Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Maškarada An?ela - Karla Turner




Karla Turner dr.sc. u suradnji sa Tedom Rice

Preneseno sa: http://galaksija.info/forum/viewtopic.php?f=2&t=2868
Prijevod: vjetar

Predgovor

Podnevno sunce, kroz staklenu stijenu, obasjalo je moj ured. Sjedila sam kontempliraju?i ljepotu jeseni i nježno prebiranje vrbinih grana po ribnjaku prepunom pataka. Oštar zvuk telefona prenuo me iz sanjarenja, no glas na drugom kraju bio je dobrodošao zvuk moje kolegice i osobe od povjerenja, Dr. Karle Turner.

Po?ela je iznositi detalje o ?ovjeku koji se svjesno prisjetio hrpe alienskih abdukcijskih susreta. Imaju?i dokumentiran sli?an slu?aj u ruralnom podru?ju na periferiji Tulse, spremno joj pristadoh pomo?i u istrazi.

Tre?eg studenog, dva tjedna nakon inicijalnog poziva dr.Turner, Ted Rice prešao je moj prag osiguravši time da stvarnost kakvu smo oboje nekad poznavali nikad više ne bude ista.

Na prvi susret osjetite njegovo inteligentno toplo ljudsko držanje. Ubrzo zatim po?ela sam cijeniti i njegov zarazan stil humora, kojim je u stanju, tokom neke od svojih brojnih cijepaju?e komi?nih rutina, dovesti publiku dnevnog boravka do toga da mole za milost. Paradoksalno, ozbiljna strana Teda Rice otkriva izuzetnu psihi?ku, osjetilnu darovitost koja mu omogu?uje da kroz velom prikrivene, zatamnjene hodnike zaviri u alienski podzemni svijet.

Da, tražili smo da vidimo istinu znaju?i kako „?e nas istina osloboditi", a opet nitko od nas nije bio pripremljen na otkri?a koja su se spremala ugledati svjetlo dana. Tijekom godina sam istražila na stotine izvještaja o abdukcijama bilježe?i dokaze koji su u ve?ini slu?ajeva bili povra?eni u svijest tek kao djelomi?ni, nepotpuni bljeskovi stvarnih doga?anja. Sje?anja na ove doga?aje dosljedno su zamagljena slojevima konfuznih i varavo povodljivih paravana koji otetima spre?avaju otkrivanje stvarne prirode njihovih susreta. A ja sam razvila metode koje abduktiranima pomažu prodrijeti kroz te paravane.

Rad s Tedom na guljenju slojeva varavih iluzija i sondiranju dubina svijesti iziskivao je višesatno koncentrirano fokusiranje. Intenzivno iskušenje otkrilo je ?ovjeka ogromne hrabrosti spremnog na povjerenje, spremnog da se opetovano podvrgava komori mentalne torture u kojoj se istina pretvara u stvarnost. Pa ?ak i kada ga je ta stvarnost dovela na sam rub emocionalne krize, Ted Rice ustrajao je kroz bolne sate suza i prisje?anja dok je napredovao ka oporavku i prepoznavanju. Kroz njegov neprekidni trud i odlu?nost svi smo mi stekli dublje razumijevanje ovog prevarantskog alienskog odnosa s ljudskom vrstom.


Barbara Bartholic
Tulsa, Oklahoma
Rujan 1994

Uvod

Sudbina. Karma. Božji plan za tvoj život.

Kako god to želite nazvati, tu, u ovom svijetu, na djelu - ili naširoko – prisutna je sila koja nas može premještati uokolo poput figurica na igra?oj plo?i.

Ve?ina nas prolazi kroz život s mišlju kako imamo kontrolu nad stvarima jedva svjesni suptilnih dodira prsta sudbine koji, skrivaju?i se pod krinkom slu?ajnosti, rijetko otkriva svoje pravo lice. Ali u životima nekih ljudi te su manipulacije puno izravnije, puno o?itije, a ?esto i mnogo užasnije od naših najgorih no?nih mora.

Kao istraživa? fenomena najvišeg stupnja ?udnovatosti, abdukcija ljudi od strane ne-ljudskih bi?a, razgovarala sam s mnogim razboritim ljudima ?ija iskustva uklju?uju i bizarane susrete s 'alienskim' entitetima koji su na njima izvodili fizikalne zahvate i prenosili im proro?anske poruke, upozorenja i informacije ezoternog karaktera. U ve?ini ovih slu?ajeva ?ini se kako su alienski susreti bili rijetki upadi u ina?e normalne živote.

No u slu?aju Teda Rice, nadarenog vidovnjaka, obrazac planske manipulacije u njegovm životu pokazao se kao dosljedan. Kad sam zapo?ela s istraživanjem njegovih doživljaja, nisam imala nikakvog razloga misliti da ?e taj slu?aj biti ikako druga?iji od stotina drugih. Me?utim, prekapaju?i po Tedovoj prošlosti ubrzo sam otkrila da je gotovo sve u njegovom životu bilo oblikovano od neke vanjske sile. Gdje je živio, ljudi koje je sretao, posao koji je radio, ?ak i detalji njegovih snova - sve je bilo usmjereno prema modeliranju Teda u vrlo jedinstvenu individuu opremljenu paranormalnim sposobnostima kojoj su smjer kroz život bili propelirali najneobi?niji doga?aji.

Tijekom ovog istraživanja Barbara Bartholic i ja intervjuirale smo gotovo trideset ljudi koji su imali saznanja o Tedovim raznim iskustvima iz prve ruke, i koji su u mnogim slu?ajevima i osobno bili uklju?eni u doga?anja iz ove knjige.

S nekima od tih ljudi obavljene su hipnoti?ke regresije, izvu?ene dodatne informacije, a potpisane izjave pod prisegom svih glavnih aktera su arhivirane kao dokaz njihovog slaganja s ovdje prezentiranim.

Za potrebe o?uvanja privatnosti, me?utim, mnoga imena korištena u „Maškaradi An?ela“ zamjenjena su pseudonimima, a u svrhu pojednostavljenja, neki od likova su kompozitne figure, no svi incidenti su prikazani to?no onako kako su se dogodili. Moje osobno uplitanje u Tedov život bilo je neizbježan dio istražnog postupka obzirom da su se njegova iskustva nastavila odigravati i tokom našeg istraživanja. Kako bi fokus održala isklju?ivo na Tedu, kod prepri?avanja njegove pri?e stavila sam se u poziciju nepristranog promatra?a.

Sada je jasno da je Ted Rice bio 'dizajniran'. Ali od koga; u koju svrhu? Pri?a o njegovom životu, iznesena na stranicama koje slijede istražuje ta pitanja. A budu?i da ta pri?a zadire, kako u podru?je vidovnja?kih (psihi?kih), paranormalnih aktivnosti tako i u podru?je NLO-a i alienskih abdukcija (vanzemaljskih otmica), to nam pruža nove i uznemiruju?e uvide u fenomene koji utje?u na tisu?e ljudi širom svijeta.

Iako se može ?itati poput znanstvene fantastike, Tedova pri?a je istinita. Njegova iskustva su se zbila u okviru stvarnosti koju svi dijelimo, i ono što smo nau?ili na njihov ra?un može nam re?i više o skrivenoj prirodi stvarnosti nego što smo ikada htjeli znati.



1. dio - Opsada


„Brodovlje, mutno-otkrito, iz oblaka kaplje.“

James Thomson


„Izgledalo je kao da no? mra?nih namjera dolazi, i ne samo no?, doba.“

Frost

Opsada - Jedan

„O pleme spirita i ljudi, ako ste sposobni
skliznuti kroz parametre neba i
zemlje, tad u?inite tako. Ne?ete krozanj pro?i
mojim autoritetom spašeni.“

Kuran

„Rak je u završnom stadiju ", re?e Felicia Brown bore?i se sa suzama. "Bože, Tede što ?u u?initi? Jim je premlad za umiranje. Naša k?er je samo beba, ne?e ga se ni sje?ati. "

Ted Rice suosje?ajno je slušao primivši pritom ruku svoje prijateljice. Sjede?i kraj nje u svom dnevnom boravku zastao je u ve?ernjoj tišini i tražio prave rije?i.

"Teško je razumjeti zašto Bog dopušta da se te stvari doga?aju, " rekao je Ted," ali mora postojati svrha koju mi koji smo tu dolje jednostavno ne uvi?amo. Ti ga voliš i ti ga trebaš u svom životu na ovom zemaljskom planu, znam. No, mogu?e je da je Jim ispunio svoju misiju ovdje, i njegovo više sebstvo shva?a da je vrijeme da se uspne u spiritualni svijet. Sve stvari moraju biti u službi dobra Felicia, moramo vjerovati da je to istina. " Nije to baš bilo previše utješno, Ted je shvatio, ali bilo je malo toga drugog što bi joj mogao re?i. Felicia je još uvijek bila emocionalno omamljena. Njezino uobi?ajeno ponašanje, atraktivne, živahne mlade žene koju je profesija držala pred o?ima javnosti, potpuno je nestalo i Ted je duboko suosje?ao s patnjom uplašene, obamrle, iscrpljene žena koja je sada skršeno sjedila na kau?u pored njega.

"Sje?am se dana kad si me upozorio na ovo", uzdahne Felicia polako tresu?i glavom. "To je bio prvi put da sam ti došla na vidovnja?ko ?itanje. Nisam vjerovala ništa što si rekao, niti o bebi, a pogotovo ne o Jimu. "

"Da, sje?am se," rekao je Ted. "Ušetala si i pitala da li sam ja vidovnjak kao da si mislila kako imaš krivu osobu."

"Ne znam što sam o?ekivala,“ odgovori Felicia, "ali ti sigurno nisi bio to."

"Hvala ti puno," Ted se nasmija. "Zna?i ja sam nizak, okrugao, pro?elav i s nao?alama. Ne bi li odli?no izgledao u ogrta?u i sa turbanom škilje?i kroz svoje cvikere u kristalnu kuglu? "

"To ne bi pomoglo", re?e Felicia. "Mislila sam da si lud kad si mi rekao da ?u imati dijete, djevoj?icu. Svi lije?nici su govorili kako su mi šanse da zanesem gotovo jednake nuli. "

"Ali spiritualni vodi? pokazao mi je dijete," Ted slegne. "Nemam nikakvu kontrolu nad onim što vidim. Dobro ili loše, to bude što god spiriti odaberu otkriti. "

Iako je vidovnja?ka ?itanja radio dvadeset godina, Ted i dalje nije shva?ao proces i bio je zadivljen kao i njegovi klijenti kada bi se informacija pokazala to?nom.

"Da, a šest mjeseci kasnije, kada sam saznala da sam trudna, napravio si vjernika od mene", re?e Felicia. "Ali jednostavno nisam razmišljala o drugim stvarima koje si mi rekao."

"To je najteži dio mog posla," odgovori Ted. "Kad vidim prekrasne doga?aje u budu?nosti, kao što je ro?enje tvoje k?eri, osje?am se zbilja dobro zbog svojih sposobnosti. Ali uvijek postoji balans u životu i ponekad (pred)vidim tužne doga?aje, ne mogu si pomo?i. Taj prvi put kad sam sam ti ?itao, osjetio sam oko tvog muža dolazak ozbiljnih zdravstvenih problema. "

"Rekao si da bih ga trebala nagovoriti na pregled kod lije?nika," Felicia je kimnula.

"Nije mi bilo dovoljno pokazano da bih sa sigurnoš?u znao što bi mogao biti problem," re?e Ted, "ali sam te vidio kako za otprilike pet godina napuštaš grad, a tvoj muž nije bio s tobom. Slike, vibracije koje sam osje?ao, uvjerile su me da se on jednostavno ne?e izvu?i. Tako mi je žao Felicia. "

Prekinulo ih je kucanje na vratima i Ted je otišao otvoriti kako bi Beverly Michaels mogla u?i.

"Bok, Felicia," re?e Beverly. "Drago mi je što vas opet vidim. Ne?u te dugo zadržavati Ted, svratila sam ti samo ispri?ati što se upravo dogodilo. Ne?eš vjerovati!"

"U?i onda i ispri?aj," rekao je Ted. "Poprili?no si uzbu?ena."

"Sje?aš se kad si našoj NLO studijskoj grupi govorio o lekcijama koje si dobivao od ET- a?" zapo?e Beverly. "O tome kako stvoriti stvari koje su nam potrebne?"

"Naravno", odgovori Ted. "To je jedna od stvari koje stalno isti?u, da po prirodnom zakonu imamo pravo manifestirati što god želimo, tako dugo dok se to ne kosi sa našom životnom misijom."

"?ekaj", prekine ga Felicia, "objasni mi to. Ja nisam bila tamo kad si o tome govorio, pretpostavljam. "

"Dobro, ti znaš da sam imao neke ET- posjete no?u", zapo?e on,“ i kada su sa mnom, ja nisam baš najsvjesniji što se doga?a, ali se ujutro mogu sjetiti dijelova onoga što su mi rekli. Dijelovi lekcija su bili o tome kako tražiti i manifestirati stvari u ovoj ravni postojanja. Kad sam po?eo to isprobavati nisam u potpunosti shva?ao kako funkcionira, ali sam nau?io na teži na?in.

"U vrijeme kad sam primao sve te no?ne lekcije," nastavi Ted, "trebao sam još jedan automobil. Tako da sam odlu?io kako ?u pokušati manifestirati/stvoriti neki, onako kako su mi ET-i rekli da se to može. Meditirao i vizualizirao sam kako mi se poklanja auto, i ?ujte i po?ujte, to se i dogodi! Žena, netko koga sam poznavao samo iz vi?enja, kad je kupila drugi, ponudi se da ?e mi dati svoj stari auto, i ja sam ga uzeo. "

"Zna?i ET-i su bili u pravu?" upita Felicia.

"Naravno, dobio sam auto," Ted zahiho?e, "baš kao što sam tražio. Ali o?ito da nisam dovoljno jasno iznio svoj zahtjev. Trebao sam zatražiti automobil koji radi! Onaj koji mi je žena dala bio je hrpa sme?a! Više bi koštao popravak krame nego što je vrijedila. I ne samo to, nego kad mi je ta žena jednom dala auto, ?inilo se kako misli da me je kupila. Po?ela se uvla?iti u moj život, pa sam se paklenski morao potruditi da je izvu?em nazad van.

"Ono što sam nau?io," zaklju?io je, "je da morate napraviti vrlo specificiran, precizan, jasan zahtjev. Ne možete vizualizirati samo novac, na primjer. Trebali bi tražiti to?an iznos koji vam je potreban. "

"Objasnio si to grupi", Beverly re?e, "a sje?aš li se i što sam ja tada odlu?ila tražiti?"

"Da, mislim da si rekla da ho?eš VCR (videorekorder)," Ted je kimnuo. "A ja sam ti rekao da vizualiziraš to?nu marku koju imaš na umu."

"Panasonic", potvrdi ona.

"I rekao sam ti da zahtijevaš da VCR bude bez zaka?enih repova," Ted se nasmije. "Nakon onog što se dogodilo sa mnom i automobilom, ?inilo se da je najsigurnije tako u?initi."

"To?no", re?e Beverly, "i to je upravo ono što sam u?inila. Pa, pogodite što se dogodilo? Moja k?i se upravo vratila doma iz Saudijske Arabije gdje je njezin suprug zaposlen u naftnoj industriji. I ima 50,000 $ povišice koju je njezin suprug dobio kod potpisivanja novog ugovora! Rekla je da mi želi kupiti nešto, što god najviše želim. To je bezuvjetni poklon Tede, upravo ono što sam zatražila prije manje od tri mjeseca. "

"To je fantasti?no, taj na?in na koji ET-i komuniciraju s tobom Tede," rekla je Felicia. "Baš imaš sre?e što su tebe odabrali."

"Pretpostavljam da je tako," odgovori Ted nesigurno. "Ali još uvijek nisam siguran što da mislim o njima. Znaš, kroz sve ove godine vidovnja?kog rada vjerovao sam da su moji pomo?nici bili isklju?ivo dio spiritualne ravni. Bili su Božji agenti tako da sam znao da su ?isti i dobronamjerni. Ali NLO-i i alieni? To mi je sve prili?no novo. "

"A i oni isto sigurno moraju biti dobronamjerni," re?e mu Beverly. "Pogledaj sve te prekrasne stvari koje su te nau?ili. Pro?itala sam puno knjiga o alienima i prema onome što oni govore ljudima koje kontaktiraju ovdje na Zemlji, oni nam žele pomo?i. Ti si savršen primjer Tede. Dane su ti posebne psihi?ke sposobnosti i ti ih koristiš kako bi pomagao ljudima. Zar ne mislite da ET-i imaju neke veze s tim? "

"Svi koje sam u prošlosti upoznao bili su spiritualni vodi?i," ustrajao je Ted, "ali bi?a koja me posje?uju u zadnje vrijeme su druga?ija."

"Možda je tako, a možda ih ti samo vidiš jasnije nego prije?" predložila je Felicia.

"Ma kako bilo," Beverly nastavi ", oni te u?e o spiritualnim stvarima, zar ne? To pokazuje njihovu dobronamjernost prema nama.“

"Mogu?e je, pretpostavljam." prizna Ted. "Ova vanzemaljska bi?a mi zaista daju mnogo informacija o metafizi?kim stvarima. Ali, gle, vi obje dobro znate, isto kao i ja, da spiriti ne trebaju letjet okolo u NLO-ima, kao što to rade neke od ovih kreatura koje su me posje?ivale. Što ako njihova agenda nije spiritualnog karaktera?"

"Nemogu?e", argumentirala je Beverly, "jer univerzalni zakon ne?e dopustiti negativnim bi?ima da nam naškode. Osim toga, sve što su ET-i u?inili bilo je pozitivno i prekrasno. Oni pokušavaju pomo?i ?ovje?anstvu, a ne nas povrijediti. "

"Bog je i dalje zadužen za svemir", složi se Felicia. "Kao što si i sam rekao, sve stvari moraju biti u službi dobra."

Ted nije dalje raspravljao sa ženama, ali kasnije kada je ostao sam nije si mogao pomo?i, a da se ne zapita da li su njegove prijateljice imale pravo. Oduvijek se trudio, najbolje što je mogao, udovoljiti željama spirita i mnogo puta je vidio dobre rezultate kako proizlaze iz njegova rada.

Pa zašto je, pitao se, onda imao takav osje?aj straha svaki put kad su ga ti alienski entiteti posjetili? Zašto se doimaju tako snovito i sjenovito? Nije se mogao sjetiti baš puno toga o njihovim posjetama, pa zašto je onda bio previše nervozan da bi no?u zaspao bez sedativa, strepe?i od sljede?eg susreta? Ako su sva njegova metafizi?ka vjerovanja bila istinita i kozmi?ki zakon zabranjuje intruzivna djelovanja negativnih bi?a, onda i alieni, tko god oni bili, moraju biti uskla?eni s viših Božjim spiritualnim planom za ?ovje?anstvo. Tako bi to trebalo biti, inzistirao je Ted od samog sebe, ali nikako se nije mogao otresti osje?aja da je tu nešto krivo.

Prije nego je, 1988. preselio u Shreveport u Louisiani, Ted je vrlo malo pažnje posve?ivao NLO-ima. Njegova izobrazba o spiritualnoj filozofiji na tu temu ga ni?emu nije podu?ila. Nije imao nikakvog razloga misliti da je bilo ikakve druge sile, osim onih iz spiritualne ravni, upletene u njegov život.

U stvari, njemu je mentalnim putem re?eno da ?e se preseliti u Louisianu, gdje univerzalne Božanske snage žele da nastavi svoju misiju pomaganja ljudima u napretku prema gore, van granica materijalnog svijeta.

Kroz njegova vidovita ?itanja, koja su služila kao demonstratori stvarnosti spiritualne ravni, Ted je motivirao druge na traganje za prosvjetljenjem, onim stanjem istinitosti i svjesnosti u kojem je duša slobodna i u jedinstvu s Bogom. On je svoj posao obavljao s poniznoš?u, pripisuju?i sve zasluge višim silama.

Nakon preseljenja u Shreveport, gdje se smjestio u mirnom naselju kamp-ku?a, nije gubio vrijeme nego je odmah potražio prostor u kojem bi mogao nastaviti svoj vidovnja?ki rad. Lokalna knjižara pokazala se idealnom. Tamo je Tedu bila dostupna inteligentna, radoznala klijentela, od kojih su mnogi ve? bili uštimani na poimanje paranormalnog. Godinu dana je prosje?no obavljao pet ?itanja tjedno, upoznavši prili?no dobro neke od redovnih mušterija.

Oni su bili šarenolika, inteligentna skupina ljudi ?iji su se interesi, Ted je ubrzo shvatio, širili i na druge teme, a ne samo vidovitost. Ponekad su diskutirali o NLO-ima i on ih je vrlo znatiželjno slušao. Bilo je nekoliko doga?aja u njegovoj prošlosti koje nikada nije bio u stanju objasniti, ?ak ni sebi samom, i neke stvari koje je sada ?uo navele su ga da ih preispita. Kako je Ted sve više slušao, po?eo je prihva?ati ideju da bi možda NLO-i i alieni mogli postojati, ali daleko od toga da je bio uvjeren.

Njegovi novi prijatelji, me?utim, posve?ivali su puno pažnje tom predmet, iznosili mnogo nepoznatih imena i mjesta otvoreno raspravljaju?i o svojim uvjerenjima. Rekli su Tedu da su ET-i prekrasna, dobronamjerna bi?a iz drugih svjetova, ili možda neke druge dimenzije, ovdje da nam pomognu pro?i kroz nadolaze?a turbulentna vremena.

Ted se slagao da je planeta u užasnom stanju i zaista nije imao nikakvog prigovora na njihovu vjeru u sposobnost aliena da nas spase od katastrofe. Obzirom da nikada prije nije razmišljao o takvim stvarima, u po?etku je, znatiželjan shvatiti NLO fenomen, više slušao negoli govorio. I premda su njegovi prijatelji uspjeli skladno umiješati svoje ideje o alienima u vlastite šire metafizi?ke prikaze, Ted si nije mogao pomo?i, a da se ne upita o vezi izme?u ta dva pojma. Ako su alieni stvarni, zapitao se, zašto mu njegovi vodi?i nikad nisu rekli za njih?
Jesu li oni spiriti kao što su to an?eli ili duše mrtvih, ili su fizi?ka bi?a?
Takva pitanja su ga zabavljala u razgovoru s Feliciom, Beverly i drugima, ali ona nisu dominirala njegovim mislima.

Ve?im dijelom je svoju energiju fokusirao na vidovnja?ka ?itanja, sve dok nešto nije pokrenulo promjenu u njegovim kontaktima sa spiritualnim svijetom. Nakon preseljenja u Shreveport, smjernice i informacije koje je oduvijek dobivao od spiritualnih pomaga?a su se intenzivirale. Dok je prije poruke primao u namjerno izazvanom stanju meditativnog transa, sad su mu spiriti prilazili na druga?iji i uznemiruju?i na?in.

To je krenulo 1989. kada se po?eo buditi usred no?i, osje?aju?i ?udne entitete oko sebe, ali nesposoban razumjeti njihovu komunikaciju. Nakon završetka takvih posjeta, Ted se osje?ao uznemireno i teško bi ponovo zaspao. A onda su uznemiravanja postala sve o?itija. U?estalo se budio, ometen u po?inku dodirima nevidljive ruke na licu, povla?enjem za kosu, trljanjem ruke ili noge. Lišen sna, uzimao bi tablete da se odmori nekoliko no?i, i na taj na?in bi ih prekinuo. No, iscrpljenost ga je neizbježno svaki put vra?ala sredstvima za uspavljivanje.

I bez obzira što u?inio, posjete su se neumoljivo nastavljale svaku no?, kidaju?i mu živce i iscrpljuju?i ga mentalno i fizi?ki. Ted je bio upoznat sa spiritima koji prenose poruke, ali ovi novi spiriti, ako je to ono što su bili, govorili su mu stvari koje ne samo da nije mogao shvatiti nego ih se ?ak nije mogao ni jasno sjetiti. I nije mu se svi?ao osje?aj njihovih dodira na njegovom tijelu.

Na kraju se njegovo zdravstveno stanje pogoršalo. Ted je prepoznao sve znakove - iskidani živci, strah od mraka, nemir, nemogu?nost da zaspe bez sedativa. To su sve bili isti simptomi koje je imao tamo u sedamdesetima. Tada ih je ignorirao sve dok ga strah i iscrpljenost nisu odveli do dobrovoljnog povla?enja u psihijatrijsku ustanovu i on nije htio ponoviti istu grešku.

No nije znao što u?initi da promijeniti situaciju. Posve?en svom radu, vjeruju?i da se njegova vidovnja?ka darovitost treba koristiti u svrhu vo?enja drugih ka razumijevanju Božje stvarnosti i plana za ?ovje?anstvo, trudio se nastaviti s ?itanjima. Ipak, konstantno napadan od no?nih posjetitelja, Ted je osje?ao kako njegova snaga i koncentracija kopne.

stranica

2. dio

Prijevod: galaksija


Blagoslov vanzemaljaca je na svom putu k nama.

W. S. Merwin


“Ne znam šta da radim,” rekao je Ted umorno svom prijatelju, Badu Stoktonu, nakon još jedne besane no?i. “Ovo ne može više ovako, to me ubija.” “Zašto se ne preseliš negdje drugo?” predložio mu je Bad. “Rekao si da se te stvari nisu doga?ale sve dok nisi došao ovamo, to možda zna?i da ako se preseliš negdje drugo, ima?eš malo mira.” “Pokušao sam sve što se moglo,” Ted se složio. “Šta imam da izgubim?”

Raspitao se na recepciji kampa i tamo je saznao da ima jedno slobodno mjesto u drugom dijelu kampa, tako da ga je uzeo. Bad mu je pomogao da se preseli i tokom idu?e ?etiri no?i nakon posla, ta dva ?ovjeka su postavila kamp prikolicu, raspakovala i složila Tedove stvari. Bili su previše zaposleni tako da nisu stigli ni porazgovarati sa susjedima a kad su završili s poslom, pali su s nogu od umora. “Hvala ti za tvoju pomo?,” rekao je Ted. “Prili?no je kasno, zašto ne bi ostao no?as ovdje da preno?iš? A bi?e mi i lakše u tvom društvu.”

“U ?emu je problem?” zapitao je Bad. “Da li ti je dobro?” “Jeste, naravno,” odgovorio je Ted, ali što je više razmišljao o tome da ostane sam, utoliko se osje?ao neprijatnije. Bad se složio da ostane, što je trebalo smiriti Teda, me?utim, kako se vrijeme za spavanje približavalo, tako je on osje?ao sve ve?i nemir. Nervozno je uklju?io televiziju a onda su sjeli da je gledaju.

“Hej! Jesi li vidio ono?” Ted je viknuo iznenada sko?ivši iz fotelje. “Šta?” upitao ga je Bad, gledaju?i unaokolo. ‘Onaj bljesak svjetlosti!” rekao mu je Ted. “O, Bože, pa nije valjda da je opet po?elo?” “Nemoj pretjerivati,” rekao mu je Bad, svjestan pritiska pod kojim Ted živi poslednjih nekoliko sedmica. “Trebao bi da prestaneš da radiš u onoj knjižari na neko vrijeme, da se ostaviš vidovnja?kih seansi, da pokušaš da se malo spustiš na zemlju sa svojih zvijezda i da postaneš opet jedno normalno ljudsko bi?e. Kaži svojim prijateljima duhovima da uzmu godišnji odmor i da te ostave malo na miru. Moraš se malo smiriti!” Ali, bilo je ve? prekasno i sva Tedova frustracija koju je do tada u sebi nakupio po?ela je da izbija napolje.

U ljutini, po?eo je da juri kroz ku?u vi?u?i na napada?e i proklinju?i ih što ga neprestano ometaju da mirno spava. “Ovdje sam!” vikao je, “pokušavam da se bavim duhovnim radom i da pomažem ljudima! Ali, vi me iscrpljujete svojom neprestanom pri?om pokušavaju?i da me u?ite o ko zna ?emu, šta god da zna?e stvari koje mi pri?ate. Vi mene ne poštujete! Ja želim da se odmorim a vi mi ne date da spavam. Dosta mi vas je! Ne?u više da se bavim vidovnja?kim seansama, ne mogu to više podnositi. Mom tijelu i umu je potrebno malo odmora a vi, mala kopiladi, ne?ete da me ostavite samog po no?i. Kako do vraga mislite da ja mogu da radim ono što tražite od mene, kad ne?ete da me pustite da se malo odmorim? “Bolje vam je da se odmaknete od mene i pustite me malo na miru, ili ?u zastalno prestati da radim,” prijetio je. “Zašto ne odete i izaberete nekog susjeda? Možete malo za promjenu nekome od njih da držite svoja predavanja a mene ve?eras ostavite na miru, završio je on udaraju?i nogom u zid sobe i zalupivši vrata. Fizi?ki i emocionalno iscrpljen, Ted je zaspao odmah nakon toga, me?utim, malo kasnije se probudio i zapitao da li je cijeli svijet poludjeo. Sjedio je u šoku i posmatrao kako se zid njegove sobe talasa i svjetluca a onda nestaje upravo ispred njegovih o?iju.

“Ovo mora da je san,” rekao je samom sebi, nakon što je zid potpuno nestao. Mogao je sasvim jasno da vidi napolje iz svoje kamp prikolice. Ted je zabezeknuto posmatrao kako mu kroz nevidljivi zid prilaze tri mala siva stvorenja. Bio je uko?en od straha, a iako mu je um funkcionisao, od užasa kojeg je osje?ao nije bio u stanju da vi?e. Jedno od stvorenja ga je dotaklo i njegov strah je momentalno nestao.

Izveli su ga napolje kroz nevidljivi zid i sproveli do nekog ure?aja koji je bio sli?an sankama i lebdio u zraku. Tamo ih je ?ekalo ?etvrto stvorenje koje je stajalo za upravlja?em tih “sanki”. Ted se zajedno s ostala tri stvorenja ukrcao na “sanke” i na njima su otplovili na par stopa iznad zemlje do jednog proplanka koji se nalazio iza visokih stabala. Tamo je vidjeo jednu veliku, srebrno-sivu, okruglu letjelicu koja je bila okružena blještavom svjetloš?u. Njihova lete?a platforma se zaustavila na oko 10-tak metara od tog lete?eg objekta a onda su Teda uveli u njega. Dok se približavao tom brodu, vidjeo je kako mu se tako?e približava još nekoliko sli?nih lete?ih platformi iz pravca susjednih ku?a od kojih je svaka nosila na sebi nekog od njegovih susjeda. Nakon što su svi stigli, ukrcali su ih u veliki NLO, gdje su ih odveli do jedne središnje prostorije. Nakon što su ih sviju tamo nagurali, Teda su postavili u sredinu grupe. Jedno od sivih bi?a mu je prišlo i mentalno ga upitalo, “Da li je ovo u redu? Da li je to ono što si želio?” Ali, prije nego sto je mogao da odgovori, ?inilo se da je letjelica po?ela da uzlije?e sa zemlje i u tom momentu Ted je izgubio svijest. Sljede?a stvar koje se sjetio bilo je kad su ga vra?ali natrag ku?i a tada je vidjeo kako vra?aju i njegove susjede. Ta procedura ga je fascinirala. Kod svake ku?e letjelica bi se zaustavljala lebde?i iznad nje, oteta osoba bi stupila na neku rešetkastu platformu s koje ju je svjetlosni snop nosio u ku?u, zajedno sa jednim od sivih bi?a koje ju je pratilo. Sivo bi?e bi se onda vra?alo samo natrag, letjelica bi se prebacila na drugo mjesto i taj proces se tako ponavljao. Ted je bio poslednja osoba koja je bila vra?ena ku?i.

Kada se probudio sljede?eg jutra, sasvim jasno se je sje?ao cijelog doživljaja. ?ak se sjetio i toga da je prilikom svog povratka razgovarao s jednim od sivih bi?a, kao i toga da su ga tada fizi?ki dotakli i zahvalili mu se za nešto što je on za njih radio. On nije znao šta je ta?no bilo to što je radio za njih, me?utim, nije se sje?ao ni?ega od momenta kad je izgubio svijest na lete?em brodu, pa do puta natrag nakon tog doga?aja. Ili, nije se sje?ao cijelog tog sna ako je to uopšte bio san. Šta god da je to bilo, nije mogao razumjeti kakvu poruku ili informaciju je trebao dobiti iz cijelog tog scenarija. Njegovi duhovi-vodi?i mu nisu nikada prije priredili nešto sli?no, tako da je bio izbezumljen. “Kakav san!” razmišljao je, “ne mogu da povjerujem u to!”

Kasnije, kada se Bad probudio, Ted mu je ispri?ao cijeli taj bizarni doga?aj. “Znaš,” na kraju je rekao, “kad su me odveli na taj brod, imao sam utisak da su mi ta siva bi?a dobro poznata, kao da sam ih od prije poznavao. A ?inilo mi se da oni tako?e poznaju i mene. U svakom slu?aju, sje?am se da su me pozdravili na neki na?in i ukazali mi dobrodošlicu.” “Ma, da, kako da ne,” šalio se Bad, “ti i tvoji vidovnja?ki snovi. To te je snašlo zato što si slušao one žene u knjižari. Tamo se cijelo vrijeme zamajavate pri?ama o NLO-ima i sada ih sanjaš.”

“Vjerovatno si u pravu,” rekao je Ted, pilje?i kroz prozor. “Ali znaš šta, u ovom dijelu kamping-parka proveo sam samo ?etiri dana, tako da mi ovo podru?je nije poznato. Pogledaj tamo preko puta”, pokazao je rukom. “Mislim da su me tamo odveli. Ne možemo odavdje vidjeti, ali ako sam u pravu, onda bi se tamo iza trebalo nalaziti jedno veliko otvoreno polje.”

Bad se primakao prozoru i pogledao kroz njega napolje. “Ne,” odmahnuo je glavom, “tamo nema ništa osim šume, samo puno drve?a.”
“Ma, kad ti kažem,” insistirao je Ted, “u mom snu smo prošli kroz ono drve?e i iza njih je bila jedna velika otvorena poljana. Ajde da popijemo kafu, pa ?emo onda oti?i tamo da pogledamo.”

Bad se oklijevaju?i složio s Tedom, me?utim, napolju je iznenada nastala oluja što je onemogu?ilo frustriranog Teda da istraži podru?je iza šumarka. Par puta su on i Bad pokušavali da pre?u put i do?u do tamo ali ih je stalno zaustavljala voda i blato koji su se nakupili na putu do tamo, onemogu?avaju?i im prolaz. Kad su kiše prestale, Ted i Bad su napokon otišli do tamo i naravno, upravo kako je to Ted i vidjeo u svom snu, na drugoj strani šumarka je stajalo skriveno jedno veliko polje. Nakon što su pregledali to podru?je, nisu uspjeli na?i nikakve tragove slijetanja nekog lete?eg objekta, tako da je Ted pokušao da odbaci svoje ?udno iskustvo, odnosno, da to uzme samo kao jedan neobi?an, vidovnja?ki san a ne stvarni doga?aj.

Me?utim, ipak nije mogao negirati to koliko istinskim se cijeli taj doga?aj ?inio. Na nekom dubokom emocionalnom nivou, on je bio vrlo potresen a koncentracija mu se toliko poremetila da nije više mogao da održava vidovnja?ke seanse. Tako se Ted privremeno povukao iz javnosti. Nekom koincidencijom ili ne, u to vrijeme je došlo i do prestanka uznemiravaju?ih no?nih upada od strane nevidljivih duhova? Ted nije znao o ?emu se radi ali je bio zahvalan što je napokon dobio priliku da se malo odmori, odnosno, da svom tijelu i umu omogu?i da se oporavi od jednog hroni?nog zamora. Što je bilo najbolje od svega, nije više bilo ni onih glasova koji su mu se javljali svake no?i kao ni osje?aja da ga neko dira.

Kad se Ted osjetio dovoljno snažnim da opet nastavi s vidovnja?kim seansama, svojim prijateljima nije ništa govorio o onom njegovom ?udnom snu. A ni Bad, koji je bio jedini svjedok tog jutra, tako?e nije poticao tu temu. Tako se Ted trudio koliko god je mogao da izbaci cijelu tu stvar iz svoje glave. Racionalni dio njegovog uma je insistirao na tome da se tu radilo samo o jednom snu koji je nastao kao rezultat razgovora na temu NLO-a s njegovim prijateljima iz knjižare a snovi kao snovi, ?ak ni oni od njih koji izgledaju stvarno, ne mogu ništa dokazati.

“Pusti to,” govorio je sebi, “nastavi da živiš svoj život kao i prije.” Bilo je dosta toga što ga je držalo preokupiranim. Njegovo radno mjesto u kreditnom odjeljenju jedne velike kompanije tražilo je jednu stalnu pažnju a njegova reputacija vidovnjaka, koja je stalno rasla na podru?ju gdje je živjeo, donosila mu je onoliko klijenata koliko ih je mogao primiti. Bio je toliko zaposlen da je prošlo nekoliko mjeseci nakon što se pomjerio na novu lokaciju, prije nego što se stigao upoznati s nekim od njegovih susjeda. Skoro sve porodice koje su prije živjele u njegovoj ulici odselile su se neposredno nakon onog njegovog sna o NLO-u, - bio je ?ak iznena?en koliko se natpisa “Na prodaju” pojavilo u njegovoj ulici odmah naredne sedmice, nakon onog doživljaja. Tako, kad je Ted dobio malo vremena da se upozna sa susjedima, samo njegova i još jedna pokretna ku?a su ostale od prijašnjeg susjedstva. Porodica koja je živjela s druge strane ceste sastojala se od veoma srda?nih ljudi, tako da je Ted volio da posje?uje njih i njihovu djecu.

Jedne ve?eri Ted je sjedio ispred svoje ku?e razgovaraju?i sa Susie i njenim mužem, dok su se njihova djeca, k?erka od nekih 4-5 godina i sin od dvije godine, igrali u blizini. Njihov razgovor iznenada je prekinuo Bad, koji je tada provodio par dana kod Teda. “Hej!” povikao je iz ku?e, sada ?e na TV po?eti emisija “Nerazjašnjene misterije” i prikaza?e neke materijale na temu NLO-a. Želite li da u?ete u ku?u i pogledate to?” “Dobro,” odgovorio je Ted, “želim da pogledam to. Dolazim odmah.” Okrenuo se ka mladom bra?nom paru i upitao ih, “A vi? Želite li i vi u?i u ku?u i pogledati to s nama?” “Naravno,” složila se Susie, tako da su odrasli ušli unutra da pogledaju tu emisiju dok su djeca ostala napolju da se igraju. Nakon završetka emisije, nakon što je ustala s namjerom da ide, Susie je rekla, “Znate, ova emisija me je podsjetila na nešto. Prošlog prolje?a naša k?erka nam je ispri?ala jednu ?udnu pri?u o tome kako su se jedne no?i pojavili mali svemirci i kako su oni poveli sviju na vožnju.”

Ted ju je gledao s nevjericom. “Kako to misliš?” upitao ju je, “oni su poveli sviju na vožnju?” Nakon što se preispitao na brzinu, shvatio je da je onaj njegov san bio u aprilu. “Znate li za onu poljanu iza onog šumarka tamo?” pitala je Susie, pokazuju?i pokazuju?i rukom prema šumarku. “Heidi nam je rekla da su jedne no?i došli neki svemirc i da su nju i dosta drugih ljudi odveli na to polje do njihove rakete. Ona je rekla da su ih sviju poveli na vožnju.”

Bad i Ted su nervozno piljili jedan u drugog. “Susie,” na kraju je prozborio Ted, “šta misliš da li bi mogla da dovedeš Heidi ovamo unutra i da je pustiš da nam ona sama kaže o tome?” Heidi je došla i rado ponovila cijelu pri?u za Teda.

“Ta raketa je bila okrugla,” objašnjavala je ona, “ I tamo je bilo mnogo, mnogo, drugih ljudi. Vi ste bili tamo tako?e, mislim da jeste. Bilo je tamo i mnogo ljudi koje nisam poznavala.” “Zašto si išla s tim svemircima?” zapitao ju je Ted. “Zar ih se nisi bojala?”
“Pa, dobro, ja sam im rekla da ne smijem da izlazim napolje po no?i”, odgovorila je Heidi, “ukoliko mi roditelji to posebno ne dozvole. Ali, oni su me ionako naveli da idem.” “Kako su te naveli na to da po?eš s njima?” on ju je upitao. “Stavili su mi prste u usta,” ona je demonstrirala kako, “a onda su me povukli ovako i odveli do rakete. Tako su me natjerali da idem.” “Šta se desilo nakon što si otišla na vožnju raketom?” “Ne sje?am se,” Heidi je slegnula ramenima. Ted se okrenuo ka Susie. “Kada je to ta?no bilo kad vam je Heidi ovo ispri?ala?” upitao ju je. “Možeš li se sjetiti?”
“Da,” klimnula je glavom. “To je bilo tamo negdje po?etkom prolje?a, mislim po?etkom aprila prošle godine. “A tada si i ti imao onaj san,” upao je Bad.

“Kakav san?” pitala je Susie. Nakon što je ?uo Heidinu pri?u, Ted je osjetio potrebu da kaže njenim roditeljima o svom snu u vezi sa NLO ali oni nisu bili oduševljeni kad su to ?uli. “Mi smo mislili da je Heidi samo to sanjala,” rekla je Susie, vrte?i svojom glavom, “ali sada ne znam šta da mislim. Da li se takve stvari stvarno mogu dešavati?” Prije nego što je Ted uspjeo odgovoriti, Susie je nastavila. “Oh, upravo sam se sjetila ne?ega drugog,” rekla je uzbu?eno. “Istog vikenda nas je bio posjetio i jedan moj osamnaestogodišnji ro?ak. On je tada spavao na sofi u dnevnoj sobi. A kada smo ustali sljede?eg jutra, rekao nam je da je u no?i vidjeo neku ?udnu djecu u dnevnoj sobi.” “Da li su stvarno neka djeca mogla biti u ku?i?” pitao ju je Ted, na šta je Susie samo odmahnula glavom.

“Ne,” odgovorila je, “a nama nije bilo jasno o ?emu on to uopšte pri?a. Rekao je da se probudio i vidjeo posvuda jednu prigušenu, blijedu, plavi?astu svjetlost a da su svuda po sobi rastr?ala neka djeca. ?ak je rekao i to da je onda sjeo na kau? i pri?ao s njima, ali se nije mogao sjetiti šta su mu govorili.”

Tedu nije bilo dovoljno ovo što je Susie ispri?ala o tim stvarima, pa ju je nagovorio da nazove telefonom svog ro?aka kako bi sve ?uo direktno od njega. Tako su ga nazvali i Ted je po drugi put te no?i ?uo bar jednu djelomi?nu potvrdu svog sna. Samo što je sada shvatio da on to ne može više nazivati snom.

stranica

3. dio

Prijevod: Gordan


Zapiši vi?enje, ureži ga na plo?ice, da ga ?ita? lako ?ita.

Habakkuk


Sa ovom novom potvrdom, Ted je protiv svoje volje prihvatio mogu?nost da se njegov uznemiravaju?i "san"odrazio na stvaran doga?aj. I njegova nagonska reakcija na to nije bila sretna. Budu?i da se ?inilo da uklju?uju NLO -e i njihove male sive stanare, odlu?io je to svoje iskustvo podjeliti sa svojim prijateljem u knjižari. Njegova je prilika došla sljede?u subotu kada je ?ekao u svom malom uredu da mu stigne sljede?i klijent i slušao razgovor izme?u nekoliko njegovih prijatelja iz susjednog ureda. “Da li si gledao TV prilog neku no? o saka?enju stoke u Arkansasu?” pita jedna žena. “ Prikazali su sve one mrtve krave sa dijelovima koji im nedostaju. Neke su imale odstranjene repove i odrezane dijelove ?eljusti. Jedna je bila sa uklonjenom maternicom pomo?u neke vrste nepoznate kirurške procedure, možda laserski, doslovno izrezana izme?u slojeva stanica.” Zaintrigiran, Ted je izašao iz svoje kancelarije i upitao “Dali su rekli nešto o tome zašto je ta stoka bila osaka?ena?” “Ne,” odgovori žena. “Nisu rekli da su definitivno vanzemaljci, dali su nekoliko mogu?nosti. Ali znamo da su za to odgovorni vanzemaljci.” “Zašto bi vanzemaljci bili zainteresirani za krave?” upita Ted. “Rekla bih da oni prou?avaju razli?ite vrste na našoj planeti,” odgovori druga žena. “Vjerojatno traže na?ine da poboljšaju prehranu koju dobivamo od krava. Mogu?e da ?ak genetski modificiraju novu vrstu goveda da mogu izdržati predstoje?e zemaljske promjene, tako da bi ljudskoj vrsti bio osiguran opstanak.”

“Ne možemo dokazati da su bili vanzemaljci,” veli prva žena, “ali sigurno su oni. Zdrav razum govori da bi to naša vlada zaustavila da su u pitanju bili samo lopovi. Osim toga, lopovi bi htjeli cijelu kravu, a ne samo iskružen rektum.” Svi su se smijali, uklju?uju?i i Teda, a ona je nastavila. “Mislim da vanzemaljci ?ine te eksperimente da bi pomogli ?ovje?anstvu,” “Po svemiru kruži pri?a kako je ljudska rasa pokvarena i samodestruktivna i oni nam žele pomo?i da sve to po?istimo.” “Nadam se da si u pravu,” odgovori Ted, “ali ne razumijem zašto vanzemaljci samo ne slete i iskreno nam kažu što žele. Zbog ?ega sva ta tajnovitost?” “Gledaj, Ted,” objasni mladi?, “znaš kakvi su ljudi. Ako bi vanzemaljci sletjeli, prvo što bi ljudi u?inili, uzeli bi svoje puške i po?eli pucati. Nismo dovoljno duhovno razvijeni da bi podnijeli jedan takav masovni bliski susret. Cijeli svijet bi bio u panici i vanzemaljci to znaju. To je zašto se oni ponašaju na takav na?in. Oni su ovdje da nas nau?e, ne da nas preplaše. Oni znaju bolje nego da samo slete.” “Pa, mene su pakleno prestrašili,” odgovori on, iznose?i pri?u otmice njega i susjeda. Prijatelji su na to reagirali uzbu?eno i ushi?eno. “Nisam iznena?en,” jedan od njih je primijetio. “Neke od stvari koje si nam rekao navode me da se zapitam da nisi i ti imao kontakte sa vanzemaljcima. Kako divno! Ti si o?igledno specijalna osoba, odabrana osoba.” “Ne znam zašto mi se to dogodilo,” odgovori Ted. “Ne znam ništa u vezi vanzemaljaca i da vam pošteno kažem, cijela stvar me jako prepala. Ne želim da se vra?aju u moju ku?u, ili da opet otimaju ni mene ni moje susjede. Zašto su baš izabrali mene?” “Pokušavaš ovo u?initi previše komplicirano, Ted,” prva žena odgovori, “ali je u stvari vrlo jednostavno. Niste oteti ni ti ni tvoji susjedi. Vanzemaljci ne otimaju ljude, nego prave kontakt s njima. Oni su ti vjerojatno pomagali ve? duže vrijeme a ti samo nisi to znao. Uvjerena sam da su tvoji duhovni vodi?i dopustili vanzemaljcima da naprave kontakt. Upozorili bi te da vanzemaljci nisu uredu.” “Vanzemaljci znaju da si ovdje u ovoj inkarnaciji na psihi?koj(vidovnja?koj) misiji da pomogneš ?ovje?anstvu,” složi se njezin prijatelj, “i oni ti pomažu. Mislim da je to jako lijepo. Tko zna što te sve ne u?e?”

“Mislite li da su to moje psihi?ke (vidovnja?ke) mogu?nosti koje su ih privukle prema meni?” zapita Ted. “Mislite li da ?e me voditi i u?iti me stvarima kao u filmu Close Encounters (Bliski susreti tre?e vrste)?

Pa, promislite ponovo! Ne zanima me ako ih moje sposobnosti interesiraju, ne sje?am se da sam ih pozvao u svoju spava?u sobu usred no?i da me preplaše. Kakvo im je to ponašanje?

“Sa njihovom tehnologijom,” on nastavi “vjerujem da su mogli nazvati prije upadanja u ku?u. Možete govoriti bilo što, ali Vam upravo govorim, da je nešto ?udno u vezi cijele ove stvari.

Ne svi?a mi se i ne želim biti ni jedan dio nje.” “Pretjeruješ,” odgovori žena “i uz to, ne možeš napraviti ništa u vezi toga. Tvoje više JA je dalo dozvolu za to na jednoj razini, vjerojatno prije tvoje reinkarnacije. Sve je isplanirano, pa se možeš jedino opustiti i uživati u tome.”

“Možda je tako,” ogradi se Ted, “ali znam jednu stvar. Bolje im je neka po?nu kucati prije ulaska ako žele moju pomo?. Ako je sve to tako divno kao što govorite, zašto onda ne mogu spavati po no?i? Želim znati što mi se dogodilo od vremena kad smo napustili podru?je, pa sve dok nisam vra?en natrag u ku?u, jer se ne sje?am ni jednog tog dijela.”
“Sigurna sam da su te samo u?ili,” ?ovjek ga je uvjeravao, “i kad do?e pravo vrijeme, sjetit ?eš se.”

Me?utim, Ted nije bio zadovoljan njihovim objašnjenjem. Neizbježno, kada god bi se našli u daljnjoj diskusiji u vezi vanzemaljaca i njihovih postupaka, razgovor bi se obi?no okrenuo u njihovu korist. Ostali su bili ?vrsti u svojim uvjerenjima da su vanzemaljci bili divni i dobronamjerni, ali Ted je rezervirano gledao na bilo koju vrstu bi?a ?ije su akcije bile tako nametljive.

Nedugo nakon incidenta u susjedstvu, Ted je primio iznena?uju?e ?istu komunikaciju iz izvora kojeg nije mogao identificirati. Uvijek je pretpostavljao da takve poruke dolaze iz duhovnog svijeta, ali sada sa svjesnosti o izvanzemaljskom upletanju, nije bio više siguran u to. Unato? nebuloznom izvoru, poruka je bila sasvim specifi?na, o knjizi koju je namjeravao napisati. U prošlim o?itanjima koja su drugi vidovnjaci napravili za njega, nekoliko mu je puta bilo re?eno da ?e biti umješan u izradu knjige. U nekim od o?itanja, sve unatrag do 1970 -e, navedeno je da ?e biti više od jedne knjige. Ali Ted nikad nije osjetio potrebu da napiše knjigu, barem ne do ove nove poruke. Osjetio je nagon da napiše o njegovim životnim iskustvima, ali pošto nije pisac, bio je frustriran i nesiguran kako zapo?eti. Pa kao što je i ?inio u prošlosti, Ted je stavio cijelu stvar u ruke svojih duhovnih vodi?a. Rekao im je da ako su oni stvarno htjeli od njega da piše, trebali su mu osigurati odgovaraju?u opremu i inspiraciju. “Nemam ni pisa?e mašine,” rekao im je. “Ako trebam da pišem tu knjigu, onda želim pisa?u mašinu. ”

Zaboravio je nakon nekog vremena na to, ali kad mu je umro prijatelj i ostavio mu pisa?u mašinu, vratio mu se taj duhovni izazov. Ubrzo je uslijedio jedan živ san, u kojem su mu neki neidentificirani entiteti pokazali tu knjigu koju je trebao napisati. Slijede?e jutro, ispri?ao je prijatelju san, uvjeren da je to važno. “Ozbiljni su,” rekao je, “zaista žele od mene da napišem tu knjigu. Ne samo da su mi je pokazali, nego su mi rekli i kako da je nazovem ”THE LIGHT WORKER“.

No, iako su duhovi insistirali i oprema je bila osigurana, Ted je odgodio po?etak rada na knjizi. Njegove sumnje o prirodi tih entiteta smekšale su entuzijazam za projekat. Umjesto da piše, Ted je uložio svoju energiju u vidovnja?ka o?itavanja u knjižari, ali ipak nastavio je razmišljati o NLO-ima i vanzemaljcima, te raspravljati o njima sa svojim prijateljima.

Jedno poslijepodne, kad su imali jedan od takvih razgovora u knjižari, Ted je po?eo da pretura sam po knjigama. Nekoliko momenata kasnije, dignuo je pogled i primjetio je jednu ženu, malu i zrelu ali veoma atraktivnu i kulturnu, koja ga je gledala sa smiješkom. “Samo pretražujem,” rekla mu je, “i na?ula sam Vaš razgovor.”

“O? Prili?no zanimljive stvari, zar ne?” odgovori on. “Stvarno mislim da bi ste trebali pro?itati ovo,” nastavi ona, davaju?i mu knjigu. Ted ju je uzeo i pogledao naslovnicu. Prikazivala je crtež ?udnog bi?a sa velikim crnim o?ima. Ted se zgr?io. Nije imao utisak da su mu bi?a bila poznata ali je osjetio kako mu žmarci silaze niz ki?mu. Naslov je bio COMMUNION. Podigao je pogled da pita ženu o knjizi ali nje nije više bilo. Tražio ju je po knjižari, ali ju nije mogao na?i, pa je otišao do prijatelja u drugom kraju prostorije. “Tko je bila ta žena?” pitao ih je.

“Ne znamo, ali smo vidjeli što je uradila. ?inilo se kao da je netko koga poznaješ.“ „Mislim da je nikad prije nisam vidio ovdje.” “Mislila sam ti isto tako re?i da pro?itaš ovu knjigu,” primjeti Felicia. “Pošto imaš posjete vanzemaljaca, trebao bi ovo pro?itati. Mnogo bi ti pomoglo. Uzmi je ku?i i kad je pro?itaš, ima još jedna koju bi takodje trebao pro?itati, TRANSFORMATION.” “Dobro,” složi se Ted, uzimaju?i knjigu na odlasku.

?itaju?i COMMUNION u njemu su se pokrenule neke jake emocije i u vrijeme kad je završio sa ?itanjem knjige, bio je dosta uvjeren da su neka od njegovih iskustava bila doista posjete vanzemaljaca. Pro?itao je i TRANSFORMATION i nakon toga se otvorio i ispri?ao prijateljima iz knjižare o nekoliko drugih neobi?nih prošlih doga?anja. “Vidiš,” odgovoriše mu prijatelji, “svi smo ti govorili da su to bili posjeti vanzemaljaca! Imaš toliko sre?e, Ted, da si odabran od njih.”

Ted se nije osje?ao sretno, ali je pokušao prihvatiti ono što su mu rekli prijatelji. Ako ve?ina drugih ljudi nije imala takva iskustva, možda je bio uistinu “odabran,” iako nije vidio ni jedan razlog za to. Ipak, odrekao se prepirki sa svojim prijateljima o dobronamjernoj prirodi vanzemaljskih akcija i motiva. To bi zahtjevalo više znanja i više iskustava da bi oformio bilo kakvo svoje mišljenje, objasnio je.

Povremeno su se i ostvarivali takvi novi doga?aji. Jednom, krajem 1989, kad su se Ted i Bad vozili ku?i sa izleta iz Floride, oba dvoje su svjedo?ili NLO aktivnostima. Bilo je oko tri ujutro, kako su se približavali podru?ju blizu Crystal Springsa, Mississippi, putuju?i po maloj, zavojitoj cesti trude?i se ostati budnim. Bad je sjeo za volan a Ted na stražnje sjedalo da odrijema i osvježi se za slijede?u etapu putovanja. U trenu kad je legao i zatvorio o?i, Ted je imao psihi?ki bljesak, viziju da nekoliko jelena stoji pokraj ceste.

“Bad, mislim da bi trebao usporiti,” rekao je, podižu?i se da pogleda kroz prozor. “Sa svim ovim drve?em, teško je vidjeti cestu i upravo sam imao psihi?ki bljesak i vidio nekoliko jelena ispred. Ako dodjemo prebrzo do njih, mogli bi naglo isko?iti ispred auta i uzrokovati nam udes.”Bad je usporio i nakon tri milje dalje, vidjeli su tri jelena veoma blizu ceste, odbijaju?i da se odmaknu. Auto je prošao pokraj njih polako i gledaju?i životinje, Bad je primjetio, “Ne mogu se nikako na?uditi tome kako možeš raditi takve stvari.” “Ne znam kako ih radim,” odgovori Ted. “Jednostavno se dogode.” “Po meni, takve stvari dokazuju tvoju vidovnja?ku sposobnost,” kaže mu Bad. “Nemam uop?e sumnje u to. Ali ipak imam problema sa NLO -ima. Nije da sumnjam u to što si mi rekao, ali nisam još nikad vidio sam te stvari. I stvari koje se mogu vidjeti na TV nisu baš uvjerljive. Osim toga,” nastavi on, “vlada tvrdi da je to sve sranje i nije stvarno. Jednostavno ne znam u što vjerovati. Dovraga, želio bi imati neku vrstu fizi?kog dokaza, pa da mogu znati.” “Želio bih ti dati dokaz,” nasmije se Ted, “ali ne znam nijedan. Nemam kontrole kad dolaze i odlaze i ?ak ne znam ni što rade.”

Legao je da odspava, ali nakon nekoliko minuta kasnije Bad ga pozove, “Tede! Pogledaj ovo!” Ted ustane ponovo i pogleda kroz prozor. Ravno ispred njih, silaznom putanjom po nebu, vidjela se kako se ?inilo jedna svijetla zvijezda padalica. “Prokleto briljantno,” rekao je Ted, “i zaista jasno. Ali, ova zvjezda padalica mi izgleda kao da ide sporije od ostalih koje sam vi?ao prije.”

Nekoliko minuta kasnije, iznenada izleti iza auta druga zvjezda padalica, lete?i potpuno u tišini iznad i direktno ispred njih. “?udno,” rekao je Ted, “da ova zvijezda padalica slijedi isti put kao i prva, zar ne?” Možda nakon tri minute kasnije, pojavi se iznad njih i tre?a zvijezda padalica. Ted i Bad gledali su u ?u?enju. Ali jedva da su prokomentirali, pojavi se i ?etvrta zvijezda padalica, lete?i polako u istom smjeru kao i ostale. “ Dovoljno, to je dovoljno!” insistirao je Bad. “Ne želim više, ne želim više dokaza! Ovo je dokaz koji trebam. Vjerujem ti Ted, vjerujem ti!” Nakon toga, zvijezde padalice se nisu više pojavljivale.

U travnju u prolje?e 1990, dogodio se mnogo dramati?niji doga?aj, kada je Ted posjetio Marie Jackson, ženu koja ga je prva dovela u duhovnu zajednicu i koja ga je trenirala u njegovom psihi?kom razvoju. Iako nije bio više aktivno umješan u zajednici, on i Marie su tokom godina ostali veoma bliski prijatelji. Ali pošto su živjeli dosta udaljeno jedan od drugog, rijetko su se posje?ivali i njihovih prvih nekoliko dana zajedno bili su ispunjeni dugim razgovorima. Nekoliko no?i kasnije, dobrano iza pono?i, Ted se prenuo iz sna, pošto je ?uo Marie da ga zove iz dnevne sobe gdje je spavala na sofi.

“Ted!” povikala je, “do?i ovamo! Odmah!” zvu?ala je uznemireno, pa se Ted preplašio i požurio u dnevnu sobu. Sva svjetla ispred ku?e su bila upaljena, a Marie je puše?i cigaretu nervozno hodala i izgledala je jako zabrinuto. “Moj Bože, Marie, što se dogodilo?” upita Ted. “Neznam,” odgovori ona, tresu?i glavom, “ali me je stvarno. Bilo je pre ?udno.” Ted ju je pokušao nagovoriti da sjedne, ali bila je previše uznemirena.

“?itala sam u krevetu,” odgovori mu Marie i dalje hodaju?i, “Digla sam se iz kreveta i pogledala uokolo, ali odjednom kao da su svi zidovi jednostavno nestali!” “Uh?” odgovori Ted u ?u?enju. “Slušaj,” nastavila je Marie, “Mogla sam vidjeti van. Mogla sam vidjeti od jednog do drugog kraja ku?e i mogla sam vidjeti sve do tvoje sobe. Zidova jednostavno nije bilo! Vidjela sam te u krevetu, bio si okrenut lijevom stranom prema zidu.”

“Ali kako se to moglo dogoditi?” zbunjeno zapita Ted.

“Ne znam,” Marie odgovori slegnuvši ramenima, “ali to nije sve. Kada sam pogledala uokolo, vidjela sam dva neobi?na duha kakva još nisam vidjela u životu! Došli su iz pravca to?no gdje je trebao biti zid i pokušali su me iznijeti napolje.”

“Da li je sada sve u redu?” zapita Ted.

“Da,” klimne ona. “Pokušali su me iznijeti napolje ali sam se po?ela braniti. Previše sam tvrdoglava, nisam htjela i?i nikamo sa njima i napravila sam im pravi pakao. Do trenutka kad sam završila s njima, okrenuli su me naopako.”

“Kako su izgledali?” Ted je htio znati i kako je slušao Marijin opis malih sivih bi?a,
srce mu je zaigralo. Zvu?alo je kao i ona mala bi?a koja su otela njega i njegove susjede i odvela ih u veliki NLO u polju.

“Mora da su neki od tvojih prijatelja vanzemaljaca,” završi Marie, pripaljuju?i novu cigaretu i nervozno hodaju?i po sobi, “jer zasigurno nisu bili moji prijatelji, ne sa ovog, niti bilo kojeg drugog svijeta kojeg znam. I ne želim imati ništa sa njima.”

stranica

4. dio

Prijevod: galaksija

Iza biljaka su životinje,
Iza životinja je ?ovjek,
Iza ?ovjeka je univerzum.
Velika Svjetlost,
Pustite Veliku Svjetlost unutra!

Jean Toomer


Još prije Marijinog neprijatnog susreta s vanzemaljcima u njegovoj ku?i, Ted je osje?ao da je zainteresovanost vanzemaljaca za njega sve ve?a. Ona predstava sa ‘zvijezdama padalicama’ koja je potvrdila Badu istinitost postojanja NLO-a, tako?e je i Tedu ukazivala na neke budu?e promjene. Primjetio je da se nakon njegovog povratka iz Floride krajem 1989. godine, tip njegovih klijenata koji su dolazili na vidovnja?ke seanse dosta promijenio. Prije, ve?ina njegovih klijenata je tražila informacije o li?nim ili ‘ovozemaljskim’ stvarima. Oni su željeli znati o njihovim ljubavnim vezama, zdravstvenim problemima, poslu. Me?utim, sada su mnoge od njegovih novih klijenata ozbiljnije interesovala metafizi?ka pitanja od onih li?ne prirode.

Iako nije znao šta da misli o tome, Ted je tako?e primjetio da se kod mnogih seansi po?inju javljati i podaci koji ukazuju na kontakte sa vanzemaljcima. Takve stvari se jednostavno nisu prije doga?ale prilikom njegovih vidovnja?kih seansi. Me?utim, sada, kada bi Ted održavao seansu s nekim klijentom, primao bi nekoliko neobi?nih slika i uvida o toj osobi. A kad bi on toj osobi predstavio te impresije koje je o njoj dobijao, ?esto bi se ispostavljalo da se ona jeste nalazila u nekim ?udnim situacijama koje su ukazivale na umiješanost NLO-a i vanzemaljskih bi?a.

Toliko je takvih slu?ajeva isplivalo na površinu da je neko na kraju predložio da osnuju jednu grupu koja bi se povremeno okupljala i diskutovala NLO tematiku. Tako su Ted i neki od njegovih klijenata po?eli da se sastaju svakog mjeseca. Na njihovim sastancima dijelili su informacije iz knjiga koje su pro?itali kao i njihove li?ne neobi?ne doživljaje. Kako je sve više upoznavao te ljude, tako mu je sve više postajalo jasno da su neki od njih patili zbog posljedica istih problema koje je i on sam imao. Sli?no kao i on, nekoliko ljudi iz te grupe imalo je stalne probleme prilikom spavanja, a neki od njih su patili od anksioznosti i prolazili kroz jednu mentalnu buru koja je bila Tedu prili?no poznata iz njegove li?ne prošlosti.

Grupa je nastavila da se sastaje tokom cijele idu?e godine, razvijaju?i jedan jak utisak uzajamne podrške me?u njenim ?lanstvom. Me?utim, Ted je shvatio da niko od tih ljudi nije stvarno dovoljno poznavao istinsku prirodu vanzemaljskih bi?a, njihove planove, ponašanje i motive. Ipak su diskutovali razne mogu?nosti i me?usobno dijelili svoja mišljenja koja su bila raznolika. Vjerovanje u dobro?udnost vanzemaljaca još uvijek je dominiralo u toj grupi, što ih je nagnalo da ponekad odu po no?i izvan grada gdje su zajedno sjedjeli na nekoj livadi, me?usobno razgovaraju?i i ?ekaju?i u nadi da ?e vidjeti neki NLO.

NLO-e nisu nikada uspjeli vidjeti, me?utim, ta grupa ljudi je bila ohrabrena jednim drugim uzbudljivim razvojem doga?aja što je kod njih podstaklo jos ve?e poštivanje Tedovih vidovnja?kih sposobnosti. U svojim diskusijama neki od ?lanova bi ?esto postavljao neka generalna pitanja o kojima bi svi trebali razmišljati. Niko od njih, uklju?uju?i i Teda, nije o?ekivao da ?e na ta pitanja dolaziti ikada neki ?vrsti odgovori. Me?utim, onda je on opet po?eo imati no?ne kontakte, a ovaj put su informacije koje je dobijao bile u jednoj uskoj vezi sa pitanjima koja su bila postavljana na sastancima njegove grupe. Do kontakta je uvijek dolazilo dok je spavao a kada bi se sutradan probudio, mogao se jasno sjetiti poruke ali ne i glasnika. Kad god bi na taj na?in primio neku novu informaciju, Ted bi ju podijelio s grupom, što bi onda raspirivalo diskusiju i podsticalo postavljanje novih pitanja. Njegovi prijatelji su ozbiljno uvažavali te uvide za koje su bili sigurni da dolaze od strane Tedovih dobro?udnih vanzemaljaca. Me?utim, nakon što je godinama prihvatao komunikaciju s duhovima kao nešto sasvim normalno, sam Ted je bio više u jednoj nedoumici, nego što je bio oduševljen tom novom vrstom kontakta. Najviše ga je bunila nebulozna priroda odgovora o navodnim mjestima odakle poti?u svi ti vanzemaljci, kao što su Zeta Reticuli, Orion, i Plejade, a bio je siguran u to da su vanzemaljci fizi?ke prirode. Ukoliko oni stvarno istinski postoje kao i ljudska bi?a, pitao se Ted, zašto onda skrivaju od njega njihovu fizi?ku prirodu, komuniciraju?i s njim samo uz pomo? telepatije ili neke vrste snovi?enja, odnosno, susreta kojih nije bio u stanju jasno se sjetiti. Ted je zaklju?io da sve dok ne bude u stanju da objektivno dokaže istinitost NLO-a, ne?e mo?i biti siguran u to ko u stvari komunicira s njim.

S takvim stavom je jedne ve?eri sjeo da pogleda Spilbergov film Bliski Susreti Tre?e Vrste. On je taj film ve? jednom gledao ali ovaj put je njegovu pažnju bila privukla jedna scena u kojoj je bilo prikazano kako nekoliko malih okruglih svjetala lete oko NLO-a i ulije?u u njega. Naran?aste i crvene svjetlosne lopte su se brzo kretale i ponašale su se kao da su bile nekako kontrolisane uz pomo? jedne nevidljive pup?ane vrpce. “Pitam se ?emu to sve služi,” razmišljao je pomalo radoznalo, me?utim, par no?i kasnije, nako što se jedan dio iste filmske scene ponovo odvio u njegovoj vlastitoj ku?i, njegova radoznalost se pretvorila u zadivljenost.

Nakon što je zaspao jedne no?i, Ted se iznenada probudio osje?aju?i kako mu srce ubrzano lupa. Pogledao je unaokolo po slabo osvjetljenoj sobi misle?i da ?e mu opet do?i nepozvani gosti. Osjetio je napad panike u momentu kad je primjetio kako se jedna okrugla lopta lebde?i kre?e prema njemu s druge strane sobe, neposredno uz plafon. Vidjeo ju je i kako je ušla unutra kroz zid njegove sobe. Bila je veli?ine košarkaške lopte i treperila je svjetloš?u crvene i naran?aste boje. Ted je razmišljao kako bi to vjerovatno izgledalo kao jedna lete?a vatrena kugla kad bi se posmatralo u potpunom mraku. Zatvorio je o?i na par sekundi nadaju?i se da možda halucinira, ili da samo zadržava u svom umu neku sliku koja mu je ostala iz nekog sna iz kojeg se upravo probudio. Me?utim, kad je otvorio o?i, ona vatrena lopta je još uvijek bila tu, samo što mu se sada još više približila. U stvari, ona je sada bila direktno iznad njega, navode?i ga da gleda u nju prema gore, kako bi je vidjeo iznad sebe. To svjetlo mu je bilo na dohvatu ruke i uprkos straha koji ga je skoro paralisao, Ted je polako podigao ruku s namjerom da dotakne tu svjetlosnu loptu. Na njegovo zaprepaštenje, jedan glas mu je naložio da to ne ?ini. Taj glas je zvu?ao donekle mehani?ki i ?inilo se kao da dolazi sa svih strana istovremeno. Ted se okrenuo i pogledao prema hodniku kako bi provjerio da mu se možda neko ne obra?a iz tog pravca, me?utim, tamo nije bilo nikoga. Pomislio je da isko?i iz kreveta i zbriše napolje kroz hodnik, me?utim, samo što je pogledao u tom pravcu svjetlosna lopta kao da mu je pro?itala misli i progovorila je opet. “Ne boj se,’ rekla je. “Došla sam samo da ti uru?im jednu poruku.”

Ted je mirno ležao i posmatrao ?udni ure?aj koji je lebdjeo na metar iznad njegovog lica. Mogao je razabrati velike brazde koje su se ukrštale na nekoliko mijesta na lopti a unutar njih, razmaknute nekoliko in?a jedna od druge, bile su ugnježdene ‘le?e’ veli?ine nov?i?a od pet centi, koje su se okretale usmjeravaju?i svoj fokus na sve dijelove sobe, kao i na Tedovo lice. U tom momentu je došlo do jednog ogromnog ulijevanja informacija u Tedov mozak. ?inilo se kao da je neko pritisnu tipku “enter” na kompjuteru kako bi u njega pohranio gomilu informacija. To je bukvalno bilo toliko brzo i iznenada, da Ted u tom momentu nije bio u stanju da raspozna te podatke. Kad je analizirao šta se upravo dogodilo, ure?aj se pomakao prema vratima sobe a onda je odletio kroz hodnik. Ted se tiho izvukao iz kreveta pokušavaju?i da ga prati. Kada se svjetlosna lopta našla u dnevnoj sobi, brzo je promijenila smijer za 90 stepeni, demonstriraju?i svoju nezavisnost od njegove fizi?ke ili mentalne kontrole. Nakon toga je ubrzala prema zidu kuhinje i nestala pravo kroz njega. Još uvijek u ga?ama, Ted je izletio napolje u dvorište pokusavaju?i da je prati, me?utim, od nje nije bilo ni traga. Kada se vratio natrag unutra pogledao je na sat. Bilo je 3:47 ujutro. Cijeli taj doga?aj se desio u nekih 3 do 5 minuta, pretpostavljao je Ted, ali mu se to ?inilo kao jedan životni vijek. Sa zbrkanim nervima, velikom radoznaloš?u i sa odre?enom dozom straha, ostao je tako da sjedi sve do zore. U zoru je bio ponovo spreman da zaspe jer se najsigurnije osje?ao kad spava ispod pokriva?a od sun?eve svjetlosti.

Probudio se oko 11:20, prije podne a onda je otišao da se na brzinu istušira. Nakon što se osvježio, otišao je u kuhinju da napravi kafu a onda, kad je pogledao ka kuhinjskom zidu, iznenada ga je preplavilo sje?anje na zbivanja prošle no?i. Kad je sjedio pijuckaju?i kafu, shvatio je da se ovaj put sje?a ne samo tog doživljaja, nego se sje?a i poruke, kao i samog glasnika.

Informacije koje mu je ona svjetlosna lopta nekako ubacila u glavu objašnjavale su to da je taj ure?aj kontrolisan od strane obližnjeg NLO-a, kako njih ljudi nazivaju, me?utim, njihova posada ih smatra svojim vozilima-za-održavanje-života. Oni loptasti ure?aji su prema tim informacijama u stvari skeneri, koji služe za inspekciju ljudskih nastambi prije nego što se u njih pošalju ‘kuriri’ u sklopu obavljanja njihove misije. Ti skeneri sa njihovim mnogobrojnim le?ama i ure?ajima za osluškivanje omogu?avaju kontrolorima iz NLO-a da vide cijelu unutrašnjost neke ku?e. Tako je kontrolor u stanju da vidi gdje se svaka osoba nalazi, koliko ih je u kojoj sobi, da li spavaju ili su budni, da li su ljudi obu?eni ili da li su naoružani na neki na?in, kao i to, da li u ku?i ima nekih životinja? Tako mogu da odrede da li ?e “kontaktiranu osobu” morati mentalno izmanipulisati tako da ona ode u drugu prostoriju, da se ostali ne bi uzbunili. Taj objekat mora izvršiti svoju misiju uz što je manje mogu?e otpora. Dok je tako sjedio pijuckaju?i kafu, Ted se po prvi put osjetio izmanipulisanim, iskorištenim i bespomo?nim da u?ini bilo šta s ciljem zaustavljanja tih upada u njegov intimni život. Odlu?io je da pozove sve ?lanove svoje grupe i da podijeli s njima ovo svoje iskustvo, nadaju?i se da ?e neko od njih imati neku ideju kako bi se moglo zaustaviti ovo sramotno nametanje vanzemaljaca.

Ve? do pet sati popodne, Ted je ispri?ao petorici ?lanova grupe svoj doživljaj iz prošle no?i. Svakome od njih je objektivno predstavio sve detalje tog doživljaja, trude?i se da ne reaguje pretjerano i da ne preuveli?ava stvari. Sve što je govorio bilo je otvoreno prihvatano sve dok nije po?eo da skre?e pažnju tim ljudima na negativnu pozadinu te interakcije s vanzemaljcima, u smislu kršenja ne?ije privatnosti, špijuniranja, osje?aja bespomo?nosti prilikom pokušaja sprje?avanja posjeta, mogu?eg izlaganja opasnoj radijaciji, a ukazivao im je i na arogantno ponašanje tih vanzemaljaca koji su smatrali da je sasvim u redu to da ulaze u tu?e ku?e kad god im se to prohtije, bez pitanja i bez poziva.

Nakon što je završio razgovore sa svojim prijateljima, Ted je ostao potpuno frustriran. Svi oni su odmah izvrtali situaciju naopa?ke pokušavaju?i da ga ubijede u to kako je on privilegovan samim tim što su mu bile uru?ene tako dragocjene informacije. Bez obzira na to šta on sugerisao u vezi s tim, njegovi prijatelji to do?ekivali sa nekim opravdanjima koja su trebala da naprave cijelu stvar prihvatljivom. Rekli su mu da je ?ak ludo s njegove strane uopšte i pomišljati na mogu?nost da taj vanzemaljski ure?aj nije 100% dobro?udan po svojoj prirodi i namjerama. Jedan od njih je došao kod Teda da bi pregledao mjesto na zidu gdje je ona svjetlosna lopta ušla i izašla iz ku?e, traže?i neke tragove na njemu. Drugi je insistirao na tome da Ted kaže posadi NLO-a da posjete njegovu ku?u jer ?e im on biti u stanju da ukaže mnogo više poštovanja (nego što je to Ted bio u stanju). Ted se pitao da li je on stvarno bio samo pretjerano negativan u odnosu na sve to, kako su ga prijatelji optuživali, ili se možda radi o tome da oni žive s nekim metafizi?kim zavjesama navu?enim preko njihovih o?iju.

“Pa, dobro,” Ted je tješio samog sebe, “nisam bio povrije?en, samo malo uplašen, tako da ?e možda na kraju i nešto dobro proiste?i iz svega toga. Ali, znam jedno. Igra?u tu igru isto kao što je igraju i moji prijatelji, kao da je sve to za naše dobro, sve dok se ne uvjerim u suprotno jer sam umoran od toga da postanem meta napada svaki put kad pomenem one stvari koje mi se u svemu tome ne svi?aju.”

Nakon sto je Ted ispri?ao svoj doživljaj prijateljima, vijest o svjetlosnoj kugli brzo se proširila me?u svima koji su pratili NLO tematiku u Shreveportu. Unutar desetak dana Ted je primio tri zanimljiva telefonska poziva od lokalnih ljudi koji su željeli ostati anonimni. Jedan ?ovjek, koji je radio u jednoj kompaniji za održavanje gradske infrastrukture, rekao je Tedu da je prije samo par sedmica i on tako?e imao jedan ?udan doga?aj s jednom kuglom od bijele i žute svjetlosti koja je bila veli?ine klikera i koju je mogao ?uti kako tiho zuji. Dok je popravljao nešto na jednoj banderi, primjetio ju je kako lebdi iznad njegove glave. Polako je prelazila preko cijelog njegovog tijela, zuje?i tiho i puštaju?i jedan skoro ne?ujan ‘klik-te?i’ zvuk. Taj ?ovjek nije vidjeo odakle je ona došla ali kad je sišao na zemlju sa bandere primjetio je da je proveo na njoj preko sat vremena dok mu se ?inilo da cijeli doga?aj nije trajao ni deset minuta. On je tako?e osjetio da su mu tom prilikom neke informacije bile natrpane u mozak toliko brzo da ih nije bio u stanju dešifrovati. Ono što ga je najviše uznemirilo, rekao je, bilo je to da šta god da je pokušavao, nije mogao da se oslobodi tog ure?aja koji mu je na kraju ušao u grudni koš, nakon ?ega ga više nije vidjeo. On nije bio u stanju da pri?a s nekim o tome, osim sada s Tedom i tražio je od njega da ga ovaj uvjeri u to da je sve u redu i da mu ne prijeti nikakva opasnost u vezi s tim.

Ted je jedino mogao da podijeli s njim to njegovo iskustvo i utješi ga u smislu da ukoliko nešto ne bi bilo u redu u vezi sa svim tim, onda bi se to ve? do sada pokazalo. Taj ?ovjek se osje?ao dobro, osim što nije bio u stanju da spava nekoliko no?i nakon tog doga?aja. Ted je nakon par sedmica razgovarao opet s njim i taj ?ovjek je naglasio da mu se ništa ?udno nije više dešavalo i da se osje?a mnogo bolje nakon što je porazgovarao s Tedom o tom doga?aju.

Druga osoba koja je pozvala Teda telefonom bila je jedna žena koja je mu je rekla kako je jedne no?i prije tri godine zajedno sa svojom prijateljicom vidjela sli?an ure?aj kako lebdi iznad trijema njene ku?e u sitnim no?nim satima. Dvije prijateljice su provele to ve?e u jednom lokalnom klubu i vratile su se ku?i oko 1:30 poslije pono?i. Pripremile su se da po?u na spavanje, me?utim, odlu?ile su da prije toga sjednu na terasu, da zapale još po jednu cigaru i da malo uživaju u svježoj ljetnjoj no?i. Dok su tako sjedile primjetile su kako je jedan objekat koji je izgledao kao vatrena lopta brzo preletjeo preko travnjaka a onda se pod pravim uglom okrenuo i uputio prema njima. Lebdio je tiho iznad njih oko deset sekundi a onda se brzo udaljio. Te žene su se uplašile i provele su ostatak no?i zaklju?ane u ku?i. Ispri?ale su jednom prijatelju šta im se desilo ali se on na sve to samo nasmijao i rekao da im je neko vjerovatno ubacio malo LSD-a u pi?e dok su bile u baru. Te žene su bile ubije?ene da to nije bilo ta?no ali su ipak shvatile da se tu radi o jednom doživljaju kojeg nije svako spreman ?uti. Tako su odlu?ile da ne pri?aju drugima o tome. Jedna od njih je rekla Tedu da joj je bilo mnogo lakše nakon što je pronašla nekoga kome to može povjeriti. Poželjela je Tedu sve najbolje i priznala mu je da se nakon toga svake no?i molila da ne vidi taj ure?aj nikad više u svom životu jer je taj doga?aj kod nje proizveo jedan neprijatan i jeziv osje?aj. Njena prijateljica je rijetko kad to spominjala. Te žene se ne sje?aju nakakvog gubitka vremena tom prilikom, osim gubitka živaca.

Iz jednog obližnjeg naselja tako?e se javio telefonom i jedan devetnaestogodišnjak. On je tvrdio da ga je jedna takva vatrena lopta susrela na putu kada se vra?ao ku?i sa sastanka s njegovom djevojkom. Rekao je da se neposredno nakon pono?i suo?io s tom svjetloš?u nakon što se motor njegovog kamioneta ugasio, te se tako morao zaustaviti u mraku pored jednog seoskog puta. On je izašao iz kamioneta i podigao haubu pokušavaju?i da prona?e uzrok naglog prestanka rada motora. Tada se na njegovo iznena?enje niotkuda pojavio jedan svjetle?i objekat veli?ine svjetlosne lopte i lebdjeo mu je je iznad glave na dohvat ruke. Rekao je da ništa nije ?uo ili osjetio. Ta vatrena lopta je lebdjela tako nekoliko sekundi u njegovoj blizi a onda je u jednom trenu nestala. On je brzo usko?io u kamionet kako bi uzeo bateriju a onda je primjetio da motor opet radi. Nakon toga je velikom brzinom prevalio ostatak od oko tri kilometra puta do svoje ku?e. On se ne sje?a da li je tom prilikom izgubio vrijeme a tvrdio je da nikada nije vidjeo NLO ali bi željeo da vidi bar jedan jer ga je ta tematika prili?no zainteresovala nakon onog susreta sa svjetlosnom loptom.

Razmišljaju?i o svom vlastitom susretu s onom ‘kuglom-za-nadzor’, Ted je primjetio koliko je taj ?udni doga?aj odražavao onu scenu iz filma Bliski Susreti Tre?e Vrste, i pitao se da li je neko ili nešto ?ulo onaj njegov komentar kojeg je promrmljao za samog sebe dok je gledao taj film. Tako?e je zaklju?io da je nekim slu?ajem vidjeo takav svjetlosni prizor bilo kad prije 1988. godine, vjerovatno bi ga uzeo kao jedan signal ili oblik manifestacije nekih duhovnih entiteta. Me?utim, sada je Ted shvatio da je taj prizor imitatirao onu scenu iz filma, pa je tako vjerovatno trebao da mu ukaže na to da su mnoga njegova prijašnja iskustva tako?e bila bazirana na NLO temeljima. Da li je taj doga?aj, pitao se on, stvarno predstavljao jedan objektivan dokaz kojeg je tražio? Možda to jeste tako, razmišljao je, me?utim, ta svjetlosna lopta, uprkos njenoj stvarnoj i kratkoj pojavi, još uvijek nije bila dovoljna da ubijedi Teda u sve to.

stranica


5. dio

Prijevod: vjetar

Na neke molitve Bog odgovara oštro i iznenada,
I stvari za koje smo molili nabije nam direktno u facu

Browning


Ubrzo nakon ove epizode nazvala je Marie Jackson i pozvala Teda u svoj dom na Floridi. Željan razgovora o njegovim nedavnim iskustvima sa svojim starim mentorom, Ted prihvati poziv. Krenuo je u srpnju. Dok ga je zrakoplov nosio prema Floridi vrijeme je utrošio na gledanje kroz prozor, pitaju?i se da li ?e NLO proletjeti pored i ?itaju?i knjigu na tu temu.
"Pitam se da li ET-i znaju da idem kod Marie", razmišljao je tiho. "?ini se da znaju puno toga o meni, tako da mislim da je mogu?e."

Stigavši, shvatio je da još jedna stara prijateljica, Amelia Reynolds, tako?er boravi kod Marie, i njih troje uživali su u prekrasnim razgovorima, smiju?i se i pri?aju?i do dugo u no?. Ted im je rekao sve o NLO studijskoj grupi i mnogim ?udnim iskustvima kojima su on i ostali svjedo?ili. Marie je vrlo znatiželjno slušala, ali je Amelia cijeli fenomen samo tako odbacila.
Bez obzira što joj Ted govorio, jasno se deklarirala, „Ne postoje nikakvi NLO-i. Takve stvari objavljuje National Enquirer, pa kako ih onda zaboga možete uzeti za ozbiljno?"

Jedne ve?eri, nešto iza pono?i, troje prijatelja zaželjelo si je laku no? i otišlo spremiti za po?inak. Tedova soba nalazila se u najudaljenijem kraju ku?e u odnosu na spavaonicu u kojoj su se, na dva razdvojena kreveta, smjestile Marie i Amelia. Svjetla su bila pogašena i ku?a u tišini, sve dok se Amelia nije iznenada probudla ?uvši buku helikoptera koji lebdi iznad nje.

"Marie?" prošaptala je, "?uješ li to? Što radi taj helikopter lete?i okolo tako nisko u ovo doba no?i? "

"Kakav helikopter?" odgovori Marie. "Ne ?ujem ništa. Mora da si sanjala. "

"Ne, nisam! To?no je iznad nas! Mogu ga ?uti upravo sada ", inzistirala je Amelia. "Što ti je?" A onda se smrzla, u tišini zaprepašteno bulje?i u strop. "Mogu ga vidjeti", rekla je polako. "Marie, mogu ga vidjeti."

Marie s nevjericom pogleda u mra?ni strop. "Probudi se Amelia, sanjaš", re?e. "Tu ni?ega nema."

"Ne spavam," protestirala je Amelia podižu?i glavu s jastuka još uvijek bulje?i gore. "Kunem ti se, mogu vidjeti helikopter to?no tamo gore! Pored onog velikog stabla sa svim liš?em. Vidim prednjicu te stvari, zaobljena je, a noge su podvu?ene ispod ".

"Dobro, pa zašto ga onda ja ne mogu vidjeti?" ogor?eno upita Marie.

"Ne znam", odgovori Amelia. "Izgleda kao da strop nije tu. Nestao je i ja mogu vidjeti ravno kroz krov. " Slab plavi?asti sjaj iznenada se pojavio oko Amelie koja je pokušavala ustati iz kreveta. Marie sko?i kao oparena. "O, moj Bože," re?e, dok se sjaj poja?avao okružuju?i krevet cirkularnom izmaglicom plavog svjetla.

"Amelia! Bježi otamo! "

"Ne mogu se pomaknuti," bespomo?no re?e Amelia. "Paralizirana sam! Gdje si? Više te ne mogu vidjeti! Nešto je tamo dolje, u podnožju kreveta ".

"Kažem ti, ja ništa ne vidim," inzistirala je Marie gledaju?i po sobi. "Što je to što ti vidiš?"

"Dvoje ljudi, dva bi?a," odgovori Amelia zure?i u podnožje svog kreveta, "i oni ne izgledaju kao duhovi."

"Kako izgledaju?" upita Marie.

"Jedan od njih je zbilja visok," opisala je Amelia, "i on ima zelenkastu kožu, poput guštera ili krokodila. Nikad prije nisam vidjela takvo što! Glava mu je jajolika i mogu vidjeti kose o?i, ali ne i uši ili usta. A ovaj drugi je niži, neke vrste plavo-crne boje, poput grož?a ili cveba. Što su oni, Marie? Možeš li komunicirati s njima? Koja vrsta duhova su oni? "

"Hej," Marie ju prekine. "Ne znam ništa o tim bi?ima. Izgleda da su to neki Tedovi prijatelji, moji nisu. Tede!" povikala je postaju?i sve više uplašena. "Tede! Dolazi ovamo! S Ameliom nešto nije u redu! "
Teda je probudila buka, ali nije mogao razumjeti što to Marie vi?e. Odgurnuo je vrata i potr?ao niz hodnik trenutno se zaustavivši kad je ugledao plavi sjaj koji je izbijao sa dovratka. Unutra je Marie, ?ekaju?i ga da se pojavi, kružila po sobi le?ima se pritiskaju?i o zid najudaljeniji od kreveta na kojem je, obavijena briljantnom svjetloš?u, nepomi?no ležala Amelia. Ted nesigurno u?e i na mjestu se ukopa zure?i.

"Koji je...?" zausti, ali u tom trenu streli?aste iskre svjetlosti iznenada polete kroz plavu sumaglicu natjeravši i njega i Marie da posko?e od iznena?enja. "Amelia!" povi?e, "makni se odande!"

"Marie?" zazivala je Amelia, "Marie? Gdje si? "

"Ovdje sam," povi?e joj Marie nazad "i Ted je tako?er ovdje." Pomakli su se bliže krevetu i dalje održavaju?i siguran razmak od plavog sjaja koji je sada bio ispunjen sitnim, brzim munjolikim tragovima eksplozija.

"Jedva vas mogu ?uti," re?e Amelia glasno. "Govorite glasnije!"

"Što se to doga?a?" Ted je pitao. "Odakle sve ovo dolazi?"

"Ne znam", re?e Marie. "Po?ela je pri?ati o helikopteru i sad kaže da ga može vidjeti gore kroz krov, da joj je to?no iznad glave. Što da radimo? "

"Jesi li ti u redu, Amelia?" Ted je povikao. "Jesu li te povrijedile sve te stvari, svo to bljeskanje?"

"Koje bljeskanje?" Amelia je vikala iznena?eno. "Ja sam u redu, ali se ne mogu pomaknuti. Ta helikopterska stvar je još uvijek gore, a i one druge dvije stvari još uvijek tamo samo stoje bulje?i u mene. "

"O ?emu to ona govori?" upita Ted, i Marie mu ispri?a o ?udnim stvorenjima koje je Amelia opisala.

"Ja ih ne mogu vidjeti," Ted povika Amelii. "Pitaj ih za ime ako možeš." To o ?ovjeku-aligatoru zazvu?alo mu je sumljivo pznato dok je pomislio na ?udan slijed doga?aja koje je otrpio prije mnogo godina. "Može li to biti nešto kao Volmo?" šapnuo je Marie, ali ona slegne nesigurno.

"Ja ih ne ?ujem da govore," odvrati Amelia. "Ali to je kao da mi stavljaju poruku u um. Vidim velikim tiskanim slovima ispisano ime: RAYMOND. "

"Što sad rade?" upita Marie. "Jesi li još uvijek dobro?"

"Da," re?e Amelia, " a sada vidim drugu rije?. Mislim da je to ime te helikopterske stvari. Kaže: COMMAND II. "

"Moramo joj pomo?i," Marie je inzistirala. "Ovo ne izgleda dobro."

"Ne znam", Ted je oklijevao. "Barem je ništa ne boli. Ne znamo što bi se moglo dogoditi ako ju pokušamo izvu?i iz tog energetskog polja ili što ve? to je. Možda bismo trebali ?ekati. "

"Jesu li ona bi?a još uvijek tamo?" Marie upita, ali prije negoli je Amelia uspjela odgovoriti, plavo svjetlo bljesnuvši se ugasi i ona pade natrag na jastuk. Marie dotr?i do kreveta, a Ted upali svjetlo, bojažljivo pregledavaju?i sobu. No, sve je izgledalo savršeno normalno.

"Nikad nisam vidjela ništa sli?no tim bi?ima", izjavi Amelia, o?ito potresena. "Oni nisu izgledali kao duhovi, kažem vam to! I taj helikopter isto nije bio normalan. Kad si neki dan govorio o NLO-ima i vanzemaljcima Ted, nisam ti vjerovala. No, nakon ovoga, ne znam. To je nešto najuvrnutije što sam dosad doživjela. "

Kad su sjeli zajedno, pokušavaju?i jedan drugoga smiriti i prodiskutirati bizarni doga?aj, Marie i Ted su se iznenadili saznavši da Amelia nije vidjela plavi?asto sferno svjetlo oko svoje postelje. A onda se Marie prisjetila svog ?udnog susreta s nepoznatim bi?ima.

"Kad sam prošle godine ja bila kod Teda ", obratila se Amelii, "mislim da su i mene posjetili isti ti de?ki. Se sje?aš Tede? "

"Je," kimnuo je, "kako bih mogao zaboraviti? Probudila si me vrište?i i cijelu no? smo probdjeli drže?i se za ruke i puše?i cigarete. "

"Pa i ti bi se tako?er uzrujao,“ odgovori ona,"da si vidio ono što i ja." i opiše cijeli doga?aj; kako su zidovi nestali i dva ?udna bi?a ju pokušala odvu?i van. "To sve se dogodilo dok sam bila s Tedom," zaklju?i, "a pogledaj što se sada tebi dogodilo Amelia, uz Teda ovdje s nama. Ne, ovi nisu nijedni od duhova koje ja znam. Mislim da su se pojavili zbog Teda. "

On se nije htio raspravljati s njom. Poput njega i Amelia i Marie su vidjele zidove ili strop koji se otapaju i nestaju, a i susrele su ne-ljudska bi?a u nepoznatoj letjelici. Duhovi, svo troje su to znali, ne trebaju ni svemirske brodove niti "helikoptere" za svoja putovanja, no ova tajanstvena bi?a, o?ito trebaju.

Kada se vratio u Shreveport i ispri?ao svojim prijateljima o ovom najnovijem iskustvu, bili su više nego ikada uvjereni da je Ted u žarištu vanzemaljskih interesa. Alienske aktivnosti oko Teda bile su u o?itom porastu, svi su to shvatili. Ipak, bez obzira na ove doga?aje, i usprkos svim njihovim prou?avanjima i raspravama, nitko nije mogao uistinu objasniti što se doga?a, i zašto.

Što je Ted više razmišljao o situaciji, više je osje?ao da mu je potrebna pomo?. Plašilo ga je to da nije imao nikakvu kontrolu nad svojim odnosom s vanzemaljcima. Marieini posjetitelji došli su nepozvani 1990. u njegov dom, a on i susjedi, 1989., sigurno nisu bili upitani da li žele i?i na vožnju NLO-om. Sad je tu bilo i plavo sferno svjetlo i Amelia koja razgovara s nevidljivim alienima. Bilo je jednostavno previše toga da bi se ignoriralo. Htio je neke prave odgovore, a studijska ih grupa do sada nije iznalazila.

Tada se sjetio što su ga duhovi podu?ili o manifestiranju stvari koje mu trebaju i po?eo je vizualizirati nekoga tko bi mu mogao pomo?i. Odlu?io se objaviti oglas u lokalnom metafizi?kom biltenu, Illuminations.

Podebljano otisnuta, obavijest je jednostavno glasila:

„TED RICE ŽELI POKRENUTI GRUPU ZA POTPORU OTETIMA OD STRANE NLO-a.

MOLIMO VAS DA SVOJE PONUDE POŠALJETE NA P.P._____ I MI ?EMO IH PROSLIJEDITI TEDU.„

To je bio njegov na?in prebacivanja svog problema u ruke više sile, baš kao što je to ?inio mnogo puta u prošlosti. Nije imao nikakve ideje kakve rezultate bi oglas mogao polu?iti, ali je znao ?emu su se on i njegovi prijatelji nadali: dobro potkovanom NLO istraživa?u i kompetentnom hipnotizeru koji bi im mogao pomo?i u istraživanju njihovih iskustava. Bilo je vrijeme za neke odgovore.

Ali ?ak ni Ted nije o?ekivao da ?e odgovor do?i tako brzo. Mjesec dana nakon što je tiskana obavijest, Ted je primio pismo od dr. Karle Turner, istraživa?ice abdukcija iz Little Rock-a. ?itaju?i ga, njegovo uzbu?enje je raslo. Dr. Turner ne samo da mu je otpisala kako sura?uje s još jednom istraživa?icom, ?iji se izvještaji o abdukcijama broje u stotinama, nego da je i ona osobno bila otimana. I još mu je preporu?ila, u slu?aju da se odlu?i koristiti hipnoti?kim regresijama kao alatom u svom istraživa?kom radu, neka kontaktira tu drugu istraživa?icu, Barbaru Bartholic.

Pismo je doživio kao odgovor na svoju molitvu. Nije znao što je sve to?no istraživanje abdukcija uklju?ivalo, ali je bio odlu?an da sazna. Ted je odmah otpisao dr. Turner da mu se javi telefonski i kad je kontakt jednom ostvaren, razgovori su postali redoviti. Karla mu je objasnila kako je do suradnje s Barbarom došlo nekoliko godina ranije kada je njezina obitelj opetovano bila izložena susretima s vanzemaljcima o kojima je upravo napisala knjigu „INTO THE FRINGE“. Tako?er ga je upoznala s informacijom da postoje tisu?e drugih ljudi koji prolaze kroz iste takve stvari, a to je Teda uvjerilo da se u njegovom slu?aju ne radi isklju?ivo o duševnom poreme?aju.

No osim tih stvari, Karla Tedu nije davala nikakve nove informacije. Umjesto toga, koncentrirala se na u?enje o Tedovim prošlim iskustvima i na njegovo osobno i obiteljsko podrijetlo. Pri?ao joj je o svom djetinjstvu u kraju pamu?nih polja sjeverozapadne Alabame, gdje je ro?en 1942., i gdje je nau?io da voli prirodu i njezina divlja stvorenja; o svojoj karijeri u financijskom biznisu, te o njegovom vidovnja?kom radu.

Pažljivo je slušala dok je Ted objašnjavao svoju metafizi?ku filozofiju koja ga je nau?ila da svi oblici života duhovno evoluiraju uzdižu?i se ususret savršenstvu i krajnjem izvor svih geneza. Ljudi koji do?u na ovaj svijet predodre?eni da rade i doprinose ljudskoj transcendenciji poznati su kao "Radnici Svjetla"(Svjetlosni Radnici p.prev.), taj termin se obi?no koristi za duhovne u?itelje i vo?e u metafizi?koj zajednici.

I još je podijelio s njom svoj osje?aj za misiju; da svoj vidovnja?ki talent treba iskoristiti za pomaganje drugima u shva?anju njihove vlastite sudbine i pokazati im na koji na?in ljubav i svjetlo utje?u na njhove životu. Kroz ove duge razgovore, Karla je prepoznala Teda kao toplog, pristupa?nog, pronicljivog ?ovjeka, sa smislom za humor ro?enog komi?ara.

Kada je Ted prešao na opisivanje nekih od bizarnih doga?aja u njegovu životu, Karla je prepoznala detalje koji upu?uju da su u tijeku vanzemaljski susreti. Povezala ga je s Barbarom Bartholic i oni su uskoro iskovali plan kako da se sretnu u živo. Ted je bio nestrpljiv nau?iti o ?udnim bi?ima ?iju upletenost u svoj život više nije mogao poricati, te se nadao da ?e hipnoti?ke regresije pomo?i pri razotkrivanju bilo kakvih skrivenih znanja.

Ali prije nego je Barbara pristala raditi s Tedom, bilo joj je potrebno saznati o njemu što je više mogu?e. Kroz tjedne dugih telefonskih razgovora slušala je kako Ted iznosi na vidjelo naj?udesniji prikaz. Na osnovu svega onog što je nau?ila prou?avaju?i druge slu?ajeve abdukcija, Barbari je ubrzo postalo jasno da je Ted Rice doista bio izabran za doživotni angažman sa snagama za koje ve?ina ljudi nikad nije ?ula da postoje.

Vrlo brzo je shvatila da su njegovi nedavni susreti s NLO-ima i vanzemaljcima bili samo još jedan preokret na putu kojim je prolazio. Upoznao je spirite i svemirske brodove, an?ele i duhove, prekrasnu vanzemaljku i bizarne reptilske humanoide, a pokazani su mu bili i prizori nebesa i strašnog razaranja. Da bi se iz svih tih doga?aja mogao izvu?i neki smisao, bilo je potrebno istražiti cijeli njegov životni put.

A pri?a koja je isplivala na površinu, o misterioznim silama koje su oblikovale život pamu?arskog klinca iz zabiti Alabame, pa ga transformirale u "Svjetlosnog Radnika", imala je puno šire implikacije, onkraj isklju?ivo osobnih. Sa svime što otkriva o iluziji i stvarnosti, dobru i zlu, i prirodi ?ovje?anstva, pri?a Teda Rice provocira sve što smo mislili da znamo o svemiru.

stranica

6. dio

Prijevod: galaksija

Dijete

Mladi? kojem je bilo dato Toliko
mnogo od zemlje-toliko mnogo od neba

Wordsworth


Postoji uvijek jedan momenat u djetinjstvu
Kada se vrata otvore i puste budu?nost unutra.

Graham Greene


Oduprite se ?avolu i on ?e pobje?i od vas.

James 4:7

Nevidljive sile su se po prvi put umiješale u Tedov život još kad je on bio veoma mlad, kad mu je bilo oko šetiri ili pet godina, a posljedice tog njihovog upada bile su par pljuski i isprašeno dupe. To, kao i velika neobi?nost cijelog doga?aja, doprinjelo je tome da ga on nikada ne zaboravi.

Jednog jutra, kratko nakon zore, mali Tedi se probudio zatekavši se kako lebdi iznad kreveta. Bio je iznena?en ali ne i uplašen, ?ak i nakon što se njegova ta?ka posmatranja pomakla prema gore odakle je mogao jasno da vidi svoje zaspalo tijelo u krevetu s glavom koja viri ispod pokriva?a. Sljede?a stvar koje je postao svjestan bila je ta, da se iznenada našao u kuhinji lebde?i tamo u blizini plafona, dok se ispod njega u sobi odvijala jedna aktivna scena. Tamo su bile njegova majka i baka, i razgovarale su sa njegovom ujnom i ujakom, kao i malom rodicom Sally koji su neo?ekivano navratili. Tedi je bio toliko iznena?en tom situacijom tako da jedino što je mogao u?initi, bilo je samo da gleda i sluša.

“Šta radite ovdje tako rano?” pitala je njegova majka. “Mora da ste krenuli negdje na put.”

“Da,” rekla je njegova ujna, “sino? smo odlu?ili da odemo danas do Parrish-a, da vidimo mog brata i njegovu porodicu prije nego što se vrate natrag u Mobile. Oni su tamo kod tate ve? nekoliko dana. Pa smo pomislili da svratimo do vas i povedemo Tedija sa sobom, ako ga ho?ete pustiti da ide s nama. Sally i on se uvijek lijepo slažu. Osim toga, kada su zajedno onda je i nama lakše”, nasmijala se ona. Gore iznad njih, Ted je postajao sve uzbu?eniji i sre?niji što ?e mo?i da bude s njegovom rodicom. Sally je bila jedna od njegovih najboljih partnera u igri a svaka avantura koja je razbijala monotoniju života na farmi za njega je bila poslastica.

“Ne,” odgovorila je njegova majka. Tedi nije mogao vjerovati svojim ušima. “Ne, bolje je da ovaj put ostane kod ku?e”. Njegov otac dolazi danas, a tako?e smo mislili da ga odvedemo i na šišanje. A moramo mu kupiti i nove cipele jer su mu ove koje nosi probušene. Tako, najbolje je da ovaj put ne ide.”

Tediju je srce bilo slomljeno i bio je veoma ljut. “Kako to misliš!?” vikao je. “Zašto ne mogu da idem s njima!?”

Me?utim, bez obzira na to koliko glasno je on protestovao, njegova majka ga je ignorisala kao i svi ostali koji su tu bili. Na kraju je shvatio da oni nisu ni znali da je on tu. Nisu ga mogli ni vidjeti ni ?uti, dok je njegov mladi um bjesnio. Bez obzira na to koliko se on trudio da ih prekine, oni su nastavljali sa svojom pri?om o nekim ro?acima i drugim trivijalnim stvarima a onda su se spremili da idu.

“Najbolje da iza?ete kroz zadnja vrata s ove strane ku?e,” predložila je njegova majka. “Ako vas Tedi ?uje da izlazite kroz prednja vrata, onda ?e se sigurno probuditi. Razbjesni?e se zbog toga što ne može i?i s vama, pa ?e stvar završiti tako što ?e još morati dobiti po dupetu.” Oni su se nasmijali i majka ih je ispratila napolje, ostavljaju?i Tedija koji se onako nevidljiv pušio od ljutine.

Bio je veoma ljut što ga nisu pustili da ide, bio je ljut i zbog toga što su se smijali na njegov ra?un a najviše ga je ljutilo to što su ga svi ignorisali.

Iznenada, Ted se uspravio u krevetu i zbunjeno pogledao unaokolo. Bio je o?igledno ponovo u svom tijelu, me?utim, nije imao vremena da razmišlja o tome. Puše?i se još uvijek od ljutine, isko?io je iz kreveta i sjurio se kroz duga?ki hodnik u kuhinju. Njegova majka i baka bile su tamo same i ?istile su sto nakon doru?ka.

“Zašto me niste pustile da idem?” vikao je u ljutini. “Htjeo sam da idem sa Sally! Želio sam da idem s njima na put!” Dvije žene su piljile prvo u njega a onda jedna u drugu. “O ?emu ti to zaboga pri?aš?” upitala ga je majka. ‘Oni su upravo bili ovdje! Vidjeo sam ih!” vikao je Tedi, dok je frustrirano brisao suze s lica.

“Ne, nisi” suprostavila mu se majka. “To je bilo prije više od sat vremena a ja sam odmah nakon što su otišli provjerila tvoju sobu. Ti si bio spavao.”

“Uh-uh, ja sam bio ovdje,” bio je uporan on. “Ti si bila nekulturna! Nisi htjela da mi odgovoriš kad sam pri?ao s tobom, majko. Vidjeo sam ujaka, ujnu i Sally kako su stajali upravo ovdje. Pitali su te da i mene povedu s njima a ti si rekla – ne! A, ja sam želio da idem, ja želim i sada da idem!”

Majka ga je onda uhvatila i udarila ga par puta po stražnjici. “Odmah da si prestao da kukaš,” naložila mu je i poslala ga u njegovu sobu. On se smirio na neko vrijeme ali je kasnije opet ponovio svoju pri?u kako je bio u kuhinji i tamo vidjeo njegove ro?ake. Bio je ljut što mu niko nije vjerovao. Kada je baka uspjela da ga na?e nasamo na jedan momenat, upozorila ga je da više ne pri?a o takvim stvarima.

“Tedi, neko može pomisliti da si ?udan ili da nešto s tobom nije u redu,” rekla je ona. ‘Takve stvari se jednostavno ne dešavaju. A ako se dese, onda su to ružne stvari. Ti si premlad da bi znao o kralju Saulu i vještici Endori a oni su upravo ovdje u Bibliji. De?ko, treba da se kloniš takvih mra?nih stvari.” ?vrsto ga je zagrlila. “Baka tebe voli, Tedi,” šaputala mu je na uho. “Ti si moj dobri de?ko, najdraži, i ja ?u uvijek da te pazim. Ali moraš da budeš oprezan u životu. U ovom svijetu ima mnogo lijepih stvari ali tako?e ima i mnogo onih koje su ružne.” Pustio je da ga baka tješi. On nije razumjeo zašto je ona bila tako zabrinuta isto kao što nije razumjeo šta mu se u stvari desilo. Ali kad baka kaže da je to bilo pogrešno, onda sigurno jeste, razmišljao je on. I nakon što niko nije više pominjao taj doga?aj, on je tako prešao u zaborav.

Me?utim, nekoliko godina kasnije, 1975-te godine, sve mu se to vratilo natrag. Ted je tada živjeo u Atlanti, gdje je bio aktivan ?lan spirtualisti?ke crkve King’s Gate. Bio je zastalno zaposlen u jednoj banci ali je svake sedmice posve?ivao par ve?eri za prou?avanje i praktikovanje vidovnjaštva. Povremeno je održavao i privatne seanse kao i javna predavanja fasciniraju?i publiku tako što bi me?u njima birao pojedine osobe koje je o?itavao i diskutovao s njima svoje uvide. Vi?ao je scene iz njihove prošlosti i budu?nosti za koje se kasnije ispostavljalo da su bile istinite. To je bilo i vrijeme kad je došlo do pojave nekoliko ?udnih incidenata.

Jedne no?i, Ted se probudio i kao kroz san otišao je do pisa?e mašine, stavio je u nju prazan list papira i po?eo da kuca po tastaturi. U svom umu jasno je razabirao jednu pri?u, pri?u o jednom malom dje?aku po imeny -“ Karly Kane,” za kojeg mu je glas u glavi rekao da je ovaj tr?ao za jednim zecom po livadi. Po?elo je tako što je Karly išao ku?i s ru?ka, s malim zecom u naru?ju ali ga je u jednom trenutku uhvatila malaksalost, pa je sjeo na zemlju u sijenci jednog drveta. Njegova svjesnost se odjednom promijenila, šire?i se i on se našao na nekom drugom mjestu gdje se onesvijestio. Kada se probudio, ?uo je prelijepu muziku. Neki glas iz nepoznatog izvora vodio ga je kroz maglovitu zemlju ?udesa i divljih stvorenja, dok je u blizini pjevala jedna grupa djece. Ta muzika je navela Karly-a da razmišlja o nebesima. Tamo je bilo oko tridesetak djece koja su bila odjevena u plavo i on je ispružio ruke kako bi ih dodirnuo. “Ne,” rekao mu je glas, “ovaj put ne možeš biti s njima.”

Karly se po?eo ljutiti, vi?u?i i tuku?i ka glasu koji ga je pokušavao kontrolisati. Odjednom se sve promijenilo. Djeca su otišla, drvo sa sijenkom je nestalo, ?ak je i zec nestao, dok je Karly sjedio sam na suncu žude?i za svojom ku?om.

Ted je završio pri?u i otišao pravo natrag u krevet. Tek kad je sljede?eg jutra pronašao uredno otkucane papire na svom radnom stolu, sjetio se da je u neka doba prošle no?i ustajao zbog ne?ega i pisao nešto na mašini, iako mu nije bilo jasno šta ga je bilo motivisalo za to i kako je uspio da to napravi u to vrijeme.

Kad se isto desilo drugi put, Ted se još manje sje?ao cijelog doga?aja. Jednog jutra se probudio i našao nekoliko uredno otkucanih stranica papira kako leže pored njegove pisa?e mašine. Živjeo je sam tako da u ku?i nije bilo nikoga drugog ko bi to mogao napisati a sam sadržaj mu je bio potpuno nepoznat. Sje?ao se kao kroz maglu da je ustajao zbog ne?ega prošle no?i ali se nije sje?ao da je nešto radio a pogotovo kucao na pisa?oj mašini. Sve to mu je bilo zagonetno.

Tekst se odnosio na Margaret Mitchell, spisateljicu koja je bila autor novele POHUJALO S VIHOROM, me?utim, Margaret Mitchell nije mnogo zanimala Teda. Pri?a je govorila da je stvaranje umjetni?kog djela gospo?e Mitchell’s bio jedan zadatak koji je bio obavljen uz pomo? nekih spiritualnih formi ili duhova-vodi?a. Rade?i kroz gospo?u Mitchell, ti duhovni entiteti su napravili jednu veli?ansvenu knjigu koja je oživjela romati?nu južnja?ku tradiciju. Tako je u toj pri?i koja se našla u njegovim rukama re?eno sljede?e:

“Taj duh je bila jedna visoko razvijena duša, koja je jednom živjela život koji je bio sli?an životu Scarlett O’Hara, a njena pri?a je bila toliko snažna da je ona morala da je kaže. Njoj je bilo potrebno da se oslobodi te energije i Margareta joj je poslužila kao kanal za to.

Ona je tako kroz Margaretinu olovku bila u stanju da prizna krivicu za svoje nepošteno ponašanje koje je povrijedilo mnoge ljude za vrijeme kada je ona bila na zemljskoj ravni. To je tako?e pomoglo Margareti u njenom vlastitom duhovnom razvoju, dok je ista pri?a zabavljala i milione ljudi širom svijeta. Tiho i tajanstveno, ona se kretala oko Margarete, te su one tako formirale tim koji je proizveo jednu od najpoznatijih svjetskih novela svih vremena.”

To nije bila ona vrsta pri?a ili medijuma koja mu je bila poznata od njegovih duhova-vodi?a. Smisao same te pri?e mu nije bio jasan a još više ga je brinulo to što se uopšte nije sje?ao da ju je on napisao.

Doduše, ona prva pri?a se mogla inekako objasniti, razmišljao je, jer je bilo jasno da se Karly-jev opis, ponašanje i njegova pozadina, podudaralo s njegovim li?nim. Pitao se da li je ta pri?a proizašla iz nekog zaboravljenog sje?anja iz njegovog djetinjstva. Tako je pretraživao svoju prošlost ali je ostao praznih ruku. Jednostavno se nije mogao sjetiti da mu se tako nešto desilo kad je imao osam godina, koliko je imao Karly u toj pri?i. Doduše, kada je razmišljao o tim godinama provedenim u Alabami, sjetio se kada je onog jutra napustio svoje tijelo u krevetu i doletjeo u kuhinju. On je volio svoje djetinjstvo i ljude koji su se brinuli o njemu, pogotovo svoju baku. Kada bi pomislio na nju, pojavljivao bi se jedan poseban osje?aj koji ga odavno proganja. Njena smrt, kad je njemu bilo deset godina, urezala mu se duboko u srcu. Iako nije imao razloga za to, Ted je uvijek imao jedan osje?aj krivice i nelagodnosti u vezi s tim.

Samo da se neke ?udne stvari nisu desile neposredno prije njene smrti, vjerovatno bi se osje?ao druga?ije. Njegova porodica se prije toga preselila sa farme u jedan manji gradi?, tako da nije mogao ?esto da posje?uje baku. Ona bi ponekad dolazila u posjetu i ostajala bi dvije do tri sedmice a njihova ku?a bi se tom prilikom punila opojnim mirisima raznovrsnih kola?a. Ku?a im je bila mala, tako da kad bi baka dolazila u posjetu, spavala bi u Tedijevoj sobi zajedno s njim. Tedi bi se priljubio uz nju i brzo zaspao dok bi mu ona pri?ala pri?e iz starih vremena. Svaki detalj njene poslednje posjete još uvijek je jasno bio urezan u Tedovoj glavi. Otac ju je dovezao u grad u ?etvrtak nave?e jer je vožnja do farme i natrag bila veoma duga. Tako, jedva da su imali prilike da malo popri?aju, prije nego što su otišli u krevet. Me?utim, Tedi se radovao dolaze?em vikendu i bakinim biskvitima koje ona obi?no priprema za nedjeljni doru?ak. Obukao je svoju pi?amu i uvukao se u krevet ispod pokriva?a, dok je njegova baka u njenoj dugoj bijeloj spava?ici legla pored njega. Krevet se ubrzo ispunio toplinom i Tedi je skoro odmah zaspao.

Bilo je mra?no kada je otvorio o?i. Osjetio je da je nešto u sobi, dosta prije nego što je to mogao ?uti, me?utim, kad je pokušao da ustane i pogleda unaokolo, njegovo tijelo se nije moglo pokrenuti. Osjetio je strahovit užas kao neka životinja uhva?ena u zamci. Želio je svim svojim srcem da se pribije uz baku koja je bila pored njega.

Onda se nešto pomaklo i Tedi se iznenada našao na podnožju kreveta odakle je mogao da vidi oba njihova tijela kako još uvijek leže ispod pokriva?a a sada je mogao ?uti i glas. Bio je to jedan njemu nepoznat glas, dubok i ljutit muški glas, a u jednom momentu se ?ak luckasto zapitao da li je mogu?e da taj glas dolazi iz njega jer nije mogao vidjeti nikoga drugog u sobi. Te rije?i mu nisu imale nikakvog smisla, me?utim, Tedi je mogao osjetiti opasnu srdžbu u njima. Ponovni pomak, i sada je bio ponovo u svom tijelu u krevetu ali još uvijek nesposoban da se pomakne. Baka se tako?e nije micala. Ljudski, duboki i strašni glas je stalno nešto gun?ao a Tedi je pokušavao da mu vikne da u?uti. Ali, njegova usta se nisu mogla otvoriti. Nije mogao podi?i ni svoju ruku kako bi dohvatio lampu pored kreveta a nije mogao ni gurnuti baku u le?a kako bi je probudio, nije mogao u?initi ništa, osim, biti uplašen. Tako je zatvorio svoje o?i i kako mu se ?inilo, kad ih je otvorio sljede?eg momenta, mogao je vidjeti kako se sun?eva svjetlost probija kroz zavjese prozora pored kreveta.

Baka je ve? bila ustala iz kreveta i izašla iz sobe. Tedi je pospano otišao u kuhinju i tamo je zatekao kako sama sjedi za stolom. Ona je na sebi imala istu onu odje?u u kojoj je došla dan prije, a njen kofer je stajao ?ekaju?i pored vrata. “Gdje je mama?” pitao ju je, gledaju?i unaokolo. “U kupatilu”, odgovorila je. “A tvoj otac je otišao na posao. Mislim da se sada i ti trebaš spremati u školu?”

“Uh-huh,” rekao je, okrenuvši se da po?e. A onda je stao i vratio se natrag do bake s jednim upitnim izrazom na licu. “Šta je bilo ono prošle no?i?” upitao ju je.
“Šta je bilo, šta?” odgovorila je ona izbjegavaju?i njegov pogled.
“Zar nisi ?ula, bako?” pitao je on. “Ko je bio onaj ?iko? Probudio sam se i ?uo sam ga kako pri?a. Nisam ga vidjeo ali me je uplašio. Ko je to bio?” Ispružila je ruke i stavila Teda u krilo. O?i su joj bile pune suza kad mu je napokon odgovorila, a i dje?ak je tada tako?e po?eo da pla?e.

“To je bio ?avo, sine,” rekla mu je. “To je bio ?avo, a ti nemoj uopšte da se brineš o tome. Tvoja baka je to riješila, tako da ne moraš više da misliš o tome.” Poljubila ga je u oba obraza a onda ga je ponovo spustila na pod. “Sada se obuci a ja ?u ti napraviti jedan dobar doru?ak. Ajde, sada,” zapovijedila mu je. Tedi ju je poslušao ali ga je brinulo ono što mu je baka rekla. I njene suze. Ako se ona bila toliko uplašila da je plakala, onda je taj ?avo sigurno bio jedan veoma, veoma, r?av ?iko. Bilo mu je drago što mu je baka obe?ala da ?e ga štititi.

Kada se vratio iz škole tog dana zatekao je majku, oca i baku usred jedne žestoke rasprave.

“To je ludost,” govorio je njegov otac. “Zaboga, pa tek si došla ovamo!” Okrenuo se kako bi dobio podršku od Tedijeve majke ali ona je samo slegnula ramenima. “Pa, šta,” odgovorila je baka. “Želim da idem ku?i, baš sada.”

“Pa, majko, ne mogu tek tako da te sada stavim u auto i vozim natrag do farme,” rekao je njegov otac. “Imam još poslova koje moram da obavim. Zašto ne ostaneš do sljede?eg vikenda?” Baka nije popuštala. “Ja sam se spakovala i želim da idem sada. Žao mi je što je to tako ispalo, ali moraš me vratiti ku?i.”

Tedijev otac je zatresao glavom. “Ja jednostavno ne mogu to da uradim ve?eras,” rekao je. “Sutra bih mogao da te odvezem ali to stvarno nije u redu.”

“Dobro, onda sutra,” baka se nevoljno složila. “Odveš?eš me ku?i sutra ujutro.”

Te no?i je baka u Tedijevom krevetu ?itala bibliju naglas dugo vremena. A onda se duboko molila ljuljaju?i Teda u svom naru?ju u ritmu sa rije?ima koje je šaputala.

Sljede?eg dana prije doru?ka, opet je bila obu?ena i spakovana nestrpljivo o?ekuju?i da se i ostatak porodice spremi. Kad je sve bilo spakovano i utovareno u auto, krenuli su na tro?asovno putovanje do stare farme. Tedi se zadovoljno igrao na zadnjem sjedištu i primjetio je da su odrasli slabo šta pri?ali. Njegov otac je izgledao duboko zamišljeno, majka je bila ljuta dok je baka jednostavno ?ute?i gledala ispred sebe.

Kad su došli do farme, Tedi se brzo iskobeljao iz auta i otr?ao do dvorišta žele?i da se malo protegne i poigra nakon dugotrajne jutarnje vožnje. Njegovi roditelji su pomogli baki da unese svoje stvari u ku?u, dok je Tedi otr?ao do ljulja?ke koja je visila na jednom drvetu pored ograde dvorišta. Umor od dugog putovanja je brzo nestao i on se osje?ao ushi?eno što je opet bio na mjestu kojeg najviše voli. Iznenada, jedan glasan vrisak prolomio se iz ku?e i Ted je zaustavio ljulja?ku. Kad je uletjeo u ku?u ?uo je još jedan vrisak, me?utim, nije stigao daleko jer ga je majka zgrabila i odnjela u dnevnu sobu. Preko ramena je uspjeo vidjeti kako njegov otac kle?i na podu dok je njegova draga baka ležala tamo blijeda i nepokretna.

Sve je izgledalo kao neki usporen film.U bunilu je gledao kako njegova baka odlazi dok su ?ekali dolazak hitne pomo?i. Svega što se nakon toga dešavalo on se sje?ao samo kao kroz neku maglu. Prošlo je dosta vremena dok Tei nije prestao da žali za bakom i nikad nije zaboravio one ?udne rije?i koje je ona prozborila dok su sjedjeli pored trpezarijskog stola. “To je bi ?avo.” On tako?e nije mogao objasniti sebi krivicu koju je osje?ao u vezi s njenom smr?u.

Doktori su rekli da je baka umrla od izljeva krvi u mozak ali Tedi nije bio siguran u to. On je ?uo onaj zlo?udni glas a ako je baka rekla da je to bio ?avo, onda sigurno jeste. Pa, dobro, šta je ?avo htjeo onda? Baka mu je rekla da se ne brine, da ?e ga ona i Bog štititi, ali od ?ega? Da li je to bio razlog što je baka umrla, da bi njega zaštitila? Ništa što je nau?io kasnije za vrijeme svoje spiritualisti?ke obuke nije bilo u stanju objasniti taj doga?aj, tako da se to pretvorilo u jedno daleko sje?anje protkano nekim neobjašnjivim osje?ajem krivice.

stranica


7. dio

Prijevod: galaksija

?etiri an?ela kod mog kreveta,
Lete oni oko moje glave,
Jedan ?e gledati, drugi ?e moliti,
A dva ?e ponjeti moju dušu daleko.

Thomas Ady


Nekoliko godina nakon bakine smrti Ted je ima jedan generalno normalan i sretan život u skladu sa svojim godinama i mjestom gdje je živjeo. Mali grad Alabama je 1950-ih godina bio na neki na?in jedan uzan svijet. Njegovi stanovnici su ispoljavali konzervativna religijska i politi?ka uvjerenja ?ak iako ih nisu uvijek upražnjavali a njihova životna o?ekivanja bila su skromna i provincijska. Stvari su se rijetko mijenjale i to je svima dobro odgovaralo, uklju?uju?i i Teda. Naposlijetku, on je bio popularan u školi, imao je dosta prijatelja a bio je ?esto uklju?en i u vannastavne aktivnosti. Godine u srednjoj školi su trebale prote?i glatko i predvidljivo. Me?utim, Tedu nije bio namijenjen život jednog tipi?nog tinej?era. Neko ili nešto drugo, božansko ili ?avolsko, imalo je druga?ije planove, - kako je on kasnije razmišljao o tim godinama.

Sredinom njegove ?etrnaeste godine, agenti te nepoznate sile odlu?ili su da ga posjete. Došli su po no?i kao lopovi i ukrali Tedovu spokojnost. On je mislio da su to bili an?eli. Kada se probudio u krevetu te no?i, prvo što je vidjeo bilo je jedno blago, zelenkasto-plavo svjetlo koje je prožimalo cijelu sobu. Onda je s nevjericom posmatrao kako se dva mala stvorenja pojavljuju u sobi kroz njen zid, prilaze mu i posmatraju ga. Izgledali su kao neke neodrasle ljudske spodobe u plavoj i zelenoj odje?i koja je visila na njima a glave su im bile pokrivene kapulja?ama i turbanima. Ted je pokušao da im jasno vidi lice, me?utim, ?inilo se kao da oni nisu imali crte lica, skoro da su bili prozirni. On je bio preneražen i nesposoban da se pokrene sve dok mu ta stvorenja nisu prišla, svaki sa jedne strane njegovog kreveta. Zatim se našao kako lebdi izme?u njih dok su ga oni navodili pravo kroz zid, napolje u mra?nu no?. Klize?i tako iznad zemlje, nastavili su da se kre?u niz njegovu ulicu sve do jednog praznog školskog dvorišta koje se nalazilo u susjednom kvartu. Tada je Ted ve? bio u stanju da pogleda malo oko sebe i u daljini je vidjeo još dva an?ela kako idu prema njemu sa jednom djevoj?icom izme?u njih. To je bila njegova susjetka i školska drugarica Jill a izgledala je uko?eno i šokirano isto kao i on. An?eli su ih postavili jedno uz drugo, lice u lice a onda je jedan od an?ela stao izme?u njih. Stavio je svoju ruku za jedan momenat na Tedove grudi a onda ju je pomjerio prema mjestu iznad Jill-inog srca. ?udan glas zazvu?ao je u Tedovoj glavi: “Mi smo spojili vaše duše.”

Ted nije razumjeo šta to zna?i jer njegov mozak nije bio u stanju da funkcioniše, tako da je samo nijemo klimnuo glavom. Odjednom, jedno blještavo svjetlo je zaplamtjelo sa svih strana oko njih i zaslijepilo ga. Kad je ponovo otvorio svoje o?i, našao se natrag u njegovoj sobi, drhte?i u krevetu. Ostatak no?i je preležao budan razmišljaju?i o tom ?udnom doga?aju i onim an?elima s kapulja?ama. Ništa u vezi s tim iskustvom nije mu imalo smisla. To jest, nije, sve do idu?eg dana. U školi, istog momenta kada je vidjeo Jill, osjetio je navalu emocija kao neki strujni udar. Ju?e, on skoro da ne bi ni obratio pažnju na nju, dok ju je danas obožavao. Snažno, potpuno i bolno. Pred o?ima mu se pojavila ona scena s an?elima i onda je znao da su na neki na?in Jill i on bili predodre?eni jedno za drugo. Njihova ljubav je bila zamišljena i stvorena od strane jednog nebeskog izvora, shvatio je on a sigurno i Jill mora to sada tako?e da zna. Me?utim, ona je prošla pored njega bez ijedne rije?i. Iako je Ted odmah nakon toga uložio svu svoju energiju u njeno proganjanje, Jill kao da nije obra?ala pažnju na njegovu usplamtjelu ljubav. Ted je bio slomljen. Prestale su da ga interesuju vannastavne aktivnosti i školski predmeti i povukao se od prijatelja. Me?utim, tokom njihovog srednoškolskog obrazovanja, Ted je pod jednim stalnim nagonom davao sve od sebe kako bi privukao Jill. Nosio je njene knjige nakon škole, sjedio je pored nje u školskoj biblioteci, pratio ju je s jedne pristojne razdaljine, me?utim, sve što mu je ona davala zauzvrat bilo je jedno površno prijateljstvo.

Ted je bolovao za njom tokom tih adolescentnih godina. Gledao ju je kako šeta s drugim momcima, zabavlja se s njima i flertuje, sli?no kao što su to ?inile i druge djevojke. A on ju je još uvijek voljeo. Jednom, u o?aju, pokušao je da porazgovara s njom o onoj no?i u školskom dvorištu. “Zar se ne sje?aš?” pitao ju je. “Kako su nam oni an?eli spojili naše duše? Zaboga dragog, Jill, kako si uopšte mogla zaboraviti tako nešto?” “Šuti,” odgovorila mu je, “ne pri?aj takve gluposti. To je previše ludo.” “Pa, dobro, šta je to onda uopšte zna?ilo?” nastavio je. “Šta su nam uradili oni an?eli? Ne mogu vjerovati da se ti ne osje?aš isto prema meni, kao što su mene naveli da se osje?am prema tebi. Oni su spojili naše duše!” Njegov pogled je molio za neke znakove razumijevanja s njene strane ali sve što mu je dolazilo natrag bila je jedna sve ve?a ljutnja, kao i znakovi neugodnosti, pa ?ak i straha.

“Stvarno tako mislim, Tedi,” upozorila ga je, “bolje da prestaneš da pri?aš o tome. Jednostavno ne želim da to da slušam. Samo me ostavi na miru.” Bijesan zbog njenog odbijanja, Ted se napokon povukao. Jedno obi?no prijateljstvo nije bilo ono što je on želio, tako da se povukao. Me?utim, tokom završne godine školovanja, Jill je prekinula vezu s njenim mladi?em, pa je ponovo potražila Teda i on je ipak popustio. Ponekad su zajedno izlazili ali bez ikakvih znakova neke romanse me?u njima. Kada se napokon pomirio s tim da budu samo prijatelji, me?u njima je polako po?ela rasti neka nova vrsta bliskosti. Nije htjeo da rizikuje, tako da više nikada nije pominjao onu no? s an?elima i pokušavao je da se zadovolji time što Jill sada ima povjerenja u njega i što se oslanja na njega kao na nekoga najbližeg. S vremena na vrijeme je razmišljao o onom spajanju njihovih duša, pitaju?i se zašto an?eoska magija nije djelovala kad je Jill bila u pitanju.

Školske godine su brzo prošle a niko nije bio svjestan Tedove samo?e. Izvana, Ted je izgledao sretan i zadovoljan ne razlikuju?i se od ostalih u?enika. Me?utim njegove no?i i njegovi snovi, razdvajali su ga od drugih. ?esto mu se ponavljao jedan san za kojeg mu se ?inilo da ga proganja, pa ?ak nekako i proro?anski izgleda. Prvi put kada se on pojavio, bilo je to nedugo nakon što su ga an?eli odveli do onog školskog dvorišta a onda se nakon toga ponavljao tri ili ?etiri puta godišnje. Taj san se uvijek ?inio istim. Ted se prvo zatekne kako polako uzlije?e sa svog kreveta i prolazi kroz plafon. Onda putuju?i velikom brzinom prolazi kroz neke svjetlosne pruge blještavih boja, nakon ?ega se na?e na jednom mjestu s kojeg odozgo posmatra ispod sebe jedan pustinjski pejzaž kao i snježne planine koje su se nazirale u daljini. Dolje ispod, jedan stari autobus tipa Grayhound, obojen u žuto, kretao se polako uskom cestom. Nakon toga, Ted uska?e kroz krov autobusa unutra, direktno na jedno sjedište koje se nalazilo negdje oko sredine. Tamo je bilo još nekoliko ljudi ali niko nije obra?ao pažnju na njega. Autobus je išao neko vrijeme ka sjeveru, prema planinama a onda se naglo zaustavio sa strane puta kao da ?eka nešto. Radoznao, Ted je prošetao do prednje strane autobusa i pogledao kroz stako. Ispred autobusa je mogao vidjeti kauboje na konjima kako gone stotine ovaca preko ceste. Vratio se natrag do svog sjedišta i kako se temperatura u autobusu bila podigla, on je otvorio prozor. Pored autobusa su se polako kotrljala mala konjska kola i Ted je ?uo kako ljudi koji su se vozili na njima pri?aju nekim ?udnim jezikom. Napokon je i poslednja ovca prešla cestu tako da je autobus opet nastavio da se kre?e prema sjeveru. Krajolik je bio predivan. Ted je nedaleko od puta vidjeo i jedan kristalno bistar potok i nekoliko ljudi koji su tamo pecali ribu a planine su rasle sve ve?e i postajale sve veli?anstvenije kako im se autobus primicao.

Onda se put zavio i ušao u prelijepu dolinu oblika jedne ogromne zdjele opkoljene snježnim planinskim vijencima. Tedu je to mjesto izgledalo kao raj, jedan zemaljski prikaz nebesa, jedna prava zemlja ?udesa. Autobus je prošao pored nekoliko velikih zgrada koje su ga podsje?ale na švajcarske planinske ku?e koje je vidjeo na slikama i zaustavio se pored najve?e zgrade u dolini. Izgledala je kao da je bila napravljena od grube kalifornijske sekvoje. Ted je izašao iz autobusa, otišao pravo u zgradu a onda je iz nekog neobjašnjivog razloga po?eo da grebe noktom svog kažiprsta po jednom njenom zidu, pri ?emu je uslijedio jedan osje?aj iznena?enja.

Cijela scena njegovog sna se promijenila i Ted je sada vidjeo sebe kako nosi neku vrstu uniforme. Jedan srednjovje?ni ?ovjek mu je nešto govorio ali Ted nije mogao razabrati te rije?i. U blizini je stajala jedna uniformisana žena sa svijetlo-sme?om kosom a tako?e je vidjeo i jednu zdepastu ženu koja se smiješila sjede?i za stolom na kojem je stajala kasa. On je bio u jednoj maloj prostoriji u kojoj su bili nagomilani poslužavnici a iza nje je bila jedna ogromna trpezarija puna gostiju. U pozadini je orkestar svirao muziku za ples a kroz prozor je Ted mogao vidjeti jedno smrznuto klizalište po kome su se kliza?i glatko kretali u krug. Tu se san završavao. Šta je on zna?io, to Ted nije znao ali svaki put kad bi se pojavio, svi njegovi detalji su bili identi?ni. On je ljubomorno ?uvao te svoje snove jer su oni obrazovali jedan lijep dio njegovog li?nog svijeta, tokom srednje škole kao i prve godine studija na fakultetu. Nije imao Jill ali je ipak imao jednu prekrasnu dolinu, ako ništa, onda bar u svojim snovima. Nakon srednje škole, Ted se upisao na Alabama Univerzitet. Jill se odlu?ila za jedan drugi fakultet, me?utim, ostali su da održavaju svoje prijateljstvo uz pomo? ?estih pisama i telefonskih razgovora.

Njegovo srce se odazivalo samo njoj, tako da u vrijeme kad je ve?ina mladi?a izvodila i po nekoliko djevojaka, Ted nije bio zainteresovan za studentske romanse na univezitetu. Pored toga, on je sa strahopoštovanjem gledao na svoje sofisticirane kolege s kojima je poha?ao predavanja. Za sve njih ?inilo mu se da su uradili mnogo više od njega, da su obišli mnoga mijesta i da su živjeli jedan mnogo uzbudljiviji život od njegovog. Sve što je on ikada upoznao bile su farme i mali gradi?i u zale?u Alabame. Njega niko nikada nije nau?io da preispituje svoj život ili svoje mjesto na ovom svijetu. Ljudi su sadili žito, radili svoje poslove, brinuli o svojoj porodici i išli nedjeljom u crkvu, i to je bila svrha postojanja. Me?utim, život na univerzitetskom koledžu otkrivao je Tedu i druge mogu?nosti. Studenti iz ve?ih gradova kao što su Tuscaloosa i Birmingham, znali su mnogo više od Teda i on je sada postao radoznao da i sam sazna nešto više. Svi ?udni doga?aji koji su se dešavali u njegovoj prošlosti bili su zaboravljeni u zanosu njegovog sadašnjeg novog života i on je osjetio prve poticaje koji su stizali iz njegovog istraživa?ki nastrojenog uma. Želio je da otkrije jedan širi univerzum od onog kojeg je upoznao na farmi.

Pred kraj druge godine neki od Tedovih prijatelja po?eli su pri?ati o svojim ljetnim planovima, tako je i on shvatio kao i ve?ina drugih da ?e mu biti potreban novac da bi platio za svoje dalje školovanje. To je zna?ilo da ?e morati da prona?e neki posao, što je bilo nešto o ?emu nikada prije nije morao razmišljati. Njegov cimer mu je pri?ao o lijepom provodu kojeg je on imao dok je radio u jednom odmaralištu i ta ideja je zagrijala Tedovu maštu.

Tako je tog prolje?a Ted otišao u univerzitetski ured za zapošljavanje studenata kako bi se tamo sastao sa savjetnikom. Sjedio je u ?ekaonici, ?ekaju?i da prozovu njegovo ime i prelistavaju?i neke ?asopise. Dok je poluzainteresovano prelistavo stranice, pažnju mu je privukao jedan oglas. Bila je to slika jednog planinskog podru?ja, sa klizalištima na ledu i snijegom pokrivenim padinama na kojima su se skijali poznati ljudi. “Do?ite u Dolinu sunca u Idaho, na najbolji odmor svog života,” pisalo je u oglasu.

Ted je bio op?injen tom scenom. Odlu?io je da je Dolina sunca ono odmaralište gdje ?e on raditi a kad je bio pozvan u savjetni?ki ured, odmah je položio magazin na sto ispred savjetnice i saopštio joj svoju želju da radi tamo. “Ti, i svaki drugi mladi? u Americi,” odgovorila je ona. “Ted, ja radim u ovom uredu ve? godinama i mnogo puta smo pokušali da dobijemo ljetne poslove za naše studente u Dolini sunca ali nikada nismo to uspjeli. Nikada.” “Ali ja stvarno želim da radim tamo,” insistirao je Ted. “Sigurno postoji neki na?in kako mi možete pomo?i.” Ona je odmahnula glavom. “To je mjesto gdje bogataši provode svoje odmore i mnogo poznatih zvijezda ima tamo svoje ku?e. Bogataši koriste veze da tamo dobiju poslove za svoju vlastitu djecu, eto koliko je to mjesto eksluzivno. Jednom smo ubijedili našeg senatora da poduzme nešto tamo u našu korist ali ni on tako?e nije uspjeo.”
Primje?uju?i kako se izraz razo?aranja pojavljuje na Tedovom licu, savjetnica je pokušavala da bude realna ali i da ga malo ohrabri: “Ted, to je gubljenje vremena,” rekla je blago. “Hajde da obratimo pažnju na nešto što možemo u?initi, a ne na nešto što je nemogu?e. Ovdje ipak imam nekoliko mijesta koja bi te mogla interesovati. Na svakome od njih ?eš se lijepo provesti.” Uzela je jednu fasciklu i po?ela u njoj da prelistava ponude za posao, pokazuju?i Tedu cijeli jedan niz odmarališta na jugu. Onda mu je dala formulare za prijavu i rekla mu da ih popuni a onda ih vrati njoj, kako bi ih ona mogla poslati ve? idu?e sedmice. Ted je pažljivo popunio formulare. Me?utim, kada se nakon nekoliko dana opet obreo kod nje da joj ih preda, još uvijek je razmišljao o onom prekrasnom mjestu kojeg je vidjeo u oglasu. Ona fotografija je ostala zarobljena u njegovom srcu i on nije mogao da se nje odrekne.

“Znam da ne želite to da ?inite,” rekao je on ?ežnjivo svojoj savjetnici, “ali stvarno bih cijenio to od vas ukoliko bi ste poslali jedno pismo u Dolinu sunca, bar da pokušamo.” Savjetnica je uzdahnula i slegla ramenima. “Ako ?e to u?initi da se ljepše osje?aš, posla?emo to pismo”, odgovorila mu je. “Ali se nemoj razo?arati, Ted. Ve? sam ti objasnila situaciju.” “Da, gospo?o”, klimnuo je on glavom. “Sada, vjerovatno ne?eš dobiti odgovor od njih za nekoliko sedmica. A ako od ovog prvog pokušaja ne bude ništa, onda ?u nazvati li?no jedno mjesto gdje imam dobre veze. Jedan turisti?ki ran? u državi Georgia.”
Nasmijala se dok se Ted okretao ka izlazu. “Budi siguran da ?emo ve? na?i nešto za tebe do ljeta.”

Semestar se ve? bližio kraju i nakon slanja njegovih prijava Ted se morao koncentrisati na pripremanje završnih ispita. To je bilo vrijeme neke nestrpljivosti jer su studenti žurili da polože ispite i po?injali su da se pakuju za ljetni raspust. Ted ih je ljubomorno posmatrao jer za razliku od drugih, on nije imao kuda da ide. Njegova porodica se nedavno preselila u Tuscaloosa-u, tako da je živjeo kod ku?e za vrijeme fakultetske nastave. Bez ljetnjeg posla negdje drugo, morao bi tako?e tu da provede tih nekoliko mjeseci. Jednog dana, nakon što je položio jedan od završnih ispita, Teda je majka do?ekala odmah na vratima ku?e i uru?ila mu je jedan telegram. On ga je otvorio nestrpljivo od radoznalosti. Kako je ?itao tekst, tako su mu se o?i širile a izraz lica mu je na kraju prešao u jedan široki osmijeh. “Vaša prijava za Dolinu sunca je prihva?ena,” glasno je pro?itao. “Obavijestite nas kada možete po?eti ali da to ne bude kasnije od od prvog juna.” Na dnu je bilo neko ime kao i broj telefona kojeg je trebalo kontaktirati. Neke božanske sile su umiješale svoje prste u ovom njegovom svijetu, osje?ao je on, jer mu je jedna nemogu?a želja bila ispunjena. Ona prekrasna slika iz oglasa zabljesnula je u njegovoj glavi i on je ve? zamislio sebe kako juri niz snježne padine kao jedan od onih skijaša. On nikada prije nije skijao ali što to ima veze? Ovaj svijet je na kraju krajeva jedno ?udesno mjesto, tako da ne postoji ništa što on ne može uraditi. Ted je odmah nazavao onaj broj s telegrama i dobio je jednu željezni?ku kancelariju. Od njih je saznao da je željeznica bila vlasnik onog odmarališta u Dolini sunca i oni ?e mu besplatno organizovati transport do tamo.

“Javite mi kada ?ete krenuti,” rekao mu je menadžer, “kao i vašu najbližu željezni?ku stanicu.” ‘To je Birmingham,” odgovorio mu je Ted. “Dobro. Kad sve sredite, nazovite me i ja ?u vam obezbijediti voznu kartu.” Ted je spustio slušalicu telefona sav ushi?en. Ostatak dana je bio toliko uzbu?en da se nije mogao ni na šta koncentrisati, - nije mogao ni pomisliti na u?enje – tako da je skoro pao na sljede?em ispitu. ?im je našao malo vremena, otišao je do ureda svoje savjetnice. “Pogledajte!” sretno je uzviknuo, mašu?i telegramom ispred njenih o?iju. “Uspjeo sam! Dali su mi posao!” Jedva je uspijevao da se kontroliše dok je savjetnica zgranuto ?itala dragocjeni komad papira, pitaju?i se ko je bio taj mladi momak i šta ga je to ?inilo toliko posebnim da mu po?e za rukom da ostvari nemogu?e. U svom oduševljenju Ted nije razmišljao o tome koliko je ta ponuda za posao bila neobi?na. On je samo razmišljao o svim planovima koje mora da napravi. Nakon što je položio poslednji ispit, Ted je spakovao nešto svojih stvari, otišao u Birmingham, podigao tamo svoju voznu kartu i zaputio se na dvodnevno putovanje u Idaho. Za njegove roditelje to je mogao biti i mjesec jer ih je plašila velika udaljenost koja ?e ih razdvajati od njihovog sina. Me?utim, Ted je gledao na ono što se nalazi ispred njega a ne na ono što ostavlja iza sebe. Bio je previše naivan da bi mogao i zamisliti koliko ?e on biti jedna druga?ija osoba kad sljede?i put vidi svoje roditelje.

Duga vožnja vozom Tedu ni u jednom momentu nije bila dosadna dok je posmatrao kako poznati krajolici prolaze pored njega. Prošle su borove šume i vru?e ruralne farme a onda su one bile zamijenjene pustinjskim pejzažima koji su se širili i rasprostirali prema zapadu. I oni su se transformisali kad su se pojavile veli?ansvene planine Rocky Mountains, koje su se nadvijale iznad horizonta. Posmatrao ih je u zanosu puštaju?i vozu da ga nosi prema naprijed i nagore ka šumovitim visinama dok se njegov duh uzvinuo u još ve?e visine. Njegova stara realnost je polako iš?ezavala sve dok nije osjetio kao da se nalazi negdje izme?u sna i jave. A kad je iza njega ostalo oko dvije hiljade milja, razdvajaju?i ga od njegove prošlosti, voz se zaustavio u mjestu Shoshone, u državi Idaho, i Ted je sišao napolje u jedan novi svijet.

Upravitelj željezni?ke stanice mu je pokazao gdje se nalazi autobuska stanica objašnjavaju?i mu da ?e ostatak puta do Doline sunca morati pre?i autobusom. Ted je prošetao kroz mali gradi? koji mu je bio potpuno stran i pokušavao je u sebe da upije svaki novi detalj. Ovdje je krajolik bio druga?ijih boja, ljudi na ulici su bili obu?eni na na?in kakav Ted nikad prije nije vidjeo, vazduh je mirisao na neki nov i ?udan na?in a imao je i neku aromu u sebi. Bio je ponosan na sebe, impresioniran svojom vlastitom smjeloš?u da se otisne u jednu takvu avanturu u nepoznato.

Par sati kasnije, autobus je stigao na stanicu, a Ted se sledio kad je vidjeo kako se jedan veliki žuti autobus tipa Grayhound zaustavlja na peronu. “Ne,” rekao si je, “ovo je nemogu?e,” a onda je pokušao otresti sa sebe osje?aj jeze koji mu se penjao uz ki?mu. Ukrcao je svoj prtljag i stari autobus je krenuo ka sjeveru. Ted je daleko u daljini mogao vidjeti snježne planine kako stoje tamo kao neki svjetionici. Kako ga je autobus vozio, on se sve više opuštao u svom sjedištu a onda je primjetio da sjedi negdje oko sredine autobusa.

Pogledao je unaokolo i primjetio nekoliko putnika koji su bili duboko udubljeni u svoje misli i nisu mu poklanjali pažnju. Ted se osje?ao ?udno, skoro izgubljeno, osje?aju?i kao da je cijela ta scena kao neki eho zvu?ala u njegovoj glavi. Onda se autobus zaustavio. Ted se na momenat nije micao dok se borio s jednim osje?ajem slutnje a onda je bacio pogled kroz prozor i vidjeo je da je put bio zakr?en ovcama. Stotine njih, gonjene od strane kauboja na konjima. Nije mogao ništa prozboriti, jedva je disao a kad su mala konjska kola prošla pokraj autobusa, mislio je da ?e se onesvijestiti. Kroz otvoren prozor ?uo je neki ?udan jezik kauboja kojeg nije mogao razumjeti.

“Šta kažu?” pitao je jednog od svojih saputnika. “Zašto tako smiješno pri?aju?” “To su Baski iz Španije, odgovorila mu je ta osoba. “Oni ?uvaju stoku na ovom podru?ju.” Ovce su prešle put i autobus je nastavio svoje putovanje. Nešto dalje, pokraj ceste, proticao je jedan svjetlucavi potok, ribari su u tišini zabacivali u njega svoje udice dok je Ted sve to ošamu?eno gledao. Put je onda zavio pored podnožja snježnih planina i onda se ponovo otvorio ka jednoj prekrasnoj dolini koja je bila oblika ogromne zdjele za koju je Ted ve? znao da ?e biti tamo. Nije više bio toliko zbunjen, najviše zbog uzbu?enja i oduševljenja koje ga je naglo zahvatilo.

Elegantne zgrade bile su razbacane po dolini kao da su bile prenešene iz švajcarskih Alpi, dok su blještava jezera ukrašavala krajolik šalju?i svoj odsjaj ka planinama koje su opasavale dolinu. Autobus se zaustavio ispred najve?e zgrade koja je bila napravljena od grube kalifornijske sekvoje.

Kada je Ted sišao s autobusa, kao da se kretao ne?ijom tu?om voljom a ne svojom vlastitom. Zaboravivši da odmah uzme svoj prtljag, otišao je direktno do najbližeg zida zgrade i zagrebao ga noktom kažiprsta. Crveno drvo je bila samo jedna iluzija, otkrio je iznena?eno, odlupljuju?i sa zida farbu koja je otkrivala jednu betonsku realnost ispod sebe. Vrlo jasno, Ted je trebao nau?iti da vanjski izgled nije uvijek ono što se ?ini ali je bio previše iznena?en da bi zapazio ovu lekciju. Igraju?i u ve? isprobanoj predstavi, Ted je otišao do kadrovskog ureda gdje mu je menadžer uru?io klju? od sobe u radni?koj spavaonici. Sljede?e stajalište je bio upravni ured odmarališta gdje je Ted dobio zadatak da radi na do?eku gostiju u odjeljenju sobne posluge. Žurio je u uniformu koju je dobio sje?aju?i se da ju je ve? mnogo puta prije vidjeo.

Ted se nejasno sje?ao doga?aja koji su uslijedili nakon što je raspakovao kofer i otišao u sobu. Zaspao je ?im je dodirnuo krevet. Me?utim, sljede?eg dana kada je otišao da se javi na posao, skoro da se srušio od iznena?enja kad ga je tamo do?ekao jedan srednjovje?an ?ovjek i poveo ga unaokolo kako bi ga upoznao s ostalim radnicima. Tamo je bila ona sme?okosa konobarica u onoj njemu ve? dobro poznatoj uniformi a tu je bila i ona zdepasta žena koja se smiješila dok je radila za kasom. Okrenuo se i vidjeo je veliku trpezariju u kojoj su ?avrljali gosti dok se u pozadini vidjela orkestarska bina. Onda ga je Bert, njegov novi šef, poveo u jednu radnu prostoriju koja je bila puna praznih poslužavnika. Jedna skoro neprimjetna misao, tiho je šaputala u njegovoj glavi:

“Gledaj i divi se. Mi te pazimo. Ti si poseban. Ti si naš. Mi smo oni koji su ti ovo dali. A da?emo ti još više.”

Nije mu bilo potpuno jasno da li je stvarno ?uo te rije?i ili ih je zamislio, me?utim, Ted se jeste osje?ao posebnim. ?udio se ko mu je to mogao ostvariti njegove snove o ovoj dolini. Kome bi se mogao zahvaliti? Gdje god bi se okrenuo, Ted nije mogao da izbjegne onaj san koji ga je proganjao i ostvarivao se pred njim do najmanje sitnice. A on nije želio da bježi. Njegova rajska dolina je bila stvarna i Ted se napokon osje?ao dobrodošlim u toj nebeskoj oazi na zemlji.

stranica


8. dio

Prijevod: vjetar



Imao sam san koji san nije bio sav.

Lord Byron


Postoje trenuci u životu kad se sve mijenja. Skrenemo za ugao, napravimo izbor, a put kojim smo išli zauvijek ostavimo iza sebe.

U Tedovom životu taj trenutak je došao kad je stigao u Sun Valley (Sun?anu Dolinu- prev.). Godinama mu je bio prikazivan san u kojem je svaki detalj ovog trenutka bio jasan, ali on nije imao nikakvu predodžbu o njegovoj važnosti. I nikad nije shvatio da su neke sile djelovale oblikuju?i njegov život za nepoznate svrhe. Prije, kada bi se dogodile neobi?ne stvari, obzirom da mu se nisu uklapale i imale smisla u širem kontekstu, Ted bi ih jednostavno izbrisao iz glave. ?ak je došao na pomisao da je njegov sastanak s an?elima, koji su stopili njegovu i Jill-inu dušu, morao biti ništa doli san. Obzirom da Jill, na kraju krajeva, nije, poput njega, odgovorila transformiranim emocijama.

Ali sada, promatraju?i kako njegov ponavljaju?i san u Sun Valley-u postaje kruta stvarnost, Ted je osjetio da se njegovo razumijevanje svijeta raspada. Što je bilo to, neprestano se pitao, što mu je pokazivalo one snove? Što ga je to dovelo na ovo mjesto i dalo mu ovaj posao, koji su mnogi prije njega bezuspješno pokušavali dobiti?

Me?utim, to po?etno ?u?enje ubrzo je nestalo, i Teda su op?inili blještavilo i brzi tempo života Sun Valley-a. Bio je to život nimalo nalik onom koji je iskusio u Alabami. Mladi?, prvi put prepušten sam sebi, brzo prihva?en od strane drugih zaposlenika, koji je stvarao prijateljstva s ljudima iz cijele zemlje i „trljao laktove“ s utjecajnima i slavnima; kako da ne bude impresioniran svim tim? Vani na klizalištu pratio je bravure Peggy Fleming, a u šumskoj Vili (eng.- Lodge) posluživao „selebritije“ poput Andy Williams-a, Ann Southern, i Lucille Ball. Upoznao je obitelj Hemingway, koje je njihov dom u Ketchum-u u?inio redovitim posjetiteljima Doline. I još k tome su ga pozivali na ?uvanje djece poznatih, poput mlade k?eri Janet Leigh, Jamie Lee Curtis.

Tako?er se našao usred druge ?udesne krasote, neodoljive ljepote krajolika. Ted je ve?i dio ljeta proveo u lutanju po planinama istražuju?i šumske staze koje su vodile daleko od doline u svijet veli?anstvene divljine i mirne izolacije. Mali pamu?arski klinac, koji je jedno? natjeravao ze?eve po poljima, sad je, s obnovljenim uvažavanjem velike kreativne sile univerzuma, landrao planinskim livadama. Ponekad, dok bi leže?i odmarao od penjanja, Ted bi gledao dolinu ispod i osje?ao kao da priviruje u raj.

Ljeto je proletjelo brzo i sretno. Ted je do te mjere uživao na poslu u Vili, da gotovo da je osje?ao krivnju što ?e za to biti pla?en. Njegovi suradnici su bili prijateljski i poticajni, i me?u njima se Ted, sa svojim jedinstvenim južnja?kim zavla?enjem i zarazno dobrim humorom, poprili?no isticao. Svaki dan je bio tako pun uzbu?enja i zabave, da na sutra nije ni pomišljao, sve do samog zatvaranja ljetne sezone.

Jednog kolovoškog dana, upravitelj Bert ga je pozvao na dogovor oko planova za organizaciju ekipe za zimsku sezonu. Zanimalo ga je na koga može ra?unati nakon jednomjese?ne stanke, prije ponovnog otvaranja Vile u listopadu. Ted iznenada shvati da je njegovu boravaku u raju došao kraj, i po prvi put od kako je stigao, morao je razmišljati o povratku u Alabamu i na sveu?ilište.

Smu?ilo bi mu se svaki put kad bi zamislio kako se ukrcava na vlak za jug. Cijelo njegovo bi?e opiralo se toj ideji, i na kraju sjede pisati pismo ku?i, javljaju?i svojima da se ne?e vra?ati. Ovo mu je životna prilika, objasnio je, da iskoristi privilegij besplatnog skijanja, lete?i niz snježne padine u društvu filmskih zvijezda i tajkuna. Stekao je nove prijatelje iz cijeloga svijeta, rekao im je, a osim toga, sveu?ilišta ?e uvijek biti tu. Ništa ga ne bi natjeralo da ode, ustrajao je, barem ne još.

Ted je tako?er pisao i Jill, po prvi put od dolaska u Sun Valley, i iznio joj svoje planove. Odmah je otpisala špotaju?i ga što joj nije prije javio tako dobre vijesti.

"Da sam znala da ?eš prihvatiti taj posao," napisala je: "Pridružila bih ti se preko ljeta u Idahu."

Iznena?en tolikim entuzijazmom, Ted joj objasni koliko je nenadano dobio ponudu za posao da ju jednostavno nije imao kad obavijestiti. Rekao je da mu nedostaje i da mu je do nje stalo jednako kao i prije. I još je naglasio da su se ionako premalo vi?ali zbog udaljenosti izme?u dvaju sveu?ilišta koje su poha?ali.

Ted je, obzirom da se izme?u njih nikada nije razvila romansa, smatrao vrlo ?udnom Jillinu izjavu kako bi mu se pridružila u Idahu, no nije se previše zadržavao na pismu. Umjesto toga, usmjerio je pažnju na predstoje?u stanku izme?u sezona u kojoj je mogao malo putovati i još više razgledati kraj. Sve misli o Alabami bile su zaboravljene.

Nekoliko dana prije po?etka njegovog odmora, me?utim, Tedu je netko pokucao na vrata. Otvorio je i ugledao Jill kako stoji s osmijehom i koferom.

"Bok", rekla je brzo ga zagrlivši, "Nedostajao si mi. Imam nekoliko tjedana do po?etka nastave, a sve što si pisao o ovom mjestu zvu?alo je jednostavno fantasti?no, pa sam poželjela i sama to vidjeti. Zar ti nije drago što sam ovdje, Tedi? "

"Pa, naravno," odgovorio je nakon što je prvi šok popustio. "Ali zašto mi nisi javila da dolaziš"

"Htjela sam te iznenaditi!" nasmijala se. "Uskoro ti po?inje godišnji odmor, zar ne? Možemo se super provesti prije nego se vratim ku?i." Ona ga opet zagri, i Ted osjeti ponovno nadiranje poznatog osje?aja ljubavi prema njoj.

"Da," rekao je, "možemo se super provesti Jill".

Ted ju je poveo na razgledavanje po dolini, ponosno ju predstavljaju?i svojim prijateljima, polaskan time što je prevalila toliki put samo da bude s njim. Pokazao joj je okolicu poput pravog doma?ina.

?inilo se kako se Jill svima odmah svidjela. ?ak se i Bert do te mjere zagrijao za nju nakon samo nekoliko minuta, da joj je ponudio posao konobarice ukoliko se odlu?i ostatiti preko zime. Ted se tome samo nasmijao, tako da ga je Jill-ino promptno prihva?anje ponude ostavilo bez daha.

"A što ?eš sa školom?" profrfljao je, "i što ?e re?i tvoja obitelj, za ime boga?"

"Ne zanima me što oni misle", kazala je Jill. "Ako ti možeš ostati ovdje i neko vrijeme zanemariti faks, mogu i ja. Ti si mi najbolji prijatelj Tede, i izvrsno ?emo se zabavljati zajedno."

Ted dalje nije raspravljao. Sa Jill u Sun Valley-u, njegov raj bio bi savršen. Ljubav koju je osje?ao za nju još otkako je imao ?etrnaest, nikada nije ugasla. A kada je Vila u rujnu zatvorena, Ted i Jill krenuli su u istraživanje svijeta. Putovali su na zapad kroz Utah, Oregon i Washington, mjesta za koja ni sanjali nisu da ?e ih vidjeti. Sva ograni?enja koja su ih sputavala u prošlosti nestala su, svijet je bio nov i neograni?en, a oni odgovorni nikom doli sebi.

Negdje tijekom njihova putovanja, Ted i Jill prešli su još jednu granicu preobrazivši se iz prijatelja u ljubavnike. Tedu se ?inilo da ne postoji više ništa što bi mogao poželjeti od života, i zahvaljivao je an?elima koji su ih jedno drugom predodredili. Nazdravljali su svemu; novim znamenitostima, novim gradovima, njihovom novom odnosu. Po svršetku godišnjeg odmora vratili su se u Sun Valley iscrpljeni ali dobro raspoloženi, pripremiti se za zimsku sezonu.

Bio je to krug danono?nih zabava isprekidanih samo laganim pauzama za rad. Mnogi od Tedovih ljetnih prijatelja ostali su i tokom zime, a bilo je i drugih novih zaposlenika za upoznat. Drugarstvo je bilo na visokom nivou dok su nakon posla ?oporativno odlazili plesati i piti i partijati po lokalnim barovima nošeni na krilima mladosti.

Jill je osobito voljela no?ni život, i iako ona i Ted nikada nisu bili izloženi takvim slobodama, ili možda baš zbog toga, ona ih je nesmotreno prigrlila. Tiha, pristojna mlada djevojka koju je Ted zavolio u Alabami pretvorila se u žestoku partijanericu, koja je mogla piti i plesati do fajrunta.

Tedova je izdržljivost, s druge strane, ubrzo dosegla svoj limit. Isprva je tulumario i pio s pravim oduševljenjem, ali dolaze?i ku?i pijan svake ve?eri, hvataju?i nekoliko sati sna u svojoj sobi, a zatim pokušavaju?i mamuran odraditi smjene; i ubrzo je njegov entuzijazam splasnuo. Bio je mlad i zdrav, ali održati korak sa Jill, shvatio je, moglo bi ubiti i konja. Sljede?e no?i, kada ga je Jill došla pokupiti na uobi?ajeni izlet u grad, Ted je predložio da ra?e ostanu kod ku?e i malo se za promjenu odmore.

"Ali ja nisam umorna," nasmijala se. "Hajde, svi su ve? dolje. Idemo. "

"Ne, stvarno, ne ve?eras", otresao je glavom. 'Ne?emo im nedostajati ovaj put. "

"Pa, oni ?e meni nedostajati!" re?e Jill s nagovještajem ljutnje. "Što ?eš ionako raditi tu unutra? ?itati? "

"Da, možda ho?u", odgovori on. "Ali idi ti s ostalima ako želiš, a možda se i vidimo poslije." Vidio je da je Jill naumila partijati, a to što se njemu nije išlo nije zna?ilo da se ona ne bi trebala zabaviti.

"Fino", rekla je Jill prpošno. "Uživaj u svojoj knjizi Tede." I ode bez osvrtanja.

Na trenutak je osjetio krivnju. Jill je bila mlada i slobodna, odlu?na u namjeri da nadoknadi sve one godine koje je provela ponašaju?i se ozbiljno i odgovorno i dobro. Ako se htjela razuzdati malo, govorio si je Ted, dobro onda, zašto ne? Shva?ao je to, ili je barem mislio da shva?a.

Ali on sam je bio puno zreliji, stara iskusnjara u ovoj brzoj traci života s cigla ?etiri mjeseca slobode pod kota?ima. Sad je ve? bio veteran u donošenju odluka koje život mijenjaju, a kad je odlu?io ostaviti faks, Ted je po?eo uvi?ati i druge mogu?nosti za budu?nost. Dok je promatrao svakodnevno poslovanje Vile, bio je iznena?en otkri?em da ga je poslovna strana stvari zaista zanimala. Dok na faksu njegova naobrazba nije imala neki odre?eni smjer, a odluka o karijeri ?inila se jako dalekom.

Promatranje poduze?a kao što je Sun Valley Vila iznutra bilo je pravo otvaranje o?iju. Oduvijek je imao glavu za brojeve, te je ubrzo shvatio da bi se takva vještina mogla unov?iti. Financijsku i prakti?nu stranu poslovanja njemu je bilo lako pohvatati. Izgledalo je kao prili?no dobra ideja saznati sve što je mogao o tome, pa je Ted prionuo u?enju. Prošao je dvadesetu, i bilo je vrijeme da po?ne razmišljati o svojoj budu?nosti.

Netko mu je dao knjigu THE PETER PRINCIPLE, od Laurence J. Peter-a, i te no?i je usredoto?eno ?itao prvih nekoliko stranica. U neko doba iznenadi ga kucanje na vratima i Ted baci pogled gore. Sat je pokazivo da je mnogo kasnije nego što je mislio.

Vrata se otvore i Jill ušeta pomalo teturaju?i. "Hej Ted," rekla je, "ti si stvarno propustio zabavu ve?eras." Baci se na krevet i zakotrlja unatrag, smiju?i se dok se Ted ispružio da ju dohvatiti.

"Da, a ti ?eš sutra patiti", odgovori on. "Nosim te u krevet prije nego padneš i slomiš nešto. Hajde, primi se za mene." Osovio ju je na noge i krenuo niz hodnik do ženskog krila, ali je Jill bilo teško kontrolirati u njenom pijanom stanju.

"Željela sam te uz sebe tamo", rekla je, odbijaju?i se od njega razigrano. "Puno bolje bi se zabavila s tobom." "Da si se samo malo bolje zabavila", re?e on, "sad bi puzala Jill".

Progurali su se kroz vrata njezine sobe i Ted joj pomogne da legne u mraku. Ona je pokušala nešto re?i dok ju je pokrivao dekom, ali se onda prevrne i onesvijesti.

Sljede?e no?i, Ted je otišao sa Jill do bara, i ovaj put je odlu?io vidjeti koliko pije. Kad je naru?ila ?etvrtu, on je predložio da je možda ve? dovoljno popila, ali Jill ga je ignorirala. Kad je završila s petom, Ted je više nije mogao privoljeti da sjedne. Htjela je plesati, a ako Ted ne?e ima dosta drugih koji bi.

"Ne", inzistirao je. "Idemo sad doma. Skroz si me izmorila. " Jill se prkosno istrgne. "Zaboravi", rekla je. "Uop?e nisi zabavan. Što ti je? "

"Ne mogu više," odgovori on ogor?eno. "Meni je bilo dosta, i ja sad idem. Ako želiš po?i sa mnom, skupi stvari i idemo. "

Okrenuo se s namjerom da po?e, ali Jill nije ni mrdnula. Ted je oklijevao samo trenutak, a zatim izašao sam. Snijeg je po?eo padati, no on ga je jedva primje?ivao. Studen, koju je on osje?ao, izvirala je negdje iz njegovog srca. Ruka mu poleti do prsa, i na trenutak pomisli kako je tamo osjetio dodir an?ela. Jill u koju se bio zaljubio nije bila djevojka koju je upravo ostavio u baru.

Idu?u ve?er nakon posla, Ted se pitao da li ?e Jill do?i do njega i zvati ga da iza?u. Iza dvadeset jedan sat, kad se nije pojavila, svladala ga je znatiželja i on ode do ženskog krila. Jillina soba je bila prazna. Bilo je puno kasnije kad se pripita kona?no pojavila na njegovim vratima i napravila gestu pomirenja.

Ništa više nije bilo izgovoreno nakon toga, ali su oboje znali da su se me?u njima stvari promijenile. Jill je ve?inu no?i provodila u baru sama ili s drugima; Ted bi ostajao doma; a onda bi Jill, po povratku, nakratko banula poželjeti mu laku no?. Tijekom dana je, me?utim, njihov odnos izgledao isto kao prije, pa se Ted nadao da je kriza prošla.

Jedne no?i, kad nije imao ništa posebno za radit, odlu?io se spustiti do bara i iznenaditi ju. Zagazio je kroz hladnu no? prema gradu, i do trenutka kad je stigao u bar bio je spreman na pi?e za zagrijavanje i možda kakvu vježbu na plesnom podiju. Išao je od stola do stola bezuspješno traže?i Jill dok mu kona?no jedan od njegovih suradnika nije mahnuo i Ted sjede.

"Ve? te neko vrijeme nije bilo ovdje", primijetio je njegov prijatelj. "Daj da ja po?astim s ovom rundom, ok?" ponudio se dok je Ted od konobarice naru?ivao pivo, svoju uobi?ajenu namiru. "Hvala", rekao je Ted. "Nisi vidio Jill, jel' da?" "Niks, ne ve?eras", odgovori prijatelj. "Mislio sam da možda vas dvoje imate privatni party."

Ted se nasmijao kimaju?i glavom. Svi su znali da da su on i Jill par, ali otkad je ona po?ela odlaziti u bar sama, njihove intimne kasnono?ne romanse su se prorijedile. Zato je on sada i bio tamo, nadao se da ?e se on i Jill zabaviti, a zatim vratiti u dom zajedno. Stvarno zajedno, po prvi put nakon više tjedana.

Popio je par piva i ?ekao sat ili više nebi li ju ugledao. No, naposljetku je postalo jasno da je Jill bila negdje drugdje, pa se nevoljko uputio natrag u dom sam.

Bilo je gotovo jedan iza pono?i kad je stigao. Prije odlaska u svoju sobu, Ted se zaustavi kod Jill i pokuca. Prigušeni glasovi iznutra natjerali su ga da na trenutak zastane, ali je ipak, lagano ih odgurnuvši, otvorio vrata. Pod prigušenom rasvjetom, prvo što je ugledao bio je njegov cimer Gary kako sjedi na kau?u grle?i nekoga. Jill. Bili su se ljubili, ali kad su se vrata otvorila oboje su ga zate?eno pogledali. Dok se Ted polako povla?io iz sobe Jill je krenula prema njemu, no izraz njegovog lica upozorio ju je da ga ne slijedi.

Trideset minuta kasnije Ted se opet zatekao u gradu, u prvoj trgovini sa žesticom na koju je naišao. Zatim je otišao u omanji hotel, unajmio sobu, i u nastavku krenuo isprazniti bocu koju je kupio.

Nije mogao prestati plakati. Ni alkohol mu nije mogao odagnati bol, ali se naposljetku barem onesvijestio na krevetu. Dva dana kasnije, kada se napokon vratio u Vilu, Bert ga je do?ekao uzrujan i ljut.

"Gdje si ti dovraga bio?", inzistirao je. "Propustio si smjenu ju?er, a ni sad ne izgledaš kao da bi danas mogao raditi. Takvo neodgovorno ponašanje nije tebi sli?no Tede."

"Žao mi je", kazao je Ted jadno. "Znaš da sam uvijek to?an kao sat Berte. Nikad prije te nisam iznevjerio. Ali ovaj put je bilo osobno. Trebalo mi je neko vrijeme da sam sa sobom riješim neke stvari. Jesam li otpušten? "

"Ne, nisi otpušten", Bert odgovori, a iz tona njegova glasa Ted nazre da je njegov šef sigurno nešto ?uo o situaciji. "Ti si mi jedan od ponajboljih radnika, mislim da bih ti mogao progledati kroz prste ovaj put. No, potrudi se da me idu?i put obavijestiš gdje si prije nego što opet nestaneš, u redu? "

"Dobro," Ted kimne. "To se ne?e ponoviti. Hvala Bert ".

Kad mu je smjena završila, Ted nevoljko krene u dom nesiguran što bi se moglo dogoditi kad se suo?i sa Gary-jem. To je bila prva stvar koju je trebao srediti. Suo?avanje s Jill je u ovom trenutku bilo više nego što bi mogao podnijeti.

No, kad je došao u svoju sobu, postade mu jasno da se Gary odselio. U jednu ruku mu je laknulo, dok s druge strane jedan dio njega je želio sukob. Izdao ga je dobar prijatelj, i on je želio znati zašto.

Gary-a nije bilo teško prona?i. Pola sata kasnije bili su sami u njegovoj novoj sobi, a kada je Ted ugledao prijateljev osramo?eni izraz, njegov bijes je popustio.

"?ovje?e, zaista mi je žao. Stvarno žao Tede, "rekao je Gary. "Znam da ti to ne pomaže puno."

"Vjerovao sam ti", kazao je Ted. "Jill je bila moja djevojka, a ti si bio moj prijatelj. Kako si mi mogao to u?initi? "

"Slušaj," Gary je odgovorio: "Nikad nisam ni pomišljao na to. Ali, Jill zbilja zna biti uvjerljiva. Donijela je bocu do sobe, traže?i tebe, ali ja sam bio tamo, i ona je ostala neko vrijeme. "

"Nisi li pomislio na mene?" Ted upita. "Ako si želio djevojku, ima ovdje dosta i drugih osim moje!"

"Naravno da jesam," tvrdio je Gary "?ak sam i pitao Jill zašto koketira sa mnom kad je s tobom u vezi. I znaš što? Samo se nasmijala i rekla da ona nije tvoja, da te voli samo kao prijatelja i to je sve. Rekla je da je slobodna ?initi što ona ho?e, a isto tako i ti. "

Ted više nije slušao. Otišao je, odlu?an prona?i Jill i ?uti to iz njenih usta. Bez obzira na ono što je vidio u svojoj sobi nije mogao vjerovati da je ozbiljno zagrijana za Gary-a. Jedini na?in na koji ?e zaista znati je da vidi njezino lice, pogleda je u o?i i ?uje njeno objašnjenje. Ako ga je uop?e imala.

U vrijeme kad ju je pronašao, Tedova opsesivna potreba za Jill je klju?ala, a on je bio toliko o?ajan da bi joj vjerovao što god rekla. Htio ju je nazad, staru Jill koja ga je voljela, ?ija je duša bila stopljena s njegovom. Znao je da ?e joj oprostiti ako kaže da joj je žao.

Jill nije izgledala oduševljeno što ga vidi kako ulazi u njezinu sobu.

"Što ho?eš?" pitala je ljutito.

To nije bilo ono što je Ted o?ekivao i za trenutak nije mogao odgovoriti. "Želim znati što se dogodilo", kona?no je uspio izgovoriti.

"Šta to tebe briga?" sijevnula je. "Ignorirao si me tjednima. Samo radiš i ?itaš i lutaš sam po planinama. Ja želim uživati u životu i zabaviti se! I to ?u i napraviti! De?ki ovdje znaju kako se dobro zabavlja, ako si ti zaboravio. Kona?no sam se maknula iz južnja?kog gradi?a u kojem su mi se svi miješali u posao. Obitelj me samo davila. Po prvi put u svom životu osje?am se slobodna i živa, i uživati ?u u svakoj minuti toga, sa ili bez tebe. "

"Ali, Jill, što sa nama?" Ted se izjasnio. "Što ovo zna?i? Kako to možeš govoriti? Znaš da smo si su?eni. "

"Gle," rekla je, "Odrasli smo zajedno, zajedno se školovali, išli u crkvu zajedno, pa naravno da te volim Tede. Kako bih te mogla ne voljeti, ti si moj najbolji prijatelj? Pokušala sam te voljeti na na?in na koji bi ti to želio. Ali sve to s an?elima i stapanjem naših duša, Tede to je tvoja opsesija. To su bili tvoji an?eli, ne moji! "

Ted je osjetio, kako se, poput suhe gran?ice pod cipelom, nešto prelomilo u njemu. O?ekivao je navalu boli koju je mislio da ?e osje?ati. Jill ga je kona?no i potpuno odbacila, ali zapanjuju?e, no bol je nestala. Njezine rije?i, iskrene i bezobzirne, su ga oslobodile, i ni komadi? njezine duše nije ostao u njemu, ne više. Opsesija nesta.

stranica


9. dio

Prijevod: galaksija


…moja duša imade mo? da sazna sve stvari,
A slijepa je i ignorantna u svemu.

Sir John Davies


Jill je otišla prije Boži?a. U odmaralištu Vila je bilo najviše posla za vrijeme prazni?ne sezone i Ted je prihvatio da radi dodatne smjene kako bi si ostavio što manje vremena za razmišljanje i patnju. Me?utim, uvijek su dolazili i oni sati kada nije mogao ignorisati svoju samo?u. Pitanja i sumnje, ro?eni po prvi put u njegovom srcu i umu, navirali su mu u glavu. Kako to da Bog radi s an?elima koji ?ine tako kardinalne greške i koji mogu ovako da zabrljaju stvari? Kako to da jedan Bog koji nas voli može da sveže njega, njegovu vlastitu dušu za jednu takvu ženu koja ?e ih oboje upropastiti?

Ta opsesija je pukla, an?eli nisu uspjeli. Ted se povukao u sebe tokom cijele zime, izolovan zajedno sa svojim mislima, pokušavaju?i da se pomiri s prevarom i gubitkom. Imao je malo kontakta s njegovim prijateljima i umjesto toga tražio je jedan svijet koji je bio izvan ovog ljudskog. Me?utim, tu su stalno bile one planine koje su opasavale dolinu kao neki spomenici mira i izdržljivosti. Za Teda su one predstavljale jedno ljekovito mjesto.

I tako, tokom vremena, uspjeo je da se oporavi. Njegov bol je sazreo i pretvorio se u jedno iskustvo, tako da se Ted mogao ponovo uklju?iti s jednim novim užitkom u društveni život odmarališta. Njegov zdrav humor se ponovo vratio, ali je sada bio dosta ozbiljniji i sa mnogo pitanja koje još uvijek nije uspijevao formulisati. Sve što je znao bilo je to da su stvari u svijetu bile u stanju da stvaraju jednu iluziju. Svari se mogu ?initi da izgledaju na jedan na?in dok u realnosti mogu biti nešto sasvim drugo. Beton može izgledati kao drvo. Isto kao Jill-ina ljubav. Kao neko an?eosko stapanje duša. Kao vijernost prijatelja. Znao je da svijet nije ono što je mogao vidjeti uz pomo? svojih ?ula ali nije znao šta se nalazi iza ili izvan svega toga. A nije znao ni kako to da prona?e. S oporavljenim zdravljem i jakom dušom, Ted se vratio natrag prijateljima i žurkama. Skijao je niz snježne planinske padine kad god je mogao da na?e vremena. Prestao je da svakodnevno razmišlja o Jill, guraju?i to što dalje iza sebe sve dok se njegov bol nije stišao i ugasio.

Njegovi prijatelji su rado prihvatili natrag onog starog Teda a on se s jednim novim žarom bacio natrag na sve, uklju?uju?i i njegov posao. Zajedno sa posluživanjem gostiju odmarališta, ?esto su ga zapošljavali i na organizaciji privatnih žurki za neke od najprestižnijih gostiju te doline. Tamo je zima bila vrijeme neprestanih društvenih okupljanja i svako ko je bio neko, od filmskih zvijezda, pa do internacionalnih bogataša, održao bi bar jednu veliku žurku prije kraja sezone.

Jedna od najpoznatijih porodica koje su zimovale u Dolini sunca bili su vlasnici jedne farmaceutske kompanije ?ija je planinska ku?a bila krunski dragulj cijelog tog podru?ja. Kada je došao red na njih da održe veliku žurku, iznajmili su poslugu iz odmarališta Vila, gdje je Ted radio. Ted je bio jedan od dvanaest radnika koji su poslani u tu vilu, svi obu?eni u njihove najbolje uniforme. Njegov posao je bio da servira pi?e gostima kojih je tamo bilo stotinjak dok je njegov drugar Robert bio barmen.

Kad je Ted donjeo porudžbine za pi?a, primjetio je da je nekoliko gostiju naru?ilo jedno pi?e koje je bilo ukrašeno kriškom naran?e i višnjom što mu je izgledalo veoma privla?no. Oni su to zvali “starinski”, za šta Ted nikad prije nije ?uo i pretpostavljao je da je to veoma ukusno. “Kakav mu je ukus?” pitao je Roberta dok je slagao ?ase na poslužavnik. “Super,” uzvratio je Robert. “Da li želiš da napravim jedan za tebe?” “Ne bih trebao da pijem dok radim,” odgovorio mu je Ted s oklijevanjem, posmatraju?i ?aše. “Ko ?e to znati?” smiješio se Robert. “Evo, napravi?u ti jedan a ti stavi tu ?ašu negdje sa strane da se ne vidi. Onda se možeš prikrasti i pijucnuti malo kad god imaš vremena. Viski ili burbon?”

“Ne znam,” Ted je slegnuo ramenima. “Kakva je razlika?” Njegovo poznavanje alkohola je po?injalo i završavalo kod piva. “Nema veze,” rekao je Robert. “Mislim da ?e ti se burbon više svidjeti.” “Dobro,” složio se Ted, “Popi?u jedan.” Kad je pi?e bilo napravljeno, zavukao je ?ašu iza jedne velike saksije s cvije?em, tako da se ne vidi. Ted je radoznalo pomirisao ?ašu a onda je licnuo pi?e jezikom kako bi mu osjetio ukus. “Nije loše,” mislio je, “nije uopšte loše.” U stvari, bilo je toliko dobro da ga je salio u stomak u jednom velikom gutljaju a onda je s osmjehom vratio ?ašu natrag iza saksije. Nakon što je primio još narudžbi od gostiju, Ted se vratio natrag do bara. “Pa, šta misliš”, pitao ga je Robert. “Bilo je odli?no”, rekao je Ted. “?ini mi se da bih mogao popiti još jedno”. Robert mu je napravio još jednog “starinskog” kojeg je ovaj odmah popio, nakon ?ega je uslijedio jedan osje?aj topline i bliskosti. Tokom idu?eg sata uspjeo je da neopaženo popije još nekoliko pi?a i da istovremeno izlazi na kraj sa svojim obavezama. Žurka je postajala sve veselija, pa tako i Ted, kojem je sada sve pred o?ima svijetlilo jednom veselom, ruži?astom svjetloš?u. Nije se sje?ao da je ikada prije toliko uživao u svom ugostiteljskom poslu, kre?u?i se izme?u prazni?ki raspoloženih gostiju s jednim rastu?im osje?ajem bliskosti i drugarstva s njima.

Me?u gostima koji su upravo tada stizali bila je i Ann Sothern, jedna od redovnih posjetilaca Doline sunca, koju je Ted upoznao dok je radio na nekim žurkama i okupljanjima koje je ona organizovala. Oduševljena njegovim smislom za humor i o?arana njegovim tvrdim naglaskom iz Alabame, gospo?a Sothern je zavoljela tog mladi?a s juga. Oni su tako uspostavili jednu prijateljsku vezu a ona ga je ?ak od milja nazvala “Bama” i posebno je zahtijevala da on obavezno bude prisutan na njenim žurkama. Vrata su se otvorila i Ted je vidjeo gospo?u Sothern kako ulazi. “Ann!” ushi?eno je viknuo i mahnuo joj rukom, “drago mi je da vas vidim!” Zahvaljuju?i izmaglici koju je alkohol stvarao oko njega, Ted nije primjetio kako su ga drugi gosti ?udno gledali. Gospo?a Sothern se nasmijala nakon što ga je prepoznala i pozdravila ga je s jednim zagrljajem.

Ted je žurno otišao do bara i donjeo joj njeno omiljeno pi?e—a naravno i jednog “starinskog” za sebe — i dok su doma?ini žurke zurili širom otvorenih o?iju, njih dvoje su prijateljski ?askali nasred sobe. Bilo je nemogu?e ne primjetiti poznatu filmsku zvijezdu kako pri?a i zabavlja se sa uniformisanim konobarom kao da se radilo o nekim starim prijateljima. Tada je ve? Ted zaboravio da je on u stvari trebao da služi goste a ne da im se pridružuje a kad je drugi konobar prošao pored njega s tacnom punom raznih pi?a, on se još poslužio odatle. Gospo?a Sothern ga je povela do sofe i uskoro se oko njih skupila povelika grupa ljudi.

“Draga, do?i ovamo,” gospo?a Sothern je pozvala jednu svoju prijateljicu, “do?i da ?uješ šta pri?a ovaj momak. Baš je divan! ?uj ovo! Bama,” rekla je, okre?u?i se ka Tedu, “dragi, kaži nešto Mary.”

A Ted je izvodio, razvla?e?i na svom naglasku koliko god je mogao. Jedan od ostalih konobara je pokušao da ga izmami iz gužve, ne bi li se ovaj vratio natrag na posao, me?utim, Ted nije reagovao. “Do vraga s tim!” smijao se, previše pijan kako bi shvatio koliko je zabrljao. Bilo mu je lijepo, bio je u centru pažnje i niko na žurci nije u uživao u tome više od njega. Na kraju, žurka se završila i gosti su otišli ku?i a ugostiteljsko osoblje je ostalo kako bi po?istilo nered. Teturaju?i se unaokolo sa blesavim osmijehom na licu, Ted je posmatrao kako ostatak osoblja utovara opremu u kombi. Sve skupe kineske vaze i kristal bile su složene na posebne visoke police i radnici su se na kraju popeli unutra kako bi se odvezli natrag do Vile. Šef, Bert, je iznutra rukom zgrabio Teda za mantil i povukao ga je u kombi. Mada jako pijan, Ted je primjetio da se Bert nije smijao. U stvari, on je gledao Teda s jednim veoma ljutim izrazom na licu dok se kombi kretao niz cestu. Tedu nije bilo lako da se održava uspravnim u vozilu koje se kre?e a da istovremeno i razmišlja, me?utim, ?vrsto se držao za rukohvate na stranicama kombija, ?ude?i se šta to nije u redu sa njegovim šefom. Bert ga je posmatrao tako da se ?inilo kao da su vatrene iskre frcale iz njegovih o?iju. “Samo me interesuje šta imaš da kažeš na sve ovo,” ljuto je promrmljao. Ted ga je na to tupo pogledao a onda je posrnuo i po?eo ekspolozivno da povra?a po svemu ispred sebe. Drugi radnici su odsko?ili od njega dok se Ted teturao i po?eo padati na le?a. Batrgaju?i se, zaka?io je i police sa posu?em. Zadnja vrata kombija su popustila pod pritiskom i poslužavnici sa kineskim porculanom i kristalom izletjeli su napolje. Staklo i porculan po?eli su da se krše i odzvanjaju po cesti iza kombija. Nekim ?udom, niko nije ispao iz kombija kad je u njemu nastala gužva, iako je Bertu došlo da izbaci i Teda napolje zajedno s kršom kojeg je napravio.

Tedu je trebalo puna dva dana da se oporavi, dva bolna dana koja je proveo u svom krevetu privijaju?i hladne oboge na ?elo, halapljivo gutaju?i neke ljekovite pripravke i revnosno se mole?i da ne bude otpušten s posla zbog svog bezobrazluka. Uprkos svom bolu i poniženju, godilo mu je to što se onako lijepo proveo na žurci. Volio je brz životni ritam te doline i nije želio da je napusti. Kad je Bert napokon popustio i oprostio mu, Ted mu je bio veoma zahvalan i odlu?an da se još više posveti poslu kojeg je obavljao.

Zima je prošla i nastupila je ljetna sezona a poslovna rutina je zavladala u Tedovom životu. Ukoliko mu sudbina nije namijenila ljubav, onda bi on možda mogao na?i sebi neke druge izazove zajedno s rizicima i prednostima koji idu s njima. Svoje slobodno vrijeme, Ted je ponovo posvetio u?enju ekonomije s jednim novim osje?ajem odlu?nosti. Me?utim, neke od starih navika koje je zadobio tokom njegovog života u osamljenosti još uvijek su ostale. Provodio je dosta vremena u hodanju planinskim stazama, upijaju?i u sebe više iz njegove životne sredine, nego iz knjiga. Priroda je širila njegovo srce i dušu. Ptice i životinje su mu prilazile bez straha kao da u njemu prepoznaju nekog ?lana svoje porodice. Ted u tome nije vidjeo ništa neobi?no, me?utim, za njegove prijatelje koji su bili svjedoci toga, to je bilo nešto posebno.

Nova sezona je donjela sa sobom i više novih radnika što je naelektrisalo društvenu scenu ali Ted nije imao više želju za romanti?nim vezama. Završio je sa Jill, ponovo je uspostavio emocionalnu ravnotežu i nije mu se žurilo da je ponovo remeti. Njegovi drugari su mu za sada bili dovoljni a stvari koje je prou?avao zaokupljale su njegovu pažnju. Što se njega ti?e, život u njegovom li?nom raju bio je sasvim u redu.

Me?utim, ravnoteža kao i sve ostalo na ovom svijetu može biti samo jedna krhka iluzija. Jednog dana, dok je skretao iza ugla hodnika sa rukama punim poslužavnika, bukvalno je izgubio ravnotežu i udario u jednu mladu djevojku dok su se poslužavnici bu?no rasuli po podu.

“Hej, izvini molim te,” rekao je skupljaju?i gomilu poslužavnika s poda. “Ma, sve je u redu” rekla mu je ona blago. Ted je podigao pogled i vidjeo jednu egzoti?no lijepu ženu koja ga je promatrala odozgo s osmijehom. Bilo joj je osamnaest, možda devetnaest godina, prosudio je, a bila je perfektno lijepa. Fine, elegantne crte lica, talasasta topla i sme?a kosa. Koža joj je imala bakreni ten a o?i su joj bile tamne i ukazivale su na njeno isto?nja?ko porijeklo.

Ted je utrnuo od divljenja a kad je djevojka prošla pored njega, mahnula mu je upu?uju?i mu još jedan osmijeh, dok je on uspjeo samo klimnuti glavom. Obu?ena u konobarsku uniformu ona je nestala negdje u hodniku dok je Ted skupljao poslednje poslužavnike s kojima se onda zaputio ka kuhinji. “Šta ti se desilo?” zapitao ga je jedan od konobara. “Jesi li se sudario s autobusom?”

“Ne, nego s jednom djevojkom,” Ted se nasmijao. “A još kad vidiš kako izgleda! Ne?eš vjerovati svojim o?ima.” Sljede?ih par dana tražio ju je po cijelom odmaralištu nadaju?i se da ?e je opet vidjeti. Ali nije imao sre?e. Nije ?ak bio siguran ni u to da ona uopšte radi u tom odmaralištu a ne u nekom od drugih koji su se nalazili u toj dolini.

Nakon što je odustao od svog pohoda, Ted se opet vratio planinarenju i na svom prvom putu na planinu, negdje nakon jedne ?etvrtine milje, vidjeo je onu lijepu djevojku kako sjedi ispod drveta nedaleko od planinske staze. Bila je sama i tiho mu je mahnula, smiješe?i se. Naglo posti?en, Ted joj je odmahnuo i nastavio da se kre?e dalje stazom. Bio je veoma iznena?en što ju je vidjeo ovdje; skoro nikada prije nije susretao ovdje druge planinare u to doba dana i mislio je da se tu radi o jednoj rijetkoj slu?ajnosti. Ted se malo presabrao i odlu?io je da se vrati natrag i popri?a s njom, me?utim, kad je stigao kod nje još uvijek se stidjeo da nešto kaže.

Na kraju je djevojka ustala i prišla mu. “Zdravo”, rekla mu je, pružaju?i mu ruku, “Ja sam Maja i nova sam ovdje. Odakle si ti?” “Iz Alabame,” uspio je nekako da odgovori. “Zovem se Ted Rice.” “Tvoj naglasak je donekle druga?iji, zar ne?” nasmiješila se ona. Ted se tako?e nasmijao i opustio. “Da, tvoj je tako?e druga?iji,” rekao je. “Nije južnja?ki ali ni ti tako?e ne zvu?iš kao ljudi odavdje. Odakle si ti?”

“Oh, moj narod živi gore u planinama,” odgovorila je pokazuju?i rukom negde neodre?eno. “Re?i ?u ti sve o njemu jednom drugom prilikom. Šta te je dovelo u ovu Dolinu sunca? I reci mi nešto o Alabami.”

Njen na?in opho?enja je bio veoma zreo, primjetio je Ted, uzimaju?i u obzir njezinu mladost. Imala je daleko više samopuzdanja od ve?ine djevojaka koje je poznavao a osje?ao je u njoj jednu snagu i spokojstvo koje ga je smirivalo. Oboje su sjeli dole ispod drveta i Ted je po?eo da pri?a, zadovoljan što ga je ta prekrsna djevojka smatrala interesantnim. Pri?ao joj je o pamu?nim poljima i svojim avanturama iz djetinjstva, ?ak i o onim svojim snovima o Dolini sunca koje je imao nekoliko godina prije nego što je tu došao. Maja se samo nasmiješila kada je to ?ula, ohrabruju?i ga da nastavi. Posmatrala je njegove gestove i pažljivo ga je slušala, kao da joj je svaka njegova rije? bila zna?ajna. Me?utim, kada je Ted shvatio da pri?a ve? skoro dva sata, malo se postidio što je toliko dominirao prilikom te njihove konverzacije. Doduše, mora se priznati da on jeste nekoliko puta pokušao postaviti Maji neka li?na pitanja i malo je uvu?i u konverzaciju ali bi mu ona odgovarala na njih uopšteno a onda bi blago prebacivala pažnju opet na njega. Na kraju je Maja rekla kako mora da ide na posao, tako da su se rastali i Ted se vratio natrag sam planinskom stazom. Dok je hodao i razmišljao o tom slu?ajnom susretu, shvatio je da joj je za jedno veoma kratko vrijeme rekao toliko mnogo stvari o sebi. S druge strane, sve što je mogao saznati od nje, to je bilo njeno ime i podatak da dolazi s planina. Grdio je samog sebe kako je mogao zaboraviti da je upita za njeno prezime.

Prošla je gotovo cijela sedmica prije nego što je opet naletio na nju. Žurili su jedno pored drugog u hodniku kuhinje, me?utim, Ted ju je uspjeo zaustaviti dovoljno dugo da je upita da iza?u negdje zajedno, možda da odu u grad u kino.

“Izvini, Ted,” Maja je odbila, “Moram da radim ve?eras.” “Pa, dobro, a neki drugi dan? Neko drugo ve?e. Samo reci kada,” bio je uporan. “Možemo iza?i kad god to tebi odgovara.” Maja je požurila da ide. “Ne brini, doviknula mu je, “vidje?emo se uskoro. Obe?avam!” A onda je otišla. Ted je ostavio poslužavnike u kuhinji i požurio natrag u trpezariju. Želio je da sazna kako se preziva i gdje stanuje. Me?utim, Maje nigdje nije bilo u njegovom vidokrugu. Drugi konobar je prolazio pored njega i Ted ga je povukao na stranu, “Hej, Jack, da li poznaješ onu mladu sme?okosu djevojku što je upravo prošla ovuda?” upitao ga je. “U konobarskoj uniformi? U kom pravcu je otišla?”

“Ne mogu ti pomo?i,” Jack je slegnuo le?ima, “Nikoga takvog nisam vidjeo ovdje.” “Dobro, hvala ti u svakom slu?aju,” Ted mu je uzvratio, me?utim, nije mu bilo jasno kako je Maja mogla da promakne Jack-u. Tako?e je upitao i druge radnike i od sviju je dobio isti negativan odgovor.

To je bilo nešto što se i prije dešavalo, jedna serija iznenadnih pojava i neobjašnjivih nestanaka, ?iji je jedini svjedok bio samo Ted. Maja je održala svoju rije? i kasnije su se tako zaletjeli jedno u drugo par puta ali ne toliko ?esto koliko bi to odgovaralo Tedu. Prošli bi dani bez ikakvog znaka od nje i Ted samo što ne bi odustao. Onda bi se ona iznenada pojavljivala na planinskim stazama, kao da ?eka na njega. Tako bi zajedno šetali i razgovarali, daleko od odmarališta duboko udubljeni u razgovore, što je bilo nešto što Ted nikada prije nije doživljavao. Umjesto uobi?ajenih trivijalnosti kojima su bile zaokupljene mlade djevojke, Maja je voljela da pri?a o osje?anjima i idejama, a tim temama je prilazila sasvim ozbiljno, bez one naivnosti koju je Ted obi?no nalazio kod svojih osamnaestogodišnjih ili devetnaestogodišnjih prijateljica. S vremena na vrijeme, ona ga je oduševljavala svojim dubokim uvidima i filozofskim pitanjima. A pri?ala je o stvarima o kojima Ted nikad nije razmišljao.

“Da li si se ikada pitao kako bi izgledalo da letiš po svemiru?” pitala ga je jednog dana dok su ležali na zemlji i posmatrali nebo. “Da stvarno vidiš zvijezde iz blizine?” Ted nije nikada prije o tome razmišljao ali sada jeste. Pilje?i u nebo pored oblaka zamišljao je milijarde zvijezda i pitao se kako bi to izgledalo kad bi letjeo me?u njima, lutaju?i kosmosom u ?istoj slobodi. Bilo je to kao da su Majine rije?i unjele tu scenu u njegov um i to ga je uzbu?ivalo. Ona je stalno tako prezentirala Tedu neke misli ili ideje o kojima bi on onda razmišljao. Maja bi mu je iznjela neku ideju, pustila bi ga onda neko vrijeme da se malo igra s njom a onda bi ga vodila kroz jedan proces ispitivanja i analiziranja te ideje. Ted nikada nije bio svjestan njenog uticaja na njega tokom tog procesa, me?utim, kasnije je mogao vidjeti da je ona potpuno upravljala tim konverzacijama. Tako?e, nikada mu nije ostavljala prostora da je on pita o nekim njenim li?nim stvarima. Kao rezultat tih njihovih zajedni?kih istraživanja, njegove najdublje misli su se proširivale dok je sama Maja ostajala misteriozna kao i uvijek prije.

Ted se pitao zašto je uvijek bila sama kad god bi je sreo. Ponekad bi je vidjeo nasred hodnika kako žuri obavljaju?i neki zadatak a u nekoliko navrata ju je vidjeo i kako šeta izme?u njegovog odmarališta Vila i planinske ku?e Chalet. Naravno, Maju je pomenuo i svojim prijateljima, me?utim, oni su ga nakon odre?enog vremena po?eli zadirkivati jer su smatrali da je on izmislio cijelu tu pri?u s obzirom na to da niko drugi osim Teda nije nikada vidjeo tu prelijepu djevojku. Ted se smijao zajedno s njima ali što je više o tome razmišljao sve više je sumnjao da u svemu tome ipak nešto nije u redu.

On se tako?e ?udio zašto ju je bilo teško prona?i na jednom tako malom mjestu kao što je bila ta dolina. Želio je da se on bar jednom zaleti u nju, umjesto obratno, jer je Maja uvijek bila ta koja je ‘nalazila’ njega. Ted je odlu?io da kad je idu?i put vidi, onda ?e se potruditi da dobije od nje neke odgovore. Gdje je ona živjela? Gdje je ona stvarno radila? I zašto je bila uvijek sama?

Me?utim, kada ju je slede?i put sreo, ona nije bila sama. Ted je ?ogirao planinskom stazom i kada je zašao za jednu malu krivinu, vidjeo je kako Maja šeta prema njemu sa još jednom mladom djevojkom. Maja mu je mahnula i u njenom smiješku se nazirala jedna nota nestašnosti.

“Zdravo,” doviknula mu je. “Kasniš, Ted!” Ted je bio siguran da ga je ona ?ekala ali sada je njegovu pažnju privukla druga djevojka. “Ko je to?” pitao je, nesposoban da skloni pogled s Majine drugarice. Mora da joj je to bila sestra blizankinja s istom onom natprirodnom bojom kože, sme?om kosom i tamnim o?ima. Bila je podjedanko lijepa ali na jedan malo druga?iji na?in a govorila je naglaskom koji je bio isti kao i Majin.

“Zdravo, Ted,” rekla mu je ta djevojka. “Zovem se Lyra. Drago mi je što sam te upoznala. Maja mi je pri?ala o tebi.” Ted je klimnuo glavom. “Da li i ti takodje radiš ovdje? Nisam te nikada prije vidjeo u ovoj dolini i vjeruj mi da sam siguran da bih te primjetio.” “Ne,” odgovorila je Lyra, “ne radim. Maja je moja prijateljica. Došla sam joj u posjetu i to je sve.” Prije nego što je Ted uspjeo zapitati nešto drugo, Maja je uzela Lyru pod ruku i krenule su niz stazu. “Samo ti nastavi,” rekla je Tedu. “Uživaj u svojoj šetnji. Mi moramo sada da idemo. Moram uskoro na posao. Ali, ne brini, vidje?emo se kasnije.”

Pao je u iskušenje da ih prati natrag do doline, nadaju?i se da ?e tako saznati nešto više ali ga je nešto zaustavilo. Kad god bi mu Maja rekla da mora da ide, on je tako?e znao da nije željela da i on po?e s njom. Uvijek je odlazila isto tako misteriozno kao što se i pojavljivala. Bar je saznao još jednu stvar o njoj, tješio se. Ona je imala prijatelje a Lyra je bila samo jedan pokazatelj da ih je sigurno bilo još gore u planinama koje je Maja nazivala svojim domom.

Par dana kasnije opet ga je pronašla kad je šetao istim putem kao i prije. Išli su neko vrijeme zajedno ?askaju?i kad je Ted primjetio da Maja nosi sa sobom jedan veliko foto album. Stao je pored jednog drveta i da joj je znak da sjedne na travu pored njega.

“Šta je to?” pitao je, pokazuju?i na album. “Oh, to,” odgovorila je kao da je bila zaboravila na taj album. “Željela bi da to pogledaš? To su slike nekih mojih prijatelja i ljudi koje poznajem. Pogledaj ovo. Interesuje me šta ti misliš o njima.” Maja mu je stavila album u krilo i Ted je prelistavao stranice na kojima su ve?inom bile velike fotografije, uglavnom portreti. Tamo su bili ljudi razli?ite starosti u raznim pozama. “Da li si ti fotograf?” upitao ju je prelistavaju?i album.

“Ne,” rekla je Maja, “Nisam ja to snimala. Jedan moj prijatelj je snimio te fotografije i dao ih meni. To su ljudi koje ja poznajem.” “Oni su nekako druga?iji,” primjetio je Ted. “Mislim, moj foto album s ljudima koje poznajem sigurno ne bi ovako izgledao. Ve?ina mojih prijatelja su mla?i ljudi.” “Oh, ja poznajem razne ljude,” nasmijala se Maja. “Svi oni su interesantni.” Zaustavila se na jednoj stranici kako bi pokazala jednu posebnu fotografiju nekog ?ovjeka. “Na primjer, pogledaj njega,” rekla je Tedu. “Šta misliš o ovom ?ovjeku?” “Dobro,” Ted je po?eo da posmatra fotografiju, “on mi se ?ini kao jedna veoma ljubazna i prijatna osoba.” “Kako ti to znaš?” pitala je Maja. “Pa to je jednostavno,” Ted je slegao ramenima. “Pogledaj samo njegove o?i. On izgleda sretan, kao neko ko bi mogao zabavljati ljude na nekoj žurci ili proslavi.”

“Koliko ga ja poznajem, to je ta?no,” nasmijala se Maja. Pokazala mu je drugu fotografiju, ovaj put je to bila jedna starija žena. “To je majka nekih mojih prijatelja,” objasnila mu je. “Šta misliš o njoj?” Ted je pomno promatrao sliku za jedan momenat a onda je uzdahnuo. “Do vraga, stvarno ne znam, ali mislim da ona jako pati. Pogledaj ovaj izraz na njenom licu. Tu ženu je nešto teško povrijedilo. Da li joj je muž nedavno umro ili nešto sli?no?” pogledao je u Maju. “Jedini put kad vidim takav jedan izraz na licu nekoga iz moje porodice,” nastavio je, “to je obi?no kad neko umre.” “U stvari, u pravu si,” Maja je klimnula glavom. “Njen muž je nedavno umro a ova fotografija je napravljena odmah nakon toga. Zar nije to ?udno što su tebi poznate takve stvari?”

Pokazala je na drugu fotografiju jedne male djevoj?ice i Ted je rekao da u njenom porodi?nom životu ne vlada sre?a a da djevoj?ica ima umjetni?ki talenat. Onda je uslijedila druga fotografija i Tedov opis onoga što na njoj vidi i sve tako dok ga Maja nije pitala za svaku fotografiju u albumu. Šta je mislio o njima? Šta je vidjeo na tim slikama? Kako je on to zavirivao u njih? Kako je znao da su njegovi utisci ispravni? Na kraju je Maja zatvorila album a Ted se uspravio osje?aju?i se pomalo izgubljeno. ‘Ti stvarno tamo imaš neke interesantne prijatelje,” rekao je. ‘?ini se da su svi oni dobri ljudi. Drago mi je da imaš tako dobre prijatelje.” To je zvu?alo malo luckasto jer to nije bilo sve što je htjeo da joj kaže poslije ovoga što je vidjeo ali mu je um bio previše pomu?en da bi bio u stanju da kaže nešto pametnije. Nešto u svemu tome nije bilo u redu.

“Dobri prijatelji,” ponovio je, “interesantni ljudi. Da li i oni tako?e žive gore u planinama?” Maja je ignorisala njegovo pitanje. “Ted, da li ti shvataš šta si ti ovdje uradio?” upitala ga je. “Šta sam uradio?” odgovorio je on naprasno. Srce mu je zakucalo velikom brzinom i osje?ao je kako nešto stvarno nije bilo u redu. “Zar ne misliš da je ?udno to?” nastavila je ona, “da su ti poznate sve te informacije o ljudima koje nikada nisi sreo?”

Ted je iznenada dobio osje?aj kao da mu se kamen nalazi u želucu te je naglo zauzeo odbrambeni stav i po?eo se suprostavljati njenim ispitivanjima. “Ne, ni u kom slu?aju!” bio je uporan. “Tu nema nikakvih trikova, to je sve o?igledno. Sve te stvari koje sam ti rekao, sve što sam vidjeo, to je sve bilo o?igledno!” pokazivao je na fotografije uzbu?eno listaju?i stranice albuma. “Pogledaj ih samo! To se sve može vidjeti u njihovim o?ima, zaboga, svako to može vidjeti. Majo, tu nema ništa ?udno.” “Oh, ne znam, Ted. To se meni ?ini nekako posebno. Da li stvarno misliš da su takvi uvidi o?igledni?” odgovorila mu je smiješe?i se, netaknuta njegovim emotivnim ispadom. “Zar stvarno misliš da svako, bilo ko, može pogledom u ne?ije lice vidjeti sve ove stvari koje ti vidiš?”
“Da, pretpostavljam,” odgovorio joj je kolebaju?i se. “Zašto? Zar ti ne možeš?” Maja je uzela njegove ruke i ?vrsto ih stiskala izme?u svojih. Njen osmijeh se produbio dok su njene o?i ?vrsto fiksirale njegove. “Da li ti je ikada pala na pamet pomisao da si ti vidovnjak?”

“Da sam šta?” pitao je Ted. U njegovom stomaku je opet zavladala mu?nina.

“Vidovnjak,” ponovila je ona. “Sposoban da o?itava energiju ljudi i dobija informacije o njima. Mislim da ti stvari koje si mi rekao o tim ljudima ne bi mogle biti poznate na neki drugi na?in.” “Ali sve što sam radio bilo je da pogledam njihova lica i o?i,” rekao je Ted. “Sve te informacije su bile jednostavno o?igledne. Tu zasigurno nije potreban neki poseban talenat da bi se to vidjelo.” “To jeste talenat, vjeruj mi,” nastavila je Maja, “jedan veoma poseban talenat. Tvoji prijatelji iz one Vile ne mogu raditi te stvari ali ti možeš. Koliko dugo si u stanju da radiš te stvari?” “Cijeli moj život, pretpostavljam,” uznemireno joj je odgovorio Ted. “Ponekad jednostavno znam neke stvari o ljudima, to je ta?no. Ali, mislio sam da i svako drugi tako?e zna te iste stvari, tako da nisam smatrao potrebnim da o tome pri?am. Tako, stvarno i nisam.”

Negdje u pozadini svog uma, Ted je ?uo rije?i svoje bake i njeno upozorenje: “Kloni se tih stvari.” Njegova ravnoteža je bila još uvijek poreme?ena ali je po?eo da se oporavlja. “Vidovnjak, uh?” rekao je. “Da li misliš na vidovnjake kao što je ona žena gore u Washington-u? Znaš, ona žena Dixon iz novina, misliš, vidovnjak kao što je ona?” “Da, ?ula sam o njoj,” rekla mu je Maja. “Ali ovo je nešto druga?ije. Tvoj vidovnja?ki talenat tebi omogu?ava da o?itavaš energetska polja ljudi.” “A šta je tu dobro?” zbunjeno je pitao Ted. On nikada nije ?uo o tamo nekom energetskom polju, niko od ljudi koje je poznavao nije nikada pri?ao o vidovnjacima i nije bio siguran šta to sve treba da zna?i. “To je nešto za šta sam sigurna da ?eš saznati,” rekla je Maja. “Ted, danas je dovoljno to da znaš i shvatiš da si vidovnjak.” “A kako ti znaš o tim stvarima?” upitao je Ted nju. “Gdje si u?ila o vidovnjacima i energetskim poljima, svemiru i svim onim stvarima o kojima stalno pri?aš? Ko si ti stvarno, Majo? S kakvim ti to ljudima živiš gore u onim planinama?”

“Zašto, pa to su ljudi kao što smo Lyra i ja, naravno,” nasmiješila se ona blago. “Mi pri?amo o mnogim stvarima a tako?e ih i prou?avamo, kao što si to i ti radio na univerzitetu? Postoji mnogo stvari u ovom svijetu koje je potrebno razumjeti. Zar to nije fascinantno?”

Ustala je i pokupila album. “Voljela bih da mogu ostati duže da pri?am sa tobom,” rekla je, “ali stvarno ne mogu. Ve? postaje kasno. Vidje?emo se kasnije, Ted.”

Maja mu je mahnula a onda se zaputila stazom prema dole, prije nego što je on uspjeo išta re?i. Ted je ostao da sjedi, gledaju?i za njom iznena?eno i zbunjeno sve dok nije nestala s njegovog vidika. Maja ga nije samo dovela do jedne nove spoznaje o samom sebi, nego je tako?e u njemu podstakla neke emocije koje nije osje?ao sve od rastanka sa Jill. Osje?ao je kako ga one zaokupljaju i omamljuju ali su ovaj put bile druga?ije. Njegova emotivna reakcija nije bila opsesivna, niti je ona njime upravljala, ona je bila bezuslovna.

stranica


10. dio

Prijevod: vjetar


Tad slijepima o?i bit ?e otvorene
a uši gluhih od?epljene.

Izaija



Što je Ted više razmišljao o Mayinom psi-testu s foto albumom, to žeš?e je odbacivao ideju da posjeduje neke posebne sposobnosti. Dio takove njegove reakcije bila je ?ista tvrdoglavost. A tako?er se nije htio razlikovati od drugih ljudi. Htio je biti normalan de?ko, malo se zabaviti, raditi dobar posao, i uživati u svom životu, to je sve. Ali drugi dio njegovog uma odbacio je misli o vidovnja?koj sposobnosti jer ga je plašila, a on nije razumio zašto.

Kada je Ted pokušao potpuno zatrti svaku pomisao o tome iz svoje glave, shvatio je da to nije u stanju, te odlu?i o tome razgovarati sa svojim prijateljima i ?uti njihova mišljenja. Ali ?ak i samo za?injanje teme pokazalo se teškim, obzirom da nitko drugi nije nikada govorio o ?udnim stvarima. Jedne ve?eri, dok se s nekolicinom drugih zaposlenika opuštao u sobi za odmor, Ted je iskoristio priliku i upitao: "Što vi svi mislite o psi-sposobnostima? "

Leanne, Bert, i još jedan konobar, Sydney, reagirali su s iznena?enjem.

"Misliš, ?itanje misli i takve stvari?" Leanne se smijala. "Ti ne vjeruješ u to, zar ne Tede?"

"Pa, ne", izmotavao se ", ne stvarno. Ali ta moja prijateljica, Maya, ona mi je neki dan rekla da sam vidovit. I ja jednostavno ne znam što bih mislio. "

"Što ju je navelo na pomisao da si vidovit?" Bert je pitao. "Testirala me," Ted mu odgovori.

Kad su ga drugi pritisnuli da objasni, on im je opisao doga?aj s foto albumom. "Rekao sam joj što sam mislio o svakoj od osoba na slikama", zaklju?io je,"i Maya je rekla da sam bio u pravu. Mislite li i vi da bi to zaista moglo imati neke veze sa tim psi-stvarima? "

"Zašto ne bismo napraviti naš vlastiti mali test?" Sydney ponudi. On je bio konobar poput Teda, ali je u Sun Valleyu radio samo ljetne sezone. Ostatak godine Sydney je bio instruktor na kole?u negdje na isto?noj obali, i Ted ga je smatrao vjerojatno najpametnijim, a svakako najobrazovanijim od svih zaposlenika, tako da ga je potpuno iznena?en znatiželjno slušao dok je ovaj objašnjavao koju vrst testa ima na umu.

"Ti misliš da bi mogli probati neki eksperiment kojim bi dokazali kako nemam nikakve posebne mo?i? " upitao je. Htio je diskreditirati Mayin test i sebe osloboditi nelagode koju mu je izazivao.

"Tko zna?" protuargumentirao je Sydney. "Možda ?e se dokazati da ih imaš. Neki ljudi zaista posjeduju psi-sposobnosti, sposobni su ?initi stvari za koje zdrav razum kaže da ne bi trebali. Ali ja mislim da je to prili?no rijedak dar Tede, i osobno sumnjam da ga ti ili bilo tko od nas ovdje posjeduje. Želiš li svejedno pokušati? "

"Naravno," Ted se složi. Ukoliko to bude dobar test, on ga ne?e uspjeti pro?i i time ?e stati na kraj Mayinoj pri?i. On i svi drugi bi otkrili da je samo obi?an de?ko.

"Dobro," Sydney je zapo?eo, „evo što nam je ?initi. Izabrati ?u odre?eni broj predmeta, a ti pokušaj pogoditi koji su. Izabrati ?u pet stvari, jednu po jednu, u redu?" Mahne Tedu da se udalji, a Leanne i Bertu da se skupe oko njega kako bi svjedo?ili procesu.

"Ti idi na drugi kraj sobe i okreni se ", nastavio je. "Dajem ti tri pokušaja za svaki predmet, i ako pogodiš samo tri od njih, od devet pokušaja, rekao bih da je to uspješnost ve?a od prosje?ne. Ako budeš tako uspješan, priznat ?u da možda posjeduješ neke abnormalne sposobnosti. "

Ostali su se smijali i šalili dok je Ted prelazio sobu, i on se smijao zajedno s njima. Nije bilo nikakve šanse da pogodi predmete, bio je siguran, i svi bi se mogli dobro zabaviti na ra?un njegovog neuspjeha. Nakratko se okrenuo prema zidu dok je Sydney izabirao prvi predmet, a zatim su ga pozvali da se okrene prema njima.

"Drži o?i zatvorene," usmjeravao ga je Sydney. "Stavi ruku u visinu ?ela i pokušaj u potpunosti o?istiti svoj um. Isklju?i sve misli Tede i koncentriraj se. Imam nešto u ruci. Koncentriraj se na dobivanje slike o tome. Kada ti nešto padne na pamet, recite nam što misliš da bi mogao biti taj predmet. "

Dostojanstvo mladog ?ovjeka ponekad je nespretne i krhke prirode, i Ted se vrlo glupavo osje?ao dok je rukom dramati?no pokrivao o?i, no pokorio se Sydney-evim uputama.

"Reci nam, Veliki Swami!" Bert se našalio, i svi su se nasmijali, a posebno Ted.

"Ignoriraj njih", re?e Sydney, "i samo se usredoto?iti na dobivanje slike."

Ted je ?vrsto zažmirio i pokušao o?istiti glavu od svih misli. Trenutak potom re?e: "Dakle, to je dugo i žuto. Ne previše veliko." Zaustavio se i potom neodlu?no nastavio. "Mislim, mislim, da je olovka?"

Otvorio je o?i i pogledao u Sydney-evu ispruženu ruku. U njoj se nalazila žuta olovka. Od iznena?enje su mu skoro o?i ispale, a onda se namrštio.

"Hej, ovo je stvarno zabavno!" nasmijao se osje?aju?i navalu uzbu?enja. U želucu mu se zgr?ilo onako kako bi mu se to svaki put dogodilo za vrijeme vožnje na „toboganu smrti“ (eng.- roller coaster) u trenutku stizanja na vrh prve vrtoglavo brze poniru?e nizbrdice. Mogao je osjetiti boju i toplinu koje su mu preplavljvale lice.

"Nije loše", rekao je Bert.

"Je," ponovi Leanne, "ti si velik poga?a?. Iznajmljuješ li se za privatne zabave? "

Ted se opet nasmijao i okrenuo lice zidu ?ekaju?i drugi izazov. Njemu iza le?a, Leanne i Bert prekopavali su okolo u potrazi za nekim predmetom. Leanne je pronašla zihericu i predala ju Sydneyu.

"Okreni se Tede," Sydney je rekao, "i usredoto?iti na sliku drugog predmeta."

Ted je rukom pritisnuo ?elo i opet o?istio glavu od misli. Uskoro, još jedna slika se po?e pojavljvati, ali ne toliko jasno poput olovke. Još se ja?e skoncentrirao i napipavaju?i po?eo iznositi opis. Leanne, Sydney i Bert sjedoše bliže.

"To je sivo", zapo?e. "Ne, ne sivo, srebrno. Sjajno srebrno, mislim. Nov?i?? Ne, ne nov?i?. Spajalica? To je veli?ine spajalice. Znate, poput ziherice. "

Ted otvori o?i. Dok je uru?ivao zihericu, Sydney mu glavom ponizno oda priznanje. Ovaj put nije bilo toliko smijeha kao prije. Bert je samo buljio u njega razjapljenih usta.

Ted je sve manje i manje uživao u svom malom testu. Navala uzbu?enja koju je osjetio kad je identificirao olovku sada je bila navala ne?eg mnogo manje ugodnog. To nije bio na?in na koji se test trebao odvijati.

"Dva pokušaja, i dva to?na odgovora," Sydney je kona?no rekao razbijaju?i tišinu. 'To je prili?no zapanjuju?e Tede. " Promatrao je mladi?a pred sobom kao da skenira znakove ne?ega što je prije previdjeo. Njegova intenzivna pozornost natjerala je Teda da se poželi meškoljiti.

"Je, ovo je zabavno," Ted je slagao, svo njegovo oduševljenje je splasnulo. "Ali to je vjerojatno samo po?etni?ka sre?a. Imao sam sre?e. "

"Dopusti da ja odaberem tre?i predmet", rekao je Bert. Izgledalo je kao da sumnja da je obmanjen. Možda su Sydney, Leanne i Ted sve to zajedno zakuhali, zapitao se, te ga pokušali povu?i za nos.

"Okreni se Tede," naredio je ", i vidi da li možeš pogoditi ovaj."

Bert je napravio svoj izbor, a kada je odabrani predmet bio sigurno sakriven u Sydneyoj ruci, on dopusti Tedu da se okrene.

O?iju ?vrsto zatvorenih u koncentraciji, Ted se, u potrazi za slikom, usredoto?io na svoje unutarnje vi?enje. Gotovo odmah je vidio nešto.

"?ekaj malo, sad," rekao je, "Osje?am da je to nešto okruglo i malo." Prstima je opisao kružnicu pokazuju?i im veli?inu. "Otprilike kao kovanica. Da li je to kovanica? Ne, ne, nije novac, mislim da nije jer to je nešto oštro ili nazubljeno po rubu. Poput ?epa za bocu. ?ep od Coca-Cole! " Slika u Tedovu umu bila kristalno jasna.

Kad je Sydney otvorio šaku u kojoj je zabljesnuo ?ep za bocu, nitko u prostoriji nije izustio ni rije?. Nitko nije disao. Ted se jedva mogao micati, a kad se napokon pokrenuo, mislio je da ?e se onesvijestiti. U želucu mu se gr?ilo, a u glavi vrtjelo. Okrenuo se bez glasa i napustivši servisni prostor uputio u toalet za osoblje gdje naglo povrati. Pola sata kasnije, kad je napokon bio sposoban vratiti se na posao, ne bi više ni spomena o nastavku testa s ?etvrtim i petim predmetom.

U stvari, nitko više nikad nije spomenuo test osim Teda kada ga je opisivao Mayi. Sastali su se u brdima nekoliko dana kasnije, i Ted joj je ispri?ao o profesorovom ispitu s olovkom, zihericom i ?epom. O povra?anju joj, doduše, nije pri?ao.

Maya gotovo da nije ni reagirala, što iznenadi Teda. On je mislio da ?e sigurno di?i galamu i kazati: "Što sam ti rekla", ali umjesto toga ona se samo nasmješila i kimnula glavom.

"Što ti misliš o tome?" forsirao je. "Ne misliš da je to prili?no ?udno?"

"Ja sam to ve? znala," rekla je tiho uzimaju?i mu ruku.

Gledaju?i u njezine o?i, Ted još jednom pomisli koliko je tajanstvena ta lijepa žena, koliko se starijom doimlje, starijom, u nekim pogledima, nego itko drugi koga je znao. Postojao je neki bezvremenski, trajni smiraj u vezi nje. Uvijek je bila fokusirana na njega i njihove razgovore, a opet izgledala je s ljubavlju odvojena od svega. I dalje su se u?estalo nalazili tijekom ljeta, no Ted je postao svjestan lagane promjene u njihovom odnosu. ?inilo se da je nakon testa s foto-albumom, Mayina usredoto?enost na njega popustila. To je izgledalo kao da je naporno radila na izvršenju zadatka, a sada kad ga je ispunila, mogla je popustiti malo. Ted i Maya postali su više fizi?ki, a sve manje mentalni jedno s drugim. Ponekad bi se držali za ruke, ili ruku pod ruku šetali prekrasnim prirodnim stazama, povremeno se ljube?i, opušteni u društvu onog drugog. Ted ju je volio, shvatio je, ali je isto tako bio svjestan da to nije ona vrsta strastvene ljubavi koju je osje?ao za Jill.

S Mayom, Ted je mogao biti ono što jest i osje?ati se prihva?eno.

Volio je biti s njom, a najviše od svega volio je na?in na koji je pomicala granice njegova znanja. Otvorila mu je um za svjetove o kojima nije ni sanjao i poput spiritualne sestre podijelila s njim njegova istraživanja istih. ?ak iako su postajali sve više intimni, njihov razgovor uvijek je ostao egzoti?an, a ona je naširoko raspredala o stvarima poput sposobnosti tijela da lije?i samo sebe.

'Tijelo to?no zna kada nešto nije u redu s njim", objasnila je jednom. "Kada nau?imo kako se našem tijelu obratiti za pomo?, kad steknemo povjerenje u njegove sposobnosti, prirodno iscijeljenje se dogodi."

"Sve što znam o prirodnom lije?enju," komentirao je Ted, "je ono što mi je baka kazivala. Sakupljala je razno divlje bilje u šumi i koristila ga za tonike i lijekove. Mogla je ljudima odstraniti bradavice sa ruku. "

"Biljke mogu biti vrlo korisne," Maya se složila ,"ali tijelo radi i bez njih. To je samo pitanje ispravnog znanja."

Ted je mislio kako je kod Maye, izgleda sve bilo pitanje znanja, i on se borio sa razumijevanjem mnogih tema o kojima je raspravljala. Tako?er je pronašao još jedan izvor informacija i ideja u ugodnoj osobnosti nove zaposlenice, Samanthe. Bila je oli?enje „mlade dame", u kompletu s brojnim ma?kama, i ona i Ted uskoro su postali dobri prijatelji. Saznao je da je Samantha astrolog; još nešto o ?emu nije imao pojma, a bio je željan nau?iti.

Dan za danom Samantha je s Tedom razgovarala o astrologiji, granaju?i razgovor u druga metafizi?ka podru?ja. Podu?ila ga je o konfiguracijama sazvijež?a. Oni su izvori energije, objasnila je, i ta energija ima veliki utjecaj na ljude. Po?eo je tako?er u?iti i o ljudskim energetskim poljima, i pitao se da li ona imaju neke veze s njegovim ?udnim sposobnostima znanja stvari o drugim ljudima, kao što je to Maya sugerirala.

Do kraja ljeta, zahvaljuju?i utjecaju dviju žena, Ted je bio izložen osnovama svijeta metafizike. Jednog popodneva, dok je tokom šetnje kroz prirodu Mayi pri?ao o nekim Samathinim idejama, Ted se odjednom sjeti neobi?nog ?lanka koji je nedavno pro?itao u novinama.

"Hej, jesi li vidjela vijest o NLO-u? Što misliš o tim stvarima?" Budu?i je Maya ?esto diskutirala o svemirskim prostranstvima, drugim zvijezdama i planetama, pomislio je da ?e biti zainteresirana za ?lanak.

Maya se zaustavila i sjela pokraj staze zagledavši se u nebo.

"Zar ti ne misliš da je velika vjerojatnost da tamo negdje u svemiru postoje i drugi oblici života, a ne samo ovdje?" odgovorila je pitanjem.

"Ne znam", re?e Ted. "Nitko u Alabami nikada nije spominjao da ih je vidio. Pretpostavljam da dosad nisam ustvari ni razmišljao o NLO-ima."

"Oh? Pa, ja sam vidjela NLO ", rekla je Maya. "U stvari, prijatelj i ja smo baš nema dugo vidjeli jednog."

"Ti i Lyra?" upita on, a ona klimne glavom. "Gdje?" zahtijevao je, i sko?ivši podigao Mayu na noge. "Hajde, i ja tako?er želim vidjeti jedan. Pokaži mi gdje ste ga vidjeli! "

Maya se oduprla uz smijeh. Uperila je prst u smjeru kojim se pružala staza. "To je vrlo lako prona?i," rekla je. "Idi gore ovim putem i skreni na sljede?em zavoju. Malo dalje vidjet ?eš klanac koji razdvaja dvije planine. ?ini oblik slova „V“ na horizontu. "

"I to je mjesto gdje ste ga ti i Lyra vidjele?"

"Da, prošli tjedan smo se tamo penjale, i to?no u sumrak vidjele NLO kako lebdi usred te usjekline."

Ted je bacio pogled na sat. "Možda bismo sad mogli oti?i pogledati", sugerirao je. "Uskoro ?e biti baš vrijeme za to."

"Ne", Maya re?e, "ve? je toliko kasno da se moram vratiti na posao." I krene nazad niz stazu nevoljko pra?ena od Teda.

"?ovje?e", rekao je, "Zaista bih volio vidjeti jedan. Jedino tako bih mogao sam znati. "

"Pa pokušaj onda," odgovori Maya. "Mi smo ih vidjele nekoliko puta. Ako ?eš svra?ati ovdje u kasno popodne, prije mraka, možda ga ugledaš. Lyra i ja smo ga par puta vidjele u sumrak. "

"Ho?eš li ti i?i sa mnom?" upita Ted.

„Pa, ako ?u mo?i," Maya je oklijevala. "Ali satnica mi je pretrpana i moram se ?esto vi?ati sa prijateljima. Nemoj ?ekati na mene, idi pogledati kad god stigneš. "

Povela ih je nizbrdo i ubrzo nestala u labirintu puteva i objekata u dolini. Sa ili bez njegove tajanstvene prijateljice, Ted je bio odlu?an u namjeri da se sutra popodne vrati na stazu i potraži NLO.

Držao se staze dok nije stigao do male okuke, a onda nastavio dalje skeniraju?i podru?je. Napokon je na horizontu mogao vidjeti duboki rascijep izme?u dvije planine, i kroz taj otvor u obliku slova „V“, zaviriti daleko u pustinju. Zadovoljan što je pronašao pravo mjesto, Ted izabere zgodan i udoban položaj i sjede zapaliti cigaretu. Dok je tako ?ekao, pogledom je stalno prelazio po obzoru, no nije imao pojma što to?no o?ekivati. Sjajan, zvižde?i lete?i tanjur? Male zelene marsovce koji proviruju sa okruglih brodskih prozora mašu?i svojim antenama zemljanima ispod?

Nije morao dugo ?ekati. Nešto se zbilja pojavilo, ali to nije uop?e bilo ono što je o?ekivao. U zraku, to?no iznad usjekline, ugledao je tamnu mrlju. Bio je to objekt, tijelo neke vrste, no razo?aravaju?e predaleko da bi Ted mogao razaznati kojeg je oblika. U tišini je gledao lebdenje tamnog objekta, osluškuju?i nebi li ?uo bilo kakav prepoznatljiv zvuk, no nije ga bilo. Zatim je objekt napustio svoj stati?ni položaj i nekoliko minuta se sporo, ?udno manevriraju?i kretao, uvijek ostaju?i u prostoru planinskog klanca. Nakon nekog vremena se ležerno okrenuo i odletio prema pustinji. Ted ga je promatrao sve dok nije postao tek to?kica na nebu. A onda je i ona tako?er nestala.

Oslonio se le?ima na svoju promatra?nicu potpuno zbunjen. Je li to bio NLO? Pitao je sam sebe. Ne, to je bila samo to?ka na nebu, odgovorio je. Ali nije stvarao nikakvu buku, a nije ni letio poput aviona, rasprava se nastavila. Kao vi?enje NLO-a, me?utim, cijela stvar bila je jedno veliko razo?arenje. Bez svjetala, bez malih zelenih, samo to?ka na nebu koja se nije ponašala onako kako bi trebalo. To je bilo intrigantno, naravno, ali ne i vjerodostojno. Našalio se na svoj ra?un sli?no kao što bi to Maya u?inila.

Onda se njegovo raspoloženje odjednom promijenilo, i Teda je prevladao strah. Nije znao zašto, ali bio je prestravljen idejom da bi se NLO, ili što god to bilo, možda mogao vratiti i ugrabiti ga, i jedino na što je mogao misliti bilo je kako pobje?i.

Nebo je postalo tamno, tamnije nego što bi trebao biti, i on je želio smjesta oti?i odatle.

Ted je, po krivudavim stazama, vratolomnom brzinom bez zaustavljanja, otr?ao natrag u dolinu. Nije se zaustavljao sve dok nije došao do sporednog ulaza u Vilu, gdje je na brzinu ušao i popeo se do prostora blagovaonice iz kojeg se pružao pogled na klizalište. Bez daha, i još uvijek potresen, naru?io je kavu i zavalio da se odmori. Nije shva?ao što ga je natjeralo da pani?ari, ali strah je bio stvaran. Sada, u Vili, okružen ljudima i gledaju?i kliza?ice, sve mu se ?inilo potpuno normalnim.

Sljede?i put kad je naletio na nju, Ted ispri?a Mayi ono što je vidio i koliko je dvosmisleno to sve bilo. "Ako je to NLO," završio je, "onda se tu baš i nema nešto puno za doživjet, zar ne?"

"Oh, bio je to NLO, nego što", Maya ga je uvjeravala. "Da si bio bliže, vidio bi i oblik i sve." "Kako znaš?" Ted je pitao. "To je bila samo mala, tamna to?ka."
"Lyra i ja smo vidjele istu stvar kao i ti ", re?e Maya," a vidjele smo ih nekoliko puta i izbliza. To je NLO, vjeruj mi. " "Gdje ste ih prije vidjele?" Ted upita. "Mislim, tako, izbliza?" "Kada smo bile u planinama,“ rekla mu je. "Kojim planinama?" "Onima", pokazala je nejasno, "sjeverno odavde." Ted je zapo?eo drugo pitanje, ali Maya odmah promijeni temu.

"?uj," rekla je, "htjela sam te pitati nešto. Ljeto je gotovo završilo, znaš. Kada ?eš napustiti dolinu i vratiti se u školu? "

Ted je bio toliko iznena?en njenim pitanjem da je potpuno zaboravio na NLO. On i Maya su razgovarali o desecima stvari, ali ne i o planovima za faks, ili bilo kojim drugim planovima za njegovu budu?nost. "Želio bih, nikada", rekao je, razmišljaju?i koliko blizu Jill bi se zatekao, ako ode natrag u Tuscaloosa-u. Ta cijela afera još uvijek mu je bila presvježa da bi ju poželio opet vidjeti. Iskustvo s Jill nije ubilo njegovu vjeru u Boga, ali ga je natjeralo da se zapita kako su se Božji an?eli mogli toliko ogriješiti o njegov emocionalni život.

"Stvarno nisam odlu?io", nastavio je. "Mislim da ?u se na kraju ipak morati vratiti u školu, ali ?emu žurba? Zaista volim ono što ovdje radim. "

"Ali nisi li mi rekao da si ve? par godina daleko od doma?" "Da", klimnuo je glavom.

Maya ga primi za ruku i zagleda mu se direktno u o?i. "Zar ne misliš," rekla je polako, "zar ne misliš da je došlo vrijeme da se vratiš ku?i i budeš opet s obitelji? Zar se ne želiš vratiti u školu i nastaviti sa svojim životom?"
Prije nego što je progovorila, Ted nije imao namjeru vratiti se u Alabamu, bar ne uskoro. Ali kad ga je uzela za ruku i izgovorila te rije?i, Ted je sa iznena?uju?om sigurnoš?u znao da je to upravo ono što ?e u?initi. Maya je govorila prijateljskim, opuštenim tonom glasa, baš kao i uvijek, ali u?inak njezinih rije?i imao je snagu naredbe. Želja za povratkom ku?i kompletno ga je preplavila, i kada je pogledao dolje na dolinu, jasno je vidio da je njegovo vrijeme boravku ovdje došlo kraju.

"Moji prijatelji i ja isto odlazimo," rekla je Maya dok su hodali natrag prema prostoru Vile. "Pobrinut ?u se, pak, da te opet vidim prije nego što odemo, ne brini. Bok za sada!" Maya nestade, ali nostalgija za domom koju je probudila u Tedu, je ostala. Nije preostalo mnogo vremena za sre?ivanje poslova, tako da se sljede?ih nekoliko dana Ted posvetio dovršavanju svega i pripremama za svoj odlazak. Usred sve te tlake, me?utim, jednog popodneva osjetio je iznena?uju?e jak poriv da se istrgne iz svega i otpješa?i jednu od dužih planinskih ruta ponad Vile. Osjetio je da je Maya tamo gore i da ga želi vidjeti.
Poslušao je poriv i ona je ?ekala tamo pored staze, samouvjereno se smiješe?i dok joj je prilazio. "Vidiš?", kazala je, "rekla sam ti da ?emo još jednom biti zajedno, nisam li? I jesi li se pobrinuo u vezi onoga o ?emu smo zadnji put pri?ali? Ideš li napokon ku?i? "

"Da," kimnuo je, "za par dana. A ti? " "Moji prijatelji i ja odlazimo sljede?i tjedan", rekla je. "Divno je da ideš doma Tede! Jesi li ve? javio roditeljima?"

Ted ne odgovori odmah. Dok je gledao u Mayu, rastužio se shvativši da je, nažalost, ne?e tako skoro opet vidjeti, i nije mu se opraštalo.

"Volio bih da ti mogu re?i koliko mi zna?i tvoje prijateljstvo," rekao je. "Da nije bilo tebe, na?ina na koji si slušala mene i moje probleme, ne znam kako bih prebolio Jill. Napravila si veliku stvar u mom životu." Maya se nasmiješi, ali ne re?e ništa. "Zaista te volim," Ted nastavi. "Ti si moj najbolji prijatelj Maya, i rastati se od tebe mi je nešto najteže dosada." "Ipak moraš oti?i," rekla je. "Moji prijatelji i ja ionako ne?emo biti ovdje, tako da se svejedno nebi mogli vi?ati ?ak da i ostaneš u Sun Valley-u." "Znam, ali ne moramo izgubiti kontakt", inzistirao je. "Daj mi svoj broj, tako da te mogu nazvati kad se vratim ku?i, u redu?"

"Bojim se da me ne možeš nazvati," Maya odgovori. "Moji ljudi zapravo nemaju telefon." "Što? Znam da živite u planinama, samo gdje to?no? ", upita on.
"Daleko, daleko gore u planinama", izmotavala se, "zaista vrlo izolirano."

"Dobro, pa zar ne ideš u školu negdje?" Ted je postajao vrlo zbunjen. Kako bi grupa ljudi mogla živjeti toliko duboko u divljini bez telefona, a ipak imati škole koje su poha?ali Maya i njezini prijatelji?

"Da, idem u školu", odgovori ona, "ali ne baš kao i ti."

"Kako to misliš? Imaš u?itelje, zar ne? "

"Oh, da," klimnula je.

"Da li je škola u gradu?" upita on, pitaju?i se da li bi joj tamo mogao telefonirati.

"Ne, nije u gradu,“ odmahnula je glavom. "Ti to ne bi razumio.

„U pravu si, ja ne razumijem", rekao je Ted. "Kako to za ime boga vi idete u školu?"

"Mi imamo u?itelje u našoj grupi", bilo je svo objašnjenje koje je dala.

Ted je do tog trenutka ve? bio potpuno frustriran, ali je tvrdoglavo odlu?io nastaviti kopanje.

"Ja sam bio gore u tim planinama Maya", rekao je ljutito, mašu?i rukom prema sjevernim snježnm vrhovima. "Skroz preko sljemena! Nema nikakvih gradova tamo gore. Nema ku?a. Ve?inu vremena ne možeš ni voziti preko zbog snijega. A ti me pokušavaš uvjeriti da vi živite tamo? Ne razumijem zašto to ?iniš, jer to ne može biti istina! "

"Da, to je istina. Sve što mogu re?i je da to stvarno nije do mene, niti moj izbor," rekla mu je. "Ja sam tamo sa svojom obitelji. Oni žive tamo gore, jer ?ekamo."

"Na što?" Ted upita zbunjeno.

"Da se nešto dogodi."

"Što ?ekate da se dogodi?"

"Da ti i kažem ti to nebi razumio," Maya odgovori. "To je suviše komplicirano Tede, molim te vjeruj mi. Ali shvatit ?eš jednog dana. Neka to bude dovoljno za sada."

"Zašto moram ?ekati?" sva?ao se. "Ne možeš li barem pokušati objasniti? Nisam glup, mogu shvatiti mnoge komplicirane stvari, saznala si to dosad! "

Maya je bila nepokolebljiva. "Ti to zaista ne bi razumio“, odmahnula je glavom. "Voljela bih ti objasniti, ali ti to trenutno nisi sposoban doku?iti. Bit ?eš jednog dana." Ni Ted se nije dao, ovaj put je nastavio s pitanjima o obitelji. "Ako nemate telefone," rekao je, "i ne živite u gradu, i tamo gore nema ku?a, gdje onda stanuje tvoja obitelj?"

"Mi živimo u planinama," Maya odgovori strpljivo.

"U?" Ted je ponovio pokušavaju?i shvatiti. "U brdima? Misliš, zapravo unutar njih? Kao u pe?ini?"

"Da," rekla je ona kao da nema potrebe za daljnjim objašnjenjima.

"Ali kako nabavljate hranu? Ne razumijem ništa od ovoga! "

„Dopremamo ju ?uvamo zalihe ", kazala je.

"Ho?e li se nešto loše dogoditi Maya?" Ted je pitao. "Je li na to ?ekate?"

"Ne," rekla je, "ne, to nije loše."

"Pa, ako nemaš telefon," Ted nastavi "možemo li onda barem pisati jedno drugome?"

"Ne možemo“, odgovori ona. "Nemamo nikakvih dostava pošiljaka tamo gdje živimo."

Potpuno frustriran, Ted joj se otvori. "Odlazim više od dvije tisu?e milja daleko Maya", moljakao je, "a ti kažeš da ne mogu ni pisati? Ne mogu nazvati? Ti si moj najbolji prijatelj, stalo mi je do tebe. Volim te! To nije fer!"

"Ne brini," odgovori mu Maya spokojno, "vidjet ?eš me opet. Obe?ajem. "

Shvatio je da se ništa više nema za re?i ni za u?initi što bi ju natjeralo da promijeni mišljenje. Tješe?i se njezinim obe?anjem koliko je mogao, Ted ju posljednji put zagrli i poljubi, i dvoje prijatelja se rastanu.

Finiširanje detalja zadalo mu je posla, ali na kraju je sve bilo sre?eno i on se našao sa kartom u ruci. Njegov odlazak iz Sun Valleya odjednom je bio udaljen manje od ?etiri sata. Više od svega je još jednom želio vidjeti Mayu. Ted je bio zbunjen njezinim inzistiranjem da ne mogu ostati u kontaktu, i mislio je kako sigurno mora postojati na?in, i ako bi je samo mogao opet prona?i i uvjeriti prije polaska autobusa. Spremio je prtljagu i istr?ao iz Vile, ali onda je zastao, izgubljen. Ted nije imao pojma gdje živi Maya.

Otišao je do ostalih domova za zaposlenike u kompleksu, ali nitko nije prepoznao njezino ime. ?ak i kad je išao od vrata do vrata i opisivao Mayu, nije uspio prona?i ni jednu osobu koja bi nešto znala. S vremenom koje mu je brzo istjecalo, shvatio je da ?e kadrovski odjel znati kako prona?i Mayu. Otr?ao je do ureda po pomo?.

John, direktor kadrovskog, dobro je upoznao Teda i re?e kako mu je žao što gubi tako dobrog zaposlenika. "Ako se ikada poželiš vratit ovdje raditi," rekao je, "samo mi javi."

Ted mu je nestrpljivo zahvalio i pitao ga gdje živi Maya.

"Tko?" upita John. "Ime mi nije poznato."

"Moraš znati tu djevojku," Ted je inzistirao. "Ona je tako lijepa da moraš biti slijep da ju ne primijetiš. Vjeruj mi, sjetit ?eš se. " i on ponovo opiše Mayu.

John je zatresao glavom. "Žao mi je Tede, mene si zatekao. Zar nemaš ni njeno prezime? "

"Ne," prizna Ted "ali znam da je bila konobarica, vidio sam je u uniformi. Vi ste obavezni imati nešto u spisima."

"Mi imamo na stotine zaposlenih. Bez prezimena ", objasnio je John," ne postoji na?in da ju prona?em. Ako ona stvarno radi ovdje, u što sumnjam. Ja sam radio sva zapošljavanja Tede, i jednostavno se ne mogu sjetiti nikoga s tim imenom. "

Ted je polako po?eo gubiti nadu, ali je još uvijek imao dva sata i nije se predavao. Ponovo je prošao kroz sve domove, kroz Planinski i kroz Vilu, i na kraju otr?ao do šumskih staza, nadaju?i se da ?e možda biti tamo. No planine su bile puste.

Nevoljko se vratio po prtljagu i stao pred Vilu, tiho se opraštaju?i sa svojim rajem. Još jedan posljednji put posegnuo je i zagrebao u crvenu imitaciju drveta pa sve dolje do cementa ispod njega. Zatim se Ted polako zaputio do autobusne stanice, sve netremice motre?i okolicu nebi li na trenutak ugledao Mayu.

Žuti autobus iz njegovih starih snova je stigao, i on nije imao izbora nego da se ukrca. S ironijom se prisjetio koliko su ga druga?ije emocije od ovih prožimale kad se prvi put vozio tim autobusom. Tada je to bio po?etak ostvarenja sna, ali san je postao no?na mora. Ipak se oporavio i nau?io kako ponovo osje?ati. Ali sada se autobus vratio da ga odvoji od svega što je zavolio. Mašina se pokrenula, i dok se tumbala niz cestu Ted je žalosno buljio kroz prozor sve dok doline ne nestade.

stranica


11. dio

Poziv


Prijevod: Gordan

Nikad ne znamo koliko smo visoko.
Sve dok nismo pozvani da se dignemo.

Dickinson


Mogu pozvati duhove iz ogromne dubine.

Shakespeare



Imao sam jedan san, van ?ovjekove pameti je znati
kakav san je to bio

Shakespeare



Povratak u Alabamu je za Teda bio više nego samo putovanje miljama, bio je to prijelaz izme?u jednog svijeta u drugi. Osim bolne me?uigre sa Jilll, otkrio je slobodu i uzbu?enje u Dolini sunca. A nije si mogao objasniti što ga je to ustvari otjeralo iz Idaha. Snaga Majinih rije?i koje su ga primiravale da se vrati, sada se ?inila kao nešto iz sna. Sve o njegovom odnosu sa ?udnom i lijepom ženom tako?er je izblijedilo u nestvarnosti. Povratkom me?u prijatelje i obitelj, Ted je tako?er pokušao zaboraviti uznemiruju?e iskustvo testiranja i dokazivanja svojih vidovnja?kih sposobnosti. Bio je opet kod ku?e i iz ko zna kojeg razloga, sve što je htio, bilo je da sve paranormalno ostavi iza sebe. Prizemljuju?i se u prisnoj atmosferi Tuscaloosa-e, domu njegove obitelji i univerzitetskom kampu, Ted se bacio natrag u ono za što je vjerovao da ?e ga ?initi sretnim, u normalan život. Uklju?io se na fakultet i uzeo posao sa skra?enim radnim vremenom. Našao se sa starim prijateljima i ubrzo stvorio i mnoge nove, vra?aju?i se u društveni ritam koji se promijenio u njegovom odsustvu kao što se promijenio i ostatak Amerike u politici, muzici i ostalim kulturološkim vrijednostima šezdesetih godina.

Tada je po?eo sanjati. Ne samo snove, nego vizije smrti i katastrofa koje su mu razbili nedavno postignuti osje?aj ravnoteže. Kada je Ted imao prvi uznemiruju?i san, nije znao da ?e slijediti ostali, mnogo ozbiljniji. Prvi je san bio dosta potresan. Njegova je majka u to vrijeme iz hobija uzgajala Chihuahua štence i bio je pun ljubavi prema njene dvije glavne kuje, Corky i Dolly. U podrumu ku?e, napravila im je ugodno mjesto a tu je bilo i nekoliko manjih štenaca za koje je imala velike nade. Jedno jutro za doru?kom, Ted je ispri?ao majci ?udan san koji je imao tokom no?i. “Sanjao sam da sam ustao,” objasnio je, “i otišao u podrum jer sam bio zabrinut za pse. Nisam znao što nije bilo u redu ali sam osje?ao da im se dogodilo nešto uznemiruju?e. Otvorio sam vrata podruma i tada sam shvatio da je tamo izbio požar. “Spustio sam se dole stepenicama i hodao oko njihovih ležajeva,” nastavio je, “i vidio sam da su svi psi?i potpuno izgorjeli. Bilo je stvarno grozno. Tada sam primjetio da je Corky imala lakše opekotine i da je bila živa. Dolly je bila tako?er ozlije?ena, lebde?i izme?u života i smrti. Bila je u lošem stanju ali sam mislio da bi sa dobrom medicinskom pomo?i mogla preživjeti. Ipak, bilo je tako tužno znati da su svi štenci otišli.”

Zbog sna je bio jako depresivan i g?a. Rice je suosje?ala s njim ali pošto je to bio samo san, nije mislila previše o tome. Ted je to tako?er izbacio iz glave, ne misle?i da je san možda imao neko posebno zna?enje. Za manje od mjesec dana, sve su Chihuave bile pogo?ene nekom ozbiljnom boleš?u. Iako je veterinar napravio sve da bi spasio psi?e, jedan po jedan, oni su podlegli bolesti. Corky je bila najmanje pogo?ena i ubrzo se oporavila. Omiljena Dolly je patila duže vrijeme dok se nije kona?no oporavila ali joj je bolest ostavila trajne posljedice.

Ted i g?a. Rice su se sjetili sna o požaru i shvatili da je to bio na neki na?in znak bolesti. To ih je jako uznemirilo, a posebno Teda. Nije htio nikakve vidovnja?ke sposobnosti da mu ukazuju na takve doga?aje, na koje nije mogao utjecati. Imao je i drugih snova, tako?er isto tako uznemiruju?ih. Jednom je sanjao smrt ro?aka i opet je to slijede?eg jutra ispri?ao majci. Nakon onog što se dogodilo Chihuahuma, Tedu je teško bilo odbaciti taj san. Kada su nakon tri tjedna kasnije dobili telefonski poziv u vezi smrti u familiji, Ted je postao ozbiljno zabrinut. G?a. Rice je inzistirala da mora prestati sanjati takve snove. Ted bi ju rado poslušao u vezi toga ali je bio nemo?an da sprije?i priliv tih slika u svoj um. Najimpresivniji od tih njegovih proro?anskih snova je bio tre?i i ovog puta su detalji bili oštri i jasni. San je po?eo sa slikom mra?nog i obla?nog neba. Kiša je padala i zrak je bio hladan. Vidio je jednu kapelu u nekoj velikoj zgradi i u njenoj sredini je stajao kov?eg prekriven ameri?kom zastavom. Ted se u snu dovoljno približio kov?egu da je mogao vidjeti ženu koja leži u njemu. Nije ju prepoznao ali je mogao vidjeti da je ta osoba od velike važnosti. Kada se drugi dan probudio, opisao je san obitelji, ali niko od njih nije mogao vidjeti bilo kakvo zna?enje tih detalja. Me?utim, kasnije su se ti detalji pokazali to?nima. George Wallace je bio guverner Alabame od 1963, ali je do 1967 ve? proveo na toj poziciji maksimalno vijeme koje je bilo propisano Ustavom. Bio je to period rasnih nemira na jugu, kao i u ostatku države i politi?ke snage koje je on zastupao nisi se htjele odre?i kontrole nad državom. Nije imao mogu?nost da odsluži još jedan mandat, pa je odlu?io da postavi svoju ženu Lurlene u utrku za guvernera. Sigurno bi pobijedila, i kroz nju je mogao nastaviti borbu za svoja na?ela koja je imao. Kako je povijest pokazala, baš se i tako dogodilo.

Ali u vrijeme Tedovih snova, niko nije imao pojma da ?e Lurlene Wallace postati guverner Alabame. Tedova je obitelj imala nekih daljnjih veza sa obitelji Wallace, a Ted je bio i prijatelj sa jednim mladi?em u Tuscaloosi koji je neko vrijeme hodao sa k?erkom guvernerke Wallace. Bilo je uzbudljivo biti tako blizu povjesnoj figuri, posebno od kad se obitelj Wallace zauzela protiv integracije što ih je u?inilo poznatim na nacionalnom nivou. Kada je Lurlene Wallace dobila guvernersku utrku i preselila se u javnost, sve što su obitelj Wallace radili, bilo je izvještavano na televiziji, pa je tako, na žalost, bilo na vijestima i to da je g?i. Wallace dijagnosticiran rak. Prije nego joj je završen mandat, umrla je u svojoj kancelariji. Ted je sjedio ispred televizora sa ostatkom svoje obitelji i gledao njezin pokop. Nebo je tog dana bilo tmurno, kišovito i hladno. TV kamera je zumirala zgradu prikazuju?i kapelu gdje je bio kov?eg. Lijes je bio prekriven ameri?kom zastavom. Tijelo g?e. Wallace je bilo otkriveno da ga mogu svi vidjeti. Detalji Tedovog sna su se vratili sa šokantnom stvarnoš?u, kao kad ih je vidio mnogo mjeseci prije. Svi koji su ?uli Tedov opis sna o sprovodu, sada su bili prisiljeni da ga gledaju u novom svjetlu. Bio je istinski stranac prema njima u neku ruku i nisu bili sretni što se ti?e promjena u mladi?u kojeg su znali. Vidovnja?ka nadarenost nije bila dobrodošla u obitelji Rice, to nije bilo prihvatljivo ni njihovoj zajednici a nije bilo ni u skladu sa vjerskim uvjerenjima na kojima su temeljili njihove živote.

Ted je bio najviše uznemiren. Bio je nesretan zbog proro?kih to?nosti svojih snova. Nije htio znati o katastrofama i smrti, ali istina njegovih vizija je bila o?igledna. Iako Ted nije išao u crkvu u to vrijeme, nakon pogreba Lurlene Wallace, mentalno mu je stanje bilo toliko nesretno da je pokušao prona?i utjehu i odgovor u religiji. Po?eo je žarko moliti da mu se teret pro?anstva (vidovnjaštva) odigne od njega. Po?eo je sa obitelji i?i u crkvu, nadaju?i se da ?e se osloboditi od onog što se sad ?inilo kao sile zla. Mislio je da je Isus njegova jedina nada. No, uprkos novim vjerskim motivima, Ted je i dalje bio na udaru svojih sposobnosti predskazivanja.

Na primjer kada je kupio novi auto, nešto mu je govorilo unutar njega da ne smije dopustiti njegovom ocu da ga vozi i da bi se nešto loše dogodilo u tom slu?aju. Ali ubrzo nakon toga gospodin Rice je inzistirao na tome da posudi auto od Teda i bio je ozlije?en u nesre?i. Morao je biti hospitaliziran i Ted se plašio najgoreg, pošto su ostali snovi predvi?ali smrtne slu?ajeve koji su se obistinjavali. Sre?om, ozljede gosp. Rice nisu bile teške, pa je Ted bio zahvalan. No njegova se depresija ipak nastavila i zbog zabrinutosti g?a. Rice mu je predložila da bi trebao potražiti savjet od njihovog sve?enika. Ted je prihvatio, no bilo mu je veoma teško pri?ati sve?eniku o njegovim snovima i intuiciji. ?ovjek ga je pozorno slušao i Ted se nadao da ?e ?uti odgovor koji ?e mu pomo?i. Umjesto toga, sve?enik je zaklju?io da mu župljan pati od psihi?kih problema. U potrazi za nekim drugim objašnjenjem, Ted je posjetio psihoterapeuta. No osjetio je da je terapeutova primarna briga Tedova sposobnost pla?anja dugoro?nog lije?enja i mislio je da ne?e dobiti nikakvu pomo? od njega. Osim toga, u svakom drugom aspektu svog života, nije bilo znakova mentalnih ošte?enja. Što god je mogao biti problem, Ted je odlu?io nositi se s tim sam. Tako?er je odlu?io da postane nezavisan i tako se iselio iz obiteljske ku?e. U Dolini sunca je navikao da dolazi i odlazi od ku?e kad je htjeo, pa su ga sada gušila roditeljska ograni?enja. Tako?er, osjetio je njihovu zabrinutost zbog njegovih snova i vizija, kao i njihovo neslaganje. Što god da se zbivalo u njegovom unutarnjem i vanjskom životu, nije više htio da roditelji u?estvuju u tome, prate?i svaki njegov korak. Tako da se sa jednim od svojih prijatelja Mike Stone-om, preselio u dvokrevetnu garsonjeru u novom kompleksu apartmana Fountainbleu.

Takav život je bio zabavan i nikad si nisu dozvolili da si postanu dosadni ili da im postane dosadno. Izme?u njihovih vlastitih druženja i susreta sa društvom na lokalnim aktualnim mjestima, Ted i Mike su skoro uvijek bili u pokretu. Ted nije imao stalnu djevojku koja bi mu bila idealna. Na fakultetu je bilo mnogo atraktivnih i interesantnih žena i Ted je izlazio kako mu je posao dopuštao. Uživaju?i sa prijateljima u novom apartmanu, Ted je osje?ao da se njegov život opet po?eo glatko odvijati. I na njegovo olakšanje, vizionarski snovi su oslabili. Mjeseci su prolazili bez ponavljanja scena smrti i nesre?a koje su ga plašile i osje?ao je da je najgore iza njega. Ali proro?ki, uznemiruju?i snovi su bili samo jedan od aspekata paranormalnih aktivnosti i iako su prestali, Tedov život nije nastavio u uobi?ajenom smjeru.

Njegovo olakšanje je kratko trajalo, poljuljano ne?im sasvim novim. Po?elo je usred no?i, no ovaj put Ted nije sanjao. Nešto ga je probudilo i kad se digao, ugledao je maglovit sjaj obojene svjetlosti koja se kroz zid kretala u njegovu sobu. Boje su postajale sve ja?e i raznovrsnije dok ih je u ?u?enju zapanjeno gledao. Tada su se ljubi?asto i smaragdno svjetlo spojili u kona?an oblik. Na podnožju njegova kreveta, stajala je velika crna žena i pažljivo ga je gledala u o?i. Odjevena u zastarjelu odje?u, žena je skroz izgledala kao Tetka ?emima, ili lik iz filma Prohujalo sa vihorom, osim što je kod ove žene duga haljina svjetlila ljubi?astim i zelenim svjetlom. Ted je za?u?eno gledao, no tada se ?u?enje okrenulo u potpun strah. Prije nego što se mogao pomaknuti, žena je po?ela komunicirati s njim, iako se rije?i nisu naglas ?ule. "Budi miran", rekla mu je telepatski. “Ne?u te ozlijediti.” Još uvijek bez glasa, Ted se popeo na krevet bez da je maknuo pogled sa svijetle?eg ukazanja. Posegnuo je za no?nom lampom i upalio je, nadaju?i se da ?e prikaza možda nestati zajedno s mrakom, no umjesto toga, mogao je vidjeti ženu još jasnije. Cijela je situacija je bila potpuno bizarna ali ovo je ukazanje izgledao vrlo, vrlo stvarno. Nastavio je gledati, prou?avaju?i svaki detalj u izgledu žene i primjetio je da je formirana magla oko njezina lica, koja bila sve guš?a, pa nije više mogao jasno vidjeti njezinu kosu. Ted je polako ustao iz kreveta i prislonio le?a na zid. Po?eo se polako micati prema vratima. Njegova jedina misao bila je da se makne od ove spodobe bez obzira ko je bila i da do?e do Mikea, koji je spavao u drugoj sobi. No "Tetka ?emima", je bila neposredno pokraj vrata. Njegov jedini put iz sobe je bio da se prisili da pro?e pokraj nje. Zastao je, razmatraju?i kako da to napravi, kad mu je žena ponovo mentalno progovorila kao da mu ?ita misli.

“Ne prilazi previše,” rekla je i Ted je razumio te rije?i kao upozorenje na neku opasnost. “Ne diraj me, ne smiješ me dirati,” upozorila ga je. “Ne gospo?o, sigurno ne?u!” pomisli on, još uvijek u nemogu?nosti da ispusti zvuk. Zasigurno nije trebao upozorenje. Zadnje što bi mu palo na pamet je diranje ovog nepoznatog lika. Ted se po?eo ponovo polako kretati prema naprijed odlu?ivši pobje?i. Dok se približavao vratima, primijetio je da žena kliže od njega, drže?i sigurnu udaljenost. Zaklju?io je da se žena možda boji njega isto kao i on nje. Ohrabren zbog njezine uplašenosti, Ted se odjednom predomislio i odlu?io je dota?i. O?ajni?ki je htio saznati koliko je ta prikaza bila stvarna. Još nekoliko centimetara i žena mu je bila na dohvat ruke. No kad je pomakao ruku prema njoj, ona se brzo okrenula i nestala natrag kroz zid. Ovaj mali trik je bio više nego što je Ted mogao podnijeti. Projurio je kroz vrata i urlaju?i protr?ao kroz hodnik i ušao u dnevnu sobu koja je bila na drugoj strani zida u kojem je "Tetka ?emima" nestala. Upalio je svjetlo i pogledao uplašeno po sobi, ali bila je prazna. Probu?en Tedovim vrištanjem, Mike je ustao iz kreveta i pojurio u dnevnu sobu. ‘Upali sva svjetla!” zaurla Ted, tr?e?i iz sobe u sobu i traže?i ženu. “Što?” zapita Mike zbunjeno. “Što se u ime božje dešava ovdje?” Ted se nije zamarao da odgovori sve dok nije pregledao sva mogu?a mjesta i uvjerio se da "Tetka ?emima" nije više bila u apartmanu. Tada se, puše?i jednu cigaretu za drugom, dovoljno smirio da bi ispri?ao Mike-u što se upravo dogodilo. “Bio je to duh,” Ted nastavi, “duh stare crnkinje.” “Naravno,” Odgovori Mike, “naravno, Ted. Koliko si popio pi?a?” “Nisam pijan! Spavao sam!” Ted odgovori. “I tada sam se probudio i ugledao tu ženu, taj duh, što god da je bilo, izašlo je ravno iz zida! ?ovje?e, želio bih sad popiti pi?e.”

Tokom cijele ve?eri, Ted je držao Mikea budnim govore?i mu i nije mogao zaspati. Živci su mu bili pri kraju i bez obzira koliko je pokušao razmišljati o tom doga?aju, nije mogao na?i racionalno objašnjenje. Mike se pitao da li je to stvarno mogao biti duh ali obojica su znali da je zgrada sa apartmanima bila nova, tako da nije mogla biti ukleta duhovima iz prošlosti.

Kada su ispri?ali Mikeovoj djevojci Margie, o posjetiocima iz no?ne more, ona je bila zaintrigirana i spremna tražiti izvor tog duhovnog nametljivca. Ispitivala je Teda, traže?i bilo kakvu vezu i na kraju je doznala da su nedavno Ted i njegova majka bili na putovanju na staroj farmi. Dok su bili tamo, g?a. Rice je zamijetila stari crni kuhinjski lonac, kojeg je i uzela natrag sa sobom u Tuscaloosa kao antikvitet. “To mora da je to!” uzbu?eno ?e Margie. “Što je to?” zapita Ted. “Poveznica, zar ne vidiš?” objasni Margie. “To je odgovor, mora biti. Tvoj duh je zasigurno stara crnkinja koja je godinama kuhala u tom loncu. Kladim se da je nesretna što ste uzeli lonac sa farme. Tede, ako ne želiš više nametljivce, moraš se riješiti tog lonca. Odnesi ga natrag na farmu.” Ted zasigurno nije htio ponovljeni doga?aj. Odmah je nazvao majku i rekao joj za doga?aj i Margie-inu teoriju da su pomicajem tog lonca sa farme uznemirili duha i da je to krivo za nametljica.

“Mislim da bi mogla biti upravu,” zaklju?io je Ted. “Najbolje da odnesemo taj stari lonac natrag na bakinu farmu.” “Da li si poludio?” zapita ga majka s nevjericom. “Gdje je broj telefona onog psihijatra? Trebao bi se odmah vratiti kod njega i da ti istog trena razjasni cijelu stvar.” “Ne trebam psihijatra,” odgovori Ted. “Samo se trebam riješiti lonca!” Ali g?a. Rice nije bila impresionirana. “Pa,” napokon odgovori ona, “Slušaj me. Kada se taj duh pojavi ovdje i kaže mi da vratim lonac, možda to i napravim. Ali ona nije još bila ovdje niti mi to rekla. Pa ?u ga zadržati.” I to je bio kraj razgovora. Ted se vratio u svoj apartman i slijede?ih nekoliko no?i je ?ekao nervozno da se "Tetka ?emima" vrati. Ali se to nije dogodilo i napokon je odahnuo. Shvativši da mu nije naudila, bio je u stanju smijati se tom incidentu. Osim toga, utješio se da to ukazanje barem nije donijelo neku poruku smrti ili nesre?e kao što su mu u prošlosti donosili snovi. U stvari, cijeli incident kao da uop?e nije imao pravo zna?enje i došao je do uvjerenja da njegova upetljanost bila samo slu?ajna. Možda je crnkinja tražila nekog drugog i jednostavno naišla na njega. Putovi duhovnog svijeta su mu bili toliko nepoznati, da mu je ovo objašnjenje imalo više smisla od bilo kojih drugih.

stranica


12. dio

Prijevod: kolos

Kakav duh mi to maše, sa mjese?eve sijenke
Poziva moje korake i pokazuje na daleke proplanke?

Papa


Par mjeseci kasnije, Mike-u je neo?ekivano ponu?en posao suradnika na sveu?ilištu. Kao diplomirani student, mogao je izvu?i veliku korist sa te pozicije, osim što je jedini nedostatak bio taj da bi se trebao relocirati na 6 mjeseci, što bi zna?ilo odustati od aparmana.

Ted je bio uzbu?en zbog prilike koja se pruža njegovom prijatelju ali on si jednostavno nije mogao priuštiti održavanje stana samostalno. A ideja da se vrati natrag ku?i mu se nije nimalo svi?ala. Ali o tome ?e brinuti kasnije, odlu?io je i odmah predložio Mike-u da proslave dobre vijesti.

Otišli su do The Chukers-a, lokalnog sudenskog sastajališta i nije prošlo puno ve? su se svi pridružili slavlju. Nakon nekog vremena, došao je jedan od Mikeovih prijatelja i pozvali su ga do svojeg stola.

"Sje?aš se Ralpha, zar ne?"- Mike je pitao Teda.

"Pomalo,"- rekao je, smiješe?i se mladom ?ovjeku kojeg je nakratko sreo jedanput ili dvaput. - "Ralph Maier, zar ne?"

-"Tako je,"- namršteno izjavi Ralph dok je drmao ruku koju mu je Ted pružio. -"Što se slavi danas?"

- "Novi posao,"- kaže Mike. -"Do?i, uzmi pivu i sjedi. Ne?u biti ovdje još dugo, pa je bolje da iskoristiš moje pijan?evanje dok još možeš."

Ralph im se pridružio i uskoro je ?uo sve detalje oko Mikeovog napredovanja.

"Dakle što ?eš ti uraditi?" zapitao je Teda - "kad Mike ode? Vi ste cimeri, zar ne?"

"Da," primjeti Ted. "Nisam još smislio kamo ?u oti?i. Apartman je dobar, ali sam si ga nemogu priuštiti. Tako da ?u se možda morati odseliti ku?i?"

- "Slušaj," kaže Ralph," a što da do?eš do moje ku?e sutra? Imam ideju koja bi ti mogla biti interesantna."

"Kakvu?"- upita Ted

- "Ma, re?i ?u ti sutra," re?e Ralph. "Danas nije dobra ve?er za razgovor. Moramo popiti mnogo pive ako želimo Mike-u dati pravu oproštajku."

Ted je odobravaju?i sa smijehom na to prizvao još jednu zdravicu ali sljede?i si je dan dao zadatak da prona?e Ralphovu ku?u. Dok se je vozio do ku?nog broja, iznenadio se je vidjevši jednu veliku ku?u iz vremena prijelaza stolje?a. Ispruženu preko preljepog krajolika prekrivenog sa grmovima azaleja i smiruju?im drve?em, koje je izgledalo pomalo zanemareno a kad ga je Ralph uveo u ku?u, Ted je bio još ja?e inpresioniran veli?inom soba koje su bile pune zakutaka i raznih otvora. O?ito je ku?a u svoje vrijeme bila nešto izvanredno i on nije mogao shvatiti kako student poput Ralpha može posjedovati ovako predivan dom. Neko su vrijeme razgovarali a tad je kona?no Ted upitao Ralpha u vezi njegove tajanstvene ideje.

"Radi ?ega si htio da se na?emo danas?" upita Ted.

"Kakvu ideju si imao na umu koju si spomenuo kod The Cucker-a?"

"Pa vidi," kaže Ralph - "kako ti se svi?a ova ku?a?"

"Pa, zaista je super," kaže mu Ted.

"Vjerovao ili ne," nastavi Ralph, "ovo mjesto pripada meni. Naslijedio sam ga. Zapravo, ja sam živio ovdje sa vlasnicom, gospo?om Flowers, koja je bila stara prijateljica moje obitelji. I nakon nekog vremena, nas dvoje smo se zbližili. Bila mi je poput pomajke. Bar mislim, vidi, nikad se nije udavala i ona se prema meni ponašala kao prema svome sinu ili tako nešto. Ovdje sam živio prošlih pet godina dok sam radio na svojoj diplomi. Kako god, nakon što je prošlog prolje?a umrla, ostavila mi je ovu ku?u."

- "Stvarno super," progovori Ted pregledavaju?i opet uokolo.

- "Naravno da jest," složi se Ralph - "Ali na žalost, Ted, koliko god ja volio ovo mjesto, pomalo me plaši. Zapravo, malo mi je nelagodno ovdje, valjda, i jednostavno mi se ne svi?a živjeti samom u ovoj velikoj staroj ku?i. Ali ne želim bilo koga da živi samnom u ku?i, zbog toga jer je ku?a puna vrijednih starina. Mikea poznajem dosta dobro a on ti dovoljno vjeruje da budete cimeri. A i ?uo sam o tvojoj obitelji. Prezime Rice je poprili?no poznato i poštovano u ovom podru?ju. Želim re?i da si zapravo uredu. Tako da kad sam ju?er ?uo da se seliš, pomislio sam da bi možda poželio doseliti ovamo. Imat ?eš cijeli drugi kat a moja spavaonica i stvari su dolje."

- "Jesi li siguran?"- nesigurno upita Ted

- "Da," odgovori Ralph - "Mislim da bi to bilo super. S ljudima u zgradi i izvan nje mislim da ne?u biti toliko svjestan tišine. Još uvijek mi nedostaje gospo?a Flowers ali moram se smiriti i koncentrirati na u?enje ako ikad želim završiti magisterij. Dakle što misliš?"

Ted još jednom baci pokled po ku?i i nakon promišljanja o svojim ostalim nepostoje?im alternativama, odlu?i prihvatiti Ralphovu ponudu. Njih dvojica se nisu poznavala baš najbolje ali Ralph se ?inio simpati?nim a Teda je bilo lako pridobiti i on nije vidio ni jedan razlog zašto dogovor nebi funkcionirao. Prije nego je vikend završio, premjestio je svoje stvari u gornju spavaonicu i smjestio se uživaju?i u njezinoj privatnosti i prostranosti.

Kako su imali razli?ite rasporede, Ted i Ralph nisu provodili mnogo vremena zajedno u ku?i ali su se bolje upoznali i zbližili. Ku?a je bila dovoljno velika da su mogli dovoditi vlastite prijatelje a da nisu smetali jedan drugome a rijetko se i dešavalo da bi Ted ili Ralph posje?ivali jedan drugog, osim kad bi se bili pozvali. Svaki se je držao svog dijela ku?e, dijele?i samo kuhinju i dnevni boravak. Ted je znao kako je Ralph pažljiv sa svim dragocjenostima koje je gospo?a Flowers sakupila i on je dao sve od sebe da bude isto toliko pažljiv.

Me?utim, nedugo nakon što je Ted doselio u razbacanu staru ku?u, po?ele su se doga?ati neobi?ne stvari. Na primjer, neki dan, dok je Ralph pošao na kat potražiti Teda, došao je u njegovu spavaonicu i pronašao niz bisera na Tedovom krevetu, lijepo uvijeni u krug. Biseri su pripadali gosp. Flowers ali nakon njezine smrti su bili spremljeni na sigurno. Ralph se razljutio na Teda misle?i da je on prekopavao po stvarima koje bi trebao ostaviti na miru i kad je Ted stigao ku?i Ralph se suo?io s njime.

- "Što si radio s ovime?" - upita pokazuju?i Tedu ogrlicu. "Znaš da nebi smio ulaziti me?u stvari gosp. Flowers."

-"Nemam pojma o ?emu govoriš,"odgovori Ted u ?u?enju. Nikad prije nije vidio ove bisere.

- "Bili su na tvome krevetu, "ljutito re?e Ralph." I nimalo ne cijenim to što njuškaš oko ovih stvari."

- "?ekaj malo!" odgovori Ted. "Nemam pojma kako su ovi biseri stigli u moju sobu ali ja ih sigurno nisam ondje stavio."

- "Pa nisu sami od sebe ustali i došetali ovamo, jesu li?"

- "Kako bih dovraga ja to mogao znati?" odgovori Ted zaprepašten ovim neo?ekivanim optužbama. - "Nikad ih prije nisam vidio! I ne miješam se s tvojim ili sa stvarima gosp. Flowers, tako si mi rekao. Kako je to moglo završiti u mojoj sobi?"

Ralph nije znao što da misli. Tedovo nijekanje je zvu?alo iskreno ali ono u što je bio siguran jest da je on pospremio bisere nakon smrti njegove kume, zajedno sa ostalim njezinim stvarima. Ako Ted nije odnio ogrlicu u svoju sobu, Ralph nije mogao objasniti to što ju je tamo pronašao.

Slu?aj ogrlice je s vremenom bio prevazi?en ali po prvi puta postojao je osje?aj sumnje oko Teda u Ralphovom umu. I nakon toga je Ted izbjegavao bilo koji drugi dio ku?e osim svojih odaja. Nije volio da bude nepovjerljiv ali poput Ralpha nije mogao opovrgnuti i odgonetnuti ?udan doga?aj.

Ista se stvar dogodila nekoliko tjedana kasnije. Još jedan komad nakita se nalazio na mjestu gdje nebi trebao biti i opet je Ralph optužio Teda što pr?ka po njegovim privatnim stvarima. I opet je Ted zanijekao bilo kakvu povezanost sa slu?ajem i opet je došlo do me?usobne sva?e ali nisu mogli do?i do shva?anja što se zapravo desilo. Kad se to desilo i po tre?i puta, Ted je po?eo sumnjati da mu možda Ralph želi smjestiti iz nekog razloga ali obojica su bili nepopustljivi kod dokazivanja krivnje. Jednostavno nije imalo smisla. Ralph nije mogao optužiti Teda za kra?u jer jednostavno nakit nije izašao iz ku?e a ni nestao ali njihovo se prijateljstvo po?elo pogoršavati.

Do po?etka velja?e, nakon što se desilo nekoliko takvih incidenata, postojao je o?it osje?aj slomljenog prijateljstva me?u njima. Nijedan nije popuštao ni centimetar do tad što se ti?e stvari gosp. Flowers. Ted je shvatio da je Ralph vjerojatno zažalio što ima njega za cimera ali jednostavno nije znao kako da ga razuvijeri da su ovi doga?aji njemu jednako misteriozni kao što bi bili bilo kome. I dalje su nastavili dijeliti ku?u ali atmosfera je bila puno hladnija.

Kako je rano proljetno vrijeme ispalo neo?ekivano toplije, Ted je primjetio kako su travnjak i i grmlje po?eli bujati prije reda. Ralph je bio prezauzet u?enjem da bi održavao travnjak, pa je Ted odlu?io da jedan dan u?ini specijalnu gestu prijateljstva i obavi vanjske poslove ?iš?enja i zaljevanja dvorišta. Gospo?a Flowers je o?ito trošila puno vremena da ih u?ini ljupkima poput ku?e i Ted je htio održati tu ljepotu.

Ralph je stigavši ku?i i vidjevši što Ted radi odmah ljuto ekspodirao.

- "Što se ovdje doga?a?" upita "Zar ne shva?aš da imam jako ograni?en bu?et? Jedva da imam ikakav ?eparac nakon što otplatim sve ove režije. Ti upravo nabijaš veliki ra?un za vodu!"

-"Smiri se," re?e Ted. "Bilo bi mi drago da sudjelujem više u pla?anju ra?una ako škrtarim svojim udjelom, Ralphe. ?ovje?e, pa ja sam mislio da ?eš biti sretan što radim u dvorištu. Pogledaj ove biljke. Uvenut ?e ako ih ne zalijemo. Zar ih ne želiš zadržati u dobrom stanju?"

- "Ne, nema smisla," re?e mu Ralph. "Kad diplomiram, ve? sam dogovorio prodaju zemljišta crkvi gospo?e Flowers. A oni ?e srušiti ku?u i sagraditi novi župni dom, tako da ?e travnjak svejedno biti uništen. Nema veze što ?e azaleje uvenuti, dakle molim te nemoj pove?avati ra?un za vodu,ok?"

- "Ok," složi se Ted "ako ti tako ho?eš."

- "Tako želim." potvrdi Ralph

Nekoliko jutara kasnije, Tedov san je bio prekinut glasnim Ralphovim jadikovanjem koji se približavao po stepenicama prema Tedovoj spavaonici.

"Ne mogu vjerovati da me nisi poslušao!" zavi?e. "Zar ti nisam rekao da ostaviš travnjak na miru? Nisam napravljen od novca, za boga miloga!"

Ted uspavano sjedne i zbunjeno pogleda Ralpha

- "Uspori malo," promrmlja "O ?emu govoriš?"

- "O prskalicama, o tome govorim!" povi?e Ralph. "Opet rade vani na travnjaku i ja želim znati zašto!"

Ted je bio zaprepašten. - "Pogledaj me," kaže on. "Još sam u krevetu, još nisam ni bio dole, dakle kako sam ih mogao uklju?iti? ?arolijom?"

- "Pa ako ih ti nisi uklju?io," upita Ralph sumnji?avo, "tko ih je onda?"

- "Bože, kad bih barem znao," odgovori mu Ted sa rastu?im osje?ajem zamijeranja." Idi i vi?i na nekog drugog, ho?eš li? Nisam ni dirnuo proklete prskalice."

Nekoliko dana me?usobno nisu pri?ali a onda su prskalice opet na?ene upaljene. Slijedila je još jedna sva?a i tad je Ted jako zažalio što je ikad doselio u ovu glomaznu ku?u.

Elekri?ni ra?un je bila sljede?a stvar koja je prouzro?avala probleme, nakon što je Ralph došavši ku?i pronašao upaljena svjetla u praznim sobama. Zagrmio je na Teda upozoravaju?i ga da prestane nabijati ra?un ali Ted je stajao na mjestu i odbijao prihvatiti krivicu za stvari zbog kojih nije kriv. Ubrzo su dvojica muškaraca bila spremna da jedan drugog zadave a nijedan nije mogao uhvatiti drugog kod paljenja svjetla.

Bez obzira na to koliko oni razgovarali o tim ?udnim doga?ajima, jednostavno nisu mogli do?i do razumnog odgovora. U jednom momentu kod njihovih vje?nih sva?a, Ted je iznio ideju da je možda duh kriv ali Ralph nije ni želio razmotriti tu apsurdnu mogu?nost.

- "Ništa se takvoga ne dešava ovdje," inzistirao je. "Ovo su fizi?ki doga?aji, a ne nadnaravni.

Tedu je dosadila konstantna napetost me?u njima i re?e Ralphu da pošto je o?ito da me?u njima nešto ne valja, odlu?io je da odseli. Osje?ao je da nema drugog na?ina da uvjeri Ralpha kako on nije kriv za probleme oko prskalica i svjetala.

- "Bit ?u vani do kraja mjeseca, završi. "Moji starci imaju par soba otraga i uselit ?u se u jednu od njih."

Ralph je prihvatio novosti bez prigovora i Ted bi mogao re?i da je njegovom cimeru pao kamen sa srca.

Te no?i nakon što je pošao na spavanje i nakon nekoliko sati sna, Ted se naglo probudio osjetivši da se nešto jako loše doga?a. Pogleda naokolu po zamra?enoj sobi i zadrži svoj dah od iznena?enja opazivši lik žene koja stoji pola metra od njegovog kreveta. Kako su njegove o?i bile prilago?ene mraku, vidio je da je imala kratku crvenkastosme?u kosu. Žena je bila obu?ena u crnu suknju i ruži?astu svilenu bluzu a oko njezina vrata je bila jako poznata dijamantna ogrlica.

Sjeo je na krevet, suviše uplašen da bi se micao, slušaju?i što mu žena govori telepatski. Iako je konverzacija u njegovu umu bila smušena, osjetio je da mu žena govori o njegovanju azaleja u dvorištu. Ona je nazna?ila da je ona htjela pokazati Tedu njezin nakit jer je znala da ?e on cijeniti njegovu ljepotu. Kad je komunikacija završila, žena je jednostavno isparila u ništavilo. Ted je dugo sjedio na mjestu bez rije?i, pun straha razmišljaju?i o posjeti, sve dok od iscrpljenosti nije opet zaspao.

Sljede?e jutro je bio nesiguran oko toga da li da razgovara s Ralphom o tome. Bili su u tako lošim odnosima da se uop?e bojao spominjati prikazu koju je vidio, znaju?i da je Ralph odbacio ideju duha. Ali što bi drugo moglo biti to privi?enje, razmišljao je Ted.
Strijepnja je pobijedila oprez i Ted kao usput re?e svom cimeru o ženi u svojoj spavaonici.

Ralph je trijezno slušao i promatrao Tedovo lice kao da pokušava ocjeniti istinitost pri?e. Napokon je upitao - "Znaš li kako je izgledala?"

- "Naravno," primjeti Ted. "Njezina je kosa bila kratko ošišana i bila je nekako crvenkasto-me?a. Imala je crnu suknju i roza bluzu, svilenu mislim." I," oklijevao je, "nosila je dijamantnu ogrlicu."

Isprva Ralph ne re?e ništa i Ted je zažalio što mu je ikad rekao o doga?aju. Tad je Ralph ustao, otišao od kuhinjskog stola i napustio sobu. Kad se vratio nakon nekoliko minuta, sa sobom je donio fotografiju.

-"Evo," re?e, daju?i mu fotografiju.

Ted se zabuljio u nju, u ženu s kratkom crvenkasto-sme?om kosom s crnom haljinom i dijamantnom ogrlicom.

- "Da," re?e "to je ona.

- "To je gospo?a Flowers," odgovori Ralph blago ali Ted je mogao ?uti novi ton povjerenja u njegovu glasu. -"A to je jedina njezina slika u ku?i."

- "Kunem se bogom," re?e Ted, "nikad je prije nisam vidio."

- "Ne, nisam ni mislio," kaže mu Ralph. "Bila je zaklju?ana u škrinji u mojoj sobi."

Zbunjeno je sjeo ali ovaj put nije bilo nikakvih optužbi. Istinitost situacije ga je kona?no pogodila i bilo koja nesigurnost oko Teda je nestala.

I to je bilo olakšanje za Teda ali je i dalje mislio odseliti kad stigne vikend. Dnevno prepiranje sa prijateljem je jedno ali duh je bio još više uznemiravaju?i.

Dvije no?i kasnije gospo?a Flowers se vratila. Opet je Ted samo sjedio na krevetu slušaju?i prikazu kako mu mentalno govori.

- "Želim da pomogneš Ralphu," ?inilo mu se da govori. "Ako ne ostaneš ovdje s njime on se ne?e smiriti, no?u ne?e mo?i odmarati. Ralph se mora dobro naspavati i nastaviti svoje studiranje ili sve se bojim da ne?e dobiti diplomu."

Ted je tiho primjetio da je duh bio u pravu. Stres s kojima je Ralph doživio sve ove doživljaje, utjecali su na njegove ocjene i bio je na rubu da ispadne iz programa. - "Ako ostaneš ovdje ," nastavi gosp. Flowers, "sve dok ne dobije diplomu do kraja mjeseca maja, bit ?e ti dano nešto što ?eš trebati jedan duži vremenski period."

U potpunoj ?udnovatosti situacije, Ted je izgubio totalnu kontrolu nad svojim mislima i bez da bi zastao i razmsilio o bilo ?emu, on mentalno prihvati ženin zahtjev. Njegovo poga?anje sa duhom je doživio kao udarac.

Ali gospo?a Flowers nije stala na tome. - "Bit ?eš jako bolestan ali ?eš ozdraviti. Nemoj brinuti oko te bolesti jer ?e za tebe sve dobro završiti," izusti umiravaju?i ga. - "Kad se to dogodi oti?i ?eš u bolnicu i ondje ?eš se oporaviti. Ali kad odeš ne smiješ se vratiti u ovu ku?u. To ?e prisiliti Ralpha da krene sa svojim životom dalje."

Sve što je Ted mogao raditi jest kimati glavom i mentalno odgovarati: "Da gospo?o." A kad je prikaza nestala i mogao je samostano razmišljati svojom glavom, cijelo se iskustvo ?inilo nekako misti?nim, preljepim i spokojnim. Nije mogao doku?iti mehanizam iza ove vizije ali ipak se ?inio mo?nim ?ak božanskim. Nikad mu nije palo na pamet pitanje da li uop?e an?eli mogu pregovarati s ljudima.

Sljede?e jutro kad je podijelio svoje iskustvo s Ralphom, nijedan od njih nije znao što da misli. Jedan dio Ralpha je još uvijek osporavao Tedovu vjerodostojnost ali više nije mogao vjerovati da mu njegov prijatelj laže. A to ga je u?inilo još nesigurnijim nego prije.

Ted je rekao da ?e poštovati dogovor s gospo?om Flowers i ostati u ku?i, na što je Ralph željno pristao. Sljede?ih nekoliko tjedana su sa strepnjom ?ekali i razmišljali da li ?e se neobi?ni doga?aji ponavljati. Ali sve je bilo normalno, bez ikakvih novih incidenata s prskalicama ili uklju?enim svjetlima u ku?i ili sa nakitom na neodgovaraju?im mjestima ili ?ak no?nim posjetama. Sve to je bio znak da je duh zadovoljan s njihovim dogovorom i kona?no su se po?eli opuštati.

stranica


13. dio

Prijevod: galaksija

Izme?u dejstvovanja neke užasne stvari
I prve reakcije, svo me?uvrijeme je
Kao fantazma, ili užasan san.

Shakespeare


Sljede?i mjesec je bio spokojniji od prijašnjeg perioda Tedovog stanovanja s Ralph-om. Njihovo prijateljstvo se zalje?ilo i nastavili su da uživaju u njihovom uobi?ajenom društvenom životu. Što je još važnije, Ralph je bio u stanju da se dublje posveti svojim studijama i njegove ocjene su se tako?e drasti?no popravile. Bez znakova vra?anja aktivnosti duhova, oni jednostavno nisu razgovarali o gospo?i Flowers, sve do jednog jutra sredinom marta, kad je Ted primjetio da je Ralph loše raspoložen.

“Šta to nije u redu, drugar?” pitao ga je. “Ne izgledaš baš najbolje.” “Uh, ma nije mi ništa, pretpostavljam,” rekao je Ralph. “Samo to što je danas petnaesti.” “Pa, šta” Ted je slegnuo ramenima. “Danas je godišnjica smrti gospo?e Flowers,” objasnio je Ralph, “pa me je to oneraspoložilo, znaš. Ona je bila jedna veoma draga žena, i stvarno dobra prema meni. Nikada prije nisam izgubio nekoga koga sam toliko volio, pa mi je teško kad razmišljam o njenim poslednjim danima.”

“Žao mi je,” rekao je Ted, ne znaju?i šta da radi kako bi mu pomogao. Ralph nije više ništa rekao u vezi s tim i otišli su razli?itim putevima tog dana. Kad su se vratili za vrijeme ve?ere, Ralph je izgledao mnogo bolje. Malo su ?askali za vrijeme jela a onda su se obojica spremili za izlazak. Te ve?eri se održavala jedna žurka, tako da su se Ted i Ralph zajedni?ki radovali dobrom provodu. Negdje oko deset sati uve?e Ted je ostao bez energije i vratio se ku?i. Otišao je na sprat i spremio se za spavanje, planiraju?i da neko vrijeme ?ita knjigu. Nekih sat vremena kasnije, vratio se i Ralph. Popri?ali su nakratko a onda su obojica odlu?ili da odu na spavanje. Ted se vratio natrag u krevet i po?eo je opet ?itati, me?utim, nije prošlo dugo kad je ?uo neku ?udnu buku na donjem spratu za koju se ?inilo kao da je dolazila iz kuhinje. Izgledalo je kao da je neko odvrnuo radio najviše što je moglo ali se ?ula samo stati?ka buka kao da nije bio dobro podešen na neku stanicu. Nakon par sekundi buka je naglo prestala, tako da je Ted opet nastavio s ?itanjem knjige. Me?utim, buka se opet za?ula, ovaj put malo ja?e. Onda je prestala, da bi opet po?ela, nastavljaju?i tako da se pali i gasi svakih šezdeset sekundi. Kad god bi se vratili, pucketavi i krkljaju?i zvukovi postajali su glasniji i Ted je sada mogao odrediti da ta buka ne dolazi više iz kuhinje. Ona se sada kretala kroz dnevnu sobu i polako ulazila u veliki hodnik u sredini ku?e. Kad je buka stigla do stepeništa postala je nepodnošljivo glasna. Ted je ustao s kreveta, otišao do vrata i proviro kroz njih. “Ralph!” viknuo je pokušavaju?i da nadja?a buku, “šta to dovraga radiš tamo dole?” Upravo tada Ralph je kriknuo i izletio iz svoje sobe u hodnik. Kad je on ustr?ao uz stepenice, Ted se preplašeno povukao u svoju sobu nemaju?i pojma šta se dešava. Oblio ga je hladan znoj i tresao se nesposoban da razmišlja i reaguje. Ralph je razroga?enih o?iju uletio u sobu i usko?io u Tedov krevet. “Nisam ja!” vikao je, “nisam ja, nisam ja! Ted, u?ini nešto, zaustavi to!” “O Bože, Ralph, šta je to?” odviknuo mu je Ted. Buka je sada ispunjavala stepenište, odzvanjaju?i toliko glasno da ih je obojicu zaglušivala. Zidovi ku?e su se tresli sa svakom eksplozijom zvuka, sve dok se nije po?elo ?initi da je cijela ku?a po?ela da diše, udiše pa izdiše, udiše pa izdiše, živa i monstrouzna.

Ted je samo mislio na to kako da se što više udalji od prijete?eg urlika ali ovaj se nemilosrdno penjao stepeništem prema njegovoj sobi, presjecaju?i tako odstupnicu kroz prednja vrata ku?e. U goloj panici, Ted je otr?ao do prozora i poderao zavjesu, odlu?an da ne ostaje u sobi ni sekundu duže. U istom momentu i Ralph je isto pomislio, tako da je nastala pometnja i kad su obojica istovremeno nagrnuli kroz prozor, zaglavili su se u njemu jer su im se ruke i noge ispreplele, tako da su se na kraju jedva iskobeljali napolje. Naposlijetku, Ralph je prvi uspjeo da sko?i na izba?eni dio krova koji je pokrivao trijem ku?e, dok ga je Ted slijedio nose?i u rukama svoju odje?u i patike. Skliznuli su niz krov i sko?ili na zemlju dok su ih odozgo zasipali komadi Tedove odje?e.

Ralph je odmah ustao i dao se u bijeg, dok je Ted prvo zgrabio svoju odje?u a onda ga je pratio što je brže mogao, poskakuju?i i posr?u?i dok je istovremeno pokušavao i da se obu?e. Nisu se zaustavljali sve dok nisu stigli do jednog restorana koji je radio cijelu no? a nalazio se u susjednom kvartu. Uletjeli su žurno u unutra i pronašli uto?ište u jednom dobro osvjetljenom separeu. Užasnuti, ostali su tamo da sjede sve do zore. Ralph jedino što je mogao, to je bilo da jeca i da se trese, preplašen i nespokojan. Ralph ovaj put nije imao sumnje. Znao je da Ted nije bio odgovoran za ono urlikanje a sa sigurnoš?u je znao i to o kakvoj se buci radilo. Ovaj put je imao objašnjenje.

“Kad je gospo?a Flowers umirala,” pri?ao je Tedu, “išao sam svakog dana da je obi?em u bolnici. Poslednjih par dana je bila u komi i disala je veoma naporno i glasno. Nikada prije nisam bio u blizini nekoga ko je umirao. Slušao sam kako se bori za vazduh, iz sata u sat, i nikada ne?u zaboraviti kako je to zvu?alo. “To je bilo ono što smo no?as ?uli,” rekao je skrušeno. “To je bio zvuk gospo?e Flowers kad je umirala. To se zove samrtni hropac.”

Ted je samo slegnuo ramenima i ništa nije rekao. Nikada prije on se nije toliko uplašio a kad su došli polako do ku?e, nakon izlaska sunca, nikako nije mogao da se natjera da u?e unutra. Me?utim, Ralph ga je preklinjao da ostane. On niukom slu?aju nije mogao da sam živi tu, pogotovo nakon ove užasne no?i. Ted se na kraju složio s njim. Naposlijetku, on je to obe?ao gospo?i Flowers i sada se bojao da pogazi to obe?anje, poznavaju?i silu koju je duh u stanju da prikupi ukoliko mu to zatreba.

Do kraja semestra Ralph je grozni?avo u?io kako bi završio studij i dobio diplomu na ?emu je insistirala i njegova pokroviteljka. Nije više bilo izlazaka, niti bilo ?ega drugog sve dok nije završio s poslom. Njegov trud se isplatio, ocjene su mu se popravile i položio je sve ispite. On i Ted su se trudili da ne u?ine ništa pogrešno što bi moglo opet naljutiti gospo?u Flowers.

Do kraja aprila stanje u ku?i je bilo opet normalno. Ralph više nije bio nervozan, tako da su on i Ted opet mogli mirno spavati. Znanje da je ispunio želje svoje dobro?initeljke davalo mu je unutrašnji mir i snagu. Me?utim, Ted je uskoro po?eo da se kre?e nizbrdo. Prvo se osje?ao samo umorno, a onda je po?eo sve više da slabi. Jedne ve?eri kad se vratio s posla, u stomaku je osjetio takvu mu?ninu da je morao iznenada da povrati sve što je pojeo tog dana.

Idu?e sedmice svaki dan je bio isti. Budio bi se iscrpljen, mu?io bi se na poslu, pokušavao bi da jede a onda bi no?u povra?ao. Tako, fizi?ki iznuren, nesposoban da zadrži išta u svom stomaku, Ted je neprestano gubio težinu i na kraju obuzela ga je slabost. Nije više bio u stanju da radi i pa je napokon otišao kod doktora. Tamo su mu uradili cijelu jednu seriju analiza kako bi odredili u ?emu je problem, me?utim, svi rezultati su bili negativni. Doktor je Tedu dao neke lijekove protiv mu?nine i poslao ga je ku?i s uputsvom da mu se javi ukoliko se stanje pogorša. Me?utim, stvar je postala još gora. Ted je pokušavao da izlazi na kraj sa svojim radnim obavezama, iako je stalno patio od mu?nine i slabosti. Sve je kulminiralo kad je jednog jutra u o?ajanju sjedio za svojim radnim stolom, pokušavaju?i da se koncentriše. Osjetio je kako ga obuzima jedan iznenadan talas vrtoglavice i borio se da ustane sa stolice. Sljede?a stvar koje je bio svjestan bila je ta da leži u bolni?kom odjeljenju intezivne njege, okružen medicinskim personalom s priklju?enom infuzijom na ruci. Nije se sje?ao kad se onesvijestio, niti se sje?ao puta ka bolnici u kolima hitne pomo?i. Kao kroz maglu, slušao je kako doktor nare?uje da mu se odmah urade još neki testovi. Tokom sljede?a tri dana, Ted je bio podvrgnut cijeloj jednoj seriji medicinskih procedura. Kad je tre?e no?i sjedio zajedno sa svojim roditeljima koji su mu došli u posjetu, doktor je napokon došao da im saopšti rezultate.

“Stvarno ne znamo šta nije u redu s Tedom,” rekao je on gospo?i i gospodinu Rice, izvinjavaju?im tonom. “Ne bih želio da pravim uzbunu ali postoji tu dosta simptoma koji me tjeraju na sumnju da se radi o raku. Ali, ja to još uvijek ne znam. Jedini na?in da budemo sigurni je da napravimo jedan hirurški zahvat za dijagnosti?ke svrhe ili biopsiju. Za to mi treba vaša dozvola.” Ošamu?en ovom viješ?u, Ted je pokušao da prodiskutuje sve mogu?nosti sa svojim roditeljima, me?utim, iako nijedno od njih nije željelo da on ide na operaciju, stanje u kome se nalazilo nije mu ostavljalo neku drugu opciju. Tako se on s oklijevanjem složio s operacijom i doktor ju je zakazao za idu?e jutro. Nakon što su ga roditelji napustili, Ted je ostao da leži u krevetu osje?aju?i se usamljeno i preplašeno. Razmišljao je o doktorovoj sumnji da se radi o raku i pokušao je da prihvati mogu?nost da je suo?en sa bezizlaznom situacijom. Sve njegove nade o budu?nosti strujale su mu kroz glavu kao neki film o izgubljenim šansama. Medicinska sestra je donjela sedative i kako je tonuo u san, tako mu se iznanada pojavila misao o Maji i Dolini sunca. ?inilo se kao da je njena slika visila u zraku ispred njega a njen osmijeh tako spokojan i ohrabruju?, bio je poslednja stvar koje se sje?ao te no?i.

Ujutro u sedam sati u Tedovu sobu je stigao doktor sa dva pomo?nika, što je ovoga malo razbudilo. Doktor je upalio svjetlo a onda se uko?io na vratima, pilje?i bez rije?i u Teda. Pomo?nicima je dao rukom znak da napuste sobu a onda je Tedu što je mogao tiše rekao, “Nemoj se micati. Nemoj ustajati iz kreveta. Posla?u nekoga da ti donese no?nu posudu ukoliko ti je potrebna, ali sta god budeš htjeo, nemoj samo napuštati krevet.” Doktor je izašao natraške iz sobe i zatvorio vrata. Vratio se natrag nakon pola sata sa dva pomo?nika ali su ovaj put nosili hirurške maske i rukavice. Detaljno je pregledao Teda i onda je pozvao laboratoriju da pošalju jednog tehni?ara. Uzeti su uzorci krvi i odneseni a Tedu je naloženo da ostane ležati u krevetu. On je pokušao da dobije neko objašnjenje od doktora ali njegova pitanja su bila ignorisana. Tek nakon par dugih i za Teda zabrinutih sati, doktor se ponovo pojavio. “Dobili smo rezultate,” rekao je Tedu, “ali ?isto ne mogu da vjerujem. Ted, ti imaš hepatitis. Jutros kad sam došao i vidjeo da je tvoja koža dobila zlatno-žutu boju, znao sam o ?emu se radi. “Ali, ono što ne razumijem, to je što smo ve? uradili tri testa na hepatitis i svi rezultati tokom tri poslednja dana su bili negativni. To se jednostavno nije smjelo dogoditi. U svakom slu?aju, sada bar znamo u ?emu je problem s tobom. Dok te budemo lije?ili, mora?eš ležati gore na spratu u karantinu. Mora?eš se odmarati u krevetu najmanje mjesec dana. Ukoliko tada sve bude u redu, onda ?emo mo?i razgovarati o tome da te pustimo ku?i.” Tako je po?eo jedan dugi tretman za ?ije vrijeme je Ted bio izolovan od direktnog kontakta sa ostatkom svijeta. Posjetioci su morali da pri?aju s njim kroz jednu zaštitnu barijeru i to samo nakratko sve dok mu se nije po?ela vra?ati snaga. Ralph mu je ?esto dolazio u posjetu i rekao mu je da se dogovorio sa svojom djevojkom da i ona spava u njegovoj ku?i, tako da ne bude sam. “Do kraja semestra su ionako ostale samo dvije sedmice,” rekao mu je Ralph, “i ona je pristala da se preseli kod mene dok se ispiti ne završe.”

Mjesec dana oporavka je napokon prošao i Tedu se zdravstveno stanje bilo dovoljno poboljšalo da je mogao pre?i kod roditelja za sljede?a tri mjeseca oporavka. Ralph je bio jedan od njegovih prvih posjetilaca tamo i saopštio mu je da je napokon završio svoj magisterijum. “Tako, sada sam to sve ostavio iza sebe,” smiješio se, “I spreman sam za sve što me sada ?eka. Jedina stvar koja me sada interesuje, druže moj, to je kada ?eš biti u stanju da se vratiš natrag u moju ku?u. Sada izgledaš prili?no dobro, pa šta misliš? Onu tvoju staru sobu sam lijepo sredio i ona je sada spremna da se useliš u nju kad god poželiš. Ti mi stvarno nedostajes, druže.”

“Ne znam,” Ted je oklijevao. “Da li misliš da je to stvarno dobra ideja?” “Naravno,” rekao je Ralph. “Stvarno želim da se vratiš natrag. Bilo je lijepo to što je moja djevojka mogla da bude samnom kako bi me sprije?ila da poludim, ali ona ne može više da ostane tamo. Pored svega, stvarno mi nedostaješ. Ne samo meni, nego svima. Ali rekao sam im, nema velikih i bu?nih žurki sve dok se sto-posto ne oporaviš. A onda ?emo opet po?eti sa zabavom, šta misliš?” “Zar se ne sje?aš šta mi je gospo?a Flowers rekla?” Ted je podsjetio svog prijatelja. “Ona mi je rekla da se nakon moje bolesti ne?u vra?ati natrag.” “Da, sje?am se,” Ralph je klimnuo glavom, “ali, dovraga, sada više ne znam da li da uopšte vjerujem u to, da se ta stvar stvarno desila.”

Ted ga je upitno pogledao a Ralph je slegnuo ramenima. “Pa, dobro,” rekao je na kraju, “ako se ne budeš vratio, onda sumnjam da ?u tamo ostati sam da živim. Nisam oduševljen da živim sam na jednom takvom mjestu. Mjestu kao što je ku?a gospo?e Flowers, potreban je smijeh i razonoda. Mislim da ?u oti?i malo do Atlante da posjetim neke prijatelje tamo, pa ?emo popri?ati o svemu kad se vratim. Doduše, stvarno bih volio kad bi se mogao vratiti natrag. Mogao bih ?ak da zapo?nem i doktorat. Dobro, u svakom slu?aju nemoj zaboraviti da tamo možeš jeftino živjeti a vjerovatno ne želiš da ostaneš zauvijek s roditeljima. Ted, želim da razmisliš još jednom o tome.” “Ali gospo?a Flowers je bila u pravu kad mi je rekla da ?u se razboljeti,” usprotivio se Ted, “a poslije onoga kroz šta smo prošli na godišnjicu njene smrti, mislim da bi je trebali ozbiljno uzeti.” “Da li stvarno vjeruješ u ono što ti je rekla?” pitao ga je Ralph. “Zar ne misliš da je to sve mogla biti samo jedna halucinacija ili nešto sli?no?” “Ne znam,” odgovorio mu je Ted. “Mora?emo sa?ekati dok se ne vratiš, pa ?emo vidjeti.” Ralph je ovaj put popustio i ostavio Teda da se odmara. Otišao je u Atlantu da provede tamo sljede?i mjesec a kada se vratio imao je iznena?uju?e vijesti.

“Ne?eš ovo vjerovati,” rekao je. “Kad sam bio u Atlanti, ponovo sam se povezao sa jednom mojom bivšom djevojkom koja se upravo razvela i super smo se provodili. Ona je poželjela da opet budemo zajedno i ja sam se složio s tim. Selim se u Atlantu. Ve? sam dobio tamo posao, jedan stvarno dobar posao. Tako, sve što sada treba da uradim, to je da kontaktiram ljude iz one crkve gospo?e Flowers’ i da im kažem da sam spreman za prodaju ku?e.”

“?estitam ti!” rekao mu je Ted s osmijehom. “Zna?i, sve ispalo dobro? A gospo?a Flowers je nakon svega bila u pravu. Ona je rekla da trebaš da se posvetiš svom životu a kako se ?ini, to je ono što i radiš. Uh, ?ini mi se da je ona znala o ?emu je pri?ala?” “Da,” Ralph se složio, “pretpostavljam da je tako. Ko bi samo znao?” “Da,” Ted je ponovio, “ko bi znao?”

Bilo mu je drago za Ralpha ali nije mogao da ne misli o tome kako ?e on sam normalizirati svoj vlastiti život. A žarko se nadao i tome da je poslednji put vidjeo nekog od duhova. Njegovi susreti s prikazom Tetke Djemime i sa duhom gospo?e Flowers, uprkos njihovoj misterioznoj svrsi kojoj su trebali poslužiti, ostvarili su bar dvije stvari. Sada je Ted znao da je svijet duhova stvaran na neki nepojmljiv na?in ali ga je to njegovo blisko znanje o tome plašilo i stvaralo mu je jedan osje?aj nelagodnosti.

stranica


14. dio

Prijevod: vjetar

...vo?en nekom ?udnovatom silom, ja sam osu?en na putovanje
ruku pod ruku sa svojim ?udnim junacima

Gogolj


Do kraja ljeta je Ted opet bio zdrav.

Kontaktirao je šefa i na svoj užas doznao kako je zbog dugog izostanka neki drugi zaposlenik preuzeo njegovo radno mjesto. Znao je da ga je tvrtka dužna vratiti na posao, ali trenutno u Tuscaloosa uredu za njega nije bilo mjesta.

Umjesto toga, ponu?eno mu je namještenje u stotinu milja udaljenom Gadsdenu. Iako potišten zbog seljenja tako daleko od ku?e i prijatelja, Ted je, odlu?an da izvu?e najbolje iz situacije, ipak prihvatio ponudu. Da bi se financijski oporavio od mjeseci nezaposlenosti bilo mu je potrebno zaposlenje, a i nadao se da život u Gadsdenu ne?e biti previše samotan.

Me?utim, kad se jednom doselio u stan?i? prljavog industrijskog grada, sav njegov entuzijazam ubrzo je splasnuo. Nikoga tamo nije poznavao i njegova depresija se produbila. Jedini odmor od monotonije svakodnevnice Tedu su bili odlasci u Tuscaloosu, koje je prakticirao gotovo svaki vikend. A svake nedjelje, dok se vozio natrag u Gadsden, njegov duh bi opet potonuo.

Na jednom od tih putovanja ku?i, kad ništa posebno nije imao u planu, Ted odlu?i sko?iti do Chuckera, bara u kojem je visio za vrijeme faksa. Chucker, u svoj svojoj mjesnoj ozloglašenosti, nije bio ništa drugo doli natkriveni kolni prilaz zatvoren na oba kraja. Dotrajali stolovi i stolice trusili su se po podu, zimi je bilo hladno, a ljeti sparno, a žohari su ga smatrali svojom domovinom. Drugim rije?ima, Chucker je bio omiljeno studentsko okupljalište za razuzdavanje, a Tedu je bila potrebna dobra doza smijeha.

Ralph i Ted su bili stalni gosti Chuckera sve do Tedove bolesti, koja je u stvari i dovela do jednog od onih incidenata zbog kojih je mjesto i došlo na glas. Nakon što je Tedu dijagnosticiran hepatitis i on je hospitaliziran, Ralph je obavijestio stalne goste bara da su svi oni bili izloženi vrlo zaraznoj bolesti. Svi su digli galamu oko injekcija gama globulina koje su morali primiti, no nitko glasnije od sveu?ilišnog profesora dr.Eugena Thorn.

Prvo je nakratko osuo paljbu po odsutnom Tedu, a zatim se prebacio na lije?nike, medicinske sestre i medicinu op?enito, deklariraju?i da nikad ne?e i?i u bolnicu. No banda iz Chuckera ga je odvukla sa sobom bez obzira što je cijelim putem prosvjedovao.

Kada su stigli, drugi su inzistirali da bi dobri profesor trebao biti prvi nebi li ga tako ušutkali, te ga sestra povede u ordinaciju naloživši mu da spusti ga?ice i nagne se preko stola. Dok je ona pripremala injekciju, lije?nik iznenada širom otvori vrata, i dr. Thorn, potpuno izložen, „uslika“ pretrpanu ?ekaonicu. Ovaj prikaz bi do?ekan gromoglasnim aplauzom, a nakon toga dr. Thornovo vrije?anje Teda premetne se u prijetnje.

"Sad mi ga je dosta!" grmio je profesor, "sredit ?u ga! Kad se Ted Rice oporavi, moj je. Koštao me je dvadeset dolara za ovu prokletu injekciju, i još me natjerao da cijelom gradu pokažem golu guzicu! "

A svakim novim prepri?avanjem u Chuckeru zgoda je postajala sve napuhanija i ki?enija. Tako da kad se Ted pojavio te subotnje ve?eri, bio je popularni lik. Ušao je na vrata i svo komešanje i buka su prestali dok je ekipa zloslutno šute?i buljila u njega. Za udaljenim stolom netko je iznenada sko?io i uperivši prst u Teda zagalamio: "Bježite ljudi, ide tifusar Teddy!"

Smijeh se zaori lokalom, a Ted se probije do stola dr.Thorna, naru?i pivo i sjedne promatraju?i gužvu. Bila je to tipi?na mješavina kopa?a kanala i studenata, profesora i knjigovo?a, školarki i nekoliko pritajenih prostitutki, i hrpa Tedovih starih prijatelja.

Par tamnoputih lica isticalo se u gužvi, a hipiji su masi dodavali mrvicu ekscentri?nog kolorita. ?ak se i Regina Cook, nekad slavna balerina danas stotridesetkilašica, pojavila na jednokratnu izvedbu piruete.

Vrata se treskom otvoriše i eto Regine! Sva blistava u prevelikoj tuti uskakutala je u gužvu izvedbom arabeske iz „labu?eg jezera“ razbacuju?i uokolo stolice i „pokrovitelje“ bara, dok je dr.Thorn galamio: "Razlaz! Regina se valja! "

Krici su se vremenom prigušili i sve se vratilo u kolote?inu, izuzev dvije tu?e koje su svi ignorirali sve dok boksa?i nisu odustali i nastavili zajedno naru?ivati. Bila je to burna no? u Chuckeru, i prije nego su gosti o?ekivali, došuljala se pono? i vrijeme za fajrunt.

No pijana bagra još nije bila spremna na fajrunt. Netko je uzviknuo: "Hej, pa kod Joa u ku?i je tulum! Svi za mnom!"

I narod odgovori kupljenjem iz Chuckera i ukrcavanjem u karavanu automobila koja se kotrljala niz ulicu. "Dobro, nije da ?eš se pretvoriti u bundevu kad otkuca pono? ", re?e dr.Thorn Tedu. "Zato hajde, i ti isto ideš. Ti si jedini trijezan, ti moraš voziti."

I Ted se odjednom našao za upravlja?em svog auta namamljen i otet od najlu?e ekipe suvoza?a. Svi preobilno nato?eni putnici, u isti su glas, s dr.Thornovom nadglašavaju?om grmljavinom, disonantno izvikivali naputke. Uskoro se Ted prebacio u pravu traku slijede?i kolonu namjerenu na tulum koji je ve? satima bio u tijeku. Sve sobe su bile nakrcane ljudima i u ovaj kasni no?ni sat biješe to vrlo prijateljska gomila.

Ted je tumarao kroz veliku staru ku?u domahuju?i, razgovaraju?i i slušaju?i glazbu, koja je za razliku od bilo koje druge koju je ikad ?uo, bila puna ?udnih ritmova i nepoznatih instrumenata. Nešto kasnije, u jednoj sobi nabasao je na grupicu ljudi okupljenih oko niskog stoli?a nasred kojeg se nalazila njemu neprepoznatljiva novotvorina.

S cjevastim viticama koje su izlazile iz urnolikog tijela, naprava je izgledala poput metalne hobotnice. Ljudi u sobi su bili nasmiješeni, ali neobi?no mirni, i Ted je promatrao kako svako malo netko od njih uzme cjev?icu i duboko udahne iz nje. Zanimalo ga je što to rade, ali nije htio ništa pitati ne žele?i ispast neznalica.

Budu?i da nikada nije bio izložen takvim stvarima, uklju?uju?i tu i marihuanu, Ted doista nije imao pojma o ?emu se tu radi, ali kad mu je jedan poznanik domahnuo i ponudio: "Zašto ne povu?eš dim?", on se pridruži. Uzeo je cijev u usta i udahnuo punim plu?ima. Sjedio je tako nekoliko trenutaka napeto iš?ekuju?i, ali se ništa nije dogodilo.

Atmosfera je, s druge pak strane, bila tako puna sre?e i ljubavi da se Ted zavalio uživaju?i. Ostale je o?ito „bolilo za sve“, i Ted zaklju?i da on to jednostavno nije propisno u?inio. U ponovnom pokušaju Ted potegne iz nargile kao smuk. I opet nije primjetio nikakvu razliku. Me?utim, ljudi sa strane su primijetili odre?enu promjenu. Ted je bio duboko u razgovoru s nekim, a zatim, usred re?enice, lice mu se iznenada smrznulo u ?udni smiješak. Dvadeset minuta kasnije još uvijek nije završio re?enicu. Na kraju su ga prijatelji nježno poduprli uza zid i otišli.

"Tko je taj tip s blaženim smiješkom?" Ted je kasnije ?uo kako netko pita, ali je on predaleko odlutao da bi mogao odgovoriti. Omamljenost se produžila, a negdje iza tri ujutro, Ted osjeti kako ga podižu i usmjeravaju van. Tulum je gotov, re?eno mu je, vrijeme je da se krene ku?i.

Prije toga, me?utim, mora prona?i svoj auto, ogromni Buick koji je posudio od oca. Uz pomo? prijatelja, Tedov auto je lociran i on bi utrpan unutra. Njegov obiteljski dom nalazio se samo nekoliko blokova dalje, ali Ted je imao poteško?a s vidom. Njegova perspektiva se skroz iskrivila, a isto tako i motorika. ?ak mu se i hodanje ?inilo vratolomno brzim.

Kad je upalio auto bilo mu je nemogu?e kontrolirati mašinu. ?ak i najmanji, nježni dodir nogom po papu?ici gasa ispaljivao je auto prema naprijed sumanutom brzinom, tako da je, poput dobrog defenzivnog voza?a, zadržao jednu nogu na ko?nici dok je drugom dodavao gas. Plašljivo se izvukao na rikverc i zaputio niz ulicu, no svaki put kad bi dodao gas ?inilo se kao da ?e automobil eksplodirati poda njim.

Nije mogao shvatiti zašto brzinomjer o?itava samo pet milja na sat, kad je bio potpuno siguran da juri brže od dozvoljenog.

Spuštaju?i se sa kolnog prilaza pa niz cestu Ted je veliku pozornost posvetio svom kormilarenju. Put do doma prolazio je pored velikih, starih ku?a s prostranim oku?nicama. Ravno ispred sebe ugledao je ulicu u koju treba skrenuti. Okrenuo je volan i nagario makinu zatekavši se kako preko privatnog prilaza juri ravno u frontalni sudar sa garažom na njegovom kraju. Zamjenio je ku?ni prilaz za cestu, ali bilo je prekasno da se zaustavi. Mo?ni Buick se oteo kontroli i krenuo u stampedo.

"O moj Bože!" vrisnuo je skrenuvši u posljednjem mogu?em trenutku. Ne premišljaju?i usmjeri auto prema rubniku, bez pardona voze?i preko travnjaka, ravno u betonsko pojilište za ptice. Osjetio je udarac i ?uo struganje i lupanje krhotina po šasiji dok je automobil napredovao. Nažalost se i osu?eni nasad azaleja našao na putu pa su i one pokošene dok se vra?ao na kolnik ostavljaju?i iza sebe trag od iš?upanog grmlja i komadi?a cementa.

"Uf! To i nije toliko loše završilo! Vjerojatno ne?e ni primijetiti," razmišljao je ?estitaju?i si na izbjegavanju za dlaku. „Hvala Bogu da nisam zabauljao u tu garažu i još i neku štetu napravio! "

Ulica koju je trebao bila je to?no ispred njega, a Ted toliko zadovoljan samim sobom da nije uspio zamijetiti veliku garnituru vrtnog namještaja smještenu izme?u njega i njegovog cilj. Buick se nastavio valjati, a aluminijske stolice gužvati glasno krckaju?i pod njegovih kota?ima, no Teda nije bilo briga. Uspio je! Došao je do ulice živ i zdrav, i to je jedino važno!

"U redu", odahne, "sad je to dalje lagana vožnjica. Još samo par blokova. "

Ted je bubnuo preko rubnika pa zatalasao po sredini ceste kako ne bi još nešto pogodio. Pratila ga je buka struganja i grebanja, ali je bio previše fokusiran na svoj cilj da bi to primjetio. Sve u njegovu zadimljenu umu bilo je prikovano na dom, sada samo nekoliko ku?a udaljen.

Nešto je bljesnulo u retrovizoru. Ted pogleda gore i vidje rotiraju?a svjetla na policijskom autu koja se kre?u u njegovom smjeru. "Uh-oh", mislio je penju?i se polako na rubnik, "moraš biti kul. Ne želiš da nešto posumnja."

Patrolni automobil parkirao se iza njega i policajac se došetao do voza?eve strane Buicka odmahuju?i glavom. Navirio se kroz prozor u Tedovo nacereno lice i upita: "Što to radite?" Ted ispusti uzdah olakšanja kad je prepoznao policajca kojeg je nekoliko puta susreo u Chuckeru. "Oh, baš se vra?am ku?i“, odgovori on hiho?u?i se. "Znate li da posljednja tri bloka ostavljate trag od rasutog vrtnog namještaja iza vas?" policajac upita. "I da vu?ete sofu zaka?enu za stražnji branik?"

Zbunjen tim iznena?uju?im novostina, Ted se nagne kroz prozor i užasnuto zagleda u pokolj iza sebe. "O moj Bože!" zahrop?e. "Ma fu?kaš namještaj, ?ovje?e! Ja sam zabrinut za ljude koji su sjedili na njemu!"

Prestravljen, o?ekivao je da ga odvuku u zatvor, ali policajac koji je iz osobnog iskustva znao što se nekom može dogoditi nakon no?i provedene u Chuckeru, nije ga uhitio. A Ted, koji je izvukao lekciju iz marihuana-hobotnice, odlu?i da bi se možda trebao držati samo pive.

Ve?ina vikenda su, me?utim, bili dosadni i samotni, pogotovo kad se Tedu automobil pokvario i on nije mogao oti?i iz Gadsdena. Ipak, nekoliko mjeseci nakon preseljenja iznenadio ga je Ralphov telefonski poziv.

"Donna i ja bi te željeli vidjeti", veselo je rekao Ralph.

"Zašto ne bi ovaj vikend došao u posjetu? To je samo dva sata vožnje do Atlante. Super ?emo se provesti."

"Stvarno bih vas oboje volio opet vidjeti", rekao je Ted ", ali ne mogu. Auto mi je na popravku." " Nema problema ", Ralph je inzistirao. "Southern Airlines upravo imaju sniženje cijena. Let do Atlante bagatelno je jeftin. Zašto ne sjedneš na avion? Mi ?emo te do?ekati na aerodromu i povesti u razgledavanje Atlante. Svidjet ?e ti se."

O?ekivanje još jednog dosadnog vikenda u Gadsden bilo je više nego što bi Ted mogao podnijeti, pa je pristao i odmah obavio rezervaciju. U petak nakon posla otišao je ravno do aerodroma i ukrcao se na avion.

?ovjek koji je sjedio pokraj njega bio je vrlo prijateljski i odmah povede razgovor kako bi im brže prošlo vrijeme. Dok su razgovarali Ted se iznenadi otkri?em da je ?ovjek poznavao njegovu sestru jer su prije više godina radili u istoj banci. ?ovjek je sada bio predsjednik nove banke u Atlanti, i on i Ted ostatak leta provedoše u prijateljskom druženju.

"Uzgred budi re?eno," rekao je dok su se rastajali na aerodromu, "ako ?ete ikad razmišljati o preseljenju u Atlantu Tede, posjetite me u banci. Puno ?emo se poslovno širiti u ovom podru?ju, a budu?i da imate iskustva u financijama, mogli bi nam biti od koristi. "

"Hvala, puno hvala ", kazao je Ted rukuju?i se s njim. "To je stvarno lijepo od vas."

Ralph i Donna su stajali vani toplo do?ekavši Teda. Sljede?a dva dana bili su koloplet posje?ivanja i razgledavanja po gradu u koja su ga poveli njegovi prijatelji. Po prvi puta nakon preseljenja u Gadsden Ted se dobro zabavio i to je njegov povratak u sama?ki stan?i? u?inilo još depresivnijim. Razmišljao je o ljubaznom ?ovjeku kojeg je upoznao u avionu i ponuda za posao postajala mu je sve privla?nijom. Ralph ga je ohrabrivao da ju prihvati, a obojica su došli do zaklju?ka da bi to bio dobar na?in za Teda da se makne iz Alabame daleko od ?udnih i zastrašuju?ih psi-fenomena s kojima se tamo susretao. Govore?i sam sebi da ne o?ekuje previše kontaktirao je predsjednika banke i zatražio termin za razgovor.

Pozvan je u Atlantu i nakon cjelodnevnog obilaska banke i sastanaka s raznim zaposlenicima, Ted je dobio ponudu za radno mjesto. Nije mu trebalo ni dvije sekunde da prihvati, a kad se vratio u Gadsden obavijesti svoje i po?e se pripremati za preseljenje. Dva tjedna kasnije pronašao je stan u Atlanti i prionuo na u?enje o svom novom poslu. Njegovo prvo namještenje je bilo u odjelu kreditnih kartica uz ženu po imenu Harriett Wallace. Brzo su postali prijatelji, a Ted je u njoj pronašao ugodnog sugovornika i veliku pomo? u prilagodbi novoj okolini. U stvari, sve u njegovom životu u Atlanti razvijalo se tako glatko da je bio siguran kako je napravio dobar izbor preselivši tamo.

Jedno popodne dok je zadubljeno radio za stolom, Harriett se nagne prema njemu i prošap?e: "Hej, Tede, vjeruješ li u duhove?"

?elo mu se prestrašeno naboralo dok mu se u misli vratila no? terora u ku?i gospo?ice Flowers. "Zašto to pitaš?" upita je. "Moja prijateljica Julia ima prijateljicu po imenu Marie Jackson," objasni Harriett, "i upravo mi je rekla da kre?u s nekim predavanjima o duhovima."

"Predavanja o duhovima?" ponovi Ted. "Što je za ime Boga to?" "To je studij psi-razvoja ", re?e Harriett. "U?e te kako da komuniciraš s duhovima. Prijateljica želi da se pridružim i sudjelujem, ali ja stvarno ne želim i?i sama. Mislila sam da bi možda ti htio i?i sa mnom." " Uhuhu, nema šanse," Ted je protresao glavom. "To mi ni najmanje ne treba! Ne gospo, ne želim razgovarati s duhovima!" Harriett ga iznena?eno pogleda. "Što je bilo?" upita, "Što se to dogodilo, a da mi o tome nisi pri?ao?" "Sre?o", nasmijao se nervozno, "stvarno mi ne bi vjerovala da i jesam."

Ali Harriett se nije dala otkantati i nakraju je Ted popustio dovoljno da joj nešto malo ispri?a o iskustvu s Ralphom u Tuscaloosi.

"Da si kroz takvu muku prošla," zaklju?io je, "ni ti nebi htjela imati posla s duhovima. Zato, molim te Harriett, pusti to na miru i nemoj me tražiti da idem na ta predavanja, u redu? "

"Ma naravno", složila se i neko vrijeme se to nije spominjalo. Kako bilo, ona i Ted su se kroz idu?e mjesece još više zbližili redovito nave?er razgovaraju?i preko telefona jadaju?i se i tra?aju?i o poslu. Jedne no?i, nakon što su neko vrijeme proveli u razgovoru, Harriett opet spomene satove nastave psi-razvoja, mole?i Teda da još jednom razmotri svoj dolazak. "Kad bi samo znala koliko mi je i sama pomisao na sve te stvari još uvijek uznemiruju?a", kazao je iritirano, "ne bi nastavljala kopati po tome! Harriett, ti jednostavno ne razumiješ. Preselio sam sve do Alabame kako bih se maknuo od tih stvari, a sad ih ti pokušavaš vratiti u moj život. Osim toga, možda su baptisti u pravu. Možda je to sve djelo ?avola. To je nešto s ?im jednostavno ne želim imati posla, pa ako si uistinu moj prijatelj, odmah ?eš prestati s tim!"

"U redu, žao mi je", ispri?ala se Harriett. "Ali moram ti samo još nešto re?i i onda više to ne?u ni spomenuti. Nekoliko puta sam o tebi pri?ala Juliji, Tede, i Marie isto. Marie je pitala kako izgledaš, a kad sam joj objasnila inzistirala je da te sretne što je prije mogu?e. Ne znam zašto, ali obe?ala sam joj da ?u vas barem pokušati spojiti." "Pa molim te, nemoj!" Ted je odgovorio odlu?no. "Ne želim razgovarati s njima, ili se nalaziti, ili uop?e išta imati s njima."

?im je to izgovorio u telefon, Ted pogleda uvis i ugleda staklenu ?ašu koja se, kao nevidljivom rukom nošena, sa kuhinjskog elementa podigla u zrak. Od šoka mu je skoro vilica otpala. Tada ?aša iznenada tresne u sudoper zdrobivši se u tisu?u komadi?a.

"Što je to bilo?" upita Harriett ?uvši buku u pozadini.

"Za ime Božje, dolazi ovamo!" uzvikne Ted ispustivši slušalicu. Otr?ao je prestravljeno iz kuhinje ravno van na parkiralište, ne usudivši se vratiti unutra sam.


Harriett je stigla za par minuta. Ugledala je Teda koji je problijedio i nekontrolirano drhtao. Odveo ju je do stana i pokazao joj razbijeno staklo u sudoperu. Kad joj je rekao što se dogodilo, Harriett je postala nervozna poput njega. "Sad valjda razumiješ zašto ne želim pri?ati o duhovima?“, rekao je. "Sablasne stvari koje su se odigrale u prošlosti jednostavno su previše za mene. Ne želim te duhove nigdje u svojoj blizini! A onda si ti opet po?ela pri?ati o tome i pogledaj što se sad desilo. Dobit ?u slom živaca ako me ne ostaviš na miru. A ako ti one žene budu opet dosa?ivale u vezi sa mnom, jednostavno im reci da sam odselio iz grada! "

"Naravno Tede, samo se smiri", re?e Harriett. "Ne?u to više nikad ni spomenuti, kunem se."

O?istili su krhotine stakla i još neko vrijeme razgovarali, dok Harriett nije bila siguran da je Ted povratio pribranost. No, kad je otišla, Ted odlu?i da ne?e ostati u tom stanu ni minute duže nego što mora.

U roku od nekoliko tjedana pronašao je novo mjesto za život i još jednom preselio, nadaju?i se da je jezive utjecaje ostavio iza sebe. Njegov novi dom bio je stan na kat u prekrasnom kompleksu miljama daleko od starog stana. Imao je pogled na jezerce i drvored što je našao vrlo umiruju?im. Še?u?i opet šumom Ted se prisjetio dana u Dolini sunca, a u prirodnom okruženju osjetio umiruju?e efekte. Bio je odlu?an u namjeri da iz glave izbriše sje?anja na sve ?udne doga?aje, a posebice na razbijanje ?aše. I bio je zahvalan što Harriett, održavši rije?, nije više spominjala duhove ili psi-predavanja.

Nekoliko dana nakon useljenja u novi stan, Ted je sam uživao u ve?ernjoj tišini kad se neo?ekivano oglasi zvono na vratima. Otvori vrata i ugleda dvije žene, od kojih je jedna držala Bibliju.

"Super", zastenje Ted u sebi, "Jehovini svjedoci. Kako ?u ih se sad dovraga riješiti?" "Zdravo", rekla je prva žena, no Ted ju brzo prekide- "Nisam zainteresiran“, kazao joj je po?evši zatvarati vrata.

Žena, me?utim, zaglavi vrata nogom i centimetar po centimetar krene ulaziti u sobu, ignoriraju?i Tedove rije?i. Nemo?no je odstupio ne mogavši reagirati grubo prema ženama koje su razgovorom probijale svoj put kroz vrata. Osim toga, prema izrazu njihovih lica mogao je re?i da one nebi prihvatile ne za odgovor. Tako da on popusti te ih uvede unutra, o?ekuju?i da ostatak ve?eri provede bombardiran upozorenjima o paklenom ognju i sudu. No prve rije?i koje su izgovorile otpuhale su njegova o?ekivanja na sve strane.

"Ja sam Julia Black," re?e žena, "Harriettina prijateljica. A ovo je Marie Jackson."

"Ja sam Harriettin ubojica," pomisli Ted mizerno," a ove ?e ju morati sutra pokopati. "

No naglas je ostao gospodin, te ponudi ženama da se smjeste u dnevnoj sobi. On je zauzeo najudaljenije mjesto koje je mogao, na stolici pokraj prozora s požarnim stepenicama. Ako ?aše opet po?nu lebdjeti, ili se bilo što drugo sablasno dogodi, on je želio brzu odstupnicu, a te žene nek se bak?u s duhovima bez njega.

Marie mu se zagleda ravno u o?i i po?e pri?ati o satovima psi-razvoja, fiksiraju?i ga svojim nemilosrdnim buljenjem. Ona taj posao, objasnila je, radi pod pokroviteljstvom Nacionalnog Uruženja Spiritualista (eng.- National Spiritualists Association), i ona ga uvjerava da se sav njen rad odvija kroz Boga.

"Stvarno bih vam željela da do?ete i sudjelujete", kazala je. "Mi vas jako želimo u našoj skupini." "Oprostite gospo, ali zašto?", upitao je. "Harriett mi je nema dugo pri?ala o tome da ste bili zainteresirani za mene. Ali ja ne razumijem ništa od ovoga. Rekao sam joj da vas drži podalje od mene. Zašto je tako važno da do?em biti dio vaše studijske grupe?" Marie i Julia su oklijevale za trenutak pogledavaju?i se tajanstveno. "Zašto mu ne kažeš Julija?" Marie kona?no progovori. Julia klimne i otvori Bibliju koju je nosila, otkrivši list papira zaglavljen me?u stranicama.

'Pred nešto više od godinu dana ", po?ela je- i Ted odmah odbroji u svom umu, shva?aju?i da bi to bilo otprilike u isto vrijeme kad je vidio svijetle?u Tetku ?emimu u svojoj spava?oj sobi- " jedne ve?eri u meditaciji s grupom dobila sam sliku pro?elavog ?ovjeka svijetlo sme?e kose. Nisam prepoznala tog ?ovjeka, ali sam dobila poruku da ?e se pojaviti u budu?nosti i da je od najve?eg zna?aja da ga dovedemo u našu grupu. Poruka je govorila da bez angažmana tog ?ovjeka, naša skupina ne može opstati."

Ted je slušao bez prekidanja, s jednim okom na požarnim stepenicama pitaju?i se koliko brzo bi mogao iza?i na prozor pa što dalje od tih lu?akinja.

"Inicijali koji su mi dani," nastavila je Julia, "bili su T.R. Kad je Harriett po?ela govoriti o vama, i ja sam saznala vaše ime, zamolila sam ju da vas opiše. Tede, njezin je opis to?no odgovarao slici ?ovjeka koja mi je bila prikazana, a sada kad sam vas vidjela, potpuno sam sigurna da ste onaj kojeg smo ?ekali. Preklinjala sam Harriett da vas dovede na predavanje, ali ste vi ustrajali u odbijanju. A budu?i vi niste htjeli do?i do nas, jednostavno sam ja morala do?i k vama." Kada je Julia zapo?ela s ovim objašnjenjem, Ted se odmah po?eo neugodno osje?ati. Epizoda s razbijanjem ?aše pokrenula je sve njegove stare strahove i on se kompletno želio osloboditi od svih tih paranormalnih stvari. Ali dok je Julia nastavila objašnjavati kako su je informacije usmjeravale izravno prema njemu, on je polako po?eo osje?ati, usprkos ?udnim stvarima koje su mu govorile, neku umiruju?u bit koja je izbijala iz te dvije žene.

Sve kroz sto je u prošlosti prošao samo je služilo tomu da ga uplaši i otjera od svijeta duhova. No Marie i Julia su mu izazivale skroz druga?iji osje?aj i on je osjetio da s ?ime god one imale posla to ne može biti tako strašno, jer su o?ito bile blagi i iskreno dobri ljudi.

Slušao je dame pozorno preko sat vremena i po prvi puta nesputan strahom dopustio sebi da osje?a znatiželju vezanu uz psi-fenomene i da prepozna ?udesnost koju su evocirala njegova bivša iskustva. Na kraju kada su završile sa govorom, Ted shvati da se više ne opire silama koje su ga vra?ale podru?jima od kojih je tako dugo zazirao.

Njegovi strahovi su se premetnuli u znatiželju. "U redu, pokušat ?u“, šapne zadivljen samim tim što je to izgovorio.

Dvije su se žene nasmijale i klimnule glavom. Negdje duboko u sebi je osje?ao da je njegov angažman bio neizbježan. Sljede?i put kad je Marieina grupa održavala sastanak, Ted je bio tamo. Znao je da se nalazi na važnoj prekretnici, ali nije imao pojma gdje bi ga spiriti u kona?nici mogli odvesti.

stranica


15. dio

Prijevod: Gordan

Zvu?i kao pri?a iz zemlje duhova
Kad bilo koji ?ovjek dobije ono što zaslužuje,
Ili bilo kakvu zaslugu da dobije.

Coleridge


Pod vodstvom Marije, Ted je po?eo obuku za rad kao vidovnjak ili medij, kako je National Spiritual Association of Churches definirala taj fenomen. Prema njihovim priop?enju, “Medij je onaj ?iji je organizam osjetljiv na vibracije iz duhovnog svijeta i kroz ?ije su instrumente, inteligencije iz tog svijeta u stanju prenjeti poruke i sprovesti fenomen spiritizma.” Ovo se svakako ?inilo da opisuje Tedove sposobnosti. Njegova iskustva sa ukazanjem crnkinje i posebno sa duhom gospo?e Flowers, pokazala su da mu je njegova osjetljivost otvorila duhovnu komunikaciju. Po?eo je tako kasnih 1970-tih godina da prou?ava spiritualna u?enja. Marija ga je pou?avala povijesti i razvoju tog pokreta kao i o crkvenoj filozofiji o ?emu on do tada nije ništa ?uo. Ted je morao istražiti jedan sasvim novi svijet metafizike i bio je nadaren u?enik. Nakon po?etne studije, Ted i nekoliko drugih pripadnika grupe, po?eli su sa stvarnim sesijama. Kao dio svakog susreta, proveli su najmanje sat vremena u u?enju kako meditirati i kako prepoznati i podijeliti poruke koje su primljene na ovaj na?in. Grupa se obi?no sastojala od dvadesetak ?lanova i u vježbenim sesijama, svi su imali priliku proslijediti mentalnu komunikaciju nekome drugome iz grupe. Kad bi došao red na Teda, utvrdio bi da isto kao što je bio slu?aj sa fotografijama iz Majinog albuma, nije uop?e imao problema primati o?ite vidovnja?ke materijale u meditacijama. Njegova je metoda bila tako?er sli?na: prou?avao bi lice svakog ?lana a zatim bi bio u mogu?nosti davati izjave o njima.

To?nost njegovih izjava je uvjerila Mariju da je Ted bio stvarno ?ovjek ?iji dolazak je bio predvi?en. Bilo je jasno to da je pripadao toj grupi i imao je jak vidovnja?ki talenat koji je ve? bio prili?no aktivan. ?ak u ranoj fazi treninga, Ted je bio u mogu?nosti napraviti stvari koje je Marija mogla u?initi tek nakon što bi odradila jedan dug i snažan trening. Shvatila je da je njegov dar iznimno snažan. Ali bilo je i drugih stvari koje ga je mogla u?iti. Medij mora znati najbolji na?in pro?iš?avanja dolaznih poruka i da ih iznosi bez nanošenja povreda osobi kojoj su bili namijenjeni. Marijina stru?nost u ovom podru?ju je bila neprocjenjiva za Teda. U?ila ga je da zadrži svaki materijal za sebe koji je bio osobne prirode, sve dok nije u mogu?nosti da ga prenese direktno, da bi se izbjeglo mogu?e izlaganje primaoca sramoti. I nau?ila ga je da nikada ne "o?itava" nekog bez njegovog dopuštenja jer ta o?itanja predstavljaju povredu privatnosti isto kao i prisluškivanje privatnih telefonskih razgovora. Tedu je moralo biti pokazano i to kako da interpretira sadržaj psihi?kih poruka koje su ?esto bile isporu?ene u obliku nejasnih signala ili simbola. Ako bi, na primjer, vidio da se crni oblaci okupljaju oko subjekta, nau?io je kako prepoznati što koji simbol zna?i. On je trebao nau?iti cijeli psihi?ki jezik simbola a Marija ga je bila u stanju podu?iti takvim stvarima. Ted je to brzo nau?io. Ubrzo, Marija ga je postavila ispred publike, ?itaju?i iz nje mnoge ljude sa lako?om i fino?om. Od individua koje bi odabrao, Ted je primao poruke koje bi plavile njegov um dok bi se on koncentrirao na njihova lica. To?nost njegovih o?itavanja je ubrzo bila naširoko obznanjena a kad je savladao taj stupanj naobrazbe i izvedbe, sesije su se intenzivirale. Sa nevjerojatnom brzinom je usvajao gradivo i zakratko je savladao materijale pomo?u kojih se pripremao da bude licencirani medij prema kriterijumima organizacije National Spiritualists Association. Kada je Marija osjetila da je spreman, zajedno su otputovali u sjedište udruženja u Cassadagi, Florida. Dio procesa za izdavanje dozvola podrazumijevao je održavanje govora ispred ?lanova udruženja i dostavu vidovnja?kih poruka brojnim pripadnicima jednog velikog auditorijuma. To je omogu?ilo odboru da procjeni njegove vidovnja?ke sposobnosti. Tako?er je pisao test u trajanju od 6 sati, koji je pokrivao povijest udruge i njen razvoj i prošao je sa besprekornim ocjenama. Ted je dobio licencu od grupe, te s njom u ruci, on i Marija su mogli da se prijave za dozvolu za osnivanje crkve, koja je odmah odobrena. Nakon dobijanja odobrenja od službenika Georgie, zapo?eli su prvu spiritisti?ku crkvu u državi. Do tada, na podru?ju Atlante je bio prili?no velik broj grupa sa zanimanjem za vidovnjaštvo i nova zajednica je procvjetala.

Ted se prili?no dobro oslobodio od svog po?etnog straha i odbojnosti prema bavljenju paranormalnim aktivnostima. Ugodno mu je bilo s drugim ljudima koji razumiju njegov talent i cijene posao koji je mogao raditi. Otkrio je da je zabavno raditi sa ostalim vidovnjacima na sesijama treninga, dijele?i zajedni?ke vizije i jezik i davaju?i podršku jedni drugima. Nekada je dobijao vizije ili primao uznemiruju?e informacije a bilo je tu ?esto i onih poruka koje bi ga ražalostile, sli?no kao što je bio duboko dirnut snovima o smrti i katastrofama koje je imao u Tuscaloosi. Ali je isto tako bio ushi?en mnogim porukama o ljudima kojima su bile namijenjene. Povremeno je npr. predvi?ao teške bolesti i mogao je obavijestiti klijente da zatraže lije?ni?ku pomo? koja bi se pokazala kao spasonosna. Bile su mu pokazane nove mogu?nosti zaposlenja koje su ?esto vodile do uspješnijih karijera i mnogo puta je obavještavao ljude o nekoj njihovoj budu?oj sre?noj romansi, proslije?uju?i im te duhovne komunikacije sa osje?ajem radosti dok je gledao kako se te vizije pretvaraju u stvarnost. Takva sretna predvi?anja su dolazila stalno i sve to ga je uvjeravalo da je njegov posao važan. Kako ga je Marija u?ila, morao je uvidjeti da u vidovnja?kom radu, tužne poruke treba prihvatati isto tako kao i sretne. Obje, negativne i pozitivne vrste poruka bi dolazile u njegov otvoreni vidovnja?ki um, i nije bilo izbora, nego se suo?iti s tim materijalom i održavati podjednaku ravnotežu. Ted je otkrio postojanje jednog duhovnog svijeta iz kojeg je taj materijal i dolazio i osje?ao je da je to dobronamjeran izvor, koji proizlazi iz voljenog i brižnog Boga. Po dolasku u kontakt sa svojim duhovnim vodi?ima i isporukom njihovih komunikacija, Ted je vjerovao da pomaže ovom neprimjetnom svijetu. Trudio se da nau?i ?ovje?anstvo da smrt nije kraj postojanja, da zagrobni život zaista postoji i da je Bog zaslužan za sve to.

Imao je nekoliko duhovnih vodi?a koji su radili kroz njega. Jedan je bio poznat kao Raphael, koji je tvrdio da je Španjolac. Još jedan, više živahan i zabavan vodi?, bio je duh jedne mlade djevojke po imenu Sharon. Ona je u svom životu bila Tedova draga prijateljica ali je umrla u dobi od 16 godina. U njezinom duhovnom obliku, Sharon je bila vesela i zabavna, baš kako ju je Ted poznavao u životu i to mu je bio dokaz da je ta individua nastavila život nakon smrti zemaljskog tijela. Tijekom tog vremena treninga, Ted je raspravljao sa ostalima o posjetu lika Tetke ?emime. Dao je detaljan prikaz tog doga?aja, uklju?uju?i živopisnu, gotovo trodimenzionalau, ljubi?astu i smaragdnu odje?u koju je nosila. Me?utim, nitko od njegovih kolega nije bio u mogu?nosti dobiti jasnu poruku o svrsi njenog dolaska k Tedu. Ali su zaklju?ili da pošto je Ted odrastao na farmi u zabitom dijelu Alabame, crnkinja je morala biti duhovno povezana sa bakinom farmom. Mislili su da mu je možda došla da bi mu otvorila o?i o postojanju duhovnog svijeta i okrenula ga ka prou?avanju takvih stvari. To je sada imalo smisla za Teda i prihvatio je to objašnjenje, iako nije bilo nikakve kona?ne komunikacije u vezi tih njenih namjera.

I kad se osvrnuo na iskustva sa gospodjom Flowers, mogao je vidjeti kako je on bio oru?e u provedbi dobro?udnih želja s njene strane da pomogne svom šti?eniku da završi školovanje. Sve je izgledalo sasvim divno zbog Tedove nove svijesti o ljubavi spiritualnog svijeta. Vidio je kako su duhovi pripremili Mariju za njegov dolazak u Atlantu prije nego je on odlu?io da ode tamo i kako su mu dogovorili da radi sa Harriett da bi se on i Marija sastali. Za njega je to ipak još jedan dokaz da je on doista bio izabran za vidovnja?ki rad i njegov je život kroz sljede?ih nekoliko godina bio veseo i zadovoljavaju?i.

Ipak, ponekad je došlo do doga?aja koji se doista nisu uklapali u novu filozofiju. U njegovom metafizi?kom gradivu nije bilo ni?ega što bi moglo objasniti te neobi?ne epizode i ?udne kontakte sa silma druga?ijima nego što je prije iskusio. Prvi neobi?an doga?aj došao je usred no?i, nekoliko godina nakon što su on i Marija zapo?eli zajednicu u Atlanti. Nazvao ju je sljede?e jutro, zabrinut i depresivan, da bi joj dao potpuni opis, nadaju?i se da ?e mu pomo?i shvatiti što se dogodilo. “Ovo nije bilo kao ni jedno iskustvo koje sam imao do sad,” zapo?eo je. “Spavao sam i tada sam se odjednom probudio ne znaju?i zašto. Pokušao sam podignuti glavu i pogledati uokolo ali se nisam mogao micati. Bio sam apsolutno, totalno paraliziran. I kada sam shvatio da se ne mogu micati, moje srce je po?elo jako tu?i i znao sam da nešto nije u redu. “Borio sam se, Marija, jako sam se borio,” rekao joj je, “i napokon, mogao sam se pomaknuti toliko da pogledam po prostoriji. Sve je bilo puno magle, sli?ne onoj što se ponekad valjala u zaljevu San Francisca. Jednostavno se valjala oko mene sve dok nije progutala cijelu sobu i nisam mogao vidjeti više ništa. Bio sam jako preplašen, mislio sam da je možda negdje požar.” “Što se nakon toga dogodilo?” zapitala je Marija zabrinuto. “Borio sam se da se oslobodim od toga što me je držalo,” odgovori on. “Želio sam ustati i vidjeti što se to do vraga doga?a. Tada je ve? moje srce toliko brzo kucalo, da sam pomislio da ?e mi isko?iti iz grudi. Bilo je bolno! Želio sam vrištati, pokušao sam vrištati ali ništa nije izašlo iz mojih usana. Magla je bila svugdje. ”I tada sam vidio sitnu svjetlost u daljini. Približavala se sve više kroz maglu, sve dok se nije pojavila ispred mog lica. Izgledala je kao olovka a svijetlila je na onom dijelu gdje je gumica, kao mala žarulja. Ne sje?am se koje je boje bila, bijela, mislim, ili žuta. I kako se to svjetlo približavalo mom licu, vidio sam ruku koja drži tu stvar. Pokušavao sam i pokušavao sjetiti se kako je ruka u stvari izgledala, ali nisam mogao. Tada je ruka pomaknula taj svjetlosni štapi? još bliže meni,” nastavio je, “i prije nego je dotaknula moje ?elo, vidio sam lice.” “?ije je bilo lice?” prekinula ga je Marija. “Ne znam,” odgovori on, “Ne mogu se ni to sjetiti. Ali bio sam prestrašen, Marija, preplašen na smrt. I tada je svjetlost dotakla moje ?elo, u podru?ju tre?eg oka i kada se to dogodilo, odjednom sam postao potpuno opušten. Nisam se više bojao. U stvari, sve je bilo predivno, kao da je val elektri?ne struje, ili nebeskog blaženstva i ljubavi prošao kroz moje tijelo. Ne mogu se sjetiti da sam ikad osjetio tako nešto prije. Bilo je zaista prekrasno.” Zastao je, prisje?aju?i se živopisnog osje?aja. ‘Hvala Bogu za to,” odgovori Marija. “ Pa onda što je duh u?inio, nakon što si se umirio? Da li si dobio neku poruku ili objašnjenje?” “Ništa,” odgovorio je Ted. “Sve je ostalo prazno nakon toga. Ovog jutra, ipak se još uvijek sje?am osje?aja straha. Samo razmišljanjem kako je sve po?elo, mogu osjetiti taj užas. I tada sve prelazi u taj blaženi osje?aj. Zbunjen sam, ne znam što misliti o tome. Što je to za ime svijeta bilo, Marija? Što mi se dogodilo?” “Željela bi da znam,” odgovori ona. “Ali to nemože biti ništa negativno, pa se nemoj brinuti oko toga. Možda su duhovi pokušavali probuditi neke nove snage u tebi, ne znam. Možda si bio doveden do nekog novog stupnja svjesnosti. To bi moglo objasniti elektri?ni udar.” “Pa, to me je toliko nokautiralo da sam skoro napravio kolut unatrag,” odgovori Ted. “Osje?am se užasno.” Marija mu je rekla da ima vjeru u dejstvovanje duhovnog svijeta. Ted joj je htio vjerovati ali njegovo psihi?ko stanje ga je ostavilo depresivnog i bolesnog, bez imalo energije. I to mu se nije ?inilo ispravnim. U svima od njegovih ostalih kontakata sa duhovnim vodi?ima, nikad nije bio fizi?ki manipuliran. Ono što ga je još više zasmetalo je da nije bilo nikakve komunikacije i nije bilo prepoznatljivog duhovnog vodi?a, samo jedno lice kojeg se nije mogao sjetiti i ruka koja mu je sa svjetlosnim štapi?em dotakla glavu.

Danima poslije toga, Ted je bio opsjednut pokušavaju?i razumjeti to iskustvo. On i Marija su o tome raspravljali više puta ali njezina objašnjenja ga nisu zadovoljila. Duboko unutar sebe, Ted je imao ozbiljne dvojbe o onome što mu se dogodilo i po prvi puta je osjetio bijes i ljutnju što nije osjetio godinama. U nekoliko navrata je pokušao pitati njegove poznate duhovne vodi?e Raphaela i Sharon, ali mu nisu dali nikakve odgovore o tom doga?aju. Jedini na?in da Ted prevlada svoju depresiju i tjeskobu zbog tog doga?aja, bio je da ubijedi samog sebe da je cijela stvar bila samo jedan zastrašuju?i san. I to je jedino palilo sve dok nije po?eo razmišljati o ruci, licu i potresnom šoku koji ga je bacio u nesvijest. Me?utim, u no?i je strah bio još gori. Ted nije mogao spavati više u mraku, pa je imao upaljenu no?nu svjetiljku ali je i dalje bio nervozan i nije se mogao dobro odmoriti. On je imao ?este napade tjeskobe i kada je napokon mogao zaspati, ?esto bi se opet budio, posebno izme?u tri i ?etiri ujutro. U potrebi za pomo?, Ted je otišao doktoru i dobio recept za tablete za spavanje. To je veoma malo pomoglo ali je tako?er utjecalo i na njegovo raspoloženje, pa je postao nervozan i depresivan.

Nedugo nakon epizode s maglom u sobi, Ted je imao još jedno novo iskustvo za koje ga njegova metafizi?ka obuka nije pripremila. Prikazao mu se jedan novi duh ili je barem tako mislio da to mora da bude duh. Ali, ovaj je bio daleko ?udniji od bilo kojeg vodi?a kojeg je do tada ?uo ili vidio. I opet je zapo?elo sredinom no?i. Prvo je pomislio da su ti susreti isto snovi, zbog njihove krajnje neobi?nosti. Dok je spavao, entitet bi se pojavio i odveo Teda na nepoznatu lokaciju, gdje je bio upu?en u ono za šta mu je entitet govorio da su “duhovne istine.” To bi?e je zvalo sebe “Volmo,” i kako je Volmo dostavljao svoje instrukcije, Ted se osje?ao kao da je u vrlo izmijenjenom stanju. Svakog jutra nakon posjete Volma, Ted se budio sa znatiželjom i pokušavao se sjetiti duhovnih lekcija. No mogao se sjetiti samo jednog malog djela Volmovog u?enja, kao da je bio blokiran ili su mu sje?anja izblijedila. Nedostatak tih sje?anja ga je zbunjivao. U prošlosti, duhovne poruke su uvijek dolazile Tedu dok je bio potpuno budan i nije imao problema da ih ?uje i zapamti. Ali sa Volmom je bilo druga?ije.

‘To je stvarno ?udno,” rekao je Mariji ubrzo nakon nekoliko prvih susreta sa Volmom. “Taj duh ili što god da je, Volmo, jednostavno nije ?ovjek. Mislim, tako je izgledao, oblik glave i sve na njemu nije ljudsko.” “Ne razumijem,” odgovorila mu je Marija. “Kako je onda izgledao?” “Visok je, uistinu visok,” objasni Ted. “Kada stojim pokraj njega, visok je za stopu (30 cm) ili više iznad moje glave, tako da mislim da je visok izme?u šest i pola stopa (200 cm), možda sedam (215 cm). I krupan. Ima jako i snažno tijelo i tamne je boje, mutno sive ili maslinasto-sme?e.” “Nikad nisam ?ula za nekog takvog,” zbunjeno odgovori Marija.

“Doima se stvarno prijateljski i prijatno,” nastavi Ted, “ali da ti velim istinu, njegov me izgled plaši. Nema kose, i tu su koštane izbo?ine na vrhu. Njegove o?i ne izgledaju ljudski, to je sigurno. Tamne su, nekako žuto-zlatne i nemaju kapke. Ali najgori dio su mu usta, Marija. Izgledaju kao velika riblja usta, sa oštrim zubima.” ‘A što je sa rukama?” zapita Marija. “ Vidio sam ih prili?no jasno. Postoje samo tri ili ?etiri prsta na svakoj ruci i mislim da su lagano spojeni kožom. Ruke izgledaju poput pan?a, jer ima te duge, zašiljene nokte na svakom prstu. Pa što misliš da je to stvorenje?” “Za mene je to misterija,” prizna Marija. “Kažeš da te pou?ava stvarima. Kojim to stvarima?” “Pa, nemoj se smijati,” odgovori Ted, “ali sino?, kad je došao i odveo me iz kreveta, nau?io me da se kre?em kroz zidove. Odveo me do zida spava?e sobe i rekao mi da je lako pro?i kroz ?vrste tvari. Rekao je da da sve ovisi o tome kako vidim stvari. Kao, ako mislim o materiji da je ?vrsta, biti ?e ?vrsta ali ako shvatim da je druga?ije gusto?e od mene, tada je mogu kontrolirati i kretati se kroz nju kao kroz vodu. “Volmo mi je pokazao što je htio re?i,” nastavio je Ted. “Pružio je svoju ruku kroz zid. Tada je rekao da i ja pokušam i uspio sam.” “Da li je stvarno uspjelo?” zapita Marija. “Ne, ne od prvi puta. Ali sam kasnije pokušao opet i kunem se da je moja ruka prošla kroz zid, kao da ga uop?e tamo nije bilo! I sada, pošto je on radio sa mnom nekoliko puta, to je lako. Zajedno smo stajali ispred zida i tada je uzeo moju ruku i kretali smo se kroz zidove!” “Gdje ste išli kad ste prošli kroz zid?” “Volio bih znati,” nasmije se Ted. “Pokušao sam zapamtiti što se dogodilo poslije toga ali jednostavno ne znam. Kao da sam se ispraznio.” “Osje?aš li da je sve u redu kad je s tobom, rade?i sve te stvari?” “Da, zabavno je,” odgovori Ted. “Svi?a mi se i zadivljen sam stvarima koje mi je pokazao. Ali bi želio znati što je u stvari Volmo. Nau?ila si me sve u vezi filozofije spiritualizma, ali ne sje?am se ni?eg što bi objasnilo ovog lika.” Ni Marija nije mogla objasniti Volma.

No kasnije kada su zajedno razgovarali o ovim no?nim posjetama, Marija je po?ela dobivati sliku tog bi?a. Upitala je svoje duhovne vodi?e da joj daju objašnjenje i na kraju je i došlo. “Mogu vidjeti sliku Volma,” uzbu?eno je rekla Tedu. “On je upravo ovdje u duhovnom obliku.” Dala je fizi?ki opis koji se poklapao sa tim bi?em kojeg je Ted intimno poznavao. “Moji vodi?i su mi rekli da Volmo nije sa Zemlje,” nastavi ona. “ On je me?uplanetarni duh ali se izgubio u našoj zemaljskoj ravnini i sad ne može pobje?i. Zato i izgleda tako ?udno, jer nije nikad bio ro?en u našem svijetu. Ali su mi vodi?i rekli da ga se ne trebaš bojati. Potpuno je bezopasan za tebe. U stvari, kažu da je Volmo veoma razvijen duh na svojoj ravni postojanja i da ?e ti biti od velike pomo?i.” Ove informacije su dale Tedu jedno dobrodošlo olakšanje i pokušao je prihvatiti objašnjenje vodi?a. Ne?e se opirati ako mu neki me?uplanetarni duh želi pomo?i. Mada mu je smetala ?injenica da se ne može mnogo sjetiti u vezi doga?aja kada je sa Volmom, vjerovao je da ?e mu se jednog dana sve razbistriti.

stranica


16. dio
Labirint


Prijevod: kolos



Duhova koje sam pozvao,
sada se ne mogu riješiti.

Goethe


Imao sam simultane vizije, i koristio sam ih simultano,
Od ministarstva proroka.

Hosea


Volmo se prvo pojavio ubrzo nakon one no?i kad je magla ispunila Tedovu spava?u sobu i kad je misteriozna ruka dotaknula njegovo ?elo si?ušnom svjetloš?u. Blizina ova dva doga?aja se ?inila nešto više od puke slu?ajnosti i Ted je zaklju?io da je interpretacija koju mu je dala Marija morala biti to?na. Ona je vjerovala da je prvi doga?aj nekako stvorio novi nivo svjesnosti u njemu što je on sada vidio kao jednu pripremu za njegovu vezu s Volmom.

- „Sli?no privla?i sli?no“ rekla mu je Marie.“Volmova jako napredna priroda ga je privukla k tebi nakon što je tvoj senzitivitet i tvoja svjesnost porasla. Ti imaš mnogo bolju percepciju svijeta nego što je ima ve?ina ljudi, pa pretpostavljam da je prirodno to što te je taj ?udan duh našao pogodnim za njegovo u?enje.“

- „Može biti,“ složi se Ted. Pouzdao se u Marijinu intuiciju znaju?i da je bila mudra u?iteljica puna uvida.

- „Ali mu?i me,“ dodao je on „to što se ne mogu svega sjetiti što mi Volmo govori.“

- „Ne brini,“ ohrabrivala ga je Marie - „Svijet duhova je toliko druga?iji od našeg ali naši vodi?i su ovdje da nam pomognu i budno paze da nam se ne dogodi nešto loše. Bog djeluje kroz duhove brinu?i se o nama.“

Ted je to prihvatio i nastavio je svoje duhovno djelovanje, radostan što je dio jednog takvog grandioznog plana. Pošto mu je Bog dao poseban talent, on je dao sve od sebe da ga mudro koristi. Rad s drugim spritistima mu je donosio veselje i ?inilo se da njegov životni put leži pred njim. Sve što je morao ?initi jest slijediti ga.

Ali put je, kao što Biblija upozorava, uzan i težak. Što god da je dirigiralo njegovo putovanje, imalo je spremno još iznena?enja.

Jedne no?i voze?i se sam doma kasno nakon završetka nastave, Ted je iskusio dramati?nu promjenu u vremenu i prostoru. Dok se je vozio po autoputu, odjedanput je po?eo gubiti svu svoju energiju. Nije bio bolestan, a sad je osje?ao vrtoglavicu i po?eo je pani?ariti boje?i se da ?e se onesvijestiti i doživjeti sudar. Autoput je bio prenapu?en prometom ali Ted je bio toliko dezorijentiran da nije mogao držati otvorene o?i. A tad je pao u nesvijest.

Kad se probudio ležao je u sjedalu. Auto se i dalje kretao naprijed ali njegove ruke nisu bile na volanu. Preplašivši se Ted je uhvatio volan pokušavaju?i otresti glavom vrtoglavicu, pogledavaju?i naokolo u ?u?enju da je auto još uvijek na kolniku. Kad je shvatio gdje je bio - ili bolje, gdje nije bio, još se više šokirao. U trenutku gubljenja svijesti nalazio se u blizini aerodroma ali sad je bio najmanje 16 kilometara dalje niz autoput. A nije se sje?ao da se provezao tom dionicom puta. Nije mogao shvatiti zašto nije doživio sudar i zbog ?ega nije imao ruke na volanu kad mu se svijest vratila. Znojan, osje?aju?i mu?ninu i još uvijek jako slab, kad je vidio priliku, Ted se zaustavio na odmorištu. Nekoliko je trenutaka drhte?i sjedio u autu, nadaju?i se da ?e urok nestati. Njegov želudac je grmio i bio je o?ajno žedan, pa je otišao u trgovinu po pi?e prije nego je pokušao nastaviti voziti ostatak puta do doma.

- „Mogao sam umrijeti,“ rekao je Mariji. “Trebao sam umrijeti a ne znam zašto nisam. Kako je to pobogu mogu?e da je moj auto ostao na cesti? Bio sam šesnaest kilometara dalje od mjesta gdje sam se onesvijestio!“

Samo razmišljanje o tome što se moglo desiti povratilo mu je strah i drhtavicu koju je osje?ao te no?i. I još uvijek je osje?ao mu?ninu i slabost.

- „Dragi,neznam što da ti kažem,“ re?e Marija. “Prošao si stvari koje ne mogu ni po?eti razumijevati. Sve te nove stvari i doga?aji u tvome životu, mora da neki novi duhovi povremeno rade na tebi.“

- „Jesi li zaista sigurna da duhovi imaju posla samnom?“ upita Ted nesigurno.

-„Nisam sigurna ni u šta,“ prizna Marie, “Ali što bi drugo moglo biti?“

Ted je bio izgubljen u pokušajima da razumije. Kad se zdravstveno oporavio, vratio se uobi?ajenoj životnoj rutini, tjedno se sastaju?i sa svojom studijskom grupom. Zajedno su nastavljali meditirati i primati duhovne poruke, ali sad, nakon incidenta na autoputu u Tedovim iš?itavanjima nalazio se jedan sasvim novi elemenat. Po?eo je vi?ati vizije sasvim druga?ije nego su mu ikad duhovi prije pokazivali. Prije je dobivao specifi?ne vizije za pojedince a puno prije toga je sanjao o nesre?ama i umiranju ljudi koji su bili povezani s njegovom obitelji ali sada je imao i vizije o sveop?em razaranju.

Prvi puta kad se to dogodilo, Ted je osjetio da je gledao gore u nebesa, gdje se okupila gomila ljudi. A kroz gomilu je prolazila osoba koja je vjerojatno bila Isus. Na nebesima se stvorilo veliko stepenište koje je sezalo sve do zemlje. Isus je došao do stepeništa i zapo?eo svoj silazak sa mnoštvom ljudi koje ga je slijedilo.

Kad je Isus stigao do zemlje i po?eo hodati po njoj, Ted je vidio da je zemlja bila u plamenu i spaljena kao da su se na njoj dogodile neke eksplozije i uništile je. Požar je bjesnio po cijeloj podru?ju. Ali kad je Isus prošao pored njega, sve iza njega se promijenilo u svoje normalno stanje. Zeleno i prelijepo, sa pticama i leptirima u izobilju.

Ted nije imao pojma što bi ta vizija trebala zna?iti. Slike razaranja su bile duboko uznemiravaju?e a ipak nije prepoznao koje podru?je planeta je vidio. I nije znao da li viziju treba razumjeti doslovno ili simboli?ki jer je bila sasvim druga?ija od svih ostalih vizija koje su mu duhovi pokazivali.

Opet neku drugu no?, dok je radio zajedno sa svojom meditacijskom grupom, Tedu je bila dana još jedna vizija sa užasnim uništenjem. U ovoj, prvo što je vidio bila je karta isto?ne obale Amerike. Kako je gledao, odjednom je izbio golemi potres, stvaraju?i mo?ne valove duž zemlje. A onda se cijeli dio obale odlomio i potopio, zaronivši u kipu?i ocean. Pojavljivanje takvih vizija je Tedu stvaralo jad i potištenost. Jedne no?i kad mu se po?ela prikazivati vizija, nije bio samo promatra? ve? i sudionik. Vidio je sebe u napu?enom obalnom podru?ju, kako tr?i niz ulicu upozoravaju?i ljude da odu dalje u unutrašnjost kontinenta.

- „Morate se maknuti sa obalnog podru?ja!“ vikao je. “Dolazi potres i plimni valovi i izginu?ete ako ostanete ovdje!“
Ali ljudi su se smijali njegovim upozorenjima i ignorirali ga. Na kraju je odustao i žalosno otišao. Hodavši niz cestu, zastao je okrenuvši se da baci zadnji pogled. Iza njega, divovski plimni val se prolio po cijelom gradu nose?i sve ljude ka jednom krajnjem uništenju. Kad je vizija prošla, Ted je bio sav u suzama i preplavljen groznim kaosom, boje?i se da bi se ove vizije mogle obistiniti. Ali nisu stizale nikakve poruke koje bi objasnile svrhu ovih vizija, niti su bile namijenjene nekoj odre?enoj osobi. Njegovi duhovni vodi?i, ina?e uvijek puni razumijevanja, bili su ?udnovato tihi kad ih je molio da mu pomognu shvatiti što sve to zna?i i što bi u vezi toga mogao u?initi.

Tada se osje?ao kao da su ga njegovi duhovni vodi?i iznevjerili. Nisu mu ništa rekli u vezi Volma, one magle ili doga?aja sa svjetlosnim štapi?em o nestalom vremenu na autoputu ili onim zastrašuju?im vizijama. Zajedno s tom spoznajom, Ted je osjetio i jednu unutarnju prekretnicu ili to?ku bez povratka, kao i slutnju da ?e do?i do nekih promjena u njegovom životu.

Od 1970 god., otkad je zapo?eo sa svojim duhovnim radom, njegov ga je put polako ali sigurno uzdizao na svaki mogu?i na?in. Ali sada, njegov život i rad je po?eo opadati. Na po?etku, sve što je osje?ao bilo je gubitak zdravlja. Njegovo zdravlje je propadalo i doživljavao je psihi?ke bolove i neugodnosti a kad ga je ipak pregledao njegov doktor ništa specijalno se nije ?inilo kao uzrok tome. Nije mu trebalo dugo da shvati kako je to propadanje po?elo nakon no?i sa maglom i svjetlom. I nakon ovog posljednjeg doga?aja na autoputu, stanje se još više pogoršalo.

Nadaju?i se da ?e zaustaviti ovo sveop?e propadanje, Ted je zapo?eo s rigoroznim vježbanjem i zdravijom prehranom. Sve što je želio bilo je da se ponovo osje?a dobro i neko vrijeme se ?inilo da njegova nova rutina pomaže. Ako ništa drugo bar se njegovo tijelo polako vratilo u bolje stanje ali duševno je znao da ipak polako kliže prema dole. Postalo je sve teže i teže koncentrirati se na njegov duhovni rad. Njegov se san odvijao u mahovima a bez dobrog sna je gubio svoje umno spokojstvo toliko potrebno za duševnu efikasnost. Iz no?i u no? se budio nemiran i uzrujan a da ne bi znao zašto. Njegovi su živci postali sve tanji i njegova obi?no dobra narav je postala depresivna i puna sumnji. Ipak, borio se da zadrži svoju psihi?ku snagu ali i ona je polako po?ela otjecati.

Jedne no?i, naglo se probudio i osjetio se prisiljenim oti?i to pisa?e mašine. Pri?a je izvirala u njegovim mislima i on je jednostavno morao napisati. Kad je završio i pro?itao što je napisao,Ted je bio sav u ?udu i totalno zbunjen. On nije bio pisac ali u njegovim se rukama nalazila pri?a, nejasna u svojem zna?enju ali jako dirljiva njegovom srcu:

Bosonog nose?i svoj svakidašnji kombinezon i kratku majicu, Karly Kane je promatrao jedan zanimljiv prizor dok je u korak slijedio stricov kombajn, ?ekaju?i i promatraju?i kada ?e ogroman i bu?an stroj otkriti ze?ju rupu. To je bila jedna od mnogih stvari u koje su se nudile dje?aku da u njima uživa. Ograni?en na taj izolirani farmerski život, on nikad nije propuštao takve prilike. To je bilo prvi put ove godine da je njegov stric pošao u polja žita i Karly je bio sav izvan sebe od uzbu?enja. Toliko se osje?ao dijelom žetve kao da je bio dio zemlje i svakom svojom gestom pokazivao je uzbu?enje u vezi sa cijelim tim procesom žetve.

Ogroman stroj, radnici koji slažu bale, glasno vikanje zbog zaglušuju?e buke i sladak miris sviježe pokošenog žita, sve upakirano u kompoziciju dnevnog rada. I Karly-u je sve to bilo sasvim normalno, nešto što se ne dovodi u pitanje, ve? se prihva?a kao dio samog postojanja i on je živio svaki dio sa totalnim ispunjenjem. Godilo mu je što je dio toga, bez obzira koliko se njegov dio ?inio mali ili trivijalan.

Mali bi ze?evi jurili u svim smjerovima nakon što bi grme?i konbajn prosjekao svoje staze kroz široka polja žita. Kary oštroko paze?i na bilo kakav trak ze?jeg trka bi se lansirao u divlju scenu strelovite, zig-zak potjere po polju. Koliko god su ga mogle nositi njegove male nožice, nastavljao je svoj omiljeni sport sve dok nebi uhvatio žrtvu. ?inilo se da se nikad ne umara a ve?ina vremena koju je proveo na polju doga?ala se u takvoj aktivnosti.

Samo je povremeno bivao prekidan od nekih svojih ujaka ili unajmljenih radnika i to samo da se makne s puta kombajnu ili radnicima. Ponekad bi jedan od njih prvi opazio zeca i pokazivao bi prstom u tom smjeru gledaju?i zabavnu potjeru. Teško da bi prošao neki dan a da on nebi uhvatio barem jednog malog glodavca a nakon toga je mazio malu uplašenu životinjicu u svom narju?ju, pokušavaju?i je smiriti nakon uznemiruju?eg doga?aja. Karly je volio životinje i njegova sposobnost pripitomljavanja divljih životinja je bila poznata duž cijele zajednice.

Umoran i gladan,ovaj osmogodišnjak mašu?i svojim dvoma ujacima koji su upravljali ogromnim strojem, krenuo je prema ku?i. Polako je prelazio prašinasto polje, osje?aju?i svoju iscrpljenost i umor. Bio je vani još od rane zore kad je rosa još bila sviježa i vlažila njegova bosa stopala. Sad je bilo podne i po?ela ga gnjaviti prva glad, jer još od rane zore ništa nije jeo.

Miris baliranog žita mu je ispunio nosnice ?istim i zemaljskim mirisom. Ta poznata aroma, tako umiruju?a i opuštaju?a je doprinjela mirnom stanju uma koje se sad stvaralo u njegovoj svijesti. Prošao je po dasci koja je bila postavljena nad uskim jarkom koji je razdvajao žitno polje od pamu?nog i nastavio dalje duž dugog reda pamuka koji se ljeti pretvarao u male grmove.

?inilo se kao da je ju?er posijano sitno sjemenje u ove bezbrojne redove crne, plodne zemlje. Uskoro ?e izgubiti svoje zelenilo i pretvoriti se u sme?e, ružne, beživotne stabiljke s malim kuglicama bijelog, pahuljastog pamuka. Karly je mislio da je sve to pomalo magi?no i nadao se da ?e jednog dana vidjeti ?arobnjaka kako radi i odvesti ga doma da upozna njegovu obitelj.

Približavaju?i se kraju ovoj realnosti rada i rintanja, Karly je vidio da je zemlja pod njegovim nogama po?ela gubiti svoje crnilo. Obi?no bi to bio dobrodošao znak za ovu malu dušu, jer je to zna?ilo da se približava pješ?anom dijelu a to je napola puta do doma. Ali u tome trenutku, um mu je pobjegao opkruživši ga s cijelom okolicom, ostavljaju?i ga bez ikakve to?ke na koju bi se mogao koncentrirati. U jednom kratkom ali bezvremenom trenutku, bio je živ i udisao je samu esenciju okolice.

Upravo ga je meškoljenje njegovog plijena vratilo natrag iz ovog misti?nog bliještavila u poznato stanje svijesti koje je dijelilo sve u individualnu perspektivu: pamuk, žito, radni?ke ruke, buku i zno, sve što je imalo prepoznatljiv oblik u Karly-jevoj realnosti. Dok je vru?e Alabamsko sunce blistalo sa neba bez obla?ka, njegove umorne male nožice nosile su ga kroz vru?i pijesak.

- „Želio bih da sam ponio sandale“, pomisli „I malo hladne vode iz bakinog zdenca bi tako prijalo.“ Razmišljao je o tome što je u?inio sa slam?icom koju mu je kupio ujak Jim u Fayette-u prošli tjedan. Takve su stvari okupirale Karlyev um dok je hodao prema domu, nježno glade?i malog zeca u narju?ju. Karly primjeti da se zec po?eo ja?e vrpoljiti i pritisnuo ga je malo ja?e da se nebi oslobodio i pobjegao kao prošli kojeg je uhvatio. Primjetio je da se mora naprezati da bi održao koncentraciju i fokusirao se na svojeg novog ljubimca i na put prema ku?i.
Odjednom, po?eo se osje?ati ?udno, pospano i teško. Malo ispred sebe je opazio nešto prizivaju?e iu jednom trenutku se zapitao kako da to nije prije opazio a toliko puta je prolazio ovuda. Hlad!

Leže?i ispred gdje je pje?ano podru?je prelazilo u blatnu cestu koja vodi doma, nalazio se nagnuti nasip pokriven sa visokim borovima i drve?em. Kudzu, koju godinu prije posijan da se bori protiv erozije, poodavno je izmakao kontroli i uspio se popeti na svaku mogu?u gran?icu duž nasipa. Tiho i potajno se upetljalo oko svakog drveta i grma sve dok joj se nisu totalno predali. Podmuklo, loza je visila sa svake grane i drveta takvom silinom i gusto?om da je tvorila kišobran i hlad koji bi bio svakome primamljiv u ovom vru?em kolovoškom danu. Karly nije mogao odoljeti. Ušao je u taj misteriozni hlad koji nikad nije prije nije primjetio. Karly je stajao u tome dobrodošlome hladu o sanjario o hladnoj vodi, bakinom vru?im kola?i?ima i za desert ?ajnim torticama. Ali te su misli po?ele plutati od njega, postaju?i besmislene Karly-u kako su mu odjedanput o?ni kapci postali teški toliko da nije mogao više ni treptati. Mentalno se osje?ao kao da se nalazi u nekoj usporenoj snimci i više nije mogao micati svoje tijelo.

Još jedanput mu se stvarala proširena svjesnost i postalo mu je nemogu?e razlikovati sebe od i?eg drugog. On je bio sve i sve je bilo on. Osje?ao se kao da se nalazi u vakumu gdje je prostor koji ga je okruživao bio toliko gust da bi se mogao ugušiti u toj debljini. A tad ga je ta debljina, ?ini se, po?ela nositi prema gore.

Više nije mogao osjetiti zemlju pod svoji nogama. Mekano, blijedo svijetlo bez nekog izvora, po?elo je popunjavati njegovu okolinu. Bilo je obla?no i nekako maglovito i sve se ?inilo nekako neprimjetnim. Pitao se je gdje se nalazi i što se doga?a. Nije više mogao vidjeti primamljivi hlad i na trenutak je pomislio da se izgubio. Osjetio je da je njegovo srce po?elo brže kucati.

Izdaleka, zvao ga je glas ali nije nikog mogao vidjeti, niti je mogao odrediti smjer od kuda dolazi. Shvatio je da se kre?e prema naprijed kao što mu je to skriveni glas govorio. Ispitivao je gdje se nalazi i kamo ide ali odgovor nije dobio. Napokon mu je bilo dozvoljeno da se odmori na ne?emu što nije mogao vidjeti samo je mogao osjetiti a glas mu je poru?io da se naspava prije nego ?e se vratiti doma.

Nekako, sve mu je to bilo poznato na neki ?udan i zaboravljeni na?in ali u isto vrijeme je o?ajno htio do?i do majke, njegove bake ili bilo koga tko ga je volio i ne sje?ati se bilo ?ega iz prošlosti u budu?nosti. Teško je uzdahno, njegovo se tijelo opustilo i njegove su ruke postale mlitave.

Probudio ga je zvuk glazbe. Bila je to ?udna glazba ali prijatna. Glas mu je opet govorio ali druga?iji nego prije. Zvu?ao je nekako poznato ali nije se mogao sjetiti gdje ga je ?uo. Rekao mu je neka ga slijedi i on je to u?inio. ?udna izmaglica je izblijedila i pred njim u daljini se nalazilo puno životinja koje su se igrale. Bile su mirne i pitome a ne divlje poput ze?eva kod ku?e.

Tu su bile vjeverice, ptice, jeleni, rakuni i još neke koje Karly nikad prije nije vidio.

Blizu njih je bila mala skupina djece koja su pjevala. Slušao je njihove nebeske glasove koji su odavali glazbenu kvalitetu koju Karly do sad nikad nije ?uo. Bilo ih je dvadesetak ili više i Karly je bio zadivljen njihovim ?udnim glasovima i zasljepljuju?e plavim konbinenzonima. Pokušao je do?i bliže njima, da dodirne jednog ali neka nevidljiva sila je ograni?ila njegovu pokretljivost.

- „Ne,“ re?e glas,“ne možeš biti s njima zasad.“

Karly je postao ekstremno ljut. Borio se i ritao pokušavaju?i se osloboditi toga što ga je ve? držalo. U tome je trenutku osjetio da putuje ogromnom brzinom. Linije svijetlosti su letjele u svim smjerovima. A onda s treskom, Karly se našao kako stoji na pješ?anom podru?ju. Tamo nije bilo ni hlada ni njegovog malog zeca.
Još jedanput je osjetio kako bijes divlja u njemu i po?eo je tr?ati doma koliko god su ga noge nosile. Bio je zbunjen i ?udno se osje?ao. Želio je k svojoj majci i baki. Želio im je re?i što se upravo desilo i da mu je netko uzeo zeca. Jer znao je da ?e one nekako u?initi da ga sve to pro?e. Uvijek jesu, i one ?e mu pomo?i vratiti zeca.

Ispred sebe je mogao vidjeti ku?u. Baka je stajala na verandi mašu?i mu i dok je gledao naprijed u svoj dom i obožavanu baku kako stoji tamo, znao je da se više nikad ne?e i?i igrati na polju. Nekako se promijenio i sad su stvari bile druga?ije. Polje i ze?evi ga više nisu interesirali. Sve što je želio je biti doma sa svojom obitelji.

stranica


17. dio

Prijevod: galaksija


Baci uže za spasavanje, baci uže za spasavanje,
Neko danas tone.

E. S. Ufford


Pamu?na polja, farma, ze?evi, i kombajn, i baka, skoro sve u pri?i o Karly Kane bilo je preuzeto iz Ted-ovog djetinjstva. On je bio isti kao Karly, igrao se i tr?ao, ?ak je i krotio divlje životinje, pa su možda te sli?nosti bile ono što ga je duboko dirnulo kad je ?itao tu pri?u. Me?utim, ono što ga je tu bunilo, bio je onaj ?udan slu?aj nestanka drveta sa sijenkom, skriveni glas i hor djece u plavim kombinezonima. Ted je pretraživao sje?anja iz svog djetinjstva ali nijedan od tih detalja nije mu padao na pamet. Bio je nemo?an da si objasni zašto ga je ta pri?a primorala da ustaje usred no?i da bi je napisao. Pokazao ju je Mariji i opisao joj je kako se cijela stvar desila. Ukoliko to on ne može objasniti, možda ?e ona imati nekog pojma o tome. Marija je razmišljala o tome dugo vremena i na kraju je zaklju?ila da su duhovi opet, samo na jedan potpuno druga?iji na?in, mijenjali Tedove vidovnja?ke zadatke.

“Možda je to njihov na?in da ti kažu šta oni žele od tebe da radiš,” rekla mu je ona. “Uradio si odli?an posao s odraslima, a duhovi sada možda žele da se posvetiš pisanju metafizi?kih pri?a za djecu. Uz pomo? pri?a kao što su te, ti možeš dovesti našu filozofiju dole do nivoa mladih umova i po?eti ih ?initi svjesnim o jednom velikom i dobro?udnom spiritualnom svijetu koji ih okružuje.”

To se Tedu ?inilo razumnim tako da su ga ti izgledi po?eli uzbu?ivati. Ukoliko duhovi žele da ga inspirišu da piše, on ne?e imati ništa protiv toga. Me?utim, dani su prolazili a nikakve druge pri?e nisu mu padale na pamet, tako da se po?eo pitati da li je Marijino objašnjenje bilo ispravno. Jedna pri?a sigurno nije dovoljna, a pored toga, ni on sam nije stvarno shvatao zna?enje avanture Karly-a Kane-a. Da li je ona scena sa prelijepim životinjama i dje?im horom trebala da bude neka vizija nebesa? A zašto mu je onda onaj zec bio oduzet? To mu nije imalo mnogo smisla. Niti mu je imalo smisla njegovo neprestano ?u?enje i strah u vezi s onom no?i u njegovoj sobi kad se cijela prostorija ispunila maglom. Uprkos vjeri koju je pridavao duhovnom svijetu, sje?anja na ta iskustva uvijek su ga nervirala i nisu htjela da ga ostave na miru. Ted se molio bogu ?esto i iskreno u nadi da ?e dobiti odgovore, me?utim, bez uspjeha.

Nekoliko no?i kasnije, Ted se kao kroz maglu sje?ao da je opet ustajao iz kreveta ali je cijela stvar bila toliko nejasna da ju je odbacio, odnosno, uzeo ju je dijelom nekog sna.

Sljede?eg jutra se obukao i popio prvu šoljicu kafe a kada je prolazio kroz sobu, primjetio je komad papira na pisa?oj mašini. Iznena?en, uzeo ga je i ?itao, postaju?i sa svakom rije?ju sve uzbu?eniji. Hrpa kucanih listova papira stajala je na njegovom radnom stolu a Ted je bio siguran da ih on nije stavio tamo. A pri?a koju su sadržavali na sebi bila je nešto o ?emu on nikada nije razmišljao a pogotovo to napisao.

Ta pri?a nije bila ni u kakvoj vezi s djecom. Umjesto toga, ona je sadržavala neke ?udne informacije o Margaret Mitchell, poznatoj autorki novele PROHUJALO S VIHOROM. Ona je živjela u Atlanti, kako je to Ted dobro znao, ali on nikada nije imao nekog interesovanja za nju ili njene knjige. Tako se ?udio odakle je taj materijal došao? Ted je živjeo sam pa iako se nije sje?ao da je to uradio, napokon je shvatio da je on morao biti taj koji je napisao na mašini tu pri?u. Drugog objašnjenja nije bilo. Njegov san o ustajanju iz kreveta morao je biti istinit ali se on uopšte nije sje?ao da je tada sjeo za sto i kucao nešto na pisa?oj mašini. Ukoliko su duhovi stajali iza te pri?e, onda bi možda on u njoj mogao na?i neki znak koji bi mu ukazivao na njenu svrhu. Ponovo je to pro?itao fasciniran pri?om koja je tu predstavljena a istovremeno zbunjen kako je ona uopšte mogla da potekne iz njegove glave:

Clark Gable je otpratio Margaret Mitchell do podijuma kroz gomilu ljudi koja ih je ?ekala. Aplauz je bio zaglušuju?i. Ona je po?ela svoje obra?anje publici prvo zahvaljivanjem mnogim ljudima koji su doprinjeli tolikom uspjehu svjetske premijere filma PROHUJALO S VIHOROM. Na skupu je bilo prisutno mnogo poznatih imena i njene ?estitke su bile upu?ene svima njima, koji su direktno ili indirektno igrali ulogu u donošenju toliko velike slave njenoj Scarlett. Posebno priznanje ukazala je Davidu Selzniku i javno je izrazila svoje mišljenje da je on okupio najbolji filmski tim koji je u tom momentu postojao.

Završila je naklonom i odavanjem priznanja gromoglasnoj publici, a kako je to ona u?inila, sli?no je u?inila i njena nevidljiva i tajanstvena partnerka. Ta tiha figura koja je stajala odmah pored nje, posmatraju?i, ?ekaju?i i davaju?i joj snagu, pratila ju je po cijeloj platformi ne odvajaju?i se od nje. One su bile kao dvije sestre koje su me?usobno dijelile neku tajnu koju svijet nikada ne?e saznati ili razumjeti. Margaret je godinama imala nagon da napiše jednu pri?u. To je bio jedan nagon unutar nje kojeg ona nije razumijevala, i on je bio s njom dugo prije nego što se Scarlett O’Hara rodila iz njenog pera. Kako je ona odrastala, tako je i ta želja postajala ja?om. Prestala je da se bori s tim nagonom i otpustila je tu klju?aju?u energiju kroz papir i pero. Kad je to uradila, pojavile su se živopisne li?nosti, Scarlett, Rhett, Melanie, i svi ostali, u jednoj bajci nad bajkama koja je ostavila publiku bez daha. Ta publika je živjela, disala i plakala kroz stranice vremena koje je Margaret tako lijepo do?arala.

?or?ijanci ne bi prihvatili to da glavni sudionici nisu bile istorijske li?nosti, koje su se nekada stvarno kretale ulicama Atlante. Mnogi od njih su pretraživali istorijske dokumente i druge spise pokušavaju?i da otkriju bilo kakvu vezu koja bi dokazala da ta imena nisu bila samo figmenti Margaretine mašte. ?ak i danas, Trgova?ka Komora u mjestu Jonesboro, ?or?ija, potvrdi?e da turisti ?esto traže uputstva kako bi stigli do plantaža koje su bile toliko drage Scarlett-inom srcu.

Kako su godine polako odmicale i Margaretina pri?a se sve više i više odvijala, shvatila je da dobija pomo? iz nekog ?udnog izvora kojeg nije poznavala, niti razumijevala. To ju je zbunjivalo i u po?etku je pokušavala da to negira. Po?ela je da pravi duge pauze tokom svog pisanja, misle?i da previše zamara samu sebe, me?utim, ispostavilo se da to nije bio odgovor. Odmor bi to ?inio još ja?im, jer je to postajalo još izražajnije nakon perioda relaksacije.

Jednog dana, postala je na?isto s tim, kad je na svoje iznena?enje primjetila kako je njeno pero nastavilo samo da piše i to prili?no ?itljivo, nakon što su njene misli odlutale na neke sasvim druge teme. To ju je donekle uplašilo, pa je tako odlu?ila da popri?a u vezi s tim s jednim od svojih bliskih saradnika, koji ju je naružio i predložio joj da ode na odmor, tvrde?i da ona previše radi.

Margaret nije više htjela da svom saradniku opet pominje te stvari ali je naišla na neke odgovore koje je tražila, nakon što je posjetila javnu biblioteku u Atlanti. Tamo je pronašla dovoljno toga što je zadovoljilo njenu radoznalost, uz pomo? nekih materijala na temu vidovnjaštva koji su bili dostupni u to vrijeme, iako su bili prili?no ograni?eni. Prestala je da se bori sa sobom i predala se tajanstvenom izvoru kojeg nije mogla vidjeti, nego samo osje?ati. Po?ela je odavati priznanje gospo?i s ?ije strane je dolazilo njeno inspirativno pisanje, a kako je to sve više ?inila, tako je i njen posao postajao lakši i obavljala ga je sa više uživanja. Margareta je otišla u grob a da nikada nije priznala niti potpuno razumjela kako je bila kanal za jednog duha koji je bio s njom, vode?i je tokom mnogih godina.

Taj duh je bio jedna veoma razvijena duša, koja je nekada živjela život sli?an onom od Scarlett O’Hara, a njena bajka je bila tako jaka kao i ona Poema starog mornara i ona je to morala da ispri?a. Njoj je trebao ventil za ispuštanje te energije i Margareta je bila njen kanal. Kroz Margaretino pero, ona je mogla da prizna svoje nepravedne postupke koji su povrijedili mnoge ljude kad je ona boravila na zemaljskoj ravni. ?vorovi koji su ?vrsto držali njenu dušu sprje?avaju?i je da ostvari spiritualnu perfekciju, trebali su na taj na?in biti odriješeni. To bi tako?e pomoglo i Margareti u njenom vlastitom duhovnom razvoju, dok bi ista pri?a zabavljala i milione ljudi širom svijeta. Tiho i tajanstveno, ona se kretala oko Margarete, te su one tako formirale tim koji je proizveo jednu od najpoznatijih svjetskih novela svih vremena. Margareta je bila svjesna inteligentne i prijateljski nastrojene sijenke koja se kretala oko nje, a nekako je i osje?ala, na neki na?in, da se pred njenim o?ima odvijalo nešto više od same novele. Danas joj je iz pozadine zavjese bila otkrivana stvarna istina. Izme?u te dvije duše postoji prijateljstvo i jedna duboka ljubav. One su s ponosom gledale na tu njihovu pri?u i njen uspjeh, dok su se zajedni?ki penjale ka jednom razvijenijem duhovnom izražaju.

Ted je završio poslednju stranicu prili?no za?u?en i odložio ju je pored sebe. Nije mu ništa bilo poznato u vezi sa životom Margarete Mitchell, a sigurno nikada nije ni razmišljao o tome da je ona bila okupirana nekim tajnim izvorom inspiracije. “Pa dobro, šta mi ovo pokušava da kaže?” pitao se. “Da li to ima i?ega zajedni?kog s onom pri?om o Karly Kane?”

Me?utim, to nije imalo smisla. Nijedan drugi duh ne bi mogao napraviti takvu jednu pri?u kroz njega, razmišljao je on, jer je Karly bio veoma sli?an njemu. Bilo mu je nemogu?e razumjeti sve u vezi ova dva no?na spisateljska poduhvata a nakon toga se nisu pojavljivale nikakve druge pri?e. Kao toliko mnogo drugih doga?aja u njegovom životu, ni ovaj nije imao neko jasno zna?enje koje je on bio u stanju razabrati. Ukoliko su iza ove dvije pri?e stvarno stajali duhovi, Ted je zaklju?io da bi oni morali biti mnogo jasniji s njihovim porukama ukoliko žele da on razumije njihovu namijenu. Me?utim, detalji Margaretine pri?e nastavili su da mu se motaju po glavi.

Kako je on to vidjeo, ta pri?a je otkrivala kako je Margareta bila korištena kao kanal od strane duhovnog svijeta. Bar taj dio pri?e je bio relevantan kad se o njegovoj li?noj situaciji radilo. A PROHUJALO S VIHOROM je pružilo svijetu jednu veliku zabavu. Da li je tu, naposlijetku, bila i neka poruka za njega? Da li je ta bajka implicirala da Ted, sli?no kao Margareta, treba dozvoliti duhovima da donesu dobre stvari ?ovje?anstvu uz pomo? njegove saradnje s njima? Da bi zadovoljio svoju radoznalost, Ted je pro?itao PROHUJALO S VIHOROM. Dok je ?itao tu pri?u po?eo je vi?ati neke sli?nosti izme?u Margaretinih vidovnja?kih sposobnosti i svojih li?nih. Kroz Margaretinu sposobnost, primjetio je da je ona stvorila jedno književno remek djelo, što je sigurno predivna stvar. Da li je poenta bila u tome da i on tako?e može ponuditi neko ohrabrenje ovom svijetu uz pomo? svog talenta? On to stvarno nije znao ali mu je bilo neprijatno što se uhvatio u jednom takvom egoisti?kom razmišljanju. Me?utim, on sebe nije smatrao vrijednim takvih poduhvata. Nadalje, ?itaju?i tu knjigu, Ted je primjetio pasus u kome se pominje jedan Scarlett-in san koji joj se stalno ponavljao. U tom snu ona se bojala da se ne izgubi u magli. Ted je razmišljao o onoj misterioznoj magli koja je kod njega prouzrokovala sli?an strah. Pitao se da li je to sama Margareta bila ta koja se plašila magle a ne fiktivna Scarlett. Da li je Margareta tu predstavljala neku svoju li?nu traumu? I opet, Ted nije mogao biti siguran, ali mu je nešto u vezi s tom idejom govorilo da se nalazi na jednom važnom tragu.

Jedne no?i nakon što je ?itao tu knjigu, Ted je doživjeo da u snu ?uje jedan glas. On mu je rekao da se više ne treba bojati magle. Isto kao i sa PROHUJALO S VIHOROM, glasovi su ga uvjeravali da ?e iz tog njegovog iskustva proiste?i nešto lijepo. A sljede?eg jutra, kad se sjetio tog glasa, Ted je mislio da je sada razumjeo kanaliziranu poruku kao i pri?u koju je napisao.

Prestao je da se bak?e onim strašnim doga?ajem s maglom i pokušao je da se vrati svom normalnom životnom miru i aktivnostima. ?inilo se da je njegova opsesivna zabrinutost prestala. Kad bi se sjetio onog užasavaju?eg susreta s maglom u njegovoj sobi, svjetlosnim štapi?em i strujnim udarom, imao je osje?aj da je tada mogao umrijeti. To zasigurno nije bilo neko prijatno iskustvo za njega, a isto tako i one vizije masivnog uništavanja koje su ga obuzimale, kao ni ono izgubljeno vrijeme i bolest koja je uslijedila nakon one ?udne epizode na autoputu. Sve te stvari su uzele svoj danak, mentalni i fizi?ki, i natjerale su Teda da dovede u pitanje svoje u?eš?e u duhovnom svijetu. Me?utim, ona ohrabruju?a pri?a o tome kako je PROHUJALO S VIHOROM nastalo iz kanaliziranih informacija, djelovala je kao antidot za njegove strahove. Koliku god cijenu je on morao li?no da plati, zaklju?io je da je korist od njegovog posve?enja vidovnja?kom poslu vrijedna te cijene.

S jednom novom odlu?noš?u, Ted se bacio natrag na njegov spiritualisti?ki rad. Pokušao je da povrati onaj osje?aj pozitivnog i lijepog, koji ga je održavao tokom proteklih godina. Me?utim, uprkos njegovom uloženom trudu, osje?ao je kako se nešto mijenja, kako ga snaga napušta. Iznena?ivalo ga je to da niko od njegovih kolega nije primje?ivao kako on postaje sve sporiji i generalno se raspada. Jednim laganim tempom, njegovi nervi su po?eli popuštati a naleti depresije dolazili su sve ?eš?e. Nedjelje izgubljenog sna i bu?enje nekoliko puta no?u u potresenom stanju, na kraju su ga doveli do jedne o?ajavaju?e ta?ke kad mu je bila potrebna pomo? da bi dobio bar malo odmora. Po?eo je da pije no?u, nadaju?i se da ?e ga alkohol nokautirati tako da ?e mo?i malo odspavati, ili ako ništa drugo, onda ?e ga bar onesvijestiti. To je u po?etku pomagalo, me?utim, nije prošlo dugo kad ni alkohol nije mogao zaustaviti njegov neprestani nemir.

Ted je mjesecima krio svoju situaciju od drugih, a održavao je redovno svoje vidovnja?ke i studentske seanse, nadaju?i se da ?e se šta god da ga je uznemiravalo, smiriti. Me?utim, umjesto toga, mentalni i fizi?ki zamor nije popuštao i gurao ga je nadole.
Do stvarnog nervog sloma je došlo kad je bio na poslu. Cijelog jutra, Ted je bio na ivici suza a da nije znao zašto. U stvari, cijelu prethodnu sedmicu jedva je uspijevao da se kontroliše. Njegove kolege stalno su iritirale njegove slabašne nerve, bio je ljut na klijenete i nestripljiv s njima i sve bi mu se odjednom natovarilo na le?a.

U srijedu, oko dva sata popodne, nakon nekoliko sati teškog podnošenja svog emocionalnog haosa, Ted se tiho predao. Prestao je da radi ono što je radio, ignorisao je zvonjavu telefona u pozadini i uredno je složio papire na svom radnom stolu. Kako se približavao sekretari?inom stolu, postajao je nekako sve mirniji i spokojniji na jedan neprirodan na?in a onda joj je rekao, “Pozovite nekoga iz glavnog ureda da odmah do?e ovamo. Ja sam bolestan i sada moram da odem kod doktora i ne?u se vra?ati danas natrag.”

Kao da je pod kontrolom ne?ega drugog a ne pod svojom vlastitom, Ted se okrenuo i izašao napolje u ošamu?enom stanju, ne brinu?i se o poslu i njegovoj odgovornosti kao jedinog ovlaštenog službenika te bankine filijale. Bilo mu je na pameti samo jedno, da ode odatle. Sjeo je u auto i odvezao se do doktora. “Moram da vidim doktora,” rekao je na recepciji bez pokazivanja ikakvih emocija. “Vi nemate zakazan termin?” odgovorila mu je recepcionistkinja. “Pokuša?emo da vas ubacimo negdje ako nam to vrijeme dozvoli ili ?emo vam možda zakazati termin za sutra.” Tedova mirna poza se nije promijenila ali je njegov glas dobio jedan sasvim druga?iji ton. “Moram da ga vidim sada!” rekao je empati?no. “Ne?u da se pomjerim odavdje sve dok ga ne vidim.” Odlu?no je sjeo na stolicu, dok je službenica s recepcije žurno otišla u doktorovu ordinaciju. Ubrzo nakon toga, doktor se pojavio u ?ekaonici. Pogledao je Teda u lice i zaklju?io da mu je pacijent u ozbiljnoj emocionalnoj krizi a onda ga je blago uzeo pod ruku i odveo ga u svoju ordinaciju. “Hajde da ovdje malo popri?amo,” rekao je, upu?uju?i Teda da sjedne na stolicu. “Šta nije u redu, Ted? Vrlo sam zabrinut, pa mi reci u ?emu je problem?” Ted je briznuo u pla?, nesposoban da odgovori. Doktor ga je pustio da pla?e sve dok se nije malo smirio. Me?utim, Ted još uvijek nije bio u stanju da bilo šta kaže.

“U ?emu je problem?” pitao ga je opet doktor. “Dolaziš ovamo kod mene jednom mjese?no ve? nekih šest mjeseci. Imao si dosta problema, osipe, stoma?ne tegobe, jake glavobolje. ?inilo se da je sve to bilo u vezi sa stresom. Poduzeli smo opsežne preglede i nismo našli nikakve fizi?ke poreme?aje kod tebe. Svi simptomi kao da dolaze od neke vrste stresa.”

“Ne znam šta nije u redu,” odgovorio mu je Ted. “Možda je to pritisak kojem sam izložen na poslu.” Ali stvarno nije imao pojma o tome šta se nalazilo u središtu te neprestane tenzije. Na njegovom poslu jeste bilo velikog pritiska jer je u banci dolazilo do nekih promijena. Znao je da postoji odre?ena vjerovatno?a da ?e usljed toga neki od zaposlenih biti otpušteni, tako možda to jeste bio problem. Možda njegovo tijelo samo reaguje na stres prilikom tog tranzicionog perioda i to ?e na kraju pro?i kad se stvari na poslu riješe. S druge strane, kad bi ?ak i ostao bez posla neko vrijeme, to ga ne bi trebalo jako brinuti. On je finansijski dobro stajao, nakon svega, a njegova profesija je bila dosta tražena, tako da bi lako mogao na?i drugi posao. Me?utim, u njegovom životu nije bilo ni?ega drugog za šta bi mogao re?i da je bilo izvor njegove iritacije. Doktor je pozvao jednog psihijatra iz obližnje ordinacije i posavjetovao se s njim. Nakon što su završili, vratio se natrag u svoju ordinaciju i ponudio je Tedu jedan savijet.

“Ted, mislim da te je taj tvoj stres doveo u jednu kriti?nu fazu,” rekao je. “Možda bi najbolja stvar koju bih mogao u?initi za tebe bila da te uputim u bolnicu Northside Hospital, na psihijatrijski pregled. Tamo rade neke dobre stvari. Ostani tamo par dana i pusti da ti Dr. Nichols pomogne. Oni ti mogu dati nešto što ?e ti pomo?i da spavaš i možda ?eš se sljede?e sedmice osje?ati toliko bolje da ?eš se mo?i vratiti na posao. Mislim da bi to bilo najbolje što možemo sada u?initi.”

Nesposoban da jasno razmišlja o drugim mogu?nostima, Ted je prihvatio doktorov prijedlog. Otišao je ku?i, pokupio je tamo par stvari i odvezao se u bolnicu. Psihijatar je ve? ostavio neka uputsva u vezi s njim, tako da nakon što je bio primljen, Ted je primio jednu injekciju a onda je otišao u svoju sobu gdje je spavao sve do sljede?eg jutra. Osje?ao se sigurno znaju?i da se jedan tim dobro obu?enih profesionalaca nalazi blizu njega kao i to da ?e u njegovoj blizini biti i drugih pacijenata dok on bude spavao. Kako je padao u san, Ted je razmišljao o svom hladnom i pustom stanu kojeg je uvijek sve više mrzio kako bi se približavao mrak. Nije mu bilo važno to što u njegovoj sobi nije bilo drugih ljudi koji bi bili s njim, dovoljno mu je bilo to što je znao da su oni tu u blizini, tako da ja ta utjeha dozvolila sedativima da djeluju bez njegovog otpora. To je bio najbolji odmor kojeg je imao nakon mnogo mjeseci.

stranica


18. dio

Prijevod: vjetar


Sred putovanja života naših
došao sam sebi u tami stabala
gdje izravni put izgubljen biješe.

Dante



Tedov sastanak s dr. Nicholsom sljede?i dan doveo je do duge rasprave o tome što bi moglo biti uzrokom njegovih problema. Lije?nikova pitanja pomogla su Tedu u eliminiranju odre?enih o?itih mogu?nosti. "Kako su stvari na poslu Tede?" doktor je pitao. "Je li imate kakvih posebnih problema s poslom, ili možda sa suradnicima? " "Ne baš", Ted odgovori. "Bio sam prili?no sretan na poslu iako u zadnje vrijeme ima dosta razgovora o nekim nadolaze?im promjenama, otkazima. To nije najbolja vijest, ali me nije puno ni zabrinula. U osnovi, uvjeti u banci su odli?ni, razumna satnica i lijep ured. A volim i ljude s kojima radim, oni su super. "

"U redu", kimne dr. Nichols, "to je dobro. Sada, ima li neko drugo podru?je gdje osje?ate da bi stvari mogle biti kriti?no, naprimjer odnos s djevojkom ili nekim ?lanom obitelji? " "Ne primje?ujem ništa specijalno," Ted zatrese glavom "tako da tu nema problema. A i s obitelji se dobro slažem. Zar mislite da ve? nisam prorešetao iste te ideje u nastojanju da si protuma?im? Ja ne mogu izna?i gdje je problem. I ne mogu spavati. Što mi se doga?a?"

"Znamo što vam se doga?a", rekao je dr. Nichols, "patite od stresa. Ponekad su uzroci o?igledni, ali ponekad je potrebno više rada da ih se otkrije. Vaša trenutna situacija na poslu izgleda blago stresna, ali ni drugo što ste mi do sada rekli ne objašnjava tako jake simptome. Što je s vašim drugim aktivnostima? Bavite li se sportom ili hobijem? "

"Provodim doista puno vremena u svom vidovnja?kom radu" prizna Ted objašnjavaju?i ukratko svoju povezanost sa spiritisti?kom grupom. "Potrebno je mnogo emocionalne energije za bavljenje problemima drugih ljudi u nastojanju da im pružim najbolji savjet od duhova. No održavam se u prili?no dobroj fizi?koj kondiciji. Vježbam i pazim što jedem. " "Možda se tamo preoptere?ujete?"
"Sumnjam. Raspored mi je oduvijek ovako natrpan i nikad nisam imao problema kao što je ovaj sad."

"Pa možda onda ova napetost izvire iz dugog akumuliranja malih problema", komentirao je doktor. "Ako zabrinutost oko puno malih stvari dodamo vašem sadašnjem blagom stresu vezanom uz mogu?i gubitak posla, to bi moglo objasniti vaš op?i zamor. Razgovarajmo o stvarima iz prošlosti koje možda još uvijek niste emocionalno riješili. "

Pa krenuše prekapati po doga?ajima iz prošlosti, sve od sukoba s Jill u Sun Valley-u i školskih dana, pa do tranzicijskih previranja u banci. Tako?er su razgovarali i o Tedovoj trenutno pove?anoj konzumaciji alkohola, ali je ubrzo postalo jasno da je pijenje simptom stresa, a ne uzrok.

Još jedno podru?je interesa bilo je i izostatak sretne romanti?ne veze u posljednje vrijeme. Kad je doktor shvatio kako Ted još od Jill nije bio u nekoj ozbiljnijoj vezi sa ženom, zapitao se zašto je to tako.

"Postoji li štogod da vas mu?i u okviru intimnih odnosa?", upita. "Osje?ate li se izolirano, ili kao da vaš osobni život ne ide u ispravnom smjeru?" "Ne, ne mislim tako," rekao je Ted. "prili?no ?esto izlazim sa ženama i volim se dobro zabaviti. Ali ne osje?am se posebno usamljeno, ili pod pritiskom da moram na?i nekoga i skrasiti se. Trenutno više naginjem neobaveznom, manje emocionalnom, a više bezuvjetnom stilu odnosa negoli tradicionalnom. "

Nakon kratke rasprave o prošlosti jedino što je lije?nik mogao ponuditi kao objašnjenje bio je nejasan kumulativni stres iz mnogih incidenata i situacija. Ništa izvanredno se nije isticalo kao ozbiljan problem, iako, da se Ted ispvijedio o epizodama paranormalnih aktivnosti -magli i šoku, vremenu koje nedostaje- lije?nik bi mogu?e druga?ije mislio. Ali se nije. U sebi je ustrajao na vlastitom uvjerenju kako je incident s maglom morao biti san, a nestalo vrijeme je pripisao bolesti, ni ne pokušavaju?i objasniti vožnju od deset milja u nesvjesnom stanju. Bez ovih dodatnih informacija, lije?nik nije imao naznake po kojima bi mogao razlu?iti zašto je Ted bio pod tako ozbiljnim stresom u to vrijeme.

Prepisao mu je sijaset raznih lijekova nadaju?i se da ?e prona?i onaj koji bi Tedu pomogao s nesanicom i iskidanim živcima. Me?utim, nijedan od njih nije polu?io neke trajno pozitivne rezultate. Neki od njih jednostavno nisu imali u?inka, dok su drugi pak izazvali promjene na energetskom nivou ili na nivou njegovog raspoloženja, Ted je osje?ao nelagodu. On nikada nije uživao u u?incima lijekova/droga, ne od no?i s marihuana-hobotnicom, i iako je u zadnje vrijeme poja?ano pio, svejedno mu se nije svi?ao efekt zatupljenosti. Preferirao je svoju normalnu osobnost i stanje svijesti.

Na kraju se ipak jedan od lijekova pokazao u?inkovitim bez smetnji, a tako?er mu je i lije?nik savjetovao da ostane u bolnici još tjedan dana kako bi prisutvovao grupnom savjetovanju.

'Uzmite si još malo ekstra vremena sada ", rekao je, "samo da bi bili sigurni. Iskreno, volio bih vas još neko vrijeme održati podalje od vašeg starog rasporeda u banci. ?ini se da ste u mnogo boljoj formi i može biti da je sve što vam je stvarno bilo potrebno samo nekoliko no?i sna, ali ne bi se trebali zalijetati. Isto tako?er vrijedi i za vaš rad s Marie, sve dok niste sigurni da se opet osje?ate zdravi. "

"Ali morat ?u se prije ili kasnije vratiti tim stvarima," Ted je odgovorio. "To je moj život. Ho?e li to odlaganje na tjedan dana stvarno pomo?i? "

"Mislim da ho?e," doktor je klimnuo glavom. "Osje?am da vam je potreban potpuni prekid, totalna promjena da bi ste povratili svoju staru vitalnost. I grupne sesije su važne. Moglo bi iskrsnuti nešto što smo previdjeli. "

Ted pristade. Ugodno se osje?ao u ustanovi spavaju?i ?vrš?e nego ikad. Kako mu se s povratkom snage vratio i njegov dobar osje?aj za humor uživao je u razgovorima, kako s djelatnicima, tako i sa pacijentima. Dva tjedna njegovog boravka u bolnici su proletjela i Ted je vidno napredovao. No kako bi testirali trajnost ove promjene, lije?nik je preporu?io probni izlet van objekta.
"Mislim da ste spremni za slobodni vikend", rekao je. "Nekoliko dana natrag ku?i, ništa naporno, samo da vidimo kako ?ete se osje?ati. Ako sve pro?e u redu, to ?e nam puno re?i o vašem napretku."

"Dobro," Ted se složio znaju?i da se stvarno oporavio i da sad ne bi trebao opet imati problema u stanu. Ipak, njegova prva reakcija je bio nemir, nejasan poreme?aj u dubini uma kojeg se trudio ignorirati najbolje što je mogao. Odjavio se i vratio ku?i, no njegova prva no? u stanu nije bila ono ?emu se on nadao. ?ak i prije nego se potpuno smra?ilo, Ted je popalio sva svjetla i pokušavao se boriti protiv svoje rastu?e nervoze. Nije se mogao koncentrirati na TV program, ali ga je ostavio da mu pravi društvo, da razbije nelagodu no?ne tišine.

Kako su se sati vukli, Tedova je energija slabila i nervoza ja?ala. Jednom ili dvaput mu je zastao dah i srce neredovito zakucalo kao po?etak napada panike i Ted se morao boriti za kontrolu. Trebao mu je odmor i bez obzira koliko dugo odga?ao na kraju ?e morati i?i u krevet. Progutao je svoj sedativ o?ekuju?i efekte, a onda nevoljko krenuo prema vratima spava?e sobe.

Soba je bila briljantno osvijetljena, ?ak i s no?nom lampom koja sjaji u kutu, ali je odisala krivo i hladno. Obavio je sve pripreme, pranja, ?etkanja i ušao u krevet ugasivši svjetla iznad glave. Bio je previše umoran da bi držao o?i otvorene, ali ?im je legao, sje?anja i slike preplavila su mu um. Soba mu nije dozvoljavala da zaboravi. Povratak u sobu gdje je imao iskustvo s maglom i šokom od svjetle?eg štapa ga je toliko duboko poremetio da nije mogao spavati. ?ak ni lijekovi nisu djelovali, a njegov strah, bezobli?an i neumoljiv, rastao je preko svake mjere. Manje od deset minuta nakon što je pokušao zaspati Ted je bio na nogama i potpuno budan, ponovno u dnevnom boravku, što dalje od kreveta koliko je mogao biti. Ostao je budan cijelu no? nemirno prešetavaju?i uokolo, puše?i, gledaju?i TV, bilo što samo da ubije vrijeme.

Sljede?e no?i opet ista pjesma -nema spavanja, nema odmora, samo neobjašnjiva anksioznost. I njegova se depresija osvetni?ki vratila zamra?uju?i sve unutar njega. Po svršetku tre?eg dana, Teda iznenada obuzme osje?aj kako on jednostavno ne želi nastaviti živjeti. To nije bila svjesna misao, ali odjednom se to ?inilo kao jedini mogu?i bijeg od vlastite mizerije.
"Jednostavno ?u samo svršit sa svim tim", kazao je sam sebi, a onda se uputio na balkon i prekora?io na vanjsku stranu ograde.
Od zemlje su ga dijelila samo dva kata i nije ga strah naveo na premišljanje da li da sko?i ili ne. U stvari, on se osje?ao ?udno lišen emocija, kao da je dio njegovog uma ve? bio na udaljenosti. Njegove misli bile su samo one logi?ne, pitanja izvršenja i reperkusija. Nije bio siguran da li ?e ga pad s te udaljenosti ubiti, i pitao se ho?e li nehoti?no polu?iti njegov smještaj u mentalni azil ako ne uspije umrijeti.

Naginju?i se sa ograde Ted se osvrne uokolo i primijeti neka stabla u neposrednoj blizini iza sebe i još jedan balkon. Netko je stajao tamo promatraju?i ga i ta spoznaja pokrene reakciju u Tedu vra?aju?i ga natrag u stvarnost.

Stranac na balkonu buljio je napeto u njega za trenutak i onda povikao: "Hej, ?ovje?e, što radiš to tamo?" Osje?aju?i se krivim i osramo?enim svojom nevoljom, Ted se pitao što bi mogao re?i, a da ne oda svoje suicidalne namjere. Me?utim, cijela situacija je bila prili?no o?igledna i stranac je bio vidno uzbunjen. "Ne?ete sko?iti, zar ne?" vikao je. "Ne," uzvikne Ted nazad trude?i se zvu?ati što ležernije, "ne, samo sam se malo zra?io. Sve je u redu, stvarno." Bila je to komi?no apsurdna izjava obzirom na njegov prekarni preko-ogradni položaj, ali je bio previše usplahiren da bi izletio s ne?im boljim.

Vidjevši sebe tu?im o?ima, Ted se osjetio posramljen svojim djelovanjima i slabostima iza njih. Posti?en, popeo se natrag preko ograde i otišao unutra na sigurno. Smiješao je jaki kotel pi?a ignoriraju?i pritom upozorenja vezana uz konzumiranje alkohola i sedativa zajedno i ponio ga natrag van na balkon. S ?ašom u ruci mahnuo je strancu koji je još uvijek s druge strane napeto promatrao i ?ovjek mu odmahne nazad. Nasmiješili su se jedan drugome, i trenutak o?ajanja je minuo. Ted je popio i drugi koktel i nakraju zaspao po prvi put u tri dana. Me?utim kad se sljede?eg jutra probudio, još uvijek je mogao osjetiti dezorijentiraju?e u?inke lijekova i alkohola.

"Dragi Bože," mislio je potreseno, "mogao sam odapeti sino?! Prvo akrobacija na balkonu, a zatim i pilule sa žesticom."

Ako se mogao tako strašno raspasti u tako kratkom vremenu, Ted je shvatio, tad nije bio spreman iza?i iz bolnice. Prag samouništenja je bio zastrašuju?e blizu, a on nije imao povjerenja u sebe da bi ?ekao da produženi vikend istekne do kraja. Previše nervozan da bi vozio, nazvao je ro?akinju. "Catherine", rekao je, "mogu li te zamoliti za uslugu? Trebam te da me odvezeš negdje. Nisam u dovoljno dobroj formi da to osobno u?inim."

Stigla je pola sata kasnije puna pitanja na koja je on izbjegao odgovoriti, te ga odvezla natrag u Northside. Iako je bio dan ranije nego što je bilo planirano da se vrati, Ted se prijavi natrag na odjel. Catherine je nakratko ostala u posjeti, ali Ted je žudio da ga ostavi. Sve što je je htio bio je njegov prekrasni krevet i sigurnost njegove napu?ene okoline. Opet je zaspao, duboko, debelo u sljede?i dan.

U ponedjeljak, kada je lije?nik bio u viziti, Ted mu ispri?a o vikendu. "Prošao sam kroz pakao", rekao je. "Bio sam toliko uznemiren da sam kona?no došao do to?ke u kojoj nisam mislio da bih mogao nastaviti živjeti." "Što je to?no bilo to što vas je toliko uzrujalo?" pitao je doktor. "To je jednostavno to" slegne Ted, "Ne mogu uperiti prstom ni na što posebno. Bio sam u redu sve do vremena za spavanje, a što se više mra?ilo sve lošije sam se osje?ao. "

Nijedan od njih nije shva?ao zašto je ostajanje nasamo tamo u stanu Teda dovelo na rub samoubojstva. Bilo mu je nemogu?e opustiti se i spavati u stanu, ali kad se jednom vratio na odjel psihijatrije to mu nije bio nikakav problem, a to nije bilo dosljedno. Na kratko si je dopustio da se upita ima li njegova zabrinutost i ostalo kakve veze sa sje?anjem na maglom ispunjenu no?. Ali to se odigralo tako davno prije ovoga da Ted nije mislio da bi to mogao biti uzrok sadašnjeg stresa, pogotovo jer dosad nije bio. Osim toga, kako bi ga, samo no?na mora ili susret sa spiritualnim vodi?em, mogli tako duboko uznemiriti?

Na prijedlog njegovog lije?nika Ted pristade ostati u bolnici još tjedan dana i za to vrijeme je postao vrlo angažiran u grupnim terapijama. Mnogo snage je crpio iz vježbi programa (asertivnosti http://www.verte.hr/seminar/pdf/SeminarASERTIVNOST.pdf) i njegovo se op?e stanje uma uvelike poboljšalo. ?ak se i njegova vidovnja?ka sposobnost ispoljavala na pozitivan na?in kad bi se zatekao u interakciji s drugim pacijentima. Jedan od njih bila je i srednjovje?na žena koju je njezina k?er srednjoškolka zatekla sa glavom u pe?nici onesvještenu od plina. Trebalo joj je nekoliko dana da se fizi?ki oporavi, a zatim je dovedena na sesije. Ted je primijetio kako je bila povu?ena tijekom sastanaka. Bez obzira što bilo tko drugi rekao, ona je i dalje šutila, sjedila sama podalje od grupe i plakala. Odbijala je drugima re?i išta o sebi ili svojim problemima ili zašto je htjela umrijeti.

Promatraju?i je jedan dan, Ted je imao vidovnja?ki uvid. Vidio je jasnu viziju vremena, mjesecima prije, u kojem je ta žena bila silovana tijekom provale u njen dom. I još je vidio da ona nikada nikome za to nije rekla, niti svojoj obitelji, ni lije?niku ili policiji. Iz toga je mogao razumjeti zašto je žena bila toliko povu?ena i koliko su složene njene emocije postale dok je nastojala sakriti svoju traumu zbog straha od reakcije njezine obitelji. Ted je oklijevao otkriti ove informacije, pa je umjesto toga, tijekom terapija, pokušao navoditi raspravu na takve sli?ne doga?aje, nadaju?i se da ?e žena odreagirati.

To nije funkcioniralo. Žena je odbila zagristi mamac i nije postajala nimalo bolje. Ted je napokon shvatio da nema drugog izbora nego joj re?i što je vidio u viziji. I prije je uvijek morao unaprijed donositi neke osjetljive odluke o tome što od vidovnja?kog ?itanja otkriti, a što zadržati za sebe, a u ovom slu?aju se osje?ao vrlo sigurnim u to kako ?e žena od toga imati koristi. Dokle god se ne suo?i sa situacijom, ne?e je mo?i ostaviti iza sebe. "Mislim", rekao joj je, "da ste vi žrtva silovanja. I mislim da se osje?ate toliko osramo?eno, toliko strašno u vezi toga, da je to upravo ono što s vama nije u redu. Vi jednostavno ne želite govoriti o tome i istjerati te osje?aje na površinu."

Žena je izgubila kontrolu, negirala je sve proklinju?i ga zbog uplitanja. Postala je toliko histeri?na da su joj morali dati sredstvo za umirenje i pole?i je u krevet. Ted se, naravno, osje?ao odgovornim obzirom da to nisu bili rezultati koje je on o?ekivao, i zažali što je progovorio. ?ini se ironi?nim da mu njegov dar vidovitosti dozvoljava da raspozna probleme drugih, ali mu ne otkriva ni traga o njegovim vlastitima, pomisli sjetno.

Sljede?eg dana, me?utim, žena mu se zahvalila što ju je prisilio da se suo?i sa problemom. "Ja nikada ne bi bih bila u mogu?nosti to sama u?initi", rekla je zahvalno, a Ted je s velikim olakšanjem promatrao ubrzanje njenog oporavka.

Djelatnici bolnice koji su svjedo?ili cijelom doga?aju bili su fascinirani i razgovarali su o tome s Tedom. U povjerenju im je priznao da ima neke vidovnja?ke sposobnosti i bio je iznena?en njihovim ozbiljnim interesom. Iako ga djelatnici nikad nisu izri?ito tražili za pomo? nakon toga, namjerno su nekoliko vrlo specifi?nih slu?ajeva upravili u njegovom smjeru. I svaki put se ista stvar dogodila. Ted bi dobio o?itanje osobne situacije te ga iznio. Pacijent bi ljutito zanijekao informacije i prošao kroz velike prevrate, govore?i mu da gleda svoj posao, ali tada bi zapo?eo proces ozdravljenja. Njegova preciznost zbunjivala je medicinsko osoblje. I nitko nije ni pitao Teda da se odjavi iz bolnice dok se sam nije osje?ao spremnim.

Na kraju je u bolnici ostao tri mjeseca, ne samo zato što je osobno imao koristi od terapije, spavaju?i dobro po no?i i zacijeljuju?i i um i tijelo, nego i stoga što je stekao dobre prijatelje tamo i poslužio u pozitivne svrhe kroz djelovanja unutar grupe.

Vidio je neke od bolesnika koji su se brzo oporavili zahvaljuju?i vidovnja?kim informacijama koje je bio u stanju podijeliti s njima i to ga je ispunjavalo zadovoljstvom. Ali nije bilo nikoga tko bi to isto u?inio za njega. Kada je odlu?io da je spreman opet biti sam sa sobom, lije?nik preporu?i Tedu da uzme godišnji dopust, ode ku?i svojim roditeljima i dopusti da mu se snaga u potpunosti povrati. Ted spremno pristade i zatvori svoj stan prije nego što su roditelji došli da ga pokupe. Slijede?a tri mjeseca je proveo obilaze?i stare prijatelje i ro?ake, osje?aju?i se svakog dana ja?im. Ta vezivanja vratila su mu osje?aj normalnosti i kontrole, a iz te nove perspektive Ted je shvatio da više nije želio nastaviti s bankom i upasti natrag u stresne situacije koje su o?ito dovele do njegovog kolabiranja. Tako da kada se vratio u Atlantu njegov plan je bio da najavi otkaz i uvježba nekog tko ?e preuzeti njegovo radno mjesto.

Me?utim, dužnosnici banke odmah su mu dali do znanja da on ustvari više uop?e nije dobrodošao, ne nakon njegovog sputavanja na psihijatrijskom odjelu. Nije imalo nikakvog zna?aja da je Tedovo „predavanje“ bilo potpuno dobrovoljno, niti da je njegov problem potekao od stresa, a ne od mentalnog poreme?aja. Kao i mnogi neinformirani ljudi, dužnosnici zaduženi za osoblje bolovali su od istog stereotipnog straha od "lu?aka". Tako da ?ak i prije negoli je Ted uspio podnijeti ostavku, savjetovan je da ga tvrtka smatra nesposobnim za rad. Umjesto da ga prime natrag u službu, ponudili su da ?e ga staviti u svoj program invalidskog bolovanja i preporu?iti ga za trogodišnji pla?eni odmor.

Ted, naravno, nije mogao biti sretniji. S ovom financijskom sigurnoš?u bio je slobodan vratiti se u Alabamu, osnažiti se i provesti neko vrijeme sa svojim ostarjelim roditeljima. Prvu godinu Ted je uživao u svojim obnovljenim obiteljskim vezama i nastavljenim starim Tuscaloosa- prijateljstvima. Ali na kraju je postao nemiran i htio je više od svog života. Budu?i da je njegov dohodak bio redovit ?ak i bez rada, odlu?io je poduzeti neka rekreacijska, terapijska putovanja i istraživanja. U vrlo kratkom vremenu Ted je posjetio mnoga mjesta, kao što su Californija, New York, Florida, Karipske otoke i Gvatemalu. Njegove putešestvije priredile su mu mnoge pustolovine, ali niti u jednom trenutku nisu se odigrala nikakva daljnja paranormalna iskustva.

Vjerovao je da što god da su spiriti bili radili s njime, sve takve stvari su sada bile izba?ene iz njegovog života jer se on više nije petljao u aktivnosti spiritisti?ke grupe. Do kraja 1981. osje?ao se emocionalno jak i spreman za povratak na posao. Preuzeo je vo?enje renomiranog restorana u Tuscaloosi i odustao od zadnje godine prihoda od bolovanja. Naredne tri godine njegov život je bio sretan i bez ve?ih uzbu?enja, ispunjen tipi?nim zadovoljstvima bliskih obiteljskih kontakata i komfornog društvenog života. Bilo je problema, naravno, ali oni su bili samo normalne situacije, a ne nadnaravni doga?aji.

Održao je tako?er i kontakt s Marijom, i ostali su bliski prijatelji iako on više nije bio s grupom. Razumijela je i podržavala njegovu odluku da ne nastavi s vidovnja?kim radom. Danak koji je osjetio da je bio napla?en od njega bio je prevelik, objasnio je, i sve što je sada htio bio je jednostavan, sretan život.

Marija se složila s njim, ali je imala i poruku za prenjeti od spiritualnog vodi?a. "Vidim da ?eš nastaviti svoj rad u budu?nosti", rekla mu je jednom.

"Možda je tako," Ted je odgovorio: "tko zna što ?e se po putu dogoditi? No, budu?i da sam bio natrag doma i držao se podalje od ikakvog ?itanja, nisam bio izložen stresu i moje zdravlje je odli?no, a ja ga ne bih htio nikako druga?ije. Drago mi je da je s vidovnjaštvom svršeno."

stranica

19. dio

Prijevod: Gordan


Ako ovaj savjet ili ovaj rad bude od ?ovjeka,
ne?e do?i do ni?eg; Ali ako ?e biti
od Boga, ne možeš ga odbacitit.

St. Paul


U sije?nju 1984, sve se jure?i vratilo. Nakon gotovo tri godine života bez paranormalnih upada, Ted je mislio da se oslobodio takvih stvari, ali jedna kratka vizija te zimske ve?eri, još jednom mu je pokazala da je njegova sloboda bila iluzija. U okruženju snova, Ted je vidio malog ?ovjeka, navodno Meksikanca, odjevenog u meksi?ku odje?u sa slamnatim šeširom, malim brkovima, tamnom kožom i kosom. Ništa se doista nije dogodilo u snu, nikakva poruka nije dostavljena, samo prisustvo stranog, tihog, mo?nog malog ?ovjeka. San mu se nakon toga ponavljao jednom ili dva puta tjedno. Ted je odmah povezao ?ovjeka sa vidovitom porukom koju mu je Marija dala u o?itanju nekoliko godina prije. Rekla mu je da ?e se u budu?nosti pojaviti duhovni vodi? po imenu Raphael, da ?e raditi s njim i primio je kontakt od takvog entiteta. Pitao se dali su Raphael i mali Meksikanac jedan te isti, ali sve što je imao do sada je samo prisustvo, bez poruke.

Tada su se snovi po?eli mijenjati. Meksikanac mu je po?eo davati informacije i Ted u snu nije imao izbora do slušati. Bio je zbunjen o onom što je ?uo, iako je poruka bila jasna, nije razumio razlog koji stoji iza nje. Raphael mu je, kao što je Ted mislio da je, uzastopno dostavljao jednu jedinu poruku. “Moraš oti?i iz Alabame,” insistirao je u snovima. ”Moraš oti?i u New Mexico.” “Zašto New Mexico?” upitao je Ted. Nikad nije razmišljao o tako dalekom odlasku, ne od Doline sunca, a pogotovo ne u mjesto za koje je mislio da je prazno i suhoparno. “Moraš oti?i u Albuquerque,” odgovorio je Raphael, ignoriraju?i pitanje. Sve je ovo Teda u?inilo znatiželjnim, ali nije shvatio ozbiljno poruku i nije imao zapravo namjeru slijediti Raphaelove naredbe. Snovi nisu bili toliko uznemiruju?i, kao mnogi iz prošlosti i kao vizije. Ipak, Raphael je bio uporan posjetioc, pojavljivaju?i se u snovima i podsti?u?i Teda da krene. Došao je i do to?ke gdje mu je naveo datum kad bi Ted trebao otputovati u New Mexico. “Želio bi da Raphael jednostavno odustane,” Ted se nasmijao dok je govorio prijatelju o tim snovima. “Nema šanse da odem u New Mexico, ?ak i da želim. Imam obaveza prema mom poslu i restoranu. Mislite li da bi duhovni svijet znao o takvim stvarima.”

Me?utim, nekoliko dana nakon ovog razgovora, Ted je imao nezgodu na poslu i ozlijedio donji dio le?a. Otišao je do kiroprakti?ara po pomo? zbog kroni?nih bolova i doktor mu je savjetovao da uzme odmor od nekoliko tjedana, dalje od posla. U tim tjednima nije imao ništa za raditi, osim ubijati vrijeme. Ted je odlu?io da iz znatiženje krene s tim i odputuje u New Mexico. Ipak, insistirao je na tome da cijeli put nije ništa više nego odmor. Odbio je vjerovati da su poruke iz snova bile ozbiljne. Sve što je htio je da leži, tako da mu se le?a oporave kao što je doktor preporu?io. Osim toga, njegovi dugogodišnji planovi na poslu ne?e pobije?i. Bio mu je obe?an dio vlasništva u budu?im poslovnim proširenjima, ali ništa se za sad nije kretalo u tom smjeru. Kada je izledalo kao da obe?anje ne?e biti održano, Ted je to shvatio kao znak da se ponovo zaputi u svijet i potraži nešto bolje. U restoranu je dao do znanja da ?e oti?i na dopust, spakirao je nešto stvari i odvezao se iz Alabame u pratnji svog dobrog prijatelja. Ispostavilo se kao prili?no zanimljivo da je Ted otišao od ku?e na isti datum kojeg mu je dao Raphael. Protuma?io je to slu?ajnoš?u. Ted je u New Mexicu imao nekoliko daljnjih ro?aka za posjetiti. Dok je bio kod jednog od njih, imao je još jedan san u kojem se susreo sa upornim Raphaelom, koji mu je donio još jednu zapovijed. “Moraš podnijeti poslovnu biografiju,” rekao je Tedu, kao da je to normalna stvar za nekoga u sombreru i meksi?koj odje?i da raspravlja o tome. I rekao je Tedu ime jedne tvrtke koju da kontaktira, kao i to?an datum slanja biografije. Od sada, Ted je bio sklon posvetiti više pažnje savjetima malog ?ovjeka i savjesno je poslao biografiju na taj datum. Nije znao da li da se osje?a iznena?en ili ne kad je tvrtka odgovorila i zatražila od njega da do?e na razgovor. Brzina tih doga?aja ga je iznenadila i pristao je na razgovor.

Te no?i se opet pojavio Raphael i ovaj put mu je savjetovao da ?eka do sljede?eg utorka za razgovor, a ne na datum koji je zatražila tvrtka. Odlu?an da slijedi taj scenario, Ted je pristao i nazvao tvrtku da odgodi razgovor kao što mu je savjetovao Raphael. Kada se sastao sa upravom tvrtke, razgovor je završio u redu i Tedu je re?eno da ?e odmah biti obaviješten o njihovoj odluci. Ali, nekoliko je dana prošlo bez o?ekivanog telefonskog poziva, a on se po?eo osje?ati glupo što je poslušao savjet španjolske izmišljotine njegove mašte. U stvari, odustao je od nade i zaklju?io da su snovi bili nedosljedni, no u me?uvremenu je opet intervenirao Raphael. “Nemoj se obeshrabriti,” reako je Tedu. “Ne smiješ oti?i. Ne smiješ se vratiti ku?i. Bi?eš kontaktiran i primi?eš ponudu za posao i moraš je prihvatiti.” Poruka je bila toliko uporna da je Ted nevoljno odgodio odlazak, davaju?i Raphaelu još jednu šansu. Prošla su dva dana, a još nije bilo odgovora od tvrtke. Kona?no, zbog nestrpljivosti da se ili vrati u Alabamu ili da dobije posao, Ted je nazvao tvrtku. Tajnica mu se ispri?ala zbog kašnjenja i rekla mu da je ?ovjek s kojim je imao razgovor bio neo?ekivano odsutan. Vratit ?e se u ponedjeljak u kancelariju, objasnila je i nadala se da ?e Ted biti još malo strpljiv. Tajnica mu je tako?er rekla da je njegov telefonski broj bio zagubljen, pa je bilo nemogu?e za nju da ga kontaktira u vezi kašnjenja. U ponedjeljak ujutro, kao obe?ano, Ted je dobio telefonski poziv i poziv da do?e na posao, po?evši ve? od narednog dana. Bio je u euforiji zaljubivši se u prelijepo okruženje i spremno je prihvatio posao. “Raphael je bio u pravu,” mislio je. “Ovo ?e biti dobra promjena. Ionako sam bio predugo kod ku?e.” Prijatelj sa kojim je Ted putovao, ponudio mu je da ?e oti?i u Alabamu i donijeti mu sve njegove stvari koje bi mu zatrebale, na što se Ted složio. Tjedan dana kasnije, prijatelj se vratio sa njegovim stvarima, a Ted je obavijestio svog poslodavca u restoranu, objašnjavaju?i mu da ?e njegov "dopust" biti trajan. Posao je uspio i Ted je osje?ao da je donio pravu odluku. Raphaelovi savjeti su bili poslušani i kad je Ted odreagirao na njih, mali Meksikanac je nestao iz njegovih snova. Ted se brzo ustalio u novoj rutini i utvrdio se u Albuquerqueu. Kupio je kamp ku?icu i postavio je u prelijepom parku na rubu pustinje i uživao u veli?anstvenosti Sandia Mountains u daljini.

Kao dio promjena u novom životu, Ted nije govorio o svojim vidovnja?kim talentima i po prvi puta u devet mjeseci, njegov život je išao glatko, bez bilo kakvih stranih epizoda. U stvari, nije mislio o paranormalnom sve do jednog dana kad je Judy, jedna od Tedovih suradnica, spomenula da su ona i njezin muž nedavno svjedo?ili jednom neobi?nom doga?aju. “Bili smo na putu iz grada preko vikenda,” rekla je, “prema Estanciji. Vozili smo se po maloj autocesti sa dva traka. Vozili smo po mraku i bilo je oko osam nave?e, kada se odjednom nebo osvjetlilo skroz oko nas. U nekoliko sekundi, mogli smo vidjeti osvjetljenu okolicu, baš kao po danu! ?ak je i unutrašnjost auta bila ispunjena svjetlom. ”I tada odjednom, kao što se i pojavilo,” nastavila je Judy, “isto tako je i nestalo. Sve je bilo opet u mraku. Bilo nam je ?udno, pa smo muž i ja stali da vidimo što se doga?a. Oboje smo izašli i pogledali prema gore da vidimo da li avion, helikopter ili što ve? stvara to jako svjetlo. Ali nije bilo ni?eg, ?ak niti dolaze?eg auta iz bilo kojeg smijera.” Ted i ostali su radoznalo slušali, pitaju?i se što su to ona i Joe vidjeli. “Valjda je bio NLO,” zaklju?ila je Judy. “Nismo ga vidjeli direktno, ali što bi se drugo moglo pojaviti i nestati tako brzo? I što bi moglo osvijetliti nebo na taj na?in?” “Sjajno!” odgovori Ted. Sjetio se odjednom da nije poznavao nikog ko je vidio NLO osim Maje. Judini prijatelji su uzbu?eno slušali iskaz i postavljali mnogo pitanja o tom doživljaju, samo Ted nije rekao ništa. Mislio je na Maju i udaljenom objektu kojeg je prije mnogo godina vidio kako lebdi nad planinom iznad Doline sunca. Maja ga je tamo uputila sa sigurnoš?u da ?e vidjeti NLO, ali u to vrijeme nije mogao osjetiti pravu prirodu objekta. Nikad nije bio uvjeren da je to bio NLO, iako je Maja insistirala da jeste. No, budu?i da nije bila prisutna, zapitao se, kako bi ona mogla znati? Osim toga, ni Ted nije bio siguran da vjeruje u postojanje takvih stvari. Uostalom, vlada je konstantno negirala NLO vi?enja. Me?utim, sada je znao da Judy nije lagala i nije znao što misliti.

Nedugo nakon toga, Ted je poštom dobio knjigu od svoje ne?akinje u Alabami. Cijenio je njezinu obzirnost, ali kad je pogledao korice knjige, nije je uspio na?i posebno privla?nom. Ime joj je bilo OUT ON A LIMB (U raskoraku) i napisala ju je Shirley MacLaine. Me?utim, njegova ne?akinja je ubrzo nazvala i pitala ga da li je knjiga stigla. “Pro?itala sam je,” rekla je oduševljeno, “i ti je moraš tako?er pro?itati Tede.” “Zašto?” zapitao se. ”To je tako ?udno,” odgovorila je, “ali ?itaju?i prvi dio, podsjetilo me na tebe. Sje?aš li se stvari koje si nam govorio o godinama provedenim u Dolini sunca?” “Naravno, ali o kojim to to?no stvarima?” “Vidjet ?eš,” odgovori ona. “Ti samo pro?itaj knjigu i tada ?emo ponovo razgovarati.” Zbog pobu?ene znatiželje, Ted je po?eo ?itati knjigu i uskoro je postalo jasno zašto mu ju je njegova nje?akinja poslala. U jednom dijelu pri?e, MacLaine je pisala o izvanzemaljskoj ženi, zvanoj Maja, iz planinskog dijela Južne Amerike. Ted je bio zapanjen. Opis MacLaineine Maje se u potpunosti podudarao sa mladom, lijepom ženom koju je poznavao u Dolini sunca. Sve što je ?itao o njoj - ponašanje, razgovor, misterija - ?inilo se isto kao i s njegovom Majom, pa ?ak i neki doga?aji u knjizi su mu bili ?udno poznati. Ted zasigurno nije mislio o Maji kao o nekoj vrsti vanzemaljca, nego kao o jako neobi?noj osobi, dragoj prijateljici, od koje je saznao neke važne stvari. Me?utim, ova knjiga ga je natjerala da se osvrne natrag na one mjesece sa Majom i preispita cijelu situaciju pažljivije. Kako je mogao biti tako blizu nje a ipak nije znao ništa o njoj, ?ak ni prezime? Zašto nije bilo zapisa o njenom zaposlenju u uredu i što bi on doista vjerovao iz njezinih fantasti?nih opisa mjesta i na?ina na koji je njezin narod živio? Zaželio je kontaktirati Shirley MacLaine i re?i joj da je on tako?er poznavao tu Maju i bio duboko pogo?en njihovim odnosom. To je bilo jedno uzbu?uju?e otkrovenje. Ted je odmah nazvao ne?akinju i razgovarali su o svim detaljima susreta koje je davno imao sa Majom. Nazvao je i Mariju, koja je bila intrigirana Tedovim mogu?im pronalaženjem Maje. “Ne pridajem mnogo pažnje NLO-ima i svemu tome,” odgovorila mu je Marija “ali je to u najmanju ruku iznena?uju?a slu?ajnost.” “Ne, ne mislim da jeste,” odgovorii je Ted, “nije slu?ajnost, Marija.

Sje?am se još ne?ega, nešto što se dogodilo još u Atlanti i možda ?eš se sjetiti da sam govorio o tome tada. Bio je jedan tip Mark, koji je bio prijatelj od nekih ljudi koje sam poznavao, pa sam i njega tako?er malo bolje upoznao. Mark je tada imao problema sa alkoholom i jedno vrijeme, kad je pijan jednostavno nestao na nekoliko dana, njegovi prijatelji su me zamolili da iskoristim svoje vidovnja?ke sposobnosti da ga na?em.” “Ovo zvu?i poznato, u redu,” odgovori Marija, “ali jednostavno se ne mogu sjetiti detalja što se dogodilo.” “Pa, skoncentrirao sam se i dobio sliku starog motela u gradu, pa sam se tamo i odvezao,” nastavio je Ted, “i Mark je bio tamo. Stalno je bio pijan i bio je u jako lošem stanju. Napokon sam ga dovoljno otrijeznio da bih porazgovarao s njim o njegovim problemima i tada mi je rekao o ženi u koju je bio zaljubljen, ženi koju je upoznao u Texasu, koja je bila prekrasna, preplanula, ?udesna. Žena po imenu Maja. Opisao ju je i po izgledu je bila kao i moja Maja i mislio sam da je to neka ?udna slu?ajnost. Mislio sam, koliko samo može biti Maja? Ona moja Maja je bila jednostavno jedinstvena za mene da bih vjerovao da bi ih bilo više, kao kopije ili nešto. Ali sada je tu bila MacLaina Maja, i neznam što se to dovraga doga?a.” Marija nije imala odgovor, kao ni niko drugi. Nije bilo nikoga u Albuquerqueu s kim bi mogao razgovarati o tim osobnim otkrivenjima. Osje?ao je da bi mu samo oni kojima je davno rekao za Maju, vjerovali i shvatili koji mu je šok knjiga OUT ON A LIMB priredila. Nije htio da niko od njegovih novih prijatelja, za koje je bio obi?an Ted, misli da je lud ili da izmišlja pri?e nakon ?itanja knjige. Zato je to sve zadržao za sebe. Bez obzira koliko se on našao za?u?en NLO -ima i vanzemaljcima, nakon toga, nije ni s kim podjelio svoje misli.

Godina je prošla normalno, sve do incidenta 1985.g., kada su ga posjetili prijatelji iz Alabame. Nekoliko dana nakon njihovog dolaska, Ted se probudio ujutro u pola ?etiri sa jakim kucanjem srca. Lagano ustaju?i iz kreveta, pogledao je uokolo kamp ku?ice na bilo kakve znakove ne?ega krivog. Svi njegovi gosti su mirno spavali ali Ted je imao osje?aj da je nešto ili neko vani. Otišao je pogledati van, na terasu. U no?i, mogao je vidjeti promet na autocesti u daljini i tada je podigao pogled prema gore. Iznad njega je bila crna praznina ovalnog oblika, naglašena izme?u zvjezda. Nije bilo nikakvog zvuka, niti o?itog objekta, samo savršena tmina, kao da su zvijezde izbrisane. Mislio je da je to ?udno, pa se vratio u unutra i probudio jednog od prijatelja, mole?i ga da iza?e van vidjeti taj strani fenomen. Ali dok su se vratili na terasu, ovalna praznina je nestala i nebo je djelovalo potpuno normalno. Iz nekog razloga, to vi?enje je Teda u?inilo veoma nervoznim, pa je zapalio cigaretu i govorio neko vrijeme, ponavljaju?i prijatelju detalje onog što je vidio.

Nekoliko je mjeseci prošlo bez nekih poteško?a a jesenje no?i su postale hladnije. A onda jednom opet, Ted se probudio usred no?i i ustao iz kreveta. Njegovo je srce ludo tuklo. Instinktivno je ispustio glasan urlik, istr?ao na terasu, nekontrolirano se tresu?i. Jedan od susjeda se probudio od urlika, upalio svjetlo i izašao napolje, gledaju?i zabrinuto uokolo. “Što nije u redu?” povikao je. “Da li si u redu?” Još uvijek drhte?i, Ted je odgovorio nervozno klimaju?i, “Da, samo sam imao no?nu moru. Žao mi je što te gnjavim.” Odjednom je osjetio jaku hladno?u i tada shvatio da nosi samo donje rublje i požurio natrag u ku?icu. No nije se mogao smiriti i njegov je strah bio toliko jak, da je puše?i prosjedio ostatak no?i, sve dok se nije razdanilo. Polako se po?eo sje?ati dijelova no?ne more, iako u to vrijeme nije bio siguran da li je doista spavao kada se to dogodilo.

Sjetio se da je bio odveden nekamo, iznad kamp ku?ice i gledao dolje na nju ispod. Osje?ao se svjesnim i prizor je izgledao stvarnim. Sjetio se brzog kretanja od tog mjesta i gledanja svjetala koja su kratko vrijeme letjela pokraj njega prije zaustavljanja. U toj to?ci, Ted je gledao dolje na pust teren u kojem je sve bilo pomješano u nejasnu žu?kastu boju. Vidio je ameri?ku komoljiku i tada je vido velik kompleks objekata, okružen visokim zidom. Unutar zida bile skupine ljudi, skupljeni kao stoka u malom toru. Kako se približio, Ted je vidio ženu i mladi?a kako potpuno nepokretni sjede zajedno u prepunoj prostoriji. Kako se još više primakao, osjetio je da im se može još približiti i dotaknuti ih. Odjednom ih je htio protresti da se probude, iako nije znao zašto. Okrenuo se prema nekom koga je mogao vidjeti i rekao, “Ne možete to raditi mojim ljudima! Postupate s njima kao sa stokom!” “Vi postupate tako sa stokom,” odgovorila je nepoznata osoba. “Zašto mi onda ne bi mogli postupati tako s ljudima?”

Sljede?a stvar koju se Ted sje?a je bila da je histeri?no vrištao i tada se probudio u krevetu. Sjede?i nervozno na terasi na jutarnjem suncu i pokušavaju?i na?i smisao tih sje?anja, Ted je tako?er osjetio da je bio na drugom podru?ju, unutar podzemnog kompleksa. Što god je vidio da se doga?a s ljudima, podsjetilo ga je na stoku. Danima poslije toga, doživljavao je snažne osje?aje ljutnje i straha. Nije mogao dobro spavati i opet je nakon nekoliko godina posegnuo za sedativima, koji bi mu dozvolili da se odmori i nastavi funkcionirati na poslu. Zabrinuo se da ?e skliznuti natrag u stresno stanje koje ga je dovelo do kolapsa u Atlanti. Tako?er se bojao da je duhovni svijet još jednom imao namjeru ometati ga i upletati mu se u normalan, sretan život kojeg je imao u Albuquerqueu. O?ajni?ki se protivo tome. Me?utim, kako je nekoliko mjeseci prošlo bez daljnjih incidenata, Ted se polako po?eo opuštati, ponovo dobro spavaju?i i zahvaljuju?i višim energijama povratio se u jedan duševno zdrav i nekompliciran život. Nije bilo više ?udnih oblika u nebu i na kraju, zastrašuju?a sje?anja na onaj kompleks i ljude u toru, tako?er su izbljedila. Sa upornom vjerom, rekao je sebi da je oslobo?en paranormalnog. Negdje, možda u drugoj dimenziji, mora da su duhovi bili zabavljali. Gledaju?i dolje na Tedovo prijanjanje ka o?ajni?kom vjerovanju da je mogao živjeti svoj život normalno u svakodnevnim uvjetima, mora da su se pitali koliko se dugo on mogao zavaravati sa takvim idejama. Nije bilo važno to što je Ted odustao od vidovnja?ke grupe i vidovnja?kih seansi i što je držao svoj neobi?an talenat u tajnosti od okoline. Kada duhovi odlu?e da nastave njihove planove u vezi s njim, Ted je nau?io da nije imao izbora, nego da ih slijedi.

Njihov povratak je bio najavljen u vizionarskom snu kojeg je Ted imao u januaru 1986. Kad je san završio, probudio se sa jasnim sje?anjima detalja. Putovao je po državi, kada je ugledao znak na kojem je pisalo “Amarillo, Texas.” To je bilo sve ?ega se sjetio ali instinktivno je znao da je poruka bila proro?anska. Sile koje su poslale Raphaela, sa njegovim požurivanjem prema New Mexicu, opet su se služile starim trikovima, shvatio je Ted. Pitao se zašto imaju tolki interes za njegovo mjesto boravka i nikada nije shvatio zna?aj njegovog preseljenja u Albuquerque. Ali poruka na cestovnom znaku je bila jasna. Preseliti ?e u Amarillo, iako nije imao naznaka kada ?e se to dogoditi. Odgovor mu je došao nekoliko tjedana kasnije. Njegov nadzornik ga je pozvao u ured i rekao mu da je tvrtka upravo kupila nekoliko objekata u Teksasu. Nalet uzbu?enja prošao je kroz Teda kada je shvatio što ?e do?i sljede?e. “Jedan od naših novih ureda u Amarillu,” rekao mu je nadzornik, “treba?e jednog sposobnog kreditnog menadžera. Naravno, to ?e biti unapre?enje za tebe, sa dobrom povišicom i mi ?emo ti platiti troškove preseljenja ako prihvatiš tu poziciju.” “Dobro,” odgovori Ted, osje?aju?i da nebi imalo svrhe da se odupire. Uskoro je pripremio kamp ku?icu za preseljenje i kako se vozio iz New Mexika i ulaskom u Texas, vidio je identi?an znak na cesti kao što mu je bilo pokazano tjednima prije u snovima. San, kao i mnogi ostali, se pokazao to?nim. Svu svoju koncentraciju, posvetio je novom poslu i smještaju u Amarillu.

Me?utim, kasnije te godine iznenadio se telefonskim pozivom starog prijatelja vidovnjaka Franka. Ted ga je upoznao još u Georgiji, kada je njegov spiritualni rad bio na svom vrhuncu. “Pogodi što?” zapo?eo je Frank. “Moja dobra prijateljica trenutno živi u Amarillu i dolazim je posjetiti. Budu?i da se ti i ja nismo vidjeli ve? nekoliko godina, što kažeš da do?em do tebe i provedemo neko vrijeme zajedno dok sam tamo?” Ted se složio i Frank je ubrzo došao u posjet. Tri mjeseca kasnije, nazvao je ponovo. “Mnogo je ljudi koje sam upoznao,” rekao mu je, “koji bi zaista htjeli imati vidovnja?ka o?itanja, ali ovdje nema nikoga da im to napravi. Zašto ne pomogneš?” Prije tog trenutka, Ted nije imao namjeru da se ikad više opet primi vidovnja?kog posla, no impulsivno je prihvatio Frankovu želju. “Prošlo je mnogo vremena,” rekao je, “ali ako misliš da ti ljudi stvarno trebaju pomo?, valjda mogu probati.” Nije mogao vjerovati da to govori i duboko u sebi je osjetio da bi otpor bio uzaludnim. Potražnja za o?itanjima u tom podru?ju je bila velika i rasla je još više, kada je po?eo raditi na tjednoj bazi. Reputacija za to?nost o?itanja mu se širila. Upoznao je dosta novih ljudi, davaju?i bilo kakvu pomo? koju je mogao dati a kako je vrijeme prolazilo bilo mu je udobnije raditi. Ali bilo je i problema i mnogo skeptika koji su davali sve od sebe da bi osporili Tedov utjecaj. Kada mu je došla jedna žena, pitaju?i u vezi bra?nih problema, Ted joj je savjesno opisao viziju koju je dobio od duhovnih vodi?a. Ovaj puta su bili o?ito previše specifi?ni, pa je žena dovoljno zaklju?ila iz o?itanja da ?e uhvatiti svog muža u aferi. Kada je muž saznao da su ga vidovnja?ka o?itavanja otkrila, došao je k Tedu osvetoljubivog duha. Situacija je postala toliko napeta, da se Ted odlu?io odre?i o?itanja, žalostan što je uopšte dopustio sebi da se vrati tom poslu. Neki od ljudi su željeli njegovu pomo?, ali dosta njih je imalo namjeru poniziti njegove sposobnosti i napasti njegovu reputaciju. Nije vrijedno glavobolje, rekao si je, odlu?an da opet odustane i da se fokusira na vlastitu sre?u.

Ali to, naravno, nije moglo pro?i tek tako, uzimaju?i u obzir upornost Tedovih duhovnih vodi?a. Da bi osigurali to da on primi njihovu poruku, zahtijevali su njegovu pažnju na jedan silovit na?in. Usred no?i, budan, ali u izmjenjenom mentalnom stanju, našao se prevezen na nepoznatu lokaciju u pratnji od dva ?ovjeka koji su mu stajali sa obje strane i ?ije su mu zna?ajke bile nejasne. Kada je došao ka punoj svijesti, Ted je stajao izme?u muškaraca u jednoj velikoj, dobro osvjetljenoj sobi, bez ikakvog o?itog izvora svjetlosti. Nasred sobe je stajao duga?ak stol sa nizom praznih stolica iza njega. Vrata su se otvorila na lijevoj strani i pet ?udnih ljudi je umarširalo skladno kora?aju?i u liniji. ?ovjek na uzglavlju linije je bio bijelac sa svijetlosme?om kosom, drugi je bio tamne puti a ostalo troje su bili razli?itih rasa. Svaki je nosio majicu po mjeri sa visokim ovratnikom, koji je podsje?ao na zastarjele Nehru jakne. Potpuno dezorijentirano, Ted se trudio da ih prepozna ali nitko mu nije izgledao poznato. Ljudi su tiho došli do stola. Vo?a se zaustavio kod srednje stolice dok su se ostali smjestili pored njega, po dvoje sa svake strane. Kratko su se naklonili prema Tedu i sjeli. ?ak u omamljenom stanju, Ted je bio iznena?en uljudnom pozdravu tih ljudi. Kao da stoji u redu, dva ?ovjeka iza teda uputila su ga naprijed, dok troje njih stajalo tik do stola. “Slušaj pažljivo,” rekla je centralna figura, napeto zure?i u Tedove o?i. “Moraš prestati pokušavati da zadovoljiš ljude i da pridobiješ njihovo potvr?ivanje svog posla. Doveli smo te ovdje da ti kažemo da se prestaneš brinuti jer ti ovi osje?aji ometaju tvoj ispravan smjer. “Ne smiješ se brinuti zbog mišljenja drugih. Ti si ovdje da radiš jedan veoma važan posao. Ova tvoja prevelika zabrinutost zbog mišljenja drugih, zadržava tvoj napredak.” Gledaju?i ?ovjekov ?vrsti pogled, Ted je želio odgovoriti ali se nije mogao pomaknuti, ni govoriti. “Uvijek imaj na umu da ljudi koji trebaju ?uti tvoju poruku, ?uti ?e je,” nastavio je vo?a. “Oni koji ne ?uju, ne smiju te zabrinjavati. Nikada ne?e biti dovoljno dokaza da ih uvjeriš, no u svakom slu?aju oni ?e uvijek na?i na?in da to diskreditiraju. Radi svoj posao i sve ?e biti u redu, bez obzira na njih i njihove stavove.” Sljede?eg što je bio svjestan, bilo je to da je sjedio u krevetu i da je bilo jutro. Sjetio se svega i po prvi puta u nekoliko mjeseci imao je osje?aj sigurnosti i olakšanja. Bilo da je no?ni doga?aj bio stvarnost ili samo san, Ted je prihvatio poruku kao valjanu. Duhovi su znali za njegove sumnje i dali su mu svu sigurnost koju je trebao. Sa takvim voljenim, brižnim snagama na njegovoj strani, osje?ao se siguran da ponovo nastavi sa o?itanjima.

Ubrzo nakon toga, baš kada su se stvari smirile, pojavila se druga vrsta poreme?aja. Na poslu su izbile glasine o dolaze?im promjenama, koje Teda nisu u?inile veoma sigurnim. Po?eo je tražiti druge poslovne mogu?nosti, u slu?aju da se glasine ostvare. Me?utim, prije nego se bilo što razvilo, imao je još jedan vizionarski san, sli?an onome kojeg je vidio prije preseljenja u Amarillo. U ovom snu, Ted je vidjeo sebe kako se vozi u drugome gradu, traže?i mjesto da smjesti svoju kamp ku?icu. Našao je jedno posebno mjesto koje je izgledalo primamljivo, ali nije znao to?no re?i gdje je to. Me?utim, kada se probudio i o?istio misli, odjednom je shvatio da je grad koji mu je bio pokazan bio Shreveport, Louisiana. “Gospode!” mislio je, zaprepašten vizijom. “Ne mogu ni zamisliti da ?u morati preseliti u Shreveport! Ra?e bih otišao natrag u New Mexico, ili možda u Denver, bilo gdje samo ne u Louisianu. Što bi me to moglo povu?i u Shreveport?”

stranica

20. dio

Prevod: Arja

Svjetlost


Reci istinu i posrami ?avola.

Rable


I ?avo je an?eo.

Unamuno



Pazite, re?i ?u vam tajnu; ne?emo svi umrijeti, ve? ?emo se svi promjeniti.

Sv. Pavle


„Ispostavilo se da je san ta?an,“ – rekao je Ted, vra?aju?i se na svoj poslednji intervju sa Barbarom Bartolik. „Kancelarija u Amarilu je zatvorena u junu 1988. i jedina ponuda za posao, koju sam posle nedelja traženja dobio, je bila u Šreveportu.“

„Tako si preselio svoju pokretnu ku?icu …“ – po?ela je Barbara da govori.

„Upravo na ono mesto, koje sam video u snu.“ – završio je Ted, klimnuvši glavom. „I ti znaš ostatak, Barb, napadi u spava?oj sobi, abdukcije u susedstvu, doga?aji sa Marijom i Amelijom i drugima. Da li misliš da sam poludeo? Da smo svi mi ludi? Bilo bi olakšanje misliti tako.“

„Ne, plašim se da niste ludi.“ – nasmejala se. „Kada biste bili, onda bih imala tri ili ?etiri stotine drugih ludih ljudi, koji mi govore veoma sli?ne stvari. Ne obavezno o tako zapanjuju?im susretima, kakve si ti imao sa manifestacijom duhova možda. Ali detalji, kojih se se?aš u vezi sa mogu?im prisustvom vanzemaljaca, da, postoje mogu?e korelacije sa obrascem, koji sam vi?ala u drugim izveštajima.“

Ted je za trenutak pogledao kroz prozor na jezerce sa patkama i mirno seosko dobro iza Barbarine ku?e u severnoj Oklahomi. Tokom dugog puta od Šreverporta do Barbare imao je dovoljno vremena da razmišlja o svojim paranormalnim iskustvima i da pokuša da pronikne u misteriozne sile iza njih. A nijedan nije bio u ve?oj meri uvijen u misteriju kao njegov nedavni susret sa takozvanim vanzemaljcima.

„To je veoma zbunuju?e“ – rekao je –„Ispri?ao sam ti sve ?ega se svesno se?am, ali znam da je u to uklju?eno mnogo više. Želim da znam sve što mi se dogodilo, Barbara, smatram da zaslužujem da znam istinu. To je razlog zašto sam ovde. Ukoliko postoji šansa da mi regresivna hipnoza pomogne da nešto otkrijem, želeo bih da pokušam.“

„Lepo“ – složila se Barbara – „Pokuša?emo da ispitamo da li je tvoja pretpostavka, da su to bili susreti sa vanzemaljcima, ta?na. Ose?am da simptomi, koje si opisao, smetnje u spavanju, oslanjanje na sedative, strah da preko no?i ostaneš sam, nalikuju post-traumatskim simptomima i da ukazuju na neki realan doga?aj, koji ih je prouzrokovao. Možemo upotrebiti hipnozu kao sredstvo da pokušamo da otkrijemo kakva bi iskustva mogla biti potisnuta u tvojoj podsvesti, ali, molim te, budi svestan da se može dogoditi da ne otkrijemo ništa.“

„Razumem to.“ – potvrdio je Ted.

„A ukoliko nešto otkrijemo,“ – opomenula ga je Barbara – „moram ti re?i da to znanje može prouzrokovati trajnu promenu u tvom životu. To je kao stupanje u jedan druga?iji svet, koji menja i proširuje tvoj koncept realnosti, Ted, i ne možeš se samo okrenuti i vratiti preko tog praga, jednom kada pre?eš preko njega. Da li si siguran da si spreman na to?“

„Da, mislim da jesam.“ – rekao je Ted – „Lagao bih kada bih rekao da nisam uplašen, ali ne znam nijedan drugi na?in da do?em do istine. Hajde da pokušamo.“

Kada su se kasnije te ve?eri pripremili za seansu, Ted je rekao Barbari da želi da istraži svoja se?anja na no? u Atlanti, kada se njegova spava?a soba ispunila dimom. Ta no? ga je uvek uznemiravala i Barbara ga je uvela u lagano stanje transa i vratila ga na to iskustvo. Setio se detalja sa velikom jasno?om, prošavši još jednom kroz sav strah i zbunjenost, ali nisu se pojavile nove informacije.

Barbara je predložila Tedu da ispitaju neku drugu situaciju. Tokom godina rada na regresiji nau?ila je da ima poverenja da ?e podsvest izneti one informacije za koje ose?a da bi bile korisne.

„Reci mi da li te tvoj um navodi na misao o nekom drugom iskustvu.“ – predložila je – „To ne mora da bude ono iskustvo koje smo sada ispitivali, jednostavno bilo koje iskustvo, koje je zna?ajno.“

Ted je napravio pauzu od nekoliko minuta pre nego što je ponovo progovorio.

„Se?am se kada sam bio mali de?ak.“ – po?eo je – „Voleo sam da ležim na podu ispred bakinog kamina, sisaju?i iz boce. Bilo je veoma toplo i udobno i sigurno. Imao sam naviku da prstom umotavam kosu. Moja baka je bila u kuhinji, a ja sam ležao ispred kamina, veoma spokojno.“

„Da li tu postoji nešto zna?ajno, u šta bi trebalo da pogledamo?“ - pitala je Barbara.

„Hmm, mislim ne.“ – rekao je Ted – „ali nešto drugo mi pada na pamet. I dalje sam na farmi, ali sam nešto stariji. Oh! Stariji sam i živim sa mamom, tatom i bratom. Nismo u ku?i moje bake, mi smo u jednoj od ku?a za iznajmljivanje, koja je sa druge strane polja.“

Ted se odjednom trgnuo. „Ooh!“ – rekao je – „Ne znam šta je ovo! Idem od ku?e svoje bake ka našoj ku?i. Vidim tu stvar. Gledam u dno ne?ega i na donjoj strani je tamno. Ali oko uglova je neka vrsta svetlosti. Izgleda gotovo kao da gori.“

Na trenutak je zastao, zamišljen. „Ne znam šta se doga?alo posle toga.“ – promrmljao je.

„Koliko godina imaš u vreme kada se to doga?a?“

„Nisam siguran, ali bih rekao osam. Mislim da imam osam godina.“

„Po?ni od trenutka kada vidiš tu stvar.“ - predložila je Barbara, produbljuju?i nivo transa. „Reci mi kakav je dan. Da li je dan?“

„Gledam u sunce,“ - po?eo je Ted, - „ali to nije zaista sunce.“

Duboko u stanju transa, pustio je da se se?anja odviju i na površinu iznesu slike jutra ?etrdeset godina ranije. Dok ga je Barbara vodila kroz taj proces, Ted se vratio do uzrasta od osam godina i saopštio naredne informacije u vezi sa iskustvom, koje su ovde prezentovane u mnogo koherentnijem obliku, nego što su se javljale u njegovom se?anju. Kao što su Ted i Barbara shvatili, mnogi detalji su imali sli?nosti sa pri?om „Karly Kane“.

„Dan je bio obla?an i natušten, ali mali Ted nije mario za to. Voleo je da se igra sam, tumaraju?i kroz polja pamuka i jure?i za malim životinjama, koje bi isterao iz jazbine. Njegove bose noge su tr?ale, ostavljaju?i oblak prašine iza sebe. Nebo se još više naobla?ilo i Ted se pitao da li dolazi oluja. Možda bi trebalo da krene ku?i, mislio je, okre?u?i se od otvorenih polja ka izbledeloj, sivoj ku?i iza njiva.

Dok je išao ka ku?i, nešto je u?inilo da pogleda na gore. Visoko iznad njega je sijala svetlost i Ted je morao da zakloni o?i od blještavog sjaja.

„To nije sunce, zar ne?“ pitao se. Ali pre nego što je mogao da nastavi dalje, osetio je kako ga nešto podiže sa tla, nesposoban da se pomeri, lebde?i ka izvoru neobi?nog svetla.

Jedna slika je po?ela da se pomalja iz blještavog sjaja, slika rešetke. Pošto joj se približio, Ted je osetio da je prošao direktno kroz nju, kao dim kroz ogradu bedema i njegov um se zamra?io.

Postavši ponovo svestan svog okruženja, Ted je video da se nalazi u neobi?noj sobi i da nije sam.

„Video sam jedno ružno lice,“ rekao je Barbari šapatom. „Izgleda belo kao kreda. Glava izgleda gotovo kao da je od plastike, kao maska. Ima duguljastu bradu, koja obrazuje oblik slova V i pomalo je zakrivljena. Umesto o?iju su dve duboke šupljine. Više li?e na šupljine nego na bilo šta drugo, kao da je tu jednostavno praznina.“

Dva mala siva bi?a su stajala, posmatraju?i Teda.

„Ko ste vi?“ - upitao je, zbunjeno se osvr?u?i oko sebe. - „Gde sam ja?“

Bi?a nisu ispustila nijedan zvuk da bi odgovorila, ali je tada po?eo da ih ?uje u svom umu. Rekli su mu da ne govori naglas, jer to nije neophodno.

„Pri?aj sa nama mentalno.“ - preneli su mu, ali nisu odgovorila na njegovo pitanje.

Bi?a su ga otpratila do male prostorije sa sedištima i smestila ga pored prozora. Gledaju?i kroz njega, Ted je postao veoma alarmiran. Mogao je da vidi ku?u svoje bake ispod sebe, ali je tada stvar u kojoj se nalazio, šta god ona bila, po?ela da se okre?e i brzo podiže, ostavljaju?i farmu iza sebe.

Videli su se bljesci sjajnog, raznobojnog svetla i on je imao utisak kao da se kre?u velikom brzinom. Svetlo je nestalo i sve što je Ted mogao da vidi kroz prozor je bio potpuni mrak. Posmatrao je fasciniran neko vreme, a tada je ugledao nešto u daljini. To je bila okrugla stvar, oblika graška i ?inilo se da raste. Posle nekog vremena shvatio je da se ona u stvari ne pove?ava, ve? da mu se približava. Bilo je to tamna, sivo-zelena metalna lopta sa bodljama, koje su se pružale iz razli?itih uglova.

„Da li se se?aš filmova o II svetskom ratu i onih velikih eksplozivnih mina u okeanu?“ - upitao je Ted – „i dalje vidim nešto, što podse?a na njih, samo je ogromno, neke tamne boje i ne vidim nijedan prozor. Ali ima nekih malih stvari, koje štr?e iz nje.“

„Gde se ona nalazi?“ upitala je Barbara.

„Ne znam,“ odgovorio je Ted.

Iz letelice, koja se kretala, Ted je posmatrao kako se približava bodljikava lopta, za koju je sada mogao da kaže da je ogromne veli?ine. Uo?io je malene predmete oko sfere, koji su uletali i izletali kroz vrhove bodlji. Kada su se približili, Ted je mogao da razazna šta su ti mali predmeti: metalni brodovi, koji su ulazili u izbo?ine. I video je kako letelica, u kojoj se on nalazio, manevriše kako bi ušla kroz jedan od tih otvora.

Našavši se u velikoj sferi, letelica, koja je nosila Teda, je došla do odmorišta na velikoj platformi. Dva siva bi?a su ga izvela na nešto, što je izgledalo kao centralni deo neobi?nog okruženja. Vrh strukture je bio tako visoko iznad njega, da ?ak nije ni mogao da ga vidi. Snopovi svetala su skakali od jedne ta?ke na drugu i on je gledao kako druga stvorenja, nalik onima, sa kojima je putovao, hodaju preko njih kao da su ona trotoar.

Guran napred od strane svojih pratilaca, Ted je išao duž hale, uo?ivši luksuzan, plišani tepih ispod svojih bosih nogu. Došli su do vrata ili otvora i on je bio uveden unutra. Sve je bilo toliko tiho, da se Ted uplašio. Vladala je grobna tišina i dok je gledao oko sebe, osetio je da tu nema ljubavi, da nema emocija, samo tišina. Siva bi?a su bila hladna, ozbiljna i nekomunikativna.

Ta mala prostorija je podse?ala Teda na lekarsku ordinaciju, ispunjenu radnim stolovima, kontrolnim tablama i neobi?nim ure?ajima. U sredini sobe je bila mala metalna plo?a, viša nego on, oka?ena nekoliko in?i iznad poda. Na njoj se nalazila mala izbo?ina ili odmorište za noge, na koje su ga bi?a postavila, le?ima ka hladnoj, metalnoj plo?i. Nije mogao jasno da vidi u toj sobi, osvetljenoj samo blagim, maglovitim, plavi?astim svetlom, kome nije mogao da utvrdi izvor.

Neko drugi je ušao u sobu, žena sa jarko crvenom kosom, strogo podšišanom i sa šiškama. Na licu joj je bilo rumenilo, a na usnama jarki karmin. Nosila je beli laboratorijski mantil, kao da je bila pomo?nik lekara.

„Skini ode?u,“ rekla mu je mentalno.

„Ne,“ - odvratio je Ted u mislima. - „Ne?u.“

Ignorišu?i njegov protest, žena i siva bi?a su ga na silu svukli a zatim je ona prešla u deo prostorije sa kontrolnom tablom, na kojoj je bilo mnogo svetala koja su pulsirala. Ted je video velike ekrane iznad kontrolne table i druge aparate, koje nije mogao da identifikuje. Žena je pritisnula nekoliko dugmadi ili prekida?a, Ted nije bio sasvim siguran, a tada je metalna plo?a, na kojoj je stajao, po?ela da menja boju.

“Na zidu iza mene su se upalila svetla.” – rekao je Ted Barbari. “Imam ose?aj da prelaze sobu, snimaju?i me. Li?e na X-zrake i mogu da vide kroz mene. Ili im možda ono što je na zidu iza mene govori nešto. Zid iza mene je neobi?an, a te o?i gledaju preko sobe. Gledaju mene, pri?aju o tome šta vide na zidu. To ima veze sa mnom.“

Zastao je, koncentrišu?i se na unutrašnju sliku.

„Nešto su mi u?inili,“ – nastavio je – „i gledaju, pokušavaju da vide kako je to.“

Ono što je izgledalo kao ?vrsti metal iza njega sada je više li?ilo na prozor, kroz koji su sijala raznobojna svetla. Ted je na ekranu iznad kontrolne table video kako se pojavljuje serija slika. Prvo je ugledao sliku svog kostura, a zatim se slika promenila u prikaz njegovih krvnih sudova. Slede?e što je mogao da razazna je izgledalo kao njegovi unutrašnji organi i kako su se slike menjale, ?inilo se da ure?aj snima apsolutno sve o njegovom telu. ?ak su bile izbrojane i vlasi u njegovoj kosi.

Ted je zadrhtao kada je plo?a, na koju je bio naslonjen, po?ela da se pokre?e, spuštaju?i se u horizontalan položaj, kao sto. Podigao je glavu i video siva bi?a kako se približavaju. Nosila su neobi?an ure?aj, koji ga je podse?ao na slušalice, i položila su ga na njegovu glavu, tako da mu je pokrivao uši. Iz ure?aja je dopirao zvuk, u prvi mah zagonetan, da bi, nastavljaju?i se, postao bolan. Nije mu se dopao taj zvuk, želeo je da slušalice bude skinute sa njegove glave i želeo je da ode iz te ordinacije i što dalje od tih bi?a.

Žena se vratila iz dela sobe sa kontrolnom tablom, nose?i u rukama ?ašu sa zelenom te?noš?u. Ted je bio zadivljen time, kako te?nost svetli u mra?noj sobi.

„Popij to,“ - prenela mu je mentalno, pružaju?i mu ?ašu.

„Ne,“ - Ted je odmahnuo glavom. - „Ho?u da idem ku?i.“

„Popij to sada,“ – insistirala je – „ina?e ne?eš mo?i da odeš ku?i. Ukoliko želiš da odeš ku?i, moraš da me slušaš kao što slušaš svoju mamu.“

„Ti nisi moja mama,“ - rekao joj je mentalno, ali ona se nije pomerila.

„Pošto popiješ ovo,“ – nastavila je – „mo?i ?eš da odeš ku?i.“

Od žene nisu dolazile nikakve emocije, ali Ted je bio preplašen do stepena pokornosti. Bez daljnjih re?i uzeo je ?ašu i ispio svetlucavu te?nost. Istog trenutka mu je postalo loše, osetio je ga?enje i obuzeo ga je plameni bol kao da ?itava njegova unutrašnjost gori. Legao je na sto, mu?nina se pove?avala sve dok nije povratio. Zelena te?nost mu je curila niz usta i bradu, još uvek svetlucaju?i, ali barem više nije ose?ao mu?ninu.

A tada, kao da je stajao nekoliko stopa udaljen od stola, Ted je mogao da vidi svoje telo kako nepomi?no leži.

„Da li sam mrtav?“ – pitao se.

Nešto maglovito i bezobli?no je po?elo da se uzdiže iz malog tela. Ted je zadivljeno posmatrao kako se ta masa polako oblikuje u prelepu sliku njega samog i video je da je ona bila zakacena jednom svojom donjom viticom za zelenu tecnost na njegovom licu.

“To je moja duša!” pomislio je zadivljen.

Minijaturna slika se okrenula ka crvenokosoj ženi i pogledala je. Ted je mogao da oseti snažne emocije, koje su dolazile od te slike. Osetio je kako iz nje izbija ?ista ljubav i potpuni, trenutni oproštaj za nju, iako nije razumeo zašto.

Žena je otišla do kontrolne table, uzela crnu, pravougaonu kutiju i donela je do stola, na kome je ležalo Tedovo telo. Jednim pokretom je okrenula telo i položila kutiju na ramena. Na kutiju su bile prika?ene žice i žena ih je nekako aktivirala. Majušni duh je bio polako usisan u kutiju, koju je žena tada odnela do kontrolne table. Zatim je skinula jedan instrument sa plafona i uklju?ila ga.

„Vidim nešto što izgleda kao zubarska bušilica,“ - opisao je Ted Barbari. - „neku vrstu kuke, koja se ra?va. Oni koriste nešto nalik tome, dok rade na mojoj glavi, na mom vratu.“

„Možeš li da opišeš tu akciju?“ - upitala je Barbara.

„Oni rade nešto sa obe strane mog vrata, na donjem delu.“ – objasnio je Ted. - „Ne dopada mi se da to rade. U mom umu po?inju da se dešavaju neke stvari, dok ih gledam kako to rade.“

„Šta se doga?a u tvojoj glavi?“

„Ono što mi se ne dopada je da zaboravljam stvari.“ - Ted je tražio re?i da bi opisao tu senzaciju. - „Ne se?am se dobro.“

Ted je video tanki snop svetlosti na vrhu tog instrumenta i posmatrao je kako ga žena pokre?e do njegovog vrata. Svetlosnim snopom je odvojila glavu od tela i spustila je u kontejner u obliku koša na podu. Sto se ponovo lagano okrenuo, omogu?avaju?i da krv ote?e u otvor.

Um mu se potpuno zamra?io. Kada je ponovo postao svestan, iz daljine je mogao da ?uje buku nalik velikom aparatu za vešta?ko disanje. I gledao je dole na redove i redove plitkih buradi ili kontejnera.

„Opiši mi sve utiske o mestu gde se nalaziš,“ uputila ga je Barbara.

„Ova soba je mnogo ve?a,“ – rekao je Ted – „i mogu da vidim ormane, kao u gimnaziji. Izgleda da su ti ormani oko svih zidova, svuda.“

Kontejneri su pulsirali u ritmu buke i mogao je da vidi da su ispunjeni tamno crvenom te?noš?u u kojoj su plutali komadi mesa. Stranica kontejnera je izgledala kao da je napravljena od kravlje kože. Na kraju svakog od njih je video nešto, što ga je podse?alo na genitalije krave, i dok je gledao, jedna od tih površina se otvorila, ispuštaju?i masu tamno crvene supstance nalik posteljici.

Siva bi?a su pokupila tu masu i odnela je do posude, koja je li?ilo na sudoperu. Kada su se vratili, Ted je mogao da vidi da nose malu bebu.

„Opiši te ormane, molim te, Ted,“ – zatražila je Barbara.

„To nisu ormani.“ – odgovorio je, postaju?i sve uznemireniji sa svakom re?ju. - „To su odeljci, otvoreni su i nešto se nalazi u svakom od njih.“

„Šta je tamo?“ – upitala je Barbara.

„Ne mogu da vidim.“ – prošaptao je, brzo dišu?i. „Oh! Oh! Ne! Ho?u da ustanem!“

Ted se borio da ustane sa kau?a, u panici zbog vizije odeljaka. Sve što je Barbara mogla da uradi da bi ga umirila, je da otkloni njegov strah i da mu pomogne da povrati kontrolu.
„Lezi, Ted“ – prošaputala je – „i opusti se. Opusti se. U redu je, možeš da pla?eš. Sve je u redu.“

Jedno od bi?a je otišlo do jednog niskog ormara i stavilo bebu unutra. Drugo bi?e je aktiviralo funkcije i nekoliko minuta kasnije vrata su se ponovo otvorila. Iz boksa je izašao mali ure?aj nalik tunelu. Na njemu se nalazilo postolje i na tom postolju Ted je video telo identi?no svome, potpuno golo.

Bi?a su prenela telo na pokretni sto, koji je sada bio prazan, i položila ga na metalnu površinu. Tada je žena vratila crnu kutiju i postavila je na grudi tela. Ted nije mogao dobro da vidi šta se u tom trenutku doga?alo, ali je mogao da vidi da golo telo po?inje da se trza u kratkim gr?evima. Posle toga grudi su po?ele da se podižu i spuštaju, kao da telo sada diše.

Žena je sklonila crnu kutiju i odnela je do jednog od ormana. Ona i sivi pomaga?i su umetnuli dugi instrument nalik igli u vrh svakog stopala, u grudi i na vrh i zadnji deo glave.

“Oni rade mnogo stvari“ – rekao je Ted Barbari, povrativši ponovo smirenost. „Stavljaju nešto u moje stopalo, gore u oblasti nožnih prstiju.“

„Šta tamo stavljaju?“ – upitala je.

„Ne znam.“ – ponovio je – „ali mi je re?eno da ?e me to u?initi velikim i snažnim. I stavljaju nešto u moje o?i.“

„Koja je svrha toga?“

„Ne znam. O?i me bole, kao da su veoma suve i nadražene. Neko mi i dalje govori da je sve u redu, da ?e završiti za koji minut i da tada mogu da odem ku?i.“

Jedno od sivih bi?a je donelo ženi ure?aj sa slušalicama. Ona ga je stavila na telo i još jednom aktivirala aparaturu na kontrolnoj tabli.

„Imam se?anja!“ – pomislio je Ted – „Ponovo imam ose?anja!“

Trenutak pre toga nije ose?ao ništa i nije znao ništa, ali sada je bio svestan ko je. Se?ao se svega i ose?ao se kao da je u svom originalnom telu i preplavljen emocijama mentalno je vikao da ho?e da ode ku?i.

Ali bilo je još toga, što je morao da izdrži. Sivi su mu pomogli da si?e sa stola – sada je bio potpuno vra?en u telo, telo, koje su oni za njega stvorili i aktivirali – i odveli su ga u drugu sobu. Tamo ga je ?ekala druga osoba, muškarac obu?en u ljubi?asto odelo i duga?ku kabanicu, visok i mršav i humanoidnije pojave nego ostali. Njegova koža je bila gotovo bela, boje dinje, a njegove o?i su izgledale neobi?no, jer iznad njih nije imao obrve. Njegova tamna kosa, koja je napred bila podeljena po sredini, je izgledala neprirodno, kao da je bila nacrtana na glavi.

Visoki ?ovek je nestrpljivo povukao Teda i ?inilo se da ima preku narav, zbog ?ega se de?ak osetio nelagodno. Ali pre nego što je bilo šta moglo da se dogodi, drugi muškarac je ušao u sobu. On je u potpunosti izgledao kao ?ovek, sa prijatnim o?ima i kratkom, plavom kosom. Nosio je bluzon, staromodnu ode?u smaragdno zelene boje, ukrašenu zlatnim i belim.

Plavokosi muškarac je rekao loše raspoloženom ?oveku nešto, što Ted nije mogao da razume, ali je stekao utisak da se sva?aju zbog njega. Zatim je tamnokosi ljutito lupio nogama, okrenuo se i izašao iz sobe. Plavokosi ?ovek je ?u?nuo pored Teda i spustio ruku na de?akovo rame. Njegov nežni, umiruju?i, gotovo senzualni pokret je smirio Tedov strah.

?ovek je po?eo da objašnjava šta se dogodilo i govorio je Tedu o ormanima i proceduri, koja je izvršena. Obra?aju?i se detetu kao da je odrasla osoba, ?ovek mu je rekao da ?e biti u stanju da trenutno apsorbuje informacije. Objasnio je da se odvijaju periodi?ne promene u evolucionom procesu originalnog Teda i da je povremeno, iz razli?itih razloga, ovakva procedura isklju?ivanja neophodna da bi Ted ispunio svoju svrhu. Rekao je de?aku da ?e ga povremeno pose?ivati da bi bili sigurni da se sve odvija kako treba, jer ovaj ?ovek prou?ava za?etke novog pristupa ne?emu, što Ted nije mogao da razume.

Tako?e je rekao Tedu da je nešto u?injeno njegovoj majci i da je geneološka struktura oba njegova roditelja koriš?ena sa ne?im drugim. Ted je shvatio da je ?itavog života deo jednog eksperimenta, koji je na neki na?in povezan sa finalnim stupnjevima rasta. Kada je objašnjenje završeno, plavokosi ?ovek je uzeo Tedovu ruku i poveo ga kroz vrata u veliku kongresnu salu. Stajali su zajedno na podijumu i kada je Ted pogledao bi?a u prostoriji, primetio je mnogo više sivih ljudi. Me?u njima je bilo i životinja, uklju?uju?i i neka bi?a, koja nikada do tada nije video. Svi oni su bili okupljeni kao publika, ?ekaju?i i posmatraju?i, pažnje usmerene na njega, kako je Ted mislio.

Sa suprotne strane podijuma Ted je video tamnokosog ?oveka kako vodi dvoje druge male dece, de?aka i devoj?icu, koji su tako?e bili goli. Crvenokosa žena je tako?e stigla, uzela je dvoje dece od tog ?oveka i odvela ih do mesta gde su Ted i njegov pratilac stajali.

Plavokosi muškarac je podigao Tedove ruke i držao ih visoko da bi publika mogla da ih vidi, a zatim je to isto u?inio i sa dvoje druge dece.

„Svi u toj grupi ljudi su gledali“ – rekao je Ted. – „kao da to odobravaju. Ne znam šta to zna?i. Bili su zadovoljni iz nekog razloga.“

„Kako si rekao da izgleda ta prostorija?“ – upitala je Barbara.

„To je kongresna sala.“ – ponovio je. – „Tamo je gomila ljudi i mnogo životinja. Ne znam šta neki od njih predstavljaju. Vidim neka visoka, kosmata stvorenja kao Bigfut i neka užasna bi?a, koja su delom ljudi, delom majmuni i delom insekti. Ta bi?a nalik bogomoljkama su velika i imaju gotovo ljudske crte lica. Neobi?na crvenkasto-braon bi?a nalik crvima i neka krznena i debela, ?ak i neka koja izgledaju kao kombinacija ljudi i majmuna. Svi oni nas posmatraju.

Plavokosi ?ovek se obratio publici, govore?i o budu?im generacijama. Na ekranu iza njega pojavile su se slike, koje su prikazivale „pre“ i „posle“ procedure, koju je Ted podneo.

„Vidite,“ – rekao je ?ovek ponosno – „oni su potpuno isti kao originalna deca.“

Objasnio je publici da ta deca predstavljaju po?etke proizvodnje nove generacije na Zemlji.

Tedu je ponovo postalo teško u grudima i njegov nemir je rastao.

“O ?emu sada razmišljaš?“ – upitala je Barbara.

“To o ?emu govori, nešto o našem stvaranju.“ – uspeo je Ted da progovori – „Ooooh!“ – najednom je zaplakao u dugim, tužnim jecajima punim straha i ljutnje. Barbara je pokušala da ga ponovo umiri, ali je bio suviše uplašen da bi slušao.

„Ponovo vidim vrata ormana!“ – plakao je u agoniji, nekontrolisano drhte?i.

„Sve je u redu, nemoj se sada plašiti.“ – nežno ga je ohrabrila Barbara, dok je Ted skakao sa kreveta i borio se protiv gr?eva, koji su potresali njegovo telo.

„Znam šta je unutra.“ – prošaptao je drhte?i. „Znam šta je unutra. I to mi se ne dopada. Tamo je drugi ja. Oh! Oh! Ne želim da ovo dalje radim! Ho?u da prekinem!“

„Njegovi o?i su se širom otvorile i gledao je oko sebe u panici. Bez obzira na to koliko je želeo da blokira svoja se?anja, ona su navirala.

„Oni su me stavili unutra i izvukli ga.“ – jadikovao je – „promenili su ga. Drugi ja je tamo.“

Suze su mu se slivale niz lice i gr?evi su se polako smirivali.

„Dobro je, sve je u redu,“ – ponovila je Barbara – „Izbacio si to, sada si dobro. Ose?a?eš se bolje sada kada si se sa time suo?io.“

„Ja nisam za?et od svoje majke.“ – rekao je Ted, ponovo pla?u?i. – „Znam to. Video sam to. Postoji više mene, oni izgledaju kao ja.“

„Da li oni imaju tvoju ljubaznost i tvoj velikodušni duh?“ – upitala je Barbara – „Da li oni imaju tvoju vrstu duše?“

„Ne znam, ne znam.“ – povikao je Ted glasno i u još ve?em strahu. „Ho?u da ustanem!“

stranica

21. dio


Prijevod: galaksija


Pobijediti strah je po?etak mudrosti.

Russell



Barbara je zastala, smirivaju?i Teda sve dok se njegov strah nije povukao. Ona je to vi?ala i prije, abreakcija ili otpuštanje potisnutih emocija, koje ponekad izbijaju napolje kad žrtva otmica ponovo svjesno proživi neku situaciju u kojoj je bila izložena jednoj velikoj traumi. Kad je Ted doživljavao onaj svoj užasni slu?aj otmice kad mu je bilo osam godina, on tada nije bio u stanju da ispolji svoj strah ali sada, uz Barbarinu ohrabruju?u podršku, on se osje?ao dovoljno sigurnim da ispusti sve to iz sebe.

Kada se malo smirio, Barbara ga je položila na kau?, blago ga je povela naprijed kroz vrijeme i izvela iz transa. Nakon što se odmorio, Ted je razmislio o onoj pri?i o Karly Kane-u, koja je sada za njega imala druga?iji zna?aj. “Mislim da je ta pri?a bila o tom mom doživljaju,” rekao je Barbari. “Kad sam se sjetio da sam bio u onoj publici, vidjeo sam tamo cijelu jednu grupu malih stvorenja obu?enih u plave kombinezone, sli?no kao onda djeca iz hora koju je Karly ?uo kako pjevaju. Jednom prilikom sam pokazao tu pri?u mojoj rodici i ona mi je rekla kako joj se ?inilo da je Karly umro. Me?utim, ja sam joj rekao da nije, on nije umro, on se vratio natrag. Mada, sada mislim da je ipak bila u pravu.” “Kako se osje?aš sada nakon ovoga što ti je bilo otkriveno prilikom regresije?

“Tu je bilo toliko slika da nisam bio u stanju da ti kažem sve što sam vidjeo. Ponekad me je bilo strah da gledam a na mahove mi je sve to bilo toliko ?udno i zbunjuju?e da nisam znao šta da mislim.”

“Ako sam te dobro razumjela, vanzemaljci su napravili duplikat tvog tijela, za ne?” pitala je Barbara a Ted je potvrdno klimnuo glavom. “Tako su onda, iz nekog razloga uzeli tvoju dušu i stavili je u ono klonirano tijelo a tvoja majka nikada nije primjetila neku razliku. Ted, zašto te je to toliko užasavalo?”

“Moj racionalni um je pokušavao to da prihvati,” odgovorio je. “To zvu?i toliko podmuklo i užasno. Osje?ao sam se kao da sam znao da sam bio uništen ali sam tako?e dobio i jedan novi život. Proživjeo sam oba osje?aja, užas mog uništenja i radost što opet živim, dvostruka emocija.” “Da li se nakon toga tvoja li?nost promijenila na bilo kakav na?in?”
“Bio sam bolestan dugo vremena,” rekao je Ted. “Majka se žalila jer sam ponovo dobio neke dje?ije bolesti koje sam ve? jednom preležao. A rekla mi je da sam dugo vremena osje?ao jake bolove. Govorio sam joj da sam osje?ao kao da unutrašnjost moga tijela gori i ona me je stavljala u kadu napunjenu hladnom vodom. Kad sam išao u školu poslije toga, neko vrijeme mi tamo nije dobro išlo. Želio sam da se držim po strani od ostale djece.”

Zastao je, savladan traumom koju su mu nanosila sje?anja. “Tek sada sam shvatio zašto se moja majka ponekad ?udno ponašala prema meni,” nastavio je sjetno. “Ponekad se dešavalo da mi se ?inilo kao da je reagovala s odbojnoš?u kad bih ju dotakao, kao da ju je to donekle nerviralo. Mislim da je na nekom nivou znala da sam se promijenio.” “To je možda bilo neko potisnuto znanje o tome,” naga?ala je Barbara. “Ona nije imala pojma zašto je tako reagovala.” Vi?ala je takve situacije mnogo puta puta prije u intimnim vezama kod žrtava otmica koji su patili od stresa ?iji uzrok je bio nepoznat a Tedova situacija se dobro uklapala s tim modelom. Me?utim, samo znanje da su i drugi tako?e pretrpjeli sli?ne traume za njega nije predstavljalo nikakvu utjehu.

“Nešto me je podstaklo da se sjetim ne?ega drugog iz tog istog perioda,” rekao je. “Tog dana je bila neka oluja i kad sam se vratio nazad od bilo gdje da sam bio, nisam bio na putu. Ostavili su me daleko od puta u polju. Nisam znao gdje sam bio i tr?ao sam. Bože, to je bilo skoro nepodnošljivo. Pokušavao sam da što prije stignem do ku?e zato što mi se dogodilo nešto užasno. Stigao sam do zadnjih vrata moje ku?e upravo u momentu kada je naletio tornado. Pomjerio je ku?u iz temelja a moja majka i brat su bili unutra pokušavaju?i da otvore vrata i puste me u ku?u dok sam ja napolju vrištao.”

“Da li se i ostatak tvoje porodice sje?a toga?” pitala ga je Barbara. “Apsolutno,” klimnuo je glavom. “Tornado je iš?upao iz zemlje jedno malo jabukovo drvo i zabio ga je u zadnja vrata upravo gdje sam ja stajao. Grane su probile u ku?u kroz prozore i svuda unaokolo a mene nijedna nije dotakla. A moj ujak koji je bio napolju i tražio me dugo vremena, rekao je da kad je tornado stigao u njemu je mogao vidjeti svjetla razli?itih boja a pojedina mjesta unutar tog ‘lijevka’ su svijetlila. Mislim da sada znamo o ?emu se tu radilo.”

U danima koji su slijedili nakon njegovovog povratka u Shreveport, slike njegove smrti i kloniranog tijela su se neprestano ponavljale u Tedovoj glavi. Stalno je nanovo proživljavao bol koju je doživjeo prilikom svog odvajanja od tijela, svoju bespomo?nu radost kada je bio ponovo vra?en u život i šok od saznanja da je bio korišten za ne?ije eksperimente. Bio je bijesan zbog toga što su ga vanzemaljci prevarili a osje?ao se još više prevarenim od strane spiritualnog svijeta kojem je uvijek vjerovao. Metafizi?ka filozofija ga nije pripremila za ovakve stvari, njegovi duhovi vodi?i mu nisu nikada pominjali umiješanost vanzemaljaca u njegov život, tako da je Ted živjeo u jedoj potpunoj ignorantnosti u vezi s tim silama oko njega.

Kratko nakon regresije, Ted je pisao Barbari, “Molim se neprestano nakon što sam napustio vašu ku?u prošle nedjelje. Te molitve su jedina stvar koja me drži na okupu i pomaže mi da zadržim trezvenost. “Po cijenu svog života ne mogu vjerovati da je ono što sam doživjeo prilikom regresije bilo stvarno. To je morala biti neka iluzija ili imaginacija. To je ono u što stalno pokušavam da ubijedim sebe. Ali negdje duboko unutar mog bi?a, ja znam istinu. Dovoljno nam je da pogledamo samo ono nakaženje goveda, znakove u žitu, stvarne slike i video snimke NLO-a, svjedoke i regresirane žrtve otmica, da bi znali kakav je užas ušao u ovu našu fizi?ku dimenziju i da on jeste stvaran, isto kao što smo stvarni i mi. “U mojim molitvama,” nastavio je Ted, “Ja sam otvoreno priznao Bogu da sam izljeven, oblikovan i dizajniran tako da budem ‘Radnik Svjetlosti’, onakav kakvog su oni željeli. ?etrdeset godina sam se pripremao da radim ovo što upravo radim, što podrazumijeva fasciniranje i mistificiranje ljudi mojim izvanrednim vidovnja?kim sposobnostima. Uz pomo? vidovnja?kih seansi, odvla?io sam ljude od hristove svijesti u svijet metafizi?kih vjerovanja i ufologije. Ja sam ljude mentalno pot?injavao i ostavljao ih široko otvorenima za privla?enje no?nih mora u svoje živote. A sve ovo sam radio u iluziji i zabludi da sam stvarno i istinski pomagao ljudskim bi?ima da postanu duhovno mudrijim uz pomo? mog tzv. ‘nebeskog dara’.”

Tedov bijes je bio o?igledan a isto tako i njegova odlu?nost da se bori protiv izvršilaca tih napada. “Tako, sada sam pitao Boga,” pisao je, “da uzme ovu sposobnost koju su oni ugradili u mene i da je koristi protiv njih, za otkrivanje njihovih planova i tajni. Neka nam Bog da snagu i mo? da savladamo ovo njihovo zlo. Ta demonstracija njihove sposobnosti kloniranja kojoj sam bio svjedok, bila je demonstracija onog ?ovjeka s plavom kosom da on može kontrolisati život, u prošlosti, sadašnjosti i budu?nosti. S tom sposobnoš?u, vanzemaljci mogu iskorištavati najslabiju ta?ku ‘homo sapiensa’, naše emocije i ljubav jednog prema drugome. Kada do?u na zemaljsku ravan, oni mogu da nas omamljuju i manipulišu, mogu da nam nude ne samo vje?ni život, nego i da nam uz pomo? kloniranja dovode iz grobova naše voljene. Postoji li neko bolje oružje da nas sruše na koljena? Mi ?emo im se klanjati kao bogovima i obožavati ih.”

Nakon nekoliko dana, Barbara je primila od Teda još jedno pismo o jednom doživljaju ili viziji koju je on upravo imao. “Toliko sam pun bijesa, srdžbe i razo?aranja zbog onoga što su mi ti vazemaljci u?inili,” pisao je. “Želim da znam zašto, zbog ?ega mi je dat život nekog drugog bi?a. To ide protiv svega u šta sam prije vjerovao. To su bile moje misli i strahovi kratko nakon regresije. U to vrijeme nisu mi bili dati odgovori na ova pitanja. Umjesto toga, bile su mi pokazane neke druge stvari u obliku slika za koje sada mislim da su bile mamci koji su trebali da odvrate moju pažnju. Ti vanzemaljci su pametni, poznaju sve trikove. Danas, kad sam se vra?ao natrag s ru?ka,” nastavljalo je pismo, “Iznenada sam u glavi, jasno kao dan, vidjeo kako se jedan NLO približava Shreveport-u, a bio je toliko velik da bi u njega mogle stati hiljade ljudi. Bio je tako ogroman da je zatamnio nebo dok se kretao iznad grada. Izgledao je potpuno okrugao sa stotinama malih prozora.

“I dok sam tako posmatrao tu letjelicu, iznenada sam unutar sebe dobio jedan osje?aj topline i sigurnosti, kao da sam dobio neku poruku da ?e se nešto sli?no stvarno dogoditi i da ?e to biti sa svrhom naše vlastite zaštite. Me?utim, odmah nakon što je letjelica nestala iz moje glave, moja ljutnja i bol su se vratili. Vikao sam na njih dok sam se vozio i rekao sam im da me ne?e više mo?i prevariti uz pomo? ovakvih trikova. Nakon onoga što sam doživjeo prilikom regresije, mislim da ?e im trebati mnogo više od ovakvih slika da bi me uvjerili da su njihove namjere poštene.”

Tedovo vjerovanje u vizije iz spiritualnog svijeta je bilo narušeno i on zasigurno ne?e više ništa uzimati ‘na povjerenje’, kad se radi o NLO-ima i njihovoj posadi. Ono što je on želio, bila je istina. Sje?anja koje je Ted dosegao uz pomo? regresivne hipnoze nau?ila su ga nekoliko stvari. Prvo, bilo mu je jasno to da neka od njegovih svjesnih sje?anja mogu biti lažna. To mu je dokazivala ona razlika izme?u pri?e Karly-a Kane-a i onoga ?ega se on kasnije sjetio. Tako je odlu?io da preispita i neka druga svoja iskustva i da odredi da li u njihovoj pozadini tako?e postoje neka iznena?enja.

On je spoznao i to koliko su abdukcije bile po njega traumati?ne i koliko prestrašeno i nemo?no se osje?ao u rukama tih bi?a. Podvrgavanje daljim regresijama uzelo bi svu njegovu hrabrost i molio se da njegova potreba za istinom bude ja?a od njegovih strahova. Ted je želio da sa vrati kod Barbare što je mogu?e prije, me?utim, tako?e je morao da zadovoljava i svoje životne obaveze, tako da je nekoliko mjeseci bio previše zaposlen da bi mogao opet oti?i na put. Žudio je za znanjem i svako odga?anje ga je frustriralo. Me?utim, ?inio je sve što je bilo u njegovoj mo?i kako bi razumjeo sve ono što je do tada saznao, koriste?i se osjetilnoš?u, logikom i intuicijom, koje je razvijao tokom svog dugogodišnjeg bavljenja vidovnja?kim poslom. Tako?e je održavao jednu izvanrednu pozornost. Ljutnja za je za Teda bila jedan veoma jak motiv. Riješio je da se odlu?no suprostavi svakom njihovom daljem upadu i da zahtijeva odgovore od tih bi?a koja šetaju kroz njegov život kao da su njegovi vlasnici. Naoružan svojim novim znanjem o njihovim prevarantskim trikovima, Ted se osje?ao spremnim da se bori za istinu. Ali, kako se neko može boriti protiv napada?a ?ije podru?je egzistencije obuhvata i druge dimenzije? Tedov naredni susret s tim bi?ima je pokazao samo to koliko malo on može u?initi da bi ih zaustavio. Ujutro, petog decembra, nazvao je Barbaru da bi joj rekao šta mu se desilo prethodne no?i i bilo je jasno da je bio uzbu?en. “Jutros sam se probudio sa jednim maglovitim sje?anjem da sam sino? imao posjetioca,” rekao je. “To jeste bilo kao u nekom snu ali mislim da je važno da iznesem moje misli o tome, prije nego što se izgube.”

“Da li si bio budan kad se to desilo?” pitala ga je Barbara. “Mislim da jesam,” odgovorio je Ted. “Sje?am se da mi je bilo re?eno da ležim mirno. Glas je bio ženski. Onda sam postao svjestan toga da neko leži na krevetu pored mene. Ležala je blago povijena na svom stomaku a glava joj je bila u blizini mog lakta.”

“Šta je radila?” “Rekla mi je da uzima uzorak moje krvi i da je bilo potrebno da se to uradi. Nisam osje?ao potrebu da pružim otpor i ?ak se ne sje?am da sam bio uplašen. “Barbara, to je ono što me buni. ?inilo mi se kao da sam na nekom nivou znao šta se zbiva i da je sve to bilo u redu. Sje?am se kao kroz maglu da nisam osjetio nikakav bol. Krv je bila uzeta uz pomo? ne?ega što je li?ilo na iglu ali iz nekog razloga, to nije li?ilo na one igle koje medicinski tehni?ari obi?no koriste u laboratorijama.”

“Pogledaj da li je ostala neka rana,” rekla je Barbara. “Pogledao sam,” odgovorio joj je, “Sve sam pregledao ali ne vidim nikakav ožiljak ili ubodnu ranu. Nisam mogao da na?em fizi?ki dokaz.” “Da li se sje?aš kako je ta žena izgledala?” “Ne, ne sje?am se. Ne mogu da shvatim o ?emu se tu radilo. Zar druge žrtve otmica nemaju neke ožiljke nakon što im rade ovakve stvari? “Obi?no imaju,” složila se Barbara, “ali ne svaki put.” “Pa, dobro, zašto im uopšte trebaju naše tjelesne te?nosti? Možda paze na nas u smislu da osiguraju to da neke bolesti ne bi ometale sprovo?enje planova koje su nam namijenili? Ho?u da kažem, oni moraju imati neke planove s nama, ako ve? ulažu toliko truda, tako dugo i u toliko mnogo ljudi! Ili im možda trebaju naše tjelesne te?nosti za opstanak njihove vrste. Ko zna? Mi ne možemo vjerovati bilo ?emu što nam kažu.”

Ted je bio razo?aran svojom nesposobnoš?u pružanja otpora prošle no?i. Da li je on stvarno znao nešto što ga je navelo da se složi s tom procedurom? Ili je to samo bilo rezultat sposobnosti vanzemaljaca da kontrolišu njegove misli i reakcije? Šta god da je bio razlog tome, on nije volio da ga neko tako iznenadno razoruža i on stvarno nije želio da se predaje bez borbe. To nije bila njegova priroda.

Sedam dana kasnije, jednog kišnog popodneva, Ted je bio kod ku?e zajedno sa svojim prijateljem Badom koji mu je bio u posjeti i planirali su da završe pisanje boži?nih ?estitki. Dvojica prijatelja su pri?ala neko vrijeme a onda negdje oko ?etiri popodne, Ted je izvadio ?estitke i po?eo da ih ispisuje. Bad mu se izvinuo što mora za momenat da ga napusti, izašao je iz kuhinje i otišao u kupatilo. U ?etiri sata i tridesetpet minuta Bad se vratio nazad u kuhinju i sjeo je za sto pored Teda.

“Kako si uspjeo da adresiraš ve? toliko ?estitki?” pitao ga je iznena?eno, gledaju?i u veliku hrpu koverti na stolu.

“Kako misliš?” pitao ga je Ted ne podižu?i pogled. “Tebe nije bilo toliko dugo da sam imao dovoljno vremena da ovo završim a imao sam ?ak i vremena da napravim pauzu, popušim cigaru i popijem još jednu šoljicu kafe.” “Jesi li ti lud?” nasmijao se Bad. “Samo sam otišao do kupatila a onda sam sjeo na sofu da poslušam jednu pjesmu koja je bila na radiju. Onda sam se odmah vratio ovamo. Sve to nije trajalo ni pet minuta!”

Ted je upitno pogledao svog prijatelja a Badovo lice je bilo vrlo ozbiljno. U stvari, izgledao je blijedo a gestovi su mu bili nekako nekontrolisani. “Nemoj se šaliti samnom,” rekao mu je Ted, polako postaju?i zabrinut. “Ho?u da završim s ovim ?estitkama i da malo prilegnem prije ve?ere.” “Ja sam stvarno ozbiljan,” uvjeravao ga je Bad. “Uopšte se ne šalim.” “Kad si izlazio iz kuhinje, sje?aš li se da si rekao kako je ve? ?etiri sata i da bi ve? mogao ve?erati?” upitao ga je Ted. Bad je potvrdno klimnuo glavom a Ted je pokazao prema satu koji je visio na zidu. Na njemu je sada bilo dvadeset do pet. Bad je sko?io sa stolice i odjurio do dnevne sobe i kupatila, provjeravaju?i sve satove. Onda se tiho vratio nazad i sjeo sav zbunjen. “Šta si radio?” pitao ga je Ted. “Reci mi sve ?ega se sje?aš.” “Samo sam otišao do kupatila,” odgovorio je Bad, “a onda sam sjeo na krevet da poslušam radio.” “Koju si pjesmu slušao?” “Ne sje?am se.” Ustao je i ponovo po?eo da se kre?e kroz ku?u istim putem kojeg je prethodno napravio kako bi vidjeo može li se još ne?ega sjetiti. “Do?i ovamo”, viknuo je Tedu, koji je brzo došao za njim. Bad je pokazao na mali stoli?. “Da li si ti ostavio makaze ovdje?” pitao je. Ted je unezvijereno piljio u makaze. Dva dana ih je tražio i Bad mu je pomagao u njihovom traženju nešto ranije, istog dana. Obojica su bili sigurni da na stoli?u nije bilo ni?eg drugog osim pepeljare i saksije sa cvije?em.
“Ne,” rekao je Ted, “Ja ih nisam stavio tamo. A ti? Da li ti to pokušavaš da me prevariš?” “Naravno da ne,” uzvratio je Bad ljutito, potresen onim slu?ajem izgubljenog vremena i ponovnom pojavom makaza. “Mora da ih jednostavno nismo primjetili ovdje, i to je sve,” Ted je pokušavao da smiri Bada, dok je pre?utao ono o izgubljenom vremenu.

Shvatio je šta se moglo dogoditi. Bad je mogao imati jedan susret s njima u drugoj prostoriji, dok je on sjedio u kuhinji, nesvjestan i?ega, bave?i se se boži?nim ?estitkama. Me?utim, nije bilo na?ina da se to zasigurno zna jer se Bad nije sje?ao ni?ega neobi?nog. Ted se pitao da ukoliko su vanzemaljci bili odgovorni za to, kakva bi onda trebala biti svrha ove njihove posjete. Da li se tu radilo samo o jednoj posjetnici, pitao se, koju su ostavili ?isto kao znak da su navra?ali? Da li su mu ovim pokazivali kako ne postoji ništa što bi on mogao u?initi, budan ili u snu, ukoliko oni požele da intervenišu?

Kratko nakon Boži?a, kad je za vrijeme odmora Tedu bio u posjeti njegov prijatelj Carl, desio se jos jedan ?udan doga?aj. Te no?i Carl je spavao na sofi u dnevnoj sobi dok je pored njega prigušeno svjetlila no?na lampa. Iz svoje sobe Ted je mogao vidjeti kroz hodnik sve do sofe i kad se probudio oko tri sata ujutro, pogledao je kroz hodnik. Nije bilo nikakve buke niti kretanja, pa nije znao zašto se probudio. Gledaju?i kroz hodnik, primjetio je jedno si?ušno plavi?asto svjetlo kako treperi odmah iznad Carla koji je mirno spavao na sofi. Tako?e je vidjeo neke sijenke, dvije ili tri njih, kako se jedva primjetno kre?u po prostoriji. Me?utim, prije nego što je mogao reagovati, obuzeo ga je jedan snažan osje?aj i on se spokojno spustio u krevet. Ted je odjednom osjetio kako zna šta se zbiva u vezi sa plavi?astom svjetloš?u i ona ga više nije uznemiravala. U stvari, cijela ta situacija mu se ?inila perfektno normalnom, tako da je odmah utonuo u san.

Sat kasnije, Ted se opet probudio i sjeo na krevet, budan i oprezan. Pogledao je kroz hodnik i tamo nije vidjeo ništa neobi?no. Me?utim, onda se sjetio sna kojeg je upravo imao i postao je uzrujan. Sanjao je kako vidjeo Carla kako leži bez odje?e dok je neko na njegovom tijelu radio nešto uz pomo? nekog ure?aja. Ta osoba, ili šta god da je to bilo, uvla?ila je u Carla neki ure?aj a onda je nešto izvukla iz njega i stavila u jednu malu kesu. To je bilo ono ?ega se Ted sje?ao i to ga je uznemiravalo. Ustao je tiho iz kreveta i na vrhovima prstiju otišao do dnevne sobe. Carl je spavao i Ted tamo nije vidjeo nikakve uznemiravaju?e znakove. Nevoljno se vratio u svoj krevet ali ovaj put nije više mogao zaspati. Kad se Carl ujutro probudio, Ted ga je pitao da li se sje?a i?ega iz prošle no?i.

“Ne,” rekao je Carl, “baš sam lijepo spavao.” “Kako se osje?aš?” pitao ga je Ted.

“Dobro. Zašto?” Ted je slegnuo ramenim i ostavio sve na stranu, ne pominju?i ništa u vezi s onim njegovim snom. Sigurno je to bio samo san, rekao je samom sebi. Plava svjetlost, sijenke i rektalna sonda, sve je to moralo biti samo jedna no?na mora.

Nakon nekih sedam dana, jedne ve?eri u kasnim satima, Ted je dobio telefonski poziv od Carla koji je bio veoma uznemiren. “Žao mi je što te ovako uznemiravam, znam da je kasno,” rekao je Tedu, “ali, upravo sam imao jedan ružan san i on me je jako potresao.”
“Reci mi o tome,” odgovorio mu je Ted. “Šta se desilo?” Na njegovog prijatelja normalno nije li?ilo to da se uzbu?uje zbog nekog sna.

“Sve ?ega se sje?am, to je da sam bio s nekim ?udnim ljudima,” odgovorio je Carl, “i oni su me u?ili kako da koristim neke naglavne slušalice s mikrofonom koje neobi?no izgledaju.” “Kako su izgledali ti ljudi?” “Ne sje?am se,” rekao je Carl, “a ne znam ni zašto su služile te slušalice.”

“Pa šta te je onda toliko uznemirilo?” pitao je Ted. “Ne znam, ne znam,” ponovio je Carl, dok je bio vidljivo uzbu?en. “Iako me je to me je stvarno uplašilo.” Iz svog vlastitog iskustva, Ted je znao na šta bi mogao ukazivati scenario sa slušalicama ali mu nije to rekao jer Carl nije ništa znao o Tedovoj regresiji. Ted se po?eo pitati da li je bezbjedno za njegove prijatelje da ga uopšte posje?uju. Na pamet mu je opet pao onaj Marijin ?udni susret s vanzemaljcima u njegovoj ku?i godinu dana ranije, pa onda ona epizoda sa Badom i njegovim izgubljenim vremenom. Onda, pojava one plavi?aste svjetlosti iznad Carla i Tedov uznemiravaju?i san. Sada se pojavio i ovaj Carlov san sa svim svojim implikacijama.

“Da li oni mene koriste kao mamac?” pitao je Barbaru kad je sljede?i put pri?ao s njom telefonom. “Ljudima se dešavaju ?udne stvari kada do?u kod mene u posjetu.” “Sumnjam,” odgovorila mu je Barbara. “Na osnovu mog cjelokupnog istraživanja, smatram da ne otimaju ljude samo zato što se oni nalaze u tvojoj blizini.” Ted je osje?ao da je bila u pravu i smatrao je da otmice po?inju dosta ranije u životu, ali mu to nije pomoglo da se osje?a imalo bolje u vezi s onim što se dešavalo njegovim prijateljima. A sama pomisao na stvari koje su mu uradili, toliko ga je plašila da nije više mogao izdržati da živi sam u svojoj pokretnoj ku?i. Nakon što je ponovo preživjeo sje?anja na svoju smrt i kloniranje njegovog novog tijela, bojao se da bi se vanzemaljci mogli vratiti, kao što su obe?ali da ?e ?initi s vremena na vrijeme, i da ?e ga onda podvrgavati novim užasima. Zamolio je svog prijatelja Larry-a, koji je bio crnac, da se preseli kod njega na neko vrijeme, tj. bar do onda kad on uspije da ponovo uspostavi svoj poljuljani osje?aj za realnost. ?ak i sa Larry-evim prisustvom u ku?i, Ted je imao problema prilikom odlaska u krevet. U o?ajanju, po?eo je da se okružuje religijskim simbolima svake no?i prije nego što bi išao na spavanje. Pokrio je svoj krevet sa ukupno jedanaest Biblija, spavao je ?vrsto drže?i u ruci jedan veliki drveni krst, dok je no?nu lampu u uglu sobe držao stalno upaljenom. Ugnježden usred svih tih parafernalija, Ted se bjesomu?no molio da zaspe, me?utim, san mu je stalno bio isprekidan.

Tako jedne no?i, Tedu je postalo toliko vru?e nakon što je Larry uklju?io grijalicu u ku?i, da je morao skinuti teške pokriva?e sa sebe i spavati pokriven samo ?aršafom. Jedanaest Biblija je bilo uredno raspore?eno po krevetu, drveni krst je ?vrsto stajao u Tedovoj ruci a ventilator je duvao vazduh sa plafona koji ga je ugodno hladio. Napokon je nekako utonuo u san, tako da nije bio svjestan kad se njegova ma?ka Grandma tiho uvukla u sobu traže?i mjesto na krevetu gdje bi se mogla sklup?ati i provesti no?. Grandma je uvijek spavala s Tedom, me?utim, nakon što se vratio od Barbare, ma?ka je bila privremeno napustila ono svoje mjesto u krevetu pored njega. Mora biti da je odlu?ila da te no?i ne zamijera Tedu na njegovom ?udnom ponašanju, pa se vratila natrag. Ma?ka je gledala unaokolo i pomno posmatrala sve one knjige na krevetu ne bivaju?i u stanju da prona?e neko slobodno mjesto za sebe. Tako je pokušala presko?iti preko cijelog tog nereda i na kraju je aterirala na Tedove grudi. “Aaaahhh!” pani?no je vrisnuo on, siguran da su se vanzemaljci vratili po njega. Sko?io je s kreveta razbacuju?i Biblije u svim pravcima i zamahuju?i drvenim krstom kao da se radilo o nekom ma?u. ?aršav je poletio s kreveta i zaka?io se za lopatice ventilatora, te je tako po?eo kružiti iznad njega po sobi kao neki duh dok je Grandma skakala naokolo u potrazi za nekim skloništem. U polumraku, Ted nije imao pojma šta se to kre?e oko njega, me?utim, bespoštedno je tukao po nepoznatom napada?u psuju?i mu sve po spisku a ono stvorenje je skakalo unaokolo pokušavaju?i da izbjegne njegove napade.

“Aaaahhh!” vrisnuo je opet a ma?ka je bolno mjaukala dok se ?aršav okretao s plafona neprestano mlate?i po Tedovoj unezvijerenoj glavi. Ta velika gungula je napokon probudila i Larry-a, koji se odmah zaletio kroz hodnik ka Tedovoj sobi. Uletio je kroz otvorena vrata i kada je vidjeo ?aršav kako avetinjski kruži po polumra?noj sobi, po?eo je da vi?e, “Utvare! Utvare!”

U sobi je zavladao urnebes, Larry je galamio, Ted je vrištao a Grandma je mjaukala, svi iz sveg glasa. Neko je na kraju uspjeo upaliti svjetlo i Ted je napokon mogao vidjeti ko je izvršio napad na njegovo uto?ište. Grandma je tada iskoristila priliku da pobjegne iz sobe i zbrisala je kroz hodnik, dok ju je Larry zdušno pratio. Ted je požurio za njima, još uvijek ?vrsto drze?i krst u ruci, me?utim, prošlo je još neko vrijeme dok nisu uspjeli uhvatiti prestravljenu ma?ku i uvjeriti se da je prošla bez povreda. Situacija se napokon smirila i Ted se na kraju dobro nasmijao samom sebi i svojoj paranoji. On i Larry su po?istili nered kojeg su napravili u sobi a onda su pokušali da prespavaju ostatak no?i.

“Moja majka mi je uvijek govorila da su bijeli ljudi ?udni,” vrtio je Larry glavom dok je išao nazad prema svojoj sobi. “A šta bi tek rekla da je ovo vidjela?!”

stranica

22. dio

Prijevod: vjetar



Tko je mogao znati da nebo, dar nebeski ?e spasti...?

Marcus Manilius


U rano prolje?e 1992. Ted se zaputio u središnji Arkansas preko vikenda posjetiti Karlu Turner i njezinog supruga Caseya. Tokom dugotrajnih istraživanja Tedovih iskustava Turnerovi i on postali su dobri prijatelji tako da je posjet bio i radni i prijateljski. U petak, nakon njegova dolaska, odužili su razgovor dobrano iza pono?i, pa su u subotu ujutro prili?no kasno ustali.

"Kako si spavao?" Casey je upitao dok su sjedili u dnevnom boravku ispijaju?i kavu. "Fino," rekao je Ted, "barem neko vrijeme." "Nemoj mi re?i da se nešto dogodilo sino?", re?e Karla tresu?i glavom zbog Tedovog izraza lica. "Mnogi su ljudi uklju?uju?i i otimane prije boravili u toj sobi i nitko nije imao nikakvih problema." "Ne znam je li se to dogodilo ili je bio san", Ted joj je rekao, "ali siguran sam kako sam mislio da sam budan. Ponašao sam se potpuno razbu?eno, u stvari, ustao sam iz kreveta da odem u kupaonicu, a onda to?no ponad ku?e kroz vjetar za?uo šuštanje helikopterskih elisa."

Karla i Casey iznena?eno se pogledaše. "Imali smo prili?no iskustva s aktivnostima helikoptera ", kazala je, "dok smo živjeli u Teksasu, a tako?er i ovdje. Moji psi mrze heli?e i uvijek laju kad su nam nad glavom, ali ih sino? nisam ?ula. Znam da bi to ?ula, a i psi bi lajali. Jesi li siguran za buku?" " Da, sjeo sam na krevet slušaju?i lepet lopatica,“ nastavi, "i onda se dogodila najbolesnija stvar. Taj ?ovjek se samo pojavio spuštaju?i se ravno kroz strop."

"?ovjek? Kako je izgledao?" Casey je pitao. "Ljudski ili ne?" "Oh, izgledao je ljudski," re?e Ted, "i nosio je vojnu uniformu. Spustio se u sobu, a s njim je bio mali kuruzni klinac star izme?u sedam i osam godina. Mislit ?e te da sam lud", zastao je, "ali taj je dje?ak li?io na mene. Bio je isti ja u tim godinama, kad su me ono vanzemaljci klonirali." "Što si u?inio? Je li se išta dogodilo?" "Ne baš. Vojnik mi je samo govorio. Rekao je da vra?aju nešto što mi je bilo oduzeto. I to je sve ?ega se sje?am." "I kako se onda jutros osje?aš?" upita Karla. "Zapravo," Ted se nasmiješi, "prili?no sam dobro raspoložen. Ne znam o ?emu se to sino? to?no radilo, ali nisam bio uplašen. Izgledalo je kao da se vojnik trudi biti ljubazan pokušavaju?i se iskupiti za nešto." "Što ti misliš što je podrazumijevao pod tim vra?anjem ne?eg što ti je bilo oduzeto?" upita Casey. "Ako je taj dje?a?i? trebao biti ti, kako su ti mogli vratiti tebe?" "Tko zna što je on mislio?", rekao je Ted. "To nema nikakvog smisla."

"Nema," Karla se složila "ali da li si svjestan koliko je ovaj scenarij sli?an epizodi koju ste ti i Marija vidjeli da se dogodila Ameliji, zar ne? Scenarij virtualne stvarnosti?" "Dovraga, to stoji" rekao je Ted. "Amelijino je iskustvo isto zapo?elo sa zvukom helikoptera, a i ona je rekla da je vidjela kroz strop." "I dvoje aliena se spustilo dolje u sobu, zar ne?" "Je" klimne Ted glavom. "Pitam se je li i oko mene bila sfera plavog svjetla koje nisam mogao vidjeti iznutra. Ta iluzija koju je Amelia vidjela nikad nije imala nikakvog smisla, a nema ga ni ova sad. Ja nisam vidio nikakvo plavo svjetlo, ali opet nije niti Amelia, samo Marija i ja."

No pet dana kasnije kada se ve? vratio ku?i u Shreveport Ted je imao još jedno iskustvo koje se ?inilo povezanim s vojnikovom posjetom i ovaj put postojala je o?ita veza s otmicom kad je bio osmogodišnjak.

"Sje?aš se što mi je prošli vikend vojnik rekao u tvojoj ku?i?" Ted je upitao Karlu preko telefona. "Naravno", odgovori ona, "zašto? Jesi li uspio shvatiti što je mislio sa vra?anjem ne?ega?" "Možda", re?e. "Nikad ne?eš pogoditi što se dogodilo jutros. Kada se alarm ugasio uspravio sam se u krevetu i vidio kako se nešto sme?e i ?upavo mi?e u naborima popluna. Prepalo me, pa sam sko?io, a kada sam ja sko?io i ?upava stvar je isto sko?ila. Baka, moja ma?ka, sjedila je na dijelu kreveta gdje ina?e spava i intenzivno buljila u tu stvar kad sam se probudio. Ali kad je ?upavko poletio i Baka je, te je potjera krenula. Kri?ao sam i plesao okolo nastoje?i se maknuti toj stvari s puta," Ted se smijao, "obzirom da još uvijek nisam znao što je to. Bože, nakon svega kroz što sam prošao moglo je biti bilo što! Do vremena kad je Baka stvorenje stjerala u ?ošak ve? sam se bio popeo na ormari? za knjige i naoružao jastukom spreman napasti sve što mi se približi! "

"Što je zaboga bilo to Tede?" Karla upita tako?er se smiju?i. "Jesi li uspio otkriti?" "O da," rekao je, "i ne?eš vjerovati. Kad sam skupio hrabrosti i krenuo prema kutu sobe gdje je Baka pritisnula tu stvar, ugledao sam prekrasnog nasmrt prestravljenog bebu ze?i?a. Bio je prekriven ma?jom slinom tamo gdje ga je Baka š?epala, pa sam ga o?istio i uljuljkao u rukama da ga smirim." "Je li bio povrije?en?" Karla upita. "Je li ga Baka ubila? Sve što su moje ma?ke ikad dovukle uvijek je ve? bilo mrtvo i napola pojedeno." "Je, i Baka je isto takva," Ted je odgovorio: "ali na njemu nije bilo ni ogrebotine. Premda je sirotom malom stvorenju srce lu?a?ki tuklo. Izgledao je oko šest tjedana star."

"Što misliš kako se zeko zatekao u tvom krevetu?" Karla zapita. "Je li mogu?e da ga je Baka vani uhvatila i sino? unijela?" "Palo mi je to na pamet", rekao je Ted, "ali kad sam ma?ku i psa puštao natrag unutra preko no?i, ništa nisam vidio ma?ki ili Luckyu u zubima. Bakine ostale životinjice uvijek su bile mrtve, kao što si rekla." "I ti misliš da bi to moglo imati veze s vojnikom?" "To?no. Zaustavi se na minutu i vrati na Karlyevu zgodbu. Kad je Karly pokupljen i odveden kroz maglu na mjesto gdje je pjevao dje?ji zbor..." "Nosio je bebu zeca," dovrši Karla. "Ali kad je sve bilo gotovo, a oni ga donijeli nazad na farmu, zec je nestao." "Da, to je ono na što sam mislio", rekao je Ted. "Premda ne želim previše ulaziti u to sa zecom. To sve može biti slu?ajnost."

"Uz sva uvrnuta iskustva kroz koja si prošao", Karla primijeti, "teško je re?i. Obzirom da se pojavio tako brzo nakon onog scenarija s vojnikom i malim dje?akom mogao bi to vrlo lako biti izrežirani doga?aj. Stvarno izgleda poput doživljaja virtualne stvarnosti." "Možda prvi i je bio, ali je zato zec ipak bio stvaran," rekao je Ted. "Pustio sam ga natrag u šumu." "I to nakon što je netko prošao kroz sve te nevolje da ti vrati ono što ti je bilo oduzeto?" Karla je zadirkivala. "Jako smiješno", rekao je Ted. "Šteta što mi ne mogu vratiti i sve ostalo što su mi oduzeli."

Nedugo nakon toga Tedu je iznenada u posjet banula Marija. Kad joj je ispri?ao o istrazi koju su pokrenule Karla i Barbara u vezi njegovih prošlih iskustava, Marija se ponudila da pomogne. Dogovoreno je da njih dvoje odu u posjet Karli i Caseyu na jedan dulji razgovor. Jedna od najvažnijih stvari koju je Karla trebala raspraviti bila je epizoda s Tedovom prikolicom od prije nekoliko godina kada je Marija imala susret s malim bi?ima koja su je htjela izvu?i van. U njihovom razgovoru Marija je doga?aje iz te no?i opisala na isti na?in kao i Ted kad je prvi puta iznosio pri?u Karli. Vidjela je kako se zid rastapa a zatim kako kroz njega prolaze neka mala bi?a i pokušavaju je izvesti vani. "Ali sam ja bila previše tvrdoglava,"završi Marija, "i kad sam svršila s otpiljivanjem, oni su me donijeli ravno nazad unutra."

"Mislila sam da si rekla da nikad nisi ni izašla van, u stvari", komentirala je Karla. "Pa kako si se onda mogla vratiti unutra?" "Ne znam", odgovori Marija zbunjeno. "Mislila sam da nisam izlazila van, ali se sje?am vra?anja unutra. Možda sam zaboravila nešto, davno je to bilo." "Iznenadila bi se koliko toga se ne možemo sjetiti kada su te stvari u pitanju", rekao je Ted. "Ako doista želiš saznati što se odigralo Marija, možda bi hipnoza mogla pomo?i. Meni je puno pomogla." "U redu", pristala je. "Ako se zbilo išta preko onoga što se mogu sjetiti, zasigurno bih željela znati o tome. Nisam prepoznala ta bi?a niti duhovno, ni fizi?ki, ili na bilo koji drugi na?in i mislim da bi bilo najbolje pokušati saznati što oni stvarno jesu." "Mogli bismo barem površno zaroniti u to iskustvo ", Karla ponudi. "Ne bih te pokušavala voditi nigdje posebno, ali ako ti pomognem pri postizanju stanja transa, možeš se sama vratiti kroz iskustvo i re?i nam da li si pronašla nešto ?ega se do sad nisi sjetila."

Marija nikad prije nije bila pod hipnozom, pa ju je Karla prvo uvela u fazu laganog opuštanja tijela i uma. Kad je postalo o?ito da je u laganom transu, Karla ju usmjeri natrag u vrijeme no?enja kod Teda. "Marija, kako se osje?aš?" pitala je. "Umorno", Marija je mrmljala "ali sretna što ?u posjetiti Teda. Razmijenjujemo stvari, iskustva kroz koja smo prošli, mjesta koja smo posjetili od zadnji put kad smo se vidjeli."

"Fino", rekla je Karla. "U krevetu si i ?itaš knjigu. Pomakni se mrvicu u vremenu do to?ke gdje se nešto novo doga?a i samo mi sve reci." "?ini se da ne mogu održati pažnju na knjizi," re?e Marija. "?udno se osje?am, ne mogu držati knjigu. Ne?e ostati u fokusu. Nešto ?udno se doga?a." "Da li ti to izaziva nelagodu?" Karla upita primjetivši zabrinut izraz Marijinog lica. "Da", odgovori ona, "to se ne bi trebao doga?ati. Sve bi trebalo biti radosno, a to više nije tako." Marija zastane i zaškilji kroz zatvorene o?i. "To je gotovo kao da se netko provezao s reflektorom," nastavila je. "Bože, to ulazi u prikolicu."

"Kakve je boje svjetlost?" "Iskri?ava je. Nastavlja se kretati. Zidovi izme?u svjetla i spava?e sobe, oni nestaju!" "Jesi li u krevetu?" "Da, a tu ?u i ostati. Netko je u svjetlu. Zidovi potpuno nestaju." "Vidiš li Teda?" upita Karla. "On spava," re?e Marija. "Mogu ga vidjeti kako grli svoj jastuk. Više nema zidova u prikolici." "Kako se sada osje?aš?" "Ne svi?a mi se ovo" Marija je ponavljala. "Ne osje?am se dobro u vezi s tim, ali se ne mogu pomaknuti." "Rekla si da je netko u svjetlu. Pogledaj i reci mi sve o toj osobi što možeš vidjeti ", kazala je Karla. Ali mentalne slike koje je Marija ponovo proživljavala sad su zaokupile svu njezinu pozornost. "Ne diraj me," rekla je, o?ito se obra?aju?i liku u svjetlu. "Odbij, ne diraj me."

"Je li ta osoba posegnula za tobom?" "Da," kimnula je Marija glavom "a i ovdje je netko." pokazala je na drugu stranu sobe. "Zna?i tu su dvije osobe prisutne?" "Makni se od mene, bježi," snažno izgovori Marija. "Ne diraj me!" Ruke joj polete naprijed brane?i se od uljeza. "Mogu vidjeti o?i koje me gledaju. Ne svi?aju mi se." "Kako izgledaju?" "Gotovo poput ma?jih, vrlo dominantno." "Koliko su ti blizu?" "To?no tu," Marija pokaže rukom po zraku u blizini lica. "Ne želim da me diraju. Stoj! Tu je još jedan, gledaju me. Žele da spustim ruke, ali ja ne?u." Karla ju zamoli da opiše bi?a, ali Marija joj je, osim da su im o?i bile žu?kaste, malo toga mogla re?i. "Možeš li vidjeti išta drugo?" Karla upita. "Nos ili usta?" "Samo o?i. Lice gotovo da li?i na spljoštenu masku. Izgledaju sluzavo. Jedan pokušava razgovarati sa mnom."

"Što govori?" "On u rukama ima nešto," odgovori Marija: "poput kristalne kugle. Mala je, ispunjena nekim bojama. On ju drži." "Kako ruke izgledaju?" "Gotovo poput štapi?a, tanki prsti. Daje mi kuglu," Marija nastavi. "Na dodir je bockava poput struje, ali ne bolna. Govori mi da može biti moja, ali nisam baš sigurna da ju želim. ?udna mi je. Oh, dobro, pretpostavljam da ne može naštetiti. Ako ?u ju duže gledati mogla bi mi se više svidjeti."

"Što ?iniš s kuglom?" upita Karla. "Ništa, ali sam jako pospana sada", odgovori ona. "Da li još uvijek imaš kuglu?" "Da. Onaj jedan ukazuje, govori mi da ako ?u držati kuglu, on ?e mi pomo?i da letim. Ali ja ne znam da li želim letjeti ili ne. Upravo je ušao još netko i on je druga?iji od ovih ostalih, gotovo kao dijete. Pruža ruku, želi da ju primim", objasni Marija. "Ima oko dvanaest godina, tamnokos je i crnih o?iju, poput indijanske djece. Kaže da je izgubio nešto, želi da mu pomognem prona?i to."

Marijina je po?etna paraliza sada nestala i dok su tri ma?kooka bi?a tiho promatrala, ona je dopustila da je djetinji entitet povede van u šumu.

"Ostali su pratili", rekla je "valjda da vide gdje ?emo. Sad idemo dalje prema ne?emu što izgleda kao šator. U nekakvoj vrsti šatora smo ?udnog izgleda. Ne osje?am se kao u šatoru. Tu unutra je, uspravljeno uza zid, nešto poput ra?unala i ovo dijete koje je sa mnom prilazi toj kompjuterskoj stvari. On želi pritisnuti gumbe na njoj," nastavila je sa zabrinutim izrazom lica. "Što se doga?a kad on to uradi?" pitala je Karla. "To ?udno zvu?i, kao kad mnoštvo p?ela zuji, zuji, zuji" odgovori Marija oponašaju?i buku. "To je u mojoj glavi, izaziva bol. Ono ra?unalo ima raznobojne tipke na sebi, a mogu vidjeti i ekran nalik monitoru, prikazuje linije, sli?no kao monitor otkucaja srca."

Marija je opisala opremu i napomenula da se dijete igralo s njom, a zatim je vidjela kako su se slike na monitoru po?ele mijenjati.

"Prikazuje se nešto poput facijalnih kostiju", rekla je, "kao foto negativ lica." "?ijeg lica?" "Ne mogu re?i, samo obris kosti lica. Sada se slika kre?e," rekla je Marija, "kao da se spušta niz tijelo." "Govoriš li štogod djetetu?" "Pokušavam ga odvratiti od stroja prije nego ga strga" rekla joj je Marija, "ali on se samo nasmiješio i kaže mi da se umirim." "Pogledaj svoje tijelo," sugerirala je Karla, "i reci mi u što si obu?ena." "Hmm," Marija promrmlja "Ne vidim ništa." "Da li si nosila nešto kada si otišla u krevetu?" "Da, pidžamu." "Gdje ti je onda nestala odje?a?" "Ne znam. Dje?ak pokre?e stroj", kazala je dok joj se pozornost preusmjerila, "izgleda kao da je na ekranu dobio moje tijelo." "Kako je on to mogao u?initi?" Karla upita. "Ne znam," re?e Marija, "osim ako nije u pitanju to svjetlo na vrhu ovog šatora. Tu je blijedo svjetlo na vrhu, nalik lampi za kvarcanje, koje me obasjava. "

"Pogledaj ?ega ima na svakom zidu sobe," predloži Karla. "Što je u svakom od uglova?" "Ovdje je nešto kao statua," po?e Marija, "kip žene bez odje?e. Kao da ga je netko upravo oblikovao. Velik je, ali možda ne i visok poput mene. Ženski kip stoji tamo na podu." Marijine sklopljene o?i zatrep?u dok je prou?avala mentalnu sliku. "A kakav je pod?" "Poput nehr?aju?eg ?elika. Stroj, ra?unalo, je ovdje, a tamo je druga?iji mali stroj, izgleda kao visoki aparat za vodu. Smiješan je i u njemu lagano grglja." "Pri?aj mi o vodi", upita Karla. "Ima li što u njoj, neke boje?" "Ne mislim da želim imalo toga", odgovori Marija dubiozno. "Izgleda zamu?eno. Moglo bi biti da nije dobra, možda je u njoj neka vrsta gljivica."

"Osvrni se dalje po sobi. ?ega još ima?" "Što je ova stvar?" upita Marija iznena?eno. "Kao tepih od medvje?e kože? Nešto gore na zidu. Ukras?" Tada joj je pozornost odvu?ena negdje drugdje. "Ovo troje i dalje žele do?i u moju blizinu, a ja ne želim da me diraju. Ne poznam ih." " Možeš li ih sada jasnije vidjeti?" "Oni nešto skrivaju. Imaju na sebi, ne pelerine, nego kao sivkaste horske haljine skroz dolje do poda. Ne dozvoljavaju mi da im vidim lica. Kao da imaju maske."

Ponovo je spomenula svoj strah od dodira, a tada je primijetila da je nešto o?ito uzrujalo dijete za ra?unalom.

"Postoji nešto što on ne može ispravno izvesti," rekla je. "Pokušava razgovarati s tim ljudima, ali ne mogu razumjeti što kaže, on govori jako brzo. Nešto o kugli? Ili o povratku na kuglu? Ima nekakav nastup gnjeva govore?i im "natrag na kuglu", pa se sad oni povla?e. On dolazi pod svjetlo gdje sam ja. Želi da popijem nešto te vode, ali ja to ne želim. Daje mi ?ašu, ali ja to ne?u piti." "Što je tada u?inio?" upita Karla. "Ne pokušava raspravljati sa mnom. On to tretira gotovo kao vic, kao da misli da me može ?ikati i ja ?u nasjesti i piti. Ali ja to ne uradim. Nešto se doga?a vani", kazala je naglo. "Uzima vodu i odlaže ju i sada izlazimo vidjeti što se doga?a. Zvu?i kao glasanje hrpe žaba, ali ih ja ne vidim. Vani je mrak."

Marijina je memorija nakon toga postala prili?no nejasna i maglovita i ona se nije mogla prisjetiti više ni?ega o komešanju izvan ?udnog šatora. Sjetila se samo da ju je dijete dovelo natrag do Tedove prikolice, s ostalim likovima u pratnji, a kad je samu sebe vidjela u dvorištu, kompletno sje?anje je izblijedjelo. Ne mogavši ništa više izvu?i iz nje Karla izvede Mariju iz transa.

"Ajme meni", re?e Marija dok je ustajala i po?injala kružiti "Ni nakraj pameti mi nije bilo da bi moglo biti išta više u tom iskustvu negoli sam se oduvijek sje?ala." "U tim iskustvima susreta, to je prili?no uobi?ajeno", rekla je Karla, a Ted kimne glavom. "Ja ti nisam ispri?ao sve ?ega sam se sjetio pod hipnozom", kazao je, "ali neki od detalja kojih si se upravo prisjetila su vrlo sli?ni." "Kao što?" Marija upita zaintrigirano. "Poput tvoje nagosti", objasni Ted "i teku?ine koju si trebala popiti. I rada na ra?unalu, promatranja skeniranja tvog tijela gore na ekranu, iritantne buke, pa ?ak i figure gole žene koju si vidjela." "Misliš i ti si tako?er vidio golu ženu?" Marija se smijala.

"Ne", odgovori Ted odmjereno ne žele?i uplašiti Mariju detaljima svog sje?anja, "ne, ja sam bio maleni dje?ak, a goli lik koji sam vidio isto je bio dijete." Shvatio je da je ?ak i u stanju vrlo laganog transa Marija povratila u sje?anje dovoljno sli?nih detalja da posumnja što se još moglo skrivati u njezinom umu. Sa svojim prijevarama i iluzijama, mislio je, vanzemaljci mogu uspješno zakamuflirati svoje stvarne aktivnosti i ostaviti u svijesti otetih vrlo malo toga. Pa ?ak i pod hipnozom, kad su memorije istražene na površan na?in, znao je da su sje?anja koja se pojavljuju ?esto djelomi?na i varljiva.

"To je sve tako ?udno," odmahnula je Marija glavom. "Ja jednostavno ne znam što da mislim." "A jesi li znala što da misliš one no?i u Floridi kad ste ti i Ted vidjeli Ameliu u onoj sferi plave svjetlosti?" Karla upita. "Ne," re?e Marija, "cijela ta stvar je bila zblesiraju?a. Znaš, Amelia je doista bila impresionirana tom helikopterskom stvari za koju je rekla da je vidjela iznad moje ku?e. Nedugo nakon toga ona i suprug su otišli na aerodrom gdje je vojska demonstrirala neke zrakoplove i helikoptere. Željela je prona?i neki nalik toj napravi jer je bio toliko neobi?an. Pregledali su cijeli teren i nisu nigdje vidjeli nešto poput toga. I tako Amelia ode do jednog od vojnika koji je ?uvao avione i po?e opisivati tu napravu," Marija nastavi, "pitaju?i gdje bi se mogao nalaziti. Amelia mi je rekla da ju je vojnik vrlo ?udno gledao. Rekao joj je da ne zna gdje je dobila tu informaciju, ali da postoji nacrt za takvu letjelicu. Rekao je da ?e jednog dana biti u upotrebi, ali ne u tako skoroj budu?nosti, te je htio znati kako je Amelia saznala za to." "Amelia zna?i nije vidjela NLO ponad tvoje ku?e", komentirala je Karla. "Ne," re?e Marija, "to je izgledalo kao vrlo ?udni helikopter. Ona nikada nije vidjela NLO, a nisam ni ja one no?i kod Teda. Sve što sam vidjela bio je ?udan šator."

Ted se nasmijao, ali nije ništa rekao. Iz vlastite regresije je znao sve o vanzemaljskim lažnim predstavljanjima i ako je Mariji bilo potrebno da misli kako je bila u šatoru, on joj nije htio rušiti iluzije. Uostalom, ona je samo pristala pomo?i u njegovom istraživanju, a ne poduzimati vlastito. Bio je uvjeren, me?utim, da su alienski posjetitelji doista upali u život njegove prijateljice, barem taj jedan put. I jedino se nadao da on nije bio uzrokom toga.

stranica


23. dio

Prijevod: kolos


Za sve što zavarava može se re?i da op?arava.

Platon



Napokon je bilo pravo vrijeme da Ted još jednom otputuje do Barbare i nastavi s istraživanjima svojih iskustava. Vožnja od Shravenporta koja je trajala šest sati umorila ga je previše da bi se tu ve?er upuštao u hipnozu. Umjesto toga Barbara i njen suprug poslužili su ve?eru, svi su nahranili guske u ribnjaku i tada je svo troje razgovaralo i smijalo do vremena kad su pošli na spavanje.

Ujutro odmoran, Ted je bio spreman za rad. Barbara mu je pomogla da se opusti i polako ga uvodila u lagano stanje transa. Kada se njegova koncentracija produbila, sugerirala mu je da krene prema bilo kojem iskustvu koje je važno njegovoj podsvijesti da se prisjeti.

Ubrzo,Ted je zapo?eo mentalno putovanje natrag u djetinjstvo. Po?etna se scena prikazala u detaljima i polako je po?eo govoriti Barbari što vidi.

-„Svijetla,“ re?e blago „Vidim puno svjetala i ?ini mi se da su sva u bakinoj ku?i.“

-„U kojoj sobi?“

-„Ona su njezinoj spavaonici koja se nalazi otraga. I ?ini mi se da se oko svjetala mi?u ljudi.“

-„Jeli tvoja baka svjesna tih svjetala? Zna li da su u sobi?“

-„U jednom trenutku mi se ?ini da spava a tad je budna i razgovara s nekim tko je tamo.“

-„Gdje si ti dok se to doga?a?“

-„Ja sam u drugom krevetu i gledam. Ona stoji kod prozora i gleda kroz prozor a i mra?no je.“

-„Govori li što ili izražava bilo kakve emocije?“ upita ga Barbara.

-„Mislim da se vra?a do mene i stavlja me pod krevet,“ re?e Ted zamišljeno

-„Zašto te stavila tamo?“

-„Tad su tamo bila neka svjetla,“ odgovori on, „i buka, nekakva vrtložna vrsta buke. Mi je možemo ?uti, ali ne možemo re?i odakle dolazi. To je to zbog ?ega me stavila pod krevet a tad je i ona došla ispod i legla do mene.“

-„Ted,“ upita Barbara, “koliko ti je godina tada?“

-„Jako malo,“ re?e on, “oko ?etiri godine.“

-„Što se sad doga?a?“

-„Iznad nas se nalaze neka svjetla i vrte se, stvaraju?i nešto nalik vakuumu, izgleda kao da gledam gore kroz tornado. Svuda oko nas je nekakvo kretanje. ?ini mi se da se sve zamra?ilo.“

U tom trenutku, Ted nije bio sposoban nastaviti dalje sa sje?anjem, pa mu je Barbara sugerirala da se opusti i da ode do bilo kojeg drugog važnog doga?aja.

-„Pomakni se naprijed kroz vrijeme,“ re?e mu ona, “do slijede?e stvari koju možeš vidjeti.“

Uskoro je po?eo primati nove slike iz njegovog djetinjstva ali vezane uz njegovu drugu baku i njega u malo starijoj dobi. Ted se trudio da dobije jasnije sje?anje ali nešto - možda neka inducirana blokada ili njegov vlastiti otpor, nije mu dalo da nastavi. Ali tada, kao da su odnekud duboko iz njega po?ele izvirati informacije u njegov um. Njegovo sje?anje je po?elo usred jedne bizarne scene koja nije bila nalik i?emu što je Ted ikada svjesno pamtio.

-„Baka stoji na ne?emu,“ opet je zapo?eo nakon poduže pauze. “Izgleda hipnotizirano, ništa ne govori. Skinuli su njezinu spava?icu i imaju nešto nalik maloj bušilici kojom diraju stražnji dio njezine glave. Nešto su joj u?inili i sad je malko druga?ija.“

Opet je zastao, kao da nešto sluša. “Govore joj da je jako posebna,“ nastavio je, “Obukli su joj bijelu haljinu i u?inili da izgleda lijepo ili joj govore kako je prelijepa. Obukli su je i rekli su joj da je prelijepa i da dolazi živjeti i raditi s njima.“

-„Koliko godina ovdje imaš?“ prekinula ga je Barbara

-„Imam deset godina,“ re?e on. „Sje?am se ovog, ove sobe i ovih bi?a oko nje a ja ih promatram. Ona nema kontrolu nad sobom i oni su svuda oko nje. Raspustili su joj kosu i pokazuju joj kako prelijepo izgleda kad živi s njima. Pripremaju je za to. To je sve što sam sada u mogu?nosti vidjeti. I ona izgleda prelijepo i mlado tako?er.“

Ted opet zastane duboko zamišljen. “Ipak, osje?am da to nije baš tako,“ prizna on. Oglasio se mentalni alarm, jer dok je izgovarao rije?i osje?ao se nekako „krivo“ (op. prev. - osje?ao se kao da su te rije?i nisu njegove)

-„Želimo samo istinu,“ re?e Barbara, “prema tome stremimo.“

-„Odjednom sam osjetio kao da je to ono što su mi rekli da vidim ali to zapravo nije to,“ re?e Ted.

-„Pro?isti svoju viziju,“ re?e mu Barbara, produbljuju?i njegov trans, „i reci mi što se zaista doga?a.“

-„Ona gun?a zbog boli,“ nastavi on „i uveli su unutra još nekog. Osje?am kao da je mu?e. Neko ulazi unutra i govori da je moj djed, ali moj djed je umro. Ona se sva?a s njim i kaže da on nije njezin suprug i ne mari za to što on govori. Netko je ljut. I to je sve što za sada mogu vidjeti.“

-„Ted,“ upita Barbara „da li je to ona baka s kojom si bio u krevetu onu no? kad si ?uo zvukove u sobi?“

-„Da.“

-„Koliko si godina imao kad se to dogodilo?“

-„Deset.“

-„Pomaknimo pažnju na tu no?,“ re?e Barbara. “Osjeti krevet, u krevetu si sa svojom bakom. Osjeti to i tvoje sje?anje je perfektno. Osje?aš li da si tamo?“

-„Da,“ odgovori nerazgovijetno, tone?i sve dublje u trans.

-„Dok nabrojim do tri,“ nastavi Barbara, “po?eti ?eš mi govoriti, istinito i jasno, što se dogodilo te no?i. Jedan, dva, tri.“

-„Sad mogu ?uti njezin glas,“ Ted odgovori. “Ona zahtijeva da nas vrate ku?i. Žali se na bol u pozadini glave. Govori im da maknu tu stvar od nje.“

-„Kako je to zapo?elo?“

-„Sje?am se da smo spavali,“ objasni on „i netko me uzima iz kreveta. Sljede?a stvar koju znam je da sam sa strane u sobi i netko tko ima kapulja?u na glavi je pored mene. Moja baka je u središtu sobe, uzeli su njezinu haljinu i stavili joj drugu i u?inili su nešto s njezinom kosom. Izgleda prelijepo ali prije toga su nešto radili na njezinoj glavi s tom ?udnom bušilicom. Postala je jako ljutita i mislim da je udarila jednoga od njih jer su joj nanosili bol.“

„Po?injem vidjeti,“ re?e on nakon kra?e pauze „ono što je udarila nije bio ?ovjek. Bio je to jedan od onih tamno sme?ih ili sivih ljudi, nešto kao ?ovjek gušter, jedno od onih gmazovskih bi?a. Nude joj nešto što bi je podmladilo a ona ljuta odbija sudjelovati. Ona zahtjeva da nas vrate doma. Taj gmazoliki ?ovjek odlazi van i vra?a se natrag s … oh, ovo moju baku veoma jako uzrujava. Oni dovode mog djeda koji je ve? neko vrijeme mrtav. On izgleda mlado i privla?no i oni govore baki da ?e mu se pridružiti.“

-„Kako je ona reagirala?“ upita Barbara.

-„Ona im govori da to nije istina, da joj lažu, da je je moj djed preminuo. Oni se sva?aju i ona odbija sudjelovati. ?ujem je da zaziva Isusa.“

On zastane ponovo osluškuju?i.

-„?ovjek gmaz ružno govori,“ nastavi on „i govori joj da…“, naglo je zastao.

-„Što joj govori,Ted?“ upita Barbara.

-„Govori joj da su joj stavili nešto u glavu,“ re?e nerado „i ako ne?e sudjelovati, to ?e je ubiti a samo oni mogu to zaustaviti. Ona i dalje odbija.“

-„Na što su mislili kad su joj rekli da sura?uje?“

-„Ne znam!“ izjavi on, ali Barbara mu naloži da programira svoj unutarnji kompjuter na istinu i neka nastavi.

-„Ne mogu to razumjeti,“ zapo?ne opet on. „Ali ima neke veze sa bolesnim ljudima.“

-„Jeli tvoja baka imala kakve veze s bolesnim ljudima?“

-„Mogla je u?initi da stvari poput bradavica nestanu. Znala je gdje na?i korijenje i biljke u šumi i iskoristiti ih za lije?enje ljudi. Govorili su joj nešto o bolesnim ljudima koji ?e do?i do nje ali ona je odbila sudjelovati. Nije bilo pravih razloga za to, rekla je. Zazvala je Isusa dva ili tri puta. ?ujem je kako govori, “Ne, ne, ne želim!“ Oni joj govore da ?e taj netko do?i do nje i nau?iti je još više ali ona ne želi nau?iti ništa od njih.“

-„Zašto bi bilo zlo ako su željeli da ona lije?i ljude njihovim znanjem?“

-„Ne znam ali svaki puta kad su joj to govorili ona je rekla ne. A onda joj je taj ?ovjek gmaz rekao da ?e umrijeti zato što ne?e sara?ivati s njima.“

Ted je postao jako žalostan a onda se trgao zaustavivši dah.

-„Što je Ted?“ upita Barbara „?ega si upravo postao svjestan?“

„On joj re?e da ?e mi uzeti dušu,“ odgovori Ted,“ i doveli su me u središte sobe gdje je bila i ona. Nešto mi rade. Ne, ona staje izme?u njih. Nekoliko je bi?a oko mene: baka, ovaj gmazoliki ?ovjek i moj djed. On stoji ondje nepokretan, kao da je ošamu?en. Ona staje izme?u mene i gmazolikog ?ovjeka, stavlja svoju ruku i zaustavlja ga. Ona mu govori da se ga ne boji i da ga je ve? srela ranije. Ja se nisam povla?io iz sobe."

-“Sje?aš li se da si mi govorio kako si te no?i ?uo glas?“ podsjeti ga Barbara.

-„Osje?am kao da je taj glas pripadao ?ovjeku sa kapulja?om ali nisam siguran.“

-„Umrla je ubrzo nakon toga, zar ne?“

-„Da, umrla je dva dana kasnije od teškog moždanog udara. Tog dana sam došao do nje jer sam se sjetio razgovora u sobi te no?i. Pitao sam je o tome a ona me zagrlila i po?ela plakati. Rekla mi je da zaboravim na to, da je to bio vrag. Tad je pošla do mog oca i rekla mu da je odveze doma, i svi smo pošli. Manje od dva sata nakon što smo došli, baka je doživjela moždani udar i pred nama je umrla.“

Barbara je slušala Teda kako opisuje scenu i kako je proživljavao doga?aje, njegovo sje?anje je oja?alo. On je prije rekao da je oduvijek osje?ao krivnju zbog bakine smrti.

-„Uvijek sam mislio da je umrla zbog ne?eg što sam ja uradio“ završi on.

-„Zbog ?ega si to osje?ao?“

-„Pa valjda zbog toga što se te no?i desilo. Ona me pokušala zaštiti.“

-„Izvadimo sve van,“ re?e Barbara. “Vrati se natrag i pregledaj situaciju.“

-„Ovaj gmazoliki ?ovjek je govorio o meni, kad smo prvi puta došli tamo. Ima nekakve veze sa mojim bi?em i drugom grupom koja me kontaktirala. Nisam siguran koja je to druga grupa. Željeli su moju dušu a baka me je zaštitila. Rekla je, “Isus vam ne?e dopustiti da ga dirnete ili da ga uzmete.“ Tad su joj rekli da ?e umrijeti.“

-„Pomakni se do vremena kad su joj stavili haljinu,“ sugerirala mu je Barbara, nadaju?i se da ?e Tedovo sje?anje biti jasnije i cjelovitije, sad kad je po?eo slamati blokade. “Što je istina? Reci mi istinu o onome što se doga?a. Makni sve maske, sve velove prijevare.“

Tedova prsa su se po?ela dizati.

-„Oh, ne!“ šaptao je u strahu, drhte?i i bore?i se za dah. “Ne želim to više gledati!“

-„Ne moraš to više gledati,“ ohrabrivala ga je Barbara

-„Ne moram gledati,“ šaptao je još preplašenije, “jer znam, ve? sam vidio.“
Barbara ga je povela u smirenije stanje svijesti, podsje?aju?i ga na zaštitnu energiju koju je sagradio oko sebe. Napokon je po?eo disati smirenije, slušaju?i njezine nježne rije?i.

-„Gmazoliki ?ovjek je o?ekivao da imaju seksualni odnos sa njom, “Ted re?e nakon što je ponovo mogao govoriti. Njegov je glas bio malo sigurniji ali je imao prizvuk tuge i otpora.

-„Ali ona to nije dozvoljavala. Rekla je da je to ?inila samo sa suprugom a on je mrtav. Pa su doveli djeda i tad su imali odnos. Ali kad se maknuo sa nje, to nije bio on, to je bio gmazoliki ?ovjek. I tad je ona intervenirala. Željeli su mene, ne znam ali mislim da je bilo nešto u vezi seksa. Tad je ona sko?ila ispred i blokirala gmazolikog ?ovjeka. Sva?ali su se i tad joj je rekao da ?e umrijeti zbog toga. I umrla je.“

-„?inilo se kao da nema veze to što je malo starija?“ upita Barbara, potenciraju?i na seksualnu aktivnost.

-„Oni su joj rekli da je mogu opet u?initi mladom.“

-„Možeš li opisati tu situaciju malo detaljnije? Kako su joj to u?inili? Da li je bio samo jedan?“

-„Bilo ih je nekoliko u sobi, kao i onaj sa kapulja?om koji me je držao. Nikad nisam vidio baš ?isto njegovo lice ali kad se okrenuo izgledao je bljedoliko.“

-„Da li je ležala na stolu ili je stajala?“

-„Stajala je, ali je bila naslonjena na nešto poput pomi?nog stola.“

-„Želiš li vidjeti ostatak?“ upita Barbara oprezno.“Sjeti se, rekao si da je po?eo dolaziti prema tebi?“

-„Da, želio me je iz nekog razloga.“

-„Želiš li i?i natrag i saznati?“

-„Da,“ uzdahne Ted „idemo natrag.“

Barbara ga vrati natrag u duboku koncentraciju i tad ga zamoli nek pogleda scenu iznova.

-„Što tvoj djed radi u vrijeme odnosa?“ upita ona. “Da li je svjestan?“

-„On je siluje,“ Ted pokušava objasniti, “Ali to zapravo nije on. Kad su ga doveli, primio ju je u naru?je i po?eo je voditi ljubav s njom. Skinuli su joj haljinu, ona je bila nepokretna i nije govorila. Ali kad su završili i kad se je on okrenuo, mogu ga vidjeti, to nije moj djed, to je ?ovjekoliki gmaz.“

-“Vrati se na minutu,“ sugerirala je Barbara, “natrag na mjesto kad su joj govorili o bilju.“

-„Govorili su joj to jer je znala puno o bilju. Oni joj govore da i oni imaju neko bilje. Oh,“ zastane Tom „oh, oni žele da uzme malo njihovog. Oni joj govore da mogu razmijeniti informacije i da ona iskuša njihove stvari. Ona uzima nešto što su joj stavili na jezik. I mislim da su to i meni dali. Stavili su nam to u usta. Bilo je nekako prozirno, možda pomalo žu?kasto. Sve se sad nekako ?inilo da je centrirano oko bake.“ Ted je opisivao kako je ponovo proživljavao doga?aj.

“Odbila je imati seksualni odnos s gmazolikim ?ovjekom, pa su otišli i požurili natrag s navodnim mojim djedom. Ovaj put se ?inilo da se moja baka prepustila seksualnom ?inu. ?ini se da se ne odupire. Nakon što je on gotov, sad je drugi na njoj. Tad mene uzimaju i dižu me nad nju kao da bi ja trebao imati seksualni odnos s njom. Ali ne mogu se sjetiti nikakve stimulacije.“

-„Da li ona reagira na tebe?“

-„Izgledala je nekako van kontrole.“

-„Ona stvar koju su ti stavili u usta, da li je djelovala na tebe na neki na?in?“

-„Mislim da nisam bio seksualno uzbu?en,“ re?e Ted, “ali djelovalo je na Grandy kao da su joj dali afrodizijak.“

-„Što se sad doga?a?“

-„Bilo ih je više koji su imali odnos sa njom,“ nastavi on, “najmanje tri. “Tad onaj koji je izgledao poput mog djeda dolazi do mene i prisiljava me da imam oralni seks s njime.“

-„Dakle on ima penis?“

-„Da, ali ne izgleda kao što ga imaju normalni ljudi. Izgleda više kao pse?i, više kao mali pištolj. Umjesto da dobije erekciju, ?ini se da dolazi van iz futrole kao pištolj. Maknuli su moju baku sa stola,“ re?e on „i stavili su mene na njega. Sad je vodoravno. Tada je jedan od njih imao analni odnos samnom. Oni su govorili nešto o drugoj grupi koja ima nešto samnom i ?ini se da su to ismijavali. Kao da se izrugavaju toj situaciji.“

Tedovo gnušanje je bilo evidentno, ali je bio i zbunjen.“Ne znam o ?emu govore, “priznao je, “ali je o meni. To rade zbog toga da bi se osvetili, možda, to je jedini na?in na koji to mogu objasniti.“

-„Kako se osje?aš dok se ti to doga?a?“ upita Barbara. “Možeš li razmišljati?“

-„Dozivam baku,“ re?e Ted, “ne doživljavam veliku bol, ali sam užasno prestrašen. Moje su ruke stegnute s ne?im a i moji gležnjevi. Kad je taj gmaz došao po mene i kad je rekao da ?e me zadržati tamo, baka je stala me?u nas. Ona je rekla, “U ime Isusa Krista zahtijevam da staneš.“ Rekla je da ?e zbog ovoga što su nam u?inili gorjeti u paklu zauvijek. On joj re?e da pakao ne postoji. Ona je rekla, “Ne?ete dobiti naše duše,“ zaprijetila mu je i to ga je jako razljutilo. Uzela me bliže k sebi i oni su ostali stajati gdje jesu a ona opet re?e, “Prevarili ste me, prevarili ste nas.“ Ljutita je zbog bilja i onog što su nam u?inili.“

Nakon kratke pauze Ted je završio sa svojim prisje?anjem.

-„To je sve ?ega se mogu sjetiti.Dali su nam natrag odje?u i rekli su joj, “Umrije?eš zbog ovoga jer taj dje?ak pripada nama.“ I tada smo se ponovo našli u spava?oj sobi.“

-„Kako se sada osje?aš?“

-„Nekako povu?eno,“ priznao je, “ljuto. Povrije?eno. Drago mi je što sam to vidio, ali bilo mi je teško gledati. Prva regresija mi je bila lakša. Nisu željeli da vidim ovo. Stari Volmo, moj prijatelj, gmaz koji me je nau?io sve one predivne stvari, kladim se da je on taj kurvin sin koji mi je to radio.“

Ted je protresao glavu, preplavljen dubokom mržnjom.

-„Nije ?udno što me je toliko volio. Kladim se da mi je ?inio i druge stvari kad me je dolazio posje?ivati u Atlantu. Sljede?i dan bi se sjetio da je bio tamo i da me odvodio. ?inilo se da me voli na neki ekstremni na?in, na neki ljubazan na?in. Nisam znao da je bio loš.“

Bilo je vrijeme da završe regresiju i Barbara je naložila Tedu da se vrati u sadašnje vrijeme i mjesto. Tada ga ge vodila lagano izvan iz transa i provjerila da se vratio u normalno stanje svijesti.

Ted je morao razgovarati o tužnim sje?anjima, koja su mu bila još detaljnija nego kad je bio u hipnotiziranom stanju. I želio je govoriti o Volmu, razmišljaju?i o susretima s njim druga?ijim razumijevanjem.

-„Nisi se sje?ao njega iz djetinjstva, nakon što se pojavio u Atlanti?“ upita Barbara.

-„Nimalo,“ re?e Ted. “Mislio sam da je još samo jedan od duhovnih vodi?a, kao Sharon i Raphael. Izgledao je grozno. I ono mjesto gdje smo baka i ja stajali mirisalo je na trulež, po mrtvim životinjama. Mislim da je to miris gmazova.“

-„A što je s operativnim zahvatom koji su obavljali na tvojoj baki?“

-„Što god da su joj stavili u glavu, mislim da je to uzrokovalo moždani udar. Maknuo ju je s puta, kao što joj je prijetio i kasnije je imao slobodan pristup do mene kad god je poželio. Umrla je štite?i me i ja sam nosio to skriveno znanje, tu krivnju ?etrdeset godina.“

Njegov ?itav život, shvatio je Ted, bio je na neki na?in dirigiran na nekom nivou koji nikako nije mogao shvatiti, od strane sila koje nije mogao ni zamisliti. Nije više znao što da misli ali je znao što osje?a. Stari osje?aj krivnje je napokon polako po?eo blijedjeti ali ostatak ljutnje povezan sa strahom je zauzeo to mjesto. Što je još, razmišljao je, bilo izmanipulirano? I zašto?

stranica


24. dio

Prijevod: galaksija


Ne smijemo posustati u istraživanju
A na kraju svakog našeg istraživanja
Mi ?emo sti?i tamo gdje smo po?eli
I upoznati to mjesto po prvi puta.

Eliot


Nekoliko sedmica kasnije, gledaju?i odsutno kroz prozor ku?e, Ted nije primje?ivao ponovno bujanje života oko sebe u obliku proljetnog zelenila i tek procvjetalog cvije?a raznolikih boja u njegovom dvorištu. Umjesto toga, njegov um je bio zaokupljen slikom jednog mirnog groba na njihovom porodi?nom groblju, tamo u Alabami. Bila je ?etrdeseta godišnjica bakine smrti.

Sje?ao se kako je dan prije plakala, štite?i ga u svom zagrljaju i kako je šaputala ime ?avola. Ted je duboko žalio za njom, a žalio je tako?e i zbog sebe kao i onih ?etrdeset godina osje?anja krivice koja ga je proganjala kao neki neumorni duh.
“Hvala Bogu, pa bar sada znam istinu,” razmišljao je. “Sada se bar mogu osloboditi bola i nesigurnosti. Ja nisam bio kriv za to, nisam ništa pogrešno u?inio. To je bio onaj monstrum i ona njegova vanzemaljska iluzija u obliku mog djeda.”

Sje?anje na ono što je bilo u?injeno njemu i njegovoj baki bilo je mu?no i povratilo ga je iz njegovih sanjarenja. Ted je pogledao u pravcu onog polja koje se tiho prostiralo iza reda drve?a i niskog rastinja i njegove emocije su po?ele ponovo da nadiru. “Došli ste opet, zar ne,” mrmljao je, “I radili ste svašta meni i mojim susjedima. Pokušali ste me sprije?iti da se sjetim toga ali vam to nije uspjelo. Ja ?u se opet podvr?i hipnozi. Sazna?u sve šta ste nam radili i re?i ?u istinu cijelom svijetu. Jednog dana ?u otkriti to kakva ste vi stvarno džubrad. Možda ne mogu to da u?inim sada ali svakog dana postajem sve ja?i, tako da ?u vam naplatiti za sve ovo. Možete slobodno ra?unati na to. Hvala Bogu za Barbarinu pomo?. Bez nje sam mogao oti?i u grob a da se nikad ne oslobodim osje?aja krivice i da nikad ne razriješim ovu misteriju koja me je snašla.”

Razmišljaju?i o svojoj dragoj prijateljici, Ted je posegao za telefon i nazvao Barbaru. Nekoliko ?lanova njegove grupe je tako?e postalo jako zainteresovano za Barbarinu pomo?, nakon što su bili svjedoci problema koje je Ted imao kao i njegovog oporavka nakon regresije. Oni su tako?e primjetili i promjenu Tedovog odnosa prema vanzemaljcima, od jednog njihovog prihvatanja u smislu dobro?udnih i nadmo?nih bi?a koja su došla ovamo da bi pružila pomo? ?ovje?anstvu, prema nesigurnosti i skepticizmu u vezi sa njihovim stvarnim namjerama. Ta promjena je u?inila njegove prijatelje zabrinutim u vezi sa istinskom prirodom njihovih vlastitih iskustava, iako im Ted nije saopštio same detalje svojih sje?anja. Rekao im je samo da je ono što je saznao bilo šokantno, bolno i veoma razo?aravaju?e. Njegovi prijatelji su pokušali da saznaju nešto više od njega ali im to nije pošlo za rukom jer je on insistirao na tome da ne objavljuje te informacije sve dok i drugi ne pro?u kroz svoje regresije.

“Ne želim da uti?em na ono što bi ste vi mogli vidjeti ili osje?ati u vezi s tim,” govorio bi im Ted kada su insistirali na tome da diskutuju o tim njegovim sje?anjima. “A pored toga, samo zato što moja iskustva nisu bila onakva kako sam se ja nadao, ne zna?i da i vaša iskustva ne?e biti pozitivne prirode. Trebate jednostavno sami pro?i kroz to i odrediti njihovo zna?enje sami za sebe.”

Ted je za?uo kako je neko podigao slušalicu a kad se Barbara javila, rekao joj je, “Pozdrav iz svjetske prijestonice vanzemaljaca.”

“Drago mi je da si to ti,” rekla mu je, prepoznavaju?i odmah njegov glas. “Razmišljala sam jutros o tebi. Da li se nešto dogodilo? Nisi valjda imao još neke dogodovštine, jesi li?” “U stvari, kod mene su se stvari malo smirile u poslednje vrijeme,” rekao joj je Ted, “ali sam dobio telefonski poziv od jedne žene ?ija porodica živi na selu i oni imaju jednu prili?no interesantnu pri?u. Volio bih kad bi ti jednom popri?ala s njom.”

“Naravno,” rekla je Barbara. “Možeš li mi re?i bar nešto o tome?” Ted je ukratko ispri?ao kako su vidjeli NLO iznad njihove farme i kako su dva lokalna policajca došla na mjesto doga?aja, nakon što su zvali pomo?.

“Da li su imali neke nenormalne reakcije kao izgubljeno vrijeme?” pitala je Barbara. “Ne u po?etku,” odgovorio je, “me?utim, kasnije su im se po?ele dešavati neke prili?no ?udne stvari. Najgora posljedica je bila ta što se njihov sin koji je tinej?er, uskoro dosta promijenio. Po?eo se povla?iti u osamu, podbacivati u školi a sada ?ak ne?e ni da prisustvuje ?asovima. Ispitali su ga da ne koristi neke droge i rezultat je bio negativan, a njegova majka sada ne zna šta da radi. On rijetko kad napušta svoju sobu, ne spava no?u a kad spava po danu, zahtijeva da drži pištolj u svom krevetu. Ona ti može re?i sve o tome kad budeš razgovarala s njom. Njima je potrebna pomo? i smatraju da šta god da se dogodilo to nije bilo dobro, pogotovo za njihovog sina.”

“Naravno, razgovara?u s njom,” odgovorila je Barbara. “U stvari, željela bih da dokumentiram slu?aj te porodice sa svrhu mog istraživanja. Zvu?i mi kao nešto vrijedno ispitivanja jer je NLO tako?e bio potvr?en i izvana od strane onih policajaca. “Ali znaš šta, Ted, ja sam na tom podru?ju našla veoma malo toga što bi bilo pozitivno i ne znam šta bih više mogla re?i ljudima, osim da ih lažem u o?i a to ne mogu da radim. Pretpostavljam da bi bilo najbolje da im kažemo kako moramo nastaviti sa jednim zajedni?kim radom i istraživanjem dostupnih materijala ali trenutno nemamo dovoljno toga na raspolaganju što bi moglo potvrditi njihove sumnje. Me?utim, ta vrsta problema koje si opisao su mi prili?no poznati. Vi?ala sam ih cijelo vrijeme prilikom mojih istraživanja, a neki drugi istraživa?i su mi tako?e pomenuli da su se susretali sa sli?nim stvarima u njihovom radu.”

“Postoji još jedan razlog zašto sam te nazvao,” rekao je Ted. “ Barbara, da li bi mogli nekako organizovati da do?eš ovamo kod nas i radiš s mojom grupom? Nekoliko ?lanova grupe bi jako voljelo da imaju seansu s tobom a za nas bi bilo lakše kad bi tebe doveli ovdje, nego da pet ili šest ljudi putuje u Oklahomu.”

“Dragi prijatelju, zbog tebe, bi?e mi drago da do?em tamo,” složila se Barbara i njena posjeta je uskoro bila organizovana. Ted je napravio za svoje prijatelje raspored sastanaka s Barbarom. Svaki od njih je imao poseban razlog zašto je želio da se podvrgne hipnozi, kao što su npr. bili uzbunjuju?i snovi, izgubljeno vrijeme, misteriozne posjete i komunikacije, tako da je uskoro cijela sedmica Barbarine posjete bila ispunjena zakazanim terminima. Nekoliko puta je Ted mislio da zakaže i par sati za samog sebe ali je sa oklijevanjem zaklju?io da on za to još uvijek nije spreman. On je još uvijek pokušavao da se oporavi, da izdrži svoja grozna sje?anja i da ponovo uspostavi onu realnost koju su mu oteli. Me?utim, njegova zakletva da ?e nastaviti sa svojim istraživanjem bila je odlu?na i znao je da ?e do?i vrijeme kada ?e biti dovoljno jak da se suo?i sa sljede?im otkrovenjem. U me?uvremenu je bilo drugih kojima je potrebna pomo?.

Barbara je stigla sljede?e sedmice i Ted ju je toplo do?ekao. “Toliko mi je drago što te vidim,” rekao joj je dok su se grlili. “Svakakve misli su mi padale na pamet o stvarima koje smo otkrili i jedva ?ekam da ih razmotrim s tobom.” Unjeo je njen kofer unutra i uskoro su ve? bili udubljeni u razgovor. Prema planu, Barbara nije trebala da se susretne s nekim sve do sutra, tako da su prve no?i to dvoje prijatelja dugo razgovarali, što je bila i jedna prilika za nju da procijeni Tedov napredak od poslednje regresije.

“Da li si došao do bilo kakve druge posebne informacije?” pitala je. “Nakon one hipnoti?ke seanse, moja sje?anja su ponekad po?injala sama da izlaze na površinu", odgovorio je Ted. Možda to nisu bila neka nova sje?anja, me?utim, bio sam u stanju da sagledam sve stvari koje sam vidjeo i da ih sada sagledam dosta jasnije. To pokušavanje da prihvatim sve to u stanju u kakvom sam bio, bilo je toliko zamorno, tako da nisam mogao potpuno razumjeti sve što se tada zbivalo. Kao npr. onu ženu koja mi je radila neke stvari kad sam bio kloniran, onu sa crvenom kosom i mnogo šminke.”

“Šta u vezi s njom?” pitala je Barbara. “To nije bila žena,” rekao je Ted, “ona je bila vanzemaljac ali su ga maskirali tako da ‘ljudskije’ izgleda. Možda su mislili da ?e me to malo smiriti a pretpostavljam i da jeste. Ali sada, kada sam shvatio kako su uspjeli da mene prevare, pitam se o mnogim stvarima za koje druge žrtve otmica kažu da su vidjele? Koliko je toga lažno? Ljudi se sje?aju da su vidjeli u NLO-ima one lijepe plavokose ljudske vrste, i hibridizirane polu-ljudske i polu-vanzemaljske bebe i ljude, me?utim, pitam se da li se možda i tu radi samo o prerušenim vanzemaljcima i nekim lažnim iluzijama?!” “Ljudi su ponekad u stanju da vide kroz te maske,” Barbara mu je rekla, “ali u ve?ini slu?ajeva oni ne dovode u pitanje ono što misle da vide.” “Tako je,” Ted je klimnuo glavom, “a to je i razlog zašto sam se vratio unatrag da to sve još jednom podrobno razmotrim. Nešto od toga sada ve? po?inje da ima nekog smisla. Da li se sje?aš mog opisa onog postupka kojeg je sprovela ona žena, kad je stavila moju dušu u ono klonirano tijelo?”

“Naravno,” odgovorila je Barbara. “Mislim da mi je to pokazalo nešto veoma važno,” nastavio je on. “Kada je klonirano tijelo bilo stavljeno na sto, ono je bilo potpuno nepomi?no. Ona žena je stavila crnu kutiju s mojom dušom na novo tijelo a onda su u?inili nešto što je aktiviralo to tijelo, zato što sam vido kako se onda po?elo trzati i gr?iti, onda su grudi po?ele da se nadimaju kako je ono po?elo disati. To je bio onaj momenat kada sam se našao u mom novom tijelu. “Sje?aš li se da oni nisu odstranili moju dušu iz mog stvarnog tijela sve dok nisam popio onu zelenu teku?inu i o?igledno umro,” Ted je nastavio. “Gledaju?i obe procedure, koliko sam razumjeo, mislim da je duša zaklju?ana u tijelo uz pomo? jednog energetskog polja ili aure koja se formira nakon što tijelo po?ne da diše. Oni ne mogu uzeti dušu bez usmr?ivanja tijela a ona nije zaklju?ana u tijelu sve do njegovog prvog udisaja.

“Znaš šta,” zastao je, “interesuje me kakav to ima zna?aj kad je abortus u pitanju. Ukoliko sam u pravu i duša se povezuje s tijelom nakon što ono po?ne disati, onda fetusi možda nemaju dušu sve dok nisu ro?eni. A šta u vezi ‘walk-in’-a o kojima je pisala Ruth Montgomery? Oni su navodno slu?ajevi gdje su se duše zamijenile u jednom tijelu, tako da ga druga duša može naseljavati neko vrijeme. Da li je to isti proces kojeg ‘walk-in’-ovi koriste kad ulaze u neko tijelo? Pitam se da li su oni svjesni da bi tijelo moralo da umre da bi došlo do izmjene.” Razgovor je tako trajao satima sve dok se na kraju nisu morali da odu na spavanje kako bi se dovoljno odmorili za posao koji ih je ?ekao narednog dana.

Dok je Ted bio na poslu, Barbara se sastala sa Joel-om, ?ovjekom starim oko trideset i pet godina kojeg su neprestano pratile nemirne no?i i ostali simptomi stresa koji su nastupili nakon što je vidjeo NLO, prošle godine. Joel je imao poteško?a kod opuštanja tako da nije mogao ostvariti jedno dovoljno duboko stanje transa, ali se na kraju sjetio nekih detalja, uklju?uju?i jedan tipi?ni medicinski pregled na bolni?kom krevetu, kao i grupu humanoida koji su bili obu?eni u nešto sli?no odje?i koja se nosila u srednjem vijeku. Njegova sje?anja su bila oskudna, me?utim, iako se nije sje?ao ni?ega posebno traumati?nog, Barbara je primjetila da su njegove emocionalne i fizi?ke reakcije bile prekomijerno jake dok je bio pod hipnozom. “Joel-ov stres je bio o?igledno prisutan,” rekla je Tedu kasnije te ve?eri. “To je jedna od indikacija na koje obra?am pažnju, ta nesrazmjernost izme?u doga?aja i emocionalne reakcije. Ono ?ega se Joel sjetio ne bi ga trebalo toliko potresti, tako da tu vjerovatno postoje i neki drugi detalji koji su još uvijek sakriveni od njegovog pam?enja. On reaguje na njih subliminalno iako ih se ne može svjesno sjetiti.”

“Pa, dobro, ako mu se desilo nešto sli?no kao i meni,” naga?ao je Ted, “onda mogu razumjeti njegovo uznemirenje. Koga ?eš vidjeti sutra?” “Jednu ženu po imenu Paige,” rekla je Barbara, provjeravaju?i spisak.

“Ona ?e ti se svidjeti,” rekao je Ted. “Paige je jedna stvarno divna osoba, simpati?na je i inteligentna. Ona ima neke svoje li?ne probleme, mada bih se kladio da i to ima veze sa njenim doživljajima sa NLO-ima.” Kad se narednog dana vratio ku?i s posla, Ted je jedva ?ekao da ?uje šta se desilo sa Barbarom i Paige ali ovaj put Barbara nije bila voljna da diskutuje tu regresiju s Tedom. “Hajde da sa?ekamo malo prije nego što te upoznam s tim,” predložila mu je. “Zašto?” pitao je Ted. “Paige mi je ve? rekla da nema ništa protiv toga da i ja saznam sve ono sto sazna i ona.” “Vjeruj mi u vezi s ovim,” odgovorila mu je Barbara. “Za Paige-in doživljaj se može ispostaviti da bi mogao biti nešto sli?no ne?emu što ti i ja još uvijek nismo istražili u tvom slu?aju. Radije bih da sa?ekamo da vidimo ?ega ?eš se ti još sjetiti, prije nego ti kažem o onome ?ega se ona sje?a.”

“Da li je ona bila iznena?ena ili potištena u vezi s tim?” pitao ju je on znatiželjno. “Da,” Barbara je klimnula glavom, “ona je bila prili?no potresena, ali se osje?ala bolje kad je to sve prošlo, i nekako olakšano nakon što je to napokon izašlo iz nje. Bože, Ted, neke od ovih stvari koje mi ljudi pri?aju jednostavno su nepojmljive. Znaju?i kako vanzemaljci mogu manipulisati našu percepciju, ne mogu a da se ne pitam koliko je onoga što žrtve otmica vide za vrijeme svojih doživljaja stvarno istinsko. Kako možemo da znamo da sve te stvari jednostavno nisu samo iluzije koje su programirane u našu memoriju?”

“Nešto od toga je o?igledno lažno,” složio se Ted, “ali bar u mom slu?aju, bilo je nekoliko istinskih doga?aja ?iji su svjedoci bili i drugi ljudi. Kad su mene oteli i klonirali kad mi je bilo osam godina, sje?am se da sam bio vra?en ku?i u jednoj tamnoj i uskovitlanoj atmosferi i svi moji ro?aci su vidjeli nešto za šta su mislili da je tornado. Oni su me tražili jer su vidjeli da se približava oluja i niko me nije mogao prona?i sve dok nije po?elo da duva iznad njih. Moj ujak je rekao kako je primjetio svjetla razli?itih boja u onom lijevku tornada što je najvjerovatnije poticalo od NLO-a,” nastavio je Ted, “Mama i drugi se sje?aju kako sam se bio promijenio. Tokom nekoliko sedmica, žalio sam se kako me je nešo užasno peklo unutar mog tijela i majka me je kupala u hladnoj vodi i omotavala vlažnim peškirima kako bi me smirila. Moje li?ne osobine su se tako?e promijenile, postao sam stvarno tih i povu?en, što mi ni u kom slu?aju ranije nije prili?ilo.”

“Tvoja baka je tako?e bila svjedok onoga, kroz šta god da ste kasnije zajedno prošli,” naglasila je Barbara, “iako je ona mislila da su ta bi?a bila ?avoli.”

“Da li je možemo kriviti za to?” odgovorio je Ted. “Ja bih volio da sve ovo nije istina ali mi izgleda da sigurno jeste. Ako nije, onda ta stvorenja idu stvarno ekstremno daleko kako bi navela ljude da vjeruju da jeste. A zašto bi oni to radili? Kakve koristi oni mogu imati od ovakvog naturanja, stvarnog ili zamišljenog?”

“To je jedno veliko pitanje,” rekla je Barbara zamišljeno. “Možemo se samo moliti da jednog dana dobijemo odgovor.”

Narednog dana ona se sastala sa Leslie, jednom od Tedovih kolegica s posla. Nakon što su se upoznale, Leslie joj je rekla kako je upoznala Teda kad je on održavao vidovnja?ke seanse u gradu gdje je ona živjela. Ona je tada bila jedna od mnogih koji su bili prisutni na njegovoj prezentaciji i u jednom momentu Ted ju je prozvao i rekao joj da ima poruku za nju iz duhovne ravni egzistencije od nekoga ko se zove James, i kako taj želi da je kontaktira.

“Bila sam stvarno uzbu?ena,” rekla je Leslie, “zato što je moj sin koji je bio tinej?er, poginuo na motociklu nedugo prije toga a on se zvao James. Nakon par mjeseci otišla sam na jednu vidovnja?ku seansu s Tedom i pitala sam ga o James-a. Ted mi je saopštio da mu je James rekao kako je prili?no zauzet pomaganjem njegovom novom prijatelju Rodney-u da se ovaj prilagodi spiritualnom svijetu.

‘To mi nije imalo smisla,” nastavila je Leslie, “jer James nije poznavao nikoga po imenu Rodney i tako sam rekla Tedu da je pogriješio, me?utim, on je ostao uporan. Insistirao je na tome da mi je ispravno prenjeo James-ovu poruku. Kasnije sam pitala sve James-ove prijatelje da li su poznavali Rodney-a, ali niko od njih mi to nije mogao potvrditi.”

“Tako si mislila da Tedova informacija nije bila ispravna?” pitala ju je Barbara.

“Da,” odgovorila je Leslie, “sve dok nekoliko sedmica kasnije nisam otišla u grad u kupovinu. Tamo sam primjetila jedan bra?ni par koji mi se ?inio poznatim a onda sam se sjetila da sam ih vi?ala u bolnici prije nego što je James umro. Dok je bio u komi, još jedan mladi? koji je bio žrtva automobilske nesre?e, bio je dovezen na odjeljenje intezivne njege. Taj bra?ni par je bio tamo s njim, on je bio tako?e u komi ali nisam nikad razgovarala s njima.

“Me?utim, ovaj put jesam i pitala sam ih za njihovog sina. Rekli su mi kako je on bio u komi tokom nekoliko mjeseci i da je tek nedavno umro. Njegovo ime je bilo Rodney.”

Pogledala je u Barbaru na momenat, prije nego što je nastavila. “Nisam znala kako se on zove kad sam bila u bolnici a obojica, Rodney i James, bili su u komi cijelo vrijeme dok su bili zajedno. Kako je Ted mogao znati ta imena, osim ukoliko James-ov duh nije stvarno na drugoj strani s Rodney-evim?”

“Možda je Ted nakon svega bio u pravu,” primjetila je Barbara i Leslie se složila s tim.

Nakon što je slušala neke Tedove diskusije, nastavila je, njeno interesovanje za NLO-e je po?elo da raste. A kad je pomenula jednu svoju epizodu izgubljenog vremena, njena radoznalost se pretvorila u brigu. Kako je rekla Barbari za vrijeme razgovora, jedne no?i, prije nekoliko mjeseci, Leslie se se vozila autom I iznenada se izgubila u magli. Sjeca se kako je neko vrijeme nasumice vozila unaokolo sve dok se magla nije podigla i osjetila je kako je tada izgubila neko vrijeme ne sje?aju?i se kako ga je provela.

Barbara je uvela Leslie u stanje transa a onda ju je povela unatrag sve do one no?i koju je ova pomenula. Me?utim, nakon jednog dugog i strpljivog istraživanja njene memorije, Leslie se samo nakratko sjetila toga kako je ležala na nekom stolu dok je oko njega stajalo nekoliko sivih silueta. Ta stvorenja su joj bila poznata, me?utim, to njeno sje?anje je povuklo i neka druga, u vezi sa prisusvom istih bi?a prilikom za?e?a i ro?enja svakog od njene djece. Opisuju?i jedan od takvih svojih poro?aja, Leslie je rekla Barbari kako su vanzemaljska bi?a držala njeno novoro?en?e u rukama i kao što bi neki posipali bebu s puderom, tako su ovi nekako ‘napuderisali’ novoro?en?e svjetloš?u. Me?utim, njena sje?anja su bila previše isprekidana da bi mogla razumjeti stepen umiješanosti tih bi?a u svom životu.

Samo još jedna osoba je imala zakazano da se sretne s njom, tako da je idu?eg popodneva Barbara saslušala još jednog od Tedovih saradnika, mladi?a po imenu Al. On joj je rekao o nekim svojim mogu?im vi?enjima NLO-a kojih se sje?ao, nekim ?udnim snovima koje je imao, kao i nekim drugim doga?ajima koji su mogli ukazivati na kontakte s vanzemaljcima. Za Al-a, njegov najvažniji doga?aj je bila vizija Isusa kojeg je prvo vidjeo kako visi na krstu. Al se sje?ao kako je tada osje?ao veliko sažaljenje i ljubav prema Isusu, što je onda naglo prešlo u jedno zaprepaštenje kad je ta figura podigla pogled, sišla s krsta i po?ela da se kre?e prema njemu. Posljednja stvar koje se sje?ao je bila kad ga je Isus poljubio, a kad se sve to svršilo, Al se osje?ao duboko dirnutim i blagoslovenim tom prilikom.

Me?utim, kad mu je Barbara pomogla da se mentalno vrati na tu scenu, Al joj je po?eo predstavljati još više detalja, a kako su oni u njegovom umu postajali jasniji, tako je on iznenada po?eo i da se trese. Gr? je postajao sve ja?i, sve do ta?ke kad se pretvorilo u jedno silovito gr?enje dok su burne emocije izlazile na površinu. Barbara se trudila da ga smiri, a kad je bio u stanju da nastavi, vizija koju je prije imao je iš?ezla dok je on sada vidjeo nešto sasvim druga?ije.

Umjesto Isusa, slika se pretvorila u jedno groteskno reptilsko stvorenje, koje je seksualno napastvovalo tog užasnutog ?ovjeka. Bio je toliko užasnut i zaprepašten, da je Barbara morala privesti tu seansu kraju ?im je on ispustio dovoljno emocija kako bi ponovo mogao da se vrati sebi.

“Nakon te seanse,” rekla je Barbara Tedu te ve?eri, “Al je bio potpuno zbunjen i potišten. Sve do tada on je vjerovao kako je to iskustvo bilo spiritualno i pozitivno. On se nije svjesno sje?ao njegovog silovanja i prevare koju je ono u sebi skrivalo.”

“Prokleta stvorenja!” rekao je Ted ljutito. “Kako se usu?uju da postupaju s nama na takav na?in! To je upravo ono što su uradili i s mojom bakom, prevarivši je tako što su doveli onog vanzemaljca prerušenog u njenog mrtvog muža.” On je bio veoma potresen Al-ovim doga?ajem suosje?aju?i s njim zbog njegove traume, jer je i on sam prošao kroz nešto sli?no. “Prije nego što si me upoznala s Al-ovom situacijom”, rekao je, “Mislim da nisam mogao da si dopustim da vjerujem u to da su moja li?na sje?anja na seksualno nasilje bila stvarna. Mislim da sam pokušavao to negirati samo zato što sam smatrao da je tako nešto jednostavno previše užasno. Žao mi je što je i Al morao da podnese nešto sli?no, Barbara, ali na neki na?in mi je lakše kad znam da nisam lud, kad znam da su se sli?ne stvari dešavale i drugima.”

“Vi niste jedini koji su govorili o seksualnom zlostavljanju,” odgovorila je ona. “Poznata su mi najmanje tri sli?na slu?aja, u jednom se to desilo jednoj doma?ici, u drugom jednom kancelarijskom službeniku a u tre?em, profesoru s jednog fakulteta.”

“Ako to nije toliko neobi?no,” pitao je Ted, “zašto onda ne ?itamo više o tome u knjigama na temu NLO-a?”

“Zato što ve?ina onoga ?ega se žrtve otmica sje?aju, ?ak i pod hipnozom, predstavlja samo jednu “paravan memoriju,” odgovorila je ona, “a ne stvarni doga?aj.”

“Kad sam prvi put bio pod hipnozom,” rekao je Ted, “Nije mi bilo ni nakraj pameti da ?u otkriti nešto sli?no onome što jesam. O?ekivao sam da ?e to biti nešto možda malo misteriozno ali ne i traumati?no. Da li si ti ve? prije znala da vanzemaljci rade takve stvari?”

“Nemam cijelu sliku,” rekla mu je Barbara. “Ted, tokom proteklih godina, radila sam sa stotinama slu?ajeva ali nikada nisam imala slu?aj da se neko tako jasno probije kroz paravan memoriju, kao što si ti, odnosno, nekoga ko je bio u stanju da tako dobro zaobi?e prepreke. Ti si postigao jedan nevjerovatan proboj i ove informacije ?e biti od neprocjenjivog zna?aja za neke istraživa?e.”

“Na šta si ta?no mislila pod onom “paravan memorijom” i “preprekama”? pitao je. “Sje?am se da si ih pomenula za vrijeme regresije ali sam bio previše uzbu?en od svega da bih to malo dublje razumjeo.”

“Rade?i s toliko mnogo ljudi,” rekla je, “Otkrila sam da je ve?inu žrtava otmica instalirano jedno lažno pam?enje. Ti programi su instalirani tako da ukoliko se žrtva otmica po?ne ne?ega sje?ati, da to ne bude toliko uznemiravaju?e. Tako se neko može sjetiti da je bio odveden na neku vanzemaljsku letjelicu i tamo bio fizi?ki pregledan. On može osje?ati da je bio ispitan ali ne i povrije?en, kao i da šta god da su mu radili, to je bilo za dobro sviju.

“Žrtva otmica ?esto sebe smatra posebno izabranom i izuzetnom,” objasnila je ona, “i da ona na taj na?in pruža jedan ogroman doprinos nekim nau?nim poduhvatima. Mnogi ljudi smatraju da je njihov kontakt s vanzemaljcima istinski dobro?udne prirode ali su oni programirani do te mjere da ne budu u stanju da vide ništa drugo, bez obzira na to šta se stvarno doga?alo.”

“Sli?no kao ono kad sam ja mislio da reptilijanci razmjenjuju neke medicinske informacije s mojom bakom,” primjetio je Ted. “Ta?no. Me?utim, prili?no ?esto otkrijem da se ispod svega toga nalazi neka druga pri?a. Ali kad uspiješ da probiješ taj paravan, onda možeš da saznaš šta se stvarno desilo. Kad ljudi uspiju da probiju tu zavjesu i vide istinu, oni se obi?no šokiraju i užasnu isto kao što si i ti. A ponekad istovremeno instaliraju i neke posebne prepreke, koje mogu izgledati kao razne druge stvari. U tvom slu?aju, ti si vidjeo ?udne boje i ekstremno ružne spodobe koje su te trebale uplašiti. Me?utim, kada si shvatio da one nisu stvarne i da su one bile stavljene tamo kako bi te uplašile i sprije?ile da ideš dalje u istraživanju svoje memorije, onda si postao odlu?an u tome da pro?eš pored njih. A to ti je i uspjelo,” završila je ona, “I mogu da priznam si to uradio veoma vješto. S ve?inom drugih ljudi potrebno je raditi mnogo duže vremena.”

“Da li je to razlog zašto te regresije traju toliko dugo?” pitao je Ted. “Pa dobro, obi?no ne traje dugo to da se stigne do one lažne memorije,” odgovorila mu je Barbara, “ali, da, odatle mi po?injemo da ljuštimo slojeve pomijeraju?i se prema dole, ispod zavjese, kako bi stigli do onog istinskog materijala.”

“Kod moje regresije,” rekao je Ted, “paravan je predstvaljalo ono sje?anje na neku kulturalnu izmjenu informacija izme?u moje bake i vanzemaljaca. Da smo se zaustavili tamo, onda bih otišao vjeruju?i kako je vanzemaljcima bila potrebna neka pomo?, iz nekog razloga, a da smo nas dvoje možda igrali neku važnu ulogu u tome da se tim nedužnim vanzemaljcima nekako pomogne.”

“Ali kad sam te navela na to da programiraš svoj um samo za istinu,” prekinula ga je Barbara, “I kada smo po?eli da se približavamo tom doga?aju iz drugih uglova, onda si postao u stanju da pogledaš pored onih implantiranih sugestija na paravanu. Svaki takav pristup ti je omogu?io da odljuštiš sljede?i sloj a to je ponekad jedan dug i mukotrpan proces. Ljudi misle da je potrebno samo le?i i za par minuta posti?i trans, pa ?e se onda neki doživljaj brzo preživjeti a nemaju pojma koliko je teškog rada i vremena tu potrebno.

“Imala sam nekoliko slu?ajeva,” rekla mu je, “koji su došli kod mene nakon što su radili s drugim hipnoterapeutima, jer im se ?inilo da nešto nije bilo u redu s onim ?ega su se sjetli u transu. Nekoliko njih mi je reklo, “Barbara, ukoliko moja otmica nije bila ništa drugo do samo jedan brzi fizi?ki pregled, zašto onda ve? godina nisam u stanju da spavam bez sedativa? Zašto imam napade panike kad vidim odre?ene slike u literaturi na temu NLO-a?” Oni su mi govorili kako su osje?ali da im se dosta toga više dogodilo od onoga ?ega su uspjeli da se sjete. A naravno, kad radimo zajedno, ukoliko su u stanju da izvrše proboj kroz te iluzije koje su im ostavljene u njihovom umu i vide stvarne doga?aje tokom otmice, ta sje?anja mogu prvo biti traumatiziraju?a. Me?utim, nakon odre?enog vremena mnogi od njih po?inju da pokazuju znatan napredak prilikom oporavka od svojih emocionalnih rana.

“To je ono zbog ?ega se sve to isplati,” uzdahnula je ona, “kad vidim da neko napokon po?ne normalno da spava nakog godina anksioznosti. Naravno, ja nisam terapeut, nego istraživa? koji je proveo mnogo godina skupljaju?i te informacije. Kada radim regresiju, ja pomažem ?ovjeku da se vrati natrag i pogleda taj svoj doživljaj, me?utim, prakti?na strana toga je da je taj proces ljekovit po svojoj prirodi. Kad se ?ovjek sjeti onoga što je bilo potisnuto, onda tako?e dolazi i do osloba?anja emocija. Mnogim žrtvama otmica ne posve?uje se dovoljno vremena koje je potrebno za izbacivanje svog tog sme?a vezanog za abdukcije, kako bi se zapo?elo s procesom iscjeljenja.”

“Mislim da nema mnogo takvih mijesta gdje ti ljudi mogu dobiti pomo?,” rekao je Ted. “Postoji nekoliko kvalifikovanih hipnoterapeuta,” odgovorila je Barbara, “ali ne mnogo, a sigurno i ne dovoljno. Ljudi se boje da traže pomo? od ve?ine profesionalnih psihologa ili psihijatara jer se boje da ih ovi ne proglase ludima.”

“Da, može se re?i da je to tako s njima,” klimnuo je glavom Ted, “ukoliko doktori postave pogrešnu dijagnozu samo zato što im nije poznata realnost otmica. Me?utim, ti ljudi nisu ludi ništa više od mene, oni su samo žrtve.”

Narednog jutra, Barbara se spremala za povratak ku?i i nakon što joj je Ted pomogao da utovari svoje stvari u auto, sjeli su nakratko na terasi ispred njegove ku?ice, neraspoloženi zato što se moraju rastati. “Prije nego što krenem ku?i,” rekla je Barbara, “voljela bih da mi kažeš koliki zna?aj ima sve ovo za tebe li?no. Šta ti misliš šta se dešava? Šta si bio u stanju da razumiješ?”

“Ne znam da li ?e to imati nekog smisla,” odgovorio je, “ili, da je to imalo blizu istine, ali ?u ti re?i šta osje?am u vezi s tim, ili bar to na šta mi ova situacija ukazuje. Još onda kad sam po no?i dobijao poruke i informacije, sje?am se jedne važne lekcije koju sam nau?io od vanzemaljaca. Oni su mi objasnili da prostor izme?u fizi?ke materije nije prazan, nego je on ispunjen pozitivnim i negativnim nabojima. Sada, ako možeš zamisli da ta dva ogromna polja naboja na neki na?in stvaraju odvojene dimenzije postojanja,” nastavio je Ted, “a onda zamisli da te dimenzije omogu?avaju nastanak i razvoj inteligentnim entitetima od kojih svako nosi u sebi pozitivne ili negativne naboje u skladu s tim koja dimenzija ih je stvorila. Meni se ?ini da smo mi, ljudska bi?a na neki na?in, neka vrsta izvora za obe vrste tih stvorenja, i mogu da ih zamislim kako oni zajedni?ki rade u pravcu da nas oblikuju u jednu perfektnu kreaciju, koja ?e biti sa?injena od oboje, pozitivnih i negativnih aspekata, tako da obe vrste mogu da nas koriste.

Oni ne moraju biti sami po sebi dobri ili zli,” dozvolio je on, “iako se nihovi postupci ?ine nama takvim. Me?utim, oni su najvjerovatnije zajedni?ki povezani kad se radi o njihovoj interakciji s ljudskim bi?ima. Sje?am se onog incidenta kad su se dva vanzemaljca sva?ala u vezi samnom. Njihova diskusija u kojoj su pominjali dvije grupe koje su radile na meni, ?ini se da je povezana s tom idejom.”

“Jedan od njih je bio donekle strog i prijetio ti je, za ne?” pitala ga je Barbara.

“Da,” rekao je Ted, “a onda se pojavio onaj drugi koji me je zaštitio od njega, što je naljutilo onog prvog. To se ?inilo kao jedan stvarni sukob izme?u njih, me?utim, ako su oni predstavljali dvije stvarno suprotne grupe, šta su onda radili tamo zajedno? Oni kao da su dijelili isti objekat. Nedavno sam ?itao jedan pasus iz Gnosti?kih jevan?elja, gdje je Isus govorio o dobrim an?elima i zlim an?elima kako rade zajedno, Barbara, i mislim da je to upravo ono što se dešava kod vanzemaljaca.”

“Da li onda stvarno misliš da postoje neke vrste duhova ili božanstava?” pitala ga je ona.

“Ne, ne postoje nikakvi bogovi koje bih mogao smatrati prihvatljivim, ali da budem iskren, ne znam u šta više da vjerujem?! Sva tradicionalna i metafizi?ka vjerovanja koje sam nekada imao, prohujala su s vihorom,” nasmiješio se on sjetno. “Sada više nemam nikakvu realnost na koju bih se mogao osloniti.”

“Da, ti je imaš,” rekla mu je Barbara, uzimaju?i ga za ruku. “Ovo je tvoja realnost. Vjeruj u sebe i svoju vlastitu dobrotu.

Ted, možda oni jesu napravili nas, ko zna? Me?utim, bez obzira na to, mi smo se pojavili s ne?im ?ega oni nemaju. A oni to sigurno žele. Mi imamo duše koje nam omogu?avaju da osje?amo emocije i to nas ?ini sposobnim da volimo. Oni nam uzimaju naše emocije zato što oni nemaju svoje vlastite.”

“Oni ne samo da uzeli moje, nego su me razbojni?ki orobili,” rekao je Ted, “a tom prilikom su me skoro i potpuno uništili. Da li smo mi stvarno toliko bespomo?ni? Postoji li išta što možemo u?initi?”

“Ne znam,” odgovorila je Barbara. “A ne?emo to znati sve dok ne saznamo sve o tome šta ti vanzemaljci rade i kakve planove sprovode.”

“Ukoliko je ovo stvarno jedna bitka,” rekao je Ted, “onda znanje može biti naše jedino oružje. A nešto nam je sigurno potrebno. Znaš, Barb, ova promjena realnosti je za mene stvarno bila veoma bolna. Prvih nekoliko sedmica nakon one prve regresije s tobom, bilo je najstrašniji period u cijelom mom životu. Molio sam se, plakao, sumnjao u svoju trezvenost, i plašio sam se da su mi u?inili nešto što bi me moglo navesti da povrijedim sebe ili nekoga drugog. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da bih povratio povjerenje u samog sebe. Toliko me je plašilo to da se ne vrate i kazne me zbog toga što sam otkrio istinu o onome šta su mi uradili. Sigurno sam se svima iz moje blizine ?inio kao neki ludak.

“Dragi moj prijatelju,” ubje?ivala ga je Barbara, “niko o tebi nije mislio na takav na?in. Oni od nas koji te poznaju i znaju s ?im si imao posla, potpuno su te razumjeli. Nakon svega, sve ono u šta si prije vjerovao, bilo ti je iznenada oduzeto. To bi za svakoga bilo veoma teško. Nemoj biti previše strog prema samom sebi.”

“Jedna od stvari koja mi je bila od ogromne pomo?i,” odgovorio je Ted, “bilo je ono otkrovenje u vezi sa smr?u moje bake. Ta situacija me je tištila tokom svih tih proteklih godina, a sada, Barbara, znam zašto. Sada razumijem taj jad koji je ostao u meni kad je ona umrla onako iznenada. Ona je bila najodvažnija i najhrabrija žena koju sam ikada poznavao. Ona me je toliko voljela da se otvoreno suprostavila tim stvarima, kakve god da su one bile. Ona im nije htjela dopustiti da me uzmu. Ja dugujem njoj svoj život. Volio bih kad bih joj se mogao nekako zahvaliti i ukazati joj moju ljubav i poštovanje.”

Barbara je utješno pogledala Teda i rekla, “Ona je sigurno bila jedna veoma hrabra žena i svaki mladi ?ovjek bi se ponosio kad bi imao takvu baku. Brzo je razotkrila onu prevaru s njenim mrtvim suprugom, a pri svom pokušaju da te spasi, ona se pozvala na jedinu stvar u koju je ?vrsto vjerovala a to je bila njena religija. Mora da te je posebno voljela.”

“Dugo vremena sam želio da to silovanje bude nešto što nije stvarno,” odgovorio je Ted. “ Želio sam da se tu radi samo o nekim implantiranim sugestijama, o jednom hologramu ili nekom scenariju virtuelne realnosti. ?ak sam mislio da to možda nije bilo neko stvarno fizi?ko seksualno zlostavljanje, nego da su umjesto toga na neki na?in zlostavljali samo naše duhove ili duše, a da je to sje?anje nekako slu?ajno isplivalo napolje pod hipnozom. Želio sam da to bude bilo šta drugo, samo ne ono što je bilo.

“Onda, nakon nekoliko mjeseci torture samog sebe, na kraju sam prihvatio da to ionako više nije bitno,” nastavio je on, “jer je šteta ve? bila napravljena i ništa se tu više nije moglo promijeniti. Bio sam toliko posramljen, ponižen i izgrižen prezirom i ljutnjom na samog sebe da sam mislio kako ?u radije umrijeti nego otkriti bilo kome šta mi se stvarno desilo, pogotovo mojoj porodici. Ali sada se osje?am druga?ije. Još uvijek me to boli ali sam sada na?isto sa svim tim i sada mislim da znam šta želim uraditi.”

“Šta bi to bilo?” pitala ga je Barbara. “Želim da ljudi saznaju istinu,” odgovorio joj je. “Želim da ljudi saznaju to koliko su stvarno podmukla ta njihova ‘kosmi?ka bra?a’. Želim da saznaju kako su predivni i veli?anstveni vanzemaljci, u stvari, sli?ni demonima i da oni ni u kom slu?aju nisu natprirodni, nego su fizi?ke prirode isto kao imi – s tim što su oni u stanju da se sakrivaju uz pomo? njihove napredne tehnologije. Želim da ljudi prestanu biti toliko naivni kao što sam i ja sam bio, i da po?nu postavljati prava pitanja. Mi se ne možemo zadovoljiti s ni?im što je manje od same istine, kad se radi o informacijama koje dolaze bilo od strane naše vlade ili od strane samih, takozvanih, vanzemaljaca.

“Barbara, jako mi smeta to kad razmišljam o svim tim nedužnim žrtvama, pogotovo o djeci, koja se svakodnevno suo?avaju s tom podmuklom silom. Pogledaj samo svu onu literaturu koju su objavili ljudi koji istinski vjeruju u to da je sve ovo jedna dobra i prekrasna stvar za zemlju i ljudsku rasu. Sada mi je jasno to koliko je tim silama lako da nas prevare. Sve što trebaju da naprave, to je samo da mahnu ne?im lijepim ispred nas i mi ?emo to progutati.

“Pretpostavljam da kad bi nam stvarno zatrebala pomo? izvana da ras?istimo ovaj nered na našoj planeti, oni ?e nas zapljusnuti sa svojom propagandom a mi se ne?emo potruditi da ih zapitamo - kako, gdje i kada; mi ?emo samo po?eti da vi?emo, ‘Dolazite ovamo!’ Ukoliko tamo negdje postoje neki dobri vanzemaljci koji bi bili voljni pokušati da nam pomognu, onda mislim da bi me razumjeli kad bih od njih zatražio da mi prvo pokažu neoborive dokaze za svoje dobre namijere, nakon ?ega bi ih mogao pozvati i kod sebe, na kafu. Sve do tada, neka prosipaju svoje laži u nekoj drugoj galaksiji a ne u ovoj mojoj i bakinoj.” Barbara se nasmijala i zagrcnula a Ted je nastavio.

“Sje?am se moje bake kao jedne snažne žene sa sela koja je veoma vjerovala u istinu i poštenje. Znam da bi mi uvijek zamjerila ukoliko bih rekao neku laž. Siguran sam u to da kad bi ona bila ovdje, podržala bi me u tome da kažem istinu jer tišina ne može zaustaviti ovu podmuklu manipulaciju. Samo ?e joj omogu?iti da se nastavi.”

Otpratio je Barbaru do njenog auta, zahvaljuju?i joj na utjehi, snazi i podršci koju mu je ona pružala za vrijeme kad je bio u najve?oj krizi.

“Javi mi kad budeš spreman da me ponovo posjetiš u vezi sa daljim radom na regresijama,” rekla mu je. “Da, znam da je ovo do sada bilo samo po?etak,” odgovorio joj je Ted. “A to nije više stvar samo moje sudbine, kada znam da su i moji prijatelji, kao i mnogi drugi tako?e imali sli?na iskustva. Istina je to da svi mi imamo neke posljedice od ove vanzemaljske agende. A znamo tako malo o tome. Kao da samo pipamo po mraku a ove stvari se jednostavno ne mogu više odigravati kao do sada.”

“Doduše, treba?e nam mnogo hrabrosti,” podsjetila ga je Barbara, “da bi prevazišli naše strahove i probili sve one iluzije koje maskiraju krajnje namjere vanzemaljaca.”

“A trebace jos veca hrabrost da se stane ispred ovog nepovjerljivog svijeta i da mu se otkriju ova saznanja, cije sticanje me je toliko mnogo kostalo,” dodao je Ted.

“Znaš i sama da su me ti vanzemljci, duhovi ili ko zna šta, neprestano tjerali da napišem jednu knjigu koju sam trebao nazvati ‘Radnik Svjetlosti,’ i mislim da je upravo to ono što trebam uraditi. Samo što je ne?u nazvati tako, da neko ne bi slu?ajno pomislio kako promovišem neku njihovu dobro?udnost i dobronamjernost. Mora?u je nazvati druga?ije, tako da njen naslov bude bliži istini, onakvoj kakvom je vidim.”

“Sigurna sam da ?eš smisliti odgovaraju?i naslov,” rekla je Barbara odlaze?i. Ted je sa?ekao napolju dok mu ona nije još jednom mahnula iz auta dok se udaljavala. Uz Barbarinu pomo?, on je našao bar jedan na?in kako da sazna više. Bilo je mnogo doga?aja u njegovoj prošlosti koje je sada želio preispitati i istražiti, kao što su ona njegova veza s Majom, pojava prikaze Tetke ?emime i duha gospo?e Flowers, posjete Volma, vizije sveopšteg uništenja, no? s pojavom magle, izgubljeno vrijeme, kao i ona podzemna baza u pustinji u kojoj su ljudi bili smješteni u obore kao goveda. On se sada oporavljao i uskoro ?e biti spreman za dalje regresije kao i sva ona otkrovenja koje bi one mogle da donesu. S poslednjim pogledom prema onom polju na kojeg se NLO-a bio spustio, Tedova odlu?nost se poja?ala.

“Ja ?u vratiti sebi svoj život,” tiho se zarekao svojim otmi?arima. “Kopa?u toliko duboko po mojoj prošlosti da ?e svaka stvar koju ste mi uradili biti otkrivena. Kada javno objavim ovu moju pri?u i kada kažem svijetu istinu o vašoj vanzemaljskoj agendi, tek onda ?u ispuniti svoju ulogu jednog istinskog Radnika Svjetlosti. A kada, rade?i zajedno s drugima u otkrivanju istine, pomognem u raskrinkavanju ove an?eoske maskarade, to ?e nas, na kraju, možda i osloboditi.

Kraj

Hvala svima koji su sudjelovali u prevo?enju ove odli?ne knjige!


Knjigu je mogu?e i downloadati u pdf formatu ovdje.