Život između smrti i ponovnog rođenja 2/16
Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja
Milano, 27 listopad 1912.

Naša razmatranja su nas dovela do točke gdje se svijest nakon smrti može održati jedino sjećanjem na Misterij na Golgoti. Do tog momenta postojanje nakon smrti sastoji se od zbroja sjećanja na život na Zemlji pomoću vizija, ne kroz osjetila. I za vrijeme ovog perioda također, stvarnosti duhovnog svijeta mogu se percipirati jedino kroz vizije.

Postepeno duša otkriva da je sve teže i teže održati sjećanja na zemaljski život i nastupaju uvjeti zaborava. Ako se nakon smrti sretne osoba koja se poznavala, u početku će biti spremno prepoznata. Kako vrijeme prolazi to postaje sve teže, i kasnije veza može biti prizvana jedino odnosom prema Misteriju na Golgoti. Što je netko više prožet s tim, lakše je prepoznati okruženje. Dosegnuvši stupanj gdje je da bi održali svijest potrebno sjećanje na Misterij na Golgoti, međutim, počinje velika transformacija. Više nismo u mogućnosti zadržati prethodne vizije. Na primjer, do ove faze možemo u ovoj oblasti govoriti o uvjetima fenomena astralne boje i o vizionarskim slikama bića u okruženju. Na pola puta između smrti i novog rođenja vizije i zbir sjećanja vene, gubimo našu vezu s njima, i one se odvajaju od našeg bića. Da bi točnije prikazali ovu fazu razmotrimo slijedeće, što nakon prvog slušanja može biti prilično šokantno.

Na ovom stupnju osjeća se odvlačenje od Zemlje. Zemlja je daleko ispod, i putovanjem u duhovni svijet osjeća se da se dosegnulo Sunce. Baš kao što se za vrijeme zemaljskog života osjećamo povezani s Zemljom, tako se sada osjećamo jedno sa Suncem s njegovim cijelim planetarnim sustavom. To je zašto se u našem modernom okultizmu toliko daje naglasak na to kako je Krist došao na zemlju iz sfere Sunca. Esencijalno je dokučiti kako nas Krist vodi na Sunce kroz Misterij na Golgoti. Okultizam pokazuje da je Krist sunčevo biće koje nas može dovesti natrag na Sunce. Sada dolazi ono što može šokirati. Imperativ je ne samo razumjeti naš odnos s Kristom. Moramo dokučiti još nešto. Sada dolazi vrijeme kada se suočavamo, i trebamo razumjeti, biće poznato kao Lucifer. Osjećaj na Suncu nije onakav kao da smo okruženi strujama fizičkog svijetla, već boravljenja u čistom svijetlu duha. Od ovog trenutka nadalje, ne doživljavamo Lucifera više kao antagonističko biće. Upravo suprotno, javlja se sve više i više njegova potpuna opravdanost u svijetu. Sada se odjeća težnja, u daljnjem tijeku života nakon smrti, prepoznati Krista i Lucifera jednog do drugog kao jednako opravdane snage. Koliko god se može činiti čudna jednaka važnost Krista i Lucifera, takav uvid je dosegnut na ovom stupnju nadalje i dolazimo do gledanja na ove dvije snage više ili manje kao na braću. Objašnjenje za ovo vidjeti će se u doživljajima koje duša mora imati u daljnjem tijeku života nakon smrti.

Često sam opisivao uvjete života na Saturnu, Suncu i Mjesecu, i u njima imate duhovni put pokriven nakon smrti. Izvanredna je stvar da se ne doživljavaju događaji redom kozmičke kreacije: Saturn, Sunce i Mjesec, već prvo dolazi Mjesečeva egzistencija, zatim Sunčeva egzistencija, i konačno Saturnova egzistencija. Kada čitate opise koje sam dao u Kozmičkom sjećanju i zatim nastavite daleko natrag od Mjeseca, nalazite oblast koju duša doživljava na svom putovanju unatrag poslije smrti. Promatranje ovog direktno u duhovnom svijetu daje utisak sjećanja na život prije rođenja. U upravo okarakteriziranoj oblasti moralni element je od još veće važnosti za daljnji tijek života. U Kozmičkom sjećanju, “Akasha kronici,” opisali smo kako se gubi interes, koji je do ovog stupnja bio veoma snažan, za sve zemaljske doživljaje. Naš interes za ljude s kojima smo bili povezani opada, i gubimo interes za stvari. Shvaćamo da su sjećanja koja još imamo u ovoj točci prenesena naprijed jedino pomoću Krista. Krist nam je pridružen, i kao rezultat sposobni smo zapamtiti. Ako nam se Krist ne bi pridružio, naša sjećanja na zemaljski život bi iščezla pošto je doživljaj jedinstva s Kristom ono što nas dalje od ove točke povezuje s Zemljom.

Tako kroz daljnji stupanj u duhovnom svijetu stječemo potpuno novi interes za Lucifera i njegovu oblast. Odvojeni od zemaljskih interesa, sada možemo doživjeti konfrontaciju Lucifera potpuno bezopasno. Dolazimo do iznimnog otkrića da nam je Luciferov utjecaj štetan jedino kada smo upetljani u zemaljske stvari. Sada se javlja kao biće koje osvjetljava ono što moramo proći kasnije u svijetu duha. U dugom isječku vremena osjećamo da moramo dobiti ono što nam Lucifer poklanja u ovim oblastima duhovnog svijeta.

Ponovno može biti šok govoriti o onom što je doživljeno samo subjektivno. Ipak ono što se čini šokantno možda se u ovom slučaju može najspremnije razumjeti, naime, da poslije nekog vremena postajemo stanovnici Marsa. Nakon što smo osjećali da boravimo na Suncu, ostavivši zemlju iza nas, sada napuštamo sferu Sunca i doživljavamo sebe u našem kozmičkom realitetu kao stanovnike Marsa. U stvari, u ovoj se fazi čini kao da nam je Krist dao sve povezano s prošlošću i da nas Lucifer priprema za naše buduće utjelovljenje. Ako je ova sfera Marsa doživljena svjesno i kasnije na zemlji može biti prizvana pomoću inicijacije, otkrivamo da nam Lucifer poklanja sva iskustva koja nemaju ishodište u zemaljskoj sferi što nosimo unutar sebe u širini kozmosa. Lucifer nam daje sve što nije povezano s Zemljom. Naš bivši ljudski interes postaje sve više i više kozmički. Dok smo prethodno apsorbirali na Zemlji što su nam dali minerali, biljke, životinje, zrak i voda, planine i doline, od ove točke nadalje sakupljamo doživljaje koji na dosežu iz kozmosa. To je oblik percepcije koji je uvijek bio poznat, ali malo shvaćen, kao harmonija sfera. Sagledavamo sve kao harmoniju radije nego odvojene zvukove fizičkog svijeta.

U izvjesnoj točci mi doživljavamo sebe kao centar univerzuma. Sa svih strana opažamo kozmičke činjenice kroz harmoniju sfera. Sada napuštamo oblast Marsa, i okultist označava slijedeću oblast kao Jupiter. Kako nastavljamo harmonija sfera se povećava u opsegu. Konačno je toliko jaka da smo od nje ukočeni. Ošamućeni, dižemo se u harmoniju sfera.

Nakon što prođemo sferu Jupitera naše postojanje doseže Saturn, krajnju granicu sunčeva sustava. Ovim spajanjem prolazimo važno iskustvo prirode morala. Ako je Krist očuvao naše sjećanje na ranije uvjete na Zemlji i zaštitio nas od stanja straha proizašlog iz smanjenja svjesnosti, shvaćamo, posebno u našoj sadašnjoj konfiguraciji duše, kako je malo naš život na zemlji u skladu s višim moralnim zahtjevima, veličanstvenosti cijele kozmičke egzistencije. Naš prošli život na Zemlji uzdiže se prijekorno. Iz nediferencirane tame, i ovo je od najveće važnosti, ukupan zbroj zadnje inkarnacije kako se karmički oblikovao za vrijeme tog života, javlja se pred dušom.

U stvari, cjelokupna slika vaše sadašnje inkarnacije odgovara onom što se sada uzdiže u vašoj duši na ovom stupnju nakon smrti, ali sve čemu se morate protiviti u vašoj zadnjoj inkarnaciji pronicljivo je doživljeno. Promatramo naš zadnji zemaljski život sa kozmičkog stajališta.

Od sada nadalje ni Krist princip niti Lucifer ne mogu održati našu svijest. Ukoliko se nije dogodila inicijacija u prethodnom zemaljskom životu, svijest je definitivno zamućena. To označava neophodne duhovne spavanju slične uvjete koji slijede svijest koja je do tada prevladavala. Ovo duhovno spavanje povezano je s još jednim čimbenikom. Pošto su svi osjećaji i sposobnost oblikovanja ideja bili prekinuti, ukupne kozmičke sile, s izuzetkom onih koje emaniraju iz sunčeva sustava, sada mogu djelovati direktno na čovjeka. Zamislite cijeli sunčev sustav van djelovanja te rade samo sile izvana. To će vam dati sliku utjecaja koji sada počinju biti operativni.

Tako smo došli do točke gdje smo jučer počeli naše razmatranje.

Sada razmotrimo važan odnos između druge faze života nakon smrti i perioda embrija. Znate da život embrija počinje s malim sferičnim zametkom. Okultno, napravili smo iznimnu opservaciju da u najranijoj fazi embrio predstavlja zrcalnu sliku svega što je ljudsko biće doživjelo iz kozmosa. Ovo je gore opisano. Na početku ljudski zametak nosi zrcalnu sliku kozmičke egzistencije iz koje je isključen njegov život u sunčevu sustavu. Izvanredno je da su za vrijeme kasnijeg razvoja embrija svi kozmički utjecaji odbačeni osim onih koji emaniraju iz sunčeva sustava. Njih embrio apsorbira. Nasljedne sile započinju svoju aktivnost na embriju na razmjerno kasnijem stupnju kada smo, tijekom života nakon smrti, ponovno prošli naše korake preko Saturna, Jupitera i Marsa. Prema tome može se reći da je zametak već pripremljen od čovjeka za vrijeme kozmičke egzistencije u uvjetima univerzalnog spavanja i prije perioda embrija.

Sada razmotrimo stupnjeve razvitka embrija koji se odvijaju tijekom perioda kozmičkog, univerzalnog spavanja. Na dijagramu naznačimo jedan za drugim prenatalne uvjete zametka ljudskog bića. Ovdje imamo zrcalnu sliku.

Zrcalo Zametak Rođenje
Začeče
rano kasno rano kasno
. . . . . . . . . . . . .
. . . . . . . . . . .

Onda kasniji embrionski uvjeti nalaze nalaze svoju zrcalnu sliku u ranoj fazi prenatalnog života, i rani uvjeti embrijske egzistencije nalaze svoju refleksiju u kasnijoj fazi prije začeća. Dakle dobijemo duhovnu zrcalnu sliku u obrnutom embrionskom razvoju. Ovdje je embrio u jednom smjeru, i za svaku fazu u jednom smjeru nalazim zrcalnu sliku u drugom. Dvije strane se odnose kao objekt i zrcalna slika, i začeće označava točku na kojoj se zrcalna slika pojavljuje. Ako bi sada išao predstaviti embrionski razvoj, on bi trebao biti prikazan malim. Ali njegova zrcalna slika u drugom smjeru trebala bi biti veoma povećana jer što ljudsko biće prolazi u deset lunarnih mjeseci prije rođenja doživljava se u svojoj refleksiji u nekoliko godina. Sada uzmite sve što čovjek proživljava u duhovnom svijetu do svoje reinkarnacije. U prvoj fazi svog života nakon smrti on uzima u sebe efekt-poslije svog života na Zemlji. Za vrijeme druge faze sakuplja doživljaje iz kozmosa.

Život između smrti i novog rođenja pun je sadržaja, ali jedna stvar nedostaje. Mi u stvari rekapituliramo sve što smo proživjeli od prošlih inkarnacija do sadašnje. Mi osjećamo kozmičko biće, ali tijekom prve faze života poslije smrti ne proživljavamo ono što se događalo na Zemlji između dviju inkarnacija. Dok ne dosegnemo sferu Sunca toliko smo preokupirani našim sjećanjima na život prije smrti da je naše zanimanje potpuno okrenuto događajima na Zemlji. Živimo s onim pojedincima koji također borave u duhovnom svijetu nakon smrti. Potpuno smo uključeni u veze koje imamo s njima na Zemlji i oblikujemo te veze da pristaju s njihovim krajnjim posljedicama. Za vrijeme ovog perioda naš interes je stalno odvraćen i time umanjen za one koji su još na Zemlji.
Samo kada nas oni što su ostali na Zemlji traže svojim dušama može se kreirati veza s njima. Na ovo treba gledati kao važan moralni element koji baca svijetlo na veze između živih i mrtvih. Osoba koja je umrla prije nas i koju smo potpuno zaboravili, nalazi da je teško dosegnuti do nas ovdje u zemaljskom životu. Ljubav, stalna simpatija koju osjećamo za mrtve, kreira stazu na kojoj je ustanovljena veza s zemaljskim životom. Tijekom ranih stadija nakon smrti oni koji su prešli mogu živjeti s nama samo pomoću ove veze. Iznenađujuće je do koje mjere je kult komemoracije mrtvima potvrđen u svom dubljem značaju od okultizma. Oni koji su prešli mogu nas lako dosegnuti ako nađu misli i osjećaje usmjerene prema njima od Zemlje.

Situacija je drugačija kod drugog stadija između smrti i novog rođenja. Tada smo toliko duboko uključeni u kozmičke interese da postaje iznimno teško uspostaviti vezu s Zemljom za vrijeme drugog perioda. Odvojeno od interesa kojeg primamo u kozmosu, želimo sudjelovati u ispravnom oblikovanju naše slijedeće karme. Kao dodatak našim kozmičkim utiscima mi zadržavamo najbolje što moramo karmički ispraviti, i pomažemo oblikovati slijedeći život koji će pomoći kompenzirati neizliječene karmičke dugove.

Mnogi ljudi kažu da ne mogu vjerovati u reinkarnaciju jer se ne žele vratiti u život na Zemlji. To je, na primjer, aktualna primjedba.
Najmanje što želim je vratiti se natrag na Zemlju. Mnogi to kažu. Gornje razmatranje u vezi perioda između smrti i ponovnog rođenja ispravlja ovo gledanje. Za vrijeme ovog perioda želimo se svim silama vratiti u život da bi ispravili našu karmu. Sve previše lako zaboravljamo nakon opisanog kozmičkog spavanja, kada smo probuđeni u sadašnjost, da se u stvari želimo reinkarnirati.
Beznačajno je da li je naša želja tijekom života na Zemlji da se ponovno inkarniramo. Bitno je da to želimo u periodu između smrti i ponovnog rođenja, i tamo to izričito želimo. U mnogim pogledima život između smrti i ponovnog rođenja vrlo je suprotan od onog što proživljavamo ovdje na Zemlji između rođenja i smrti. Baš kao što smo okrijepljeni kroz spavanje u zemaljskom životu i obdareni novim snagama, tako smo i kao rezultat opisanog kozmičkog spavanja opremljeni snagama za našu novu inkarnaciju.

Ovim razmatranjima može se odgovoriti na još jedno pitanje. Često je pitano, “Ako se tako često inkarnira, zašto ljudsko biće mora početi svaki puta od djetinjstva? Zašto ono ne dođe na svijet već opremljeno svime što treba učiti za vrijeme djetinjstva?” Odgovor leži u činjenici da mi ne proživljavamo ono što se dogodilo na Zemlji između naših inkarnacija. Na primjer, ako je osoba bila zadnji put inkarnirana na Zemlji prije otkrića tiskanja i danas se opet inkarnira, ona nije proživjela ono što se razvilo u interventnom periodu. U stvari, ako se pobliže istražuje materija iz kulturalno povijesnog aspekta, nalazimo da u svakoj inkarnaciji kao dijete treba učiti ono što se dogodilo na zemlji u interventnom periodu. Razmotrite, na primjer, što je dijete u dobi od šest moralo učiti u rimska vremena. To je bilo sasvim različito od onog što mora učiti danas. Vremenski isječak između dvije inkarnacije odgovara periodu potrebnom da se kulturni život na Zemlji potpuno izmijeni. Ne vraćamo se u inkarnaciju dok se uvjeti na zemlji nisu promijenili tako da virtualno nema sličnosti s uvjetima prethodne inkarnacije.

Ono što sam opisao odnosi se na prosječnu osobu. Na primjer, u jednom slučaju svijest nakon smrti može biti spuštena ranije nego u drugom, ili se uvjeti spavanja mogu postaviti brže, kako možete razumjeti iz onog što je prethodno rečeno. Ali kozmički zakon radi tako da kozmičko spavanje smanjuje period kojeg smo proveli u duhovnom svijetu nakon smrti. Onaj tko ulazi u uvjete nesvjesnosti ranije proživljava ih brže. Vrijeme prolazi za njega u bržem omjeru nego za onog čija svjesnost se širi dalje. Istraživanja o životu između smrti i ponovnog rođenja zaista otkrivaju da se neduhovni ljudi reinkarniraju relativno brže nego ostali. Osoba koja se odaje samo čulnim zadovoljstvima i strastima, koja živi snažno u onom što bismo mogli zvati animalna priroda, provesti će kratko vrijeme između inkarnacija. To je zbog činjenice da će takva osoba pasti relativno brzo u uvjete nesvjesnosti, ili spavanja. Stoga će brže putovati između perioda smrti i ponovnog rođenja.

Nadalje, opisao sam samo prosječni slučaj pošto sam samo uzeo u obzir ljude koji dosegnu normalnu dob u životu. U osnovi, postoji značajna razlika između duša koje umru nakon njihove trideset pete godine i onih koje umru ranije. Samo one koje su dosegle svojih trideset pet godina proživljavaju više ili manje svjesno različite opisane faze. Rana smrt dovodi do rapidnijih uvjeta spavanja između smrti i ponovnog rođenja. Moglo bi se primijetiti da, nakon svega, ne može se biti odgovoran za ranu smrt i prema tome je nevino uključen u raniji kozmički san. Ipak ova primjedba nije valjana. To nije tako jer je rana smrt bila pripremljena kao rezultat ranijih karmičkih uzroka, i daljnji razvoj se može odigravati upravo zato jer je duša rapidnije ušla u kozmičku oblast. Koliko god čudno i šokantno ovo moglo izgledati, mi znamo, kao rezultat objektivnih istraživanja kozmičke egzistencije, da se čovjek od određene točke nadalje širi u kozmos i prima utiske kozmosa, makrokozmosa. Baš kao što je čovjek najdublje uključen u zemaljske stvari tijekom srednjih godina fizičkog života, tako je i u srednjem periodu između smrti i ponovnog rođenja najdublje involviran u kozmosu.

Razmotrimo dijete. Pošto još ne živi potpuno na zemlji. Ono živi sa svim naslijeđem ranijih perioda, i mora se postaviti u zemaljsku egzistenciju. Sada razmotrimo život čovjeka nakon smrti. On živi s onim što je odnio s zemlje, i mora steći sposobnosti percepcije za život u kozmosu. U srednjem periodu naše zemaljske egzistencije najdublje smo upetljani u zemaljske uvjete, dok smo u srednjem stadiju između smrti i ponovnog rođenja najdublje involvirani u kozmičke uvjete. Što se više povlačimo kraju naše egzistencije na Zemlji, više se odričemo zemaljskih uvjeta u fizičkom smislu. Što smo dalje otišli iza srednje točke između smrti i novog rođenja, više se odričemo kozmosa i ponovno okrećemo životu na Zemlji.

Ono što sam upravo opisao kao analogiju nije temelj duhovno znanstvenih istraživanja. Analogija ove vrste javlja se okultistu tek nakon što je napravio neophodna okultna istraživanja i nastavio uspoređujući dostupne činjenice. Ovakva analogija također sadrži grešku. Pretpostavimo da se odnosimo prema prvom periodu nakon smrti kao onom od djetinjstva, i prema drugom periodu kao onom od starije dobi. Napravili bi grešku. Za vrijeme duhovne egzistencije između smrti i novog rođenja mi smo u stvari na početku stari, i postajemo djeca u odnosu na duhovni život za vrijeme drugog perioda. Duhovni život teče obrnutim redom. Za početak, mi nosimo greške i mane zemaljskog života u duhovni svijet. Zatim su postepeno za vrijeme kozmičke egzistencije one uklonjene.

Bio sam veoma iznenađen naći u drevnim tradicijama ne preciznu potvrdu, ali indikaciju u vezi ovih činjenica. Na Zemlji za vrijeme naše fizičke egzistencije govorimo o postajanju starijim. U duhovnom svijetu između smrti i ponovnog rođenja moramo reći sasvim doslovno da rastemo mlađi. U stvari, što se tiče njegovog duhovnog bića, kada se netko rodi na određenom mjestu možemo reći da je tamo postao mlad.

Sada sasvim čudno, u drugom dijelu Fausta nalazimo riječi, “Postao je mlad u zemlji izmaglica.” Zašto je Goethe koristio izraz, “postati mlad ” da bi izrazio fizičko rođenje? Kada idemo natrag u prošlost nalazimo da je u čovječanstvu prevladava tradicija koja izražava ideju da kod se duhovnog rođenja postaje mlad. U stvari, što više gledamo u proteklu evoluciju, više se susrećemo sa stanjem vidovitosti, kako se stalno naglašavalo u našem okultizmu. Potvrdu toga nalazimo svugdje.

Razmotrite, na primjer, ono što je spominjano jučer. Od trenutka smrti postepeno se oslobađamo od zemaljskih uvjeta, ali za vrijeme između smrti i ponovnog rođenja živimo potpuno unutar kozmičkih uvjeta. Njih doživljavamo kao vizije; one se javljaju umjesto čulnih utisaka. Objasnio sam kako na ono što doživljavamo pada svijetlo Hijerarhija. Ovu situaciju možemo okarakterizirati na slijedeći način. Zamislite da vašu svijest nemate unutar vas, već vani u svom okruženju. Ne biste imali osjećaj da živite u svom tijelu, već izvan njega. Izvana bi osjećali da je ovo moje oko, moj nos, moja noga. Tada se morate odnositi prema onom što doživljavate vani u duhu. Također bi se morali odnositi prema biću Boga, pustiti da se reflektira u vama. Ovakav stadij se javlja nakon smrti kada zurimo natrag na čovjeka. Okruženje je reflektirano u njemu, čak i Božanstvo.

Bi li bilo suviše drsko prihvatiti izjavu pjesnika koji je rekao da je život nakon smrti refleksija božanstva? Dobro je poznato da je Dante rekao da za vrijeme egzistencije u duhovnom svijetu dolazi trenutak kada se božanstvo promatra kao čovjeka. Ovakva napomena može se činiti neopravdana. Može se gledati i kao razigranost, ali onaj tko može gledati u dublje tajne čovječanstva neće imati takvo stajalište. U velikim poemama uvijek iznova nalazimo eho bivših stanja vidovitog znanja, i pomoću inicijacije ovakvi efekti-poslije su oživljeni i podignuti u ljudsku svijest.

Dao sam vam par rezultata nedavnih istraživanja o uvjetima života između smrti i novog rođenja, i nadam se biti još mogućnosti u ne dalekoj budućnosti dalje govoriti o ovoj temi.

Stranica 2 od 16 Sve stranice