Život između smrti i ponovnog rođenja 5/16
Život između smrti i novog rođenja
Munich, 26 studeni 1912

Često je objašnjavano da nije tako jednostavno istraživati i opisati oblast okultnog kako se obično misli. Ako se želi svjesno nastaviti u ovoj domeni, osjetiti će se neophodnim ponovno raditi svježa istraživanja u važnim poglavljima duhovnog istraživanja. Zadnjih mjeseci je to bio moj zadatak, između mnogih drugih stvari, napraviti nova istraživanja na temu o kojoj smo ovdje često govorili. Kao rezultat ovakvih istraživanja javljaju se novi aspekti.

Danas ćemo se ponovno baviti životom između smrti i ponovnog rođenja, premda se to može napraviti samo kao kratki pregled. To ne znači da ono što je prethodno bilo rečeno treba mijenjati na bilo koji način. Posebno u vezi ovog poglavlja to nije slučaj, ali kod proučavanja nadosjetilnih činjenica uvijek ih trebamo razmatrati sa što je moguće više točaka. Dakle danas ćemo razmatrati sa univerzalnog stajališta dosta od onog što je bilo prezentirano u mojim knjigama Teozofija ili Tajna znanost više s aspekta trenutnog ljudskog doživljaja. Činjenice su iste, ali ne trebamo misliti da smo potpuno upućeni u njih ako su bile opisane samo s jednog stajališta. Okultne činjenice su takve da se moramo kretati oko njih, takoreći, i ispitati ih sa svih stajališta. S obzirom na duhovnu znanost uobičajena je greška da prosudbe iznose ljudi koji su čuli par izjava o temi bez da su imali strpljenja dopustiti da ono što se može reći s drugih aspekata radi na njima. Ipak istine duhovnog istraživanja mogu se razumjeti glasom zdravog razuma, kao što je jučer naznačeno na javnom predavanju.

Danas nećemo pridavati toliko pažnje stupnju nakon smrti gdje počinje život u kamaloki, već ćemo radije razmotriti točku na kraju kamaloke gdje život u duhovnom zapravo počinje. Taj period traje dok duša ne siđe u novu inkarnaciju i ponovno uđe u zemaljski život.

O ovim stvarima može se nešto komunicirati pošto, kao što znate, vidovita vizija vodi u istu oblast u kojoj ljudska bića borave između smrti i ponovnog rođenja. Kroz inicijaciju se doživljava, premda na drugi način, ono što se odvija između smrti i ponovnog rođenja. To objašnjava činjenicu da se o ovome nešto može komunicirati.

Za početak, želim spomenuti dvije osnovne točke vidovite percepcije što će također pomoći našem razumijevanju života nakon smrti. Uvijek je naglašavana velika razlika između života u nadosjetilnom svijetu i života u fizičkom, materijalnom svijetu. Na primjer, proces saznanja je potpuno različit u nadosjetilnom svijetu od onog na Zemlji. U fizičkom svijetu objekti se predstavljaju našim čulima čineći utiske boje i svijetla na naše oči, čujne utiske na naše uši i druge utiske na ostale osjetilne organe. Da bi percipirali objekte moramo se kretati okolo u svijetu. Da bi percipirali udaljeni objekt, moramo ići prema njemu. Ukratko, u osjetilnom svijetu moramo se kretati da bi percipirali stvari. Za nadosjetilnu percepciju vrijedi obrnuto. Što je tiša duša, što je više toga u unutarnjem kretanju isključeno, što manje težimo privlačiti stvari prema nama, što smo duže sposobni čekati, to je sigurnije da će percepcija doći i istinitiji će biti doživljaj koji smo dobili. U nadosjetilnom svijetu moramo dopustiti da stvari pristupe nama. To je esencijalna stvar. Moramo razviti unutarnju tišinu. Tada će stvari doći nama.

Druga točka je ovo. Način na koji se nadosjetilni svijet suočava s nama zavisi o tome što nosimo sa sobom iz običnog čulnog svijeta. Ovo je važno. To može prouzročiti znatne duševne teškoće u nadosjetilnom svijetu. Na primjer, može biti iznimno bolno shvatiti u nadosjetilnom svijetu da osobu volimo manje nego što bi trebali, manje nego što zaslužuje da je volimo. U duhovnom zurenju ova činjenica stoji ispred onog koji je ušao u nadosjetilni svijet s daleko većim intenzitetom nego što to ikada može biti slučaj u fizičkom svijetu. Dodatno, još nešto može prouzročiti veliku bol onome s vidovitom sviješću. Ni jedna sila od onih koje možemo privući u nadosjetilnom svijetu nikako ne može promijeniti ili poboljšati odnos duše u fizičkom za koji shvaćamo da nije u redu. Ne može se popraviti silama privučenim iz duhovnog svijeta. Ovo iskustvo je beskonačno bolnije od bilo čega što doživimo u fizičkom svijetu. S time raste osjećaj nemoći prema nužnosti karme koja se može proživjeti jedino u fizičkom svijetu. S ova dva faktora suočava se učenik okultne znanosti već nakon samo malog napretka. Oni se pojavljuju odmah u životu između smrti i ponovnog rođenja. Pretpostavimo da kratko nakon smrti sretnemo osobu koja je umrla prije nas. Mi je prepoznajemo, i osjećamo potpuni odnos koji smo s njom imali ovdje na zemlji. Mi smo zajedno s onim tko je umro prije, u isto vrijeme ili nakon nas, i mi osjećamo da je onako kako smo stajali s njim u životu. To je bio naš odnos s njim. Ali dok u fizičkom svijetu kada shvatimo da smo nekom napravili nešto nepravedno u osjećajima ili djelom, možemo napraviti neophodan popravak, nismo to u mogućnosti, direktno, u životu nakon smrti. Jasan uvid u prirodu odnosa je tu, ali unatoč punoj svjesnosti da smo trebali biti drugačiji, ništa nismo u mogućnosti promijeniti. Za početak, stvari moraju ostati onakve kakve jesu. Utučenost uzrokovana mnogim sjećanjima je zbog činjenice da smo jasno svjesni načina na koji odnos nije u redu ali mora ostati takav kakav je. Ipak osoba cijelo vrijeme osjeća da je trebala biti drugačija. Ovo duševno raspoloženje treba biti premješteno u cijeli život nakon smrti. Nakon smrti shvaćamo mnogo jače sve ono što smo pogrešno radili tijekom života na Zemlji ali ne možemo ništa promijeniti. Stvari moraju imati svoj tijek, bez obzira. Gledamo natrag na ono što smo napravili i moramo potpuno proživjeti posljedice naših akcija, znajući dobro da se ništa ne može promijeniti.

To nije samo s odnosom prema drugim ljudskim bićima, već s cijelom našom duševnom konfiguracijom nakon smrti, koja ovisi o brojnim faktorima. Za početak, portretirati ću život nakon smrti u formi imaginacija. Ako uzmemo riječi “Vizije” ili “Imaginacije” u smislu kako sam objasnio jučer, neće biti nerazumijevanja. Čovjek percipira fizički svijet kroz njegove čulne organe. Nakon smrti živi u svijetu vizija, ali te vizije su zrcalna slika stvarnosti. Baš kao što ovdje u fizičkom svijetu ne percipiramo odmah unutarnju prirodu ruže, već vanjsko crvenilo, tako nemamo ni direktnu percepciju našeg prijatelja koji je otišao ili brata, već susrećemo vizionarsku sliku. Mi smo umotani u oblak naših vizija, takoreći, ali sasvim jasno znamo da smo zajedno s drugim bićem To je stvarna veza, u biti mnogo stvarnija nego što odnos između dvije osobe može biti na Zemlji.

U prvom periodu nakon smrti mi percipiramo dušu kroz sliku. Također nakon perioda kamaloke vizije koje nas okružuju, i koje doživljavamo, pokazuju natrag, većim dijelom, na ono što smo doživjeli na Zemlji. Znamo, na primjer, da je mrtvi prijatelj tamo vani u duhovnom svijetu. Percipiramo ga kroz naše vizije. Osjećamo potpuno jedinstvo s njim. Znamo točno kako smo povezani s njim.
Ono što uglavnom percipiramo je, međutim, ono što se dogodilo između nas na Zemlji. To se, u početku, oblači u našu viziju.
Glavna stvar su posljedice našeg zemaljskog odnosa, baš kao da nakon perioda kamaloke živimo u posljedicama naše zemaljske egzistencije. Oblak vizija koji nas omotava potpuno je zavisan o tome kako smo proveli našu zemaljsku egzistenciju.

U prvom periodu kamaloke duša je odjevena, kao oblak, imaginacijama. U početku je oblak taman. Kada je nakon smrti proteklo neko vrijeme, imaginativna vizija postepeno percipira da taj oblak počinje svijetliti kao da je ozračen zrakama jutarnjeg Sunca.
Kada je imaginativnoj spoznaji dodana inspiracija shvaćamo da živimo, za početak, u oblaku naših zemaljskih doživljaja. Obavijeni smo njima. Možemo se povezati samo s onima koji su umrli i s kojima smo bili zajedno na zemlji, ili s onima još na Zemlji sposobnima uzdići svoju svijest u duhovni svijet. Ono kako smo karakterizirali imaginativnu spoznaju kao osvjetljenje oblaka naših vizija s jedne strane sa svjetlucajućim točkama kod pristupa hijerarhija u naše vlastito biće. Sada počinjemo živjeti u oblasti više duhovnosti. Prethodno, bili smo povezani samo sa svijetom kojeg smo donijeli sa sobom. Sada život viših hijerarhija počinje sijati prema nama, prodirati u nas. Ali da bi razumjeli ovaj proces, Moramo steći neke uvide u odnose veličina percipiranih kroz imaginativnu spoznaju kako se duša izvlači iz fizičkog tijela.

To se stvarno događa kako prolazimo kroz vrata smrti. Naše biće se širi i postaje sve veće i veće. To nije jednostavan koncept ali to je ono što se u stvari događa. Samo na zemlji mi doživljavamo sebe ograničenima s našom kožom. Nakon smrti širimo se u beskonačne prostore, stalno rastući. Kada smo došli do kraja perioda kamaloke, mi smo doslovno prošireni oko Zemlje do orbite Mjeseca. Jezikom okultista postajemo stanovnici Mjeseca. Naše biće je prošireno u tolikoj mjeri da se njegova vanjska granica podudara s krugom koji je Mjesec opisao oko Zemlje. Danas ne mogu ići u relativne položaje planeta. Objašnjenje onog što se očito ne slaže s ortodoksnom astronomijom može se naći u Düsseldorfskim predavanjima, Duhovne hijerarhije i njihova refleksija u fizičkom svijetu: Zodijak, Planeti, Kozmos.

Dakle rastemo daleko vani u kozmički prostor, u cijeli planetarni sustav, premda prvo u ono što okultist zove sfera Merkura. To će reći, nakon perioda kamaloke postajemo stanovnici Merkura. Istinski osjećamo da nastanjujemo kozmički prostor. Baš kao što za vrijeme fizičke egzistencije sebe osjećamo kao stanovnike Zemlje, tako sebe osjećamo i kao stanovnike Merkura. Sada ne mogu opisati detalje, ali je prisutan slijedeći doživljaj svijesti. Sada nismo zatvoreni u tako maloj frakciji prostora kao za vrijeme naše zemaljske egzistencije već je široka sfera ograničena orbitom Merkura unutar našeg bića. Kako živimo u ovom periodu također zavisi od toga kako smo se pripremili na Zemlji — o silama koje smo upili na Zemlji da bi narasli u ispravan ili pogrešan odnos sa sferom Merkura.

Da bi razumjeli ove činjenice možemo pomoću okultnog istraživanja usporediti dvoje ili više ljudi ali mi ćemo uzeti dvoje. Na primjer, razmotrimo čovjeka koji je prošao kroz vrata smrti s nemoralnim držanjem i jednog koji je prošao kroz vrata smrti s moralnim stavom duše. Primjetna je značajna razlika i postaje očito da mi razmatramo odnos jedne osobe prema drugoj nakon smrti. Za čovjeka s moralnim stavom duše, slike su prisutne, omotavajući dušu i ona može svugdje imati određeni stupanj zajedništva s drugim ljudskim bićima. To je zbog njenog moralnog stava. Čovjek s nemoralnim stavom duše postaje vrsta pustinjaka u duhovnom svijetu. Na primjer, on zna da je drugo ljudsko biće također u duhovnom svijetu. On zna da je zajedno s njim ali ne može izaći iz zatvora njegovog oblaka imaginacija i pristupiti mu. Moral nas čini socijalnim bićima u duhovnom svijetu, bićima koja mogu imati kontakt s drugima. Nedostatak morala čini nas pustinjacima u duhovnom svijetu i prenosi u usamljenost. Ovo je važna kauzalna veza između smrti i ponovnog rođenja.

To je točno također i za daljnji tijek događaja. U kasnijem periodu, nakon što smo prošli kroz sferu Merkura, koju okultno zovemo sfera Venere, osjećamo se kao stanovnici Venere. Tamo između Merkura i Venere, gdje je naš oblak vizija izračen izvana, Bića viših hijerarhija mogu pristupiti ljudskom biću. Sada ponovno zavisi da li smo se pripremili na pravi način da budemo primljeni kao društveni duhovi u rang hijerarhija i imao prisnu vezu s njima, ili smo osuđeni da ih prođemo kao pustinjaci. Da li smo društveni ili usamljeni duhovi zavisi od još jednog faktora. Dok smo u prethodnoj sferi mogli biti društveni jedino ako je to bilo pripremljeno na Zemlji kao rezultat moralnosti, u sferi Venere snaga koja nas vodi u zajednicu, u vrstu društvenog života, dolazi uslijed našeg religijskog stava na Zemlji. Mi najsigurnije osuđujemo sebe da postanemo pustinjaci u sferi Venere ako smo propustili razviti religiozne osjećaje za vrijeme zemaljskog života, osjećaje o jedinstvu s Beskrajnim, s Božanstvom. Okultno istraživanje promatra da kao rezultat ateističkih tendencija u duši, ili odbijanja povezanosti naše konačne s našom beskonačnom prirodom, ljudska bića zaključaju sebe unutar vlastitog zatvora. Činjenica je da sljedbenici Monističke unije, s vjerom da ne promoviraju istinski religijski stav, pripremaju sebe za uvjete u kojima više neće moći formirati nikakvu Monističku uniju, već će svaki biti otpremljen u njegov vlastiti zatvor!

Ovo se ne misli kao princip za temeljiti prosudbe. To je činjenica koja sebe predstavlja kao posljedicu religijskih ili nereligijskih sklonosti duše tijekom zemaljskog života. Mnoge različite religije su uspostavljene na Zemlji tijekom evolucije, sve one emaniraju esencijalno iz zajedničkog izvora. Njihovi utemeljitelji morali su računati s temperamentima različitih naroda, s klimom i drugim faktorima prema kojima religija treba biti podešena. Prema tome je u prirodi stvari da duše ne dolaze u sferu Venere s zajedničkom religioznom sviješću, već onom rođenom iz njihove određene vjere.

Određeni osjećaji za duhovno koji su obojani ovim ili onim religijskim vjerovanjem dovodi do toga da u sferi Venere čovjek ima zajedništvo samo s onim sličnih osjećaja koji su dijelili istu vjeru tijekom zemaljskog života. U sferi Venere pojedinci su odijeljeni prema njihovim posebnim vjerama. Na Zemlji oni su dosada bili podijeljeni u rase prema vanjskim karakteristikama. Premda konfiguracije grupa u sferi Venere općenito odgovaraju grupiranjima naroda ovdje na Zemlji jer su rasne veze povezane s religijskim vjerovanjima, grupiranja ne odgovaraju sasvim jer su dovedeni zajedno prema njihovom razumijevanju određene vjere. Kao rezultat doživljaja povezanog s određenom vjerom, duše sebe zatvaraju unutar određenih granica. U sferi Merkura čovjek ima, iznad svega, razumijevanja za one s kojima je bio povezan na Zemlji. Ako je imao moralno držanje duše, imati će prave veze u sferi Merkura s onima s kojima je bio povezan tijekom zemaljskog života. U sferi Venere on je podignut u jednu od velikih religijskih zajednica kojoj je pripadao tijekom zemaljske egzistencije preko vrline konstitucije duše.

Sljedeća sfera je sfera Sunca u kojoj osjećamo sebe kao stanovnike Sunca u određenom periodu između smrti i ponovnog rođenja. Tijekom ovog perioda učimo o prirodi Sunca, koja je sasvim drugačija nego opisuje astronomija. Ovdje je ponovno pitanje ispravnog življenja u sferi Sunca. Sada imamo izvanredan doživljaj, i diže se u duši kao elementarna snaga, da sve diferencijacije između ljudskih duša moraju prestati. U sferi Merkura smo više ili manje ograničeni na krug onih s kojima smo bili povezani na Zemlji. U sferi Venere osjećamo se kod kuće s onima koji su na Zemlji imali religijska iskustva slična našima i još nalazimo satisfakciju jedino unutar ovih zajednica. Ali duša je svjesna velike usamljenosti u sferi Sunca ako nema razumijevanja za duše koje ulaze u ovu sferu, kao što je u slučaju s Felix Baldeom, na primjer. Sada u drevnim vremenima uvjeti su bili takvi da su se u sferi Venere duše mogle naći u provincijama različitih religija, nalazeći i dajući razumijevanje u njima. Pošto su sve religije proizašle iz zajedničkog izvora, kada su ljudska bića ušla u sferu Sunca imali su u sebi toliko od starog zajedničkog nasljeđa da su se mogle približiti svim drugim dušama u sferi Sunca i biti zajedno s njima, razumjeti ih, biti društveni duh među njima.

U ovim više drevnim periodima evolucije duše same nisu mogle mnogo napraviti da zadovolje težnje koje su se tamo javljale. Pošto je bez ljudske intervencije u čovječanstvu bio prisutan zajednički ljudski nukleus, za duše je bilo moguće da imaju vezu s drugima koji pripadaju različitim vjerama. U drevnom Brahmanizmu, u kineskoj i drugim religijama na Zemlji, bilo je toliko od zajedničke jezgre religija da su se duše u sferi Sunca nalazile u tom prvobitnom domu, izvoru sveg religioznog života. To se promijenilo u srednjem periodu Zemlje. Veza s prvobitnim izvorom religija je bila izgubljena i opet se može naći jedino preko okultnog znanja. Dakle, u sadašnjem ciklusu evolucije čovjek se također mora pripremiti za ulazak u sferu Sunca dok je još na Zemlji pošto se zajednica tamo ne stvara sama od sebe. Ovo je također aspekt značaja Misterija na Golgoti, Kršćanstva. Zbog toga ljudska bića u sadašnjem ciklusu evolucije mogu tako pripremiti sebe na Zemlji da se postigne univerzalna zajednica u sferi Sunca. Za tu je svrhu Duh Sunca, Krist, morao doći dolje na Zemlju. Od Njegova dolaska, bilo je moguće za duše na Zemlji da nađu put do univerzalne zajednice u sferi Sunca između smrti i ponovnog rođenja.

Mnogo toga se može dodati da se podupre univerzalnost koja se rađa iz Misterije Krista kada se ispravno razumije. Mnogo je toga rečeno tijekom godina, ali Misterija Krista se može uvijek iznova osvijetliti s novih aspekata. Često je rečeno da posebno isticanje Krist Misterija stvara predrasude prema ostalim vjerama, i da je isturena jer se u našem Antropozofskom pokretu u Centralnoj Europi posebno to naglašava. Takav pristup je sasvim neinteligentan. Pravo značenje Krist Misterija iz okultnog aspekta tek je otkriveno u modernim vremenima. Ako bi Budist rekao, “Smještate Kršćanstvo iznad Budizma jer pridajete posebnu poziciju Kristu koja nije naznačena u mojim svetim knjigama, i dakle imate predrasude prema Budizmu,” to bi bilo jednako razumno kao kada bi Budist tvrdio da kopernikanski pogled na univerzum ne može biti prihvaćen jer i on, također, nije naveden u njegovim svetim spisima. Činjenica da se stvari otkriju kasnijeg datuma nema ništa s jednakom opravdanošću religijskih vjerovanja.

Misterij na Golgoti je takav da ga se ne može gledati kao posebnu privilegiju. Duhovno znanstvena činjenica je da ga može prepoznati svaki religijski sustav baš kao što može i kopernikanski sustav. To nije pitanje ispravljanja nekog vjerovanja koje do sada nije razumjelo Misterij na Golgoti, već više pitanje dosezanja duhovno znanstvene činjenice Golgote. Ako je to neinteligentno, još je više govoriti o apstraktnoj usporedbi svih vjera i reći da trebaju prihvatiti apstraktne sličnosti među njima. Različite vjere ne bi trebalo uspoređivati s onim što je Kršćanstvo postalo kao vjera, već s esencijom koja je sadržana u samom Kršćanstvu.

Uzmimo Hindu vjeru. Nitko nije primljen u ovu vjeru tko nije Hindu. Ona je povezana s narodom, i tako je kod većine drevnih vjera. Budizam je probio kroz ovo ograničenje, ipak ako se ispravno shvatio, i on se također odnosi na određenu zajednicu. Ali sada razmotrimo vanjske činjenice. Ako bi u Europi imali vjeru sličnu, recimo, Hindu vjeri, trebali bi se zakleti na vjernost drevnom bogu, Wotanu. Wotan je bio nacionalni bog, bog povezan s određenim rasnim sojem. Ali što se u stvari dogodilo na Zapadu? To nije nacionalni bog koji je prihvaćen, već, utoliko što se tiče njegovog vanjskog života, tuđinska osobnost. Isus od Nazareta je bio prihvaćen izvana. Dok ostale vjere esencijalno imaju nešto egoistično u religijskom smislu i ne žele probiti kroz njihove granice, Zapad se jedini izdvojio činjenicom da je suzbio svoj egoistički religijski sustav — na primjer, drevna Wotan religija — i zbog njene unutarnje supstance je prihvatila impuls koji nije iznikao iz vlastitog mesa i krvi. Utoliko što se tiče Zapada, Kršćanstvo nije egoistička vjera kao ostale koje su bile za različite narode. Faktor je od prilične važnosti da je također rođeno vanjskim događajem. To čini univerzalnost Kršćanstva u još jednom aspektu ako Kršćanstvo stvarno smješta Misterij na Golgoti u središte evolucije čovječanstva.

Kršćanstvo još nije napravilo veliki napredak u svom razvoju pošto čak i sada dva aspekta još nisu jasno razdvojena. Biti će razgraničeni samo polako i u stupnjevima. Tko je, u pravom smislu Misterija na Golgoti, Kršćanin? Onaj tko zna da se nešto stvarno dogodilo u Misteriju na Golgoti, da je Duh Sunca živio u Kristu, da je Krist izlio Njegovo biće preko Zemlje, da je Krist umro za sve ljude. Premda je Pavao izjavio da je Krist umro ne samo za Židove već također i za pogane, te se riječi čak i danas malo razumiju. Dok se ne shvati da je Krist ispunio Čin na Golgoti za sva ljudska bića neće se razumjeti Kršćanstvo. Jer prava snaga koja je tekla od Golgote jedna je stvar, a razumijevanje toga je druga. Treba težiti znanju o tome tko je stvarno Krist, ali od Misterija na Golgoti naš stav prema svakom čovjeku može se izraziti jedino na slijedeći način. Kakva god da je tvoja vjera, Krist je također umro i za tebe, i njegov značaj za tebe jednak je značaju za svako drugo ljudsko biće.

Pravo razumijevanje Misterija na Golgoti vodi nas do stava da se pitamo o svakoj osobi koju sretnemo, “Koliko u sebi ima od pravog Kršćanstva, bez obzira na njena određena vjerovanja?” Pošto čovjek mora sve više stjecati svijest o tome što je stvarno u njemu znati nešto o Misteriji Krista je naravno uzvišeni ideal. To će biti više rašireno kao vrijeme prolazi, i tu spada potreba razumijevanja Misterija na Golgoti. Ali to je različito od koncepta kojeg bi neko mogao imati o Misteriju na Golgoti, o njegovoj univerzalnosti koja pruža dobro svim ljudskim bićima. Ovdje je esencijalna stvar za dušu da osjeti da nas to čini socijalnim bićima u sferi Sunca. Ako se osjećamo zatvoreni u nekoj vjeru, tamo postajemo pustinjaci. Mi smo socijalna bića u sferi Sunca ako razumijemo univerzalnost Misterija na Golgoti. Tada možemo naći vezu sa svakim bićem koje nam priđe u sferi Sunca. Kao rezultat uvida u Misterij na Golgoti koji stječemo tijekom zemaljskog života unutar našeg ciklusa evolucije, postajemo bića koja se mogu slobodno kretati u sferi Sunca.

Za što bi trebali biti sposobni za vrijeme ovog perioda između smrti i ponovnog rođenja?

Sada dolazimo do činjenice koja je iznimno važna za moderni okultizam. Ona ljudska bića koja su živjela na zemlji prije Misterija na Golgoti — ono što sada govorim je esencijalno ispravno, premda ne u detaljima — nalazili su Prijestolje Krista u sferi Sunca s Kristom na njemu. Mogli su Ga prepoznati jer je stara baština izvora svih religija još u njima živjela. Ali Duh Sunca je sišao dolje sa Sunca, i u Misteriju na Golgoti pretočio se u život na Zemlji. Napustio je Sunce, i samo se slika Krista u Akaši može naći u sferi Sunca između smrti i ponovnog rođenja. Prijestolje ne zauzima stvarni Krist. Moramo sa Zemlje donijeti koncept naše žive veze s Kristom da bi kroz sliku u Akaši imali živi odnos s Njim. Tada je moguće za nas da imamo Krista također i u sferi Sunca i za Njega da stimulira sve sile u nama koje su neophodne da prođemo sferu Sunca na pravi način.

Naše putovanje između smrti i novog rođenja nastavlja se još dalje. Od zemaljske oblasti izvukli smo snagu, preko moralnih i religijskih sklonosti duše, da živimo, takoreći, u ljudskim bićima s kojima smo bili zajedno na Zemlji, a zatim u višim hijerarhijama. Ali ova snaga postepeno iščezava, postaje slabija i slabija, i ono što ostaje je esencijalno snaga koji smo na Zemlji izvukli od Misterija na Golgoti. Da bi našli naš put u sferi Sunca tamo se pojavljuje novi Svjetlonoša, Biće koje moramo upoznati u njegovoj prvobitnoj moći. Mi donosimo s nama sa zemlje razumijevanje Krista, ali da bi razvili slijedeći stupanj tako da možemo nastaviti vani u univerzum od sfere Sunca do Marsa, trebamo prepoznati drugo Prijestolje koje stoji pored Prijestolja Krista u Suncu. To je moguće jednostavno svojstvom činjenice da smo ljudske duše. Sa ovog drugog Prijestolja sada učimo o dugom Biću koje nas, zajedno s Kristom, vodi naprijed. To drugo biće je Lucifer. Učimo o Luciferu, i pomoću snaga koje nam on može dati mi idemo u dalje putovanje kroz sfere Marsa, Jupitera i Saturna.

Širimo se čak i dalje u kozmički prostor, ali kako izađemo iza sfere Saturna naše stanje svijesti je promijenjeno. Ulazimo u vrstu kozmičkog sumraka. To ne možemo zvati kozmički san, već kozmički sumrak. Sada po prvi puta snage cijelog kozmosa mogu na nama raditi. One rade sa svih strana, i mi ih primamo u naše biće. Dakle nakon što smo se proširili u sfere, postoji period između smrti i novog rođenja kada snage cijelog kozmosa struje u naše biće sa svih strana, iz cjeline zvjezdanih oblasti, takoreći. Tada se opet počnemo zajedno izvlačiti, prolazimo različite sfere dolje do sfere Venere, uvlačimo i postajemo stalno manji dok ne dođe vrijeme da se opet ujedinimo s zemaljskim ljudskim zametkom.

Kakva smo vrsta bića kada se ujedinimo s zametkom? Mi smo bića koja smo opisali, ali smo u nas primili snage iz cijelog kozmosa. Što primamo tijekom vanjskog putovanja zavisi od mjere u kojoj smo se za to pripremili, i naša karma je formirana u skladu s načinom na koji smo živjeli zajedno s ljudskim bićima koja smo sretali tijekom života na zemlji. Snage putem kojih se odvija prilagodba za novi zemaljski život izgrađene su kao rezultat toga što smo bili zajedno s tim ljudskim bićima nakon smrti. To da se pojavljujemo kao ljudska bića, da smo iznutra sposobni imati karmu prožetu s kozmičkim snagama, počiva na činjenici da smo primili snage iz cijelog kozmosa za vrijeme određenog perioda između smrti i novog rođenja. Pri rođenju biće koje se saželo do sićušnih dimenzija, ali je u sebe povuklo snage širokog opsega iz cijelog kozmosa ujedinjuje se s fizičkim ljudskim zametkom. Unutar nas nosimo cijeli kozmos kada se ponovno inkarniramo na zemlji. Može se reći da mi nosimo taj kozmos unutar nas na način na koji se može sjediniti s stavom da smo ga, u skladu s našom ranijom zemaljskom egzistencijom, donijeli s nama u našim dušama na vanjskom putovanju kada smo se širili u sfere.

Mora doći do dvostrukog prilagođavanja. Prilagođavamo se cijelom kozmosu i našoj bivšoj karmi. Činjenica da postoji također i prilagođavanje na bivšu karmu koja mora biti harmonizirana u kozmosu došla mi je na izvanredan način tijekom istraživanja zadnjih par mjeseci u vezi s pojedinačnim slučajevima. Kažem, naročito, u pojedinačnim slučajevima jer ne želim time iznijeti opći zakon. Kada osoba prođe kroz vrata smrti ona umre pod određenom konstelacijom zvijezda. Ova konstelacija je značajna za budući život njene duše pošto tamo ostaje kao otisak. U njenoj duši tamo ostaje težnja da se uđe u tu istu konstelaciju kod novog rođenja, da bi bili pravedni još jednom prema snagama primljenim u trenutku smrti. Zanimljivo je da ako radimo konstelaciju kod smrti i usporedimo je s konstelacijom kasnijeg rođenja, nalazimo da se u visokom stupnju podudara s konstelacijom prijašnje smrti. Treba imati na umu da je osoba rođena na drugoj točci na zemlji koja odgovara ovoj konstelaciji. U stvari, ona je prilagođena na kozmos, učlanjuje sebe u kozmos, i tako je u duši uspostavljen balans između individualnog i kozmičkog života.

Kant je jednom predivno rekao da postoje dvije stvari koje ga posebno ushićuju — zvjezdana nebesa iznad njega i moralni zakon unutar njega. To je divna izjava u tome što je potvrđena od okultizma. Oboje je isto — zvjezdana nebesa iznad nas i ono što nosimo kao moralni zakon unutar nas. Jer kako rastemo u kozmički prostor između smrti i novog rođenja, uzimamo zvjezdana nebesa u sebe, i onda nosimo u duši kao moralni stav zrcalnu sliku zvjezdanih nebesa. Ovdje se dotičemo jedne od točaka gdje se antropozofija može jedino razviti u osjećaje za opći moral. Što se čini kao teorija odmah se transformira u moralne impulse duše. Ovdje ljudska bića osjećaju punu odgovornost prema vlastitom biću, jer shvaćaju da je između smrti i novog rođenja cijeli kozmos radio u njihovom biću, i oni su sakupili zajedno ono što su izvukli od kozmosa. Ona su odgovorna cijelom kozmosu, jer u stvari nose cijeli kozmos unutar sebe.

Napravljen je pokušaj izražavanja ovog osjećaja u pasusu Iskušenja duše, u monologu Capesiusa, gdje kaže, “U tvom mišljenju misli svijeta tkaju . . .” Privučena je pažnja na značaj za dušu kada osjeća da je čovjekova sveta dužnost iznjedriti snage koje je dobio od kozmosa, i njegov najveći grijeh dopustiti da te snage leže jalove.

Konkretno istraživanje je pokazalo da mi u naše biće primamo cijeli kozmos i ponovno ga iznjedrimo u našoj zemaljskoj egzistenciji. Od snaga koje čovjek nosi sa sobom, samo neke imaju svoj izvor na Zemlji. Mi proučavamo čovjeka u vezi sa silama koje rade u fizičkom, eteričkom i astralnom tijelu, i u egu. Naravno, sile koje djeluju u našem fizičkom tijelu dolaze nam od Zemlje, ali ne možemo povlačiti direktno od zemlje sile koje trebamo za naše eteričko tijelo. Te snage nam mogu pristupiti jedino između smrti i ponovnog rođenja za vrijeme perioda u kojem se širimo u planetarne sfere. Ako netko zauzima nemoralno držanje duše u ovim sferama, neće moći privući prave snage tijekom vremena između smrti i novog rođenja. Čovjek koji nije razvio religiozne impulse ne može privući prave snage u sferi Venere, i tako snage koje su potrebne u eteričkom mogu biti osakaćene. Ovdje vidimo karmičku vezu koja postoji između kasnijeg i ranijeg života. Ovo naznačuje kako znanje koje steknemo kroz okultizam mogu postati impulsi u životu naše duše i kako nas svijest o tome što smo mi može voditi do stalnog dizanja u više duhovni život.

Ono što je pripremljeno od Misterija na Golgoti neophodno je u našem sadašnjem ciklusu evolucije tako da čovjek može na pravi način živjeti u sferi Sunca između smrti i novog rođenja. Duhovna znanost mora postići da ljudska bića budu u poziciji narasti čak i iza sfere Sunca s univerzalnom ljudskom, duhovnom socijalnom sviješću koja je tamo potrebna. Utoliko što se tiče same sfere Sunca, veza koja je doživljena Misterijem na Golgoti je dovoljna. Ali da bi nosili univerzalno ljudsko osjećanje i razumijevanje iza sfere Sunca, moramo moći dohvatiti, u antropozofskom smislu, odnos različitih religija jedne s drugom. Moramo narasti iznad usko ograničene vjere sa svojim određenom sjenama osjećaja i razumjeti svaku dušu, bez obzira na njeno vjerovanje. Iznad svega, jedna stvar vezana s Krist impulsom je ispunjena između smrti i ponovnog rođenja. To je sadržano u riječima, “Gdje se dvoje ili troje nađu zajedno u moje Ime, tamo sam JA usred njih.” Sakupljanje dvoje ili troje nije vezano s Kristom s ovim ili onim vjerovanjem. Mogućnost da je On među njima je dana ukoliko su oni ujedinjeni u Njegovo Ime.

Ono što se godinama kultiviralo, kroz izvođenje Misterijskih drama, posebno zadnje (Čuvar praga), treba dati duhovno.znanstveno razumijevanje onoga što je esencijalno u našoj epohi. U jednu ruku, moramo steći odnos s Krist impulsom, u drugu, s Snagama koje stoje nasuprot Njemu —impulsima Lucifera i Ahrimana. Moramo shvatiti da čim izađemo iz Maye, imamo posla sa Silama koje otkrivaju snage u kozmosu. Stalno se približava vrijeme u evoluciji čovječanstva kada moramo naučiti raspoznati esencijalno biće radije nego učenje. To nije nigdje tako očito kao u vezi s Misterijem na Golgoti. Biće je esencijalno, ne sam sadržaj riječi.

Volio bih za sljedeće da se sasvim točno ispita. U stvari, najlakše je imati posla s ljudima koji stave na test ono što je rečeno od okultnih izvora. Nema ništa slično u ni jednoj drugoj vjeri prema dubinama koje se otkrivaju kroz Misterij na Golgoti.

Određena predrasuda danas još prevladava. Ljudi govore kao da se stvari u svijetu moraju dogoditi prema onome što rade u školi, kao da sve zavisi od svjetskog učitelja. Ali Krist nije svjetski učitelj već svjetski izvršitelj, Onaj koji je ispunio Misterij na Golgoti, i Čije biće treba biti prepoznato. U tome je stvar. Koliko je to malo stvar samih riječi, ili samog doktrinarnog sadržaja, učimo od divnih riječi koje je izjavio Krist, “Vi ste Bogovi!” (Ivan 10:34). To znamo također iz činjenice da je On više puta naznačio da čovjek postiže najviše kada shvati božanstvenost u vlastitoj prirodi. Ove riječi Krista odjekuju u svijetu, “Budi svjestan da si kao Bogovi!” Može se reći da je to veliko učenje!

Isto učenje, međutim, odjekuje od drugog izvora. U Bibliji, gdje je opisan početak evolucije Zemlje, Lucifer kaže, “Vi ćete biti kao Bogovi!” Isti doktrinarni sadržaj je izjavljen od Lucifera i od Krista, “Vi ćete biti kao Bogovi!” ali ove dvije izjave znače za čovjeka suprotno. Zaista, razoran poziv se čuje u ovim riječima izgovorenim jednom od Izazivača i drugi puta od Njega koji je Iskupitelj, Spasitelj i Obnovitelj bića čovjeka.

Između smrti i ponovnog rođenja sve zavisi od znanja o Biću. U sferi Sunca najveća opasnost je zamijeniti Lucifera za Krista pošto oboje koriste isti jezik, takoreći, dajući isto učenje, i od obojice se čuju iste riječi. Sve zavisi o Biću. Činjenica da govori ovo Biće ili ono Biće — to je bitno, ne doktrinarni element jer ono što je bitno su stvarne sile koje pulsiraju svijetom. U višim svjetovima, i iznad svega u onom što se odigrava u zemaljskim sferama, riječi razumijemo ispravno jedino kada znamo od kojeg Bića dolaze. Ne možemo nikada prepoznati rang Bića samo pomoću riječi, već samo znanjem o cijeloj povezanosti s tim Bićem. Primjer riječi da su ljudi kao Bogovi je potpuna potvrda toga.

Ovo su značajne činjenice evolucije. One su izražene ne na račun njihova sadržaja — i u ovom slučaju, također, ne toliko na ovaj račun — već na račun duha kojeg nose, tako da se u dušama mogu javiti osjećaji koji bi trebali proizaći iz ovakvih riječi. Ako osjećaji ostaju s onima koji su apsorbirali ovakve istine, čak i ako su stvarne riječi zaboravljene, nije mnogo izgubljeno, nakon svega. Uzmimo radikalniji slučaj. Pretpostavimo da je među nama bio netko tko bi zaboravio sve što je upravo rečeno, jedino bi preostao osjećaj koji može proisteći iz ovakvih riječi. Ovakva osoba bi, ipak, u antropozofskom smislu, primila dovoljno onog što se s njima mislilo.

Napokon, mi moramo koristiti riječi, i riječi ponekad izgledaju teoretske. Moramo učiti gledati kroz riječi u esenciju i primiti to u dušu. Ako je antropozofija dohvaćena u njenoj esenciji, svijet će učiti razumjeti mnoge stvari, posebno u vezi s evolucijom čovječanstva. Ovdje želim citirati dva primjera koja su povezana izvana, više nego iznutra, s mojim nedavnim okultnim istraživanjima. Ona su me začudila jer su pokazala kako istina koja je ustanovljena okultno odgovara onome što se pojavilo u svijetu kao rezultat inspiriranog čovjeka i može se ponovno otkriti u onom što već postoji u svijetu.

Dosta sam se bavio Homerom. Napokon činjenica da se nakon smrti ništa ne može promijeniti, da odnosi ostaju isti, došla je jasno pred moju dušu. Na primjer, ako je u životu netko bio nekako povezan s osobom i nije je volio, to se ne može promijeniti. Ako, imajući ovo na umu, sada čitamo pasuse iz Homera gdje opisuje svijet iznad kao mjesto gdje život postaje nepromjenjiv, počinjemo shvaćati dubinu ovih riječi o regiji gdje se stvari ne mijenjaju. Predivno je iskustvo usporediti vlastito znanje s onim što je izneseno kao značajna okultna istina od “slijepog Homera,” vidovnjaka, u tom epu!

Jedna druga stvar me začudila, i premda sam joj se opirao jer je izgledala nevjerojatna, vidio sam da je to nemoguće. Mnogi od vas znaju Kapelu Medici od Michelangela u Firenci, s kipovima Giuliana i Lorenza de Medici i četiri alegorijske figure. Umjetnički element u ovim figurama se obično previđa. One se gledaju kao jalove alegorije. Sada ove figure s jednom iznimkom, nisu bile sasvim završene, i ipak ne daju utisak da su samo alegorijske. U vodičima nam kažu da kip Giuliana stoji na jednoj strani a onaj od Lorenza na drugoj. U stvari, oni su bili obrnuti. Kip za kojeg je rečeno da predstavlja Lorenza je onaj od Giuliana, a onaj od Giuliana je kip Lorenza. To je ispravno, ali u gotovo svakoj knjizi povijesti umjetnosti i u Baedeckeru, dane su krive činjenice. Opisi se zasigurno ne podudaraju i očito su kipovi jednom bili preokrenuti. Ne stoje više ondje gdje ih je Michelangelo originalno stavio. Ali želim uglavnom govoriti o četiri alegorijske figure. Ispod nogu jednog od Medici kipova imamo figure “Noć” i “Dan;” ispod nogu druge, “Zora” i “Sumrak.”

Kao što sam rekao, u početku sam se opirao ovom što želim o njima reći. Počnimo s figurom“Noć.” Pretpostavimo da uronimo u sve što vidimo, u svaku gestu (knjige komentiraju više besmisleno da je ovo poza kojoj se osoba koja spava ne može prilagoditi.) Ako se, prostudiravši svaku gestu, svaki pokret uda, upitamo kako bi umjetnik portretirao ljudsku figuru ako bi želio prenijeti najveću moguću aktivnost eteričkog tijela u snu, tada bi to morao napraviti iz umjetničkog instinkta upravo kako je to Michelangelo napravio u svojoj figuri. Figura “Noć” odgovara stavu eteričkog tijela. Ne sugeriram da je Michelangelo bio toga svjestan. Jednostavno je to napravio.

Sada pogledajmo figuru “Dan.” To nije jalova alegorija. Predočite niže članove ljudskog bića više pasivne, a ego pretežito aktivan. To imamo izraženo u figuri “Dan.” Ako bi sada držanjem izrazili akciju astralnog tijela kako slobodno radi dok su ostali članovi smanjene aktivnosti, tada to trebamo naći u takozvanoj alegoriji “Zora.” A ako težimo izraziti uvjete gdje se fizičko tijelo nije u cijelosti raspalo, već postaje mlitavo kao rezultat povlačenja ega i astralnog tijela, to je predivno portretirano figurom “Sumrak.” U ovim figurama imamo žive opise četiri čovjekova omotača. Možemo lako razumjeti jednom raširenu legendu o figuri “Noć.” Govorilo se da kada je Michelangelo sam s ovom figurom ona oživi, digne se i hoda okolo. To je razumljivo ako znamo da ona ima držanje eteričkog ili životnog tijela, i da u takvom položaju eteričko tijelo može biti potpuno aktivno. Ako se to osjeti, tada se zaista čini da figura ustaje, i znamo da bi mogla hodati okolo da nije isklesana od mramora. Kada bi eteričko tijelo bilo stvarno tamo aktivno, tada ga ništa ne bi moglo spriječiti da se kreće okolo.

Mnoge tajne su sadržane u radovima čovjeka i mnogo toga postaje po prvi puta razumljivo kada se ove stvari proučavaju s izoštrenom okultnom percepcijom. Da li mi, međutim, razumijemo umjetničko djelo dobro ili manje dobro, nije povezano s univerzalnim čovjekom. Ono što je bitno je nešto sasvim drugo. Ako su naše oči izoštrene na ovaj način počinjemo razumjeti dušu drugog ljudskog bića, ne kroz okultnu percepciju, koja, napokon, ne može pomoći gledanju u duhovni svijet, već kroz percepciju oživljenu pomoću duhovne znanosti. Duhovna znanost dosegnuta zdravim ljudskim razlogom razvija u nama znanje o onom što srećemo u životu, i, iznad svega, o dušama naših drugova. Trebamo pokušati razumjeti svako ljudsko biće.

Kod ovog razumijevanja se, međutim, misli na sasvim drugačiji način od uobičajenog. Nažalost, u životu je ljubav prečesto potpuno egoistična. Obično čovjek voli ono čemu je posebno privučen zbog nekih okolnosti ili nečeg drugog. Za ostalo, ispunja sebe univerzalnom ljubavlju, općom ljubavi za čovječanstvo. Ali što je to? Mi bi trebali moći razumjeti svaku ljudsku dušu. Nećemo svugdje naći izvrsnost, ali tu nema štete jer u stvari ne možemo napraviti veću povredu nekih duša nego sipanjem slijepe ljubavi i ulagivanja preko njih.

Dalje ćemo govoriti o ovoj temi u predavanju prekosutra.

Stranica 5 od 16 Sve stranice