Život između smrti i ponovnog rođenja 9/16
Život poslije smrti
Linz, 26 siječnja 1913

Koji su naši ciljevi kada sakupljamo duhovno znanstvene studije? Mnogi pitaju to pitanje jer oni koji su povezani s duhovnom znanošću posvećuju dio svojih snaga razmatranjima koja za ostale danas ne dolaze u pitanje. Stvarno, razmatramo oblasti koje za većinu ljudi jednostavno ne postoje. Ipak okupljanje za ovakav rad nije samo težnja za “idealom” u smislu drugih ideala koji prevladavaju u naše vrijeme.

Duhovno znanstveni “ideal” je različit u tome jer teži odgovoriti na poziv, koji se u naše vrijeme samo slabo čuje od nekolicine ali koji će u svijetu postati sve više čujan. Danas postoje oni koji mogu jasno reći da je duhovna znanost potreba a drugi to čine iz neodređenog osjećaja. Ali iz kakvih dubina duše to izranja? Sigurno netko slijedi ono što bi više ili manje mogli nazvati duhovni instinkt, težnja, koju uopće ne može dovesti do pune svijesti. Ipak takva težnja odgovara ispravno usmjerenoj volji. To se može vidjeti kada istražujemo duhovni život.

Moja je namjera u ovoj prigodi ne da otkrivam općenite teorije već da se bavim stvarnim instancama. To je posebno neophodno ako želimo odgovoriti na gornje pitanje.

Vidovnjak koji može gledati u duhovne svjetove također postepeno stiče uvid u život između smrti i ponovnog rođenja. Ta egzistencija se odvija u duhovnim oblastima koje nas stalno okružuju, kojima pripadamo najboljim dijelom našeg duhovnog života. Čovjek živi čisto u duhovnom svijetu kada je prošao kroz vrata smrti i ostavio svoje fizičko tijelo sa strane. Dok koristi svoja fizička osjetila i intelekt, duhovni svijet ostaje za njega skriven. Vidovnjak, međutim, može slijediti različite stupnjeve života između smrti i ponovnog rođenja.

Temeljna pitanja, koja su važna u odnosu na naše ideale, proizlaze u stvari iz razmatranja života između smrti i novog rođenja. Netko može lako pretpostaviti da taj život nema nikakve veze s našim životom ovdje na fizičkom planu, ali u dubljem smislu oni su usko povezani. Postajemo posebno svjesni toga kada gledamo dušu koja je prošla kroz vrata smrti. Uzmimo stvarnu instancu i razmotrimo odnos takve duše s onima koji su još u fizičkom tijelu.

Čovjek je prošao kroz vrata smrti i ostavio iza ženu i djecu. Nakon što je prošao određeni period, moguće je za onog koji može gledati u duhovne svjetove da nađe ovu dušu i otkrivena je bolna egzistencija. Duša je oplakivala gubitak žene i djece. To se izražava približno slijedećim riječima, ali trebamo imati na umu da su zemaljske riječi korištene za izraziti ono što duša želi prenijeti samo aproksimacija i slične su odjeći. Naravno da se ne može prenijeti jezik mrtvih pomoću zemaljskih riječi. To je različito i treba ih prevesti.

Dakle ova je duša oplakivala, “Živio sam s onima koje sam ostavio iza. Prije dok sam boravio u fizičkom tijelu i došao nakon posla navečer kući, pridružio bih im se, i ono što je sijalo iz njihovih duša bilo je kao svijetlost sunca. Sve što sam doživljavao u njihovom društvu ublažavalo je teret fizičke egzistencije. Tada jednostavno nisam mogao zamisliti život u fizičkom svijetu bez moje žene i djece. Mogu se sjetiti našeg života kakav je bio u svakom detalju. Ali kada sam se nakon smrti probudio u duhovnom svijetu, nisam mogao naći moju ženu i djecu. Za mene oni nisu tamo. Ostala su samo sjećanja. Znam da su oni dolje na Zemlji, ali njihov duševni život kakav se odvija u mišljenju, osjećajima i volji od jutra do noći je kao da su ugašeni. Ne mogu naći svoje voljene bez obzira koliko se trudim.”

To je izvorni doživljaj, i dijele ga mnoge duše koje su prešle prag smrti u naše današnje vrijeme. U evoluciji čovječanstva nije uvijek bilo tako. U drevna vremena je bilo drugačije. Čovjek bi prešao prag smrti na drugačiji način ali također ni u fizičkom tijelu nije bio kao što je danas.

Razlika leži u činjenici da je u ranija vremena čovjek još posjedovao duhovno nasljeđe preko kojeg je bio povezan s duhovnim svijetom. Što dalje idemo natrag u drevne periode kada su na Zemlji već bile prisutne duše koje se danas inkarniraju, više otkrivamo da je čovjek tada bio ispravno povezan s duhovnim svijetom. Čovjek je u velikoj mjeri izgubio staro duhovno naslijeđe, i danas živimo u periodu kada postoji radikalna promjena u evoluciji čovječanstva.

Razjasnimo ovu stvar prije nego se ukrcamo na duboke prethodno opisane činjenice. U naše vrijeme postoje ljudi koji znaju nešto više o zvjezdanim nebesima, na primjer, od onog što je danas uobičajeno znanje. Istina, ima još onih koji izlaze za vedrih noći i uživaju u veličini i slavi zvjezdanih nebesa, ali su takvi ljudi u manjini. Ima sve više i više ljudi koji ne mogu razlikovati između planeta i zvijezde stajaćice ali to nije najvažnije. Čak i kada ljudi izlaze gledati nebesa, samo vide zvijezde izvana u njihovoj fizičkoj pojavi. Tako nije bilo u drevnim vremenima. nije bilo tako za duše koje su danas ovdje ali koje su u drevnim vremenima boravile u drugim tijelima. Iste duše koje sada vide samo fizičke zvijezde prije su promatrale, kada su kontemplirale zvjezdana nebesa, ne toliko fizičko svijetlo zvijezda već ono što je s njima bilo duhovno povezano. Duhovna bića su povezana sa svim zvijezdama. Ono što danas u duhovnoj znanosti nazivamo više hijerarhije bilo je gledano vidovito od duša drevnih vremena — od svih vas ovdje i od svih ljudi vani. Čovjek nije vidio samo fizički svijet već je također promatrao i duhovni svijet. Tada bi bila čista ludost poricati duhovni svijet, kao kada bi sada osoba poricala postojanje ruža i ljiljana. Duhovni svijet nije se mogao poricati pošto je bio percipiran. Da je čovjek izgubio neposrednu vezu s duhovnim svijetom označava, u izvjesnom smislu, korak naprijed. Umjesto toga dobio je veći stupanj nezavisnosti i slobode.

U bivšim vremenima ljudska je duša živjela u vanjskom duhovnom svijetu. Ta je oblast postepeno izgubljena ali gubitak treba zamijeniti iznutra. Prema tome, danas se duša koja se oslanja samo na percepciju vanjskog svijeta osjeća jalovo i prazno. Koliko duša ima danas u naše vrijeme koje idu svijetom potpuno nesvjesne činjenice da je cijeli prostor ispunjen prisutnošću duhovnih bića! Ipak se može doći do razumijevanja duhovnog promatrajući samo vanjski svijet. To je moguće prodirući u dubine duše. Mnogi ljudi, međutim, to ne žele, uključujući obitelj o kojoj sam prije govorio.

Čovjek o kojem se radi boravio je u duhovnom svijetu, u oblasti u kojoj živimo između smrti i novog rođenja. Težio se ponovno ujediniti s dušama s kojima je živio na Zemlji, ali za njega one nisu postojale. Zašto? Zato jer duše koje su ostale iza nisu tražile duhovni sadržaj, pošto su bile u stanju manifestirati svoju prisutnost pomoću fizičkog tijela. Težio je da nešto zna o ovim dušama koje su mu prije bile kao zrake Sunca, i vidovnjak koji je bio upoznat s njim prije nego je prošao kroz vrata smrti nije ga čak mogao utješiti na bilo koji poseban način. Jer utjeha kao što je slijedeća bila bi fundamentalno nečasna. “Duše koje su za tebe ugašene kasnije će ti se pridružiti ako budeš imao strpljenja čekati. Tada ćeš ih ponovno imati kao što je bilo na Zemlji.” To ne bi bilo sasvim točno, pošto su ove duše bile daleko od bilo kojeg oblika penetracije u duhovni život. Oni će, također, nakon što prođu kroz vrata smrti imati plašljive težnje da budu ujedinjeni s onima koje su poznavali na Zemlji. Duše koje su lišene bilo kog oblika duhovnog života nailaze na mnoge prepreke.

Dosegnuli smo stupanj u ciklusu evolucije čovječanstva kada duše koje borave u fizičkom tijelu moraju učiti jezik duha. Moramo steći znanje o višim svjetovima ovdje. Mnoge duše u naše vrijeme preziru znanje koje bi mogli nazvati teozofija u doslovnom smislu riječi. To je stvarno jezik kojeg moramo moći govoriti nakon smrti ako želimo onako kako treba biti tamo u duhovnom svijetu. Nakon smrti ne možemo nadoknaditi ono što smo trebali naučiti kao jezik teozofije ili duhovne znanosti.

Da se čovjek na kojeg se ovo odnosi zanimao za duhovnu znanost zajedno sa svojom obitelji, imao bi sasvim drugačije doživljaje, drugi oblik svjesnosti nakon smrti. U stvari, znao bi da se tamo mogu doživjeti duše. Čak i da je odvojen jazom od njih jednog dana bi mu se pridružili. Oni bi mogli naći jedni druge pošto su dijelili zajednički duhovni jezik. Inače ne bi bio ujedinjen s njima kao što bi trebao nakon smrti. Susreo bi ih jedino kao što se na Zemlji sreću ljudi koji su nijemi, koji žele nešto izreći ali to nisu sposobni.
Iskreno treba priznati da su ove činjenice neugodne, i mnogim našim suvremenicima se to ne sviđa, ali istina je ono što je bitno, a ne dali zvuči ugodno ili ne.

U ranijim periodima ljudske evolucije duše su mnogo primale jer su bile još u svom djetinjstvu i prihvatile su religiozne tradicije i ideje o duhovnom svijetu u maniri djece. Kao rezultat, posjedovale su jezik za duhovni život i mogle su živjeti u zajednici s duhovnim bićima. Čovjek je sada pozvan, posebno u našem dobu, da postaje nezavisniji u svom odnosu prema duhovnom životu.
Duhovna znanost nije došla u svijet na proizvoljan način. Ne može se širiti uobičajeno dostupnim sredstvima i zajedničkom praksom društava koje teže širenju svojih posebnih ciljeva.

Oni koji se osjećaju pozvani da prenose duhovne ideje u suvremeni kulturni život doživjeli su bolan plač duša nakon smrti koje ne mogu naći one koje su ostavili iza jer su duhovno prazni. Plač mrtvih je poziv koji donosi ideje duhovne znanosti.
Onaj tko ulazeći u duhovni svijet može doživjeti agoniju, težnje, odricanja, ali također i beznadnost koja ispunja duše koje su prošle kroz vrata smrti, znaju razlog za naša sakupljanja. On također zna da ne može drugačije nego predstavljati ovaj duhovni život. To je stvar od najveće ozbiljnosti i proizlazi iz najdubljih težnji čovječanstva.

Danas postoje duše koje osjećaju, čak i iz najskrivenijih instinkta da žele doživjeti nešto od duhovnog svijeta! One su pioniri budućnosti kada će doći duše koje će smatrati da je važno kultivirati duhovni život temeljen na spoznaji duhovnih svjetova. Duhovni život mora biti kultiviran na Zemlji u smislu nove duhovne znanosti, jer će inače čovječanstvo sve više ulaziti u drugi svijet duhovno tupo, s nedostatkom sposobnosti da se ispravno otvore.

Također je zabluda i vjerovati da možemo čekati dok ne pređemo prag mrtvih da bi tamo doživjeli nešto od duhovne prirode. Da bi doživjeli nešto ove vrste treba steći mogućnost percepcije. Ali ta se sposobnost ne može razviti nakon smrti ukoliko nije stečena ovdje na Zemlji. Ne živimo uzalud u materijalnom svijetu! Nije bez razloga da se naše duše spuštaju u fizički svijet. One silaze da bi mi mogli steći ono što se može steći samo ovdje, naime, duhovnu spoznaju.

Ne možemo gledati Zemlju samo kao dolinu očaja u kuju su premještene naše duše, da tako kažem. Trebamo razmišljati o Zemlji kao o mjestu pomoću kojeg možemo steći mogućnost da se duhovno razvijemo. To je njegova istina.
Ako dalje propitujemo vidovnjaka u vezi prirode života nakon smrti, on bi odgovorio da je to sasvim različito od tijeka života na Zemlji. Ovdje mi putujemo svijetom; vidimo nebeski svog raširen iznad nas, Sunce koje sjaji. Gledamo vani i vidimo planine, jezera, stvorenja različitih carstava prirode. Idemo kroz svijet i nosimo naše misli, senzacije, strasti, želje unutar nas. Tada prođemo kroz vrata smrti, ali ovdje su stvari različite. Onim koji nisu upoznati s duhovno znanstvenim promatranjima, to sve izgleda paradoksalno. Schopenhauer je točno rekao, da “čista istina” mora nositi činjenicu da je paradoksalna.

Misli i mentalne slike koje nam izgledaju kao da pripadaju unutarnjoj oblasti nakon smrti nam se javljaju kao naš vanjski svijet. Nakon smrti sve naše misli i mentalne predstave javljaju se pred dušom kao moćna panorama. Ljudi koji idu kroz život nepromišljeno putuju kroz svijet između smrti i ponovnog rođenja na takav način da ono što bi trebalo biti doživljeno ispunjeno mudrošću i misaonim sadržajem javlja im se kao prazno i jalovo. Osjećaju se ispunjeni sadržajem između smrti i novog rođenja samo oni koji su stekli sposobnost promatranja kako se misli šire vani u zvjezdane oblasti. Ova sposobnost se stiče između rođenja i smrti razvijajući misaoni sadržaj unutar duše.

Ako ovdje na Zemlji nismo ispunili dušu s onim što nam mogu dati fizička čula, to je kao da smo bili na putovanju stazom od smrti do ponovnog rođenja kao onaj koji nema uši pa ne može čuti zvuk, kao onaj tko nema očiju i ne može percipirati pojedinačnu boju. Sunce na nebesima sve obasjava, ali kada zađe, okruženje nestaje iz našeg pogleda. Slično, stvari koje su u životu vanjske javljaju se nakon smrti kao unutarnji svijet.

Razmotrimo još jedno stvarno iskustvo vidovnjaka. Kada kontempliramo ljude koji žive između smrti i ponovnog rođenja i pokušamo prevesti na naš jezik ono što njih muči, oni nam kažu slijedeće. “Nešto živi u meni što uzrokuje da patim. To izlazi iz mog vlastitog bića. Slično je glavobolji u fizičkom svijetu, osim što je bol doživljena iznutra. Sam ja sam onaj koji uzrokuje bol.” Ljudsko biće se nakon smrti može žaliti na mnogo unutarnjeg bola, unutarnje patnje.

Ako sada vidovnjak prati porijeklo unutarnje patnje koja napada duše nakon smrti, otkriva da dolazi od načina života ovih ljudi ovdje na Zemlji. Pretpostavimo da je osoba osjećala sasvim neopravdano gnušanje za drugo ljudsko biće. Tada onaj koji je mrzio osjeća unutarnju bol nakon smrti, i sada on pati iznutra ono što je nanio drugome.

Dok nam naše mišljenje omogućava da promatramo vanjski svijet nakon smrti, tako i ono što doživljavamo na Zemlji kao naš vanjski moralni svijet, kao osjećanje odnosa s drugim ljudima, nakon smrti postaje naš unutarnji svijet. Zaista, zvuči groteskno a ipak je istinito da baš kao što ovdje možemo osjećati bol u našim plućima, našem stomaku ili našoj glavi, tako nakon smrti može boljeti moralna nepravda. Ono što je ovdje unutarnje tamo je vanjsko, a što je vanjsko ovdje tamo je unutarnje. Dosegnuli smo stupanj u razvoju čovječanstva kada se mnogo toga može doživjeti samo nakon smrti.

Osoba koja nije spremna priznati stvarnost karme, ili ponavljanje zemaljskih života, nikada ne može stvarno prihvatiti činjenicu da mu pripada sudbina. Kako osoba prolazi kroz svijet? Jedna osoba mu napravi ovo, druga ono; njemu se jedna sviđa, druga ne. On ne zna da je on sam uzrok onog s čime se susreće, bolnog iskustva koje je nanijela druga osoba. To mu se ne čini tako, jer bi inače osjećao, “Sam si do toga doveo!”

Ako se čovjek tijekom života spreman nositi s ovakvim mislima, tada će barem imati osjećaj o porijeklu bola kojeg nakon smrti treba trpjeti.

Znanje o karmi u životu između smrti i ponovnog rođenja olakšava bol, jer bi inače očajničko pitanje o tome zašto treba patiti ostalo neodgovoreno. U naše vrijeme moramo počinjati biti svjesni ovih stvari jer se bez znanja o njima evolucija čovječanstva neće moći nastaviti.

Još jedna stvar se otkriva vidovnjaku. Postoje ljudi koji, između smrti i ponovnog rođenja, moraju ispuniti najneugodnije zadatke. Ne smijemo misliti da nemamo što raditi između smrti i novog rođenja. Moramo izvršiti najrazličitije zadatke prema našim individualnim sposobnostima. Vidovnjak nalazi, na primjer, da postoje duše koje su nakon smrti prisiljene služiti biće kao što je Ahriman.

Čim uđemo u oblast iza fizičke, Ahriman nam se javlja sasvim jasno kao posebno biće. Sve što je portretirano kao domena Ahrimana i Lucifera u drami, Čuvar praga, stvarno je. Ahriman ima izvršiti mnoge zadatke. Vidovnjak otkriva duše koje su postavljene u oblasti Ahrimana i to biće moraju služiti. Zašto su bili osuđeni služiti Ahrimanu? Vidovnjak istražuje kako su ti ljudi živjeli između rođenja i smrti, razmatra glavne karakteristike takvih duša i otkriva da su sve stradale od jednog općeg zla, ljubavi za udobnošću. Ljubav za udobnošću i komforom su među najraširenijim karakteristikama suvremenog čovječanstva.

Ako bi propitali razlog zašto većina ljudi propusti nešto napraviti, odgovor je nepromjenjiv, ljubav za udobnošću! Bilo da usmjerimo pažnju na najvažnije stvari u životu ili samo sitnice, sve ih prožima ljubav za udobnošću. Držati se starog, ne moći to otresti, oblik je udobnosti. U pogledu toga ljudi nisu loši kao što bi netko bio sklon vjerovati. Nije iz loše namjere da su Giordano Bruno i Savanarola zapaljeni na lomači ili je Galileo bio maltretiran onako kako je bio. Nije iz zloće da veliki duhovi nisu dobro primljeni za vrijeme njihova života, već prije iz ljubavi za udobnošću! Treba proći dosta vremena prije nego ljudi budu mogli misliti i osjećati na novi način, a to je samo zbog ljubavi za udobnošću! Ljubav za udobnost i komfor su široko raširene osobine, i čine mogućim da budemo nakon smrti u službi u vrsti Ahrimana, jer je Ahriman, odvojeno od njegovih drugih funkcija, duh prepreka. Gdje god se pojavljuju prepreke Ahriman je gospodar. On koči život ljudskih bića.

Oni koji su na Zemlji podanici ljubavi za udobnošću postati će agenti za usporavanje procesa svega što dolazi iz nadčulnog. Tako ljubav za udobnošću vezuje ljudske duše između smrti i ponovnog rođenja za duhove koji su, pod Ahrimanom, osuđeni služiti snage opozicije i smetnje.

Kod mnogih ljudi nalazimo sklonost koju u svakodnevnom životu označavamo kao nemoralnu karakteristiku, a to je nedostatak savjesti. U glasu savjesti imamo predivan regulator za život duše. Nedostatak savjesti, nemogućnost slušanja upozoravajućeg glasa savjesti, isporučuje nas još i drugim silama u periodu između smrti i novog rođenja. Vidovnjak otkriva duše nakon smrti koje su postale sluge posebno zlih duhovnih bića.

Ovdje na Zemlji se javljaju bolesti, i pojavljuju se na mnogo različitih načina. Znamo, na primjer, da su u starija vremena epidemijske bolesti kao kuga i kolera poharale Europu. Materijalistička znanost može ukazati na vanjske uzroke ali ne može dosegnuti unutarnje duhovno porijeklo. Ipak sve što se događa ima duhovni temelj. Ako bi netko rekao da znanost ima zadatak otkriti fizičke uzroke događaja, tada se uvijek može dodati da duhovna znanost ne isključuje stvarnost vanjskih uzroka kada je to opravdano. Duhovna znanost daje duhovne uzroke fenomenima.

Jednom je netko pitao slijedeće pitanje u vezi s duhovnim uzrocima. “Zar ne možemo objasniti Napoleonovu strastvenu sklonost vođenju bitaka činjenicom da kada ga je majka nosila često bi išla šetati po bojnim poljima? Zar to nije slučaj fizičkog nasljeđa?” Ima nešto u tome, ali Napoleon je našao put do svoje majke; on joj je usadio to sviđanje.

Na primjer, netko može reći, “Ovdje je čovjek. Zašto je živ?” Materijalista bi mogao odgovoriti, “Jer diše.” Drugi bi mogao odgovoriti, “Ali ja znam bolje. Danas ne bi bio živ da ga nisam povukao iz vode prije tri mjeseca!” Ipak da li je ova zadnja izjava korektna usprkos prvoj? Previše se lako zamišlja da su rezultati prirodne znanosti odbačeni od duhovne znanosti. Čak i ako se može dokazati da čovjek duguje neku sposobnost ocu i djedu putem nasljeđa, ipak je točno da je on sam kreirao odgovarajuće uvjete.
Prema tome moguće je proučavati uzroke bolesti na čisto znanstvenoj osnovi. Također se može sasvim krajnje pitati zašto je ova ili ona osoba umrla mlada. Ali i to, također, ima svoj izvor u duhovnom svijetu. Da bi se bolesti manifestirale na Zemlji, određeni duhovni entiteti ih moraju usmjeriti iz duhovnog u fizički svijet.

Duhovni istraživač je suočen sa slamajućim iskustvom kada okrene svoje duhovno zurenje prema dušama koje su umrle prerano u svijetu mladosti, bilo kao rezultat bolesti, nesreće ili tegoba tijekom njihovog života. Ima mnogo takvih sudbina. Vidovnjak promatra ogroman prostor bolesti i smrti u potpunosti upravljanim od određenih zlih duhova koji donose bolest i smrt dolje na Zemlju. Ako sada pokušavamo pratiti trag tijeka egzistencije onih duša kojima je na Zemlji nedostajalo savjesti, nalazimo da su one bile prisiljene postati sluge zlih duhova smrti, bolesti i tegoba koji donose preuranjene smrti i velike nesreće. To je povezanost.

Život postaje razumljiv jedino ako razmatramo ukupnu sliku, ne samo mali segment između rođenja i smrti. Jer taj period je opet usko povezan s onim što se odigralo za vrijeme stanja nerođenosti, tijekom prenatalnog postojanja u čisto duhovnom svijetu. Naše cijelo biće je zavisno od toga što se prethodno događalo u duhovnom svijetu. To se najpotpunije može razumjeti ako se fenomen proučava pomoću nadčulne spoznaje što se mnogima može činiti kao zamjerka duhovom istraživanju kao takvom.

Ima ljudi koji kažu, “Ti tražiš tragove sposobnosti i sudbine ljudskih bića u prethodnim zemaljskim životima, Ali uzmite u obzir obitelj Bernoulli u kojoj je bilo osam matematičara! Sigurno je da to jasno pokazuje da se određene sposobnosti prenose od generacije na generaciju putem nasljeđivanja.”

Ako je, međutim, ovakav fenomen pažljivo proučen pomoću nadčulne spoznaje, došlo se do slijedećeg rezultata. Sve što se manifestira na Zemlji u nekoj umjetničkoj formi, što prožima ljudsko biće s osjećajem za duhovno — a umjetnost to uvijek čini — ima svoje porijeklo u nadčulnom svijetu. Osoba koja u svijet nosi umjetničke darove radi to zbog prethodnih zemaljskih života, ili zahvaljujući posebnom činu milosti za vrijeme perioda prije rođenja, prije začeća, kada je na poseban način živio u oblasti harmonije sfera. Sada on manifestira određenu sklonost prema kojoj fizičko tijelo može obdariti sposobnošću koju je spoznao i izraziti je u zemaljskom životu.

Ni jedna duša neće tražiti da se inkarnira u tijelu u takvoj obitelji gdje su muzički darovi u nasljednoj struji ukoliko u prijašnjem zemaljskom životu nije stekao baš sposobnosti potrebne za tu umjetnost, ukoliko nije prošao kroz period između smrti i ponovnog rođenja da bi se ponovno rodio u muzičkom tijelu. Jer se samo najprimitivnije predispozicije mogu naći u nasljednoj struji. Dobro muzičko uho je naslijeđeno. Organi su transformirani prema određenim sposobnostima duše tijekom perioda embrija ili nakon rođenja. Prvi instrument na kojem čovjek svira njegov je vlastiti organizam, i to je uistinu najkompleksniji instrument. Božanska duhovna bića su trebala cijeli Saturnov, Sunčev i Mjesečev period evolucije da oblikuju taj instrument. Mi u svijet dolazimo s mudrošću koja daleko nadmašuje ono što smo sposobni kasnije steći.

Čovjek zamišlja da je dosegnuo značajan stupanj mudrosti kada počne biti sposoban misliti. Ali mudrost koju razvijemo kada počnemo misliti je u stvari daleko manja u usporedbi s velikom mudrošću koju smo bili stekli ali i izgubili u određeno vrijeme. Kod rođenja naš mozak je još mekan. Vezne karike koje idu od mozga do različitih organa još nisu razvijene, i mi smo tijekom djetinjstva obdareni mudrošću kako bi “projektirali” organe, instrument.

Trenutak na koji gledamo natrag kao na prvu priliku u kojoj smo bli svjesni sebe označava vrijeme kada smo izgubili sposobnost svirati na našem instrumentu. Ta sposobnost je mnogo veća u ranom djetinjstvu nego kasnije. Duboka mudrost je iskorištena da nas dovede do točke na kojoj mi postajemo taj zapetljani instrument. Ova nas činjenica može prožeti s dubokim osjećajem divljenja za ono što smo toliko dugo dok počivamo unutar utrobe božanske duhovne mudrosti. Tada postajemo svjesni da u stvari dolazimo u život s mnogo većom mudrošću nego se obično shvaća. Tada možemo također zamisliti ogromnost mudrosti koja nas okružuje u našoj egzistenciji koja prethodi stupnju embrija. To je od krajnje važnosti, jer svijest inicijata percipira da što dalje idemo natrag veća je mudrost i sposobnost čovjeka.

Sada nadčulnom percepcijom razmotrimo dušu individue koja je postala sluga zlog duha bolesti ili smrti. Takva duša nam omogućava vidjeti kako je mudrost za koju je čovjek sposoban bila ugašena, kako je sebe srozala. Takva duša nudi zastrašujući aspekt. Jednom predodređena da razvije najuzvišeniju mudrost, sada je toliko degradirana da je postala sluga ahrimanskih bića! Čovjek tijekom inkarnacije kada se je okružio fizičkim tijelom ima alternativu ili da primi duhovni svijet u sebe, da participira u duhovnom životu, da animira svoju dušu tako da nakon smrti oko sebe doživi duhovni svijet, ili da sebe zatupi. Takve duše su sebe zatupile jer su između rođenja i smrti propustile primiti ono što bi im omogućio percipirati duhovni svijet oko njih.

Dakle vidimo kako su individualne duše povezane s duhovnim životom svijeta u cjelini. Dakle vidimo sebe kao učlanjene u ukupnost života na Zemlji. Dakle također razumijemo koliko je važno da ne dopustimo da naše urođene duhovne snage uvenu, već da ih kultiviramo da ne bi postepeno bili izbrisani iz svijeta. Osoba može podržavati, međutim, da želi sebe izbrisati iz svijeta koji je okružuje jer za nju život nema smisla. Gašenje sebe na ovaj način nije destrukcija. To samo predstavlja gašenje sebe u odnosu na okolni svijet. Premda je čovjek ipak tamo zbog sebe. Ugasiti sebe u svijetu znači biti osuđen na samoću u duhovnom svijetu. To je kao da je netko živio u krajnjoj samoći, odsječen, uskraćen za bilo koji oblik komunikacije. To je što se postiže ako se isključimo iz duhovnog svijeta.

Možete dobro iskoristiti slijedeću sliku. Neka se utisne u vas jer se može smatrati zvučna osnova za meditaciju.

Što osoba više napreduje u evoluciji svijeta, postaje slobodnija. Živjeti će sve više i više kao otok i njegovi apeli, njegovo razumijevanje treba ići od otoka do otoka. Ljudska bića koja žele učestvovati u budućnosti duhovnog života čovječanstva moći će jedno drugo razumjeti, to jest, one koji žive u slobodi na drugim otocima. Oni koji, u drugu ruku, uzmiču duhovnom životu naći će se na njihovim vlastitim otocima, i kada pokušaju komunicirati s onima koje su prethodno znali, neće to moći. Glas koji poziva u njima će biti ugušen. Svaki će osjetiti, “Tamo preko na onim otocima su oni koje poznajem, s kojima sam bio povezan.” Ali ništa neće doprijeti do njega i on će slušati ali ništa neće ćuti.

Duhovna znanost osigurava jezik koji će u budućnosti omogućiti čovjeku da stekne mogućnost premostiti jaz usamljenosti i dođe do razumijevanja. Izjave koje nam dođu od okultnih spisa često su dublje nego to mislimo. Kada se dogodio Misterij na Golgoti, čovječanstvo je primilo prvu objavu koja mu je potrebna da bi došlo do razumijevanja od jednog otoka do drugog.

Druga objava je putem antropozofske duhovne znanosti, koja teži sve više razjasniti Krist misteriju za dušu čovjeka. Stvarne riječi Krista su naznačene u mnogim njegovim izrekama. Među najdubljima je, “Kada se dvoje nađu u moje ime, Ja ću biti među njima.” Naučiti ćemo razumjeti njegovo Ime tek kada ovladamo jezikom duha.

U ranoj fazi kršćanske objave još se to moglo naći na naivan način. U budućnosti znati će Krista samo one ljudske duše koje Ga prepoznaju putem duhovne znanosti.

Mnogima se može činiti smiješno da se duhovna znanost naziva duhovni jezik koje čovječanstvo treba tako da ljudi ne budu izolirani nakon smrti, već da nađu mogućnost putovanja od jednog otoka na drugi.

Tema kojom smo se danas bavili dati će vam i razlog zašto smo se okupili da bi kultivirali duhovnu znanost. Onaj tko svjesno radi za duhovnu znanost slijedi taj poziv, taj glas. Slijedi je i onaj tko samo osjeća težnju da nešto čuje o duhovnom svijetu. Ovi glasovi, ovi pozivi dolaze iz duhovnog svijeta, a tako i potreba koja se u duhovnom svijetu osjeća kada se čuju oni koji tamo borave između smrti i novog rođenja. A glasovi raznih hijerarhijskih bića također se mogu čuti.

Ti će glasovi kako dođu do nas probuditi u našim dušama ono što će voditi čovječanstvo da sve više kultivira duhovni život što se također njeguje u našim grupama. Može se i ovdje nastaviti vjerno kultivirati.

To je želja koju bih vam želio izraziti na kraju ovih razmatranja, moja je najdublja nada da to može stalno jačati, ozariti vaše duše tako da rad duhovne znanosti može uzeti plamen i nositi ga naprijed s pravom antropozofskom toplinom.

Stranica 9 od 16 Sve stranice