Život između smrti i ponovnog rođenja 14/16
Dodatne činjenice o životu između smrti i ponovnog rođenja
Breslau, 5 travnja 1913

Dolazeći na naše zajedničke sastanke možemo o stvarima govoriti točnije nego je to moguće na javnim predavanjima i u pisanim radovima. Danas bih želio predstaviti dodatna razmatranja za dopuniti ono što se može naći u knjigama i ciklusima predavanja.
Možete zamisliti, moji dragi prijatelji, da je život između smrti i novog rođenja bogat i raznovrstan kao i život između rođenja i smrti, i da kadgod se opisuje što se događa nakon smrti očito je da to može samo s određenih aspekata. Danas neću toliko spominjati ono što je već poznato, već skrenuti pažnju na ono što se može dalje rasvijetliti.

Ako se može gledati u duhovne svjetove gdje čovjek boravi između smrti i novog rođenja, tada se posebno u naše vrijeme potvrđuje neophodnost onog što se namjerava s našim duhovno znanstvenim radom, odnosno, potreba pružiti nešto srcima i dušama ljudi putem duhovne znanosti.

Uzmimo za početak jedan primjer. Čovjek umre. Volio je svoju ženu duboko i bio veoma privržen familiji. Duhovno promatranje je pokazalo da je duboko patio zbog činjenice da kada bi pogledao dolje na Zemlju nije mogao naći duše njegove žene i djece. Sada na način na koji vidovnjak može ući u komunikaciju s osobom nakon smrti, čovjek je informirao vidovnjaka da sa svojim mislima i svim svojim osjećajima može ponovno oživjeti vrijeme kada je bio ujedinjen sa svojim voljenima na Zemlji. Ali je dodao, “Kada sam živio na Zemlji moja žena mi je bila kao sjaj Sunca. Sada se toga moram odreći. Mogu usmjeriti moje misli natrag na ono što sam doživio ali ženu ne mogu naći”.

Zašto je tako? Jer to nije slučaj sa svima koji su prošli vrata smrti. Ako bi se vratili nekoliko tisuća godina natrag, našli bi da su duše ljudi mogle gledati dolje iz duhovnog svijeta i imati udjela u stvarima onih koji su ostali iza na Zemlji. Zašto je to slučaj kod svih duša u drevna vremena prije misterija na Golgoti? U drevna vremena, kao što znate, ljudi su na Zemlji živjeli tako da su još posjedovali izvornu vidovitost. Oni nisu samo vidjeli osjetilni svijet pomoću očiju. Također su zurili u duhovno porijeklo, u arhetipska bića iza osjetilnog svijeta. Mogućnost živjeti s duhovnim svijetom tijekom fizičke egzistencije nosila je sa sobom sposobnost duše za opažati ono što je na Zemlji ostavila nakon smrti. Danas duše više nemaju sposobnost živjeti direktno s duhovnim svijetom jer se evolucija čovječanstva sastojala od čovjekova silaska u fizičku egzistenciju iz duhovnog svijeta. To je rezultiralo sposobnošću prosudbe i tako dalje, ali je čovjeka lišilo sposobnosti živjeti s duhovnim svijetom.

Tijekom perioda neposredno nakon misterija na Golgoti kada su duše bile duboko potaknute Krist impulsom, barem je dio čovječanstva mogao ponovno steći tu sposobnost do neke mjere. Sada, međutim, ponovno živimo u dobu kada duše koje idu kroz vrata smrti i nisu se zanimale za stvarnosti duha gube tu vezu. Čovječanstvo treba duhovno otkrivenje i s pravom možemo imati uvjerenje da ono treba prožeti ljudske duše. Danas staro religijsko priznanje nije dovoljno. Duše koje žele zuriti duhovno dolje iz drugog svijeta u naš trebaju ono što mogu primiti pomoću duhovno znanstvenog razumijevanja misterija na Golgoti. Mi prema tome nastojimo da se duhovno svijetlo može razviti u njihovim dušama.

Čovjek o kojem smo govorili nije se ni na koji način zanimao mislima ili osjećajima o duhovnom svijetu. On je prošao kroz vrata smrti ali mu ni jedna misao o duhovnom svijetu nije okupirala um. On je prema tome mogao reći, “Znam po sjećanju da je moja žena dolje. Znam da je dolje, ali je ne vidim, ne mogu je naći”.

Pod kakvim uvjetima bi je on bio sposoban naći? U sadašnje vrijeme mogu se opažati samo one duše u kojima borave duhovne sposobnosti. Ovakve duše mogu se vidjeti iz drugog svijeta, duše u kojima žive misli s razumijevanjem za duh. Kako mrtvi zuri dolje, osoba koja je ostala iza na Zemlji postaje mu vidljiva jedino kada duhovne misli žive unutar duše te osobe. Mrtva osoba vidi te misli. Inače osoba ostaje nevidljiva i umrli pati znajući da je osoba tamo ali je ne može naći. Čim se uspije takvoj duši prenijeti misli u vezi duhovnog svijeta, međutim, duša onog tko je ostao na Zemlji zasvijetli, da bi postojala za umrle.

Nemojte prigovarati govoreći da to nije pravedno da ljudi koji nemaju ovdje na Zemlji duhovnih misli, a to možda ni nije njihova greška, trebaju za mrtve ostati nevidljivi. Da je svijet drugačije uređen, čovjek nikada ne bi težio savršenstvu. Čovjek treba učiti na onom što prolazi. Ovakvoj duši, kao rezultat boli i usamljenosti koju pati između smrti i ponovnog rođenja, dan je impuls za primanje duhovnih misli. S ovog aspekta vidimo da je duhovna znanost kao jezik pomoću kojeg se živi i mrtvi mogu razumjeti, i mogu biti prisutni i primjetni jedni drugima.

Duhovna znanost ima još jednu misiju u vezi premošćivanja bezdana između živih i mrtvih. Kada ljudske duše idu kroz vrata smrti one ulaze u oblast gdje je veza s životom na Zemlji održavana sjećanjima na to što se tamo dogodilo. Ne ponavljam ono što se može naći u mojim pisanim radovima. Ono što sada govorim ima namjeru biti dodatak. Dugi period nakon smrti čovjek ponovno proživljava ono što se dogodilo na Zemlji i treba se osloboditi težnji za svojim fizičkim tijelom. Tijekom tog vremena uči živjeti kao duševno-duhovno biće. Zamislimo slikovito kako to izgleda za nadosjetilnu percepciju. Za početak, duša ima vezu sama sa sobom. Vidi vlastiti unutarnji život koji ide svojim tijekom u mislima, mentalnim predstavama, itd. Podsjeća se na veze koje je jednom imala s drugovima.

Ako je netko dolje traži, Zemlja nudi poseban aspekt. Netko ima težnju gledati dolje. Težnja za sjećanjem Zemlje prati kroz cijeli život između smrti i ponovnog rođenja. Koliko god je čovjek pozvan da putuje iz života u život ostaje svijest da mu je sudbina vezana uz Zemlju, da se mora ponovno vraćati na Zemlju ako će se pravilno razviti. To vidimo kod mrtvih jer ako bi potpuno izgubili svoje misli koje ih vežu uz Zemlju, također bi izgubili i misao o vlastitom egu. Tada ne bi više bili svjesni da jesu, i to bi rezultiralo strašnim osjećajem mučnine. Čovjek ne smije izgubiti svoju vezu s Zemljom. Zemlja ne smije pobjeći njegovoj mentalnoj predstavi, takoreći. Općenito, također, Zemlja ne može potpuno nestati iz njega. Samo u našem periodu poplave materijalizma, tijekom kojeg moraju doći duhovna otkrivenja tako da se veza između živih i mrtvih može održati, dušama koje na Zemlji nemaju vezu s ljudima koji imaju duhovne misli i osjećaje teško je gledati natrag.

Važno je za mrtve da oni s kojima su na Zemlji bili povezani svake večeri nose misli o duhovnom svijetu sa sobom u san. Što više misli o duhovnom svijetu nosimo sa sobom u san, veću uslugu radimo onima koje smo znali na Zemlji a umrli su prije nas. Teško je govoriti o ovim vezama jer su naše riječi uzete od fizičkog plana. U duhovnom svijetu kojeg nosimo sa sobom u san kao duhovne misli je supstanca pomoću koje, u izvjesnom smislu, umrli mogu živjeti. Onaj tko umre i na Zemlji nema nikog tko duhovne misli s njim nosi u san je izgladnio i može se usporediti s izgnanstvom na pusti otok na Zemlji. Umrla osoba koja ne može naći dušu u kojoj borave duhovni osjećaji doživljava sebe kao u pustinji u kojoj nema ničeg za održavanje života. Gledajući to, ne može se dovoljno naglasiti ozbiljnost s kojom treba uzeti misli duhovne znanosti u periodu kakav je naš, kada koncepcija svijeta koja je strana duhu dobiva sve više pristalica.

Bilo je različito u prošlom vremenu kada je izgovarana večernja molitva prije odlaska na spavanje i njeni efekti bi se pridružili čovjeku. Danas je više vjerojatno da osoba zaspi nakon obroka ili nekog drugog oblika uživanja bez misli posvećenih nadosjetilnom. Na taj način otimamo mrtvima njihovu duhovnu hranu. Ovakav uvid treba voditi do prakse, dokazano djelotvorne od mnogih naših prijatelja, koju bi želio nazvati, čitanje umrlima. Čitati umrlima je od neizrecive važnosti.

Recimo da su dvoje ljudi živjeli ovdje na Zemlji zajedno. Jedno nalazi svoj put do duhovne znanosti iz dubokog, iskrenog impulsa, drugom je sve više odbojna. U takvom slučaju malo se postiže pokušavajući dovesti osobu do duhovnog koncepta svijeta tijekom života. U stvari, stremljenje jedne osobe u tom smjeru može zaista uzrokovati da je druga sve više mrzi. Kada sada takva osoba umre imamo mogućnost pomoći joj sve više.

Ono što živi u našoj duši je previše kompleksno i područje ograničeno našom sviješću samo je mali dio ukupnog sadržaja našeg duševnog života. Čovjek ne poznaje mnogo od toga što živi u njegovoj duši i često je prisutno nešto što on uzima za suprotno nego je u stvari tamo. Tako se može dogoditi da osoba počinje mrziti duhovnu znanost. Toga postaje svjesna sa svojom sviješću. U dubini njene duše, međutim, to se može pokazati kao sve dublja težnja za duhovnom znanošću. Kada prođemo kroz vrata smrti mi doživljavamo dubine naše duševne egzistencije koje izlaze na površinu. Kada sretnemo umrle koje smo na Zemlji poznavali, često se pokazuju različiti od onog što su bili ovdje na Zemlji. Osoba koja je mrzila duhovnu znanost s njenom uobičajenom sviješću ali težila za njom u dubinama duše bez da je toga svjesna često će pokazati jaku težnju nakon smrti. Možemo joj pomoći uzimajući knjigu s duhovno — znanstvenim sadržajem, formirajući živopisnu unutarnju sliku onog tko je umro, i čitajući joj kao što bi čitali živoj osobi, ne glasno, već mekano. Umrli to može razumjeti. Naravno, oni koji su imali kontakt s duhovnom znanošću tijekom života sve razumiju spremnije. Ne smijemo propustiti čitati umrlom ili razgovarati s njim mislima. Želio bih skrenuti pažnju na praktičnu stvar, naime, da nekoliko godina nakon smrti, u periodu od nekih tri do pet godina, osoba može razumjeti jezik koji je govorila na Zemlji. To postepeno vene, ali se sačuva razumijevanje za duhovne misli. Tada možemo također čitati umrlima na jeziku koji nisu razumjeli na Zemlji ali kojeg smo mi sami savladali. Na ovaj način možemo umrlima napraviti najveću uslugu.
Posebno se u ovim oblastima ostvaruje pun značaj duhovne znanosti jer premošćuje jaz između živih i umrlih. Možemo sebi predstaviti da ako uspijemo u širenju duhovne znanosti na Zemlji u sve širim krugovima, sve će više duša postati svjesno zajedništva s umrlima.

Tako je u periodu nakon smrti čovjek još direktno povezan s Zemljom. Zatim treba narasti i postati građanin duhovnog svijeta. To traži pripremu. Prvo mora posjedovati osjetljivost i razumijevanje za duhovni svijet. Duhovno istraživanje promatra značajnu razliku nakon smrti između duša koje su na Zemlji gajile moralne osjećaje i sklonosti i onih koji su to propustili. Osoba koja nije na Zemlji razvila moralne osjećaje nakon smrti postaje pustinjak. Neće moći naći svoj put ni do drugih ljudskih bića ni do viših hijerarhija. Svijest se onda ne gasi, i što čeka osobu je osjećaj krajnje usamljenosti. Od određenog perioda zvanog period Merkura nadalje čovjek dobije mogućnost zajedničkog života s drugim bićima preko vrlina njegova moralnog života. Možemo prema tome reći da način na koji osoba živi na Zemlji određuje njenu egzistenciju u sferi Merkura, određuje da li doživljava užasnu pustinjačku egzistenciju ili uspostavlja vezu s drugim ljudskim dušama ili bićima viših hijerarhija.

Zatim slijedi još jedan period tijekom kojeg čovjek mora drugačije biti pripremljen ako se ne želi opet osuditi na samoću. Do samoće dolazi ako nije razvio nikakve religijske osjećaje ovdje na Zemlji. Ovaj period se zove period Venere. Tamo osoba koja nije razvila religijske osjećaje doživljava sebe kao slijepog i mrtvog u odnosu na sve što je okružuje.

U slijedećem periodu, tako da ne ostane neosjetljiv prema bićima višeg svijeta, neophodna je priprema potpuno poštovanje svih religija. To je period Sunca. Za njega se pripremamo ovdje na Zemlji razumijevanjem za sve što je ljudsko, i za različite religijske denominacije. U bivšim vremenima u periodu Sunca bilo je dovoljno da jedna osoba pripada Brahma religiji, druga onoj od Lao-Tse, i tako dalje. Danas, međutim, pošto su se vremena promijenila čovjek stoji nasuprot drugom preko njihovih religijskih vjeroispovijesti pa se prema tome period Sunca ne može ispravno doživjeti. Za to je potrebna duhovna osjetljivost.

U periodu Sunca, kojeg čovjek treba priječi između smrti i novog rođenja, to je kao da smo ušli u svijet gdje nalazimo određeno mjesto prazno ili popunjeno, zavisno od pripreme. Mjesto ne nalazimo prazno ako razumijemo misterij na Golgoti. Krist impuls ima mogućnost razumijevanja svakog ljudskog iskustva. Kršćanstvo je općenita religija, važeća za sve ljude. Kršćanstvo nije ograničeno na određeni narod, rasu ili nacionalnost, kao što je slučaj s Hinduizmom ili drugim nacionalnim religijama. Da je narod Srednje Europe sačuvao svoju staru narodnu religiju, još bi danas imali kult Wotana, kult Thora, i tako dalje. Ali europski narodi su prihvatili kršćansko vjerovanje. Netko nije Kršćanin u pravom smislu zato što se čvrsto drži ove ili one kršćanske dogme, međutim, već zato što zna da je Krist umro za cijelo čovječanstvo. Tek će postupno ljudi naučiti živjeti zaista kao Kršćani.

U naše vrijeme većina Europljana u Indiji plaća samo prazna obećanja za vlastito vjerovanje. Pristup koji bi trebali razvijati je da gdje god sretnemo ljudsko biće na licu Zemlje može se naći Krist impuls. Hindu neće vjerovati da njegov Bog boravi u svakom čovjeku. Kršćani znaju da Krist živi u svakom ljudskom biču. Duhovna znanost će pokazati da je prava jezgra svih religija sadržana u ispravno shvaćenom Kršćanstvu, i da svaka religija, utoliko što postaje svjesna svoje esencijalne jezgre, vodi do misterija na Golgoti.

U razmatranju drugih inicijata ili osnivača religija evidentno je da žele objelodaniti određene stvari iz viših svjetova jer su prošli kroz proces inicijacije. Mi ne razumijemo Krista ispravno ako jasno ne vidimo da Krist nije prošao kroz neki oblik inicijacije na Zemlji. On je bio iniciran zahvaljujući činjenici da je bio tamo i ujedinio sve unutar Sebe.

Kada vidovnjak gleda na život Buddhe i zatim ga slijedi kroz duhovni svijet, jasnije shvaća pravu prirodu Buddhe. To nije tako s životom Krista. Kristov život je takav da treba najprije uspostaviti vezu s njim na Zemlji da bi ga shvatili u duhovnom svijetu. Ako netko ne uspostavi takvu vezu premda je iniciran, može promatrati mnoge stvari, ali ne može vidjeti Krista ako najprije nije stekao povezanost s Njim na Zemlji.

To je zašto tako malo ljudi razumije misterij na Golgoti. Krist je biće koje je od jednake važnosti za najprimitivnije ljudsko biće i za najvišeg inicijata. Najprimitivnija duša može naći vezu s Kristom, a također je mora naći i inicijat. Kada se uđe u duhovni svijet nauče se mnoge stvari. Samo je jedna stvar koja tamo ne postoji, jedna stvar koja se tamo ne može naučiti i to je smrt. Smrt postoji samo na fizičkom planu. U duhovnom svijetu postoji transformacija ali ne i smrt. Prema tome, sva duhovna bića koja nikada nisu sišla na Zemlju i borave samo u duhovnim oblastima ne prolaze kroz smrt.

Krist je postao prijatelj čovjeka na Zemlji i događaj na Golgoti, ako se razumije kao jedinstvenu smrt Boga, ono je što nas sprječava od suočavanja s praznimom u periodu Sunca. Drugi inicijati su ljudska bića koja su se kroz više inkarnacija razvila na poseban način. Krist nikada nije bio na Zemlji prije svog dolaska već je boravio u oblasti gdje nema smrti. On je jedini među bogovima koji je spoznao smrt. Prema tome, da bi se upoznali s Kristom treba razumjeti njegovu smrt, i pošto je to esencijalno misterij na Golgoti može se razumjeti jedino na Zemlji gdje smrt postoji. Mi ne doživljavamo Krista u višim svjetovima ako nismo stekli odnos s njim na Zemlji. Za vrijeme perioda Sunca nalazimo njegovo mjesto prazno. Ako, međutim, možemo ponijeti Krist impuls sa sobom, tada prijestolje na Suncu nije prazno. Tada svjesno nalazimo Krista.

Tijekom sadašnje faze ljudske evolucije važno je naći Krista u duhovnom svijetu na ovom stupnju i prepoznati Ga. Zašto? U periodu Sunca postupno smo ušli u oblast u kojoj smo zavisni od duhovnog svijetla. Prethodno, prije perioda Sunca, još smo doživljavali efekte-poslije od Zemlje, efekte-poslije onog što smo osobno bili, uključujući naše moralne i religijske osjećaje. Sada trebamo više od toga. Sada trebamo sposobnost vidjeti ono što je u duhovnom svijetu, ali to ne može biti pripremljeno na Zemlji. Moramo putovati kroz oblasti sila o kojima ne možemo ovdje na Zemlji ništa znati.

Kako kroz rođenje ulazi u život, čovjek još nema razvijen mozak. Najprije ga mora oblikovati u skladu s postignućima prethodnih zemaljskih života. Jer ako netko treba određenu sposobnost nije dovoljno to da je stekao. Također treba znati kako treba biti formiran neophodni fizički organ.

Tamo postoji važan ali opasni vođa. Ovdje na Zemlji on ostaje nesvjestan, ali od perioda Sunca dalje on je neophodan. Vođa je Lucifer. Mi bi lutali u tami ako nam Lucifer ne bi pristupio. Međutim, možemo hodati uz njega jedino ako smo vođeni od Krista. Zajedno vode čovjeka nakon perioda Sunca u slijedeći oblik života, odnosno, kroz Mars, Jupiter i Saturn periode. Tijekom vremena koje slijedi periodu Sunca, čovjeku se pridružuju snage koje on treba za slijedeću inkarnaciju. Čista je besmislica vjerovati kao što to radi materijalistička znanost da je fizičko tijelo naslijeđeno. Danas znanost ne vidi svoju grešku ali u budućnosti će biti priznate duhovne istine i pogreške, također, biti će priznate. Jer ništa ne može biti naslijeđeno osim osnovne strukture mozga i leđne moždine, odnosno, sve što je sadržano i omeđeno čvrstom kapom lubanje i kralješcima kičmenog stupa. Sve ostalo je uvjetovano silama makrokozmosa. Da je čovjeku dano samo ono što nasljeđuje bio bi potpuno neljudski grumen, takoreći. Naslijeđeni dio treba preraditi kroz ono što čovjek donosi iz duhovnog svijeta.

Zašto koristim izraze Merkur, Venera, Sunce, Mars, Jupiter i Saturn za periode nakon smrti? Kada čovjek prođe kroz vrata smrti širi se sve više i više. U stvari, život nakon smrti je takav da znamo sebe kako se širimo preko ogromnog prostora. Ovo širenje ide tako daleko da konačno zauzimamo prostor omeđen orbitom Mjeseca. Zatim narastemo do orbite Merkura u okultnom smislu, zatim do orbita Venere, Sunca i Marsa. Rastemo u ogromnom nebeskom prostoru. Ali prostorno zajedništvo mnogih ljudskih biča nije bitno. Kada prožimate cijelu sferu Venere to je također slučaj i kod ostalih, ali to ne znači da ste ih zbog toga svjesni. Čak i ako netko zna da nije sam, još uvijek se može osjećati usamljeno.

Konačno se širimo u univerzum u sferu opisanu krugom orbite Saturna i dalje. Kako na taj način rastemo sakupljamo snage potrebne za izgradnju slijedeće inkarnacije. Onda se vraćamo. Postajemo sve manji dok se ponovno ne ujedinimo sa Zemljom.
Između smrti i ponovnog rođenja čovjek se širi u cijeli kozmos i koliko se god čudno može činiti, kada se vraćamo na Zemlju nosimo s nama u život sve snage solarnog sustava i ujedinjujemo ih s onim što je naslijeđeno od fizičkih supstanci. Pomoću kozmičkih sila mi izgrađujemo naše fizičko tijelo i naš mozak. Ovdje između rođenja i smrti boravimo unutar tijesnih granica našeg fizičkog tijela. Nakon smrti živimo, rašireni, u cijelom solarnom makrokozmosu.

Jedna osoba ima duboki osjećaj za moral, druga dosta manji. Onaj tko na Zemlji ima duboki osjećaj za moral prolazi kroz duhovni svijet na takav način da sve može doživjeti kao socijalno biće. Snaga za to utječe iz zvjezdanih oblasti. Drugi koji nije tako pripremljen ne može ostvariti veze i pošto ne nosi nikakve produhovljene snage sa sobom, također ne može primiti bilo kakve moralne predispozicije. On će kroz razne sfere putovati sam. Ovakvo duhovno znanje baca značajno svijetlo na sve što čovjek je i na njegov odnos sa svijetom.

Kant je izjavio slijedeće, “Postoje svije stvari koje mi ispunjavaju um sa stalno većim i novim osjećajem čuđenja i odanosti: Zvjezdana nebesa iznad mene i moralni zakon unutar mene”. Time je izrazio nešto značajno. Duhovna znanost otkriva da su oboje jedno te isto. Ono što doživljavamo između smrti i ponovnog rođenja nosimo sa sobom kao moralni zakon. Nosimo zvjezdana nebesa kroz koja putujemo između smrti i novog rođenja u naš zemaljski život gdje moraju postati moralni zakon.
Tako nam duhovna znanost donosi uvid u obim ljudske duše i ideju ljudske odgovornosti.

Stranica 14 od 16 Sve stranice