Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish


9. dio

Prijevod: galaksija


…moja duša imade mo? da sazna sve stvari,
A slijepa je i ignorantna u svemu.

Sir John Davies


Jill je otišla prije Boži?a. U odmaralištu Vila je bilo najviše posla za vrijeme prazni?ne sezone i Ted je prihvatio da radi dodatne smjene kako bi si ostavio što manje vremena za razmišljanje i patnju. Me?utim, uvijek su dolazili i oni sati kada nije mogao ignorisati svoju samo?u. Pitanja i sumnje, ro?eni po prvi put u njegovom srcu i umu, navirali su mu u glavu. Kako to da Bog radi s an?elima koji ?ine tako kardinalne greške i koji mogu ovako da zabrljaju stvari? Kako to da jedan Bog koji nas voli može da sveže njega, njegovu vlastitu dušu za jednu takvu ženu koja ?e ih oboje upropastiti?

Ta opsesija je pukla, an?eli nisu uspjeli. Ted se povukao u sebe tokom cijele zime, izolovan zajedno sa svojim mislima, pokušavaju?i da se pomiri s prevarom i gubitkom. Imao je malo kontakta s njegovim prijateljima i umjesto toga tražio je jedan svijet koji je bio izvan ovog ljudskog. Me?utim, tu su stalno bile one planine koje su opasavale dolinu kao neki spomenici mira i izdržljivosti. Za Teda su one predstavljale jedno ljekovito mjesto.

I tako, tokom vremena, uspjeo je da se oporavi. Njegov bol je sazreo i pretvorio se u jedno iskustvo, tako da se Ted mogao ponovo uklju?iti s jednim novim užitkom u društveni život odmarališta. Njegov zdrav humor se ponovo vratio, ali je sada bio dosta ozbiljniji i sa mnogo pitanja koje još uvijek nije uspijevao formulisati. Sve što je znao bilo je to da su stvari u svijetu bile u stanju da stvaraju jednu iluziju. Svari se mogu ?initi da izgledaju na jedan na?in dok u realnosti mogu biti nešto sasvim drugo. Beton može izgledati kao drvo. Isto kao Jill-ina ljubav. Kao neko an?eosko stapanje duša. Kao vijernost prijatelja. Znao je da svijet nije ono što je mogao vidjeti uz pomo? svojih ?ula ali nije znao šta se nalazi iza ili izvan svega toga. A nije znao ni kako to da prona?e. S oporavljenim zdravljem i jakom dušom, Ted se vratio natrag prijateljima i žurkama. Skijao je niz snježne planinske padine kad god je mogao da na?e vremena. Prestao je da svakodnevno razmišlja o Jill, guraju?i to što dalje iza sebe sve dok se njegov bol nije stišao i ugasio.

Njegovi prijatelji su rado prihvatili natrag onog starog Teda a on se s jednim novim žarom bacio natrag na sve, uklju?uju?i i njegov posao. Zajedno sa posluživanjem gostiju odmarališta, ?esto su ga zapošljavali i na organizaciji privatnih žurki za neke od najprestižnijih gostiju te doline. Tamo je zima bila vrijeme neprestanih društvenih okupljanja i svako ko je bio neko, od filmskih zvijezda, pa do internacionalnih bogataša, održao bi bar jednu veliku žurku prije kraja sezone.

Jedna od najpoznatijih porodica koje su zimovale u Dolini sunca bili su vlasnici jedne farmaceutske kompanije ?ija je planinska ku?a bila krunski dragulj cijelog tog podru?ja. Kada je došao red na njih da održe veliku žurku, iznajmili su poslugu iz odmarališta Vila, gdje je Ted radio. Ted je bio jedan od dvanaest radnika koji su poslani u tu vilu, svi obu?eni u njihove najbolje uniforme. Njegov posao je bio da servira pi?e gostima kojih je tamo bilo stotinjak dok je njegov drugar Robert bio barmen.

Kad je Ted donjeo porudžbine za pi?a, primjetio je da je nekoliko gostiju naru?ilo jedno pi?e koje je bilo ukrašeno kriškom naran?e i višnjom što mu je izgledalo veoma privla?no. Oni su to zvali “starinski”, za šta Ted nikad prije nije ?uo i pretpostavljao je da je to veoma ukusno. “Kakav mu je ukus?” pitao je Roberta dok je slagao ?ase na poslužavnik. “Super,” uzvratio je Robert. “Da li želiš da napravim jedan za tebe?” “Ne bih trebao da pijem dok radim,” odgovorio mu je Ted s oklijevanjem, posmatraju?i ?aše. “Ko ?e to znati?” smiješio se Robert. “Evo, napravi?u ti jedan a ti stavi tu ?ašu negdje sa strane da se ne vidi. Onda se možeš prikrasti i pijucnuti malo kad god imaš vremena. Viski ili burbon?”

“Ne znam,” Ted je slegnuo ramenima. “Kakva je razlika?” Njegovo poznavanje alkohola je po?injalo i završavalo kod piva. “Nema veze,” rekao je Robert. “Mislim da ?e ti se burbon više svidjeti.” “Dobro,” složio se Ted, “Popi?u jedan.” Kad je pi?e bilo napravljeno, zavukao je ?ašu iza jedne velike saksije s cvije?em, tako da se ne vidi. Ted je radoznalo pomirisao ?ašu a onda je licnuo pi?e jezikom kako bi mu osjetio ukus. “Nije loše,” mislio je, “nije uopšte loše.” U stvari, bilo je toliko dobro da ga je salio u stomak u jednom velikom gutljaju a onda je s osmjehom vratio ?ašu natrag iza saksije. Nakon što je primio još narudžbi od gostiju, Ted se vratio natrag do bara. “Pa, šta misliš”, pitao ga je Robert. “Bilo je odli?no”, rekao je Ted. “?ini mi se da bih mogao popiti još jedno”. Robert mu je napravio još jednog “starinskog” kojeg je ovaj odmah popio, nakon ?ega je uslijedio jedan osje?aj topline i bliskosti. Tokom idu?eg sata uspjeo je da neopaženo popije još nekoliko pi?a i da istovremeno izlazi na kraj sa svojim obavezama. Žurka je postajala sve veselija, pa tako i Ted, kojem je sada sve pred o?ima svijetlilo jednom veselom, ruži?astom svjetloš?u. Nije se sje?ao da je ikada prije toliko uživao u svom ugostiteljskom poslu, kre?u?i se izme?u prazni?ki raspoloženih gostiju s jednim rastu?im osje?ajem bliskosti i drugarstva s njima.

Me?u gostima koji su upravo tada stizali bila je i Ann Sothern, jedna od redovnih posjetilaca Doline sunca, koju je Ted upoznao dok je radio na nekim žurkama i okupljanjima koje je ona organizovala. Oduševljena njegovim smislom za humor i o?arana njegovim tvrdim naglaskom iz Alabame, gospo?a Sothern je zavoljela tog mladi?a s juga. Oni su tako uspostavili jednu prijateljsku vezu a ona ga je ?ak od milja nazvala “Bama” i posebno je zahtijevala da on obavezno bude prisutan na njenim žurkama. Vrata su se otvorila i Ted je vidjeo gospo?u Sothern kako ulazi. “Ann!” ushi?eno je viknuo i mahnuo joj rukom, “drago mi je da vas vidim!” Zahvaljuju?i izmaglici koju je alkohol stvarao oko njega, Ted nije primjetio kako su ga drugi gosti ?udno gledali. Gospo?a Sothern se nasmijala nakon što ga je prepoznala i pozdravila ga je s jednim zagrljajem.

Ted je žurno otišao do bara i donjeo joj njeno omiljeno pi?e—a naravno i jednog “starinskog” za sebe — i dok su doma?ini žurke zurili širom otvorenih o?iju, njih dvoje su prijateljski ?askali nasred sobe. Bilo je nemogu?e ne primjetiti poznatu filmsku zvijezdu kako pri?a i zabavlja se sa uniformisanim konobarom kao da se radilo o nekim starim prijateljima. Tada je ve? Ted zaboravio da je on u stvari trebao da služi goste a ne da im se pridružuje a kad je drugi konobar prošao pored njega s tacnom punom raznih pi?a, on se još poslužio odatle. Gospo?a Sothern ga je povela do sofe i uskoro se oko njih skupila povelika grupa ljudi.

“Draga, do?i ovamo,” gospo?a Sothern je pozvala jednu svoju prijateljicu, “do?i da ?uješ šta pri?a ovaj momak. Baš je divan! ?uj ovo! Bama,” rekla je, okre?u?i se ka Tedu, “dragi, kaži nešto Mary.”

A Ted je izvodio, razvla?e?i na svom naglasku koliko god je mogao. Jedan od ostalih konobara je pokušao da ga izmami iz gužve, ne bi li se ovaj vratio natrag na posao, me?utim, Ted nije reagovao. “Do vraga s tim!” smijao se, previše pijan kako bi shvatio koliko je zabrljao. Bilo mu je lijepo, bio je u centru pažnje i niko na žurci nije u uživao u tome više od njega. Na kraju, žurka se završila i gosti su otišli ku?i a ugostiteljsko osoblje je ostalo kako bi po?istilo nered. Teturaju?i se unaokolo sa blesavim osmijehom na licu, Ted je posmatrao kako ostatak osoblja utovara opremu u kombi. Sve skupe kineske vaze i kristal bile su složene na posebne visoke police i radnici su se na kraju popeli unutra kako bi se odvezli natrag do Vile. Šef, Bert, je iznutra rukom zgrabio Teda za mantil i povukao ga je u kombi. Mada jako pijan, Ted je primjetio da se Bert nije smijao. U stvari, on je gledao Teda s jednim veoma ljutim izrazom na licu dok se kombi kretao niz cestu. Tedu nije bilo lako da se održava uspravnim u vozilu koje se kre?e a da istovremeno i razmišlja, me?utim, ?vrsto se držao za rukohvate na stranicama kombija, ?ude?i se šta to nije u redu sa njegovim šefom. Bert ga je posmatrao tako da se ?inilo kao da su vatrene iskre frcale iz njegovih o?iju. “Samo me interesuje šta imaš da kažeš na sve ovo,” ljuto je promrmljao. Ted ga je na to tupo pogledao a onda je posrnuo i po?eo ekspolozivno da povra?a po svemu ispred sebe. Drugi radnici su odsko?ili od njega dok se Ted teturao i po?eo padati na le?a. Batrgaju?i se, zaka?io je i police sa posu?em. Zadnja vrata kombija su popustila pod pritiskom i poslužavnici sa kineskim porculanom i kristalom izletjeli su napolje. Staklo i porculan po?eli su da se krše i odzvanjaju po cesti iza kombija. Nekim ?udom, niko nije ispao iz kombija kad je u njemu nastala gužva, iako je Bertu došlo da izbaci i Teda napolje zajedno s kršom kojeg je napravio.

Tedu je trebalo puna dva dana da se oporavi, dva bolna dana koja je proveo u svom krevetu privijaju?i hladne oboge na ?elo, halapljivo gutaju?i neke ljekovite pripravke i revnosno se mole?i da ne bude otpušten s posla zbog svog bezobrazluka. Uprkos svom bolu i poniženju, godilo mu je to što se onako lijepo proveo na žurci. Volio je brz životni ritam te doline i nije želio da je napusti. Kad je Bert napokon popustio i oprostio mu, Ted mu je bio veoma zahvalan i odlu?an da se još više posveti poslu kojeg je obavljao.

Zima je prošla i nastupila je ljetna sezona a poslovna rutina je zavladala u Tedovom životu. Ukoliko mu sudbina nije namijenila ljubav, onda bi on možda mogao na?i sebi neke druge izazove zajedno s rizicima i prednostima koji idu s njima. Svoje slobodno vrijeme, Ted je ponovo posvetio u?enju ekonomije s jednim novim osje?ajem odlu?nosti. Me?utim, neke od starih navika koje je zadobio tokom njegovog života u osamljenosti još uvijek su ostale. Provodio je dosta vremena u hodanju planinskim stazama, upijaju?i u sebe više iz njegove životne sredine, nego iz knjiga. Priroda je širila njegovo srce i dušu. Ptice i životinje su mu prilazile bez straha kao da u njemu prepoznaju nekog ?lana svoje porodice. Ted u tome nije vidjeo ništa neobi?no, me?utim, za njegove prijatelje koji su bili svjedoci toga, to je bilo nešto posebno.

Nova sezona je donjela sa sobom i više novih radnika što je naelektrisalo društvenu scenu ali Ted nije imao više želju za romanti?nim vezama. Završio je sa Jill, ponovo je uspostavio emocionalnu ravnotežu i nije mu se žurilo da je ponovo remeti. Njegovi drugari su mu za sada bili dovoljni a stvari koje je prou?avao zaokupljale su njegovu pažnju. Što se njega ti?e, život u njegovom li?nom raju bio je sasvim u redu.

Me?utim, ravnoteža kao i sve ostalo na ovom svijetu može biti samo jedna krhka iluzija. Jednog dana, dok je skretao iza ugla hodnika sa rukama punim poslužavnika, bukvalno je izgubio ravnotežu i udario u jednu mladu djevojku dok su se poslužavnici bu?no rasuli po podu.

“Hej, izvini molim te,” rekao je skupljaju?i gomilu poslužavnika s poda. “Ma, sve je u redu” rekla mu je ona blago. Ted je podigao pogled i vidjeo jednu egzoti?no lijepu ženu koja ga je promatrala odozgo s osmijehom. Bilo joj je osamnaest, možda devetnaest godina, prosudio je, a bila je perfektno lijepa. Fine, elegantne crte lica, talasasta topla i sme?a kosa. Koža joj je imala bakreni ten a o?i su joj bile tamne i ukazivale su na njeno isto?nja?ko porijeklo.

Ted je utrnuo od divljenja a kad je djevojka prošla pored njega, mahnula mu je upu?uju?i mu još jedan osmijeh, dok je on uspjeo samo klimnuti glavom. Obu?ena u konobarsku uniformu ona je nestala negdje u hodniku dok je Ted skupljao poslednje poslužavnike s kojima se onda zaputio ka kuhinji. “Šta ti se desilo?” zapitao ga je jedan od konobara. “Jesi li se sudario s autobusom?”

“Ne, nego s jednom djevojkom,” Ted se nasmijao. “A još kad vidiš kako izgleda! Ne?eš vjerovati svojim o?ima.” Sljede?ih par dana tražio ju je po cijelom odmaralištu nadaju?i se da ?e je opet vidjeti. Ali nije imao sre?e. Nije ?ak bio siguran ni u to da ona uopšte radi u tom odmaralištu a ne u nekom od drugih koji su se nalazili u toj dolini.

Nakon što je odustao od svog pohoda, Ted se opet vratio planinarenju i na svom prvom putu na planinu, negdje nakon jedne ?etvrtine milje, vidjeo je onu lijepu djevojku kako sjedi ispod drveta nedaleko od planinske staze. Bila je sama i tiho mu je mahnula, smiješe?i se. Naglo posti?en, Ted joj je odmahnuo i nastavio da se kre?e dalje stazom. Bio je veoma iznena?en što ju je vidjeo ovdje; skoro nikada prije nije susretao ovdje druge planinare u to doba dana i mislio je da se tu radi o jednoj rijetkoj slu?ajnosti. Ted se malo presabrao i odlu?io je da se vrati natrag i popri?a s njom, me?utim, kad je stigao kod nje još uvijek se stidjeo da nešto kaže.

Na kraju je djevojka ustala i prišla mu. “Zdravo”, rekla mu je, pružaju?i mu ruku, “Ja sam Maja i nova sam ovdje. Odakle si ti?” “Iz Alabame,” uspio je nekako da odgovori. “Zovem se Ted Rice.” “Tvoj naglasak je donekle druga?iji, zar ne?” nasmiješila se ona. Ted se tako?e nasmijao i opustio. “Da, tvoj je tako?e druga?iji,” rekao je. “Nije južnja?ki ali ni ti tako?e ne zvu?iš kao ljudi odavdje. Odakle si ti?”

“Oh, moj narod živi gore u planinama,” odgovorila je pokazuju?i rukom negde neodre?eno. “Re?i ?u ti sve o njemu jednom drugom prilikom. Šta te je dovelo u ovu Dolinu sunca? I reci mi nešto o Alabami.”

Njen na?in opho?enja je bio veoma zreo, primjetio je Ted, uzimaju?i u obzir njezinu mladost. Imala je daleko više samopuzdanja od ve?ine djevojaka koje je poznavao a osje?ao je u njoj jednu snagu i spokojstvo koje ga je smirivalo. Oboje su sjeli dole ispod drveta i Ted je po?eo da pri?a, zadovoljan što ga je ta prekrsna djevojka smatrala interesantnim. Pri?ao joj je o pamu?nim poljima i svojim avanturama iz djetinjstva, ?ak i o onim svojim snovima o Dolini sunca koje je imao nekoliko godina prije nego što je tu došao. Maja se samo nasmiješila kada je to ?ula, ohrabruju?i ga da nastavi. Posmatrala je njegove gestove i pažljivo ga je slušala, kao da joj je svaka njegova rije? bila zna?ajna. Me?utim, kada je Ted shvatio da pri?a ve? skoro dva sata, malo se postidio što je toliko dominirao prilikom te njihove konverzacije. Doduše, mora se priznati da on jeste nekoliko puta pokušao postaviti Maji neka li?na pitanja i malo je uvu?i u konverzaciju ali bi mu ona odgovarala na njih uopšteno a onda bi blago prebacivala pažnju opet na njega. Na kraju je Maja rekla kako mora da ide na posao, tako da su se rastali i Ted se vratio natrag sam planinskom stazom. Dok je hodao i razmišljao o tom slu?ajnom susretu, shvatio je da joj je za jedno veoma kratko vrijeme rekao toliko mnogo stvari o sebi. S druge strane, sve što je mogao saznati od nje, to je bilo njeno ime i podatak da dolazi s planina. Grdio je samog sebe kako je mogao zaboraviti da je upita za njeno prezime.

Prošla je gotovo cijela sedmica prije nego što je opet naletio na nju. Žurili su jedno pored drugog u hodniku kuhinje, me?utim, Ted ju je uspjeo zaustaviti dovoljno dugo da je upita da iza?u negdje zajedno, možda da odu u grad u kino.

“Izvini, Ted,” Maja je odbila, “Moram da radim ve?eras.” “Pa, dobro, a neki drugi dan? Neko drugo ve?e. Samo reci kada,” bio je uporan. “Možemo iza?i kad god to tebi odgovara.” Maja je požurila da ide. “Ne brini, doviknula mu je, “vidje?emo se uskoro. Obe?avam!” A onda je otišla. Ted je ostavio poslužavnike u kuhinji i požurio natrag u trpezariju. Želio je da sazna kako se preziva i gdje stanuje. Me?utim, Maje nigdje nije bilo u njegovom vidokrugu. Drugi konobar je prolazio pored njega i Ted ga je povukao na stranu, “Hej, Jack, da li poznaješ onu mladu sme?okosu djevojku što je upravo prošla ovuda?” upitao ga je. “U konobarskoj uniformi? U kom pravcu je otišla?”

“Ne mogu ti pomo?i,” Jack je slegnuo le?ima, “Nikoga takvog nisam vidjeo ovdje.” “Dobro, hvala ti u svakom slu?aju,” Ted mu je uzvratio, me?utim, nije mu bilo jasno kako je Maja mogla da promakne Jack-u. Tako?e je upitao i druge radnike i od sviju je dobio isti negativan odgovor.

To je bilo nešto što se i prije dešavalo, jedna serija iznenadnih pojava i neobjašnjivih nestanaka, ?iji je jedini svjedok bio samo Ted. Maja je održala svoju rije? i kasnije su se tako zaletjeli jedno u drugo par puta ali ne toliko ?esto koliko bi to odgovaralo Tedu. Prošli bi dani bez ikakvog znaka od nje i Ted samo što ne bi odustao. Onda bi se ona iznenada pojavljivala na planinskim stazama, kao da ?eka na njega. Tako bi zajedno šetali i razgovarali, daleko od odmarališta duboko udubljeni u razgovore, što je bilo nešto što Ted nikada prije nije doživljavao. Umjesto uobi?ajenih trivijalnosti kojima su bile zaokupljene mlade djevojke, Maja je voljela da pri?a o osje?anjima i idejama, a tim temama je prilazila sasvim ozbiljno, bez one naivnosti koju je Ted obi?no nalazio kod svojih osamnaestogodišnjih ili devetnaestogodišnjih prijateljica. S vremena na vrijeme, ona ga je oduševljavala svojim dubokim uvidima i filozofskim pitanjima. A pri?ala je o stvarima o kojima Ted nikad nije razmišljao.

“Da li si se ikada pitao kako bi izgledalo da letiš po svemiru?” pitala ga je jednog dana dok su ležali na zemlji i posmatrali nebo. “Da stvarno vidiš zvijezde iz blizine?” Ted nije nikada prije o tome razmišljao ali sada jeste. Pilje?i u nebo pored oblaka zamišljao je milijarde zvijezda i pitao se kako bi to izgledalo kad bi letjeo me?u njima, lutaju?i kosmosom u ?istoj slobodi. Bilo je to kao da su Majine rije?i unjele tu scenu u njegov um i to ga je uzbu?ivalo. Ona je stalno tako prezentirala Tedu neke misli ili ideje o kojima bi on onda razmišljao. Maja bi mu je iznjela neku ideju, pustila bi ga onda neko vrijeme da se malo igra s njom a onda bi ga vodila kroz jedan proces ispitivanja i analiziranja te ideje. Ted nikada nije bio svjestan njenog uticaja na njega tokom tog procesa, me?utim, kasnije je mogao vidjeti da je ona potpuno upravljala tim konverzacijama. Tako?e, nikada mu nije ostavljala prostora da je on pita o nekim njenim li?nim stvarima. Kao rezultat tih njihovih zajedni?kih istraživanja, njegove najdublje misli su se proširivale dok je sama Maja ostajala misteriozna kao i uvijek prije.

Ted se pitao zašto je uvijek bila sama kad god bi je sreo. Ponekad bi je vidjeo nasred hodnika kako žuri obavljaju?i neki zadatak a u nekoliko navrata ju je vidjeo i kako šeta izme?u njegovog odmarališta Vila i planinske ku?e Chalet. Naravno, Maju je pomenuo i svojim prijateljima, me?utim, oni su ga nakon odre?enog vremena po?eli zadirkivati jer su smatrali da je on izmislio cijelu tu pri?u s obzirom na to da niko drugi osim Teda nije nikada vidjeo tu prelijepu djevojku. Ted se smijao zajedno s njima ali što je više o tome razmišljao sve više je sumnjao da u svemu tome ipak nešto nije u redu.

On se tako?e ?udio zašto ju je bilo teško prona?i na jednom tako malom mjestu kao što je bila ta dolina. Želio je da se on bar jednom zaleti u nju, umjesto obratno, jer je Maja uvijek bila ta koja je ‘nalazila’ njega. Ted je odlu?io da kad je idu?i put vidi, onda ?e se potruditi da dobije od nje neke odgovore. Gdje je ona živjela? Gdje je ona stvarno radila? I zašto je bila uvijek sama?

Me?utim, kada ju je slede?i put sreo, ona nije bila sama. Ted je ?ogirao planinskom stazom i kada je zašao za jednu malu krivinu, vidjeo je kako Maja šeta prema njemu sa još jednom mladom djevojkom. Maja mu je mahnula i u njenom smiješku se nazirala jedna nota nestašnosti.

“Zdravo,” doviknula mu je. “Kasniš, Ted!” Ted je bio siguran da ga je ona ?ekala ali sada je njegovu pažnju privukla druga djevojka. “Ko je to?” pitao je, nesposoban da skloni pogled s Majine drugarice. Mora da joj je to bila sestra blizankinja s istom onom natprirodnom bojom kože, sme?om kosom i tamnim o?ima. Bila je podjedanko lijepa ali na jedan malo druga?iji na?in a govorila je naglaskom koji je bio isti kao i Majin.

“Zdravo, Ted,” rekla mu je ta djevojka. “Zovem se Lyra. Drago mi je što sam te upoznala. Maja mi je pri?ala o tebi.” Ted je klimnuo glavom. “Da li i ti takodje radiš ovdje? Nisam te nikada prije vidjeo u ovoj dolini i vjeruj mi da sam siguran da bih te primjetio.” “Ne,” odgovorila je Lyra, “ne radim. Maja je moja prijateljica. Došla sam joj u posjetu i to je sve.” Prije nego što je Ted uspjeo zapitati nešto drugo, Maja je uzela Lyru pod ruku i krenule su niz stazu. “Samo ti nastavi,” rekla je Tedu. “Uživaj u svojoj šetnji. Mi moramo sada da idemo. Moram uskoro na posao. Ali, ne brini, vidje?emo se kasnije.”

Pao je u iskušenje da ih prati natrag do doline, nadaju?i se da ?e tako saznati nešto više ali ga je nešto zaustavilo. Kad god bi mu Maja rekla da mora da ide, on je tako?e znao da nije željela da i on po?e s njom. Uvijek je odlazila isto tako misteriozno kao što se i pojavljivala. Bar je saznao još jednu stvar o njoj, tješio se. Ona je imala prijatelje a Lyra je bila samo jedan pokazatelj da ih je sigurno bilo još gore u planinama koje je Maja nazivala svojim domom.

Par dana kasnije opet ga je pronašla kad je šetao istim putem kao i prije. Išli su neko vrijeme zajedno ?askaju?i kad je Ted primjetio da Maja nosi sa sobom jedan veliko foto album. Stao je pored jednog drveta i da joj je znak da sjedne na travu pored njega.

“Šta je to?” pitao je, pokazuju?i na album. “Oh, to,” odgovorila je kao da je bila zaboravila na taj album. “Željela bi da to pogledaš? To su slike nekih mojih prijatelja i ljudi koje poznajem. Pogledaj ovo. Interesuje me šta ti misliš o njima.” Maja mu je stavila album u krilo i Ted je prelistavao stranice na kojima su ve?inom bile velike fotografije, uglavnom portreti. Tamo su bili ljudi razli?ite starosti u raznim pozama. “Da li si ti fotograf?” upitao ju je prelistavaju?i album.

“Ne,” rekla je Maja, “Nisam ja to snimala. Jedan moj prijatelj je snimio te fotografije i dao ih meni. To su ljudi koje ja poznajem.” “Oni su nekako druga?iji,” primjetio je Ted. “Mislim, moj foto album s ljudima koje poznajem sigurno ne bi ovako izgledao. Ve?ina mojih prijatelja su mla?i ljudi.” “Oh, ja poznajem razne ljude,” nasmijala se Maja. “Svi oni su interesantni.” Zaustavila se na jednoj stranici kako bi pokazala jednu posebnu fotografiju nekog ?ovjeka. “Na primjer, pogledaj njega,” rekla je Tedu. “Šta misliš o ovom ?ovjeku?” “Dobro,” Ted je po?eo da posmatra fotografiju, “on mi se ?ini kao jedna veoma ljubazna i prijatna osoba.” “Kako ti to znaš?” pitala je Maja. “Pa to je jednostavno,” Ted je slegao ramenima. “Pogledaj samo njegove o?i. On izgleda sretan, kao neko ko bi mogao zabavljati ljude na nekoj žurci ili proslavi.”

“Koliko ga ja poznajem, to je ta?no,” nasmijala se Maja. Pokazala mu je drugu fotografiju, ovaj put je to bila jedna starija žena. “To je majka nekih mojih prijatelja,” objasnila mu je. “Šta misliš o njoj?” Ted je pomno promatrao sliku za jedan momenat a onda je uzdahnuo. “Do vraga, stvarno ne znam, ali mislim da ona jako pati. Pogledaj ovaj izraz na njenom licu. Tu ženu je nešto teško povrijedilo. Da li joj je muž nedavno umro ili nešto sli?no?” pogledao je u Maju. “Jedini put kad vidim takav jedan izraz na licu nekoga iz moje porodice,” nastavio je, “to je obi?no kad neko umre.” “U stvari, u pravu si,” Maja je klimnula glavom. “Njen muž je nedavno umro a ova fotografija je napravljena odmah nakon toga. Zar nije to ?udno što su tebi poznate takve stvari?”

Pokazala je na drugu fotografiju jedne male djevoj?ice i Ted je rekao da u njenom porodi?nom životu ne vlada sre?a a da djevoj?ica ima umjetni?ki talenat. Onda je uslijedila druga fotografija i Tedov opis onoga što na njoj vidi i sve tako dok ga Maja nije pitala za svaku fotografiju u albumu. Šta je mislio o njima? Šta je vidjeo na tim slikama? Kako je on to zavirivao u njih? Kako je znao da su njegovi utisci ispravni? Na kraju je Maja zatvorila album a Ted se uspravio osje?aju?i se pomalo izgubljeno. ‘Ti stvarno tamo imaš neke interesantne prijatelje,” rekao je. ‘?ini se da su svi oni dobri ljudi. Drago mi je da imaš tako dobre prijatelje.” To je zvu?alo malo luckasto jer to nije bilo sve što je htjeo da joj kaže poslije ovoga što je vidjeo ali mu je um bio previše pomu?en da bi bio u stanju da kaže nešto pametnije. Nešto u svemu tome nije bilo u redu.

“Dobri prijatelji,” ponovio je, “interesantni ljudi. Da li i oni tako?e žive gore u planinama?” Maja je ignorisala njegovo pitanje. “Ted, da li ti shvataš šta si ti ovdje uradio?” upitala ga je. “Šta sam uradio?” odgovorio je on naprasno. Srce mu je zakucalo velikom brzinom i osje?ao je kako nešto stvarno nije bilo u redu. “Zar ne misliš da je ?udno to?” nastavila je ona, “da su ti poznate sve te informacije o ljudima koje nikada nisi sreo?”

Ted je iznenada dobio osje?aj kao da mu se kamen nalazi u želucu te je naglo zauzeo odbrambeni stav i po?eo se suprostavljati njenim ispitivanjima. “Ne, ni u kom slu?aju!” bio je uporan. “Tu nema nikakvih trikova, to je sve o?igledno. Sve te stvari koje sam ti rekao, sve što sam vidjeo, to je sve bilo o?igledno!” pokazivao je na fotografije uzbu?eno listaju?i stranice albuma. “Pogledaj ih samo! To se sve može vidjeti u njihovim o?ima, zaboga, svako to može vidjeti. Majo, tu nema ništa ?udno.” “Oh, ne znam, Ted. To se meni ?ini nekako posebno. Da li stvarno misliš da su takvi uvidi o?igledni?” odgovorila mu je smiješe?i se, netaknuta njegovim emotivnim ispadom. “Zar stvarno misliš da svako, bilo ko, može pogledom u ne?ije lice vidjeti sve ove stvari koje ti vidiš?”
“Da, pretpostavljam,” odgovorio joj je kolebaju?i se. “Zašto? Zar ti ne možeš?” Maja je uzela njegove ruke i ?vrsto ih stiskala izme?u svojih. Njen osmijeh se produbio dok su njene o?i ?vrsto fiksirale njegove. “Da li ti je ikada pala na pamet pomisao da si ti vidovnjak?”

“Da sam šta?” pitao je Ted. U njegovom stomaku je opet zavladala mu?nina.

“Vidovnjak,” ponovila je ona. “Sposoban da o?itava energiju ljudi i dobija informacije o njima. Mislim da ti stvari koje si mi rekao o tim ljudima ne bi mogle biti poznate na neki drugi na?in.” “Ali sve što sam radio bilo je da pogledam njihova lica i o?i,” rekao je Ted. “Sve te informacije su bile jednostavno o?igledne. Tu zasigurno nije potreban neki poseban talenat da bi se to vidjelo.” “To jeste talenat, vjeruj mi,” nastavila je Maja, “jedan veoma poseban talenat. Tvoji prijatelji iz one Vile ne mogu raditi te stvari ali ti možeš. Koliko dugo si u stanju da radiš te stvari?” “Cijeli moj život, pretpostavljam,” uznemireno joj je odgovorio Ted. “Ponekad jednostavno znam neke stvari o ljudima, to je ta?no. Ali, mislio sam da i svako drugi tako?e zna te iste stvari, tako da nisam smatrao potrebnim da o tome pri?am. Tako, stvarno i nisam.”

Negdje u pozadini svog uma, Ted je ?uo rije?i svoje bake i njeno upozorenje: “Kloni se tih stvari.” Njegova ravnoteža je bila još uvijek poreme?ena ali je po?eo da se oporavlja. “Vidovnjak, uh?” rekao je. “Da li misliš na vidovnjake kao što je ona žena gore u Washington-u? Znaš, ona žena Dixon iz novina, misliš, vidovnjak kao što je ona?” “Da, ?ula sam o njoj,” rekla mu je Maja. “Ali ovo je nešto druga?ije. Tvoj vidovnja?ki talenat tebi omogu?ava da o?itavaš energetska polja ljudi.” “A šta je tu dobro?” zbunjeno je pitao Ted. On nikada nije ?uo o tamo nekom energetskom polju, niko od ljudi koje je poznavao nije nikada pri?ao o vidovnjacima i nije bio siguran šta to sve treba da zna?i. “To je nešto za šta sam sigurna da ?eš saznati,” rekla je Maja. “Ted, danas je dovoljno to da znaš i shvatiš da si vidovnjak.” “A kako ti znaš o tim stvarima?” upitao je Ted nju. “Gdje si u?ila o vidovnjacima i energetskim poljima, svemiru i svim onim stvarima o kojima stalno pri?aš? Ko si ti stvarno, Majo? S kakvim ti to ljudima živiš gore u onim planinama?”

“Zašto, pa to su ljudi kao što smo Lyra i ja, naravno,” nasmiješila se ona blago. “Mi pri?amo o mnogim stvarima a tako?e ih i prou?avamo, kao što si to i ti radio na univerzitetu? Postoji mnogo stvari u ovom svijetu koje je potrebno razumjeti. Zar to nije fascinantno?”

Ustala je i pokupila album. “Voljela bih da mogu ostati duže da pri?am sa tobom,” rekla je, “ali stvarno ne mogu. Ve? postaje kasno. Vidje?emo se kasnije, Ted.”

Maja mu je mahnula a onda se zaputila stazom prema dole, prije nego što je on uspjeo išta re?i. Ted je ostao da sjedi, gledaju?i za njom iznena?eno i zbunjeno sve dok nije nestala s njegovog vidika. Maja ga nije samo dovela do jedne nove spoznaje o samom sebi, nego je tako?e u njemu podstakla neke emocije koje nije osje?ao sve od rastanka sa Jill. Osje?ao je kako ga one zaokupljaju i omamljuju ali su ovaj put bile druga?ije. Njegova emotivna reakcija nije bila opsesivna, niti je ona njime upravljala, ona je bila bezuslovna.
 

Stranica 9 od 24 Sve stranice