Život između smrti i ponovnog rođenja 10/16
Antropozofija kao oživljenje osjećaja i života
Tübingen, 16 veljače 1913

Ako predahnemo s našim antropozofskim razmatranjima i postavimo pitanje o tome što nas privlači duhovnom pokretu kao što je naš, tada naravno možemo dati odgovor sa raznih aspekata. Jedan od najvažnijih aspekata koji najdublje pokreće naše osjećaje, premda nije i jedini, razmatranje je života ljudske duše između smrti i novog rođenja. U stvari, događaji koji se odvijaju za vrijeme dugog perioda između smrti i ponovnog rođenja zaista nisu manje značajni od događaja između rođenja i smrti. Sada možemo razmotriti samo nekoliko najznačajnijih događaja koje proživljavamo. Ali mogli bi dodati da kod ovakvih razmatranja imamo najdublje uvjerenje da se čovječanstvo približava periodu kada treba znati i doživjeti nešto iz nadčulnih svjetova.

Raspravimo ovu stvar konkretno. Kada se vidovnjak koji može percipirati život između smrti i ponovnog rođenja sretne sa slijedećim događajem, to mu je samo po sebi dovoljno da osjeća dužnost baviti se spoznajom duhovnog svijeta. Osoba je umrla.
Vidovnjak ga pokušava naći nakon nekog vremena pošto je prošao kroz vrata smrti. Na način na koji se može komunicirati s mrtvim od njega se može dobiti slijedeće. Navodim stvarni primjer, “Ostavio sam ženu iza na zemlji; Znam da je još tamo.” Očito je da to nije prenijeto zemaljskim riječima. “Kada sam s njom živio u fizičkom svijetu bila mi je uvijek kao sunčev sjaj pošto bi se vratio s posla. Doživljavao sam njene riječi kao blagoslov i nisam mogao zamisliti život bez svijetlom-ispunjenim prisutnosti moje ljubljene družice. Onda sam prošao kroz vrata smrti i nju ostavio iza, a sada se žudim vratiti. Nedostaje mi sve što sam imao. Žudeći u duši tražim put do moje životne družice ali je ne mogu naći. Ne mogu prodrijeti u njenu prisutnost. To je kao da nije tamo. Kada povremeno osjetim kao da je tamo, kao da sam ja s njom, tada se čini da ne može govoriti. To se može usporediti sa dvoje ljudi, jedno koje bi željelo da drugi kaže par riječi, ali drugi je nijem i ne može ništa reći. A tako i duša koja mi je bila blagoslov tijekom dugo vremena fizičke egzistencije postala je nijema.”

Ako sada istražujemo temelj za ove činjenice nalazimo slijedeći odgovor. U ovom slučaju jednostavno nema zajedničkog jezika između onog tko je umro i onog tko je ostao na zemlji. Nema ničeg što može prožeti dušu sa takvom supstancom pomoću koje bi mogao ostati primjetan. Pošto nema zajedničkog jezika, ove se dvije duše osjećaju odvojene jedna od druge. To nije uvijek bilo tako.

Ako idemo natrag u evoluciji čovječanstva, nalazimo da su duše posjedovale duhovno nasljeđe koje im je omogućavalo da ostanu primjetni, bez obzira da li su bili oboje na fizičkom planu ili je jedan u fizičkom a drugi u duhovnom svijetu. To duhovno nasljeđivanje je danas iscrpljeno. Nije više prisutno, i upravo opisani bolni slučajevi je javljaju kada se nakon smrti duša onog koga se voli ne može naći jer u duši onog tko je ostao na zemlji nema ničeg što je može učiniti primjetnom za onog tko je umro. Ono što stvari može biti viđeno od mrtvih je duhovno znanje, osjećaji i iskustvo. To je veza duša ovdje na zemlji s duhovnim svijetom. Ako se duša koja je ostala iza na zemlji okupira sa znanjem o duhovnim svjetovima, dopušta takvim mislima da joj prolaze umom, tada se takve misli mogu primijetiti od onog tko je umro. Religijski osjećaji prošlosti nisu više dovoljni da daju duši ono što joj treba da bi je mrtvi mogli opaziti.

Ako u stvarima idemo dalje, vidovnjak otkriva da čak i kada su ove duše otišle kroz vrata smrti, one imaju samo maglovitu percepciju jedno drugog. Zajedničko razumijevanje će moći postići jedino sa znatnim teškoćama, ili uopće ne, jer nedostaje zajednički jezik.

Vidovnjak shvaća što je antropozofija u dubljem smislu. To je jezik koji će govoriti živi i mrtvi, oni koji žive u fizičkom svijetu i oni koji borave između smrti i ponovnog rođenja.

Duše koje su ostale iza i stekle misli o nadčulnim svjetovima mrtvi mogu vidjeti. Ako su prije smrti zračile ljubavlju, mogu to također i nakon smrti. To nosi uvjerenje da je antropozofija jezik koji čini mogućim za one u nadčulnim oblastima da percipiraju događaje fizičkog svijeta.

Izgledi koji stoje pred čovječanstvom su da će duše postajati sve usamljenije, neće moći naći most jedna do druge, ukoliko nije skovana veza od duše do duše pomoću duhovnih koncepata. To je stvarnost antropozofije, jer to nije teorija.

Teoretsko znanje je najmanje važno. Ono što uzimamo u sebe je pravi duševni eliksir, stvarna supstanca. Ta supstanca omogućuje duši koja je otišla kroz vrata smrti da percipira dušu koja je ostala iza. U stvari, vidovnjak koji je stekao uvid u ovakvu situaciju, gdje onaj tko je umro ne može naći one koji su ostali iza jer se obitelj nije povezala s duhovnom znanošću, zna da ne može slijediti ni jedan kurs osim drugovima govoriti o duhovnoj mudrosti. Vidi tugu s kojom je duša bremenita ovakvim nedostatkom komunikacije. Zna da je došlo vrijeme kada duhovna mudrost mora zaživjeti u ljudskim srcima.

Oni čija misija govoriti o nadčulnom potječe iz znanja o duhovnim svjetovima, doživljavaju je kao goruću neophodnost kojoj se ni na jedan način ne mogu protiviti. Bio bi to najveći grijeh ako bi tako postupili. Osjećaju kao neophodnost proklamirati otkrivenja o nadčulnim svjetovima.

Iz ovog što je upravo rečeno možete doći do neizmjerne ozbiljnosti povezane s proklamacijom duhovnih otkrivenja. Postoji, međutim, još jedan aspekt razumijevanja između živih i mrtvih. U vezi toga još nismo daleko napredovali ali do toga će doći. Da bi došli do toga kako će živi postepeno razviti razumijevanje za mrtve, razmotrimo slijedeće.

Čovjek malo zna o fizičkom svijetu. Kako dolazi do znanja o ovom svijetu? Koristi svoja čula, dovodi svoju imaginaciju da rađa, ima izvjesne senzacije koje mu je prenio vanjski svijet. Ali to je samo najsićušniji dio sadržaja svijeta. Ima nešto sasvim drugo što je u njemu sadržano.

Želio bih da shvatite da ima nešto daleko važnije od čulne realnosti. Ne mislim na nadčulni svijet, već na nešto drugo.

Zamislite na trenutak da imate naviku napustiti dom svako jutro u osam da bi otišli na posao. Jednog dana odjednom primijetite da odlazite tri minuta kasnije. Idete kroz određeno mjesto gdje stoji vrsta stropa, krov koji je poduprt stupovima. Kada ste tamo došli tri minute kasnije od uobičajenog shvatite da ukoliko bi bili došli na vrijeme, bili bi zgnječeni palim krovom. Zamislite to sasvim živo! Događa se da osoba propusti vlak koji je kasnije imao nesreću. Da je uhvatila vlak bila bi ubijena. Ako se takve stvari ne dogode na njih ne obraćamo pažnju. Ako postanete dramatično svjesni ovakvog događaja, on na vas čini izvjestan utisak. Slične stvari, koje vas promaše tijekom dana, mogu se dogoditi od jutra do noći. Ne može ih se pregledati. Ovakvi događaji se mogu činiti kao “pametna pretpostavka,” a ipak pripadaju najvažnijim aspektima života.

Uzmimo drugi primjer, dobijete određeni osjećaj kada uzmete u obzir da je čovjek u Berlinu već imao kartu za Titanik. Sreće prijatelja koji se zauzima da ne plovi Titanikom. Prijatelj ga uspije nagovoriti da ne plovi tim brodom. Titanik potone, i on izbjegne smrt. To čini trajni utisak na osobu o kojoj se radi!

To je poseban slučaj, a ipak se ovakve stvari stalno događaju bez da se zamijete. Kada ih netko postane svjestan one ostavljaju utisak na srce i um.

Razmotrimo ovu stvar s drugog aspekta. Koliko nam impresija srca i uma pobjegne jer nismo bili svjesni da smo bili zaštićeni od opasnosti! Ako bi bili svjesni mnogih stvari od kojih smo stalno sačuvani, išli bi svijetom s potpuno različitim okvirom uma. Nadalje, vidovnjak otkriva slijedeću mogućnost. Pretpostavimo da su se stvari dogodile na opisani način. Došli ste tri minuta kasnije na tu točku. To je najpogodniji trenutak za osobu koja je umrla na bude primjetna vašoj duši. Mogli ste imati osjećaj, “Odakle je došlo to što se pojavilo u mojoj duši?” To se ne mora javiti u ovakvom posebnom slučaju kako je navedeno. Može uzeti različite forme. Bit će napravljen početak kada ljudi počnu paziti ne samo na svijet vanjske stvarnosti već također i na sferu vjerojatnosti. Znatan broj haringa u oceanu je stvarnost. One postaju moguće jer je položen ogroman broj jaja. Na ovaj način beskonačan broj mogućnosti formira osnovu života.

Duboki utisak na vidovnjaka čini također kada dosegne granicu dva svijeta. On osjeća, “Kako je duhovni svijet beskonačno bogat mogućnostima. Samo sićušan dio njega postaje stvarnost u našem čulnom svijetu!” To je praćeno osjećajem, “Ogromna količina leži skrivena u samoj osnovi bića.” Ovi osjećaji rastu kako se bavimo antropozofijom. Razvija se osjećaj da u svakoj točci gdje se nešto izvana događa nešto skriveno leži iza toga. Svaki cvijet, svaki dah zraka, svaki kamen i kristal skriva beskrajni broj mogućnosti. Konačno će taj osjećaj dovesti do rastućeg osjećaja posvećenosti prema onom što je skriveno. Kako se taj osjećaj razvija, sasvim je prirodno da postajemo svjesni da u takvim momentima možemo komunicirati s onim tko je za zemaljski život mrtav. U budućnosti će se sasvim normalno događati da će osoba imati osjećaj da su mrtvi govorili njegovoj duši. Postepeno će shvatiti od koga je došla komunikacija, odnosno, tko je u njemu govorio. Samo zato jer ljudi nisu svjesni beskrajne, nedokučive oblasti mogućnosti oni ne mogu ćuti ono što bi mrtvi govorili srcima živućih.

Ovo dvostruko razmatranje naznačiti će radikalnu promjenu do koje će doći za cijelo čovječanstvo širenjem antropozofije. S jedne strane, misli antropozofa mrtvi će moći percipirati. S druge strane, mrtvi će moći govoriti srcima onih koji su razvili duhovnu senzibilnost. Biti će sagrađen most između ovog svijeta i svijeta iznad. U stvari, život između smrti i ponovnog rođenja također će biti drugačiji. To neće biti samo teorija, već stvarnost. Biti će postignuto razumijevanje između takozvanih živih i mrtvih, koji su u stvari daleko više živi. Duše na Zemlji će također osjećati što je za mrtve plodonosno. Zaista im ne možemo napraviti život plodnim osim ako osjećamo kakvu ogromnu uslugu činimo mrtvima čitajući im.

Razmotrimo ekstreman slučaj. Bez sumnje će se doći u odnos sa drugim ljudima. Netko živi sa sestrom, roditeljem, mužem ili ženom. Što više osjeća težnju približiti se antropozofiji, to ostali više razvijaju jak animozitet prema njoj. Kako se često to može doživjeti! To može imati takav oblik u svijesti, ali ne mora biti tako u samoj duši. Tamo se može odvijati nešto drugo.

Nesvjesno radi u astralnom tijelu. Može biti da što ječe osoba ogovara i žesti se protiv duhovne znanosti, to dublje u nesvjesnom gaji nagon, težnju, upoznati duhovnu znanost.

Kada idemo kroz vrata smrti susrećemo istinu. Tamo se ništa ne može prikriti. Ovdje na zemlji se može lagati i glumiti ali nakon smrti stvari dobivaju pravu boju. Stvari se otkrivaju onakve kakve stvarno jesu.

Bez obzira koliko netko bio preneražen i klevetao duhovnu znanost tijekom života, nakon smrti je primjetna težnja prema njoj. Javlja se patnja jer se ta težnja ne može zadovoljiti. Ali sada se živući može zamisliti u prisutnosti umrlog, može misliti duhovne misli i umrli će razumjeti. Čak i ako onaj koji je umro nije bio antropozof, umrli će ipak moći percipirati onog živog koji se okupira duhovnim mislima.

Postoji određena sklonost na strani mrtvih prema jeziku koji je koristio za vrijeme života, pošto je tijelom rane faze nakon smrti još povezan s određenim jezikom. Pa je prema tome preporučljivo zaogrnuti misli u jezik koji je umrli koristio. Ali nakon pet, šest, osam godina, i u ranijim prilikama, nalazimo da je jezik duha takav da vanjski jezik ne predstavlja nikakvu prepreku. Umrli može također razumjeti duhovne misli na jeziku kojeg nije poznavao tijekom svog života.

U bilo kojoj mjeri, posljedica čitanja mrtvima, čak i ako nisu bili antropozofi, dokazala se kao posebno lijepa. Pokazala se kao specijalna usluga i kao jedno od najvećih djela ljubavi koje se može izvršiti.

Da bi postigli naše ciljeve nije samo u pitanju vanjsko širenje antropozofije — to se mora napraviti i to je važno — ali antropozofija također treba biti kultivirana krotkije unutar zabačenih mjesta duše. Duhovna mjesta odgovornosti mogu biti kreirana preko čega se mnogo može postići za razvoj duše nakon smrti. Neki misle da je to gotovo nemoguće.

Vidovnjak također vidi duše između smrti i ponovnog rođenja koje su prisiljene izvršavati zadatke koje one same ne razumiju. Na primjer, vidovnjak može u toj oblasti otkriti duše koje su na neko vrijeme sluge snaga smrti i bolesti. To se ne odnosi na standardnu pojavu smrti već na događaje povezane s ljudima koji su odvedeni u cvijetu mladosti. Bolesti su fizičke prirode. One su uzrokovane, međutim, od snaga koje djeluju iz nadčulnih oblasti. Epidemijske bolesti mogu se pratiti natrag do djela nadčulnih bića i izvjesnih duhova koji imaju zadatak dovesti do prerane smrti. Sada ne možemo raspravljati kako to može biti potvrđeno kao dio mudrog vođenja, ali je važno primijetiti da su određene duše podjarmljene od ovakvih bića. Premda se vidovnjak morao naviknuti na određenu staloženost, ovakve situacije su bolne i potresne za promatrati. Ovakve duše su prisiljene služiti i čovječanstvu donijeti smrt i bolest.

Ako vidovnjak pogleda natrag na živote ovakvih duša prije smrti, otkriva zašto su osuđene služiti kao sluge duhova smrti i bolesti. Uzrok leži u nedostatku svijesti ovakvih duša tijekom njihova zemaljskog života. Shodno mjeri njihovog nedostatka svijesti oni sebe osuđuju da postanu sluge onih zlih bića. Zaista kao uzrok i posljedica dobiven u slučaju udaranja biljarskih kugli, tako, također, moraju ljudi koji nemaju svijesti postati sluge ovih zlih bića. To je zaista potresno!

Vidovnjak promatra još jednu činjenicu. Duše koje su pod jarmom ahrimanskih bića moraju pripremiti duhovni izvor svega što se pojavljuje na Zemlji kao prepreke, smetnje našim djelima. Ahriman također ima taj zadatak. Sve prepreke koje se javljaju ovdje na Zemlji upravljane su iz duhovnog svijeta. Oni su sluge Ahrimana. Zašto su te duše osudile sebe na ovakvo služenje? Jer su za vrijeme njihovih života na Zemlji oni zadovoljavali ljubav za udobnošću i komforom. Ako samo uzmete u obzir koliko je postala široko rasprostranjena ljubav za udobnošću i komforom, naći ćete da Ahriman ima značajan broj regruta. Ljubav za udobnošću je danas u životu dominantna. Moderni ekonomisti ne računaju samo s egoizmom i konkurencijom, već također i s komforom ljudskih bića. Ljubav za udobnošću i komforom je važan faktor.

Sada postoji razlika u tome da li netko tko ima takva iskustva može shvatiti zašto ih ima ili da li ih doživljava sasvim nesvjesno bez da shvaća zašto mora služiti ovakve duhove. Ako netko zna zašto je podčinjen duhovima koji dovode do epidemija, također shvaća i vrline koje se moraju razviti u slijedećem životu da bi se izvršila kozmička kompenzacija. Ako netko ostane neupućen u razlog, u stvari kreira istu karmu, ali do kompenzacije može doći tek u drugoj inkarnaciji. Stvarni napredak je prema tome odgođen.
Važno je, prema tome, da čovjek uči o ovim stvarima na Zemlji. Doživjeti ćemo ih nakon smrti ali orijentirati se učimo ovdje dolje. Ovdje imamo još jednu činjenicu koja čini esencijalnim da dođe do novog osjećaja ili orijentacije širenjem duhovnih istina. Stari načini orijentacije nisu više dostupni.

Možemo pitati, “Zašto smo mi antropozofi?” Možemo dati odgovor iz samih duhovnih činjenica koje govore direktno našim osjećajima radije nego našem intelektu. Tako antropozofija sve više postaje univerzalni jezik. Ona postaje jezik koji će učiniti mogućim porušiti pregradu koja stoji između različitih svjetova u kojima živimo, jedanput u fizičkom tijelu, drugi puta bez fizičkog tijela. Tako će se zid između fizičkog i duhovnog svijeta raspasti kada se duhovna znanost zaista uvuče u duše ljudi. Trebali bi to osjetiti. To nam može dati pravi unutarnji entuzijazam za duhovnu znanost.

Skrenuti ću vam pažnju na drugu stvar. Za vidovnjaka za vrijeme života duša u periodu između smrti i ponovnog rođenja postoji trenutak koji se otkriva kao posebno važan. Također je važan i drugima nakon smrti. Za neke ova točka leži ranije, za druge, kasnije. Ako netko promatra život pri spavanju s nadčulnom spoznajom, vidi ljudsko biće s njegovim astralnim tijelom i egom vani iz fizičkog tijela. Gledajući natrag, dobije se dojam da fizičko tijelo polako umire.

Samo od prvih godina djetinjstva dok dijete ne razvije razumijevanje, do trenutka dok ne počne sjećanje, tijelo se za vrijeme spavanja javlja kao da cvijeta, napreduje. Spori proces uvenuća u fizičkom tijelu javlja se kratko nakon što počne život. Smrt je samo zadnja pojava u ovom procesu umiranja. Spavanje je tu da bi kompenziralo snage koje su iscrpljene ali je kompenzacija nepotpuna. Svaki puta tamo ostane mali ostatak snaga smrti. Kada se akumulira toliko ostataka da su snage izgradnje nedorasle zadatku, nastaje fizička smrt. Prema tome, kako razmatramo ljudsko fizičko tijelo vidimo kako se smrt postepeno ostvaruje. U stvarnosti mi polako umiremo od rođenja nadalje. To čini svečani utisak kako postajemo svjesni činjenica.

Između smrti i ponovnog rođenja javlja se trenutak kada se u duši počinju razvijati snage koje vode u slijedeću inkarnaciju. Pokušati ću objasniti što mislim pomoću primjera. Postoje brojne knjige koje se bave Goethe-ovom predispozicijom. Jedna ispituje Goethe-ove pretke da bi dokučila nasljedni izvor neke kvalitete. Izvori su se vidjeli unutar fizičke linije nasljeđivanja. Ja se ne svađam oko činjenice da se one tamo mogu naći, ali onaj tko može pratiti život duše između smrti i ponovnog rođenja otkriva slijedeće.

Uzmimo dušu Goethea. Dugo vremena prije rođenja duša je radila na svojim precima iz nadčulnog svijeta, i zbog vlastitih snaga, razvila odnos sa svojim praočevima. Duša je čak radila u tom opsegu dovodeći zajedno one muškarce i žene koji su kroz dugi period vremena mogli dati odgovarajuće predispozicije potrebne toj individualnosti. To nije lagan zadatak jer su u taj proces uključene mnoge duše. Predstavite sebi da se od duša šesnaestog do osamnaestog stoljeća spuštaju ljudska bića. Sve te duše su morale već surađivati, i iz toga ćete zaključiti da je ovakav zajednički rad od velike važnosti. Duše rođene u osamnaestom i devetnaestom stoljeću morale su već postići uzajamno razumijevanje u šesnaestom stoljeću da bi moglo doći do kompletne mreže odnosa.

Treba mnogo napraviti između smrti i ponovnog rođenja. Ne treba samo izvršiti objektivne zadatke kao što je privremeno služenje koje treba dati duhovima opozicije, već moramo raditi na snagama koje nam u stvari omogućavaju da se reinkarniramo. To znači da moramo oblikovati opću formu arhetipski. To čini suprotni dojam od onog što vidovnjak gleda kada promatra spavajuće fizičko i eteričko tijelo. Fizička i eterička tijela se u spavanju javljaju kao da venu, ali izgradnja arhetipa i njegovo spuštanje u fizičku oblast čine utisak cvjetanja.

Važan trenutak između smrti i ponovnog rođenja leži u točci između sjećanja na raniju egzistenciju i perioda tranzicije gdje se čovjek počinje pripremati tako da njegov fizički organizam može doći u postojanje. Ako sada sebi predstavite fizičku smrt i usporedite je s ovim trenutkom, tada imate suprotni pol fizičke smrti. Fizička smrt označava prijelaz od postojanja u ne-postojanje. Gore opisani trenutak je tranzicija od ne-postojanja u stanje postajanja. Ovaj trenutak se doživljava sasvim različito ako ga se razumije nego ako ga se ne razumije.

Koncept polarne suprotnosti smrti, trenutak koji se javlja između smrti i novog rođenja, treba postati osjećaj u duši antropozofa. Ne smije se samo intelektualno razumjeti, već treba postati unutarnji doživljaj. Tada ćemo moći osjetiti koliko nam je obogaćen život kada se ovakve misli prime u duši.

Postoji još jedan aspekt, naime, da duša postepeno razvija osjećaj za sve što je u svijetu. Ako, nakon što smo meditirali o konceptima koje sam upravo spomenuo, idemo u šetnju kroz šumu u proljeće, naći ćemo da nismo toliko daleko, pod pretpostavkom da smo pažljivi, od doživljaja da duhovna bića tkaju unutar fizičkih pojava. Doživjeti duhovni svijet u stvari ne bi uopće trebalo biti teško ako ljudska bića ne bi kreirali vlastite prepreke. Treba pokušati prevesti ono što se primi u formi koncepata u iskustvo doživljaja, probuditi živo unutar sebe. Takvo stremljenje može dovesti do gledanja duha. Pitanja koja sam danas načeo namijenjena su kao prilog za oživljavanje impulsa prema duhovnoj znanosti. Kada god netko govori o ovakvim stvarima, osjeća da je to samo mucanje jer naš jezik pripada fizičkom svijetu. Treba napraviti značajan napor, preko posebnih opisnih značenja, da bi evocirali barem ograničeni koncept o ovim stvarima. Ali govoriti baš o ovim stvarima na ovaj način može iz naših srca osloboditi ono što možemo antropozofski zvati kao snaga osjećaja.

Duhovna znanost za nas treba postati ono što oživljava osjećaje i život. Stjecanje duhovnih koncepata ne bi nam trebala postati manje važna stvar. Trebali bi je rado raditi. Ipak bi se trebali uzdržati od toga da smatramo koncepte od glavnog značaja, već radije ono što antropozofija može napraviti od nas kao ljudskih bića.

Stranica 10 od 16 Sve stranice