Život između smrti i ponovnog rođenja 12/16
Veza između fizičkog i nadčulnog svijeta
Munich, 10 ožujka 1913

U materijalističkim krugovima trenutno je u uporabi fraza koja, premda sasvim razumna s vanjskog aspekta, izgleda potpuno drugačije kada se gleda u svijetlu duhovne znanosti. Prevladavala je u vrijeme kada je cvjetao teorijski materijalizam i stekla je široku popularnost. Ipak, ta fraza se čak i danas koristi: Pod pretpostavkom da postoji život nakon smrti ne trebamo se brinuti oko toga sve dok tamo ne dođemo jer kada prijeđemo prag smrti vidjet ćemo što će biti. Kao i za našu fizičku egzistenciju, dovoljno je uroniti u nju, i možemo se nadati, ako zaista postoji život iza, da smo samim time adekvatno pripremljeni da tamo uđemo.

U svijetlu nadosjetilne spoznaje sposobne promatrati oblast u koju čovjek prijeđe između smrti i ponovnog rođenja, ovakav način govora je čista besmislica. Kada prijeđemo prag smrti mi smo, u početku, zaokupljeni ostacima, sjećanjima i vezama našeg zadnjeg zemaljskog utjelovljenja. Jer desetljećima tijekom prvih stupnjeva nakon smrti, pojedinac gleda natrag u retrospektivi smisao svoje zadnje inkarnacije. On je još uključen u ono što je ostalo u njegovom astralnom tijelu kao sile iz zadnjeg zemaljskog života ali sve više ulazi u sferu koju smo u prethodnoj prigodi opisali s kozmičkog aspekta. On postepeno ulazi u oblast gdje dolazi u kontakt s bićima viših hijerarhija. Čovjek mora susresti ova bića jer mu to omogućava da prikupi sile koje treba kada kasnije, preko rođenja, opet ulazi u fizičku egzistenciju.

Ljudsko biće treba donijeti sa sobom dvije stvari koje su bile razrađene i osnažene između smrti i ponovnog rođenja. Mora donijeti sa sobom snage koje mu, kada se jednom povezao sa strujom nasljednosti, omogućuju da plastično oblikuje svoj tjelesni oblik iznutra prema vani za mnoge godine koje dolaze, da bi tjelesna konstitucija mogla biti potpuno prilagođena individualnosti koju je prenio iz prethodnih zemaljskih života. Ono što smo dobili putem predaka u fizičkoj nasljednoj struji odgovara individualnosti samo toliko koliko smo privučeni mješavinom unutar struje nasljeđivanja, takoreći, koja se javlja zbog prirode naših predaka. Čovjek je privučen potencijalima unutar fizičke nasljedne struje, ali ono što prima kao svoje vanjske korice prolazeći kroz rođenje, prvo treba biti oblikovano u finijim aspektima. To je moguće pomoću izvanredno složene strukture sila koju nosi sa sobom od duhovnom svijeta i prima u takvom obliku da neki određeni hijerarhijski poredak daruje ove, drugi one, snage. Da bi to izrazili na slikovit način mogli bi reći, čovjek između smrti i ponovnog rođenja prima od bića viših hijerarhija one darove koji mu trebaju da bi svojoj individualnosti prilagodio ono što je dobio pomoću nasljednosti.

To je jedan aspekt koji moramo uzeti u obzir u inkarniranom ljudskom biću. Drugi je da čak i ako ostaje nesvjestan toga, mora raditi na razradi i oblikovanju svoje sudbine. Mnogo toga što se u životu čini kao slučajnost u stvari je uvjetovano pomoću sila koje je stekao između smrti i ponovnog rođenja i koje omogućavaju da u životu dođe upravo do onoga što leži u njegovoj karmi. To ukazuje kako čovjek prima darove od bića hijerarhija koja susreće između smrti i novog rođenja.

Nadosjetilna percepcija potvrđuje da ljudska duša može putovati kroz oblast između smrti i novog rođenja na dvostruki način. Za dušu je moguće da luta kroz oblast viših hijerarhija kao da posrće u tami bez da je sposobna primiti odgovarajuće darove od viših hijerarhija zbog unutarnjih sklonosti. Da bi primio darove od viših hijerarhija između smrti i ponovnog rođenja treba moći promatrati, svjesno se suočiti s tim bićima. Slikovito govoreći, netko može lutati u tami, bez svijetla (duhovnog svijetla, naravno) kroz ovu oblast, kroz doživljaje koje bi trebao imati u prisutnosti bića viših hijerarhija.

Putovanje se može izvršiti i na takav način da, u skladu s potrebama naše karme, darovi budu osvijetljeni tako da ih primimo na pravi način. Svijetlost koja osvjetljava tako da kroz oblast viših hijerarhija ne tapkamo u mraku ne može nikako biti upaljena kada smo jednom prošli kroz vrata smrti, ukoliko je ne donesemo sa sobom preko vrline osjećaja i misli prema višim svjetovima koje smo razvili na Zemlji. Mi je sami moramo pripremiti u ovom životu prije naše fizičke smrti. Svijetlo je pripremljeno pomoću misli i osjećaja koje usmjeravamo, makar samo privremeno, prema nadosjetilnim svjetovima. To svijetlo može sijati samo od nas samih — svijetlo koje nam omogućava proći kraj bića viših hijerarhija tako da nam ona mogu ispravno uručiti darove, tako da ne propustimo dohvatiti ono što trebamo primiti.

Dakle vidimo da je izreka da možemo čekati bez da se bavimo nadosjetilnim svijetom sve dok ne umremo potpuno neistinita. To je apsolutno neispravno zbog načina na koji nam hijerarhije pristupaju. Da li ćemo se susresti s njima tako da možemo primiti snage koje trebamo za slijedeći život zavisi od naše sposobnosti da osvijetlimo određeno područje duž našeg putovanja između smrti i novog rođenja. Ostajemo u tamo ako smo poricali ili se potpuno okrenuli od ideje o duhovnom svijetu do trenutka fizičke smrti.

Prihvaćeno gledanje može se činiti vjerodostojno, ali u svijetlu viših svjetova to više nije valjano. Nadosjetilna percepcija često otkriva da osoba koja se propustila zanimati za više svjetove, koja se od njih okrenula i živjela s mislima i osjećajima ekskluzivno usmjerenim prema fizičkom svijetu, ide kroz tamu i propušta darove koje je trebala primiti od viših hijerarhija. Kada ovakva duša kroz rođenje ulazi u novu zemaljsku egzistenciju nedostaju joj određene snage koje bi joj omogućile oblikovati tjelesnu konstituciju, da je plastično oblikuje iznutra tako da je može odgovarajuće opremiti u skladu sa svojom karmom. Ako je osoba u prethodnoj inkarnaciji sebe na opisani način zaglupljivala za nadosjetilni svijet tada će u slijedećoj inkarnaciji biti boležljiva i slaba. Ako propusti oblikovati snage u svojoj fizičkoj konstituciji koje bi trebala imati na raspolaganju tijekom slijedećeg zemaljskog života; izvjesne unutarnje formacije će nedostajati. Biti će u izvjesnom smislu retardirana u odnosu na ono što je mogla biti — na ono što bi trebala zaista biti. Bila je tupa u prethodnom životu i nužno će u slijedećem postati tuplja nego to treba ili bi trebala biti. Neće moći razumjeti onoliko koliko bi inače dosegnula. Neće moći sudjelovati u životu svijeta kao što bi inače mogla i ostati će nezainteresirana za ono što bi je inače trebalo interesirati.

To može biti rezultat okorjele tuposti u prethodnoj zemaljskoj egzistenciji. Tako pojedinac može ponovno prijeći prag smrti s duševnim sadržajem koji je daleko ispod nivoa kojeg je mogao postići. Netko bi dobro pretpostavio da kada takva osoba ponovno ulazi u duhovni svijet i ponovno putuje između smrti i ponovnog rođenja, njene snage su čak i više zatupljene, postaje još više nesposobna i luta u još većoj tami. Mogli bi očajavati i misliti da takva osoba neće nikada ponovno naći put uspona ali to nije tako. Intervenira nešto drugo između smrti i ponovnog rođenja, drugi aspekt koji moramo razmotriti.

U egzistenciji koja slijedi život kada je pojedinac iz nužde zatupljen, Lucifer i njegove snage imaju posebno jak utjecaj, i sada je Lucifer onaj tko osvjetljava prostor između smrti i ponovnog rođenja. Sada mora primiti darove viših bića osvijetljen luciferskim snagama. Kao rezultat, ovi darovi su obdareni posebnim koloritom. Osoba koja nije otišla kroz tamu, a ipak nije sposobna nezavisno s vlastitim snagama osvijetliti određeno područje, sposobna je u slijedećem životu plastično formirati ono što prima kroz nasljeđivanje. Sve što tako oblikuje obojano je luciferski. Kada zatim promatramo takvu osobu tijekom njenog slijedećeg života nalazimo da nosi karakteristike mnogih ljudi koje srećemo, posebno u naše vrijeme. Te individue posjeduju prozaično suhu i egoističnu sposobnost prosudbe, i obdareni su sebičnim intelektom koji samo traži prednost za sebe. Te duševne karakteristike su rezultat onog što smo prethodno opisali. Pametni egoisti koji su jedino skloni staviti svoju pamet u službu vlastitih sebičnih motiva i uglavnom su to duše koje su putovale stazom koja je gore prikazana. Pošto ovakve duše nisu više tupe već su obdarene s raznim snagama iz ranijih inkarnacija, dana im je dodatna mogućnost da ponesu zraku od nadosjetilnog svijeta u njihovu novu zemaljsku egzistenciju.

Na taj način javlja se mogućnost za takve duše da budu ubačene sa znanjem o višim svjetovima. One ne trebaju biti uskraćene za daljnji ulazak u duhovni svijet, već imaju mogućnost ponovnog uzlaza. Ovdje imamo izvanrednu i važnu vezu između tri zemaljska života i dva među perioda između smrti i ponovnog rođenja.

Nadosjetilno opažanje otkriva — posebno kada se zurenje usmjeri prema suvremenicima za koje se kaže da su pametni, ali koji djeluju isključivo na vlastitu korist — da takve duše slijede određeni obrazac. Najprije, egzistencija tijekom koje se duša okreće od svih interesa za nadosjetilni svijet. Drugo, život ograničenih mogućnosti jer duši nedostaju potrebni unutarnji tjelesne organi da pobude interes u njenom neposrednom fizičkom okruženju (osim ako nije na neki način tako predisponirana). Treće, slijedi život koji služi samo sebičnom intelektu, egoistična inteligencija. Možemo slijediti stazu upravo ovakvih individualnosti jer je sebična inteligencija tako raširena u naše vrijeme. To nas vodi natrag u period u kojem nalazimo mnoštvo ljudi koji su u prethodnoj inkarnaciji, zbog nedovoljne razvijenosti, manifestirali tupi interes za svoje okruženje. Zatim nalazimo treću inkarnaciju koja se za mnoge duše dogodila tijekom četvrtog post-atlantskog perioda kada je više ateizma i nedostatka interesa za duhovni svijet prevladavalo u mnogim dijelovima svijeta nego što se to danas vjeruje. Zbog posebnih okolnosti našeg vremena moguće je proučiti put razvoja duša koje su gore okarakterizirane, ali ta studija također jasno otkriva mnoge duše koje se u naše vrijeme namjerno same isključuju iz nadosjetilnih svjetova.

Niz od tri zemaljska života može se dogoditi na još jedan način. Može se pojaviti slijedeće. Promatramo duše koje, svladane određenim fanatizmom, zadovoljavaju vlastite težnje, koje otkrivaju religiozni, egoistički element. Danas nalazimo takve duše. Uvijek je bilo takvih duša tijekom evolucije čovječanstva na Zemlji, duša koje su instinktivno obdarene izvjesnom vjerom zbog unutarnjeg egoizma koji očekuje vrstu odmazde ili kompenzacije za zemaljski život u svijetu iznad. Ovakvo očekivanje može biti potpuno egoistično i povezano s fanatičnim jednoumljem u odnosu na ono što čovječanstvu daje duhovna znanost ili Misterije. Danas postoje mnogi ljudi koji se čvrsto drže mogućnosti uvida u duhovni svijet, ali fanatički odbijaju, na jednouman način, sve što je suprotno konfesiji u kojoj su rođeni i odrasli. Takve duše obično previše lako idu naučiti bilo što o duhovnom svijetu i premda vjeruju u iznad, one gaje duboki egoizam.

Konfiguracija ove prirode ponovno naznačuje da duša ne može naći pravi put između smrti i ponovnog rođenja. Darovi bića viših hijerarhija ne modu se ispravno primiti. One rade na takav način da premda mogu oblikovati svoju tjelesnu konstituciju i sudjelovati u oblikovanju svoje karme, ništa se ispravno ne uklapa. On postaje, na primjer, hipohondar, hipersenzibilna osoba koja je predodređena samom fizičkom organizacijom da na nju toliko utječe okruženje da kroz život ide s turobnom, zlovoljnom, nezadovoljnom dispozicijom. Život ga povrjeđuje i osjeća se stalno ranjeno. Razlog da je osoba hipohondar, patološki melankolična individua, može se naći u ovom što je opisano. To je pripremljeno i predestinirano kroz fizičku organizaciju. Kada takva duša opet ide kroz vrata smrti, nadosjetilna istraga otkriva da još jače pada pod utjecaj ahrimanskih snaga. Te snage sada oboje ono što čovjek sakuplja između smrti i ponovnog rođenja i u slijedećoj inkarnaciji bez njegove intervencije on je tako predodređen u svojim mislima i osjećajima da bude jednouman. Nesposoban je gledati na svijet na otvoren, nepristran način. Duše u našem okruženju koje pokazuju jednoumlje, koje su nesposobne u mišljenju ići iza određenih granica, koje su kao opremljene sljepoćom, koje su unatoč izvornim naporima ograničene, duguju svoju karmu gore opisanim uvjetima.

Da bi još dalje razjasnili što se mislilo, razmotrimo slijedeći slučaj. U proljeće, prvi broj Slobodno misleći kalendar slobodnih mislilaca (Freidenkerkalender) se pojavio, posvećen religijskom obrazovanju djece. Čovjek odgovoran za to se čini dobronamjeran i bez sumnje potpuno uvjeren u istinu koju piše. Razvio je slijedeću teoriju. Djeci ne bi trebali davati religijsko obrazovanje jer je to neprirodno. Jer ako dopustimo djeci da rastu bez da u njih ubacimo religijske koncepte i osjećaje, primjećujemo da na to ne dolaze kasnije sami. To bi trebalo pokazati da je neprirodno uliti takve ideje djeci jer one samo dolaze izvana.

Ne može biti sumnje da poklonici slobodno.mislećeg pokreta primaju ovakve ideje s entuzijazmom i čak ih smatraju dubokima. Ipak treba samo razmisliti o slijedećem. Poznato je da ako bi mlađe dijete sklonili na pusti otok prije nego nauči govoriti, i da tamo odraste bez da čuje ljudski glas, nikada ne bi naučilo govoriti! To jasno pokazuje da djeca ne uče govoriti dok govor ne dođe do njih izvana. Dobar slobodno-misleći propovjednik također bi trebao zabraniti svojim sljedbenicima da djecu uče govoriti, jer govor se također ne razvija sam od sebe. Dakle nešto što se čini eminentno logično, i na što se gleda kao duboko od značajne grupe ljudi, nije ništa drugo nego logička besmislica. Čim bolje razmislimo to ne drži vodu. To je tipičan primjer osobe koja nosi naočnjake (kao konj, nap.pr.).

Danas postoje mnogi takvi ljudi. Zaista se čini da imaju visoko razvijenu duševnu aktivnost ali čim trebaju ići iza određenog polja do kojeg su sami došli, sve se uruši. Krajnje su nesposobni ići iza njihovih rigidnih granica. Ako pogledamo natrag u prethodna utjelovljenja ovakvih ljudi, nalazimo dvije inkarnacije kao što je ranije opisano. To također može baciti svijetlo na mnoge duše koje, zbog ljubavi za komoditetom i egoizmom, zaključaju se u vjeri čije temelje nikada ne dovode u pitanje. Zar nije tako da se mnogi ljudi danas čvrsto drže vjere jer su u njoj rođeni i previše su ležerni da je propituju? Oni su — to je možda nemoguća misao — jednako dobri Protestanti ili Katolici kao što bi bili Muslimani da im je karma sredila da se rode u Islamu! Dosegli smo stupanj u evoluciji čovječanstva kada će duše zaostati iza, na neki način, i biti hendikepirane u budućoj inkarnaciji ukoliko nisu pripremljeni otvoriti oči za ono što danas može strujati iz duhovnih svjetova na različite načine.

Karmičke veze su zaista kompleksne ali svjetlo na njih baca razmatranje ovakvih primjera kakve smo raspravljali. Na mnoge druge načine život između smrti i ponovnog rođenja, i prema tome također i slijedeća inkarnacija, zavisi o onom što se prethodno dogodilo. Pomoću nadosjetilne spoznaje, na primjer, možemo u duhovni svijet slijediti duše koje imaju posebne zadatke između smrti i ponovnog rođenja. Mi ne vidimo u svim zbivanjima na fizičkom planu kako nadosjetilne snage stalno igraju u njemu. Materijalizam je u pogledu toga najkratkovidnija od svih ideologija. Dakle, sve terapeutske sile u zraku, ili sile liječenja u vodi, ili drugi terapeutski utjecaji u našem okruženju samo su djelomično objašnjeni sadašnjim materijalističkim terapeutskim teorijama. Način na koji ljekoviti utjecaji kao sile rasta i cvjetanja donose zdrav utjecaj na čovjekovo fizičko biće zavisi od toga da li više hijerarhije šalju svoje snage blagostanja iz nadosjetilnog u osjetilima percipirajući svijet. Do svih manifestacija rasta i cvjetanja, svakog udisaja zdravog zraka — to se može opaziti nadosjetilnom percepcijom —dolazi pomoću nadosjetilnih sila usmjerenih od bića viših hijerarhija. Vidovnjak može opaziti kako za vrijeme određene faze života između smrti i ponovnog rođenja ljudska duša postaje sluga tih bića viših hijerarhija čiji zadatak je slati ljekovite snage, snage rasta i liječenja, iz nadosjetilnog u fizički svijet. Možemo opaziti mnoge duše neko vrijeme posvećene služenju ovakvih aktivnosti između smrti i ponovnog rođenja. Duše koje su pozvane služiti bića viših hijerarhija na ovaj način kao rezultat doživljavaju duboko blaženstvo.

Da li je ljudska duša pozvana da postane sluga dobrih snaga kako je gore opisano zavisi da li je duša o kojoj se radi izvršila određena specifična djela tijekom fizičke inkarnacije. Postoje ljudi koji u sebi reže na svaku akciju koju moraju izvršiti i pritišće ih jaram dužnosti. Mogu biti odgovorni, ipak u svemu što rade nedostaje prave posvećenosti, entuzijazma i ljubavi za trenutni zadatak. Drugi, nasuprot tome, unose toplinu i entuzijazam u svoja djela i prožeta su osjećajem da ono što rade ima socijalnu svrhu koja koristi čovječanstvu u cjelini.

U vezi ovoga treba razmotriti još jedan aspekt koji je važan, posebno u naše vrijeme i doba. U usporedbi s drevnim vremenima uvjeti su se radikalno promijenili. Aktivnosti koje nisu inspirirane entuzijazmom su u porastu. To je neophodan trend u napredovanju razvoja čovječanstva. Zaista, osoba se ne bi trebala bojati ispunjenja svoje dužnosti, čak i protiv svoje volje, ako je karma dovela u određenu situaciju. Ipak svaka osoba, ako zaista posjeduje volju, ili barem kada ima mogućnost za to, može tijekom svog života napraviti nešto s pravom posvećenošću pod pretpostavkom da njena karma to potpuno ne isključuje. Oni koji imaju uvid u ovakve stvari trebaju shvatiti da nose posebnu odgovornost u teškim socijalnim uvjetima našeg vremena. Trebaju napraviti sve u njihovoj moći da se posvete socijalnoj aktivnosti koja na neki način može olakšati breme onih čiji život nije inspiriran entuzijazmom. Dušama koje su otupljene prevladavajućom socijalnom tamom treba dati mogućnost, makar samo nakratko, da izvrše nešto s entuzijazmom, makar samo u sferi mišljenja. To je dovoljan razlog za stalno zadovoljstvo širenjem našeg antropozofskog pokreta, da se ukorjenjuje u socijalnoj sferi i vani ide kao poziv čovjeku na ulici koji gi inače mogao ići kroz život potpuno nesvjestan da može misliti i osjećati na takav način da može izvršiti nešto s entuzijazmom. Naš je zadatak da pobudimo u ljudima entuzijazam.
Naš rad će biti sve djelotvorniji u ovoj sferi kako vrijeme ide. Veza između zemaljske egzistencije i života između smrti i ponovnog rođenja baca posebno svijetlo na ovu misao. Sve što na Zemlji možemo postići s posvećenošću, s ljubavlju za zadatak koji radimo tako da smo potpuno uključeni u ono što radimo i shvaćamo da je ono što radimo vrijedno čovjeka, pridonosi da nakon smrti postajemo sluge duhovnih bića viših hijerarhija koja šalju ljekovite, konstruktivne sile iz duhovnog u fizički svijet. To pokazuje važnost entuzijazma u čovjekovim djelima ovdje u fizičkom svijetu. Ako će entuzijazam u fizičkom svijetu izblijedjeti, ako će ljubav umrijeti, čovječanstvo će u budućnosti ući u fizičku egzistenciju s manje ljekovitim i konstruktivnim silama iz nadosjetilne oblasti nego je to sada. Zbog onog što je često nesvjesni strah, ljudi koji okreću glavu od duhovne koncepcije svijeta danas radije ignoriraju vezu između fizičkog i nadosjetilnih svjetova. Ipak veza između morala i fizičkog svjetskog poretka postoji.

Treba također razmotriti i suprotnu situaciju. Nalazimo duše koje u određenom periodu između smrti i ponovnog rođenja moraju postati sluge duhovnih bića koja, baš suprotno, gaje bolesti i donose nesreću iz nadosjetilnog u fizički svijet. To je potresno iskustvo promatrati duše između smrti i ponovnog rođenja koje su prisiljene postati sluge zlih duhova bolesti i prerane smrti, zlih duhova jezive ljudske sudbine uvjetovane karmom pomoću vanjskih događaja. Da patimo takav usud zavisi od naše karme. Da su vanjske okolnosti, međutim, tako uređene u osjetilno-percipiranom svijetu da patimo takvu sudbinu — do toga dolazi pomoću sila usmjerenih iz nadosjetilnog svijeta. Tu se misli na bolesti i epidemije koje brišu svijet jer u odnosu na njihovo vanjsko pojavljivanje one su usmjerene od nadosjetilnih snaga, a tako su i prerane smrti.

Često smo govorili o smrti u staro doba koja se morala javiti s istom nužnošću kao kada listovi biljke moraju uvenuti kada je formirano sjeme za slijedeću biljku. Takva smrt dolazi nakon sazrijevanja, ali smrt može također pogoditi čovjeka i u njegovim ranim godinama. Kada smrt pogodi čovjeka u cvijetu života do uvjeta je došlo od određenih bića viših hijerarhija koja, za početak, služe nazadnom elementu. One u svijet šalju snage koje dovode do preranih smrti, bolesti i karmičkih nesreća. To je zaista, kako je već spomenuto, potresan pogled promatrati duše nakon smrti koje na određeni period služe bića koja donose bolest i smrt i zlu karmu u ljudsku egzistenciju. Ipak, premda takva kontemplacija uzrokuje tmurne, bolne osjećaje u nama, pored toga ipak osjećamo kompenzaciju kada pratimo natrag živote takvih duša i nađemo uzroke njihova stanja u ranijoj fizičkoj egzistenciji. Mi stvarno otkrivamo da duše koje su u prethodnom zemaljskom životu imale nedostatak svjesnosti i nisu se čvrsto držale istine postaju sluge bolesti i preranih smrti. To je jedan oblik kompenzacije, ali ipak tmuran.

Postoje još drugi oblici koji demonstriraju da tamne, tmurne, kompenzirajuće mjere koje su ispletene u mreži ljudske egzistencije imaju svoju opravdanost u sveobuhvatnoj mudrosti svijeta. Čak i ako nas obuzmu tiranski osjećaji kao rezultat određene pojave, ipak možemo osjetiti određeno olakšanje kada uzmemo u obzir njen odraz u ukupnoj strukturi egzistencije. Na primjer, kada osoba prerano umre kao rezultat nesreće ili zbog bolesti, nalazimo da su takve duše još nakon smrti prožete snagama koje bi inače podržavale njihov zemaljski omotač. One nakon smrti te snage nose gore u višu duhovnu oblast. Takve duše se susreću s nadosjetilnim svjetovima različito od drugih koje su proživjele svoju zemaljsku egzistenciju.

Važno je nakon smrti promatrati ove duše i slijediti njihovu dalju egzistenciju. Oni u više svjetove nose snage koje bi normalno služile fizičkoj zemaljskoj egzistenciji. Što se tim snagama događa?

Te snage se koriste za najljepši kraj u nadosjetilnom svijetu. Bića viših hijerarhija koja vode i određuju progresivni tijek evolucije prožeta su silama koje taj tijek čine mogućim. To nije zbog nesavršenosti u univerzumu već zavisi o izvjesnim drugim savršenim faktorima, jer sve snage, čak i one od viših hijerarhija su u nekoj mjeri limitirane, nisu beskonačne. Otkrivamo da već danas postoje duše koje su, kada nakon smrti uđu u duhovni svijet, tako konstituirane da duhovi viših hijerarhija koji gaje progresivnu evoluciju ne mogu s njima ništa napraviti. Često sam naglašavao da danas ima duša koje nikako nisu sklone razviti razumijevanje o nadosjetilnim svjetovima u skladu s našim vremenom i dobom, koje su potpuno materijalističke i koje su sebe potpuno odsjekle od duhovnog svijeta. To su upravo takve duše koje nakon smrti prave teškoću bićima duhovnih hijerarhija da s njima bilo što naprave. Ta duhovna bića viših hijerarhija posjeduju snage predodređene za progresivni tijek evolucije. Duše koje su se potpuno zatvorile za progresivni tijek također su i preteške, toliko teške da u stvari bića viših hijerarhija ne mogu prevladati težinu. Ne trebamo danas očajavati u odnosu na ove duše. Stvarna opasnost će se javiti u šestoj post-atlantskoj epohi, i one će konačno biti potpuno odstranjene od progresivne evolucije tijekom perioda Venere. Ako, međutim, ništa drugo ne intervenira, ovakve duše će trebati biti ranije odstranjene iz progresivne evolucije jer bi bile potpuno beskorisne bićima viših hijerarhija.

U stvari se javljaju prepreke za izazov progresivne evolucije koje odjekuju u čovječanstvu. Značajan broj ljudskih bića u naše vrijeme još ne mogu naći duboku osjećajnu vezu sa Krist impulsom premda je Zemlja dosegnula stupanj razvoja kada ljudska duša treba Krist impuls ako će ići kroz život između smrti i ponovnog rođenja na pravi način. Duše koje prođu kroz vrata smrti bez neke veze s Krist impulsom su u opasnosti jer vođe napretka, bića viših hijerarhija, ne mogu donijeti snage dušama koje su sebe isključile iz struje evolucije i koje, kao rezultat njihove čudne egzistencije, osuđuju sebe na propast. Bića viših hijerarhija u toj situaciji mogu nešto napraviti jedino zahvaljujući činjenici da snage duša koje su prerano umrle teku prema višim hijerarhijama. Time snage koje nisu iskorištene, snage koje se još mogu koristiti na Zemlji ali više ne služe potrebi fizičke egzistencije jer je tijelo prerano izbačeno, utječu gore u duhovni svijet.

Uzmite u obzir koliko mnogo duša je ušlo u duhovni svijet kao rezultat katastrofa kao što je potapanje Titanika ili potres u Messini, uzmite u obzir značajan broj duša koje su u nedavna vremena umrle u svim dijelovima svijeta prije nego su proživjele svoj životni vijek u normalnim okolnostima. Zatim razmislite o mnogim snagama koje su mogle biti korištene za zemaljsku egzistenciju koje kao rezultat utječu gore u više svjetove! Te snage povećavaju moć viših hijerarhija, koja inače ne bi bila dovoljna da vodi duše koje su sebe isključile iz progresivnog tijeka evolucije natrag u progresivnu struju.

Moramo, naravno, živjeti našu karmu. U raspravama o ovim stvarima treba skrenuti pažnju na tu činjenicu. To bi bilo najgrješnije djelo protiv mudrošću ispunjenog vodstva univerzuma ako bi čovjek odlučio sam nešto napraviti kako bi postao sluga ljudskog napretka zahvaljujući neiskorištenim snagama tako da pomogne dušama koje su u opasnosti biti isključene. Čovjek u tom smjeru ne smije poduzimati ništa. Ako se, međutim, njegova karma ispunjava tako da umre prerano, time on postaje sluga bića viših hijerarhija na najplemenitiji, blagoslovljeni način. Te neiskorištene snage mogu se tada uposliti da spase duše koje bi inače bile izgubljene. To je divan biljeg duša koje su umrle u cvijetu svoje egzistencije. Unatoč tuzi koja nas ispunjava kada doživimo nečiju preranu smrt, ovakve misli mogu donijeti utjehu. U takvim trenutcima može steći širi uvid u mudrošću ispunjeno vodstvo univerzuma.

Zaista, kako je nevjerojatan ciklus događaja kada ga promatramo duhovno. S jedne strane imamo duše koje kroz nedostatak svijesti pripremaju sebe da šalju bolesti, prerane smrti i nesreće u svijet. S druge strane, one su duše koje obolijevaju, koje su pogođene preranom smrću i uključene su u nesreće. To daje mogućnost za karmu kojoj nedostaje svijest da preživi. Takva promatranja su teška za dušu i spadaju u najjezivije koje vidovnjak može imati kada prodre u dublje veze egzistencije.

Često se zamišlja uvid u duhovni svijet kao blagoslovljeno stanje. To je točno za određene oblasti ali kada se prodre u misterije još viših oblasti dosta od onog što se tamo promatra ispunjava osjećaj strave. Vidovnjak je najdublje ganut i to čini značajnu obvezu za njegove vlastite snage kada se njegovom nadosjetilnom zurenju otkrivaju karmičke veze ljudskih bića — pod pretpostavkom da su, naravno, ovakva istraživanja napravljena potpuno i savjesno bez ikakvih špekulacija.

Ali onda opet prepoznajemo, čak i kada su uključene najjezovitije i najstrašnije stvari, kako je mudrošću ispunjeno globalno vodstvo!

Promatramo sudbinu duša s nedostatkom svijesti i kako to vodi do stanja bolesti i prerane smrti donesene iz duhovnog u fizički svijet. S druge strane, promatramo one koji pate, koji su upetljani u preranu smrt i koji time jačaju snage koje su predodređene za iscjeljivanje, za čuvanje čovječanstva, snage koje inače ne bi bile dostupne.

To je zaista divan, iskupljujući aspekt. U jednu ruku, mogućnost pogreške mora biti prisutna, zbog ljudske greške pristupiti opasnom stanju i biti izbačen iz struje evolucije. Da to nije bilo moguće, čovjek ne bi mogao izvršiti svoju misiju na Zemlji. U drugu ruku, druga mogućnost o kojoj smo danas govorili također postoji i također je dio zemaljske evolucije da određeni ljudi umru u cvijetu mladosti. Nadosjetilna vizija vidi da se bića viših hijerarhija oslanjaju na ovakve duše da šalju snage iscjeljenja i iskupljenja čovječanstva koje inače ne bi bile dostupne.

Možemo se osjećati izmireni s takvom činjenicom kada uzmemo u obzir da mudrošću ispunjeno kozmičko vodstvo treba izvjesne jezive situacije da bi izvršilo djela inspirirana od još uzvišenije mudrosti. Krajnja je besmislica pitati da zar nisu duhovne snage mogle kreirati ugodnije iskustvo za sve ljude i sva bića u univerzumu bez ovakvih skretanja s pravog puta. Onog tko ima ovakvu želju mogli bi usporediti s onim tko smatra djelo bogova sasvim nesavršeno jer su uredili da krug ne može biti kvadrat. Možda se odmah ne prepoznaje da obje izjave imaju u sebi istu vrijednost, a ipak je tako. Baš kao što ne može biti svijetla bez tame, tako isto ne može biti moćnog, svjetlom ispunjenog impulsa koji struji gore u duhovni svijet od neiskorištenih snaga na Zemlji ukoliko karma određenih ljudi bez svjesnosti ne uzme svoj tijek.

Ovakva razmatranja čine jasnim da kada smo u iskušenju otkriti nesavršenosti u univerzumu ili u čovjekovu okruženju, trebamo se prožeti osjećajem da je traženje greške temeljeno na nedostatku uvida što nam ne dopušta pregled nad čitavom mrežom povezanosti. Kad god smo u iskušenju kritizirati nesavršenost egzistencije, radimo korak naprijed ako razmotrimo taj stav priznajući naše mane. Čak i ako doživljavamo tugu najbolje je u nečijoj patnji nikada ne pribjeći kritici mudrog vodstva univerzuma, već radije sebi reći da gdje se čini da u univerzumu nedostaje mudrosti to je zbog maye. Maya, velika iluzija koja širi veo jer nismo u stanju prodrijeti do pune stvarnosti o stvarima.

Dakle mnogo svijetla se može baciti fizičku zemaljsku egzistenciju kada usmjerimo naše zurenje na područje koje čovjek prolazi između smrti i ponovnog rođenja. U fizičku egzistenciju ne prodiru samo nadosjetilni utjecaji, djela koje čovjek izvrši između smrti i ponovnog rođenja također struje dolje prema Zemlji. Mnogo toga što se događa na Zemlji, mnogo togo s čime se osoba sreće, dolazi na razne načine od snaga koje ljudska duša razvija između smrti i ponovnog rođenja. Aktivnosti duša koje idu kroz vrata smrti s neiskorištenim snagama, o kojima smo čuli su među najplemenitijima koje se mogu izvršiti.

Stranica 12 od 16 Sve stranice