13. dio

Prijevod: galaksija

Između dejstvovanja neke užasne stvari
I prve reakcije, svo međuvrijeme je
Kao fantazma, ili užasan san.

Shakespeare


Sljedeći mjesec je bio spokojniji od prijašnjeg perioda Tedovog stanovanja s Ralph-om. Njihovo prijateljstvo se zalječilo i nastavili su da uživaju u njihovom uobičajenom društvenom životu. Što je još važnije, Ralph je bio u stanju da se dublje posveti svojim studijama i njegove ocjene su se takođe drastično popravile. Bez znakova vraćanja aktivnosti duhova, oni jednostavno nisu razgovarali o gospođi Flowers, sve do jednog jutra sredinom marta, kad je Ted primjetio da je Ralph loše raspoložen.

“Šta to nije u redu, drugar?” pitao ga je. “Ne izgledaš baš najbolje.” “Uh, ma nije mi ništa, pretpostavljam,” rekao je Ralph. “Samo to što je danas petnaesti.” “Pa, šta” Ted je slegnuo ramenima. “Danas je godišnjica smrti gospođe Flowers,” objasnio je Ralph, “pa me je to oneraspoložilo, znaš. Ona je bila jedna veoma draga žena, i stvarno dobra prema meni. Nikada prije nisam izgubio nekoga koga sam toliko volio, pa mi je teško kad razmišljam o njenim poslednjim danima.”

“Žao mi je,” rekao je Ted, ne znajući šta da radi kako bi mu pomogao. Ralph nije više ništa rekao u vezi s tim i otišli su različitim putevima tog dana. Kad su se vratili za vrijeme večere, Ralph je izgledao mnogo bolje. Malo su časkali za vrijeme jela a onda su se obojica spremili za izlazak. Te večeri se održavala jedna žurka, tako da su se Ted i Ralph zajednički radovali dobrom provodu. Negdje oko deset sati uveče Ted je ostao bez energije i vratio se kući. Otišao je na sprat i spremio se za spavanje, planirajući da neko vrijeme čita knjigu. Nekih sat vremena kasnije, vratio se i Ralph. Popričali su nakratko a onda su obojica odlučili da odu na spavanje. Ted se vratio natrag u krevet i počeo je opet čitati, međutim, nije prošlo dugo kad je čuo neku čudnu buku na donjem spratu za koju se činilo kao da je dolazila iz kuhinje. Izgledalo je kao da je neko odvrnuo radio najviše što je moglo ali se čula samo statička buka kao da nije bio dobro podešen na neku stanicu. Nakon par sekundi buka je naglo prestala, tako da je Ted opet nastavio s čitanjem knjige. Međutim, buka se opet začula, ovaj put malo jače. Onda je prestala, da bi opet počela, nastavljajući tako da se pali i gasi svakih šezdeset sekundi. Kad god bi se vratili, pucketavi i krkljajući zvukovi postajali su glasniji i Ted je sada mogao odrediti da ta buka ne dolazi više iz kuhinje. Ona se sada kretala kroz dnevnu sobu i polako ulazila u veliki hodnik u sredini kuće. Kad je buka stigla do stepeništa postala je nepodnošljivo glasna. Ted je ustao s kreveta, otišao do vrata i proviro kroz njih. “Ralph!” viknuo je pokušavajući da nadjača buku, “šta to dovraga radiš tamo dole?” Upravo tada Ralph je kriknuo i izletio iz svoje sobe u hodnik. Kad je on ustrčao uz stepenice, Ted se preplašeno povukao u svoju sobu nemajući pojma šta se dešava. Oblio ga je hladan znoj i tresao se nesposoban da razmišlja i reaguje. Ralph je razrogačenih očiju uletio u sobu i uskočio u Tedov krevet. “Nisam ja!” vikao je, “nisam ja, nisam ja! Ted, učini nešto, zaustavi to!” “O Bože, Ralph, šta je to?” odviknuo mu je Ted. Buka je sada ispunjavala stepenište, odzvanjajući toliko glasno da ih je obojicu zaglušivala. Zidovi kuće su se tresli sa svakom eksplozijom zvuka, sve dok se nije počelo činiti da je cijela kuća počela da diše, udiše pa izdiše, udiše pa izdiše, živa i monstrouzna.

Ted je samo mislio na to kako da se što više udalji od prijetećeg urlika ali ovaj se nemilosrdno penjao stepeništem prema njegovoj sobi, presjecajući tako odstupnicu kroz prednja vrata kuće. U goloj panici, Ted je otrčao do prozora i poderao zavjesu, odlučan da ne ostaje u sobi ni sekundu duže. U istom momentu i Ralph je isto pomislio, tako da je nastala pometnja i kad su obojica istovremeno nagrnuli kroz prozor, zaglavili su se u njemu jer su im se ruke i noge ispreplele, tako da su se na kraju jedva iskobeljali napolje. Naposlijetku, Ralph je prvi uspjeo da skoči na izbačeni dio krova koji je pokrivao trijem kuće, dok ga je Ted slijedio noseći u rukama svoju odjeću i patike. Skliznuli su niz krov i skočili na zemlju dok su ih odozgo zasipali komadi Tedove odjeće.

Ralph je odmah ustao i dao se u bijeg, dok je Ted prvo zgrabio svoju odjeću a onda ga je pratio što je brže mogao, poskakujući i posrćući dok je istovremeno pokušavao i da se obuče. Nisu se zaustavljali sve dok nisu stigli do jednog restorana koji je radio cijelu noć a nalazio se u susjednom kvartu. Uletjeli su žurno u unutra i pronašli utočište u jednom dobro osvjetljenom separeu. Užasnuti, ostali su tamo da sjede sve do zore. Ralph jedino što je mogao, to je bilo da jeca i da se trese, preplašen i nespokojan. Ralph ovaj put nije imao sumnje. Znao je da Ted nije bio odgovoran za ono urlikanje a sa sigurnošću je znao i to o kakvoj se buci radilo. Ovaj put je imao objašnjenje.

“Kad je gospođa Flowers umirala,” pričao je Tedu, “išao sam svakog dana da je obiđem u bolnici. Poslednjih par dana je bila u komi i disala je veoma naporno i glasno. Nikada prije nisam bio u blizini nekoga ko je umirao. Slušao sam kako se bori za vazduh, iz sata u sat, i nikada neću zaboraviti kako je to zvučalo. “To je bilo ono što smo noćas čuli,” rekao je skrušeno. “To je bio zvuk gospođe Flowers kad je umirala. To se zove samrtni hropac.”

Ted je samo slegnuo ramenima i ništa nije rekao. Nikada prije on se nije toliko uplašio a kad su došli polako do kuće, nakon izlaska sunca, nikako nije mogao da se natjera da uđe unutra. Međutim, Ralph ga je preklinjao da ostane. On niukom slučaju nije mogao da sam živi tu, pogotovo nakon ove užasne noći. Ted se na kraju složio s njim. Naposlijetku, on je to obećao gospođi Flowers i sada se bojao da pogazi to obećanje, poznavajući silu koju je duh u stanju da prikupi ukoliko mu to zatreba.

Do kraja semestra Ralph je grozničavo učio kako bi završio studij i dobio diplomu na čemu je insistirala i njegova pokroviteljka. Nije više bilo izlazaka, niti bilo čega drugog sve dok nije završio s poslom. Njegov trud se isplatio, ocjene su mu se popravile i položio je sve ispite. On i Ted su se trudili da ne učine ništa pogrešno što bi moglo opet naljutiti gospođu Flowers.

Do kraja aprila stanje u kući je bilo opet normalno. Ralph više nije bio nervozan, tako da su on i Ted opet mogli mirno spavati. Znanje da je ispunio želje svoje dobročiniteljke davalo mu je unutrašnji mir i snagu. Međutim, Ted je uskoro počeo da se kreće nizbrdo. Prvo se osjećao samo umorno, a onda je počeo sve više da slabi. Jedne večeri kad se vratio s posla, u stomaku je osjetio takvu mučninu da je morao iznenada da povrati sve što je pojeo tog dana.

Iduće sedmice svaki dan je bio isti. Budio bi se iscrpljen, mučio bi se na poslu, pokušavao bi da jede a onda bi noću povraćao. Tako, fizički iznuren, nesposoban da zadrži išta u svom stomaku, Ted je neprestano gubio težinu i na kraju obuzela ga je slabost. Nije više bio u stanju da radi i pa je napokon otišao kod doktora. Tamo su mu uradili cijelu jednu seriju analiza kako bi odredili u čemu je problem, međutim, svi rezultati su bili negativni. Doktor je Tedu dao neke lijekove protiv mučnine i poslao ga je kući s uputsvom da mu se javi ukoliko se stanje pogorša. Međutim, stvar je postala još gora. Ted je pokušavao da izlazi na kraj sa svojim radnim obavezama, iako je stalno patio od mučnine i slabosti. Sve je kulminiralo kad je jednog jutra u očajanju sjedio za svojim radnim stolom, pokušavajući da se koncentriše. Osjetio je kako ga obuzima jedan iznenadan talas vrtoglavice i borio se da ustane sa stolice. Sljedeća stvar koje je bio svjestan bila je ta da leži u bolničkom odjeljenju intezivne njege, okružen medicinskim personalom s priključenom infuzijom na ruci. Nije se sjećao kad se onesvijestio, niti se sjećao puta ka bolnici u kolima hitne pomoći. Kao kroz maglu, slušao je kako doktor naređuje da mu se odmah urade još neki testovi. Tokom sljedeća tri dana, Ted je bio podvrgnut cijeloj jednoj seriji medicinskih procedura. Kad je treće noći sjedio zajedno sa svojim roditeljima koji su mu došli u posjetu, doktor je napokon došao da im saopšti rezultate.

“Stvarno ne znamo šta nije u redu s Tedom,” rekao je on gospođi i gospodinu Rice, izvinjavajućim tonom. “Ne bih želio da pravim uzbunu ali postoji tu dosta simptoma koji me tjeraju na sumnju da se radi o raku. Ali, ja to još uvijek ne znam. Jedini način da budemo sigurni je da napravimo jedan hirurški zahvat za dijagnostičke svrhe ili biopsiju. Za to mi treba vaša dozvola.” Ošamućen ovom viješću, Ted je pokušao da prodiskutuje sve mogućnosti sa svojim roditeljima, međutim, iako nijedno od njih nije željelo da on ide na operaciju, stanje u kome se nalazilo nije mu ostavljalo neku drugu opciju. Tako se on s oklijevanjem složio s operacijom i doktor ju je zakazao za iduće jutro. Nakon što su ga roditelji napustili, Ted je ostao da leži u krevetu osjećajući se usamljeno i preplašeno. Razmišljao je o doktorovoj sumnji da se radi o raku i pokušao je da prihvati mogućnost da je suočen sa bezizlaznom situacijom. Sve njegove nade o budućnosti strujale su mu kroz glavu kao neki film o izgubljenim šansama. Medicinska sestra je donjela sedative i kako je tonuo u san, tako mu se iznanada pojavila misao o Maji i Dolini sunca. Činilo se kao da je njena slika visila u zraku ispred njega a njen osmijeh tako spokojan i ohrabrujuć, bio je poslednja stvar koje se sjećao te noći.

Ujutro u sedam sati u Tedovu sobu je stigao doktor sa dva pomoćnika, što je ovoga malo razbudilo. Doktor je upalio svjetlo a onda se ukočio na vratima, piljeći bez riječi u Teda. Pomoćnicima je dao rukom znak da napuste sobu a onda je Tedu što je mogao tiše rekao, “Nemoj se micati. Nemoj ustajati iz kreveta. Poslaću nekoga da ti donese noćnu posudu ukoliko ti je potrebna, ali sta god budeš htjeo, nemoj samo napuštati krevet.” Doktor je izašao natraške iz sobe i zatvorio vrata. Vratio se natrag nakon pola sata sa dva pomoćnika ali su ovaj put nosili hirurške maske i rukavice. Detaljno je pregledao Teda i onda je pozvao laboratoriju da pošalju jednog tehničara. Uzeti su uzorci krvi i odneseni a Tedu je naloženo da ostane ležati u krevetu. On je pokušao da dobije neko objašnjenje od doktora ali njegova pitanja su bila ignorisana. Tek nakon par dugih i za Teda zabrinutih sati, doktor se ponovo pojavio. “Dobili smo rezultate,” rekao je Tedu, “ali čisto ne mogu da vjerujem. Ted, ti imaš hepatitis. Jutros kad sam došao i vidjeo da je tvoja koža dobila zlatno-žutu boju, znao sam o čemu se radi. “Ali, ono što ne razumijem, to je što smo već uradili tri testa na hepatitis i svi rezultati tokom tri poslednja dana su bili negativni. To se jednostavno nije smjelo dogoditi. U svakom slučaju, sada bar znamo u čemu je problem s tobom. Dok te budemo liječili, moraćeš ležati gore na spratu u karantinu. Moraćeš se odmarati u krevetu najmanje mjesec dana. Ukoliko tada sve bude u redu, onda ćemo moći razgovarati o tome da te pustimo kući.” Tako je počeo jedan dugi tretman za čije vrijeme je Ted bio izolovan od direktnog kontakta sa ostatkom svijeta. Posjetioci su morali da pričaju s njim kroz jednu zaštitnu barijeru i to samo nakratko sve dok mu se nije počela vraćati snaga. Ralph mu je često dolazio u posjetu i rekao mu je da se dogovorio sa svojom djevojkom da i ona spava u njegovoj kući, tako da ne bude sam. “Do kraja semestra su ionako ostale samo dvije sedmice,” rekao mu je Ralph, “i ona je pristala da se preseli kod mene dok se ispiti ne završe.”

Mjesec dana oporavka je napokon prošao i Tedu se zdravstveno stanje bilo dovoljno poboljšalo da je mogao preći kod roditelja za sljedeća tri mjeseca oporavka. Ralph je bio jedan od njegovih prvih posjetilaca tamo i saopštio mu je da je napokon završio svoj magisterijum. “Tako, sada sam to sve ostavio iza sebe,” smiješio se, “I spreman sam za sve što me sada čeka. Jedina stvar koja me sada interesuje, druže moj, to je kada ćeš biti u stanju da se vratiš natrag u moju kuću. Sada izgledaš prilično dobro, pa šta misliš? Onu tvoju staru sobu sam lijepo sredio i ona je sada spremna da se useliš u nju kad god poželiš. Ti mi stvarno nedostajes, druže.”

“Ne znam,” Ted je oklijevao. “Da li misliš da je to stvarno dobra ideja?” “Naravno,” rekao je Ralph. “Stvarno želim da se vratiš natrag. Bilo je lijepo to što je moja djevojka mogla da bude samnom kako bi me spriječila da poludim, ali ona ne može više da ostane tamo. Pored svega, stvarno mi nedostaješ. Ne samo meni, nego svima. Ali rekao sam im, nema velikih i bučnih žurki sve dok se sto-posto ne oporaviš. A onda ćemo opet početi sa zabavom, šta misliš?” “Zar se ne sjećaš šta mi je gospođa Flowers rekla?” Ted je podsjetio svog prijatelja. “Ona mi je rekla da se nakon moje bolesti neću vraćati natrag.” “Da, sjećam se,” Ralph je klimnuo glavom, “ali, dovraga, sada više ne znam da li da uopšte vjerujem u to, da se ta stvar stvarno desila.”

Ted ga je upitno pogledao a Ralph je slegnuo ramenima. “Pa, dobro,” rekao je na kraju, “ako se ne budeš vratio, onda sumnjam da ću tamo ostati sam da živim. Nisam oduševljen da živim sam na jednom takvom mjestu. Mjestu kao što je kuća gospođe Flowers, potreban je smijeh i razonoda. Mislim da ću otići malo do Atlante da posjetim neke prijatelje tamo, pa ćemo popričati o svemu kad se vratim. Doduše, stvarno bih volio kad bi se mogao vratiti natrag. Mogao bih čak da započnem i doktorat. Dobro, u svakom slučaju nemoj zaboraviti da tamo možeš jeftino živjeti a vjerovatno ne želiš da ostaneš zauvijek s roditeljima. Ted, želim da razmisliš još jednom o tome.” “Ali gospođa Flowers je bila u pravu kad mi je rekla da ću se razboljeti,” usprotivio se Ted, “a poslije onoga kroz šta smo prošli na godišnjicu njene smrti, mislim da bi je trebali ozbiljno uzeti.” “Da li stvarno vjeruješ u ono što ti je rekla?” pitao ga je Ralph. “Zar ne misliš da je to sve mogla biti samo jedna halucinacija ili nešto slično?” “Ne znam,” odgovorio mu je Ted. “Moraćemo sačekati dok se ne vratiš, pa ćemo vidjeti.” Ralph je ovaj put popustio i ostavio Teda da se odmara. Otišao je u Atlantu da provede tamo sljedeći mjesec a kada se vratio imao je iznenađujuće vijesti.

“Nećeš ovo vjerovati,” rekao je. “Kad sam bio u Atlanti, ponovo sam se povezao sa jednom mojom bivšom djevojkom koja se upravo razvela i super smo se provodili. Ona je poželjela da opet budemo zajedno i ja sam se složio s tim. Selim se u Atlantu. Već sam dobio tamo posao, jedan stvarno dobar posao. Tako, sve što sada treba da uradim, to je da kontaktiram ljude iz one crkve gospođe Flowers’ i da im kažem da sam spreman za prodaju kuće.”

“Čestitam ti!” rekao mu je Ted s osmijehom. “Znači, sve ispalo dobro? A gospođa Flowers je nakon svega bila u pravu. Ona je rekla da trebaš da se posvetiš svom životu a kako se čini, to je ono što i radiš. Uh, čini mi se da je ona znala o čemu je pričala?” “Da,” Ralph se složio, “pretpostavljam da je tako. Ko bi samo znao?” “Da,” Ted je ponovio, “ko bi znao?”

Bilo mu je drago za Ralpha ali nije mogao da ne misli o tome kako će on sam normalizirati svoj vlastiti život. A žarko se nadao i tome da je poslednji put vidjeo nekog od duhova. Njegovi susreti s prikazom Tetke Djemime i sa duhom gospođe Flowers, uprkos njihovoj misterioznoj svrsi kojoj su trebali poslužiti, ostvarili su bar dvije stvari. Sada je Ted znao da je svijet duhova stvaran na neki nepojmljiv način ali ga je to njegovo blisko znanje o tome plašilo i stvaralo mu je jedan osjećaj nelagodnosti.

Stranica 13 od 24 Sve stranice