Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish


7. dio

Prijevod: galaksija

?etiri an?ela kod mog kreveta,
Lete oni oko moje glave,
Jedan ?e gledati, drugi ?e moliti,
A dva ?e ponjeti moju dušu daleko.

Thomas Ady


Nekoliko godina nakon bakine smrti Ted je ima jedan generalno normalan i sretan život u skladu sa svojim godinama i mjestom gdje je živjeo. Mali grad Alabama je 1950-ih godina bio na neki na?in jedan uzan svijet. Njegovi stanovnici su ispoljavali konzervativna religijska i politi?ka uvjerenja ?ak iako ih nisu uvijek upražnjavali a njihova životna o?ekivanja bila su skromna i provincijska. Stvari su se rijetko mijenjale i to je svima dobro odgovaralo, uklju?uju?i i Teda. Naposlijetku, on je bio popularan u školi, imao je dosta prijatelja a bio je ?esto uklju?en i u vannastavne aktivnosti. Godine u srednjoj školi su trebale prote?i glatko i predvidljivo. Me?utim, Tedu nije bio namijenjen život jednog tipi?nog tinej?era. Neko ili nešto drugo, božansko ili ?avolsko, imalo je druga?ije planove, - kako je on kasnije razmišljao o tim godinama.

Sredinom njegove ?etrnaeste godine, agenti te nepoznate sile odlu?ili su da ga posjete. Došli su po no?i kao lopovi i ukrali Tedovu spokojnost. On je mislio da su to bili an?eli. Kada se probudio u krevetu te no?i, prvo što je vidjeo bilo je jedno blago, zelenkasto-plavo svjetlo koje je prožimalo cijelu sobu. Onda je s nevjericom posmatrao kako se dva mala stvorenja pojavljuju u sobi kroz njen zid, prilaze mu i posmatraju ga. Izgledali su kao neke neodrasle ljudske spodobe u plavoj i zelenoj odje?i koja je visila na njima a glave su im bile pokrivene kapulja?ama i turbanima. Ted je pokušao da im jasno vidi lice, me?utim, ?inilo se kao da oni nisu imali crte lica, skoro da su bili prozirni. On je bio preneražen i nesposoban da se pokrene sve dok mu ta stvorenja nisu prišla, svaki sa jedne strane njegovog kreveta. Zatim se našao kako lebdi izme?u njih dok su ga oni navodili pravo kroz zid, napolje u mra?nu no?. Klize?i tako iznad zemlje, nastavili su da se kre?u niz njegovu ulicu sve do jednog praznog školskog dvorišta koje se nalazilo u susjednom kvartu. Tada je Ted ve? bio u stanju da pogleda malo oko sebe i u daljini je vidjeo još dva an?ela kako idu prema njemu sa jednom djevoj?icom izme?u njih. To je bila njegova susjetka i školska drugarica Jill a izgledala je uko?eno i šokirano isto kao i on. An?eli su ih postavili jedno uz drugo, lice u lice a onda je jedan od an?ela stao izme?u njih. Stavio je svoju ruku za jedan momenat na Tedove grudi a onda ju je pomjerio prema mjestu iznad Jill-inog srca. ?udan glas zazvu?ao je u Tedovoj glavi: “Mi smo spojili vaše duše.”

Ted nije razumjeo šta to zna?i jer njegov mozak nije bio u stanju da funkcioniše, tako da je samo nijemo klimnuo glavom. Odjednom, jedno blještavo svjetlo je zaplamtjelo sa svih strana oko njih i zaslijepilo ga. Kad je ponovo otvorio svoje o?i, našao se natrag u njegovoj sobi, drhte?i u krevetu. Ostatak no?i je preležao budan razmišljaju?i o tom ?udnom doga?aju i onim an?elima s kapulja?ama. Ništa u vezi s tim iskustvom nije mu imalo smisla. To jest, nije, sve do idu?eg dana. U školi, istog momenta kada je vidjeo Jill, osjetio je navalu emocija kao neki strujni udar. Ju?e, on skoro da ne bi ni obratio pažnju na nju, dok ju je danas obožavao. Snažno, potpuno i bolno. Pred o?ima mu se pojavila ona scena s an?elima i onda je znao da su na neki na?in Jill i on bili predodre?eni jedno za drugo. Njihova ljubav je bila zamišljena i stvorena od strane jednog nebeskog izvora, shvatio je on a sigurno i Jill mora to sada tako?e da zna. Me?utim, ona je prošla pored njega bez ijedne rije?i. Iako je Ted odmah nakon toga uložio svu svoju energiju u njeno proganjanje, Jill kao da nije obra?ala pažnju na njegovu usplamtjelu ljubav. Ted je bio slomljen. Prestale su da ga interesuju vannastavne aktivnosti i školski predmeti i povukao se od prijatelja. Me?utim, tokom njihovog srednoškolskog obrazovanja, Ted je pod jednim stalnim nagonom davao sve od sebe kako bi privukao Jill. Nosio je njene knjige nakon škole, sjedio je pored nje u školskoj biblioteci, pratio ju je s jedne pristojne razdaljine, me?utim, sve što mu je ona davala zauzvrat bilo je jedno površno prijateljstvo.

Ted je bolovao za njom tokom tih adolescentnih godina. Gledao ju je kako šeta s drugim momcima, zabavlja se s njima i flertuje, sli?no kao što su to ?inile i druge djevojke. A on ju je još uvijek voljeo. Jednom, u o?aju, pokušao je da porazgovara s njom o onoj no?i u školskom dvorištu. “Zar se ne sje?aš?” pitao ju je. “Kako su nam oni an?eli spojili naše duše? Zaboga dragog, Jill, kako si uopšte mogla zaboraviti tako nešto?” “Šuti,” odgovorila mu je, “ne pri?aj takve gluposti. To je previše ludo.” “Pa, dobro, šta je to onda uopšte zna?ilo?” nastavio je. “Šta su nam uradili oni an?eli? Ne mogu vjerovati da se ti ne osje?aš isto prema meni, kao što su mene naveli da se osje?am prema tebi. Oni su spojili naše duše!” Njegov pogled je molio za neke znakove razumijevanja s njene strane ali sve što mu je dolazilo natrag bila je jedna sve ve?a ljutnja, kao i znakovi neugodnosti, pa ?ak i straha.

“Stvarno tako mislim, Tedi,” upozorila ga je, “bolje da prestaneš da pri?aš o tome. Jednostavno ne želim da to da slušam. Samo me ostavi na miru.” Bijesan zbog njenog odbijanja, Ted se napokon povukao. Jedno obi?no prijateljstvo nije bilo ono što je on želio, tako da se povukao. Me?utim, tokom završne godine školovanja, Jill je prekinula vezu s njenim mladi?em, pa je ponovo potražila Teda i on je ipak popustio. Ponekad su zajedno izlazili ali bez ikakvih znakova neke romanse me?u njima. Kada se napokon pomirio s tim da budu samo prijatelji, me?u njima je polako po?ela rasti neka nova vrsta bliskosti. Nije htjeo da rizikuje, tako da više nikada nije pominjao onu no? s an?elima i pokušavao je da se zadovolji time što Jill sada ima povjerenja u njega i što se oslanja na njega kao na nekoga najbližeg. S vremena na vrijeme je razmišljao o onom spajanju njihovih duša, pitaju?i se zašto an?eoska magija nije djelovala kad je Jill bila u pitanju.

Školske godine su brzo prošle a niko nije bio svjestan Tedove samo?e. Izvana, Ted je izgledao sretan i zadovoljan ne razlikuju?i se od ostalih u?enika. Me?utim njegove no?i i njegovi snovi, razdvajali su ga od drugih. ?esto mu se ponavljao jedan san za kojeg mu se ?inilo da ga proganja, pa ?ak nekako i proro?anski izgleda. Prvi put kada se on pojavio, bilo je to nedugo nakon što su ga an?eli odveli do onog školskog dvorišta a onda se nakon toga ponavljao tri ili ?etiri puta godišnje. Taj san se uvijek ?inio istim. Ted se prvo zatekne kako polako uzlije?e sa svog kreveta i prolazi kroz plafon. Onda putuju?i velikom brzinom prolazi kroz neke svjetlosne pruge blještavih boja, nakon ?ega se na?e na jednom mjestu s kojeg odozgo posmatra ispod sebe jedan pustinjski pejzaž kao i snježne planine koje su se nazirale u daljini. Dolje ispod, jedan stari autobus tipa Grayhound, obojen u žuto, kretao se polako uskom cestom. Nakon toga, Ted uska?e kroz krov autobusa unutra, direktno na jedno sjedište koje se nalazilo negdje oko sredine. Tamo je bilo još nekoliko ljudi ali niko nije obra?ao pažnju na njega. Autobus je išao neko vrijeme ka sjeveru, prema planinama a onda se naglo zaustavio sa strane puta kao da ?eka nešto. Radoznao, Ted je prošetao do prednje strane autobusa i pogledao kroz stako. Ispred autobusa je mogao vidjeti kauboje na konjima kako gone stotine ovaca preko ceste. Vratio se natrag do svog sjedišta i kako se temperatura u autobusu bila podigla, on je otvorio prozor. Pored autobusa su se polako kotrljala mala konjska kola i Ted je ?uo kako ljudi koji su se vozili na njima pri?aju nekim ?udnim jezikom. Napokon je i poslednja ovca prešla cestu tako da je autobus opet nastavio da se kre?e prema sjeveru. Krajolik je bio predivan. Ted je nedaleko od puta vidjeo i jedan kristalno bistar potok i nekoliko ljudi koji su tamo pecali ribu a planine su rasle sve ve?e i postajale sve veli?anstvenije kako im se autobus primicao.

Onda se put zavio i ušao u prelijepu dolinu oblika jedne ogromne zdjele opkoljene snježnim planinskim vijencima. Tedu je to mjesto izgledalo kao raj, jedan zemaljski prikaz nebesa, jedna prava zemlja ?udesa. Autobus je prošao pored nekoliko velikih zgrada koje su ga podsje?ale na švajcarske planinske ku?e koje je vidjeo na slikama i zaustavio se pored najve?e zgrade u dolini. Izgledala je kao da je bila napravljena od grube kalifornijske sekvoje. Ted je izašao iz autobusa, otišao pravo u zgradu a onda je iz nekog neobjašnjivog razloga po?eo da grebe noktom svog kažiprsta po jednom njenom zidu, pri ?emu je uslijedio jedan osje?aj iznena?enja.

Cijela scena njegovog sna se promijenila i Ted je sada vidjeo sebe kako nosi neku vrstu uniforme. Jedan srednjovje?ni ?ovjek mu je nešto govorio ali Ted nije mogao razabrati te rije?i. U blizini je stajala jedna uniformisana žena sa svijetlo-sme?om kosom a tako?e je vidjeo i jednu zdepastu ženu koja se smiješila sjede?i za stolom na kojem je stajala kasa. On je bio u jednoj maloj prostoriji u kojoj su bili nagomilani poslužavnici a iza nje je bila jedna ogromna trpezarija puna gostiju. U pozadini je orkestar svirao muziku za ples a kroz prozor je Ted mogao vidjeti jedno smrznuto klizalište po kome su se kliza?i glatko kretali u krug. Tu se san završavao. Šta je on zna?io, to Ted nije znao ali svaki put kad bi se pojavio, svi njegovi detalji su bili identi?ni. On je ljubomorno ?uvao te svoje snove jer su oni obrazovali jedan lijep dio njegovog li?nog svijeta, tokom srednje škole kao i prve godine studija na fakultetu. Nije imao Jill ali je ipak imao jednu prekrasnu dolinu, ako ništa, onda bar u svojim snovima. Nakon srednje škole, Ted se upisao na Alabama Univerzitet. Jill se odlu?ila za jedan drugi fakultet, me?utim, ostali su da održavaju svoje prijateljstvo uz pomo? ?estih pisama i telefonskih razgovora.

Njegovo srce se odazivalo samo njoj, tako da u vrijeme kad je ve?ina mladi?a izvodila i po nekoliko djevojaka, Ted nije bio zainteresovan za studentske romanse na univezitetu. Pored toga, on je sa strahopoštovanjem gledao na svoje sofisticirane kolege s kojima je poha?ao predavanja. Za sve njih ?inilo mu se da su uradili mnogo više od njega, da su obišli mnoga mijesta i da su živjeli jedan mnogo uzbudljiviji život od njegovog. Sve što je on ikada upoznao bile su farme i mali gradi?i u zale?u Alabame. Njega niko nikada nije nau?io da preispituje svoj život ili svoje mjesto na ovom svijetu. Ljudi su sadili žito, radili svoje poslove, brinuli o svojoj porodici i išli nedjeljom u crkvu, i to je bila svrha postojanja. Me?utim, život na univerzitetskom koledžu otkrivao je Tedu i druge mogu?nosti. Studenti iz ve?ih gradova kao što su Tuscaloosa i Birmingham, znali su mnogo više od Teda i on je sada postao radoznao da i sam sazna nešto više. Svi ?udni doga?aji koji su se dešavali u njegovoj prošlosti bili su zaboravljeni u zanosu njegovog sadašnjeg novog života i on je osjetio prve poticaje koji su stizali iz njegovog istraživa?ki nastrojenog uma. Želio je da otkrije jedan širi univerzum od onog kojeg je upoznao na farmi.

Pred kraj druge godine neki od Tedovih prijatelja po?eli su pri?ati o svojim ljetnim planovima, tako je i on shvatio kao i ve?ina drugih da ?e mu biti potreban novac da bi platio za svoje dalje školovanje. To je zna?ilo da ?e morati da prona?e neki posao, što je bilo nešto o ?emu nikada prije nije morao razmišljati. Njegov cimer mu je pri?ao o lijepom provodu kojeg je on imao dok je radio u jednom odmaralištu i ta ideja je zagrijala Tedovu maštu.

Tako je tog prolje?a Ted otišao u univerzitetski ured za zapošljavanje studenata kako bi se tamo sastao sa savjetnikom. Sjedio je u ?ekaonici, ?ekaju?i da prozovu njegovo ime i prelistavaju?i neke ?asopise. Dok je poluzainteresovano prelistavo stranice, pažnju mu je privukao jedan oglas. Bila je to slika jednog planinskog podru?ja, sa klizalištima na ledu i snijegom pokrivenim padinama na kojima su se skijali poznati ljudi. “Do?ite u Dolinu sunca u Idaho, na najbolji odmor svog života,” pisalo je u oglasu.

Ted je bio op?injen tom scenom. Odlu?io je da je Dolina sunca ono odmaralište gdje ?e on raditi a kad je bio pozvan u savjetni?ki ured, odmah je položio magazin na sto ispred savjetnice i saopštio joj svoju želju da radi tamo. “Ti, i svaki drugi mladi? u Americi,” odgovorila je ona. “Ted, ja radim u ovom uredu ve? godinama i mnogo puta smo pokušali da dobijemo ljetne poslove za naše studente u Dolini sunca ali nikada nismo to uspjeli. Nikada.” “Ali ja stvarno želim da radim tamo,” insistirao je Ted. “Sigurno postoji neki na?in kako mi možete pomo?i.” Ona je odmahnula glavom. “To je mjesto gdje bogataši provode svoje odmore i mnogo poznatih zvijezda ima tamo svoje ku?e. Bogataši koriste veze da tamo dobiju poslove za svoju vlastitu djecu, eto koliko je to mjesto eksluzivno. Jednom smo ubijedili našeg senatora da poduzme nešto tamo u našu korist ali ni on tako?e nije uspjeo.”
Primje?uju?i kako se izraz razo?aranja pojavljuje na Tedovom licu, savjetnica je pokušavala da bude realna ali i da ga malo ohrabri: “Ted, to je gubljenje vremena,” rekla je blago. “Hajde da obratimo pažnju na nešto što možemo u?initi, a ne na nešto što je nemogu?e. Ovdje ipak imam nekoliko mijesta koja bi te mogla interesovati. Na svakome od njih ?eš se lijepo provesti.” Uzela je jednu fasciklu i po?ela u njoj da prelistava ponude za posao, pokazuju?i Tedu cijeli jedan niz odmarališta na jugu. Onda mu je dala formulare za prijavu i rekla mu da ih popuni a onda ih vrati njoj, kako bi ih ona mogla poslati ve? idu?e sedmice. Ted je pažljivo popunio formulare. Me?utim, kada se nakon nekoliko dana opet obreo kod nje da joj ih preda, još uvijek je razmišljao o onom prekrasnom mjestu kojeg je vidjeo u oglasu. Ona fotografija je ostala zarobljena u njegovom srcu i on nije mogao da se nje odrekne.

“Znam da ne želite to da ?inite,” rekao je on ?ežnjivo svojoj savjetnici, “ali stvarno bih cijenio to od vas ukoliko bi ste poslali jedno pismo u Dolinu sunca, bar da pokušamo.” Savjetnica je uzdahnula i slegla ramenima. “Ako ?e to u?initi da se ljepše osje?aš, posla?emo to pismo”, odgovorila mu je. “Ali se nemoj razo?arati, Ted. Ve? sam ti objasnila situaciju.” “Da, gospo?o”, klimnuo je on glavom. “Sada, vjerovatno ne?eš dobiti odgovor od njih za nekoliko sedmica. A ako od ovog prvog pokušaja ne bude ništa, onda ?u nazvati li?no jedno mjesto gdje imam dobre veze. Jedan turisti?ki ran? u državi Georgia.”
Nasmijala se dok se Ted okretao ka izlazu. “Budi siguran da ?emo ve? na?i nešto za tebe do ljeta.”

Semestar se ve? bližio kraju i nakon slanja njegovih prijava Ted se morao koncentrisati na pripremanje završnih ispita. To je bilo vrijeme neke nestrpljivosti jer su studenti žurili da polože ispite i po?injali su da se pakuju za ljetni raspust. Ted ih je ljubomorno posmatrao jer za razliku od drugih, on nije imao kuda da ide. Njegova porodica se nedavno preselila u Tuscaloosa-u, tako da je živjeo kod ku?e za vrijeme fakultetske nastave. Bez ljetnjeg posla negdje drugo, morao bi tako?e tu da provede tih nekoliko mjeseci. Jednog dana, nakon što je položio jedan od završnih ispita, Teda je majka do?ekala odmah na vratima ku?e i uru?ila mu je jedan telegram. On ga je otvorio nestrpljivo od radoznalosti. Kako je ?itao tekst, tako su mu se o?i širile a izraz lica mu je na kraju prešao u jedan široki osmijeh. “Vaša prijava za Dolinu sunca je prihva?ena,” glasno je pro?itao. “Obavijestite nas kada možete po?eti ali da to ne bude kasnije od od prvog juna.” Na dnu je bilo neko ime kao i broj telefona kojeg je trebalo kontaktirati. Neke božanske sile su umiješale svoje prste u ovom njegovom svijetu, osje?ao je on, jer mu je jedna nemogu?a želja bila ispunjena. Ona prekrasna slika iz oglasa zabljesnula je u njegovoj glavi i on je ve? zamislio sebe kako juri niz snježne padine kao jedan od onih skijaša. On nikada prije nije skijao ali što to ima veze? Ovaj svijet je na kraju krajeva jedno ?udesno mjesto, tako da ne postoji ništa što on ne može uraditi. Ted je odmah nazavao onaj broj s telegrama i dobio je jednu željezni?ku kancelariju. Od njih je saznao da je željeznica bila vlasnik onog odmarališta u Dolini sunca i oni ?e mu besplatno organizovati transport do tamo.

“Javite mi kada ?ete krenuti,” rekao mu je menadžer, “kao i vašu najbližu željezni?ku stanicu.” ‘To je Birmingham,” odgovorio mu je Ted. “Dobro. Kad sve sredite, nazovite me i ja ?u vam obezbijediti voznu kartu.” Ted je spustio slušalicu telefona sav ushi?en. Ostatak dana je bio toliko uzbu?en da se nije mogao ni na šta koncentrisati, - nije mogao ni pomisliti na u?enje – tako da je skoro pao na sljede?em ispitu. ?im je našao malo vremena, otišao je do ureda svoje savjetnice. “Pogledajte!” sretno je uzviknuo, mašu?i telegramom ispred njenih o?iju. “Uspjeo sam! Dali su mi posao!” Jedva je uspijevao da se kontroliše dok je savjetnica zgranuto ?itala dragocjeni komad papira, pitaju?i se ko je bio taj mladi momak i šta ga je to ?inilo toliko posebnim da mu po?e za rukom da ostvari nemogu?e. U svom oduševljenju Ted nije razmišljao o tome koliko je ta ponuda za posao bila neobi?na. On je samo razmišljao o svim planovima koje mora da napravi. Nakon što je položio poslednji ispit, Ted je spakovao nešto svojih stvari, otišao u Birmingham, podigao tamo svoju voznu kartu i zaputio se na dvodnevno putovanje u Idaho. Za njegove roditelje to je mogao biti i mjesec jer ih je plašila velika udaljenost koja ?e ih razdvajati od njihovog sina. Me?utim, Ted je gledao na ono što se nalazi ispred njega a ne na ono što ostavlja iza sebe. Bio je previše naivan da bi mogao i zamisliti koliko ?e on biti jedna druga?ija osoba kad sljede?i put vidi svoje roditelje.

Duga vožnja vozom Tedu ni u jednom momentu nije bila dosadna dok je posmatrao kako poznati krajolici prolaze pored njega. Prošle su borove šume i vru?e ruralne farme a onda su one bile zamijenjene pustinjskim pejzažima koji su se širili i rasprostirali prema zapadu. I oni su se transformisali kad su se pojavile veli?ansvene planine Rocky Mountains, koje su se nadvijale iznad horizonta. Posmatrao ih je u zanosu puštaju?i vozu da ga nosi prema naprijed i nagore ka šumovitim visinama dok se njegov duh uzvinuo u još ve?e visine. Njegova stara realnost je polako iš?ezavala sve dok nije osjetio kao da se nalazi negdje izme?u sna i jave. A kad je iza njega ostalo oko dvije hiljade milja, razdvajaju?i ga od njegove prošlosti, voz se zaustavio u mjestu Shoshone, u državi Idaho, i Ted je sišao napolje u jedan novi svijet.

Upravitelj željezni?ke stanice mu je pokazao gdje se nalazi autobuska stanica objašnjavaju?i mu da ?e ostatak puta do Doline sunca morati pre?i autobusom. Ted je prošetao kroz mali gradi? koji mu je bio potpuno stran i pokušavao je u sebe da upije svaki novi detalj. Ovdje je krajolik bio druga?ijih boja, ljudi na ulici su bili obu?eni na na?in kakav Ted nikad prije nije vidjeo, vazduh je mirisao na neki nov i ?udan na?in a imao je i neku aromu u sebi. Bio je ponosan na sebe, impresioniran svojom vlastitom smjeloš?u da se otisne u jednu takvu avanturu u nepoznato.

Par sati kasnije, autobus je stigao na stanicu, a Ted se sledio kad je vidjeo kako se jedan veliki žuti autobus tipa Grayhound zaustavlja na peronu. “Ne,” rekao si je, “ovo je nemogu?e,” a onda je pokušao otresti sa sebe osje?aj jeze koji mu se penjao uz ki?mu. Ukrcao je svoj prtljag i stari autobus je krenuo ka sjeveru. Ted je daleko u daljini mogao vidjeti snježne planine kako stoje tamo kao neki svjetionici. Kako ga je autobus vozio, on se sve više opuštao u svom sjedištu a onda je primjetio da sjedi negdje oko sredine autobusa.

Pogledao je unaokolo i primjetio nekoliko putnika koji su bili duboko udubljeni u svoje misli i nisu mu poklanjali pažnju. Ted se osje?ao ?udno, skoro izgubljeno, osje?aju?i kao da je cijela ta scena kao neki eho zvu?ala u njegovoj glavi. Onda se autobus zaustavio. Ted se na momenat nije micao dok se borio s jednim osje?ajem slutnje a onda je bacio pogled kroz prozor i vidjeo je da je put bio zakr?en ovcama. Stotine njih, gonjene od strane kauboja na konjima. Nije mogao ništa prozboriti, jedva je disao a kad su mala konjska kola prošla pokraj autobusa, mislio je da ?e se onesvijestiti. Kroz otvoren prozor ?uo je neki ?udan jezik kauboja kojeg nije mogao razumjeti.

“Šta kažu?” pitao je jednog od svojih saputnika. “Zašto tako smiješno pri?aju?” “To su Baski iz Španije, odgovorila mu je ta osoba. “Oni ?uvaju stoku na ovom podru?ju.” Ovce su prešle put i autobus je nastavio svoje putovanje. Nešto dalje, pokraj ceste, proticao je jedan svjetlucavi potok, ribari su u tišini zabacivali u njega svoje udice dok je Ted sve to ošamu?eno gledao. Put je onda zavio pored podnožja snježnih planina i onda se ponovo otvorio ka jednoj prekrasnoj dolini koja je bila oblika ogromne zdjele za koju je Ted ve? znao da ?e biti tamo. Nije više bio toliko zbunjen, najviše zbog uzbu?enja i oduševljenja koje ga je naglo zahvatilo.

Elegantne zgrade bile su razbacane po dolini kao da su bile prenešene iz švajcarskih Alpi, dok su blještava jezera ukrašavala krajolik šalju?i svoj odsjaj ka planinama koje su opasavale dolinu. Autobus se zaustavio ispred najve?e zgrade koja je bila napravljena od grube kalifornijske sekvoje.

Kada je Ted sišao s autobusa, kao da se kretao ne?ijom tu?om voljom a ne svojom vlastitom. Zaboravivši da odmah uzme svoj prtljag, otišao je direktno do najbližeg zida zgrade i zagrebao ga noktom kažiprsta. Crveno drvo je bila samo jedna iluzija, otkrio je iznena?eno, odlupljuju?i sa zida farbu koja je otkrivala jednu betonsku realnost ispod sebe. Vrlo jasno, Ted je trebao nau?iti da vanjski izgled nije uvijek ono što se ?ini ali je bio previše iznena?en da bi zapazio ovu lekciju. Igraju?i u ve? isprobanoj predstavi, Ted je otišao do kadrovskog ureda gdje mu je menadžer uru?io klju? od sobe u radni?koj spavaonici. Sljede?e stajalište je bio upravni ured odmarališta gdje je Ted dobio zadatak da radi na do?eku gostiju u odjeljenju sobne posluge. Žurio je u uniformu koju je dobio sje?aju?i se da ju je ve? mnogo puta prije vidjeo.

Ted se nejasno sje?ao doga?aja koji su uslijedili nakon što je raspakovao kofer i otišao u sobu. Zaspao je ?im je dodirnuo krevet. Me?utim, sljede?eg dana kada je otišao da se javi na posao, skoro da se srušio od iznena?enja kad ga je tamo do?ekao jedan srednjovje?an ?ovjek i poveo ga unaokolo kako bi ga upoznao s ostalim radnicima. Tamo je bila ona sme?okosa konobarica u onoj njemu ve? dobro poznatoj uniformi a tu je bila i ona zdepasta žena koja se smiješila dok je radila za kasom. Okrenuo se i vidjeo je veliku trpezariju u kojoj su ?avrljali gosti dok se u pozadini vidjela orkestarska bina. Onda ga je Bert, njegov novi šef, poveo u jednu radnu prostoriju koja je bila puna praznih poslužavnika. Jedna skoro neprimjetna misao, tiho je šaputala u njegovoj glavi:

“Gledaj i divi se. Mi te pazimo. Ti si poseban. Ti si naš. Mi smo oni koji su ti ovo dali. A da?emo ti još više.”

Nije mu bilo potpuno jasno da li je stvarno ?uo te rije?i ili ih je zamislio, me?utim, Ted se jeste osje?ao posebnim. ?udio se ko mu je to mogao ostvariti njegove snove o ovoj dolini. Kome bi se mogao zahvaliti? Gdje god bi se okrenuo, Ted nije mogao da izbjegne onaj san koji ga je proganjao i ostvarivao se pred njim do najmanje sitnice. A on nije želio da bježi. Njegova rajska dolina je bila stvarna i Ted se napokon osje?ao dobrodošlim u toj nebeskoj oazi na zemlji.
 

Stranica 7 od 24 Sve stranice