16. dio
Labirint


Prijevod: kolos



Duhova koje sam pozvao,
sada se ne mogu riješiti.

Goethe


Imao sam simultane vizije, i koristio sam ih simultano,
Od ministarstva proroka.

Hosea


Volmo se prvo pojavio ubrzo nakon one noći kad je magla ispunila Tedovu spavaću sobu i kad je misteriozna ruka dotaknula njegovo čelo sićušnom svjetlošću. Blizina ova dva događaja se činila nešto više od puke slučajnosti i Ted je zaključio da je interpretacija koju mu je dala Marija morala biti točna. Ona je vjerovala da je prvi događaj nekako stvorio novi nivo svjesnosti u njemu što je on sada vidio kao jednu pripremu za njegovu vezu s Volmom.

- „Slično privlači slično“ rekla mu je Marie.“Volmova jako napredna priroda ga je privukla k tebi nakon što je tvoj senzitivitet i tvoja svjesnost porasla. Ti imaš mnogo bolju percepciju svijeta nego što je ima većina ljudi, pa pretpostavljam da je prirodno to što te je taj čudan duh našao pogodnim za njegovo učenje.“

- „Može biti,“ složi se Ted. Pouzdao se u Marijinu intuiciju znajući da je bila mudra učiteljica puna uvida.

- „Ali muči me,“ dodao je on „to što se ne mogu svega sjetiti što mi Volmo govori.“

- „Ne brini,“ ohrabrivala ga je Marie - „Svijet duhova je toliko drugačiji od našeg ali naši vodiči su ovdje da nam pomognu i budno paze da nam se ne dogodi nešto loše. Bog djeluje kroz duhove brinući se o nama.“

Ted je to prihvatio i nastavio je svoje duhovno djelovanje, radostan što je dio jednog takvog grandioznog plana. Pošto mu je Bog dao poseban talent, on je dao sve od sebe da ga mudro koristi. Rad s drugim spritistima mu je donosio veselje i činilo se da njegov životni put leži pred njim. Sve što je morao činiti jest slijediti ga.

Ali put je, kao što Biblija upozorava, uzan i težak. Što god da je dirigiralo njegovo putovanje, imalo je spremno još iznenađenja.

Jedne noći vozeći se sam doma kasno nakon završetka nastave, Ted je iskusio dramatičnu promjenu u vremenu i prostoru. Dok se je vozio po autoputu, odjedanput je počeo gubiti svu svoju energiju. Nije bio bolestan, a sad je osjećao vrtoglavicu i počeo je paničariti bojeći se da će se onesvijestiti i doživjeti sudar. Autoput je bio prenapučen prometom ali Ted je bio toliko dezorijentiran da nije mogao držati otvorene oči. A tad je pao u nesvijest.

Kad se probudio ležao je u sjedalu. Auto se i dalje kretao naprijed ali njegove ruke nisu bile na volanu. Preplašivši se Ted je uhvatio volan pokušavajući otresti glavom vrtoglavicu, pogledavajući naokolo u čuđenju da je auto još uvijek na kolniku. Kad je shvatio gdje je bio - ili bolje, gdje nije bio, još se više šokirao. U trenutku gubljenja svijesti nalazio se u blizini aerodroma ali sad je bio najmanje 16 kilometara dalje niz autoput. A nije se sjećao da se provezao tom dionicom puta. Nije mogao shvatiti zašto nije doživio sudar i zbog čega nije imao ruke na volanu kad mu se svijest vratila. Znojan, osjećajući mučninu i još uvijek jako slab, kad je vidio priliku, Ted se zaustavio na odmorištu. Nekoliko je trenutaka drhteći sjedio u autu, nadajući se da će urok nestati. Njegov želudac je grmio i bio je očajno žedan, pa je otišao u trgovinu po piće prije nego je pokušao nastaviti voziti ostatak puta do doma.

- „Mogao sam umrijeti,“ rekao je Mariji. “Trebao sam umrijeti a ne znam zašto nisam. Kako je to pobogu moguće da je moj auto ostao na cesti? Bio sam šesnaest kilometara dalje od mjesta gdje sam se onesvijestio!“

Samo razmišljanje o tome što se moglo desiti povratilo mu je strah i drhtavicu koju je osjećao te noći. I još uvijek je osjećao mučninu i slabost.

- „Dragi,neznam što da ti kažem,“ reče Marija. “Prošao si stvari koje ne mogu ni početi razumijevati. Sve te nove stvari i događaji u tvome životu, mora da neki novi duhovi povremeno rade na tebi.“

- „Jesi li zaista sigurna da duhovi imaju posla samnom?“ upita Ted nesigurno.

-„Nisam sigurna ni u šta,“ prizna Marie, “Ali što bi drugo moglo biti?“

Ted je bio izgubljen u pokušajima da razumije. Kad se zdravstveno oporavio, vratio se uobičajenoj životnoj rutini, tjedno se sastajući sa svojom studijskom grupom. Zajedno su nastavljali meditirati i primati duhovne poruke, ali sad, nakon incidenta na autoputu u Tedovim iščitavanjima nalazio se jedan sasvim novi elemenat. Počeo je viđati vizije sasvim drugačije nego su mu ikad duhovi prije pokazivali. Prije je dobivao specifične vizije za pojedince a puno prije toga je sanjao o nesrećama i umiranju ljudi koji su bili povezani s njegovom obitelji ali sada je imao i vizije o sveopćem razaranju.

Prvi puta kad se to dogodilo, Ted je osjetio da je gledao gore u nebesa, gdje se okupila gomila ljudi. A kroz gomilu je prolazila osoba koja je vjerojatno bila Isus. Na nebesima se stvorilo veliko stepenište koje je sezalo sve do zemlje. Isus je došao do stepeništa i započeo svoj silazak sa mnoštvom ljudi koje ga je slijedilo.

Kad je Isus stigao do zemlje i počeo hodati po njoj, Ted je vidio da je zemlja bila u plamenu i spaljena kao da su se na njoj dogodile neke eksplozije i uništile je. Požar je bjesnio po cijeloj području. Ali kad je Isus prošao pored njega, sve iza njega se promijenilo u svoje normalno stanje. Zeleno i prelijepo, sa pticama i leptirima u izobilju.

Ted nije imao pojma što bi ta vizija trebala značiti. Slike razaranja su bile duboko uznemiravajuće a ipak nije prepoznao koje područje planeta je vidio. I nije znao da li viziju treba razumjeti doslovno ili simbolički jer je bila sasvim drugačija od svih ostalih vizija koje su mu duhovi pokazivali.

Opet neku drugu noć, dok je radio zajedno sa svojom meditacijskom grupom, Tedu je bila dana još jedna vizija sa užasnim uništenjem. U ovoj, prvo što je vidio bila je karta istočne obale Amerike. Kako je gledao, odjednom je izbio golemi potres, stvarajući moćne valove duž zemlje. A onda se cijeli dio obale odlomio i potopio, zaronivši u kipući ocean. Pojavljivanje takvih vizija je Tedu stvaralo jad i potištenost. Jedne noći kad mu se počela prikazivati vizija, nije bio samo promatrač već i sudionik. Vidio je sebe u napučenom obalnom području, kako trči niz ulicu upozoravajući ljude da odu dalje u unutrašnjost kontinenta.

- „Morate se maknuti sa obalnog područja!“ vikao je. “Dolazi potres i plimni valovi i izginućete ako ostanete ovdje!“
Ali ljudi su se smijali njegovim upozorenjima i ignorirali ga. Na kraju je odustao i žalosno otišao. Hodavši niz cestu, zastao je okrenuvši se da baci zadnji pogled. Iza njega, divovski plimni val se prolio po cijelom gradu noseći sve ljude ka jednom krajnjem uništenju. Kad je vizija prošla, Ted je bio sav u suzama i preplavljen groznim kaosom, bojeći se da bi se ove vizije mogle obistiniti. Ali nisu stizale nikakve poruke koje bi objasnile svrhu ovih vizija, niti su bile namijenjene nekoj određenoj osobi. Njegovi duhovni vodiči, inače uvijek puni razumijevanja, bili su čudnovato tihi kad ih je molio da mu pomognu shvatiti što sve to znači i što bi u vezi toga mogao učiniti.

Tada se osjećao kao da su ga njegovi duhovni vodiči iznevjerili. Nisu mu ništa rekli u vezi Volma, one magle ili događaja sa svjetlosnim štapićem o nestalom vremenu na autoputu ili onim zastrašujućim vizijama. Zajedno s tom spoznajom, Ted je osjetio i jednu unutarnju prekretnicu ili točku bez povratka, kao i slutnju da će doći do nekih promjena u njegovom životu.

Od 1970 god., otkad je započeo sa svojim duhovnim radom, njegov ga je put polako ali sigurno uzdizao na svaki mogući način. Ali sada, njegov život i rad je počeo opadati. Na početku, sve što je osjećao bilo je gubitak zdravlja. Njegovo zdravlje je propadalo i doživljavao je psihičke bolove i neugodnosti a kad ga je ipak pregledao njegov doktor ništa specijalno se nije činilo kao uzrok tome. Nije mu trebalo dugo da shvati kako je to propadanje počelo nakon noći sa maglom i svjetlom. I nakon ovog posljednjeg događaja na autoputu, stanje se još više pogoršalo.

Nadajući se da će zaustaviti ovo sveopće propadanje, Ted je započeo s rigoroznim vježbanjem i zdravijom prehranom. Sve što je želio bilo je da se ponovo osjeća dobro i neko vrijeme se činilo da njegova nova rutina pomaže. Ako ništa drugo bar se njegovo tijelo polako vratilo u bolje stanje ali duševno je znao da ipak polako kliže prema dole. Postalo je sve teže i teže koncentrirati se na njegov duhovni rad. Njegov se san odvijao u mahovima a bez dobrog sna je gubio svoje umno spokojstvo toliko potrebno za duševnu efikasnost. Iz noći u noć se budio nemiran i uzrujan a da ne bi znao zašto. Njegovi su živci postali sve tanji i njegova obično dobra narav je postala depresivna i puna sumnji. Ipak, borio se da zadrži svoju psihičku snagu ali i ona je polako počela otjecati.

Jedne noći, naglo se probudio i osjetio se prisiljenim otići to pisaće mašine. Priča je izvirala u njegovim mislima i on je jednostavno morao napisati. Kad je završio i pročitao što je napisao,Ted je bio sav u čudu i totalno zbunjen. On nije bio pisac ali u njegovim se rukama nalazila priča, nejasna u svojem značenju ali jako dirljiva njegovom srcu:

Bosonog noseći svoj svakidašnji kombinezon i kratku majicu, Karly Kane je promatrao jedan zanimljiv prizor dok je u korak slijedio stricov kombajn, čekajući i promatrajući kada će ogroman i bučan stroj otkriti zečju rupu. To je bila jedna od mnogih stvari u koje su se nudile dječaku da u njima uživa. Ograničen na taj izolirani farmerski život, on nikad nije propuštao takve prilike. To je bilo prvi put ove godine da je njegov stric pošao u polja žita i Karly je bio sav izvan sebe od uzbuđenja. Toliko se osjećao dijelom žetve kao da je bio dio zemlje i svakom svojom gestom pokazivao je uzbuđenje u vezi sa cijelim tim procesom žetve.

Ogroman stroj, radnici koji slažu bale, glasno vikanje zbog zaglušujuće buke i sladak miris sviježe pokošenog žita, sve upakirano u kompoziciju dnevnog rada. I Karly-u je sve to bilo sasvim normalno, nešto što se ne dovodi u pitanje, već se prihvaća kao dio samog postojanja i on je živio svaki dio sa totalnim ispunjenjem. Godilo mu je što je dio toga, bez obzira koliko se njegov dio činio mali ili trivijalan.

Mali bi zečevi jurili u svim smjerovima nakon što bi grmeći konbajn prosjekao svoje staze kroz široka polja žita. Kary oštroko pazeći na bilo kakav trak zečjeg trka bi se lansirao u divlju scenu strelovite, zig-zak potjere po polju. Koliko god su ga mogle nositi njegove male nožice, nastavljao je svoj omiljeni sport sve dok nebi uhvatio žrtvu. Činilo se da se nikad ne umara a većina vremena koju je proveo na polju događala se u takvoj aktivnosti.

Samo je povremeno bivao prekidan od nekih svojih ujaka ili unajmljenih radnika i to samo da se makne s puta kombajnu ili radnicima. Ponekad bi jedan od njih prvi opazio zeca i pokazivao bi prstom u tom smjeru gledajući zabavnu potjeru. Teško da bi prošao neki dan a da on nebi uhvatio barem jednog malog glodavca a nakon toga je mazio malu uplašenu životinjicu u svom narjučju, pokušavajući je smiriti nakon uznemirujućeg događaja. Karly je volio životinje i njegova sposobnost pripitomljavanja divljih životinja je bila poznata duž cijele zajednice.

Umoran i gladan,ovaj osmogodišnjak mašući svojim dvoma ujacima koji su upravljali ogromnim strojem, krenuo je prema kući. Polako je prelazio prašinasto polje, osjećajući svoju iscrpljenost i umor. Bio je vani još od rane zore kad je rosa još bila sviježa i vlažila njegova bosa stopala. Sad je bilo podne i počela ga gnjaviti prva glad, jer još od rane zore ništa nije jeo.

Miris baliranog žita mu je ispunio nosnice čistim i zemaljskim mirisom. Ta poznata aroma, tako umirujuća i opuštajuća je doprinjela mirnom stanju uma koje se sad stvaralo u njegovoj svijesti. Prošao je po dasci koja je bila postavljena nad uskim jarkom koji je razdvajao žitno polje od pamučnog i nastavio dalje duž dugog reda pamuka koji se ljeti pretvarao u male grmove.

Činilo se kao da je jučer posijano sitno sjemenje u ove bezbrojne redove crne, plodne zemlje. Uskoro će izgubiti svoje zelenilo i pretvoriti se u smeđe, ružne, beživotne stabiljke s malim kuglicama bijelog, pahuljastog pamuka. Karly je mislio da je sve to pomalo magično i nadao se da će jednog dana vidjeti čarobnjaka kako radi i odvesti ga doma da upozna njegovu obitelj.

Približavajući se kraju ovoj realnosti rada i rintanja, Karly je vidio da je zemlja pod njegovim nogama počela gubiti svoje crnilo. Obično bi to bio dobrodošao znak za ovu malu dušu, jer je to značilo da se približava pješčanom dijelu a to je napola puta do doma. Ali u tome trenutku, um mu je pobjegao opkruživši ga s cijelom okolicom, ostavljajući ga bez ikakve točke na koju bi se mogao koncentrirati. U jednom kratkom ali bezvremenom trenutku, bio je živ i udisao je samu esenciju okolice.

Upravo ga je meškoljenje njegovog plijena vratilo natrag iz ovog mističnog bliještavila u poznato stanje svijesti koje je dijelilo sve u individualnu perspektivu: pamuk, žito, radničke ruke, buku i zno, sve što je imalo prepoznatljiv oblik u Karly-jevoj realnosti. Dok je vruće Alabamsko sunce blistalo sa neba bez oblačka, njegove umorne male nožice nosile su ga kroz vrući pijesak.

- „Želio bih da sam ponio sandale“, pomisli „I malo hladne vode iz bakinog zdenca bi tako prijalo.“ Razmišljao je o tome što je učinio sa slamčicom koju mu je kupio ujak Jim u Fayette-u prošli tjedan. Takve su stvari okupirale Karlyev um dok je hodao prema domu, nježno gladeći malog zeca u narjučju. Karly primjeti da se zec počeo jače vrpoljiti i pritisnuo ga je malo jače da se nebi oslobodio i pobjegao kao prošli kojeg je uhvatio. Primjetio je da se mora naprezati da bi održao koncentraciju i fokusirao se na svojeg novog ljubimca i na put prema kući.
Odjednom, počeo se osjećati čudno, pospano i teško. Malo ispred sebe je opazio nešto prizivajuće iu jednom trenutku se zapitao kako da to nije prije opazio a toliko puta je prolazio ovuda. Hlad!

Ležeći ispred gdje je pječano područje prelazilo u blatnu cestu koja vodi doma, nalazio se nagnuti nasip pokriven sa visokim borovima i drvećem. Kudzu, koju godinu prije posijan da se bori protiv erozije, poodavno je izmakao kontroli i uspio se popeti na svaku moguću grančicu duž nasipa. Tiho i potajno se upetljalo oko svakog drveta i grma sve dok joj se nisu totalno predali. Podmuklo, loza je visila sa svake grane i drveta takvom silinom i gustoćom da je tvorila kišobran i hlad koji bi bio svakome primamljiv u ovom vrućem kolovoškom danu. Karly nije mogao odoljeti. Ušao je u taj misteriozni hlad koji nikad nije prije nije primjetio. Karly je stajao u tome dobrodošlome hladu o sanjario o hladnoj vodi, bakinom vrućim kolačićima i za desert čajnim torticama. Ali te su misli počele plutati od njega, postajući besmislene Karly-u kako su mu odjedanput očni kapci postali teški toliko da nije mogao više ni treptati. Mentalno se osjećao kao da se nalazi u nekoj usporenoj snimci i više nije mogao micati svoje tijelo.

Još jedanput mu se stvarala proširena svjesnost i postalo mu je nemoguće razlikovati sebe od ičeg drugog. On je bio sve i sve je bilo on. Osjećao se kao da se nalazi u vakumu gdje je prostor koji ga je okruživao bio toliko gust da bi se mogao ugušiti u toj debljini. A tad ga je ta debljina, čini se, počela nositi prema gore.

Više nije mogao osjetiti zemlju pod svoji nogama. Mekano, blijedo svijetlo bez nekog izvora, počelo je popunjavati njegovu okolinu. Bilo je oblačno i nekako maglovito i sve se činilo nekako neprimjetnim. Pitao se je gdje se nalazi i što se događa. Nije više mogao vidjeti primamljivi hlad i na trenutak je pomislio da se izgubio. Osjetio je da je njegovo srce počelo brže kucati.

Izdaleka, zvao ga je glas ali nije nikog mogao vidjeti, niti je mogao odrediti smjer od kuda dolazi. Shvatio je da se kreće prema naprijed kao što mu je to skriveni glas govorio. Ispitivao je gdje se nalazi i kamo ide ali odgovor nije dobio. Napokon mu je bilo dozvoljeno da se odmori na nečemu što nije mogao vidjeti samo je mogao osjetiti a glas mu je poručio da se naspava prije nego će se vratiti doma.

Nekako, sve mu je to bilo poznato na neki čudan i zaboravljeni način ali u isto vrijeme je očajno htio doći do majke, njegove bake ili bilo koga tko ga je volio i ne sjećati se bilo čega iz prošlosti u budućnosti. Teško je uzdahno, njegovo se tijelo opustilo i njegove su ruke postale mlitave.

Probudio ga je zvuk glazbe. Bila je to čudna glazba ali prijatna. Glas mu je opet govorio ali drugačiji nego prije. Zvučao je nekako poznato ali nije se mogao sjetiti gdje ga je čuo. Rekao mu je neka ga slijedi i on je to učinio. Čudna izmaglica je izblijedila i pred njim u daljini se nalazilo puno životinja koje su se igrale. Bile su mirne i pitome a ne divlje poput zečeva kod kuće.

Tu su bile vjeverice, ptice, jeleni, rakuni i još neke koje Karly nikad prije nije vidio.

Blizu njih je bila mala skupina djece koja su pjevala. Slušao je njihove nebeske glasove koji su odavali glazbenu kvalitetu koju Karly do sad nikad nije čuo. Bilo ih je dvadesetak ili više i Karly je bio zadivljen njihovim čudnim glasovima i zasljepljujuće plavim konbinenzonima. Pokušao je doći bliže njima, da dodirne jednog ali neka nevidljiva sila je ograničila njegovu pokretljivost.

- „Ne,“ reče glas,“ne možeš biti s njima zasad.“

Karly je postao ekstremno ljut. Borio se i ritao pokušavajući se osloboditi toga što ga je već držalo. U tome je trenutku osjetio da putuje ogromnom brzinom. Linije svijetlosti su letjele u svim smjerovima. A onda s treskom, Karly se našao kako stoji na pješčanom području. Tamo nije bilo ni hlada ni njegovog malog zeca.
Još jedanput je osjetio kako bijes divlja u njemu i počeo je trčati doma koliko god su ga noge nosile. Bio je zbunjen i čudno se osjećao. Želio je k svojoj majci i baki. Želio im je reći što se upravo desilo i da mu je netko uzeo zeca. Jer znao je da će one nekako učiniti da ga sve to prođe. Uvijek jesu, i one će mu pomoći vratiti zeca.

Ispred sebe je mogao vidjeti kuću. Baka je stajala na verandi mašući mu i dok je gledao naprijed u svoj dom i obožavanu baku kako stoji tamo, znao je da se više nikad neće ići igrati na polju. Nekako se promijenio i sad su stvari bile drugačije. Polje i zečevi ga više nisu interesirali. Sve što je želio je biti doma sa svojom obitelji.

Stranica 16 od 24 Sve stranice