i povesti u razgledavanje Atlante. Svidjet ?e ti se."

O?ekivanje još jednog dosadnog vikenda u Gadsden bilo je više nego što bi Ted mogao podnijeti, pa je pristao i odmah obavio rezervaciju. U petak nakon posla otišao je ravno do aerodroma i ukrcao se na avion.

?ovjek koji je sjedio pokraj njega bio je vrlo prijateljski i odmah povede razgovor kako bi im brže prošlo vrijeme. Dok su razgovarali Ted se iznenadi otkri?em da je ?ovjek poznavao njegovu sestru jer su prije više godina radili u istoj banci. ?ovjek je sada bio predsjednik nove banke u Atlanti, i on i Ted ostatak leta provedoše u prijateljskom druženju.

"Uzgred budi re?eno," rekao je dok su se rastajali na aerodromu, "ako ?ete ikad razmišljati o preseljenju u Atlantu Tede, posjetite me u banci. Puno ?emo se poslovno širiti u ovom podru?ju, a budu?i da imate iskustva u financijama, mogli bi nam biti od koristi. "

"Hvala, puno hvala ", kazao je Ted rukuju?i se s njim. "To je stvarno lijepo od vas."

Ralph i Donna su stajali vani toplo do?ekavši Teda. Sljede?a dva dana bili su koloplet posje?ivanja i razgledavanja po gradu u koja su ga poveli njegovi prijatelji. Po prvi puta nakon preseljenja u Gadsden Ted se dobro zabavio i to je njegov povratak u sama?ki stan?i? u?inilo još depresivnijim. Razmišljao je o ljubaznom ?ovjeku kojeg je upoznao u avionu i ponuda za posao postajala mu je sve privla?nijom. Ralph ga je ohrabrivao da ju prihvati, a obojica su došli do zaklju?ka da bi to bio dobar na?in za Teda da se makne iz Alabame daleko od ?udnih i zastrašuju?ih psi-fenomena s kojima se tamo susretao. Govore?i sam sebi da ne o?ekuje previše kontaktirao je predsjednika banke i zatražio termin za razgovor.

Pozvan je u Atlantu i nakon cjelodnevnog obilaska banke i sastanaka s raznim zaposlenicima, Ted je dobio ponudu za radno mjesto. Nije mu trebalo ni dvije sekunde da prihvati, a kad se vratio u Gadsden obavijesti svoje i po?e se pripremati za preseljenje. Dva tjedna kasnije pronašao je stan u Atlanti i prionuo na u?enje o svom novom poslu. Njegovo prvo namještenje je bilo u odjelu kreditnih kartica uz ženu po imenu Harriett Wallace. Brzo su postali prijatelji, a Ted je u njoj pronašao ugodnog sugovornika i veliku pomo? u prilagodbi novoj okolini. U stvari, sve u njegovom životu u Atlanti razvijalo se tako glatko da je bio siguran kako je napravio dobar izbor preselivši tamo.

Jedno popodne dok je zadubljeno radio za stolom, Harriett se nagne prema njemu i prošap?e: "Hej, Tede, vjeruješ li u duhove?"

?elo mu se prestrašeno naboralo dok mu se u misli vratila no? terora u ku?i gospo?ice Flowers. "Zašto to pitaš?" upita je. "Moja prijateljica Julia ima prijateljicu po imenu Marie Jackson," objasni Harriett, "i upravo mi je rekla da kre?u s nekim predavanjima o duhovima."

"Predavanja o duhovima?" ponovi Ted. "Što je za ime Boga to?" "To je studij psi-razvoja ", re?e Harriett. "U?e te kako da komuniciraš s duhovima. Prijateljica želi da se pridružim i sudjelujem, ali ja stvarno ne želim i?i sama. Mislila sam da bi možda ti htio i?i sa mnom." " Uhuhu, nema šanse," Ted je protresao glavom. "To mi ni najmanje ne treba! Ne gospo, ne želim razgovarati s duhovima!" Harriett ga iznena?eno pogleda. "Što je bilo?" upita, "Što se to dogodilo, a da mi o tome nisi pri?ao?" "Sre?o", nasmijao se nervozno, "stvarno mi ne bi vjerovala da i jesam."

Ali Harriett se nije dala otkantati i nakraju je Ted popustio dovoljno da joj nešto malo ispri?a o iskustvu s Ralphom u Tuscaloosi.

"Da si kroz takvu muku prošla," zaklju?io je, "ni ti nebi htjela imati posla s duhovima. Zato, molim te Harriett, pusti to na miru i nemoj me tražiti da idem na ta predavanja, u redu? "

"Ma naravno", složila se i neko vrijeme se to nije spominjalo. Kako bilo, ona i Ted su se kroz idu?e mjesece još više zbližili redovito nave?er razgovaraju?i preko telefona jadaju?i se i tra?aju?i o poslu. Jedne no?i, nakon što su neko vrijeme proveli u razgovoru, Harriett opet spomene satove nastave psi-razvoja, mole?i Teda da još jednom razmotri svoj dolazak. "Kad bi samo znala koliko mi je i sama pomisao na sve te stvari još uvijek uznemiruju?a", kazao je iritirano, "ne bi nastavljala kopati po tome! Harriett, ti jednostavno ne razumiješ. Preselio sam sve do Alabame kako bih se maknuo od tih stvari, a sad ih ti pokušavaš vratiti u moj život. Osim toga, možda su baptisti u pravu. Možda je to sve djelo ?avola. To je nešto s ?im jednostavno ne želim imati posla, pa ako si uistinu moj prijatelj, odmah ?eš prestati s tim!"

"U redu, žao mi je", ispri?ala se Harriett. "Ali moram ti samo još nešto re?i i onda više to ne?u ni spomenuti. Nekoliko puta sam o tebi pri?ala Juliji, Tede, i Marie isto. Marie je pitala kako izgledaš, a kad sam joj objasnila inzistirala je da te sretne što je prije mogu?e. Ne znam zašto, ali obe?ala sam joj da ?u vas barem pokušati spojiti." "Pa molim te, nemoj!" Ted je odgovorio odlu?no. "Ne želim razgovarati s njima, ili se nalaziti, ili uop?e išta imati s njima."

?im je to izgovorio u telefon, Ted pogleda uvis i ugleda staklenu ?ašu koja se, kao nevidljivom rukom nošena, sa kuhinjskog elementa podigla u zrak. Od šoka mu je skoro vilica otpala. Tada ?aša iznenada tresne u sudoper zdrobivši se u tisu?u komadi?a.

"Što je to bilo?" upita Harriett ?uvši buku u pozadini.

"Za ime Božje, dolazi ovamo!" uzvikne Ted ispustivši slušalicu. Otr?ao je prestravljeno iz kuhinje ravno van na parkiralište, ne usudivši se vratiti unutra sam.


Harriett je stigla za par minuta. Ugledala je Teda koji je problijedio i nekontrolirano drhtao. Odveo ju je do stana i pokazao joj razbijeno staklo u sudoperu. Kad joj je rekao što se dogodilo, Harriett je postala nervozna poput njega. "Sad valjda razumiješ zašto ne želim pri?ati o duhovima?“, rekao je. "Sablasne stvari koje su se odigrale u prošlosti jednostavno su previše za mene. Ne želim te duhove nigdje u svojoj blizini! A onda si ti opet po?ela pri?ati o tome i pogledaj što se sad desilo. Dobit ?u slom živaca ako me ne ostaviš na miru. A ako ti one žene budu opet dosa?ivale u vezi sa mnom, jednostavno im reci da sam odselio iz grada! "

"Naravno Tede, samo se smiri", re?e Harriett. "Ne?u to više nikad ni spomenuti, kunem se."

O?istili su krhotine stakla i još neko vrijeme razgovarali, dok Harriett nije bila siguran da je Ted povratio pribranost. No, kad je otišla, Ted odlu?i da ne?e ostati u tom stanu ni minute duže nego što mora.

U roku od nekoliko tjedana pronašao je novo mjesto za život i još jednom preselio, nadaju?i se da je jezive utjecaje ostavio iza sebe. Njegov novi dom bio je stan na kat u prekrasnom kompleksu miljama daleko od starog stana. Imao je pogled na jezerce i drvored što je našao vrlo umiruju?im. Še?u?i opet šumom Ted se prisjetio dana u Dolini sunca, a u prirodnom okruženju osjetio umiruju?e efekte. Bio je odlu?an u namjeri da iz glave izbriše sje?anja na sve ?udne doga?aje, a posebice na razbijanje ?aše. I bio je zahvalan što Harriett, održavši rije?, nije više spominjala duhove ili psi-predavanja.

Nekoliko dana nakon useljenja u novi stan, Ted je sam uživao u ve?ernjoj tišini kad se neo?ekivano oglasi zvono na vratima. Otvori vrata i ugleda dvije žene, od kojih je jedna držala Bibliju.

"Super", zastenje Ted u sebi, "Jehovini svjedoci. Kako ?u ih se sad dovraga riješiti?" "Zdravo", rekla je prva žena, no Ted ju brzo prekide- "Nisam zainteresiran“, kazao joj je po?evši zatvarati vrata.

Žena, me?utim, zaglavi vrata nogom i centimetar po centimetar krene ulaziti u sobu, ignoriraju?i Tedove rije?i. Nemo?no je odstupio ne mogavši reagirati grubo prema ženama koje su razgovorom probijale svoj put kroz vrata. Osim toga, prema izrazu njihovih lica mogao je re?i da one nebi prihvatile ne za odgovor. Tako da on popusti te ih uvede unutra, o?ekuju?i da ostatak ve?eri provede bombardiran upozorenjima o paklenom ognju i sudu. No prve rije?i koje su izgovorile otpuhale su njegova o?ekivanja na sve strane.

"Ja sam Julia Black," re?e žena, "Harriettina prijateljica. A ovo je Marie Jackson."

"Ja sam Harriettin ubojica," pomisli Ted mizerno," a ove ?e ju morati sutra pokopati. "

No naglas je ostao gospodin, te ponudi ženama da se smjeste u dnevnoj sobi. On je zauzeo najudaljenije mjesto koje je mogao, na stolici pokraj prozora s požarnim stepenicama. Ako ?aše opet po?nu lebdjeti, ili se bilo što drugo sablasno dogodi, on je želio brzu odstupnicu, a te žene nek se bak?u s duhovima bez njega.

Marie mu se zagleda ravno u o?i i po?e pri?ati o satovima psi-razvoja, fiksiraju?i ga svojim nemilosrdnim buljenjem. Ona taj posao, objasnila je, radi pod pokroviteljstvom Nacionalnog Uruženja Spiritualista (eng.- National Spiritualists Association), i ona ga uvjerava da se sav njen rad odvija kroz Boga.

"Stvarno bih vam željela da do?ete i sudjelujete", kazala je. "Mi vas jako želimo u našoj skupini." "Oprostite gospo, ali zašto?", upitao je. "Harriett mi je nema dugo pri?ala o tome da ste bili zainteresirani za mene. Ali ja ne razumijem ništa od ovoga. Rekao sam joj da vas drži podalje od mene. Zašto je tako važno da do?em biti dio vaše studijske grupe?" Marie i Julia su oklijevale za trenutak pogledavaju?i se tajanstveno. "Zašto mu ne kažeš Julija?" Marie kona?no progovori. Julia klimne i otvori Bibliju koju je nosila, otkrivši list papira zaglavljen me?u stranicama.

'Pred nešto više od godinu dana ", po?ela je- i Ted odmah odbroji u svom umu, shva?aju?i da bi to bilo otprilike u isto vrijeme kad je vidio svijetle?u Tetku ?emimu u svojoj spava?oj sobi- " jedne ve?eri u meditaciji s grupom dobila sam sliku pro?elavog ?ovjeka svijetlo sme?e kose. Nisam prepoznala tog ?ovjeka, ali sam dobila poruku da ?e se pojaviti u budu?nosti i da je od najve?eg zna?aja da ga dovedemo u našu grupu. Poruka je govorila da bez angažmana tog ?ovjeka, naša skupina ne može opstati."

Ted je slušao bez prekidanja, s jednim okom na požarnim stepenicama pitaju?i se koliko brzo bi mogao iza?i na prozor pa što dalje od tih lu?akinja.

"Inicijali koji su mi dani," nastavila je Julia, "bili su T.R. Kad je Harriett po?ela govoriti o vama, i ja sam saznala vaše ime, zamolila sam ju da vas opiše. Tede, njezin je opis to?no odgovarao slici ?ovjeka koja mi je bila prikazana, a sada kad sam vas vidjela, potpuno sam sigurna da ste onaj kojeg smo ?ekali. Preklinjala sam Harriett da vas dovede na predavanje, ali ste vi ustrajali u odbijanju. A budu?i vi niste htjeli do?i do nas, jednostavno sam ja morala do?i k vama." Kada je Julia zapo?ela s ovim objašnjenjem, Ted se odmah po?eo neugodno osje?ati. Epizoda s razbijanjem ?aše pokrenula je sve njegove stare strahove i on se kompletno želio osloboditi od svih tih paranormalnih stvari. Ali dok je Julia nastavila objašnjavati kako su je informacije usmjeravale izravno prema njemu, on je polako po?eo osje?ati, usprkos ?udnim stvarima koje su mu govorile, neku umiruju?u bit koja je izbijala iz te dvije žene.

Sve kroz sto je u prošlosti prošao samo je služilo tomu da ga uplaši i otjera od svijeta duhova. No Marie i Julia su mu izazivale skroz druga?iji osje?aj i on je osjetio da s ?ime god one imale posla to ne može biti tako strašno, jer su o?ito bile blagi i iskreno dobri ljudi.

Slušao je dame pozorno preko sat vremena i po prvi puta nesputan strahom dopustio sebi da osje?a znatiželju vezanu uz psi-fenomene i da prepozna ?udesnost koju su evocirala njegova bivša iskustva. Na kraju kada su završile sa govorom, Ted shvati da se više ne opire silama koje su ga vra?ale podru?jima od kojih je tako dugo zazirao.

Njegovi strahovi su se premetnuli u znatiželju. "U redu, pokušat ?u“, šapne zadivljen samim tim što je to izgovorio.

Dvije su se žene nasmijale i klimnule glavom. Negdje duboko u sebi je osje?ao da je njegov angažman bio neizbježan. Sljede?i put kad je Marieina grupa održavala sastanak, Ted je bio tamo. Znao je da se nalazi na važnoj prekretnici, ali nije imao pojma gdje bi ga spiriti u kona?nici mogli odvesti.
 

Stranica 14 od 24 Sve stranice