Život između smrti i ponovnog rođenja 7/16
Rad karme u životu nakon smrti
Bern, 15 prosinac 1912

Danas proslavljamo petu godišnjicu ogranka u Bernu. Također je i prva prigoda u kojoj smo se okupili u ovoj prostoriji. Nadajmo se da će ponuditi dobar okvir za naš duhovni radi stremljenja u ovom gradu. Činjenica da možemo održati naše intimnije sastanke okružen i ovakvim arhitektonskim oblicima značajna je za naše duhovne težnje. Znamo da na brojnim različitim mjestima težimo za ovakvim sobama i da već postoje. S obzirom na dvostruko svečanu prirodu ovog događaja, primjereno je reći par uvodnih riječi o značaju ovakvih oblika.

U našim stremljenjima mi stalno dolazimo do trostrukosti u ovom ili onom smjeru što se može nazvati svetim trojstvom. Brzo ga otkrivamo u ljudskoj duši kao mišljenje, osjećaje i volju. Ako razmotrimo mišljenje naći ćemo da se u našoj aktivnosti mišljenja moramo usmjeriti na objektivne nužnosti. Ako tako ne napravimo, bilo u mišljenju o stvarima na fizičkom planu ili o duhovnim stvarima, napraviti ćemo grešku i nećemo doći do istine. U odnosu na našu volju, također, moramo se orijentirati u skladu s određenim vanjskim moralnim pravilima. Ovdje, također, moramo djelovati u skladu s nužnostima. U stvari, s obzirom na oboje naše mišljenje i našu volju nužnosti viših oblasti djeluju na fizičkom planu.

Čovjek se osjeća istinski slobodan jedino u oblasti svojih osjećaja. To je sasvim različito od mišljenja i volje. Najviše se osjećamo kod kuće u sferi osjećaja i senzacija kada nismo prisiljeni ni mišljenjem ni voljom, već se možemo predati onom što se čisto osjeća. Zašto je to tako? Osjećamo da je naše mišljenje povezano s nečim, da je ovisno. Također osjećamo ovisnost i u našoj volji. U našim osjećajima, međutim, potpuno smo svoji i tu živimo potpuno unutar vlastite duše, takoreći. Zašto je to tako? Zato jer su naposljetku naši osjećaji zrcalna slika snage koja leži daleko iza naše svijesti. Misli treba smatrati za slike onoga što predstavljaju.
Svoju volju moramo razviti tako da izražava naše dužnosti i odgovornosti. U sferi osjećaja možemo slobodno doživjeti što govori našoj duši pošto, gledano okultno, osjećaji su zrcalna slika oblasti koja nije ušla u našu svijest. Leži iza naše svijesti i božanstveno duhovne je prirode.

Možemo reći da bogovi teže podučiti čovječanstvo kroz mišljenje i volju. Preko osjećaja bogovi nam dopuštaju da participiramo u njihovom vlastitom kreativnom radu, premda na misteriozan način. U osjećajima imamo nešto odmah prisutno u našim vlastitim dušama u čemu sami bogovi uživaju.

Sada pomoću formi kakve su ovdje kreirane, našim proučavanjima mogu se pridružiti osjećaji koji nas približavaju duhovnim svjetovima. Ova intimnost s duhovnim svijetom treba biti rezultat svih naših razmatranja. Zato možemo pridati određeni značaj formama koje nas okružuju i pokušati prodrijeti u ono što mogu za nas značiti. Gledamo u svim smjerovima i osjećamo snagu svjetla i boje, što za nas može postati otkrivenje onog što živi u duhovnom svijetu. Ono što trebamo reći svakako može biti shvaćeno u jalovim, užasnim dvoranama nažalost tako prevladavajućim danas svugdje. Ali do prave topline duše u duhovnim studijama može doći jedino kada smo okruženi formama kao što su ove. Da to može biti tako nakon prvih pet godina našeg rada ovdje u Bernu može se gledati kao na dobru karmu koja blagoslivlja i prati našu aktivnost. Prema tome, mi ćemo posvetiti ovu prigodu koja je na dvostruki način svečana razmatranju značaja duhovne znanosti, duhovnog znanja, za modernog čovjeka.

O dosta toga što ćemo danas razmatrati bilo je već prije govora ali ćemo danas diskutirati s novih aspekata. Duhovni svjetovi mogu postati potpuno shvatljivi ako ih razmotrimo s različitih gledišta. Život između smrti i novog rođenja opisan je na mnoge različite načine. Danas će se naša razmatranja baviti uglavnom onim što me nedavno zanimalo u sferi duhovnog istraživanja.

Sjećamo se da čim smo prošli kroz vrata smrti doživljavamo period kamaloke tijekom kojeg smo još intimno povezani s našim osjećajima i emocijama, sa svim aspektima našeg duševnog života u zadnjem zemaljskom utjelovljenju. Mi se postepeno oslobađamo ove veze. Zaista, mi nakon smrti više nemamo fizičko tijelo. Ipak, kada su fizičko i eteričko tijelo ostavljeni po stani, naše astralno tijelo još posjeduje sve osobitosti koje je imalo na Zemlji, a te osobitosti astralnog tijela, koje su sakupljene pošto je živjelo u fizičkom tijelu, također treba ostaviti po strani. To zahtjeva određeno vrijeme i to označava period kamaloke. Period kamaloke slijede doživljaji u duhovnom svijetu ili Devahanu. U našim spisima to je bilo karakterizirano više iz aspekta onog što čovjek proživljava kroz različite elemente raširene oko njega. Sada ćemo razmotriti period između smrti i novog rođenja s druge strane. Počnimo s općenitim pregledom.

Kada je čovjek otišao kroz vrata smrti ima slijedeći doživljaj. Za vrijeme života na Zemlji zatvoren je unutar svoje kože, a vani je prostor sa stvarima i bićima. Nakon smrti nije tako. Naše cijelo biće se širi i osjećamo da stalno postajemo veći. Osjećaj biti ovdje u mojoj koži sa prostorom i stvarima koje me vani okružuju iskustvo je kakvo poslije smrti nemamo. Nakon smrti mi smo unutar objekata i bića. Širimo se unutar određenog prostora. Za vrijeme perioda kamaloke mi se kontinuirano širimo, i kada to širenje dođe do kraja, veliki smo kao prostor unutar orbite Mjeseca. Činjenica boravka unutar prostora, koncentriranost u jednoj točci, nakon smrti ima sasvim različito značenje nego tijekom fizičke egzistencije. Sve duše koje simultano borave u kamaloki ispunjavaju isti prostor ograničen orbitom Mjeseca. One međusobno penetriraju jedna drugu. Ipak ova među penetracija ne znači zajedništvo.
Osjećaj da smo zajedno određen je sasvim drugim faktorima nego što je ispunjavanje zajedničkog prostora. Moguće je za dvije duše koje su nakon smrti unutar istog prostora da budu sasvim udaljene jedna od druge. Njihov doživljaj može biti takav da ne trebaju znati za postojanje one druge. Ostale duše, u drugu ruku, mogu imati bliske, intimne veze i osjećati međusobnu prisutnost. To potpuno zavisi od unutarnjeg odnosa i nema ništa s vanjskim prostornim vezama.

U kasnijim fazama kada kamaloka dođe do kraja, prodiremo u još veću oblast. Stalno se širimo. Kada se faza kamaloke približava završetku, čovjek iza sebe ostavlja kao uklonjeno sve što je tijekom fizičke egzistencije bio izraz njegovih sklonosti, težnji i želja za zemaljski život. Čovjek sve to mora proživjeti ali to također treba ostaviti u sferi Mjeseca ili kamaloki. Kako čovjek dalje živi nakon smrti, i kasnije se prisjeća doživljaja u sferi Mjeseca, naći će tamo upisane sve zemaljske emocije i strasti, odnosno, sve što se razvilo u duševnom životu kao rezultat njegovog pozitivnog privlačenja za tjelesnu prirodu. To je ostavljeno iza u sferi Mjeseca i tamo ostaje. Ne može se tako lako izbrisati. Mi to nosimo sa sobom kao impuls ali to ostaje upisano u sferi Mjeseca. Izvještaj dugova, takoreći, koje ima svaka osoba zapisan je u sferi Mjeseca.

Kako se dalje širimo ulazimo u drugu oblast koja se u sferi okultizma naziva Merkur. Nećemo to predstavljati u obliku dijagrama, ali sfera Merkura je veća od sfere Mjeseca. Nakon smrti ulazimo u ovu sferu na najrazličitije načine. Pomoću duhovne znanosti to se može precizno istražiti. Osoba koja je u životu imala nemoralne ili ograničene moralne dispozicije živi u sferi Merkura na potpuno različit način od onoga tko je bio sklon moralu. U sferi Merkura onaj prvi nije u stanju naći ljude koji su umrli u isto vrijeme, kratko prije ili nakon što je umro on, i koji su u duhovnom svijetu. On tako ulazi u duhovni svijet da nije u mogućnosti naći one koje voli s kojima teži biti zajedno. Ljudi kojima na Zemlji nedostaje moralna dispozicija duše u sferi Merkura postaju pustinjaci. Moralu skloni ljudi, međutim, postaju ono što bi mogli nazvati socijalna bića. Tamo će naći iznad svega ljude s kojima su bili blisko unutarnje povezani na Zemlji. To određuje da li je netko zajedno s nekim. To ne zavisi od prostornih odnosa, jer svi ispunjavamo isti prostor, već o duševnim sklonostima. Postajemo pustinjaci kada s nama donosimo nemoralnu dispoziciju, a društvena bića, ako posjedujemo moralne sklonosti.

Susrećemo druge poteškoće u vezi s društvenošću u sferi Mjeseca tijekom kamaloke ali uglavnom da li čovjek postaje pustinjak ili socijalno biće tamo također zavisi o dispoziciji duše. Okorjeli egoist na zemlji, onaj koji zadovoljava samo vlastite nagone i strasti, neće u sferi Mjeseca lako naći ljude s kojima je bio povezan na Zemlji. Čovjek koji je strastveno volio, međutim, čak i ako je to bilo samo fizički, ipak neće biti potpuno sam, već će naći i druge pojedince s kojima je bio povezan. U objema ovim sferama općenito nije moguće naći ljudska bića osim onih s kojima je bio povezan na Zemlji. Ostali nam ostaju nepoznati. Uvjet za sretanje drugih ljudi je da smo morali biti s njima na Zemlji. Da li sebe nalazimo s njima ili ne zavisi o faktoru morala. Preda to vodi do veze s onima s kojima smo se poznavali na Zemlji, čak nas ni moralna stremljenja neće odvesti mnogo dalje iza ove oblasti. Odnosi s ljudima koje srećemo nakon smrti karakterizirani su s činjenicom da se ne mogu promijeniti.

To trebamo predstaviti kako slijedi. Tijekom života na zemlji uvijek imamo mogućnost promijeniti odnos s kolegama. Pretpostavimo da u nekom periodu vremena nismo nekog voljeli kako je zaslužio. U trenutku kada toga postanemo svjesni možemo voljeti ispravno, ako imamo snage. Poslije smrti nemamo tu mogućnost. Kada tada susretnemo osobu mnogo jasnije nego na Zemlji percipiramo da li smo je voljeli premalo ili nekorektno, ali ne možemo napraviti ništa da to promijenimo. To mora ostati onako kako je. Životne veze nose naročitu kvalitetu izvjesne postojanosti. Pošto su trajne prirode, u duši je formiran impuls putem kojeg je u karmu doveden red. Ako smo nedovoljno voljeli osobu u periodu od petnaest godina, toga ćemo nakon smrti postati svjesni. Za vrijeme tog iskustva dobivamo impuls da djelujemo drugačije u našoj sljedećoj inkarnaciji na Zemlji. Time kreiramo impuls i volju za kompenzaciju karme. To je tehnika karme.

Iznad svega, treba nam biti jedna stvar jasna. Za vrijeme ranijih faza života nakon smrti, naime tijekom perioda Mjeseca i Merkura (i također tijekom perioda koji slijede što će ukratko biti opisano), mi boravimo u duhovnom svijetu na takav način da naš duhovni život zavisi od toga kako smo živjeli na Zemlji u fizičkom svijetu. To nije samo pitanje naše zemaljske svijesti. Naši nesvjesni impulsi također igraju ulogu. U našem normalnom stanju na zemlji živimo u našem egu. Ispod ego-svijesti leži astralna svijest, sfera podsvijesti. Djelovanje ove sfere je ponekad različito od naše normalne ego-svijesti bez da smo toga svjesni.

Uzmimo stvarni primjer koji se javlja dosta često. Dvoje ljudi imaju prijateljski odnos. Jedan razvija poštovanje za duhovnu znanost dok drugi, koji se prethodno činio zadovoljan s time, počinje mrziti duhovnu znanost. Taj animozitet ne treba prožeti cijelu dušu.
Može biti smješten samo u ego-svijesti te osobe, ne u astralnoj svijesti. Što se tiče njene astralne svijesti, osoba koja dalje pothranjuje svoj animozitet može u stvari imati težnje i ljubav za duh koje nije svjesna. To je sasvim moguće. U ljudskoj prirodi postoje ovakve kontradikcije. Ako osoba istražuje svoju astralnu svijest, svoju podsvijest, može lako naći skrivenu simpatiju za ono za što u svojoj budnoj svijesti izjavljuje da mrzi. To je od posebne važnosti nakon smrti jer tada, u ovoj stvari, čovjek postaje zaista svoj. Čovjek se može dovesti do toga da u životu mrzi duhovnu znanost, da je odbija i sve povezano s njom, a ipak može za to imati ljubav u svojoj podsvijesti. Može imati plamteću želju za duhovnu znanost. Činjenica da ne znamo ili nismo u mogućnosti formirati misli iz naše memorije može rezultirati akutnom patnjom tijekom perioda kamaloke pošto za vrijeme prve faze nakon smrti čovjek živi uglavnom u svojim sjećanjima. Njegovu egzistenciju tada ne određuje samo tuga ili radost onog što živi u njegovoj ego-svijesti. Ono što se razvilo u podsvijesti također igra ulogu. Dakle čovjek postaje zaista onakav kakav je.

Ovdje vidimo da je ispravno shvaćena duhovna znanost osuđena da radi plodonosno u svim sferama života. Osoba koja je otišla kroz vrata smrti ne može donijeti bilo kakvu promjenu u odnosu s onima oko sebe, a isto vrijedi i za druge u odnosu prema njemu. Nastupa postojanost u vezama. Ali ostaje sfera promjena koja je u odnosu mrtvih i živih. Utoliko što su bili na Zemlji povezani s onima koji su umrli, živući su jedini koji mogu ublažiti bol i olakšati muku onih koji su prošli kroz vrata smrti. U mnogim ovakvim slučajevima, čitanje mrtvima se pokazalo plodonosno.

Osoba je umrla. Za vrijeme života iz ovog ili onog razloga nije se bavila duhovnom znanošću. Onaj koji je ostao iza na Zemlji može pomoću duhovne znanosti znati da umrli ima goruću žeđ za duhovnom znanošću. Ako se sada onaj koji je ostao iza bavi mislima duhovne prirode kao da je umrli tu s njime, pravi mu veliku uslugu. Mi stvarno možemo čitati mrtvima. To omogućava da se jaz između živih i mrtvih premosti. Dva svijeta, fizički i duhovni, odvojeni su materijalizmom. Razmislite kako će njihova unija podržati sam život! Kada duhovna znanost ne ostane samo teorija već postane životni impuls kao što bi trebala, neće biti odvajanja već neposredne komunikacije. Čitajući mrtvima možemo ući u neposrednu komunikaciju s njima i pomoći im. Onaj tko je izbjegao duhovnu znanost i dalje će osjećati muku težnje za njom ukoliko mu mi ne pomognemo. Možemo mu pomoći sa Zemlje ako je takva težnja uopće prisutna. Na ovaj način živući mogu pomoći mrtvima.

Također je moguće za mrtve da ih živući percipiraju, premda u naše vrijeme živući malo rade da uspostave ovakve veze. Duhovna znanost će također i u ovom smislu podržati život, postati pravi životni eliksir. Da bi razumjeli na koji način mrtvi mogu utjecati na žive kao polaznu točku uzmimo slijedeći primjer. Što čovjek zna o svijetu? Izvanredno malo ako samo uzmemo u obzir stvari na fizičkom planu samo sa budnom sviješću. Čovjek je svjestan onog što se događa vani ispred njegovih čula i što može protumačiti svojim intelektom u odnosu na ta događanja. Sve drugo ignorira. Općenito on vjeruje da ne može znati ništa osim ono što promatra čulnom percepcijom. Ali ima mnogo onog što se nije dogodilo a ipak je vrlo značajno. Što to znači?

Pretpostavimo da imamo naviku ići na posao svakog jutra u osam sati. Jednom prilikom, međutim, kasnimo pet minuta. Osim činjenice da smo došli pet minuta kasnije očigledno se ništa neobično nije dogodilo. Ipak, nakon pobližeg razmatranja svih uključenih elemenata, možemo postati svjesni da upravo tog dana, da smo izašli u točno vrijeme mi bi bili pregaženi. To znači da smo izašli u pravo vrijeme više ne bi bili živi.

Ili što je još moguće i možda se dogodilo je da je osoba možda bila od prijatelja spriječena da zaplovi Titanikom. Mogao je osjećati da će ako zaplovi sigurno biti potopljen! Da je to bilo karmički planirano druga je stvar. Ali promislite, ako razmišljate o životu na ovaj način, koliko ste malo u stvari svjesni. Ako se ništa od onog što se moglo dogoditi nije dogodilo, tada jednostavno toga niste svjesni. Ljudi ne obraćaju pažnju na bezbrojne mogućnosti koje postoje u svijetu stvarnih događaja.

Možete naravno reći da ovo nije važno. Za vanjske događaje je malo bitno, ipak je važno da niste poginuli. Želio bih privući vašu pažnju na činjenicu da smo mogli znati da postoji velika mogućnost da poginemo. Da, na primjer, nismo propustili vlak koji je bio uključen u veliku nesreću. Ne mogu se spomenuti svi mogući slučajevi a ipak se stalno događaju na manjoj mjeri. Sigurno, za vanjski tijek događaja trebamo znati samo ono što se može promatrati.

Pretpostavimo da sigurno znamo da bi se nešto dogodilo da nismo propustili vlak. Takvo znanje ostavlja unutarnji utisak na nas, i mogli bi reći da smo bili spašeni na izvanredan način jer smo sretni. Razmotrite mnoge mogućnosti s kojima se ljudi suočavaju. Koliko bi naš duševni život bio bogatiji ako bi znali sve stvari koje igraju ulogu u životu a ipak se ne događaju! Danas ljudi uzimaju u obzir samo osiromašenu posljedicu onog što se u stvari pojavilo.

To je kao da uzmemo u obzir polje s mnogo klasja pšenice i odrazimo to s time da će relativno mali broj sjemenja biti zasijan. Bezbrojni drugi neće niknuti i otići će u drugom smjeru. Ono što nam se može dogoditi u odnosu je na ono što nam se stvarno događa kao što su mnoga zrna pšenice koji ne niknu u odnosu s onima koja niknu i donesu klasje. To je doslovno tako, jer su mogućnosti u životu beskonačne. Trenutci u kojima se u svijetu vjerojatnosti odvijaju posebno važne stvari za nas također su posebno pogodni trenutci da se mrtvi približe. Pretpostavimo da je osoba izašla pet minuta ranije, i kao rezultat njen život je sačuvan. U određenom trenutku spašena je od nesreće ili se može također dogoditi da joj na takav način pobjegne radosni događaj. Snolika slika koja sadrži poruku mrtvih može u ovakvim trenucima ući u život. Ali ljudi žive banalno. Kao pravilo, finiji utjecaji koji konstantno djeluju u životu prolaze neuvaženo. S obzirom na to, duhovna znanost oplemenjuje osjećaje i senzacije. Kao rezultat, čovjek će osjećati utjecaj mrtvih i doživjeti vezu s njima. Jaz između živih i mrtvih premošten je duhovnom znanošću koja postaje pravi životni eliksir.

Slijedeća sfera nakon smrti je takozvana sfera Venere U ovoj sferi postajemo pustinjaci ako smo na zemlji imali bezvjernu dispoziciju. Postajemo društveni duhovi ako s nama nosimo religijske sklonosti. Ukoliko u fizičkom svijetu možemo osjećati privrženost Svetom Duhu, tako ćemo i u sferi Venere naći sve sa sličnim sklonostima prema božansko duhovnom. Ljudi su grupirani prema religijskim i filozofskim sklonostima u sferi Venere. Na Zemlji je tako da oboje i religijske težnje i religijsko iskustvo još igraju dominantnu ulogu. U sferi Venere grupiranje je čisto prema vjeroispovijesti i filozofskim pogledima. Oni koji dijele istu koncepciju svijeta uvelike su zajedno, snažne zajednice u sferi Venere. Oni nisu pustinjaci. Pustinjaci su samo oni koji nisu uspjeli razviti nikakve religijske osjećaje i iskustvo.

Na primjer, monisti, materijalisti našeg doba, neće biti društvena, već usamljena bića. Svaki će u sferi Venere biti kao u kavezu. Neće biti govora o Monističkoj uniji jer je zahvaljujući monističkoj koncepciji svaki član osuđen na usamljenost. Činjenica da je svatko zaključan u svom kavezu nije bila promišljana. To je spomenuto tako da duše mogu doći do svijesti o stvarnosti u usporedbi prema nestvarnim teorijama monizma koje su elaborirane na Zemlji. Općenito možemo reći da dolazimo zajedno s onima iste koncepcije svijeta, iste vjere kao što smo sami. Ostale vjeroispovijesti je u sferi Venere teško razumjeti.

Iza ovoga slijedi sfera Sunca. Samo ono što premošćuje razlike između različitih religijskih vjeroispovijesti može nam pomoći u sferi Sunca. Ljudima nije lako graditi mostove od jedne vjeroispovijesti do druge jer su toliko utvrđene u njihovim vlastitim gledanjima. Istinsko razumijevanje za onog tko misli i osjeća drugačije posebno je teško. U teoriji ovakva razumijevanja su često tražena, ali stvari su sasvim različite kada je to pitanje stavljanja teorije u praksu.

Nalazimo, na primjer, da mnogi koji pripadaju Hindu religiji govore o zajedničkoj jezgri svih religija. Oni u stvari, ipak, samo referiraju na zajedničku jezgru Hindu i Budističke religije. Sljedbenici Hindu i Budističke religije govore s pogledom na određeni egoizam. Uhvaćeni su u grupni egoizam.
 
Ovdje bi mogli umetnuti divnu Estonsku legendu o grupnom egoizmu koja govori o porijeklu jezika. Bog je čovječanstvu želio uručiti dar jezika pomoću vatre. Velika vatra je trebala planuti a različiti jezici su trebali doći tako da bi ljudi slušali osobitosti zvuka vatre. Tako je Božanstvo pozvalo sve narode na Zemlji da se okupe tako da svaki može učiti svoj jezik. Prije okupljanja, međutim, Bog je Estoncima dao prednost i naučio ih božanski-duhovni jezik, uzvišeniji način govora. Onda su se približili ostali i bilo im je dopušteno slušati gdje je gorjela vatra, i kako bi je čuli naučili bi razumjeti različite zvukove. Izvjesni narodi preferirani od Estonaca su došli prvi dok je vatra još sasvim jako gorjela. Kada je vatra dosegnula svoj kraj na red su došli Nijemci, jer Estonci nisu bili posebno skloni Nijemcima. U slabom pucketanju vatre neko je čuo, “Deitsch, peitsch; deitsch, peitsch” (Njemački, bič). Zatim su slijedili Laponci kojima su Estonci bili još i manje skloni. Samo se čulo, “Lappen latchen” (Laponski, bič). Do tada se vatra smanjila do samog pepela, i Laponci su, dobili najgori jezik od svih pošto su Estonci i Laponci smrtni neprijatelji. Takvi su razmjeri Estonskog grupnog egoizma.

Sličan grupni egoizam vrijedi za mnoge narode kada govore o prodiranju do esencijalne jezgre zajedničke za sve religijske vjeroispovijesti. U vezi toga, Kršćanstvo nikako nije jednako kao ostale vjere. Ako bi, na primjer, stav na Zapadu bio usporediv s onim Hindu religije, tada bi stari Wotan još vladao kao nacionalni bog. Zapad nije priznao vladajuće božanstvo koje se može naći unutar vlastitog područja, već ono izvana. To je važna razlika između njega i Hinduizma i Budizma. U odnosu na mnoge stvari, Zapadno Kršćanstvo nije prožeto religijskim egoizmom. Religijski je više nesebično nego istočne religije. To je također i razlog zašto pravo znanje i doživljaj Krist impulsa može dovesti čovjeka u pravi odnos s kolegama, bez obzira koju vjeroispovijest priznaju.

U sferi Sunca između smrti i ponovnog rođenja to je stvarno pitanje razumijevanja što nam omogućava ne samo da budemo s onima slične vjere, već i da formiramo odnos s čovječanstvom u cjelini. Ako je dovoljno široko shvaćeno u vezi s religijom Starog zavjeta, Kršćanstvo nije jednostrano. Privučena je pažnja prethodno na nešto od velike važnosti što treba biti prepoznato. Sjetit ćete se da je jedna od najljepših izreka Krista, “Vi ste Bogovi,” podsjećanje na Stari zavjet. Krist ukazuje na činjenicu da božanska iskra, bog boravi u svakom ljudskom biću. Vi ste svi Bogovi; vi ćete biti u rangu s Bogovima.

Uzvišeno učenje Krista ukazuje čovjeku na njegovu božansku prirodu, da može postati kao Bog. Možete postati kao Bog, predivno i duboko dirljivo učenje Krista! Još jedno biće je koristilo iste riječi, i indikativno je za kršćansku vjeru da je i drugo biće tako učinilo. Na otvaranju Starog zavjeta Lucifer pristupa čovjeku. On zauzima početnu točku — i u tome leži iskušenje — s riječima, “Vi ćete biti kao Bogovi.” Lucifer na početku iskušenja u Raju i kasnije Krist Isus koriste iste riječi! Ovdje se dotičemo jednog od najdubljih i najvažnijih aspekata Kršćanstva jer ovo naznačuje da nije samo stvar sadržaja riječi, već od kojeg su bića u kozmičkom kontekstu izgovorene. U zadnjoj Misterijskoj drami trebalo je pokazati da iste riječi imaju potpuno različito značenje u odnosu na to da li ih izgovara Lucifer, Ahriman ili Krist. Ovdje se dotičemo duboke kozmičke misterije, i važno je da dođemo do razumijevanja riječi, “Vi ste Bogovi” i “Vi ćete biti kao Bogovi,” izgovorene u jednoj prigodi od Krista, u drugoj od Lucifera.

Moramo uzeti u obzir da između smrti i novog rođenja mi također boravimo u sferi Sunca gdje je pravo razumijevanje Krist impulsa esencijalno. Moramo donijeti ovo razumijevanje skupa s nama sa Zemlje, jer Krist je jednom boravio na Suncu ali se, kao što znamo, spustio sa Sunca i ujedinio s Zemljom. Trebamo Ga nositi do perioda Sunca, i tada možemo postati socijalna bića kroz Krist impuls i učiti da ga razumijemo u sferi Sunca.

Moramo naučiti razlikovati između Krista i Lucifera, a u naše vrijeme to je moguće samo pomoću antropozofije. Razumijevanje Krista koje nosimo sa sobom od Zemlje vodi nas daleko do sfere Sunca. Tamo djeluje kao vodič, takoreći, od čovjeka do čovjeka, bez obzira na vjeru ili vjeroispovijest. Ali u sferi Sunca mi susrećemo još jedno biće koje izgovara riječi koje virtualno imaju isti sadržaj. To biće je Lucifer. Moramo na Zemlji steći razumijevanje o razlici između Krista i Lucifera, jer Lucifer je sada da nam se pridruži kroz dalje sfere između smrti i ponovnog rođenja.

Dakle vidite, mi idemo kroz sfere Mjeseca, Merkura, Venere, i Sunca. U svakoj sferi se susrećemo, u početku, s onim što odgovara unutarnjim snagama koje nosimo sa sobom. Naše emocije, nagoni, strasti, čulna ljubav, ujedinjuje se s nama u sferi Mjeseca. U sferi Merkura susrećemo sve što je uslijed naših moralnih nesavršenosti; u sferi Venere zbog svih naših religioznih mana; u sferi Sunca, svega što nas odvaja od čiste ljudskosti.

Sada nastavljamo u druge sfere koje okultist naziva sferama Marsa, Jupitera i Saturna. Ovdje je Lucifer naš vodič i mi ulazimo u oblast koja nam dodjeljuje nove snage. Baš kao što ovdje imamo Zemlju ispod nas, tako i tamo u kozmosu imamo Sunce ispod nas. Dižemo se u božanski-duhovni svijet, i kako to radimo moramo čvrsto držati u memoriji ono što smo sa nama donijeli od Krist impulsa. To možemo steći jedino na Zemlji i što smo to dublje napravili, dalje to u kozmos možemo nositi. Sada nam pristupa Lucifer. Vodi nas vani u oblast koju moramo prijeći da bi bili spremni za novu inkarnaciju. Ima jedna stvar koju ne smijemo izostaviti ukoliko nam Lucifer neće postati prijetnja, a to je razumijevanje Krist impulsa, ono što smo čuli o Kristu tijekom našeg života na Zemlji. Lucifer nam za vrijeme perioda između rođenja i smrti pristupa samoinicijativno, ali Krist mora biti primljen tijekom zemaljskog života.

Onda rastemo u druge sfere iza Sunca. Stalno postajemo veći, da tako kažemo. Ispod nas imamo Sunce a iznad, moćan, ogroman prostor Zvjezdanih nebesa. Rastemo u veliku kozmičku oblast sve do izvjesne granice, i kako rastemo prema vani kozmičke sile rade na nama iz svih smjerova. Primamo snage iz moćnog zvjezdanog svijeta u naše rasprostranjeno biće.

Dosežemo granicu, onda se počinjemo sužavati i ponovno ulazimo u oblasti kroz koje smo prije putovali. Idemo kroz sfere Sunca, Venere, Merkura i Mjeseca dok opet ne dođemo u susjedstvo Zemlje i dok se sve što smo donijeli iz kozmičkih širina nije opet koncentriralo u embrio nošen zemaljskom majkom.

To je misterija čovjekove prirode između smrti i novog rođenja. Nakon što je prošao kroz vrata smrti stalno se širi od malog prostora zemlje do oblasti Mjeseca, Merkura, Venere, Sunca, Marsa, Jupitera i Saturna. Tada smo narasli u kozmički prostor, poput divovskih sfera. Nakon što smo kao duše primili snage univerzuma, zvijezda, ponovno se skupljamo i nosimo snage zvjezdanog svijeta unutar nas. Ovo objašnjava od duhovne znanosti kako se u koncentriranoj strukturi mozga može naći otisak ukupnih zvjezdanih nebesa. U stvari, naš mozak sadrži važnu tajnu.

Imamo još jednu misteriju. Čovjek je sakupio sebe na okup, inkarnirao se u fizičko tijelo u koje je došao preko svojih roditelja. Toliko je putovao tijekom svoje ekspanzije u kozmički prostor da je tamo zapisao svoje posebne karakteristike. Dok zurimo od Zemlje gore prema nebesima, tamo nisu samo zvijezde već također naše karakteristike iz prethodnih inkarnacija. Ako smo, na primjer, u prethodnom zemaljskom životu bili ambiciozni, tada je ta ambicija zapisana u zvjezdanom svijetu. Zapisana je u Akasha kronici, i kada ste ovdje na Zemlji na određenoj točci, ova ambicija vam dolazi s odgovarajućim planetom u određenoj poziciji i čini da se njen utjecaj osjeća.

To objašnjava činjenicu da astrolozi ne samo da razmatraju zvijezde i njihova kretanja već će vam reći da je tu vaša taština, tamo vaša ambicija, vaši morali propusti, vaša indolencija; nešto što ste zapisali u zvijezdama sada radi iz zvjezdanih svjetova na Zemlju i određuje vašu sudbinu. Ono što živi u našim dušama zapisano je u prostranstvima svemira i to djeluje natrag iz svemira tijekom našeg života na Zemlji dok putujemo ovdje između rođenja i smrti. Ako ih stvarno razumijemo, ove stvari nas intimno diraju, i omogućavaju da objasnimo mnoge stvari.

Dosta sam se bavio Homerom. Zadnjeg ljeta tijekom mojih istraživanja o uvjetima između smrti i ponovnog rođenja došao samo do nepromjenjivosti veza nakon smrti. Ovdje, u određenom pasusu, morao sam sebi reći da su Grci zvali Homera slijepim pjesnikom jer je bio tako veliki vidovnjak. Homer spominje da se život nakon smrti odvija u zemlji u kojoj nema promjena. Predivno pogodan opis! Ovo razumjeti učimo jedino kroz okultne misterije. Što više koračamo u ovom smjeru, više uviđamo da su drevni pjesnici bili najveći vidovnjaci i da mnogo toga što potajice prožima njihova djela traži značajnu količinu razumijevanja.

Želio bih spomenuti nešto što mi se dogodilo prošle jeseni i što je dosta karakteristično. U početku, opirao sam se tome jer je bilo previše zapanjujuće, ali to je jedan od onih slučajeva gdje objektivnost pobjeđuje. U Firenci nalazimo grobnice Lorenza i Giuliana de Medici od Michelangela. Dva brata su portretirani zajedno s četiri alegorijske figure. Te figure su dobro poznate, ali pri prvom posjetu činilo mi se da nešto nije sasvim ispravno s tom grupom. Bilo mi je jasno da je onaj opisan kao Giuliano Lorenzo, i obratno. Figure, koje se mogu micati, očito su bile zamijenjene u nekoj prigodi i to je prošlo neopaženo. To je zašto je za statuu od Giuliana rečeno da je ona od Lorenza, i obratno. Ali mene ovdje stvarno zanimaju četiri alegorijske figure.

Prvo se pozabavimo predivnom statuom, “Noć.” Ne može je se jednostavno razumjeti u smislu alegorije. Ako, međutim, znamo za eteričko tijelo i zamišljamo ga u njegovoj punoj aktivnosti, upitali bi se, “Koja je najkarakterističnija gesta koja odgovara eteričkom tijelu kada je ono slobodno od astralnog tijela i ega?” Odgovor bi bio gesta kakvu je Michelangelo dao u “Noći.” U stvari, “Noć” je tako oblikovana da savršeno predstavlja slobodno, nezavisno eteričko tijelo, izraženo pomoću formi fizičkog tijela kada su astralno tijelo i ego van njega. Ova figura nije alegorija, već predstavlja kombinaciju fizičkog i eteričkog tijela kada su astralno tijelo i ego van njih. Tada se razumije pozicija figure. Povijesno je to najtočniji izraz životnosti eteričkog tijela.

Počinjemo gledati figuru “Dan” kao ekspresiju ega kada je najaktivniji i najmanje na njega utječu astralno, eteričko i fizičko tijelo. To je portretirano s čudnom gestom i pozicijom Michelangelova “Dana.” Dobijemo gestu figure “Zora” kada je aktivno astralno tijelo, nezavisno od fizičkog i eteričkog tijela i ega, i “Suton” kada je aktivno fizičko tijelo bez druga tri člana.

Dugo sam se borio protiv djelića znanja i za početak s mišlju da je sasvim apsurdno; ipak što se više u to ulazi, više smo prisiljeni prepoznati istinu u rukopisu koje sadrže ove figure. Nije da je Michelangelo toga bio svjestan. To je izviralo iz njegove intuitivne kreativne snage. Također razumijemo značenje legende koja kaže da kada je Michelangelo bio sam u studiju, figura “Noć” postala bi obdarena životom, i slobodno bi išla okolo. To je posebna ilustracija činjenice da imamo posla s eteričkim tijelom. Duh radi u svemu u umjetnosti kao i u evoluciji čovječanstva. Učimo razumjeti svijet čula samo ako shvatimo kako duh radi u čulnoj stvarnosti.

Postoji divna izreka od Kanta. On kaže, “Postoje dvije stvari koje su napravile posebno duboki utisak na mene, zvjezdana nebesa iznad mene i moralni zakon unutar mene.” Posebno je impresivno kada shvatimo da su oboje jedna te ista stvar. Između smrti i ponovnog rođenja mi smo rašireni preko zvjezdanih oblasti i primamo njihove snage u sebe, a tijekom našeg života u fizičkom tijelu snage koje smo sakupili aktivne su unutar nas kao moralni impulsi. Gledajući gore u zvjezdana nebesa mogli bi reći da boravimo između snaga koje su tamo vani aktivne tijekom perioda između smrti i ponovnog rođenja. Sada to postaje vodeći princip našeg moralnog života. Zvjezdana nebesa vani i moralni zakon unutra jedna je te ista stvarnost. Oni tvore dvije strane te stvarnosti. Proživljavamo zvjezdane oblasti između smrti i ponovnog rođenja, moralni zakon između rođenja i smrti.

Kada smo ovo dohvatili, duhovna znanost izrasta u moćnu molitvu. Jer što je drugo molitva osim ono što povezuje našu dušu s božansko-duhovnim što prožima svijet. To moramo učiniti našim vlastitim kako prolazimo kroz doživljaje svijeta čula. Podjednako kao što svjesno stremimo prema ovom cilju, ono što učimo postaje samoinicijativno molitva. Ovdje je duhovno znanje odmah transformirano u osjećaje i doživljaj, i tako i treba biti. koliko god duhovna znanost radila s konceptima i idejama, one će ipak biti transformirane u čistu senzaciju i molitvene osjećaje. To je ono što naše sadašnje vrijeme traži. Naše vrijeme treba doživjeti kozmos živeći u razmatranju duha u kojem samo proučavanje poprima prirodu molitve. Dok proučavanje vanjskog fizičkog svijeta stalno postaje suho, akademsko i apstraktno, proučavanje duhovnog života postajat će iskrenije i dublje. Uzeti će kvalitetu molitve, ne u jednostranom sentimentalnom smislu već vrlinom svoje vlastite prirode. Tada će čovjek znati ne samo kao rezultat apstraktnih ideja da je božanstvo koje prožima univerzum također i u njemu. Kako napreduje u znanju shvatiti će da je to zaista doživio tijekom života između posljednje smrti i novog rođenja. Znati će da je ono što je tada doživio sada u njemu kao unutarnje bogatstvo njegovog života.

Ovakva razmatranja, povezana s nedavnim istraživanjem, pomažu nam da dođemo do razumijevanja našeg vlastitog razvoja. Tada će se duhovna znanost biti sposobnija transformirati u pravi duhovni krvotok. Češće ćemo o ovim stvarima govoriti u budućnosti.

Stranica 7 od 16 Sve stranice