Život između smrti i ponovnog rođenja 15/16
Općenje s mrtvima
Düsseldorf, 27 travnja 1913

Veza između života i smrti uglavnom se krivo razumije. U teozofskim spisima često se nalazi napomena da čovjekova duša i duhovno biće mogu potpuno nestati. Navodi se, na primjer, da preko određene količine zla s kojim je duša bremenita duša može tijekom evolucije nestati. Dalje se naglašava da će crni mazi koji kuju mnogo zla susresti tu sudbinu.

Oni koji već dijele naše ciljeve dulji period znati će da sam uvijek protiv takvih izjava. Iznad svega, moramo se držati činjenice da ono što nazivamo smrću na fizičkom planu nema značenja u nadosjetilnom svijetu. To je čak slučaj za oblasti nadosjetilnog koje neposredno graniče s našim svijetom. Baviti ću se s ovim s određenog aspekta.

Znanost koja se bavi fizičkim svijetom došla je do brojnih zakona i povezanosti unutar fizičke oblasti. Kada se ti zakoni primjene na vanjske fenomene prirode mogu nam samo reći nešto o strukturi vanjske osjetilima perceptibilne stvarnosti. Cvijet, na primjer, istražen pomoću prirodne znanosti, reći će nam izvjesne činjenice o fizičkim i kemijskim zakonima koji djeluju unutar biljke, ali sam život uvijek izvrdava ovakva znanstvena promatranja. Točno je, naravno, da su u nedavnim vremenima nekoliko posebno maštovitih znanstvenika konstruirali hrpu hipoteza da bi objasnili kako se biljni život javlja iz mrtvih supstanci. Ovakvi pokušaji su brzo prepoznati kao pogrešni jer u znanosti ostaje samo ideal uhvatiti stvarnost života. Sve više znanja je akumulirano o kemijskim zakonima i tako dalje, ali ništa o samom životu. Istraživanje života je za prirodno znanstvenu metodu samo ideal jer je to nešto što struji iz nadosjetilne oblasti u fizički svijet i unutar ovog svijeta njeni zakoni ne mogu biti dokučeni.

Sada, slično, ono što je točno za život u fizičkom svijetu je da pribavlja smrt u nadosjetilnom svijetu, izuzev kada je u pitanju volja. U nadosjetilnom svijetu čin volje, impuls volje, nikada ne može voditi do onoga što na Zemlji poznajemo kao smrt. Najviše, u nadosjetilnom svijetu može se pojaviti težnja za smrću ali nikada sama smrt. Smrt ne postoji u oblasti iza fizičke. Ta činjenica je posebno poticajna za ljudske duše kad shvaćaju da sva bića hijerarhija ne mogu upoznati smrt. Ona se može iskusiti samo na Zemlji.

Baš kao što je opravdana biblijska izreka koja kaže da anđeli prikrivaju njihov lik od promatranja misterija fizičkog rođenja, također je ispravno reći da skrivaju njihova lica od promatranja misterije smrti. Biće kojeg poznajemo kao Ono Koje je dalo najmoćniji impuls evoluciji Zemlje, biće Krista, jedino je biće u božanskoj oblati Koje je upoznalo smrt. Oni je poznaju jedino kao transformaciju iz jedne forme u drugu.

Da bi upoznao smrt Krist je morao sići na Zemlji. Krist je jedino biće od svih nadosjetilnih bića iznad čovjeka koje je upoznalo smrt kroz vlastito iskustvo. Kao što sam napomenuo, ako netko vidi problem povezan s iskustvom smrti u vezi s Kristom, naći će da je duboko poticajan.

Doslovno je sada točno da čovjek, kada je prošao kroz vrata smrti, živi u tom nadosjetilnom svijetu u kojem nema smrti. Može ući u te oblasti ali ne može sebe uništiti jer je primljen u svjetove gdje ne može biti destrukcije.

U nadosjetilnom svijetu postoji nešto slično prirodi smrti, ali je ipak sasvim različito od smrti kakvu mi poznajemo. U ljudskom jeziku trebali bi to nazvati, usamljenost. U nadosjetilnim svjetovima smrt nikada ne može značiti da se dogodilo uništenje nečeg, ali se javlja usamljenost. Usamljenost u nadosjetilnom svijetu je usporediva sa smrću ovdje. To nije destrukcija ali je daleko intenzivnija od usamljenosti koju poznajemo na Zemlji. Uzima oblik promatranja vlastitog bića. Što to u potpunosti znači znamo tek kada se dogodi, odnosno, ne znati ništa nego o sebi.

Uzmimo za primjer osobu koja je na Zemlji razvila ono što bi mogli nazvati malo simpatija za druge, osobu koja je esencijalno živjela za sebe. Takovo biće se nakon smrti susreće s teškoćama, posebno u upoznavanju drugih ljudskih duša. Takva osoba može u nadosjetilnom svijetu živjeti s ostalima bez da je i najmanje svjesna njihova postojanja. Ispunjena je samo vlastitim duševnim sadržajem. Svjesna je samo onog što živi unutar nje same.

Može se dogoditi da osoba koja je na Zemlji izbjegla bilo koji oblik ljudske ljubavi zbog prenaglašenog osjećaja egoizma može živjeti jedino u sjećanju na njenu zadnju zemaljsku egzistenciju kada je prošla kroz vrata smrti. Ne može steći bilo kakvo novo iskustvo jer ili ne poznaje ili ne može ući u kontakt s bilo kojim bićem. Potpuno je zavisan o samom sebi jer kao ljudska bića na Zemlji mi zaista pripremamo za sebe poseban svijet nakon smrti.

Ovdje na Zemlji čovjek ne poznaje sebe potpuno. Znanost nas uči samo ono što smo kada to više nismo jer ona jedino poznaje leš. Mozak misli ali ne može misliti sam. Vidimo dio nas, veći dio kada pogledamo u ogledalo, ali to je samo vanjski aspekt. Na Zemlji čovjek ne živi u sebi. Živi zajedno s okolnim svijetom koji poseže za njegovim osjetilima. Kroz nas same, kroz sve što ovdje doživljavamo, pripremamo se za širenje u makrokozmos, da postanemo makrokozmos, da postanemo sve što vidimo oko nas na Zemlji.

Ovdje vidimo Mjesec. Nakon smrti se širimo na takav način da postajemo Mjesec, baš kao što smo na Zemlji naš mozak. Širimo se u Saturn tako da postajemo Saturn, baš kao što smo sada naša slezena. Čovjek postaje makrokozmičko biće. Kada je duša otišla od tijela širi se u cjelokupni planetarni sustav tako da sve duše simultano borave unutar istog prostornog područja. One se međusobno prožimaju ali bez da su svjesne toga. Duhovne veze jedine određuju da li znaju jedna za drugu ili ne. Tijekom našeg života na Zemlji napravljena je priprema za širenje u cjelinu univerzuma kojeg ovdje gledamo u njegovoj fizičkoj refleksiji. Ali što je u stvari naš svijet?

Baš kao što smo sada okruženi planinama, rijekama, stablima, životinjama i mineralima, tako je i kada živimo u univerzumu. Univerzum postaje naš organizam. Oni su naši organi i taj svijet smo mi, sami. Promatramo se iz okruženja. Taj proces počinje u eterskom tijelu neposredno nakon smrti. Mi tada promatramo živu sliku našeg života.

Ako to ne bi bilo zbog činjenice da se čovjek povezuje s drugim ljudskim bićima i, što će se događati sve češće preko duhovne znanosti, s bićima viših hijerarhija, nakon smrti ne bi imao nikakvu okupaciju osim stalnog promatranja sebe. To se ne misli trivijalno jer je zaista potresna činjenica da promatranje samo sebe kroz brojna stoljeća nisu posebno zavidni izgledi. Mi tada postajemo svijet za sebe, ali veze napravljene na Zemlji su ono što nam širi naš pogled nakon smrti. Tamo je zemaljski život tako da razvijamo veze i odnose koji se mogu nastaviti nakon smrti. Sve što nas nakon smrti čini socijalnim bićima treba biti pripremljeno na Zemlji. Agonija koju čovjek doživljava u duhovnom svijetu je strah od usamljenosti. Taj strah nam se stalno događa jer između smrti i ponovnog rođenja prolazimo brojne stupnjeve. Čak i ako doživimo određenu društvenost na jednom stupnju, možemo pasti u usamljenost tijekom slijedećeg.

Početni period nakon smrti je takav da možemo uspostaviti dobru vezu jedino s dušama koje su ostale na Zemlji ili s onima koje su umrle otprilike u isto vrijeme kao i mi sami. Tu najbliskije veze nastavljaju biti aktivne iza smrti. Takozvani živući koji su ostali na Zemlji mogu napraviti mnogo. Zbog toga što netko ima vezu s dušom koja je otišla može je obavijestiti o vlastitom znanju o duhovnom svijetu stečenom na Zemlji. To je iznad svega moguće čitanjem umrlima.

Umrloj osobi možemo izvršiti najveću uslugu formirajući u našoj duši njenu sliku i mekano joj čitajući djelo duhovne znanosti, podučavajući je takoreći. Onima koji su otišli možemo također prenijeti misli koje su naše vlastite, uvijek živopisno predstavljajući onog tko je prešao kao što to mi radimo. Ne smijemo škrtariti u vezi toga. To nam omogućava premostiti bezdan koji nas odvaja od umrlih. Na ovaj način možemo pomoći umrlom ne samo u ekstremnom slučaju. Ne, to vrijedi u svakom slučaju. To daje osjećaj utjehe koja može ublažiti tugu koju se osjeća kada osoba koju smo voljeli prijeđe dalje.

Što smo dublje ušli u nadosjetilni svijet, određene veze su manje u upotrebi. U astralnom svijetu još nalazimo pojedinačne veze ali što se više uspinjemo, sve više nalazimo da se tkanja između određenih bića više ne nastavljaju. Bića su sada svugdje. Odnosi među njima su duševne prirode. Trebamo ih također da ne bi bili usamljeni. To je, međutim, misija Zemlje da radimo kontakte od čovjeka do čovjeka jer inače u duhovnom svijetu ostajemo usamljeni.

U prvim fazama nakon smrti naš se svijet sastoji od odnosa; prijateljstava koja smo stekli s prijateljima na Zemlji i koja se sada nastavljaju. Na primjer, ako se stvar ispituje nadosjetilnom percepcijom, duše koje su otišle nalazimo u blizini osoba koje može slijediti na Zemlji. Mnogi ljudi u naše vrijeme žive s onima koji su nedavno umrli ili u nešto ranijem periodu. Također se vidi kako mnogi stižu zajedno s precima s kojima su krvno povezani. Vidovnjak često dolazi do činjenice da se duša koja je otišla povezala s precima koji su umrli stoljećima prije ali to traje samo određeno vrijeme. Osoba će se ponovo osjećati previše usamljeno ako ne postoje druge veze koje, iako daleko, ipak osobu pripremaju da bude socijalizirana u duhovnom svijetu. Unutar našeg pokreta pronašli smo temeljno načelo koje proizlazi iz kozmičkog zadatka koji nam je povjeren. To je da uspostavljamo veze među ljudskim bićima na najrazličitije načine. Antropozofija prema tome nije njegovana samo davanjem predavanja. Unutar Antropozofskog društva mi zbližavamo ljude tako da se mogu formirati i osobne veze. Te veze imaju također svoju vrijednost i za nadosjetilni svijet utoliko što osoba koja pripada određenoj struji u Društvu stvara veze za oblast iza fizičke.

Dolazi vrijeme, međutim, kada su neophodne općenitije veze. Približava se faza kada se duše koje su prošle kroz vrata smrti bez ikakvih moralnih dispozicija duše, bez moralnih koncepata, odnosno, duše koje su odbacile moralnu dispoziciju duše tijekom njihova zemaljskog života, osjećaju usamljeno. Ljudi koji su obdareni moralnom dispozicijom duše jednostavno su ovdje na Zemlji od veće vrijednosti nego ljudi kojima moral nedostaje. Moralno ljudsko biće je vrjednije za cijelo čovječanstvo na isti način na koji je zdrav stomak vrjedniji cijelom čovjeku nego bolesni.

Nije lako pokazati prstom gdje leži vrijednost moralnog ljudskog bića u cijelom čovječanstvu, a gdje šteta stvorena od nemoralne osobe, ali ćete razumjeti što mislim ako to kažem ovako. Osoba lišena moralne dispozicije duše bolesni je član čovječanstva. To znači da se preko nemoralne dispozicije duše sve više otuđuje od drugih ljudi. Biti moralan također znači prihvatiti da se ima odnos sa svim ljudima. Zato je ljubav prema cijelom čovječanstvu očita u svim moralnim ljudima. Nemoralni ljudi u određenoj fazi nakon smrti osjećaju se usamljeno zbog njihova nedostatka morala. Agonija usamljenosti na ovom stupnju može se rastjerati jedino moralnom dispozicijom duše.

Tako ako istražujemo živote ljudskih bića raširene u makrokozmosu nakon smrti, vidimo da su nemoralni pojedinci u stvari usamljeni dok moralni pojedinci nalaze bliskost s drugima sličnih moralnih ideja. Ovdje su na Zemlji ljudi grupirani prema nacionalnosti ili na drugi način. Između smrti i ponovnog rođenja ljudi se također grupiraju, ali prema moralnim konceptima i dispozicijama duše koje imaju zajedničke.

Tome slijedi faza razvoja takva da čak i oni koji su obdareni moralnom dispozicijom duše osjećaju usamljenost ako im nedostaju religijski koncepti. Religijsko usmjerenje uma je priprema za socijalizaciju u određenom stadiju života između smrti i ponovnog rođenja. Tu također otkrivamo da su oni koji ne mogu ući u religijske osjećaje i veze osuđeni na usamljenost. Nalazimo ljude sličnih religijskih vjeroispovijesti grupirane zajedno.

Tome slijedi period kada više nije dovoljno da smo živjeli unutar religijske zajednice. Približava se faza kada se opet može osjećati usamljenost. Ovaj period između smrti i ponovnog rođenja je posebno važan. Ili se osjećamo sami premda osjećamo zajedništvo s onima sličnih religijskih vjeroispovijesti, ili možemo razumjeti svaku ljudsku dušu u njenom esencijalnom karakteru. Za ovo zajedništvo možemo se pripremiti jedino stječući razumijevanje za sve religijske vjeroispovijesti.

Prije misterija na Golgoti to nije bilo potrebno jer su doživljaji u duhovnom svijetu bili tada drugačiji. Sada je to postalo esencijalno, i ispravno razumijevanje Kršćanstva je pripremni korak prema tome. U drugim religijskim vjerovanjima ne možemo sresti ono što čini esencijalno biće Kršćanstva. Nije ispravno smjestiti Kršćanstvo uz druga religijska vjerovanja. Zaista, možda su neke kršćanske konfesije uskogrudne. Ipak, ispravno shvaćeno Kršćanstvo nosi u sebi impuls za shvaćanje svih religijskih vjerovanja i tendencija.

Kako je zapadnjak shvatio Kršćanstvo? Uzmite u obzir Hinduizam. Samo oni koji pripadaju Hindu rasi mogu mu biti sljedbenici. Da je rasna religija prevladavala u Europi, na primjer, mi bi danas još imali Wotan kult što bi bilo ekvivalentno istočnoj rasnoj religiji. Ali Zapad je prihvatio vjeroispovijest koja se nije javila iz njegove vlastite narodne supstance. Došla je s Istoka. Prihvaćeno je nešto što može raditi samo kroz njegov duhovni sadržaj. Krist impuls se ne može uvući u rasnu ili narodnu religiju. U stvari, narod unutar kojeg se Krist pojavio nije Ga prihvatio. To je izvanredna činjenica o Kršćanstvu. Sadrži sjeme koje mu omogućava postati univerzalna religija.

Ne treba zauzeti ne tolerantan stav prema drugim religijama. Misija Kršćanstva se ne sastoji u donošenju ljudima dogme. Naravno da se Budist smije na konfesiju koja čak niti ne sadrži ideju o reinkarnaciji. Takva konfesija mora mu se činiti pogrešna. Ispravno shvaćeno Kršćanstvo, međutim, pretpostavlja da je svaki čovjek u unutarnjem biću Kršćanin. Ako idete do Hindusa i kažete mu, “Ti s Hindu a ja sam Kršćanin”, vidjeti će se da ne razumijete Kršćanstvo. Kršćanstvo je ispravno shvaćeno samo ako kažete Hindu, “Iznutra je ovaj Hindu dobar Kršćanin kao što sam i ja. On se samo imao priliku upoznati s pripremnom vjeroispovijesti. Moram težiti da mu ukažem gdje se njegova i moja religija podudaraju”. Najbolja bi stvar bila za Kršćane da uče Hinduizam Hinduse i zatim pokušaju unaprijediti Hinduizam tako da Hindu može steći točku kontakta s općom strujom evolucije. Razumijemo Kršćanstvo samo ako na svakog pojedinca gledamo kao na Kršćana u dubini srca. Tek je tada Kršćanstvo religija koja nadmašuje rasu, boju i socijalni položaj. To je Kršćanstvo.

Ulazimo u novo doba. Kršćanstvo više ne može djelovati kako je to kroz zadnja stoljeća. Zadatak je Antropozofije donijeti novo razumijevanje Kršćanstva koje je potrebno. U vezi toga antropozofski pogled na svijet je instrument Kršćanstva. Između religija na Zemlji, Kršćanstvo se pojavilo zadnje. Nove religije se više ne mogu osnivati. Takva osnivanja pripadaju prošlosti. Ona su slijedila jedno za drugim i donijela Kršćanstvo kao posljednji cvijet. Danas je zadatak oblikovati i primijeniti impuls Kršćanstva. Zato mi u našem duhovnom pokretu nastojimo razmatrati sve religije svijeta svjesnije nego do sada, i sa udjelom ljubavi. Na ovaj način također pripremamo sebe za period između smrti i ponovnog rođenja kada ako ne možemo percipirati osjećamo usamljenost i nemamo pristup do drugih duša unutar ove oblasti.

Ako na Zemlji pogrešno razumijemo Hinduizam, u svijetu iza možemo samo osjetiti prisutnost Hindusa ali bez da možemo ostvariti kontakt s njim.

Vidite, to je faza tijekom života između smrti i ponovnog rođenja kada smo također proširili naše astralno tijelo toliko da postajemo stanovnici Sunca. Ulazimo u oblast Sunca. Mi se u stvari širimo u cijeli makrokozmos, i dosežemo Biće Sunca kada trebamo sposobnost bratske ljubavi. Susret sa Suncem pokazuje slijedeće. Najprije, gubimo mogućnost razumijevanja za sva ljudska bića ukoliko nismo našli vezu s riječima, “Kada se dvoje sakupe u Moje Ime, tu sam Ja između njih”. Krist nije mislio kada se dva Hindusa ili jedan Hindus i jedan Kršćanin sakupe zajedno, tu je On usred njih, već kada se dvoje sakupe koji imaju izvorno razumijevanje za Njegov impuls, tamo je On usred njih.

To Biće je bilo unutar sfere Sunca sve do određenog perioda. Njegovo prijestolje je također bilo tamo. Onda se On ujedinio sa Zemljom. Prema tome mi moramo doživjeti Krist impuls ovdje na Zemlji i također ga nositi gore u duhovni svijet. Jer ako dođemo u sferu Sunca bez Krist impulsa suočavamo se sa nerazumljivim zapisom u Akasha kronici. Od kada je Krist ujedinio Sebe sa Zemljom, moramo na Zemlji steći razumijevanje za Krista. Moramo nositi razumijevanje za Krista sa nama inače se nakon smrti Krist ne može naći. Kako se približavamo sferi Sunca razumijemo zapis u Akasha kronici ako smo stekli razumijevanje za Krista na Zemlji. Jer je On to ostavio iza u sferi Sunca. To je važan faktor — da razumijevanje za Krista mora biti stimulirano na Zemlji. Tada ono također može biti sačuvano u višim svjetovima. Stvari postaju jasne tek ako ih se može vidjeti u određenoj konfiguraciji.
Neki teozofski krugovi ne mogu shvatiti da Krist impuls stoji kao točka oslonca u centru zemaljske evolucije, točka gdje počinje uzlazna krivulja. Podržavati da se može ponavljati Kristovo pojavljivanje na Zemlji je kao da govorimo da polugu vage treba poduprijeti na dvije točke. Ali s takvom vagom se ne može mjeriti. Uvjerenja ove vrste su besmislena u odnosu na fizički svijet kao što je i izjava određenog okultista da Krist prolazi kroz ponavljane zemaljske živote. Netko je stekao razumijevanje za Krista samo ako može shvatiti da je Krist jedini bog koji je prošao kroz smrt i stoga je najprije morao sići na Zemlju.

Za onoga tko je stekao razumijevanje Krista ovdje dolje, prijestolje na Suncu neće biti prazno. To mu također omogućava prepoznati prirodu određenog susreta koji se javlja na tom stupnju. Ljudsko biće sreće Lucifera, ne kao iskušivača već kao legitimnu silu s kojom mora ići ruku pod ruku ako će napredovati na svom putovanju. Kvalitete iste prirode u pogrešnoj sferi imaju destruktivan efekt. Djelovanje Lucifera u fizičkom svijetu je zlo, ali nakon smrti, od sfere Sunca nadalje, čovjek treba Lucifera kao kompanjona. Mora sresti Lucifera i Krista. Krist održava njegovu prirodu duše sa svim svojstvima koja je akumulirala u prethodnim inkarnacijama. Zadatak je luciferskih snaga pomoći čovjeku tako da također može naučiti primijeniti sile drugih bića hijerarhija na pravi način za njegovu slijedeću inkarnaciju.

Bez obzira kada se stupanj koji je upravo opisan pojavljuje, čovjek je suočen s potrebom određivanja na kojem će se dijelu kugle i u kojoj zemlji reinkarnirati. To treba biti određeno u srednjoj točci između smrti i ponovnog rođenja. U stvari, prva stvar koja treba biti određena je lokacija i zemlja gdje će se duša reinkarnirati.

Na Zemlji se čovjek priprema za ovaj stupanj utoliko što postiže vezu s nadosjetilnim svijetom, ali treba potporu Lucifera. On sada prima od bića viših hijerarhija snage koje ga vode na određeno mjesto u određeno vrijeme.

Razmotrimo izvanredan primjer. Lutherovo pojavljivanje u specifičnom trenutku moralo je biti pripremano od devetog stoljeća nadalje. Već u to vrijeme sile su trebale biti usmjerene prema odgovarajućem narodu. Lucifer u tu svrhu mora surađivati tako da se može odrediti vrijeme i mjesto našeg utjelovljenja. Kroz činjenicu da pojedinac njeguje Krista u svojoj duši, ono što je s trudom stekao sačuvano je. Ali čovjek još nije dovoljno zreo da zna gdje bi se njegova karma najbolje razriješila i zbog toga, potrebna je Luciferova asistencija.

Protječe daljnji period vremena a zatim velika stvar treba biti odlučena koja uključuje duboko poticajnu aktivnost. Našim svakodnevnim jezikom može se opisati jedino kako slijedi. Pitanje koje sada mora biti riješeno je kako će roditelji duše koja će se utjeloviti u određenom vremenu i mjestu biti obdareni s vlastitim karakteristikama tako da daju rođenje tom određenom biću. Sve to treba biti određeno dugo unaprijed. Ali to znači da više hijerarhije, opet s potporom Lucifera, moraju raditi pripremu kroz cijelu genealošku struju dugo prije inkarnacije određenog pojedinca. U slučaju Luthera njegovi preci su morali biti određeni već u desetom i jedanaestom stoljeću tako da bi mogao imati odgovarajuće roditelje.

Znanost vjeruje da osoba uzima karakteristike svojih predaka. U stvari on utječe na karakteristike svojih predaka iz nadosjetilnog svijeta. U određenom smislu mi smo sami odgovorni za to kakvi su bili naši pra-pra-pra-pradjedovi. Očito, ne možemo utjecati na sve njihove karakteristike a ipak, između ostalih, moraju biti prisutne one koje ćemo kasnije mi sami trebati. Ono što netko nasljeđuje od njegovih predaka on najprije to mora u njih usaditi.

Prvo su određeni vrijeme i mjesto rođenja; zatim su izabrani preci. U osnovi, ono što se naziva djetetova ljubav prema roditeljima proizlazi iz jedinstva sa strujom u kojoj je stoljećima radio iz nadosjetilnog svijeta. U trenutku začeća pojedinac prima snage koje surađuju u oblikovanju njegova vlastitog tijela, naime, glave i opće tjelesne forme. Moramo si tako predstaviti ove snage da su one od tada nadalje uglavnom aktivne u dubljoj strukturi glave, manje u rukama i nogama, manje također u torzu, već idući od glave prema torzu. Mi za to polažemo temelj, i nakon rođenja nastavljamo ga oblikovati. Najprije je sve utkano u astralno tijelo. Oblik glave je pred-uobličen astralno. To ide toliko daleko da je u stvari tek na finalnom stupnju lubanja pripojena astralnom prototipu koji se onda sjedinjuje s tjelesnom formacijom. Oblik glave je individualan, a oblik mozga je isklesan tek na zadnjem stupnju. Tada se ono što primamo kroz struju nasljeđivanja može sjediniti s onim što donosimo s nama iz nadosjetilnog svijeta. Predočite si ono što dolazi iz nadosjetilnog svijeta kao kalež. Vodu koja ga ispunja dala je nasljedna supstanca. Sama struja nasljeđivanja daje samo karakteristike dijela naše tjelesne konstitucije koji je nezavisniji od sustava krvotoka i živaca. Da li imamo velike i jake ili slabe i tanke kosti zavisi više od nasljeđivanja nego od sila koje primamo od pripremnih duhovnih snaga.

Pojedinac koji se treba roditi u određenom vremenu i mjestu da bi razriješio svoju karmu može biti dijete roditelja s jakim kostima ili plavom kosom, i tako dalje. To čini mogućim struja nasljeđivanja. Da su teorije o fizičkom nasljeđivanju bile točne, čovjek bi se pojavio s deformiranim nervnim sustavom i samo naznakom ruku i nogu.

Jedino nadosjetilni uvid može voditi do stvari koje su zaista značajne. Dopustite mi da ispričan stvarni primjer. Susreo sam dijete s hidrocefalusom koje se s obzirom na mnoge stvari razlikovalo od ostatka njegove obitelji. Zašto je on imao hidrocefalus? Jer je savjet viših sila zajedno s Luciferom odredio da se baš taj individualitet treba roditi na određenom mjestu i roditelji su mu bili najbolji dostupni za njega. Ali on nije mogao ispravno raditi u nasljednoj liniji tako da je mogao stvoriti ono što bi rezultiralo odgovarajućom supstancom da bi njegova glava mogla očvrsnuti na pravi način. Tek tijekom života on će biti u stanju prilagoditi svoj mozak njegovoj općoj strukturi. Ovakav pojedinac nije našao prave uvjete koji bi mu omogućili da ima utjecaj na svoje pretke tako da bi mu glava mogla očvrsnuti na odgovarajući način.

Ove stvari su od velike važnosti i također pokazuju tehniku koju treba usvojiti kako bi izišli u svijet u cjelini. Kada dođe vrijeme u kojem će ovakva pitanja znanost ispravno razumjeti, djelovanje viših svjetova, također, će se osjećati.

Ako nastavimo naše putovanje s Luciferom i Kristom stječemo pravi odnos s progresivnom strujom u evoluciji.

Zaključimo, tijekom života nakon smrti najprije treba prevladati opasnosti od usamljenosti pomoću odnosa s drugim ljudskim bićima, pomoću morala i religijskih veza. Zatim oblikujemo novog čovjeka koji će se inkarnirati u budućnosti. Sada imamo zadatak koji uključuje suočavanje sa samim sobom umjesto suočavanja sa svijetom.

Ako ljudsko biće prolazi kroz stupnjeve tijekom kojih je moglo biti socijalizirano ali je bilo osuđeno na samoću, u njemu se nakon smrti javlja težnja. Teži za stanjem nesvjesnosti. Ali svjesnost nije izgubljena; samo postaje usamljeno. U višim svjetovima materija više ne postoji. Tamo je sve pitanje svjesnosti. To je istina duša kojima nedostaje veza s drugim dušama. U svijetu iza smrt ne postoji.

Kao što ovdje živimo ritmički između budnosti i spavanja, tako se i na drugom svijetu život izmjenjuje između povlačenja u sebe i socijalnog druženja s drugim dušama. Kao što sam gore opisao, naš život u višim svjetovima zavisi od toga kako smo se pripremili ovdje na Zemlji.

* * * * * * *

Dr. Steiner je dao slijedeći odgovor na pitanje da li se također može čitati djeci koja su umrla pri rođenju ili u ranom djetinjstvu.
Netko je dijete samo ovdje na Zemlji. Nadosjetilna vizija često otkriva da je osoba koja je umrla u ranoj dobi manje kao dijete u duhovnom svijetu od mnogih koji su prošli kroz vrata smrti u osamdesetoj. Isti kriterij se prema tome ne može primijeniti.

U prethodnoj prigodi sam govorio o tome kako bi trebali okultno shvatiti sliku poznatu kao “Atenska škola”. Nedavno sam upoznao osobu koja je umrla ranom smrću. Moja veza s njim omogućila mi je da postanem svjestan Raphaelove originalne namjere u odnosu na tu sliku. To je biće objasnilo da je lijevo blizu grupe u prvom planu dio bio crtan preko. To je točka u kojoj je nešto napisano. Danas tamo nalazimo matematičku formulu. Izvorno je bio pasus iz evanđelja. Dakle vidite da "dijete" može biti visoko razvijeni pojedinac sposoban voditi do stvari koje se jako teško mogu otkriti.

Ja bi prema tome rekao da se može također prakticirati čitati djeci koja su umrla mlada.

Stranica 15 od 16 Sve stranice