Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish


16. dio
Labirint


Prijevod: kolos



Duhova koje sam pozvao,
sada se ne mogu riješiti.

Goethe


Imao sam simultane vizije, i koristio sam ih simultano,
Od ministarstva proroka.

Hosea


Volmo se prvo pojavio ubrzo nakon one no?i kad je magla ispunila Tedovu spava?u sobu i kad je misteriozna ruka dotaknula njegovo ?elo si?ušnom svjetloš?u. Blizina ova dva doga?aja se ?inila nešto više od puke slu?ajnosti i Ted je zaklju?io da je interpretacija koju mu je dala Marija morala biti to?na. Ona je vjerovala da je prvi doga?aj nekako stvorio novi nivo svjesnosti u njemu što je on sada vidio kao jednu pripremu za njegovu vezu s Volmom.

- „Sli?no privla?i sli?no“ rekla mu je Marie.“Volmova jako napredna priroda ga je privukla k tebi nakon što je tvoj senzitivitet i tvoja svjesnost porasla. Ti imaš mnogo bolju percepciju svijeta nego što je ima ve?ina ljudi, pa pretpostavljam da je prirodno to što te je taj ?udan duh našao pogodnim za njegovo u?enje.“

- „Može biti,“ složi se Ted. Pouzdao se u Marijinu intuiciju znaju?i da je bila mudra u?iteljica puna uvida.

- „Ali mu?i me,“ dodao je on „to što se ne mogu svega sjetiti što mi Volmo govori.“

- „Ne brini,“ ohrabrivala ga je Marie - „Svijet duhova je toliko druga?iji od našeg ali naši vodi?i su ovdje da nam pomognu i budno paze da nam se ne dogodi nešto loše. Bog djeluje kroz duhove brinu?i se o nama.“

Ted je to prihvatio i nastavio je svoje duhovno djelovanje, radostan što je dio jednog takvog grandioznog plana. Pošto mu je Bog dao poseban talent, on je dao sve od sebe da ga mudro koristi. Rad s drugim spritistima mu je donosio veselje i ?inilo se da njegov životni put leži pred njim. Sve što je morao ?initi jest slijediti ga.

Ali put je, kao što Biblija upozorava, uzan i težak. Što god da je dirigiralo njegovo putovanje, imalo je spremno još iznena?enja.

Jedne no?i voze?i se sam doma kasno nakon završetka nastave, Ted je iskusio dramati?nu promjenu u vremenu i prostoru. Dok se je vozio po autoputu, odjedanput je po?eo gubiti svu svoju energiju. Nije bio bolestan, a sad je osje?ao vrtoglavicu i po?eo je pani?ariti boje?i se da ?e se onesvijestiti i doživjeti sudar. Autoput je bio prenapu?en prometom ali Ted je bio toliko dezorijentiran da nije mogao držati otvorene o?i. A tad je pao u nesvijest.

Kad se probudio ležao je u sjedalu. Auto se i dalje kretao naprijed ali njegove ruke nisu bile na volanu. Preplašivši se Ted je uhvatio volan pokušavaju?i otresti glavom vrtoglavicu, pogledavaju?i naokolo u ?u?enju da je auto još uvijek na kolniku. Kad je shvatio gdje je bio - ili bolje, gdje nije bio, još se više šokirao. U trenutku gubljenja svijesti nalazio se u blizini aerodroma ali sad je bio najmanje 16 kilometara dalje niz autoput. A nije se sje?ao da se provezao tom dionicom puta. Nije mogao shvatiti zašto nije doživio sudar i zbog ?ega nije imao ruke na volanu kad mu se svijest vratila. Znojan, osje?aju?i mu?ninu i još uvijek jako slab, kad je vidio priliku, Ted se zaustavio na odmorištu. Nekoliko je trenutaka drhte?i sjedio u autu, nadaju?i se da ?e urok nestati. Njegov želudac je grmio i bio je o?ajno žedan, pa je otišao u trgovinu po pi?e prije nego je pokušao nastaviti voziti ostatak puta do doma.

- „Mogao sam umrijeti,“ rekao je Mariji. “Trebao sam umrijeti a ne znam zašto nisam. Kako je to pobogu mogu?e da je moj auto ostao na cesti? Bio sam šesnaest kilometara dalje od mjesta gdje sam se onesvijestio!“

Samo razmišljanje o tome što se moglo desiti povratilo mu je strah i drhtavicu koju je osje?ao te no?i. I još uvijek je osje?ao mu?ninu i slabost.

- „Dragi,neznam što da ti kažem,“ re?e Marija. “Prošao si stvari koje ne mogu ni po?eti razumijevati. Sve te nove stvari i doga?aji u tvome životu, mora da neki novi duhovi povremeno rade na tebi.“

- „Jesi li zaista sigurna da duhovi imaju posla samnom?“ upita Ted nesigurno.

-„Nisam sigurna ni u šta,“ prizna Marie, “Ali što bi drugo moglo biti?“

Ted je bio izgubljen u pokušajima da razumije. Kad se zdravstveno oporavio, vratio se uobi?ajenoj životnoj rutini, tjedno se sastaju?i sa svojom studijskom grupom. Zajedno su nastavljali meditirati i primati duhovne poruke, ali sad, nakon incidenta na autoputu u Tedovim iš?itavanjima nalazio se jedan sasvim novi elemenat. Po?eo je vi?ati vizije sasvim druga?ije nego su mu ikad duhovi prije pokazivali. Prije je dobivao specifi?ne vizije za pojedince a puno prije toga je sanjao o nesre?ama i umiranju ljudi koji su bili povezani s njegovom obitelji ali sada je imao i vizije o sveop?em razaranju.

Prvi puta kad se to dogodilo, Ted je osjetio da je gledao gore u nebesa, gdje se okupila gomila ljudi. A kroz gomilu je prolazila osoba koja je vjerojatno bila Isus. Na nebesima se stvorilo veliko stepenište koje je sezalo sve do zemlje. Isus je došao do stepeništa i zapo?eo svoj silazak sa mnoštvom ljudi koje ga je slijedilo.

Kad je Isus stigao do zemlje i po?eo hodati po njoj, Ted je vidio da je zemlja bila u plamenu i spaljena kao da su se na njoj dogodile neke eksplozije i uništile je. Požar je bjesnio po cijeloj podru?ju. Ali kad je Isus prošao pored njega, sve iza njega se promijenilo u svoje normalno stanje. Zeleno i prelijepo, sa pticama i leptirima u izobilju.

Ted nije imao pojma što bi ta vizija trebala zna?iti. Slike razaranja su bile duboko uznemiravaju?e a ipak nije prepoznao koje podru?je planeta je vidio. I nije znao da li viziju treba razumjeti doslovno ili simboli?ki jer je bila sasvim druga?ija od svih ostalih vizija koje su mu duhovi pokazivali.

Opet neku drugu no?, dok je radio zajedno sa svojom meditacijskom grupom, Tedu je bila dana još jedna vizija sa užasnim uništenjem. U ovoj, prvo što je vidio bila je karta isto?ne obale Amerike. Kako je gledao, odjednom je izbio golemi potres, stvaraju?i mo?ne valove duž zemlje. A onda se cijeli dio obale odlomio i potopio, zaronivši u kipu?i ocean. Pojavljivanje takvih vizija je Tedu stvaralo jad i potištenost. Jedne no?i kad mu se po?ela prikazivati vizija, nije bio samo promatra? ve? i sudionik. Vidio je sebe u napu?enom obalnom podru?ju, kako tr?i niz ulicu upozoravaju?i ljude da odu dalje u unutrašnjost kontinenta.

- „Morate se maknuti sa obalnog podru?ja!“ vikao je. “Dolazi potres i plimni valovi i izginu?ete ako ostanete ovdje!“
Ali ljudi su se smijali njegovim upozorenjima i ignorirali ga. Na kraju je odustao i žalosno otišao. Hodavši niz cestu, zastao je okrenuvši se da baci zadnji pogled. Iza njega, divovski plimni val se prolio po cijelom gradu nose?i sve ljude ka jednom krajnjem uništenju. Kad je vizija prošla, Ted je bio sav u suzama i preplavljen groznim kaosom, boje?i se da bi se ove vizije mogle obistiniti. Ali nisu stizale nikakve poruke koje bi objasnile svrhu ovih vizija, niti su bile namijenjene nekoj odre?enoj osobi. Njegovi duhovni vodi?i, ina?e uvijek puni razumijevanja, bili su ?udnovato tihi kad ih je molio da mu pomognu shvatiti što sve to zna?i i što bi u vezi toga mogao u?initi.

Tada se osje?ao kao da su ga njegovi duhovni vodi?i iznevjerili. Nisu mu ništa rekli u vezi Volma, one magle ili doga?aja sa svjetlosnim štapi?em o nestalom vremenu na autoputu ili onim zastrašuju?im vizijama. Zajedno s tom spoznajom, Ted je osjetio i jednu unutarnju prekretnicu ili to?ku bez povratka, kao i slutnju da ?e do?i do nekih promjena u njegovom životu.

Od 1970 god., otkad je zapo?eo sa svojim duhovnim radom, njegov ga je put polako ali sigurno uzdizao na svaki mogu?i na?in. Ali sada, njegov život i rad je po?eo opadati. Na po?etku, sve što je osje?ao bilo je gubitak zdravlja. Njegovo zdravlje je propadalo i doživljavao je psihi?ke bolove i neugodnosti a kad ga je ipak pregledao njegov doktor ništa specijalno se nije ?inilo kao uzrok tome. Nije mu trebalo dugo da shvati kako je to propadanje po?elo nakon no?i sa maglom i svjetlom. I nakon ovog posljednjeg doga?aja na autoputu, stanje se još više pogoršalo.

Nadaju?i se da ?e zaustaviti ovo sveop?e propadanje, Ted je zapo?eo s rigoroznim vježbanjem i zdravijom prehranom. Sve što je želio bilo je da se ponovo osje?a dobro i neko vrijeme se ?inilo da njegova nova rutina pomaže. Ako ništa drugo bar se njegovo tijelo polako vratilo u bolje stanje ali duševno je znao da ipak polako kliže prema dole. Postalo je sve teže i teže koncentrirati se na njegov duhovni rad. Njegov se san odvijao u mahovima a bez dobrog sna je gubio svoje umno spokojstvo toliko potrebno za duševnu efikasnost. Iz no?i u no? se budio nemiran i uzrujan a da ne bi znao zašto. Njegovi su živci postali sve tanji i njegova obi?no dobra narav je postala depresivna i puna sumnji. Ipak, borio se da zadrži svoju psihi?ku snagu ali i ona je polako po?ela otjecati.

Jedne no?i, naglo se probudio i osjetio se prisiljenim oti?i to pisa?e mašine. Pri?a je izvirala u njegovim mislima i on je jednostavno morao napisati. Kad je završio i pro?itao što je napisao,Ted je bio sav u ?udu i totalno zbunjen. On nije bio pisac ali u njegovim se rukama nalazila pri?a, nejasna u svojem zna?enju ali jako dirljiva njegovom srcu:

Bosonog nose?i svoj svakidašnji kombinezon i kratku majicu, Karly Kane je promatrao jedan zanimljiv prizor dok je u korak slijedio stricov kombajn, ?ekaju?i i promatraju?i kada ?e ogroman i bu?an stroj otkriti ze?ju rupu. To je bila jedna od mnogih stvari u koje su se nudile dje?aku da u njima uživa. Ograni?en na taj izolirani farmerski život, on nikad nije propuštao takve prilike. To je bilo prvi put ove godine da je njegov stric pošao u polja žita i Karly je bio sav izvan sebe od uzbu?enja. Toliko se osje?ao dijelom žetve kao da je bio dio zemlje i svakom svojom gestom pokazivao je uzbu?enje u vezi sa cijelim tim procesom žetve.

Ogroman stroj, radnici koji slažu bale, glasno vikanje zbog zaglušuju?e buke i sladak miris sviježe pokošenog žita, sve upakirano u kompoziciju dnevnog rada. I Karly-u je sve to bilo sasvim normalno, nešto što se ne dovodi u pitanje, ve? se prihva?a kao dio samog postojanja i on je živio svaki dio sa totalnim ispunjenjem. Godilo mu je što je dio toga, bez obzira koliko se njegov dio ?inio mali ili trivijalan.

Mali bi ze?evi jurili u svim smjerovima nakon što bi grme?i konbajn prosjekao svoje staze kroz široka polja žita. Kary oštroko paze?i na bilo kakav trak ze?jeg trka bi se lansirao u divlju scenu strelovite, zig-zak potjere po polju. Koliko god su ga mogle nositi njegove male nožice, nastavljao je svoj omiljeni sport sve dok nebi uhvatio žrtvu. ?inilo se da se nikad ne umara a ve?ina vremena koju je proveo na polju doga?ala se u takvoj aktivnosti.

Samo je povremeno bivao prekidan od nekih svojih ujaka ili unajmljenih radnika i to samo da se makne s puta kombajnu ili radnicima. Ponekad bi jedan od njih prvi opazio zeca i pokazivao bi prstom u tom smjeru gledaju?i zabavnu potjeru. Teško da bi prošao neki dan a da on nebi uhvatio barem jednog malog glodavca a nakon toga je mazio malu uplašenu životinjicu u svom narju?ju, pokušavaju?i je smiriti nakon uznemiruju?eg doga?aja. Karly je volio životinje i njegova sposobnost pripitomljavanja divljih životinja je bila poznata duž cijele zajednice.

Umoran i gladan,ovaj osmogodišnjak mašu?i svojim dvoma ujacima koji su upravljali ogromnim strojem, krenuo je prema ku?i. Polako je prelazio prašinasto polje, osje?aju?i svoju iscrpljenost i umor. Bio je vani još od rane zore kad je rosa još bila sviježa i vlažila njegova bosa stopala. Sad je bilo podne i po?ela ga gnjaviti prva glad, jer još od rane zore ništa nije jeo.

Miris baliranog žita mu je ispunio nosnice ?istim i zemaljskim mirisom. Ta poznata aroma, tako umiruju?a i opuštaju?a je doprinjela mirnom stanju uma koje se sad stvaralo u njegovoj svijesti. Prošao je po dasci koja je bila postavljena nad uskim jarkom koji je razdvajao žitno polje od pamu?nog i nastavio dalje duž dugog reda pamuka koji se ljeti pretvarao u male grmove.

?inilo se kao da je ju?er posijano sitno sjemenje u ove bezbrojne redove crne, plodne zemlje. Uskoro ?e izgubiti svoje zelenilo i pretvoriti se u sme?e, ružne, beživotne stabiljke s malim kuglicama bijelog, pahuljastog pamuka. Karly je mislio da je sve to pomalo magi?no i nadao se da ?e jednog dana vidjeti ?arobnjaka kako radi i odvesti ga doma da upozna njegovu obitelj.

Približavaju?i se kraju ovoj realnosti rada i rintanja, Karly je vidio da je zemlja pod njegovim nogama po?ela gubiti svoje crnilo. Obi?no bi to bio dobrodošao znak za ovu malu dušu, jer je to zna?ilo da se približava pješ?anom dijelu a to je napola puta do doma. Ali u tome trenutku, um mu je pobjegao opkruživši ga s cijelom okolicom, ostavljaju?i ga bez ikakve to?ke na koju bi se mogao koncentrirati. U jednom kratkom ali bezvremenom trenutku, bio je živ i udisao je samu esenciju okolice.

Upravo ga je meškoljenje njegovog plijena vratilo natrag iz ovog misti?nog bliještavila u poznato stanje svijesti koje je dijelilo sve u individualnu perspektivu: pamuk, žito, radni?ke ruke, buku i zno, sve što je imalo prepoznatljiv oblik u Karly-jevoj realnosti. Dok je vru?e Alabamsko sunce blistalo sa neba bez obla?ka, njegove umorne male nožice nosile su ga kroz vru?i pijesak.

- „Želio bih da sam ponio sandale“, pomisli „I malo hladne vode iz bakinog zdenca bi tako prijalo.“ Razmišljao je o tome što je u?inio sa slam?icom koju mu je kupio ujak Jim u Fayette-u prošli tjedan. Takve su stvari okupirale Karlyev um dok je hodao prema domu, nježno glade?i malog zeca u narju?ju. Karly primjeti da se zec po?eo ja?e vrpoljiti i pritisnuo ga je malo ja?e da se nebi oslobodio i pobjegao kao prošli kojeg je uhvatio. Primjetio je da se mora naprezati da bi održao koncentraciju i fokusirao se na svojeg novog ljubimca i na put prema ku?i.
Odjednom, po?eo se osje?ati ?udno, pospano i teško. Malo ispred sebe je opazio nešto prizivaju?e iu jednom trenutku se zapitao kako da to nije prije opazio a toliko puta je prolazio ovuda. Hlad!

Leže?i ispred gdje je pje?ano podru?je prelazilo u blatnu cestu koja vodi doma, nalazio se nagnuti nasip pokriven sa visokim borovima i drve?em. Kudzu, koju godinu prije posijan da se bori protiv erozije, poodavno je izmakao kontroli i uspio se popeti na svaku mogu?u gran?icu duž nasipa. Tiho i potajno se upetljalo oko svakog drveta i grma sve dok joj se nisu totalno predali. Podmuklo, loza je visila sa svake grane i drveta takvom silinom i gusto?om da je tvorila kišobran i hlad koji bi bio svakome primamljiv u ovom vru?em kolovoškom danu. Karly nije mogao odoljeti. Ušao je u taj misteriozni hlad koji nikad nije prije nije primjetio. Karly je stajao u tome dobrodošlome hladu o sanjario o hladnoj vodi, bakinom vru?im kola?i?ima i za desert ?ajnim torticama. Ali te su misli po?ele plutati od njega, postaju?i besmislene Karly-u kako su mu odjedanput o?ni kapci postali teški toliko da nije mogao više ni treptati. Mentalno se osje?ao kao da se nalazi u nekoj usporenoj snimci i više nije mogao micati svoje tijelo.

Još jedanput mu se stvarala proširena svjesnost i postalo mu je nemogu?e razlikovati sebe od i?eg drugog. On je bio sve i sve je bilo on. Osje?ao se kao da se nalazi u vakumu gdje je prostor koji ga je okruživao bio toliko gust da bi se mogao ugušiti u toj debljini. A tad ga je ta debljina, ?ini se, po?ela nositi prema gore.

Više nije mogao osjetiti zemlju pod svoji nogama. Mekano, blijedo svijetlo bez nekog izvora, po?elo je popunjavati njegovu okolinu. Bilo je obla?no i nekako maglovito i sve se ?inilo nekako neprimjetnim. Pitao se je gdje se nalazi i što se doga?a. Nije više mogao vidjeti primamljivi hlad i na trenutak je pomislio da se izgubio. Osjetio je da je njegovo srce po?elo brže kucati.

Izdaleka, zvao ga je glas ali nije nikog mogao vidjeti, niti je mogao odrediti smjer od kuda dolazi. Shvatio je da se kre?e prema naprijed kao što mu je to skriveni glas govorio. Ispitivao je gdje se nalazi i kamo ide ali odgovor nije dobio. Napokon mu je bilo dozvoljeno da se odmori na ne?emu što nije mogao vidjeti samo je mogao osjetiti a glas mu je poru?io da se naspava prije nego ?e se vratiti doma.

Nekako, sve mu je to bilo poznato na neki ?udan i zaboravljeni na?in ali u isto vrijeme je o?ajno htio do?i do majke, njegove bake ili bilo koga tko ga je volio i ne sje?ati se bilo ?ega iz prošlosti u budu?nosti. Teško je uzdahno, njegovo se tijelo opustilo i njegove su ruke postale mlitave.

Probudio ga je zvuk glazbe. Bila je to ?udna glazba ali prijatna. Glas mu je opet govorio ali druga?iji nego prije. Zvu?ao je nekako poznato ali nije se mogao sjetiti gdje ga je ?uo. Rekao mu je neka ga slijedi i on je to u?inio. ?udna izmaglica je izblijedila i pred njim u daljini se nalazilo puno životinja koje su se igrale. Bile su mirne i pitome a ne divlje poput ze?eva kod ku?e.

Tu su bile vjeverice, ptice, jeleni, rakuni i još neke koje Karly nikad prije nije vidio.

Blizu njih je bila mala skupina djece koja su pjevala. Slušao je njihove nebeske glasove koji su odavali glazbenu kvalitetu koju Karly do sad nikad nije ?uo. Bilo ih je dvadesetak ili više i Karly je bio zadivljen njihovim ?udnim glasovima i zasljepljuju?e plavim konbinenzonima. Pokušao je do?i bliže njima, da dodirne jednog ali neka nevidljiva sila je ograni?ila njegovu pokretljivost.

- „Ne,“ re?e glas,“ne možeš biti s njima zasad.“

Karly je postao ekstremno ljut. Borio se i ritao pokušavaju?i se osloboditi toga što ga je ve? držalo. U tome je trenutku osjetio da putuje ogromnom brzinom. Linije svijetlosti su letjele u svim smjerovima. A onda s treskom, Karly se našao kako stoji na pješ?anom podru?ju. Tamo nije bilo ni hlada ni njegovog malog zeca.
Još jedanput je osjetio kako bijes divlja u njemu i po?eo je tr?ati doma koliko god su ga noge nosile. Bio je zbunjen i ?udno se osje?ao. Želio je k svojoj majci i baki. Želio im je re?i što se upravo desilo i da mu je netko uzeo zeca. Jer znao je da ?e one nekako u?initi da ga sve to pro?e. Uvijek jesu, i one ?e mu pomo?i vratiti zeca.

Ispred sebe je mogao vidjeti ku?u. Baka je stajala na verandi mašu?i mu i dok je gledao naprijed u svoj dom i obožavanu baku kako stoji tamo, znao je da se više nikad ne?e i?i igrati na polju. Nekako se promijenio i sad su stvari bile druga?ije. Polje i ze?evi ga više nisu interesirali. Sve što je želio je biti doma sa svojom obitelji.
 

Stranica 16 od 24 Sve stranice