Život između smrti i ponovnog rođenja 16/16
Život nakon smrti
Strasbourg, 13 svibnja 1913

Srećemo se sa punim značenjem i zadatkom duhovne znanosti kada razmatramo period između smrti i novog rođenja. Postoje mnogi ljudi, posebno u našem materijalističkom dobu, koji pitaju zašto bi se trebali brinuti oko života između smrti i ponovnog rođenja ili, ako je ideja ponavljanja zemaljskih života odbačena, oko egzistencije nakon smrti, pošto zasigurno mogu čekati i vidjeti što će se dogoditi nakon smrti kada dođe vrijeme! To je danas kazano od ljudi koji nisu sasvim izgubili osjećaj za duhovni svijet ali koji još nisu snabdjeveni dovoljnim duševnim snagama da bi stekli koncepte i osjećaje o nadosjetilnom. Dodaju da ako izvršavaju svoje dužnosti ovdje na Zemlji, na primjeren način će doživjeti ono što ih čeka nakon smrti.

Izvorna veza s životom između smrti i ponovnog rođenja sada jasno pokazuje zabludu takvog stava i koliko je važno tijekom zemaljske egzistencije formirati ideju o uvjetima života nakon smrti.

Iznimno je teško govoriti o životu nakon smrti riječima posuđenim iz svakodnevnog govora pošto je jezik koji poznajemo prilagođen životu između rođenja i smrti i odnosi se na stvari ovoga svijeta. Prema tome, obično možemo samo naznačiti što se događa između smrti i novog rođenja, što je tako radikalno različite prirode od svega što možemo ovdje doživjeti. Moramo si predočiti da sve što percipiramo ovdje u fizičkom svijetu kojem pripadamo nakon smrti ne može biti naš svijet jer nam nedostaju fizički osjetilni organi. Intelekt, koji je vezan s mozgom, također prekida funkcioniranje nakon smrti. Možemo samo privremeno težiti dati sliku života koji je tako potpuno različit od naše egzistencije ovdje na Zemlji. U izvjesnom smislu, svakodnevni život se može koristiti samo kao analogija. Duhovna znanost, međutim, također nas uči da imamo odnos prema duhovnoj stvarnosti i preko riječi prenosi razumijevanje nadosjetilnog svijeta.

Što doživljavamo u fizičkom svijetu, sa fizičkim u čovjeku mislimo na ono što je zatvoreno unutar njegove kože, ostalo znamo kao njegovo okruženje, zavisi od funkcioniranja naših osjetilnih organa ali također i srca, pluća i tako dalje. Sve to nestaje tijekom našeg putovanja između smrti i novog rođenja. Tijekom zemaljske egzistencije naše duševno-duhovno biće je ugrađeno u naše fizičko tijelo, i živi na aktivnosti naših organa. Nakon smrti dio koji napušta fizičko i eteričko tijelo raste sve više, i dođe vrijeme kada se ono što je inače sadržano unutar granica kože toliko raširi da ispunjava cijeli obimni prostor određen orbitom Mjeseca.
Duša-duh postepeno raste sve do sfera Merkura i Venere, i dalje do sfera Marsa, Jupitera i Saturna, i čak i iza u univerzum. Poslije se ponovno sažima i sjedinjuje kao sićušni duhovni zametak sa nasljednom strujom koja priprema njegovo fizičko tijelo preko oca i majke. Ovaj se opis slaže s onim što je napisano u Teozofiji. Zemlja Duha počinje u sferi Marsa.

Iz navedenog se može zaključiti da se prolaskom kroz vrata smrti svi mi nađemo unutar istog kozmičkog prostora. Nakon smrti mi u izvjesnom smislu penetriramo jedni u druge, ipak svi umrli nisu zajedno jer zajedništvo nakon smrti zavisi od nečeg sasvim drugog nego što je ono od čega zavisi na Zemlji. U duhovnom svijetu možemo biti prostorno ujedinjeni ali biti zaista zajedno s drugim pojedincem možemo jedino ako s njim imamo duhovnu vezu.

Uzmimo ekstreman slučaj osobe koja je, dok je bila na Zemlji, krajnje negirala duh i u mislima i u osjećajima. Postoje mnogi teoretski materijalisti koji poriču duh a koji su ipak na neki način preko osjećaja povezani s duhovnim svijetom. Ustvari teško da postoje ljudi koji potpuno poriču duhovni svijet tako da strašne okolnosti koje ću opisati nikada sasvim ne dođu do izražaja. Recimo da su umrle dvije takve osobe koje su se dobro poznavale na Zemlji. Nakon smrti boraviti će unutar istog prostora ali će biti potpuno nesvjesne jedna druge jer nakon smrti osjećaj za duh odgovara, recimo, onom što su ovdje naše oči. Bez očiju, nema svijetla; bez osjećaja za duhovno, nema percepcije nadosjetilnog svijeta.

No čak i više nego strašna sudbina ne moći percipirati duhovni svijet čuva se za takve ljude. Pošto su duše koje prolaze kroz vrata smrti duhovne prirode, materijalističke duše ne mogu ih čak ni opaziti. Zjapeći ponor se otvara oko ovakvih duša. U stvari, možemo pitati, “Što ovakva duša opaža nakon smrti ”? Čak ni sebe kakva je nakon smrti jer joj nedostaje jasna svijest o sebi. Slijedeće će nam pokazati što joj preostaje.

Ovdje na Zemlji smo smješteni u točci na zemljinoj površini. Naši organi su unutar nas, dok su zvjezdana nebesa vani. Nakon smrti je obrnuto. Tada čovjek raste do kozmičkih dimenzija. Kada se proširio do sfere Mjeseca, duhovno što pripada Mjesecu postaje organ unutar njega. Nakon smrti mu postaje ono što je za nas na Zemlji kao fizičkim bićima mozak. Svako planetarno tijelo postaje nam nakon smrti organ ukoliko smo se raširili do njegove orbite. Sunce postaje za nas srce. Kao što ovdje u našem tijelu nosimo fizičko srce, tako tamo unutar nas nosimo duhovni dio Sunca. Postoji samo jedna razlika. Mi smo savršena ljudska bića kada su, nakon evolucije embrija, formirani svi organi; Oni su simultano prisutni. Nakon smrti organe stječemo malo po malo, jedan za drugim. Mi smo u tom smislu, razmatrano izvana, sasvim slični biljkolikom biću koje također formira svoje organe jedan za drugim. Možemo, na primjer, usporediti organ koji primamo na Marsu s plućima i grlom.

Nakon smrti rastemo u ono što je odbacilo fizički dio, i duhovni dio kozmičkog organa je sada unutar nas. Što je onda naš vanjski svijet? Ono što je sada naš unutarnji svijet, ono što smo doživjeli pomoću naših organa koji su nas napravili fizičkim, zemaljskim bićima, i ono što smo napravili pomoću tih organa.

Uzmimo opet ekstreman slučaj osobe koja nije napravila nikakvu vezu s duhovnim svijetom. Nakon smrti njen vanjski svijet se sastoji od onog što je mogla doživjeti putem fizičkih organa. Za takvog radikalnog ateista svijet nakon smrti je potpuno prazan od ljudskih duša i on je prisiljen gledati natrag na njegov zemaljski život, na ono što je bilo njegov svijet, na ono što je zaokružio svojim djelima i iskustvima. To je njegov vanjski svijet. On se ne sastoji ni od čega osim od sjećanja koja su ostala na njegov život između rođenja i smrti, i to nije dovoljno za ono što čovjek treba za svoj život između smrti i ponovnog rođenja. U stvari, kada čovjek boravi izvan svoje kože, njegova zemaljska egzistencija izgleda sasvim različito.

Na primjer, na Zemlji smo povezani s osobom prema kojoj osjećamo antipatiju, kojom smo se svađali i koju smo uvrijedili i nanijeli joj bol. Mi s njom imamo emocionalni odnos i ne bi se ponašali na takav način ukoliko nam to u izvjesnom smislu ne bi bilo prijatno. Netko je možda ispunjen kajanjem, a zatim to opet zaboravlja.

Nakon smrti ponovno srećemo tu osobu ali sada osjećamo suprotno od prethodno doživljenog zadovoljstva. Osjećamo da u slučaju da nismo postupali na ovaj način, bili bi savršenije ljudsko biće; naša duša ima nedostatak u tom pogledu. Taj nedostatak sada ostaje u duši dok se postupak ne regulira. Ne promatramo djelo toliko kao nedostatak naše duše, koji mora biti uklonjen. Mi to doživljavamo kao unutarnju silu koja nas vodi da nađemo mogućnost poništiti djelo.

U slučaju ne-duhovne duše još nešto treba dodati, jer on osjeća da je odvojen od duše prema kojoj se ponio nepravedno, i mora čekati do je ponovno ne susretne da bi uklonio mrlju. Osjećaj za nužnost karme je rezultat gledanja na prethodni zemaljski život. Tableau druge duše u Akasha kronici stoji ispred nas prijekorno. Tada boravimo samo između slika u Akasha kronici.

Ovakvi ekstremni slučajevi u stvari ne postoje. Inicijat koji dolazi u kontakt s dušom umrle osobe može imati slijedeće iskustvo. Nalazi dušu s kojom se poznavao i koja je iz muškog tijela prošla kroz vrata smrti ostavljajući iz sebe ženu i djecu. ta mu duša kaže, “Ostavio sam iza sebe ženu i djecu s kojima sam živio. Sada imam samo sliko onog što smo zajedno proživjeli. Moja obitelj je na Zemlji, ali ja ih ne mogu vidjeti. Osjećam odvojenost od njih. Možda je netko od njih već umro, ali ni toga ne mogu naći”. To je glas očaja onog koji je živio u okruženju u kojem nije njegovan duh. Prema tome, ovakve duše ostaju u tami u odnosu na duhovni svijet i čak ih se ne može ni vidjeti iz duhovnog svijeta.

S druge strane, kada inicijat nađe dušu koja je druge ostavila iza u fizičkom svijetu, i koja je njegovala duhovni život kao što je duhovna znanost, tada nalazi da umrli može percipirati duše nakon smrti i komunicirati s njima.

Takozvani umrli trebaju živuće, jer će inače moći promatrati jedino sebe na Zemlji, odnosno, njihov vlastiti život koji ide svojim tijekom. To objašnjava čin ljubavi kojeg možemo izvršiti za umrlog duhovno mu čitajući, ne glasno, već u mislima, zamišljajući u mislima da je umrli tu s nama. Na ovaj način možemo čitati brojnim mrtvima u isto vrijeme, sa ili bez knjige, i time za njih izvršiti značajno djelo ljubavi. Misli moraju biti u odnosu na duhovni sadržaj, inače za umrlog nemaju značenje. Takve misli za umrlog stvaraju vanjski svijet koji on može opažati. Misliti o kemijskim zakonima i tako dalje nema smisla jer su ti zakoni u duhovnom svijetu besmisleni.

Također je nemoguće, što je lako pretpostaviti, nakon smrti naučiti još nešto od duhovne znanosti jer duhovna znanost napokon ipak sadrži duhovne ideje. Dušama koje su već čule nešto od duhovne znanosti možemo napraviti veliku uslugu čitajući im cikluse predavanja. Premda su takve duše sposobne percipirati u duhovnom svijetu, one ipak nisu u mogućnosti formirati koncepte i ideje koje se mogu steći jedino ovdje na Zemlji.

Uzmimo primjer. Postoje bića poznata kao bodhisattve, uzvišena ljudska bića koja su veoma napredna i koja se na Zemlji uzastopno inkarniraju dok se ne uzdignu na rang Buddhe. Toliko dugo koliko bodhisattva boravi unutar fizičkog tijela, on živi među ljudima, kao duhovni dobrotvor čovječanstva. Čak i ovdje na Zemlji on ima poseban zadatak, podučavati ne samo živuće već i umrle i čak i bića viših hijerarhija. To je zbog činjenice da se sadržaj zemaljske teozofije može steći jedino na Zemlji unutar fizičkog tijela. Kasnije se može koristiti u duhovnom svijetu ali to mora biti stečeno unutar fizičkog tijela.

Nakon njihove smrti, bodhisattve mogu jedino u iznimnim slučajevima asistirati u napretku drugih bića, bića u duhovnom svijetu koja su već primila iskru duha ovdje na Zemlji. Teozofija se ne može pojaviti kroz duhovne svjetove kao takva. Javlja se samo na Zemlji i čovjek je može ponijeti gore u duhovni svijet.

To se može razumjeti ako uzmemo u obzir da životinje, na primjer, vide na Zemlji sve kao i čovjek, ali ne razumjeti što su one. Nadosjetilna bića mogu samo promatrati nadosjetilni svijet ali ga ne mogu razumjeti. Koncepti i ideje o duhovnom svijetu mogu se pojaviti jedino na Zemlji, i zrače naprijed kao svijetlo u duhovnom svijetu. To nam omogućava ispravno razumjeti značenje Zemlje. Zemlja nije samo prijelazni stupanj, niti dolina očaja, već postoji da bi se na njoj moglo razviti duhovno stanje koje se onda može ponijeti gore u duhovne svjetove.

Stranica 16 od 16 Sve stranice