Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish


13. dio

Prijevod: galaksija

Izme?u dejstvovanja neke užasne stvari
I prve reakcije, svo me?uvrijeme je
Kao fantazma, ili užasan san.

Shakespeare


Sljede?i mjesec je bio spokojniji od prijašnjeg perioda Tedovog stanovanja s Ralph-om. Njihovo prijateljstvo se zalje?ilo i nastavili su da uživaju u njihovom uobi?ajenom društvenom životu. Što je još važnije, Ralph je bio u stanju da se dublje posveti svojim studijama i njegove ocjene su se tako?e drasti?no popravile. Bez znakova vra?anja aktivnosti duhova, oni jednostavno nisu razgovarali o gospo?i Flowers, sve do jednog jutra sredinom marta, kad je Ted primjetio da je Ralph loše raspoložen.

“Šta to nije u redu, drugar?” pitao ga je. “Ne izgledaš baš najbolje.” “Uh, ma nije mi ništa, pretpostavljam,” rekao je Ralph. “Samo to što je danas petnaesti.” “Pa, šta” Ted je slegnuo ramenima. “Danas je godišnjica smrti gospo?e Flowers,” objasnio je Ralph, “pa me je to oneraspoložilo, znaš. Ona je bila jedna veoma draga žena, i stvarno dobra prema meni. Nikada prije nisam izgubio nekoga koga sam toliko volio, pa mi je teško kad razmišljam o njenim poslednjim danima.”

“Žao mi je,” rekao je Ted, ne znaju?i šta da radi kako bi mu pomogao. Ralph nije više ništa rekao u vezi s tim i otišli su razli?itim putevima tog dana. Kad su se vratili za vrijeme ve?ere, Ralph je izgledao mnogo bolje. Malo su ?askali za vrijeme jela a onda su se obojica spremili za izlazak. Te ve?eri se održavala jedna žurka, tako da su se Ted i Ralph zajedni?ki radovali dobrom provodu. Negdje oko deset sati uve?e Ted je ostao bez energije i vratio se ku?i. Otišao je na sprat i spremio se za spavanje, planiraju?i da neko vrijeme ?ita knjigu. Nekih sat vremena kasnije, vratio se i Ralph. Popri?ali su nakratko a onda su obojica odlu?ili da odu na spavanje. Ted se vratio natrag u krevet i po?eo je opet ?itati, me?utim, nije prošlo dugo kad je ?uo neku ?udnu buku na donjem spratu za koju se ?inilo kao da je dolazila iz kuhinje. Izgledalo je kao da je neko odvrnuo radio najviše što je moglo ali se ?ula samo stati?ka buka kao da nije bio dobro podešen na neku stanicu. Nakon par sekundi buka je naglo prestala, tako da je Ted opet nastavio s ?itanjem knjige. Me?utim, buka se opet za?ula, ovaj put malo ja?e. Onda je prestala, da bi opet po?ela, nastavljaju?i tako da se pali i gasi svakih šezdeset sekundi. Kad god bi se vratili, pucketavi i krkljaju?i zvukovi postajali su glasniji i Ted je sada mogao odrediti da ta buka ne dolazi više iz kuhinje. Ona se sada kretala kroz dnevnu sobu i polako ulazila u veliki hodnik u sredini ku?e. Kad je buka stigla do stepeništa postala je nepodnošljivo glasna. Ted je ustao s kreveta, otišao do vrata i proviro kroz njih. “Ralph!” viknuo je pokušavaju?i da nadja?a buku, “šta to dovraga radiš tamo dole?” Upravo tada Ralph je kriknuo i izletio iz svoje sobe u hodnik. Kad je on ustr?ao uz stepenice, Ted se preplašeno povukao u svoju sobu nemaju?i pojma šta se dešava. Oblio ga je hladan znoj i tresao se nesposoban da razmišlja i reaguje. Ralph je razroga?enih o?iju uletio u sobu i usko?io u Tedov krevet. “Nisam ja!” vikao je, “nisam ja, nisam ja! Ted, u?ini nešto, zaustavi to!” “O Bože, Ralph, šta je to?” odviknuo mu je Ted. Buka je sada ispunjavala stepenište, odzvanjaju?i toliko glasno da ih je obojicu zaglušivala. Zidovi ku?e su se tresli sa svakom eksplozijom zvuka, sve dok se nije po?elo ?initi da je cijela ku?a po?ela da diše, udiše pa izdiše, udiše pa izdiše, živa i monstrouzna.

Ted je samo mislio na to kako da se što više udalji od prijete?eg urlika ali ovaj se nemilosrdno penjao stepeništem prema njegovoj sobi, presjecaju?i tako odstupnicu kroz prednja vrata ku?e. U goloj panici, Ted je otr?ao do prozora i poderao zavjesu, odlu?an da ne ostaje u sobi ni sekundu duže. U istom momentu i Ralph je isto pomislio, tako da je nastala pometnja i kad su obojica istovremeno nagrnuli kroz prozor, zaglavili su se u njemu jer su im se ruke i noge ispreplele, tako da su se na kraju jedva iskobeljali napolje. Naposlijetku, Ralph je prvi uspjeo da sko?i na izba?eni dio krova koji je pokrivao trijem ku?e, dok ga je Ted slijedio nose?i u rukama svoju odje?u i patike. Skliznuli su niz krov i sko?ili na zemlju dok su ih odozgo zasipali komadi Tedove odje?e.

Ralph je odmah ustao i dao se u bijeg, dok je Ted prvo zgrabio svoju odje?u a onda ga je pratio što je brže mogao, poskakuju?i i posr?u?i dok je istovremeno pokušavao i da se obu?e. Nisu se zaustavljali sve dok nisu stigli do jednog restorana koji je radio cijelu no? a nalazio se u susjednom kvartu. Uletjeli su žurno u unutra i pronašli uto?ište u jednom dobro osvjetljenom separeu. Užasnuti, ostali su tamo da sjede sve do zore. Ralph jedino što je mogao, to je bilo da jeca i da se trese, preplašen i nespokojan. Ralph ovaj put nije imao sumnje. Znao je da Ted nije bio odgovoran za ono urlikanje a sa sigurnoš?u je znao i to o kakvoj se buci radilo. Ovaj put je imao objašnjenje.

“Kad je gospo?a Flowers umirala,” pri?ao je Tedu, “išao sam svakog dana da je obi?em u bolnici. Poslednjih par dana je bila u komi i disala je veoma naporno i glasno. Nikada prije nisam bio u blizini nekoga ko je umirao. Slušao sam kako se bori za vazduh, iz sata u sat, i nikada ne?u zaboraviti kako je to zvu?alo. “To je bilo ono što smo no?as ?uli,” rekao je skrušeno. “To je bio zvuk gospo?e Flowers kad je umirala. To se zove samrtni hropac.”

Ted je samo slegnuo ramenima i ništa nije rekao. Nikada prije on se nije toliko uplašio a kad su došli polako do ku?e, nakon izlaska sunca, nikako nije mogao da se natjera da u?e unutra. Me?utim, Ralph ga je preklinjao da ostane. On niukom slu?aju nije mogao da sam živi tu, pogotovo nakon ove užasne no?i. Ted se na kraju složio s njim. Naposlijetku, on je to obe?ao gospo?i Flowers i sada se bojao da pogazi to obe?anje, poznavaju?i silu koju je duh u stanju da prikupi ukoliko mu to zatreba.

Do kraja semestra Ralph je grozni?avo u?io kako bi završio studij i dobio diplomu na ?emu je insistirala i njegova pokroviteljka. Nije više bilo izlazaka, niti bilo ?ega drugog sve dok nije završio s poslom. Njegov trud se isplatio, ocjene su mu se popravile i položio je sve ispite. On i Ted su se trudili da ne u?ine ništa pogrešno što bi moglo opet naljutiti gospo?u Flowers.

Do kraja aprila stanje u ku?i je bilo opet normalno. Ralph više nije bio nervozan, tako da su on i Ted opet mogli mirno spavati. Znanje da je ispunio želje svoje dobro?initeljke davalo mu je unutrašnji mir i snagu. Me?utim, Ted je uskoro po?eo da se kre?e nizbrdo. Prvo se osje?ao samo umorno, a onda je po?eo sve više da slabi. Jedne ve?eri kad se vratio s posla, u stomaku je osjetio takvu mu?ninu da je morao iznenada da povrati sve što je pojeo tog dana.

Idu?e sedmice svaki dan je bio isti. Budio bi se iscrpljen, mu?io bi se na poslu, pokušavao bi da jede a onda bi no?u povra?ao. Tako, fizi?ki iznuren, nesposoban da zadrži išta u svom stomaku, Ted je neprestano gubio težinu i na kraju obuzela ga je slabost. Nije više bio u stanju da radi i pa je napokon otišao kod doktora. Tamo su mu uradili cijelu jednu seriju analiza kako bi odredili u ?emu je problem, me?utim, svi rezultati su bili negativni. Doktor je Tedu dao neke lijekove protiv mu?nine i poslao ga je ku?i s uputsvom da mu se javi ukoliko se stanje pogorša. Me?utim, stvar je postala još gora. Ted je pokušavao da izlazi na kraj sa svojim radnim obavezama, iako je stalno patio od mu?nine i slabosti. Sve je kulminiralo kad je jednog jutra u o?ajanju sjedio za svojim radnim stolom, pokušavaju?i da se koncentriše. Osjetio je kako ga obuzima jedan iznenadan talas vrtoglavice i borio se da ustane sa stolice. Sljede?a stvar koje je bio svjestan bila je ta da leži u bolni?kom odjeljenju intezivne njege, okružen medicinskim personalom s priklju?enom infuzijom na ruci. Nije se sje?ao kad se onesvijestio, niti se sje?ao puta ka bolnici u kolima hitne pomo?i. Kao kroz maglu, slušao je kako doktor nare?uje da mu se odmah urade još neki testovi. Tokom sljede?a tri dana, Ted je bio podvrgnut cijeloj jednoj seriji medicinskih procedura. Kad je tre?e no?i sjedio zajedno sa svojim roditeljima koji su mu došli u posjetu, doktor je napokon došao da im saopšti rezultate.

“Stvarno ne znamo šta nije u redu s Tedom,” rekao je on gospo?i i gospodinu Rice, izvinjavaju?im tonom. “Ne bih želio da pravim uzbunu ali postoji tu dosta simptoma koji me tjeraju na sumnju da se radi o raku. Ali, ja to još uvijek ne znam. Jedini na?in da budemo sigurni je da napravimo jedan hirurški zahvat za dijagnosti?ke svrhe ili biopsiju. Za to mi treba vaša dozvola.” Ošamu?en ovom viješ?u, Ted je pokušao da prodiskutuje sve mogu?nosti sa svojim roditeljima, me?utim, iako nijedno od njih nije željelo da on ide na operaciju, stanje u kome se nalazilo nije mu ostavljalo neku drugu opciju. Tako se on s oklijevanjem složio s operacijom i doktor ju je zakazao za idu?e jutro. Nakon što su ga roditelji napustili, Ted je ostao da leži u krevetu osje?aju?i se usamljeno i preplašeno. Razmišljao je o doktorovoj sumnji da se radi o raku i pokušao je da prihvati mogu?nost da je suo?en sa bezizlaznom situacijom. Sve njegove nade o budu?nosti strujale su mu kroz glavu kao neki film o izgubljenim šansama. Medicinska sestra je donjela sedative i kako je tonuo u san, tako mu se iznanada pojavila misao o Maji i Dolini sunca. ?inilo se kao da je njena slika visila u zraku ispred njega a njen osmijeh tako spokojan i ohrabruju?, bio je poslednja stvar koje se sje?ao te no?i.

Ujutro u sedam sati u Tedovu sobu je stigao doktor sa dva pomo?nika, što je ovoga malo razbudilo. Doktor je upalio svjetlo a onda se uko?io na vratima, pilje?i bez rije?i u Teda. Pomo?nicima je dao rukom znak da napuste sobu a onda je Tedu što je mogao tiše rekao, “Nemoj se micati. Nemoj ustajati iz kreveta. Posla?u nekoga da ti donese no?nu posudu ukoliko ti je potrebna, ali sta god budeš htjeo, nemoj samo napuštati krevet.” Doktor je izašao natraške iz sobe i zatvorio vrata. Vratio se natrag nakon pola sata sa dva pomo?nika ali su ovaj put nosili hirurške maske i rukavice. Detaljno je pregledao Teda i onda je pozvao laboratoriju da pošalju jednog tehni?ara. Uzeti su uzorci krvi i odneseni a Tedu je naloženo da ostane ležati u krevetu. On je pokušao da dobije neko objašnjenje od doktora ali njegova pitanja su bila ignorisana. Tek nakon par dugih i za Teda zabrinutih sati, doktor se ponovo pojavio. “Dobili smo rezultate,” rekao je Tedu, “ali ?isto ne mogu da vjerujem. Ted, ti imaš hepatitis. Jutros kad sam došao i vidjeo da je tvoja koža dobila zlatno-žutu boju, znao sam o ?emu se radi. “Ali, ono što ne razumijem, to je što smo ve? uradili tri testa na hepatitis i svi rezultati tokom tri poslednja dana su bili negativni. To se jednostavno nije smjelo dogoditi. U svakom slu?aju, sada bar znamo u ?emu je problem s tobom. Dok te budemo lije?ili, mora?eš ležati gore na spratu u karantinu. Mora?eš se odmarati u krevetu najmanje mjesec dana. Ukoliko tada sve bude u redu, onda ?emo mo?i razgovarati o tome da te pustimo ku?i.” Tako je po?eo jedan dugi tretman za ?ije vrijeme je Ted bio izolovan od direktnog kontakta sa ostatkom svijeta. Posjetioci su morali da pri?aju s njim kroz jednu zaštitnu barijeru i to samo nakratko sve dok mu se nije po?ela vra?ati snaga. Ralph mu je ?esto dolazio u posjetu i rekao mu je da se dogovorio sa svojom djevojkom da i ona spava u njegovoj ku?i, tako da ne bude sam. “Do kraja semestra su ionako ostale samo dvije sedmice,” rekao mu je Ralph, “i ona je pristala da se preseli kod mene dok se ispiti ne završe.”

Mjesec dana oporavka je napokon prošao i Tedu se zdravstveno stanje bilo dovoljno poboljšalo da je mogao pre?i kod roditelja za sljede?a tri mjeseca oporavka. Ralph je bio jedan od njegovih prvih posjetilaca tamo i saopštio mu je da je napokon završio svoj magisterijum. “Tako, sada sam to sve ostavio iza sebe,” smiješio se, “I spreman sam za sve što me sada ?eka. Jedina stvar koja me sada interesuje, druže moj, to je kada ?eš biti u stanju da se vratiš natrag u moju ku?u. Sada izgledaš prili?no dobro, pa šta misliš? Onu tvoju staru sobu sam lijepo sredio i ona je sada spremna da se useliš u nju kad god poželiš. Ti mi stvarno nedostajes, druže.”

“Ne znam,” Ted je oklijevao. “Da li misliš da je to stvarno dobra ideja?” “Naravno,” rekao je Ralph. “Stvarno želim da se vratiš natrag. Bilo je lijepo to što je moja djevojka mogla da bude samnom kako bi me sprije?ila da poludim, ali ona ne može više da ostane tamo. Pored svega, stvarno mi nedostaješ. Ne samo meni, nego svima. Ali rekao sam im, nema velikih i bu?nih žurki sve dok se sto-posto ne oporaviš. A onda ?emo opet po?eti sa zabavom, šta misliš?” “Zar se ne sje?aš šta mi je gospo?a Flowers rekla?” Ted je podsjetio svog prijatelja. “Ona mi je rekla da se nakon moje bolesti ne?u vra?ati natrag.” “Da, sje?am se,” Ralph je klimnuo glavom, “ali, dovraga, sada više ne znam da li da uopšte vjerujem u to, da se ta stvar stvarno desila.”

Ted ga je upitno pogledao a Ralph je slegnuo ramenima. “Pa, dobro,” rekao je na kraju, “ako se ne budeš vratio, onda sumnjam da ?u tamo ostati sam da živim. Nisam oduševljen da živim sam na jednom takvom mjestu. Mjestu kao što je ku?a gospo?e Flowers, potreban je smijeh i razonoda. Mislim da ?u oti?i malo do Atlante da posjetim neke prijatelje tamo, pa ?emo popri?ati o svemu kad se vratim. Doduše, stvarno bih volio kad bi se mogao vratiti natrag. Mogao bih ?ak da zapo?nem i doktorat. Dobro, u svakom slu?aju nemoj zaboraviti da tamo možeš jeftino živjeti a vjerovatno ne želiš da ostaneš zauvijek s roditeljima. Ted, želim da razmisliš još jednom o tome.” “Ali gospo?a Flowers je bila u pravu kad mi je rekla da ?u se razboljeti,” usprotivio se Ted, “a poslije onoga kroz šta smo prošli na godišnjicu njene smrti, mislim da bi je trebali ozbiljno uzeti.” “Da li stvarno vjeruješ u ono što ti je rekla?” pitao ga je Ralph. “Zar ne misliš da je to sve mogla biti samo jedna halucinacija ili nešto sli?no?” “Ne znam,” odgovorio mu je Ted. “Mora?emo sa?ekati dok se ne vratiš, pa ?emo vidjeti.” Ralph je ovaj put popustio i ostavio Teda da se odmara. Otišao je u Atlantu da provede tamo sljede?i mjesec a kada se vratio imao je iznena?uju?e vijesti.

“Ne?eš ovo vjerovati,” rekao je. “Kad sam bio u Atlanti, ponovo sam se povezao sa jednom mojom bivšom djevojkom koja se upravo razvela i super smo se provodili. Ona je poželjela da opet budemo zajedno i ja sam se složio s tim. Selim se u Atlantu. Ve? sam dobio tamo posao, jedan stvarno dobar posao. Tako, sve što sada treba da uradim, to je da kontaktiram ljude iz one crkve gospo?e Flowers’ i da im kažem da sam spreman za prodaju ku?e.”

“?estitam ti!” rekao mu je Ted s osmijehom. “Zna?i, sve ispalo dobro? A gospo?a Flowers je nakon svega bila u pravu. Ona je rekla da trebaš da se posvetiš svom životu a kako se ?ini, to je ono što i radiš. Uh, ?ini mi se da je ona znala o ?emu je pri?ala?” “Da,” Ralph se složio, “pretpostavljam da je tako. Ko bi samo znao?” “Da,” Ted je ponovio, “ko bi znao?”

Bilo mu je drago za Ralpha ali nije mogao da ne misli o tome kako ?e on sam normalizirati svoj vlastiti život. A žarko se nadao i tome da je poslednji put vidjeo nekog od duhova. Njegovi susreti s prikazom Tetke Djemime i sa duhom gospo?e Flowers, uprkos njihovoj misterioznoj svrsi kojoj su trebali poslužiti, ostvarili su bar dvije stvari. Sada je Ted znao da je svijet duhova stvaran na neki nepojmljiv na?in ali ga je to njegovo blisko znanje o tome plašilo i stvaralo mu je jedan osje?aj nelagodnosti.
 

Stranica 13 od 24 Sve stranice