Život između smrti i ponovnog rođenja 6/16
Život između smrti i novog rođenja
Munich, 28 studeni 1912

Prekjučerašnje predavanje o uvjetima između smrti i novog života pokazuje kako tijesno je cijelo čovjekovo biće povezano s univerzalnim životom u kozmosu. Zaista su samo za vrijeme ovog zemaljskog života ljudska bića fiksirana za jedno mjesto, zauzimaju mali prostor, dok su tijekom perioda između smrti i novog rođenja dio planetarnog sustava a, kasnije nakon smrti, čak i svijeta iza planetarnog sustava. U svom razvoju između rođenja i smrti ljudska bića su izraz mikrokozmičke slike makrokozmosa, dakle između smrti i novog rođenja ona su makrokozmička; ona su prelivena u makrokozmos. Ona su makrokozmička bića, i moraju iz makrokozmosa povući snage potrebne za novu inkarnaciju.

Za vrijeme prvog perioda poslije smrti čovjek još nosi ljusku zemaljskog života oko sebe. On je povezan s onim što mu je dao zemaljski život i mogao s njim napraviti. Ovaj period je posebno blizu potrebama i interesima srca. Okultna vizija promatra nekog tko je napustio fizički plan prije relativno kratkog vremena u sferi kamaloke, koja se prostire u makrokozmičkom smislu do orbite Mjeseca. Čovjekova duša i duh su se proširili na takav način da on boravi u cijeloj sferi Mjeseca. Za vrijeme ovog perioda on još nije razdvojen od zemaljskog svijeta. Želje, prohtjevi, interesi, simpatije, antipatije koje je prethodno formirao vuku ga natrag u zemaljski svijet. Tijekom perioda kamaloke on je zatvoren unutar atmosfere vlastite astralne prirode stečene na Zemlji. Još želi imati ono što je želio imati na Zemlji. Zanima se za stvari koje su ga zanimale na Zemlji. Smisao ovog perioda kamaloke je da može odbaciti ove interese, i utoliko što su zavisni o fizičkim organima, a to je točno za sva čulna zadovoljstva, oni ne mogu biti zadovoljeni. Postepeno se odvikne od njih upravo zato jer ne mogu biti zadovoljeni. Razumljivo da se to odnosi na individualnost čovjeka u najužem smislu, dijelu astralnosti ljudskog bića koje treba biti uništeno, uklonjeno.

U još jednom pogledu čovjek nosi svoje zemaljske veze sa sobom u kamaloku, jer bića ili događaji s kojima će se tamo susresti zavise od prirode njegova unutarnjeg života, dispozicije njegove duše. Na primjer, razmotrimo čovjeka koji ide kroz vrata smrti i drugog s kojim je imao bliske veze koji je kroz vrata smrti prošao nešto ranije. Oboje su u kamaloki i mogu se naći. Okultno istraživanje pokazuje da se čovjek ne bavi samo vlastitim razvojem — procesom rješavanja svojih želja i interesa, na primjer — već je ubrzo nakon smrti, nakon kratkog embrijskog perioda sna, ujedinjen s onim individualnostima s kojima je bio usko povezan na Zemlji. Ipak, govoreći općenito, mala je mogućnost da čovjek nađe sve one koji su s njim u kamaloki. Prostorni i vremenski odnosi, posebno prostorni, tamo su sasvim različiti. Nije da ne pristupa takvim bićima. Čovjek im može doći blizu ali ih ne primijetiti pošto se percepcija tamo rađa iz bliskosti veze u životu. Dakle, kratko nakon smrti u periodu kamaloke, čovjek se nađe u okruženju onih s kojima je bio usko povezan u životu, i tako u početku teško da bilo koje drugo biće dođe u obzir. Odnosi nakon smrti su još u skladu s onim što smo prije bili razvili. U kamaloki povezani smo s drugima upravo na isti način kao što smo bili na Zemlji osim što ne možemo napraviti ono što je ovdje još moguće, to jest, promijeniti odnos. To ostaje kako je bilo na Zemlji. Ovdje možemo razviti mržnju za nekoga koga smo jednom voljeli, ili ljubav za nekog koga smo jednom mrzili. Možemo težiti promjeni našeg odnosa. To u kamaloki nije moguće.

Recimo da dođemo nasuprot osobe koja je umrla prije nas. Na početku se osjećamo povezani s njom na način koji odgovara zadnjem odnosu koji smo s njom imali na Zemlji. Tada, kao što znate, živimo unatrag u vremenu. Ako smo prije imali drugačiji odnos, to se ne može umjetno napraviti. Moramo mirno živjeti unatrag i dosegnuti odgovarajući period vremena gdje ponovno možemo doživjeti odnos koji smo prije imali s njom. Ovo se opet ne može promijeniti. To se izražava onako kako je bilo na Zemlji.
Možete biti spremni zamisliti da je to iznimno bolno iskustvo, i to je u izvjesnom smislu točno. To je kao da se želimo pomaknuti, ali smo prikovani za tlo. Osjećamo se duhovno ograničeni odnosom koji je uspostavljen na Zemlji. Osjećamo doslovno stanje prinude. Naravno, ako je ovo stanje prinude dovoljno jako, odnos će biti bolan. Sada da bi ispravno shvatili ovo stanje i osjetili ga iz srca, ne smijemo samo misliti da je bolno. U mnogim pogledima je tako ali mrtvi nisu svjesni samo bolnog aspekta. Oni su zasigurno svjesni da su ovi uvjeti neophodni, i da bi izbjegavanje ovakve boli samo značilo stvarati buduće prepreke na njihovom putu.

Što se događa kao rezultat ovog procesa? Zamislite da nakon smrti doživljavamo odnos koji smo s drugom osobom formirali u životu. Kroz fiksno zurenje naše percepcije, kroz doživljaj odnosa, u našoj duši se oblikuju snage, u početku u njihovim duhovnim prototipovima. One su potrebne tako da nas naša karma može ispravno voditi u budućnost, tako da se možemo naći zajedno s drugom osobom u slijedećoj inkarnaciji na takav način da može doći do karmičkog poravnanja. Snage neophodne za to karmičko poravnanje zavaruju se zajedno tehnički, takoreći.

Za početak, mrtvi teško mogu dovesti do bilo kakve promjene u njihovom okruženju, a ipak se povremeno za to javi instinktivna težnja. Neispunjene želje stječu veliki značaj ali najviše one koje u životu ne dolaze uvijek na površinu svijesti. U vezi toga iznimno je važno obratiti pažnju na slijedeće. U svakodnevnom životu na fizičkom planu svjesni smo naših simpatija i od njih pravimo mentalne predstave, također, ali ispod toga leži podsvijest. Ona se ne uzdiže snažno u našu gornju svijest, u pravu ego-svijest. Kao rezultat, nešto nepotpuno uzdiže se u svijest ljudskog bića. Zaista, mi teško da ikad živimo kao potpuno svjesno biće u životu. Naš duševni život je iznimno složen. Čovjek je rijetko stvarno svoj. Može se dogoditi da zbog predrasuda, indolencije ili nekog drugog razloga, čovjek u svojoj uobičajenoj svijesti ima jaku odbojnost ili čak mrzi nešto, dok u njegovoj podsvijesti postoji snažna težnja baš za tim što mrzi u svojoj gornjoj svijesti. Nadalje, duša često pokušava sebe obmanuti u ovakvim stvarima.

Uzmimo za primjer. Dvoje ljudi žive zajedno. Jedno dođe do antropozofije i oduševljeno je s time, drugo ne dijeli taj entuzijazam. U stvari, što prvi više postaje zainteresiran za antropozofiju, drugi više bjesni protiv duhovne znanosti i kleveće je. Sada je moguće slijedeće, jer je ljudski duševni život kompliciran. Onaj koji kleveće antropozofiju postao bi nakon nekog vremena sam antropozof ako njegov prijatelj ili osoba povezana s njim nije postala antropozof. Onaj koji živi s njim prepreka je da on postane antropozof.
Ovo se zasigurno može dogoditi. Onaj koji kleveće antropozofiju, iznoseći svakakve stvari protiv nje pri svojoj ego-svijesti, može imati najjače težnje prema njoj u svojoj podsvijesti ili astralnoj svijesti. Zaista, što više kleveće duhovnu znanost jače su njegove želje za njom. Može se sasvim dogoditi da čovjek kleveće one stvari u svojoj gornjoj svijesti koje se sve jače javljaju u njegovoj podsvijesti.

Smrt, međutim, transformira neistine u istine. Tako možemo promatrati ljudsko biće kako prolazi kroz vrata smrti koje je iz indolencije ili sličnih razloga klevetalo duhovnu znanost, a ovo je primjenjivo na mnoge druge stvari, kako nakon smrti doživljava duboke težnje kojih nije bilo svjesno za vrijeme života. Tako možemo promatrati ljudska bića prolazeći kroz vrata smrti koja očito ne pokazuju želju za neku određenu stvar, i u kojima se, ipak, nakon smrti javlja najjača želja za tim. Tijekom naših iskušenja u periodu kamaloke je dakle beznačajno da li su naše želje, prohtjevi ili strasti prisutni u našoj gornjoj ego-svijesti ili borave u našoj astralnoj podsvijesti. Oboje radi kao gorući faktor nakon smrti, ali one želje i prohtjevi koje smo tijekom života prikrivali čak su i aktivnije nakon smrti.

Treba imati na umu da zbog same prirode duše sve što je povezano s njom će, u svim okolnostima, napraviti utisak na nju. Pažljivo je bilo istraženo slijedeće i dobro je ako uzmemo primjer u vezi antropozofije. Pretpostavimo da dvoje ljudi živi na zemlji zajedno. Jedan od njih je žarki antropozof, drugi ne želi čuti za duhovnu znanost. Sada pošto je duhovna znanost u njegovom okruženju, ovaj drugi ne ostaje bez utjecaja od nje na njegovo astralno tijelo. Stvari od priličnog značaja i kojih nismo svjesni stalno se događaju našim dušama. One rade duhovnim putem i postoje utjecaji koji transformiraju naš duševni život.

Dakle teško ćemo naći nekoga tko je živio u okruženju antropozofa, koliko god je tvrdoglava njegova opozicija, koji u svojoj podsvijesti ne pokazuje sklonost prema duhovnoj znanosti. Upravo se među oponentima antropozofije nakon smrti može naći manifestirana sfera želja strastvenih težnji za duhovnom znanošću. To je zašto je praksa koja je unutar nas postala uobičajena dokazala da je tako blagotvorna za mrtve, odnosno, čitati onima koji tijekom života nisu željeli primiti mnogo antropozofije. To se pokazuje iznimno korisno za duše o kojima se radi. To treba raditi živo predstavljajući lice osobe koja je umrla kakvo je bilo u zadnjem periodu života na Zemlji. Tada se uzme knjiga i mirno ide od rečenice do rečenice s mislima usmjerenim prema mrtvoj osobi kao da sjedi ispred. Ona će to objeručke primiti i mnogo dobiti s tim.

Ovdje dolazimo do točke gdje antropozofija ulazi u život na praktičan način. Ovdje se materijalizam i duhovnost ne samo teoretski sudaraju već kao stvarne sile. U stvari, pomoću duhovnosti stvoreni su mostovi komunikacije između ljudi bez obzira da li su živi ili mrtvi. Pomoću aktivnog duhovnog života možemo pomoći mrtvima na ovaj ili mnoge druge načine o kojima ćemo govoriti kada bude prilike.

Ako ne stojimo unutar duhovnog života, međutim, rezultat nije samo nedostatak znanja. To također znači da boravimo unutar ograničenog prostora egzistencije zaokruženog jedino fizičkim svijetom. Materijalistički sklona osoba odmah gubi vezu s onim tko je prošao kroz vrata smrti. To pokazuje kako je važno za jedan svijet da radi u drugom. Ako se, na primjer, mrtva osoba, koja ima jaku težnju da nauči nešto od duhovne mudrosti, mora suzdržati od te želje, to će joj ostati teret. Uglavnom, može biti moguće, premda je čak i u kamaloki to malo vjerojatno, da će susresti drugu osobu koja je umrla i sa kojom je na Zemlji imala takvu vezu da će iz same prirode odnosa naći neko ograničeno zadovoljenje. U stvari je to teško zamisliti u usporedbi s značajnom uslugom i djelom milosrđa koje živi mogu izvršiti za mrtve.

Razmotrite situaciju jednog umrlog. On ima neku intenzivnu želju. U periodu nakon smrti ta želja ne može biti zadovoljena pošto je ono što nosimo u duši nepromjenjivo utvrđeno, ali sa Zemlje može teći struja u ovu inače fiksiranu težnju. To je u stvari jedini način na koji se stvari koje se odvijaju u našoj duši mogu promijeniti. Prema tome, tijekom prvog perioda nakon smrti, doživljaji mrtve osobe mnogo zavise o vrsti duhovnog razumijevanja koja se otkriva kod živih koji su bili blisko povezani s njom.

Djelujući u skladu s onim što se može naučiti kroz duhovnu znanost, u životu se mogu formirati sasvim različite veze, veze koje rade iz jednog svijeta u drugom. U vezi ovog još nema mnogo napretka, posebno u pravljenju antropozofije živom snagom. Toliko toga još treba napraviti u razvoju antropozofije tako da izniknu prave snage. Dobro se prema tome upoznati s istinama duhovne znanosti i zatim usmjeriti cijeli život u skladu s njima. Ako bi antropozofija bila shvaćena u ovom dubljem smislu, pulsirala bi kao krv života i bilo bi manje rasprava i nesloga u svijetu o duhovnim teorijama. Trebamo zapamtiti da je ne samo naša egzistencija na zemlji već cijeli život čovječanstva transformiran kroz duhovnu znanost. Kada antropozofija postane, putem razumijevanja ideja, više stvar srca, ljudi će djelovati i ponašati se u duhu antropozofije, da kažem trivijalno. Tada će se ovakve međusobne veze javljati sve češće.

Sada moramo načeti stvar koja nije tako lako prihvatljiva, iako se to može shvatiti ako se zaroni u to. Čovjekovo znanje na fizičkom planu je iznimna zabluda. To je zaista velika obmana jer na fizičkom planu ne zna više od činjenica i veza koje promatra. Dok je za obične matematički nastrojene znanstvenike ovo sve što jest i kraj svega onoga što on naziva stvarnost, to predstavlja samo sitnicu duševnog života.

Dat ću vam očito paradoksalan primjer. Bez sumnje se sjećamo Schopenhauerovih riječi da se istina mora crvenjeti jer je paradoksalna. Čovjek je svjestan činjenica i kombinira ih intelektualno. On zna, na primjer da je sati sedam i trideset. Izlazi iz kuće i prelazi ulicu. U osam sati je negdje došao. To zna pomoću čulne percepcije, preko intelektualnog kombiniranja, ali u većini slučajeva ne shvaća zašto nije otišao iz kuće dva ili tri minuta kasnije nego je namjeravao. Malo ljudi će brinuti o takvoj činjenici kao što je odlazak par minuta prije ili poslije. Ipak, to može biti značajno.

Uzeti ću groteskni primjer, ali primjeri ovakve vrste u minijaturi stalno se događaju u životu, čovjeku koji tri minute kasni. Da je napustio kuću točno bio bi pregažen i ubijen, i nije ubijen pošto je tri minute kasnio. Nije vjerojatno da se događaji dogode na ovaj groteskni način, a ipak se cijelo vrijeme pojavljuju na više-manje ovakav način, ali ljudi ih nisu svjesni. Čovjek je krenuo tri minuta kasnije, i baš kao što je točno da bi bio mrtav da je napustio kuću točno u osam sati, točno je i da je sada živ. Njegova karma ga je spasila od smrti jer je krenuo tri minuta kasnije. Sada ovo može izgledati nevažno, ali nije tako. U stvari, osoba je indiferentna prema ovakvom događaju u mjeri u kojoj nije svjesna prave stvarnosti. Kada bi znala, ne bi više bila indiferentna.

Da ste bili svjesni činjenice da bi bili mrtvi da ste izašli točno ne bi bili ravnodušni prema tome. To bi u stvari napravilo duboki utisak na vas i duboki utjecaj bi zračio u vašu dušu kao rezultat te svjesnosti. Trebate se samo sjetiti značaja ovakvog događaja za naš duševni život kada se ovakav događaj stvarno dogodi. Ali zar to nije jednako kao reći da stalno idemo kroz život čvrsto zatvorenih očiju? To je u stvari točno.

Čovjek zna što se vani događa ali nije svjestan o tome što bi mu se dogodilo da su se stvari odvijale samo malo različito. To znači da je znanje o različitim mogućnostima uskraćeno od njegove duše. Duša živi indiferentno, bez obzira da li će znanje o raznim mogućnostima skrhati ili uzdići našu unutarnju svjesnost. Čovjek zna samo sitnice o postojećim vezama. Zna jedino do čega dolazi zbog okolnosti. Kao rezultat, život duše je siromašan, i ono što bi inače bilo izraženo to nije. Možda ne bi dali ovakvu naizgled paradoksalnu izjavu ako to ne bi bilo zbog činjenice da ne obraćamo pažnju na istraživanja života poslije smrti. Među mnoge stvari koje se javljaju u duši moramo uključiti i ono što je upravo opisano. Nakon smrti se mnoge stvari pojavljuju živo ispred duše o kojima nije ni slutila da ste u tim trenucima bili u opasnosti za život ….. u to i to vrijeme odbacili ste svoju sreću ….. ovdje ste bili lijeni, i da niste bili ležerni mogli ste napraviti nešto dobro. Nakon smrti se suočavamo s gomilom stvari koje nismo zapazili. Ono što se čini smiješno nakon smrti postaje stvarnost. Pojavljuje se cijeli svijet kojeg u životu nismo bili svjesni.

Zar stvari o kojima smo govorili nisu stvarno tamo? Uzmimo opet primjer u kojem smo krenuli tri minuta kasnije nego smo namjeravali, i time smo izbjegli smrt. Toga nismo svjesni. Materijalista činjenicu da nešto nismo znali gleda kao nevažnu. Inteligentna osoba ne pridaje nepotrebnu važnost činjenici da nešto znamo ili ne zato jer shvaća da su stvari jednostavno tamo bili ih mi svjesni ili ne. Djelovanje i opozicija sila je bila tamo a tako i mi. Svi pripremni uvjeti za našu smrt su bili prisutni. Sile su radile jedna prema drugoj. Prošle su blizu, i ipak se približile jedna drugoj. Ima mnogo ovakvih slučajeva u životu. Nešto je stvarno tamo. Mi to ne percipiramo, ali je svejedno oko nas.

Ako u našem sadašnjem ciklusu evolucije ljudi stalno stječu razumijevanje za duhovni svijet, stvari koje ne mogu postojati za čulnu percepciju ali su ipak u našem okruženju raditi će na nama na određeni način. To nas vodi do iznimno zanimljive činjenice. Pretpostavimo da se događaji dogode kako je opisano, i da smo izbjegli smrt jer smo tri minute kasnili. To na materijalista neće ostaviti bilo kakav utisak. Ali u čovjeku koji postepeno otvara razumijevanje u svom srcu za ovakve veze biti će promjena.
Zapamtite da je razvoj antropozofije tek samo početak. Ako je netko razumio i živio u antropozofiji, ne samo sakupio vanjsko razumijevanje već stvarno živio s njom sa srcem i umom, tada će njegov doživljaj biti različit. On je mogao krenuti tri minute kasnije, tako izbjeći smrt, ali u trenutku kada je smrt mogla udariti da su okolnosti bile drugačije, on će unutar sebe osjetiti nešto što će se manifestirati kao osjećaj za različite mogućnosti. To će biti rezultat kada antropozofija postane krv života duše.

Što će se dogoditi kada mi postepeno otvorimo ovakve osjećaje, kada ljudska priroda usmjerava sebe prema duhovno znanstvenom razumijevanju? Trenutci u kojima nam se nešto moglo dogoditi na kratko vrijeme nas podižu u neku vrstu medijumskog stanja za vrijeme kojeg možemo pustiti da duhovni svijet zasja u našoj svijesti. Ovakvi trenutci mogu biti iznimno plodonosni kada osoba svjesno zna nešto od djelovanja mrtvih na njoj. Trenutci kada se događaji koji se nisu dogodili doživljavaju na opisani način bude impresije iz duhovnog svijeta. Cijela čudna oblast svijeta suptilnih čula otkriti će se u onima koje privlači antropozofija.

Čovječanstvo evoluira, i samo tupa osoba će podržavati da je ljudska rasa uvijek bila obdarena istim duševnim snagama.

Duševne snage se mijenjaju, i premda je ispravno reći da je današnji čovjek primarno opremljen za vanjsku percepciju prema kojoj radi s svojim mišljenjem, jednako je točno da će kroz iskustva kakvo je bilo opisano on evoluirati u period gdje će se razviti duševno-duhovne snage. U tom smislu, također, imamo mogućnost da duhovna znanost postane stvarna sila koja se kreativno miješa u život. Ranije smo razmotrili kako utjecaji sa fizičkog plana mogu biti izvršeni na život poslije smrti, a sada smo vidjeli gdje se mogu kreirati vrata i prozori tako da se doživljaji mrtvih mogu percipirati ovdje u zemaljskom životu. Želio sam vam također dati i ideju kako se pojavljuju mogućnosti za uspostavljanje komunikacije između dva svijeta.

Između mnogih stvari koje se mogu kazati o životu između smrti i ponovnog rođenja, a mi ćemo ih upoznavati kako vrijeme ide, ovo ću danas samo spomenuti. Za vrijeme života između smrti i novog rođenja vidimo da esencijalno tri snage — mišljenja, osjećanja i volje ili želje — dolaze do izražaja u duši. Snage mišljenja ili intelekta izražavaju se na takav način da je naša svijest ili jasna ili maglovita; snage osjećanja u tome da smo više ili manje osjećajni ili bešćutni, više ili manje religiozni ili nereligiozni u našem držanju; snage volje i želje u tome da su naša djela više ili manje egoistična. Tako ove tri vrste sila ističu sebe. Svaka od ovih duševnih snaga ima različito značenje za život nakon smrti.

Razmotrimo intelektualne snage. Kako nam one pomažu nakon smrti? One pomažu izraziti naše svjesno iskustvo perioda između smrti i novog rođenja posebno jasno. U stvari, što više nastojimo misliti jasno i vjerno tijekom naše fizičke egzistencije, što su veći naši napori da steknemo pravo znanje o duhovnim realitetima, svjetlija i jasnija će biti naša svijest između smrti i novog rođenja.
Govoriti ću ovdje sasvim konkretno. Čovjek, na primjer, koji je neistinit u svojim intelektualnim kvalitetama, kojem nedostaje interesa za stjecanje pravog znanja o uvjetima koji su u duhovnom svijetu, naći će da, premda se svijest razvija, polako postaje zamagljen. Premda se može činiti čudno, ovo zamagljenje svijesti nakon smrti uzrokuje da prođemo određeni period brže. Brže prolazimo kroz duhovni svijet što smo više uspavani. Ako je, prema tome, čovjek tup u svom intelektu, premda će neko vrijeme zadržati svijest, neće je moći održati iza izvjesne točke. Njegova zatupljenost dovesti će do uvjeta sumraka, i od tada nadalje njegov će život u duhovnom svijetu prolaziti brzo i relativno brzo će se vratiti u fizičko tijelo.

Različito je sa snagama volje i želje. One nam pomažu da iz okruženja makrokozmosa između smrti i ponovnog rođenja povučemo jake ili slabe sile koje su potrebne za izgradnju naše slijedeće zemaljske egzistencije. Čovjek koji u ove makrokozmičke uvjete uđe s nemoralnim duševnim držanjem neće moći privući snage koje su esencijalne za ispravnu izgradnju astralnog i eteričkog tijela, koja će tada biti osakaćena. To dovodi do boležljivosti ili slično. Dakle to je moral što daje sposobnost povlačenja snaga iz viših svjetova za slijedeću inkarnaciju. Intelektualnost i moralnost su usko povezani s onim što čovjek postaje kao rezultat boravka u nadosjetilnom svijetu između smrti i ponovnog rođenja.

Snage srca i osjećaja, najdublje snage u ljudskoj duši, dolaze pred nas nepristrano u odgovarajućem periodu između smrti i novog rođenja. One su izvan nas. To je značajno. Onaj tko je sposoban za ljubav i suosjećanje živi kroz svoj život između smrti i novog rođenja okružen slikama koje predstavljaju život i sreću koja odgovara mjeri njegovog suosjećanja. To dolazi pred dušu kao njeno okruženje. Slike mržnje dolaze pred onog tko je mrzio.

Na određenom stupnju perioda između smrti i novog rođenja promatramo kao vanjske kozmičke slike ono što smo u našem najdubljem biću. Nema boljeg slikara od ovih snaga, i nakon smrti je nebeski svod ispunjen s onim što mi stvarno jesmo u srcu i umu. Promatramo ovu najdublju živu sliku baš kao što ovdje na Zemlji promatramo nebeski svod svemira. Tako između smrti i novog rođenja imamo nebeski svod, i on ostaje s nama. To je uvjetovano s tim da li smo primili Misterij na Golgoti u najdubljoj dubini naše duše u prije naznačenom smislu kao što je izraženo u riječima Sv. Pavla, “Ne JA već Krist u meni.” Ako doživljavamo Krista u nama, tada imamo mogućnost tijekom naše Sunčeve egzistencije doživjeti u okolnom slikovnom svijetu Akashi Krista u Njegovoj najčudesnijoj formi, u Njegovoj manifestiranoj slavi, kao element u kojem živimo i boravimo. Ova misao ne mora imati samo egoističko značenje. Može također biti objektivnog značaja jer je u našoj daljnjoj egzistenciji ova raširena slika ponovno uzeta u dušu i donesena dolje u našu slijedeću inkarnaciju. Kao rezultat, mi ne samo da pravimo sebe boljim ljudskim bićima, već također boljom snagom u evoluciji Zemlje.

Dakle napori koje radimo da transformiramo naše snage srca intimno su povezani s našim sposobnostima u idućem životu, i vidimo tehniku koja je na djelu u transformiranju snaga našeg srca u veliku kozmičku panoramu, kozmički nebeski svod između smrti i novog rođenja koji je tada ponovno inkorporiran u naše biće, dajući nam veće snage nego prije. Dakle sveukupni proces jačanja je rezultat činjenice da u periodu između smrti i novog rođenja promatramo ono što je iznutra proživljeno u životu.

Ponovno smo razmatrali stvari velike važnosti u odnosu prema uvjetima egzistencije između smrti i novog rođenja. Oni su značajni jer na Zemlji mi nismo ništa drugo osim onog što je život između smrti i novog rođenja od nas napravio. Nadalje, ako ih ignoriramo, moći ćemo sve manje steći pravo znanje o našem vlastitom biću. Ako ignoriramo uvjete postojanja između smrti i novog rođenja, nećemo biti sposobni za pravo djelovanje i mišljenje u vremenima koje dolaze. Ove studije su dio šire materije koja se može spomenuti u odnosu prema životu između smrti i novog rođenja. Želio sam početi sa sadržajem koji će sve više postati supstanca duhovne znanosti.

Stranica 6 od 16 Sve stranice