Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

21. dio


Prijevod: galaksija


Pobijediti strah je po?etak mudrosti.

Russell



Barbara je zastala, smirivaju?i Teda sve dok se njegov strah nije povukao. Ona je to vi?ala i prije, abreakcija ili otpuštanje potisnutih emocija, koje ponekad izbijaju napolje kad žrtva otmica ponovo svjesno proživi neku situaciju u kojoj je bila izložena jednoj velikoj traumi. Kad je Ted doživljavao onaj svoj užasni slu?aj otmice kad mu je bilo osam godina, on tada nije bio u stanju da ispolji svoj strah ali sada, uz Barbarinu ohrabruju?u podršku, on se osje?ao dovoljno sigurnim da ispusti sve to iz sebe.

Kada se malo smirio, Barbara ga je položila na kau?, blago ga je povela naprijed kroz vrijeme i izvela iz transa. Nakon što se odmorio, Ted je razmislio o onoj pri?i o Karly Kane-u, koja je sada za njega imala druga?iji zna?aj. “Mislim da je ta pri?a bila o tom mom doživljaju,” rekao je Barbari. “Kad sam se sjetio da sam bio u onoj publici, vidjeo sam tamo cijelu jednu grupu malih stvorenja obu?enih u plave kombinezone, sli?no kao onda djeca iz hora koju je Karly ?uo kako pjevaju. Jednom prilikom sam pokazao tu pri?u mojoj rodici i ona mi je rekla kako joj se ?inilo da je Karly umro. Me?utim, ja sam joj rekao da nije, on nije umro, on se vratio natrag. Mada, sada mislim da je ipak bila u pravu.” “Kako se osje?aš sada nakon ovoga što ti je bilo otkriveno prilikom regresije?

“Tu je bilo toliko slika da nisam bio u stanju da ti kažem sve što sam vidjeo. Ponekad me je bilo strah da gledam a na mahove mi je sve to bilo toliko ?udno i zbunjuju?e da nisam znao šta da mislim.”

“Ako sam te dobro razumjela, vanzemaljci su napravili duplikat tvog tijela, za ne?” pitala je Barbara a Ted je potvrdno klimnuo glavom. “Tako su onda, iz nekog razloga uzeli tvoju dušu i stavili je u ono klonirano tijelo a tvoja majka nikada nije primjetila neku razliku. Ted, zašto te je to toliko užasavalo?”

“Moj racionalni um je pokušavao to da prihvati,” odgovorio je. “To zvu?i toliko podmuklo i užasno. Osje?ao sam se kao da sam znao da sam bio uništen ali sam tako?e dobio i jedan novi život. Proživjeo sam oba osje?aja, užas mog uništenja i radost što opet živim, dvostruka emocija.” “Da li se nakon toga tvoja li?nost promijenila na bilo kakav na?in?”
“Bio sam bolestan dugo vremena,” rekao je Ted. “Majka se žalila jer sam ponovo dobio neke dje?ije bolesti koje sam ve? jednom preležao. A rekla mi je da sam dugo vremena osje?ao jake bolove. Govorio sam joj da sam osje?ao kao da unutrašnjost moga tijela gori i ona me je stavljala u kadu napunjenu hladnom vodom. Kad sam išao u školu poslije toga, neko vrijeme mi tamo nije dobro išlo. Želio sam da se držim po strani od ostale djece.”

Zastao je, savladan traumom koju su mu nanosila sje?anja. “Tek sada sam shvatio zašto se moja majka ponekad ?udno ponašala prema meni,” nastavio je sjetno. “Ponekad se dešavalo da mi se ?inilo kao da je reagovala s odbojnoš?u kad bih ju dotakao, kao da ju je to donekle nerviralo. Mislim da je na nekom nivou znala da sam se promijenio.” “To je možda bilo neko potisnuto znanje o tome,” naga?ala je Barbara. “Ona nije imala pojma zašto je tako reagovala.” Vi?ala je takve situacije mnogo puta puta prije u intimnim vezama kod žrtava otmica koji su patili od stresa ?iji uzrok je bio nepoznat a Tedova situacija se dobro uklapala s tim modelom. Me?utim, samo znanje da su i drugi tako?e pretrpjeli sli?ne traume za njega nije predstavljalo nikakvu utjehu.

“Nešto me je podstaklo da se sjetim ne?ega drugog iz tog istog perioda,” rekao je. “Tog dana je bila neka oluja i kad sam se vratio nazad od bilo gdje da sam bio, nisam bio na putu. Ostavili su me daleko od puta u polju. Nisam znao gdje sam bio i tr?ao sam. Bože, to je bilo skoro nepodnošljivo. Pokušavao sam da što prije stignem do ku?e zato što mi se dogodilo nešto užasno. Stigao sam do zadnjih vrata moje ku?e upravo u momentu kada je naletio tornado. Pomjerio je ku?u iz temelja a moja majka i brat su bili unutra pokušavaju?i da otvore vrata i puste me u ku?u dok sam ja napolju vrištao.”

“Da li se i ostatak tvoje porodice sje?a toga?” pitala ga je Barbara. “Apsolutno,” klimnuo je glavom. “Tornado je iš?upao iz zemlje jedno malo jabukovo drvo i zabio ga je u zadnja vrata upravo gdje sam ja stajao. Grane su probile u ku?u kroz prozore i svuda unaokolo a mene nijedna nije dotakla. A moj ujak koji je bio napolju i tražio me dugo vremena, rekao je da kad je tornado stigao u njemu je mogao vidjeti svjetla razli?itih boja a pojedina mjesta unutar tog ‘lijevka’ su svijetlila. Mislim da sada znamo o ?emu se tu radilo.”

U danima koji su slijedili nakon njegovovog povratka u Shreveport, slike njegove smrti i kloniranog tijela su se neprestano ponavljale u Tedovoj glavi. Stalno je nanovo proživljavao bol koju je doživjeo prilikom svog odvajanja od tijela, svoju bespomo?nu radost kada je bio ponovo vra?en u život i šok od saznanja da je bio korišten za ne?ije eksperimente. Bio je bijesan zbog toga što su ga vanzemaljci prevarili a osje?ao se još više prevarenim od strane spiritualnog svijeta kojem je uvijek vjerovao. Metafizi?ka filozofija ga nije pripremila za ovakve stvari, njegovi duhovi vodi?i mu nisu nikada pominjali umiješanost vanzemaljaca u njegov život, tako da je Ted živjeo u jedoj potpunoj ignorantnosti u vezi s tim silama oko njega.

Kratko nakon regresije, Ted je pisao Barbari, “Molim se neprestano nakon što sam napustio vašu ku?u prošle nedjelje. Te molitve su jedina stvar koja me drži na okupu i pomaže mi da zadržim trezvenost. “Po cijenu svog života ne mogu vjerovati da je ono što sam doživjeo prilikom regresije bilo stvarno. To je morala biti neka iluzija ili imaginacija. To je ono u što stalno pokušavam da ubijedim sebe. Ali negdje duboko unutar mog bi?a, ja znam istinu. Dovoljno nam je da pogledamo samo ono nakaženje goveda, znakove u žitu, stvarne slike i video snimke NLO-a, svjedoke i regresirane žrtve otmica, da bi znali kakav je užas ušao u ovu našu fizi?ku dimenziju i da on jeste stvaran, isto kao što smo stvarni i mi. “U mojim molitvama,” nastavio je Ted, “Ja sam otvoreno priznao Bogu da sam izljeven, oblikovan i dizajniran tako da budem ‘Radnik Svjetlosti’, onakav kakvog su oni željeli. ?etrdeset godina sam se pripremao da radim ovo što upravo radim, što podrazumijeva fasciniranje i mistificiranje ljudi mojim izvanrednim vidovnja?kim sposobnostima. Uz pomo? vidovnja?kih seansi, odvla?io sam ljude od hristove svijesti u svijet metafizi?kih vjerovanja i ufologije. Ja sam ljude mentalno pot?injavao i ostavljao ih široko otvorenima za privla?enje no?nih mora u svoje živote. A sve ovo sam radio u iluziji i zabludi da sam stvarno i istinski pomagao ljudskim bi?ima da postanu duhovno mudrijim uz pomo? mog tzv. ‘nebeskog dara’.”

Tedov bijes je bio o?igledan a isto tako i njegova odlu?nost da se bori protiv izvršilaca tih napada. “Tako, sada sam pitao Boga,” pisao je, “da uzme ovu sposobnost koju su oni ugradili u mene i da je koristi protiv njih, za otkrivanje njihovih planova i tajni. Neka nam Bog da snagu i mo? da savladamo ovo njihovo zlo. Ta demonstracija njihove sposobnosti kloniranja kojoj sam bio svjedok, bila je demonstracija onog ?ovjeka s plavom kosom da on može kontrolisati život, u prošlosti, sadašnjosti i budu?nosti. S tom sposobnoš?u, vanzemaljci mogu iskorištavati najslabiju ta?ku ‘homo sapiensa’, naše emocije i ljubav jednog prema drugome. Kada do?u na zemaljsku ravan, oni mogu da nas omamljuju i manipulišu, mogu da nam nude ne samo vje?ni život, nego i da nam uz pomo? kloniranja dovode iz grobova naše voljene. Postoji li neko bolje oružje da nas sruše na koljena? Mi ?emo im se klanjati kao bogovima i obožavati ih.”

Nakon nekoliko dana, Barbara je primila od Teda još jedno pismo o jednom doživljaju ili viziji koju je on upravo imao. “Toliko sam pun bijesa, srdžbe i razo?aranja zbog onoga što su mi ti vazemaljci u?inili,” pisao je. “Želim da znam zašto, zbog ?ega mi je dat život nekog drugog bi?a. To ide protiv svega u šta sam prije vjerovao. To su bile moje misli i strahovi kratko nakon regresije. U to vrijeme nisu mi bili dati odgovori na ova pitanja. Umjesto toga, bile su mi pokazane neke druge stvari u obliku slika za koje sada mislim da su bile mamci koji su trebali da odvrate moju pažnju. Ti vanzemaljci su pametni, poznaju sve trikove. Danas, kad sam se vra?ao natrag s ru?ka,” nastavljalo je pismo, “Iznenada sam u glavi, jasno kao dan, vidjeo kako se jedan NLO približava Shreveport-u, a bio je toliko velik da bi u njega mogle stati hiljade ljudi. Bio je tako ogroman da je zatamnio nebo dok se kretao iznad grada. Izgledao je potpuno okrugao sa stotinama malih prozora.

“I dok sam tako posmatrao tu letjelicu, iznenada sam unutar sebe dobio jedan osje?aj topline i sigurnosti, kao da sam dobio neku poruku da ?e se nešto sli?no stvarno dogoditi i da ?e to biti sa svrhom naše vlastite zaštite. Me?utim, odmah nakon što je letjelica nestala iz moje glave, moja ljutnja i bol su se vratili. Vikao sam na njih dok sam se vozio i rekao sam im da me ne?e više mo?i prevariti uz pomo? ovakvih trikova. Nakon onoga što sam doživjeo prilikom regresije, mislim da ?e im trebati mnogo više od ovakvih slika da bi me uvjerili da su njihove namjere poštene.”

Tedovo vjerovanje u vizije iz spiritualnog svijeta je bilo narušeno i on zasigurno ne?e više ništa uzimati ‘na povjerenje’, kad se radi o NLO-ima i njihovoj posadi. Ono što je on želio, bila je istina. Sje?anja koje je Ted dosegao uz pomo? regresivne hipnoze nau?ila su ga nekoliko stvari. Prvo, bilo mu je jasno to da neka od njegovih svjesnih sje?anja mogu biti lažna. To mu je dokazivala ona razlika izme?u pri?e Karly-a Kane-a i onoga ?ega se on kasnije sjetio. Tako je odlu?io da preispita i neka druga svoja iskustva i da odredi da li u njihovoj pozadini tako?e postoje neka iznena?enja.

On je spoznao i to koliko su abdukcije bile po njega traumati?ne i koliko prestrašeno i nemo?no se osje?ao u rukama tih bi?a. Podvrgavanje daljim regresijama uzelo bi svu njegovu hrabrost i molio se da njegova potreba za istinom bude ja?a od njegovih strahova. Ted je želio da sa vrati kod Barbare što je mogu?e prije, me?utim, tako?e je morao da zadovoljava i svoje životne obaveze, tako da je nekoliko mjeseci bio previše zaposlen da bi mogao opet oti?i na put. Žudio je za znanjem i svako odga?anje ga je frustriralo. Me?utim, ?inio je sve što je bilo u njegovoj mo?i kako bi razumjeo sve ono što je do tada saznao, koriste?i se osjetilnoš?u, logikom i intuicijom, koje je razvijao tokom svog dugogodišnjeg bavljenja vidovnja?kim poslom. Tako?e je održavao jednu izvanrednu pozornost. Ljutnja za je za Teda bila jedan veoma jak motiv. Riješio je da se odlu?no suprostavi svakom njihovom daljem upadu i da zahtijeva odgovore od tih bi?a koja šetaju kroz njegov život kao da su njegovi vlasnici. Naoružan svojim novim znanjem o njihovim prevarantskim trikovima, Ted se osje?ao spremnim da se bori za istinu. Ali, kako se neko može boriti protiv napada?a ?ije podru?je egzistencije obuhvata i druge dimenzije? Tedov naredni susret s tim bi?ima je pokazao samo to koliko malo on može u?initi da bi ih zaustavio. Ujutro, petog decembra, nazvao je Barbaru da bi joj rekao šta mu se desilo prethodne no?i i bilo je jasno da je bio uzbu?en. “Jutros sam se probudio sa jednim maglovitim sje?anjem da sam sino? imao posjetioca,” rekao je. “To jeste bilo kao u nekom snu ali mislim da je važno da iznesem moje misli o tome, prije nego što se izgube.”

“Da li si bio budan kad se to desilo?” pitala ga je Barbara. “Mislim da jesam,” odgovorio je Ted. “Sje?am se da mi je bilo re?eno da ležim mirno. Glas je bio ženski. Onda sam postao svjestan toga da neko leži na krevetu pored mene. Ležala je blago povijena na svom stomaku a glava joj je bila u blizini mog lakta.”

“Šta je radila?” “Rekla mi je da uzima uzorak moje krvi i da je bilo potrebno da se to uradi. Nisam osje?ao potrebu da pružim otpor i ?ak se ne sje?am da sam bio uplašen. “Barbara, to je ono što me buni. ?inilo mi se kao da sam na nekom nivou znao šta se zbiva i da je sve to bilo u redu. Sje?am se kao kroz maglu da nisam osjetio nikakav bol. Krv je bila uzeta uz pomo? ne?ega što je li?ilo na iglu ali iz nekog razloga, to nije li?ilo na one igle koje medicinski tehni?ari obi?no koriste u laboratorijama.”

“Pogledaj da li je ostala neka rana,” rekla je Barbara. “Pogledao sam,” odgovorio joj je, “Sve sam pregledao ali ne vidim nikakav ožiljak ili ubodnu ranu. Nisam mogao da na?em fizi?ki dokaz.” “Da li se sje?aš kako je ta žena izgledala?” “Ne, ne sje?am se. Ne mogu da shvatim o ?emu se tu radilo. Zar druge žrtve otmica nemaju neke ožiljke nakon što im rade ovakve stvari? “Obi?no imaju,” složila se Barbara, “ali ne svaki put.” “Pa, dobro, zašto im uopšte trebaju naše tjelesne te?nosti? Možda paze na nas u smislu da osiguraju to da neke bolesti ne bi ometale sprovo?enje planova koje su nam namijenili? Ho?u da kažem, oni moraju imati neke planove s nama, ako ve? ulažu toliko truda, tako dugo i u toliko mnogo ljudi! Ili im možda trebaju naše tjelesne te?nosti za opstanak njihove vrste. Ko zna? Mi ne možemo vjerovati bilo ?emu što nam kažu.”

Ted je bio razo?aran svojom nesposobnoš?u pružanja otpora prošle no?i. Da li je on stvarno znao nešto što ga je navelo da se složi s tom procedurom? Ili je to samo bilo rezultat sposobnosti vanzemaljaca da kontrolišu njegove misli i reakcije? Šta god da je bio razlog tome, on nije volio da ga neko tako iznenadno razoruža i on stvarno nije želio da se predaje bez borbe. To nije bila njegova priroda.

Sedam dana kasnije, jednog kišnog popodneva, Ted je bio kod ku?e zajedno sa svojim prijateljem Badom koji mu je bio u posjeti i planirali su da završe pisanje boži?nih ?estitki. Dvojica prijatelja su pri?ala neko vrijeme a onda negdje oko ?etiri popodne, Ted je izvadio ?estitke i po?eo da ih ispisuje. Bad mu se izvinuo što mora za momenat da ga napusti, izašao je iz kuhinje i otišao u kupatilo. U ?etiri sata i tridesetpet minuta Bad se vratio nazad u kuhinju i sjeo je za sto pored Teda.

“Kako si uspjeo da adresiraš ve? toliko ?estitki?” pitao ga je iznena?eno, gledaju?i u veliku hrpu koverti na stolu.

“Kako misliš?” pitao ga je Ted ne podižu?i pogled. “Tebe nije bilo toliko dugo da sam imao dovoljno vremena da ovo završim a imao sam ?ak i vremena da napravim pauzu, popušim cigaru i popijem još jednu šoljicu kafe.” “Jesi li ti lud?” nasmijao se Bad. “Samo sam otišao do kupatila a onda sam sjeo na sofu da poslušam jednu pjesmu koja je bila na radiju. Onda sam se odmah vratio ovamo. Sve to nije trajalo ni pet minuta!”

Ted je upitno pogledao svog prijatelja a Badovo lice je bilo vrlo ozbiljno. U stvari, izgledao je blijedo a gestovi su mu bili nekako nekontrolisani. “Nemoj se šaliti samnom,” rekao mu je Ted, polako postaju?i zabrinut. “Ho?u da završim s ovim ?estitkama i da malo prilegnem prije ve?ere.” “Ja sam stvarno ozbiljan,” uvjeravao ga je Bad. “Uopšte se ne šalim.” “Kad si izlazio iz kuhinje, sje?aš li se da si rekao kako je ve? ?etiri sata i da bi ve? mogao ve?erati?” upitao ga je Ted. Bad je potvrdno klimnuo glavom a Ted je pokazao prema satu koji je visio na zidu. Na njemu je sada bilo dvadeset do pet. Bad je sko?io sa stolice i odjurio do dnevne sobe i kupatila, provjeravaju?i sve satove. Onda se tiho vratio nazad i sjeo sav zbunjen. “Šta si radio?” pitao ga je Ted. “Reci mi sve ?ega se sje?aš.” “Samo sam otišao do kupatila,” odgovorio je Bad, “a onda sam sjeo na krevet da poslušam radio.” “Koju si pjesmu slušao?” “Ne sje?am se.” Ustao je i ponovo po?eo da se kre?e kroz ku?u istim putem kojeg je prethodno napravio kako bi vidjeo može li se još ne?ega sjetiti. “Do?i ovamo”, viknuo je Tedu, koji je brzo došao za njim. Bad je pokazao na mali stoli?. “Da li si ti ostavio makaze ovdje?” pitao je. Ted je unezvijereno piljio u makaze. Dva dana ih je tražio i Bad mu je pomagao u njihovom traženju nešto ranije, istog dana. Obojica su bili sigurni da na stoli?u nije bilo ni?eg drugog osim pepeljare i saksije sa cvije?em.
“Ne,” rekao je Ted, “Ja ih nisam stavio tamo. A ti? Da li ti to pokušavaš da me prevariš?” “Naravno da ne,” uzvratio je Bad ljutito, potresen onim slu?ajem izgubljenog vremena i ponovnom pojavom makaza. “Mora da ih jednostavno nismo primjetili ovdje, i to je sve,” Ted je pokušavao da smiri Bada, dok je pre?utao ono o izgubljenom vremenu.

Shvatio je šta se moglo dogoditi. Bad je mogao imati jedan susret s njima u drugoj prostoriji, dok je on sjedio u kuhinji, nesvjestan i?ega, bave?i se se boži?nim ?estitkama. Me?utim, nije bilo na?ina da se to zasigurno zna jer se Bad nije sje?ao ni?ega neobi?nog. Ted se pitao da ukoliko su vanzemaljci bili odgovorni za to, kakva bi onda trebala biti svrha ove njihove posjete. Da li se tu radilo samo o jednoj posjetnici, pitao se, koju su ostavili ?isto kao znak da su navra?ali? Da li su mu ovim pokazivali kako ne postoji ništa što bi on mogao u?initi, budan ili u snu, ukoliko oni požele da intervenišu?

Kratko nakon Boži?a, kad je za vrijeme odmora Tedu bio u posjeti njegov prijatelj Carl, desio se jos jedan ?udan doga?aj. Te no?i Carl je spavao na sofi u dnevnoj sobi dok je pored njega prigušeno svjetlila no?na lampa. Iz svoje sobe Ted je mogao vidjeti kroz hodnik sve do sofe i kad se probudio oko tri sata ujutro, pogledao je kroz hodnik. Nije bilo nikakve buke niti kretanja, pa nije znao zašto se probudio. Gledaju?i kroz hodnik, primjetio je jedno si?ušno plavi?asto svjetlo kako treperi odmah iznad Carla koji je mirno spavao na sofi. Tako?e je vidjeo neke sijenke, dvije ili tri njih, kako se jedva primjetno kre?u po prostoriji. Me?utim, prije nego što je mogao reagovati, obuzeo ga je jedan snažan osje?aj i on se spokojno spustio u krevet. Ted je odjednom osjetio kako zna šta se zbiva u vezi sa plavi?astom svjetloš?u i ona ga više nije uznemiravala. U stvari, cijela ta situacija mu se ?inila perfektno normalnom, tako da je odmah utonuo u san.

Sat kasnije, Ted se opet probudio i sjeo na krevet, budan i oprezan. Pogledao je kroz hodnik i tamo nije vidjeo ništa neobi?no. Me?utim, onda se sjetio sna kojeg je upravo imao i postao je uzrujan. Sanjao je kako vidjeo Carla kako leži bez odje?e dok je neko na njegovom tijelu radio nešto uz pomo? nekog ure?aja. Ta osoba, ili šta god da je to bilo, uvla?ila je u Carla neki ure?aj a onda je nešto izvukla iz njega i stavila u jednu malu kesu. To je bilo ono ?ega se Ted sje?ao i to ga je uznemiravalo. Ustao je tiho iz kreveta i na vrhovima prstiju otišao do dnevne sobe. Carl je spavao i Ted tamo nije vidjeo nikakve uznemiravaju?e znakove. Nevoljno se vratio u svoj krevet ali ovaj put nije više mogao zaspati. Kad se Carl ujutro probudio, Ted ga je pitao da li se sje?a i?ega iz prošle no?i.

“Ne,” rekao je Carl, “baš sam lijepo spavao.” “Kako se osje?aš?” pitao ga je Ted.

“Dobro. Zašto?” Ted je slegnuo ramenim i ostavio sve na stranu, ne pominju?i ništa u vezi s onim njegovim snom. Sigurno je to bio samo san, rekao je samom sebi. Plava svjetlost, sijenke i rektalna sonda, sve je to moralo biti samo jedna no?na mora.

Nakon nekih sedam dana, jedne ve?eri u kasnim satima, Ted je dobio telefonski poziv od Carla koji je bio veoma uznemiren. “Žao mi je što te ovako uznemiravam, znam da je kasno,” rekao je Tedu, “ali, upravo sam imao jedan ružan san i on me je jako potresao.”
“Reci mi o tome,” odgovorio mu je Ted. “Šta se desilo?” Na njegovog prijatelja normalno nije li?ilo to da se uzbu?uje zbog nekog sna.

“Sve ?ega se sje?am, to je da sam bio s nekim ?udnim ljudima,” odgovorio je Carl, “i oni su me u?ili kako da koristim neke naglavne slušalice s mikrofonom koje neobi?no izgledaju.” “Kako su izgledali ti ljudi?” “Ne sje?am se,” rekao je Carl, “a ne znam ni zašto su služile te slušalice.”

“Pa šta te je onda toliko uznemirilo?” pitao je Ted. “Ne znam, ne znam,” ponovio je Carl, dok je bio vidljivo uzbu?en. “Iako me je to me je stvarno uplašilo.” Iz svog vlastitog iskustva, Ted je znao na šta bi mogao ukazivati scenario sa slušalicama ali mu nije to rekao jer Carl nije ništa znao o Tedovoj regresiji. Ted se po?eo pitati da li je bezbjedno za njegove prijatelje da ga uopšte posje?uju. Na pamet mu je opet pao onaj Marijin ?udni susret s vanzemaljcima u njegovoj ku?i godinu dana ranije, pa onda ona epizoda sa Badom i njegovim izgubljenim vremenom. Onda, pojava one plavi?aste svjetlosti iznad Carla i Tedov uznemiravaju?i san. Sada se pojavio i ovaj Carlov san sa svim svojim implikacijama.

“Da li oni mene koriste kao mamac?” pitao je Barbaru kad je sljede?i put pri?ao s njom telefonom. “Ljudima se dešavaju ?udne stvari kada do?u kod mene u posjetu.” “Sumnjam,” odgovorila mu je Barbara. “Na osnovu mog cjelokupnog istraživanja, smatram da ne otimaju ljude samo zato što se oni nalaze u tvojoj blizini.” Ted je osje?ao da je bila u pravu i smatrao je da otmice po?inju dosta ranije u životu, ali mu to nije pomoglo da se osje?a imalo bolje u vezi s onim što se dešavalo njegovim prijateljima. A sama pomisao na stvari koje su mu uradili, toliko ga je plašila da nije više mogao izdržati da živi sam u svojoj pokretnoj ku?i. Nakon što je ponovo preživjeo sje?anja na svoju smrt i kloniranje njegovog novog tijela, bojao se da bi se vanzemaljci mogli vratiti, kao što su obe?ali da ?e ?initi s vremena na vrijeme, i da ?e ga onda podvrgavati novim užasima. Zamolio je svog prijatelja Larry-a, koji je bio crnac, da se preseli kod njega na neko vrijeme, tj. bar do onda kad on uspije da ponovo uspostavi svoj poljuljani osje?aj za realnost. ?ak i sa Larry-evim prisustvom u ku?i, Ted je imao problema prilikom odlaska u krevet. U o?ajanju, po?eo je da se okružuje religijskim simbolima svake no?i prije nego što bi išao na spavanje. Pokrio je svoj krevet sa ukupno jedanaest Biblija, spavao je ?vrsto drže?i u ruci jedan veliki drveni krst, dok je no?nu lampu u uglu sobe držao stalno upaljenom. Ugnježden usred svih tih parafernalija, Ted se bjesomu?no molio da zaspe, me?utim, san mu je stalno bio isprekidan.

Tako jedne no?i, Tedu je postalo toliko vru?e nakon što je Larry uklju?io grijalicu u ku?i, da je morao skinuti teške pokriva?e sa sebe i spavati pokriven samo ?aršafom. Jedanaest Biblija je bilo uredno raspore?eno po krevetu, drveni krst je ?vrsto stajao u Tedovoj ruci a ventilator je duvao vazduh sa plafona koji ga je ugodno hladio. Napokon je nekako utonuo u san, tako da nije bio svjestan kad se njegova ma?ka Grandma tiho uvukla u sobu traže?i mjesto na krevetu gdje bi se mogla sklup?ati i provesti no?. Grandma je uvijek spavala s Tedom, me?utim, nakon što se vratio od Barbare, ma?ka je bila privremeno napustila ono svoje mjesto u krevetu pored njega. Mora biti da je odlu?ila da te no?i ne zamijera Tedu na njegovom ?udnom ponašanju, pa se vratila natrag. Ma?ka je gledala unaokolo i pomno posmatrala sve one knjige na krevetu ne bivaju?i u stanju da prona?e neko slobodno mjesto za sebe. Tako je pokušala presko?iti preko cijelog tog nereda i na kraju je aterirala na Tedove grudi. “Aaaahhh!” pani?no je vrisnuo on, siguran da su se vanzemaljci vratili po njega. Sko?io je s kreveta razbacuju?i Biblije u svim pravcima i zamahuju?i drvenim krstom kao da se radilo o nekom ma?u. ?aršav je poletio s kreveta i zaka?io se za lopatice ventilatora, te je tako po?eo kružiti iznad njega po sobi kao neki duh dok je Grandma skakala naokolo u potrazi za nekim skloništem. U polumraku, Ted nije imao pojma šta se to kre?e oko njega, me?utim, bespoštedno je tukao po nepoznatom napada?u psuju?i mu sve po spisku a ono stvorenje je skakalo unaokolo pokušavaju?i da izbjegne njegove napade.

“Aaaahhh!” vrisnuo je opet a ma?ka je bolno mjaukala dok se ?aršav okretao s plafona neprestano mlate?i po Tedovoj unezvijerenoj glavi. Ta velika gungula je napokon probudila i Larry-a, koji se odmah zaletio kroz hodnik ka Tedovoj sobi. Uletio je kroz otvorena vrata i kada je vidjeo ?aršav kako avetinjski kruži po polumra?noj sobi, po?eo je da vi?e, “Utvare! Utvare!”

U sobi je zavladao urnebes, Larry je galamio, Ted je vrištao a Grandma je mjaukala, svi iz sveg glasa. Neko je na kraju uspjeo upaliti svjetlo i Ted je napokon mogao vidjeti ko je izvršio napad na njegovo uto?ište. Grandma je tada iskoristila priliku da pobjegne iz sobe i zbrisala je kroz hodnik, dok ju je Larry zdušno pratio. Ted je požurio za njima, još uvijek ?vrsto drze?i krst u ruci, me?utim, prošlo je još neko vrijeme dok nisu uspjeli uhvatiti prestravljenu ma?ku i uvjeriti se da je prošla bez povreda. Situacija se napokon smirila i Ted se na kraju dobro nasmijao samom sebi i svojoj paranoji. On i Larry su po?istili nered kojeg su napravili u sobi a onda su pokušali da prespavaju ostatak no?i.

“Moja majka mi je uvijek govorila da su bijeli ljudi ?udni,” vrtio je Larry glavom dok je išao nazad prema svojoj sobi. “A šta bi tek rekla da je ovo vidjela?!”
 

Stranica 21 od 24 Sve stranice