Život između smrti i ponovnog rođenja 4/16
Zadnji rezultati okultnog istraživanja u životu između smrti i ponovnog rođenja
Beč, 3 studeni 1912

Pričinjava mi veliko zadovoljstvo biti s vama večeras prigodom moje prisutnosti ovdje u Beču, koju su učinili nužnim neke druge okolnosti. Kako je ovo poseban sastanak, želio bih govoriti o intimnijim stvarima s kojima se možemo baviti samo u manjim grupama duže upoznatim s duhovnom znanošću.

U okultnom istraživanju stalno treba provjeravati činjenice koje su ponovno istraživane, i o kojima se govori, jer su to činjenice duhovnog svijeta koje nisu lako pristupačne i razumljive za čovjeka. Stalna je opasnost krive interpretacije na ovaj ili onaj način, i događaji mogu biti pogrešno gledani. To je razlog da se dobiveni rezultati moraju stalno provjeravati. Glavni događaji života u duhovnom svijetu bili su, naravno, poznati tisućama godina, a ipak ih je teško opisati. Duboko sam zahvalan da sam nedavno imao mogućnost ponovno se intimnije baviti s važnim aspektom okultizma, naime, oblasti života između smrti i novog rođenja. Nije to toliko da na svijetlo dolaze nove činjenice, već da se ima mogućnost prezentirati stvari na precizniji i ispravniji način. Tako bi danas želio govoriti o periodu koji je za nadosjetilnu percepciju od krajnje važnosti, odnosno, periodu između smrti i ponovnog rođenja.
Neću se toliko baviti periodom koji neposredno slijedi smrti, kamaloka periodom, kojeg opis se može naći u mojim spisima, već sa slijedećim periodom, aktualnim boravkom čovjeka u duhovnom svijetu između smrti i ponovnog rođenja. Ovaj opis bit će započet s slijedećim kratkim napomenama.

O periodu između smrti i ponovnog rođenja uči se ili pomoću inicijacije ili prolazeći kroz vrata smrti. Uglavnom se ne uzima dovoljno ozbiljno razlika koja postoji između znanja stečenog u čulnom svijetu pomoću osjetila i intelekta i znanja stečenog o duhovnom svijetu, bilo kroz inicijaciju u fizičkom tijelu u ovom životu ili bez ovog tijela kada smo prošli kroz vrata smrti. U određenom smislu, u duhovnom svijetu je sve obrnuto. Uputiti ću na dvije osobine da bi pokazao kako su fundamentalno različiti duhovni svijet i uobičajeni svijet čula.

Razmotrimo našu egzistenciju u svijetu čula za vrijeme budne svijesti od jutra do noći. Dolaze nam objekti koje percipiramo pomoću naših očiju i ušiju. Jedino u višim oblastima života, takoreći, u sferama znanja i umjetnosti, moramo se naprezati da bi učestvovali u povlačenju stvari prema nama. Odvojeno od ovoga, sve ostalo što leži vani od jutra do noći što poseže za našim čulima i našim intelektom dovedeno je nama. Gdje god da idemo, na ulicu, u našem dnevnom obilasku u životu, svaki trenutak je ispunjen impresijama, i za razliku od spomenutih iznimaka mi se ne naprežemo da do toga dođe. To dolazi iz njihovog vlastitog sklada.

To se razlikuje s obzirom što se kroz nas događa u fizičkom svijetu. Ovdje moramo biti aktivni, ići s jednog mjesta na drugo, biti u kretanju. Važna je osobina dnevnog života da nam ono što je prezentirano našoj percepciji dolazi bez naše aktivnosti. Koliko god groteskno izgledalo, suprotno je istina u duhovnom svijetu. Tamo se ne može biti aktivan, ne može se bilo što povlačiti prema sebi krećući se s jednog mjesta na drugo. Niti se bilo što može dovesti sebi jednostavno pokrećući udove — pokretom ruke, na primjer. Iznad svega, da bi se nešto u duhovnom svijetu dogodilo esencijalno je da postoji apsolutna smirenost duše.

Što smo tiši, više se toga može kroz nas dogoditi u duhovnom svijetu. Jednostavno ne možemo reći da se u duhovnom svijetu događa bilo što kao rezultat žurbe ili uzbuđenja. Trebamo razviti nježno učešće u raspoloženju duševnog mira za ono što će se dogoditi, i tada strpljivo čekati kako će se stvari odvijati. Za taj duševni mir, koji je u duhovnom svijetu kreativan, nema nešto sasvim odgovarajuće u uobičajenom fizičkom životu. To je slično višim nivoima zemaljske egzistencije u sferi znanja i umjetnosti. Tu imamo nešto analogno. Umjetnik koji je nestrpljiv neće moći kreirati ono najviše za što je sposoban. Zbog toga, treba strpljenje i duševni mir dok ne osvane pravi moment, dok ne dođe intuicija. Onaj tko želi kreirati po rokovniku proizvesti će samo radove nižeg kvaliteta. Onaj tko želi kreirati, makar i najmanje djelo, izazvan vanjskim stimulansom neće biti uspješan kao kada bi s nježnim posvećenjem mirno čekao trenutak inspiracije. Mogli bi reći trenutak milosti. Isto vrijedi za duhovni svijet. U njemu nema žurbe i uzbuđenja već samo smirenost duše.

U osnovi, ovo mora također biti put rasta našeg pokreta. Propagandne kampanje i želje da silom približimo duhovnu znanost našim drugovima su beskorisne. Najbolje je ako možemo čekati dok ne sretnemo one koji iznutra žele čuti o duhu, koji su tome privučeni. Ne smijemo njegovati težnje da svakog dovedemo do duhovne znanosti. Vidjeti ćemo da što smo mirniji, više ljudi će doći nama, dok silna propaganda samo odbija ljude. Javna predavanja se drže samo da bi bilo rečeno ono što treba biti rečeno i da oni koji žele primiti ono što je komunicirano to mogu učiniti. Naš stav unutar duhovno znanstvenog pokreta treba biti refleksija duhovnog tako da se može dogoditi ono što se i mora dogoditi i to je dočekano s unutarnjim mirom.

Razmotrimo inicijata koji je iz duhovnog svijeta znao da će se u određeno vrijeme nešto dogoditi. Često sam privlačio pažnju na važan događaj kojeg je izvor u duhovnom svijetu ali koji još ne otkriva sebe na upadljiv način. Mislim na godinu 1899, završetak male Kali Yuge. Ta je godina donijela određeni impuls koji je bio da čovječanstvu da mogućnost unutarnjeg buđenja duše. U ranija vremena do toga je dolazilo pomoću vanjskog stimulansa iz duhovnog svijeta, obično označeno kao slučajne pojave.

Želio bih to povezati s određenim primjerom. U dvanaestom stoljeću živjela je određena osoba koja se zvala Norbert, koji je osnovao red. U početku je vodio svjetovan, raskalašen život. Onda ga je jednog dana pogodila munja. Ovakvi događaji u povijesti nisu nikako rijetkost. Bljesak munje može imati efekt da potrese fizičko i eteričko tijelo. Njegov cijeli život se promijenio. Ovdje imamo primjer kako je vanjski događaj upotrijebljen da promijeni tijek čovjekova života. Ovakav slučajni fenomen nije neobičan. On potpuno potrese vezu između fizičkog i eteričkog tijela i radikalno transformira pojedinca o kojem se radi. To je bio slučaj u ovom primjeru. To nije stvar koincidencije. Ovakvi događaji su pažljivo pripremljeni u duhovnom svijetu tako da dovedu do promijene u osobi. Od godine 1899, međutim, ovakva događanja su više intimnog karaktera. Manje su vanjski i ljudska duša se sve više produbljuje iznutra. U stvari, da bi se proizvela ovakva univerzalna revolucija kao ona od 1899, ne samo da sve snage i bića duhovnog svijeta trebaju surađivati, već također i inicijati koji su živjeli na Zemlji. Oni ne kažu, “Pripremite se.” Ne šapuću u uši ljudi, već djeluju na takav način da impuls dolazi iznutra tako da ljudi uče razumjeti ih iznutra. Tada ljudi ostaju unutar sebe mirni, zaokupljaju se ovakvim mislima, dopuste im da rade unutar duše, i čekaju. Što se ovakve stvari tiše nose u duši, jače se javljaju ovakvi duhovni događaji. Najvažnija stvar je čekati trenutak milosti, čekati za ono što će nam se dogoditi u duhovnom svijetu.

To je različito u odnosu na prikupljanje znanja u svakodnevnom životu. Ovdje moramo sakupiti stvari zajedno da bi radili i naprezati se da bi došli do njih. U fizičkom svijetu ruža koju nalazimo uz put razveseljava nas. To se neće dogoditi na duhovnom planu. Tamo se nešto slično ruži neće pojaviti ako se nismo naprezali ući u određenu oblast duha da bi je povukli prema sebi. U stvari, ono što moramo napraviti ovdje da bi djelovali, radimo u duhovnom svijetu da bi znali, i na ono što se mora dogoditi kroz nas moramo mirno čekati. Samo više aktivnosti čovjeka, gdje duhovni svijet tka u fizičkom, imaju mogućnost refleksije događaja u duhovnom svijetu. To je zašto je esencijalno, ako se želi iznutra razumjeti ono što daje duhovna znanost, razviti dvije osobine duše.
Najprije, ljubav za duhovni svijet, koja vodi do aktivnog shvaćanja duha i najsigurniji je način koji nam omogućava dovoditi stvari duha prema nama, i drugo, unutarnji odmor, duševni mir, tišina bez taštine ili ambicije zabrinute za postizanje učinka, ali sposobna primiti milost, sposobna čekati inspiraciju. U stvarnim slučajevima ovo mirno očekivanje nije lako, ali postoji misao koja nam može pomoći da svladamo prepreke. Teško je prihvatiti jer tako duboko udara na našu taštinu. Ta misao je da u univerzalnom obrascu nema važnosti da li se nešto dogodilo preko nas ili preko druge osobe. To nas ne bi trebalo odvraćati od toga da radimo ono što treba biti napravljeno. Ne smije nas spriječiti u obavljanju naših dužnosti, ali treba nas spriječiti od žurenja amo tamo. Kako radosno svaki pojedinac osjeća da je on sposoban, da on to može. Određena rezignacija je za nas neophodna da osjećamo jednaku radost kada netko drugi može i radi nešto. Ne treba nešto voljeti jer smo to sami napravili, već voljeti to zato što je u svijetu beznačajno da li smo to napravili mi ili netko drugi. Ako opetovano mislimo ovu misao to će nas zasigurno voditi do nesebičnosti.
Ovakva duševna raspoloženja su esencijalna za ulazak u duhovni svijet, ne samo kao istraživači već i da bi razumjeli ono što je otkriveno. Ovi unutarnji stavovi su daleko važniji od vizija, premda one, također, moraju biti prisutne. Oni su esencijalni jer nam omogućavaju ispravno evaluirati vizije.

Vizije! Treba samo spomenuti tu riječ i svi znaju na što se misli. U stvari, cijeli naš život poslije smrti jednom kada je kamaloka završena sastoji se od vizija. Kada je ljudsko biće prošlo kroz vrata smrti i kamaloku i zatim ušlo u pravi duhovni svijet, ono živi u oblasti u kojoj je kao da smo okruženi sa svih strana samo vizijama, ali vizijama koje su zrcalne slike stvarnosti. U stvari možemo reći da baš kao što percipiramo fizički svijet pomoću boja koje oko priziva ispred za nas, i zvukova posredstvom uha, mi poslije smrti doživljavamo duhovni svijet pomoću vizija u koje smo umotani.

Sada, pošto želim intimnije govoriti o ovim stvarima, morati ću koristiti više opisnu formu. Neke stvari mogu zvučati prilično čudno, ali tako se otkrivaju izvornim duhovnim istraživanju.

Period kamaloke odvija se kako sam opisao u mojoj knjizi, Teozofija, ali to se može okarakterizirati također i na drugi način. Može se na primjer pitati, “Kada je osoba prošla kroz vrata smrti, gdje osjeća da se nalazi?” Može se odgovoriti protu pitanjem, “Gdje je čovjek za vrijeme svog perioda kamaloke?” To može biti izraženo prostorno s riječima koje opisuju naš fizički svijet. Zamislite prostor između Zemlje i Mjeseca, sferu koja je opisana kada se orbita Mjeseca uzme kao najudaljenija staza od Zemlje. Tada imate oblast u kojoj čovjek, opušten od Zemlje, boravi za vrijeme perioda kamaloke.

Može zvučati čudno, ali kada je period kamaloke završen, ljudsko biće napušta ovu sferu i ulazi u stvarni nebeski svijet. Također u vezi ovoga, točno i izvorno istraživanje pokazuje da su stvari obrnute u odnosu na fizički plan. Ovdje smo vezani izvana za Zemlju, okruženi fizičkim svijetom i odvojeni od nebeskih sfera. Poslije smrti Zemlja je odvojena od nas i mi smo ujedinjeni s nebeskim sferama. Toliko dugo koliko boravimo u sferi Mjeseca mi smo u kamaloki, što znači da još težimo biti povezani s Zemljom.
Nastavljamo dalje kada smo kroz život u kamaloki naučili da se suzdržimo od strasti i stremljenja. Boravak u duhovnom svijetu treba zamisliti sasvim različito od onog što je uobičajeno na Zemlji. Tamo smo rašireni u prostoru, osjećamo se u cjelini prostora.
To je zašto je doživljaj takav da, bilo od inicijata ili od osobe nakon smrti, da se osjeća raširen u prostoru, šireći se nakon smrti (ili kao inicijat) i bivajući ograničen orbitom Mjeseca kao s kožom. To je kao ovo i nema koristi od riječi koje bi nam naši suvremenici lakše oprostili jer radeći tako ne bi ispravnije izrazili činjenice. U javnim predavanjima ovakve šokantne stvari treba izostaviti, ali onima koji su duže vrijeme zaokupljeni duhovnom znanošću najbolje je stvari reći otvoreno.

Poslije života u kamaloki rastemo dalje u prostor. Ovo će zavisiti od određenih kvaliteta koje smo prethodno stekli na Zemlji. Veliki opseg naše evolucije nakon smrti, i naše sposobnosti širenja u slijedeću sferu, determiniran je moralnim obilježjem, etičkim konceptima i osjećajima koje smo razvili na Zemlji. Osoba koja je razvila kvalitete suosjećanja i ljubavi — kvalitete koje obično nazivamo moralnim — živi u slijedećoj sferi tako da postaje upoznat s bićima te sfere. Čovjek koji donosi u ovu oblast nedostatak morala boravi u njoj kao pustinjak. Može se najbolje okarakterizirati kazujući da nas moralnost priprema da živimo socijalno zajedno u duhovnom svijetu. Osuđeni smo na strahom prepunu samoću, ispunjenu stalnom težnjom da upoznamo ostale bez da smo to u mogućnosti, kao rezultat nedostatka morala srca kao i uma i volje u fizičkom svijetu. Bilo kao pustinjak ili socijalno biće koje je u duhovnom svijetu blagoslovljeno, boravimo u ovoj drugoj sferi poznatoj u okultizmu kao onoj od Merkura. Danas je u standardnoj astronomiji to poznato kao sfera Venere. Kako je često spominjano, imena su obrnuta.

Sada se čovjekovo biće širi do orbita jutarnje i večernje zvijezde, dok se prethodno širilo samo do Mjeseca. Na ovoj se točki događa nešto čudno. Do sfere Mjeseca još smo uključeni u zemaljske stvari, nismo potpuno isključeni. Još uvijek znamo što smo radili na Zemlji, što smo mislili. Kao što pamtimo ovdje, tako znamo i tamo. Ali uspomene mogu biti bolne! Ako smo na Zemlji osobi napravili kakvu nepravdu ili je nismo voljeli koliko smo trebali, mi možemo ispraviti ove osjećaje. Možemo ići do njega i ispraviti stvari. To više nije moguće od sfere Merkura nadalje. Mi promatramo odnose u sjećanju. Oni ostaju ali ih ne možemo mijenjati.

Pretpostavimo da je osoba umrla prije nas. Prema zemaljskoj povezanosti trebali smo je voljeti, ali nismo koliko smo to trebali.
Ponovno je srećemo jer smo prije bili povezani pošto nakon smrti nailazimo na sve ljude s kojima smo bili povezani. Za početak, to se ne može promijeniti. Prigovaramo sebi zašto je nismo dovoljno voljeli, ali nismo sposobni promijeniti našu dispoziciju duše tako da je volimo više. Ono što je uspostavljeno na Zemlji ostaje. To ne možemo izmijeniti. Ove činjenice koje počivaju na ispravnoj, nepromjenjivoj percepciji ljubavi napravile su jak utisak na mene za vrijeme mojih zadnjih istraživanja ovog ljeta. Dolazi na svijetlo mnogo toga što ljudi izbjegavaju. Želim vam to prenijeti.

Ove čudne činjenice se uče pomoću duhovne spoznaje. Živi se u sferi Merkura prema bivšim odnosima s ljudima, i oni se ne mogu promijeniti. Gleda se natrag i otvara se ono što je već razvijeno.

Premda sam se mnogo bavio Homerom, ipak mi je određeni pasus postao u potpunosti jasan za vrijeme nedavnih okultnih istraživanja kada su mi opisane činjenice snažno došle. To je pasus koji Homer naziva oblast nakon smrti, “zemlja sjena gdje se ništa ne može promijeniti.” Može se intelektom razumjeti što je pjesnik želio poručiti o duhovnom svijetu, kako govori kao prorok, to se saznaje jedino kada se naprave odgovarajuća otkrića pomoću duhovnog istraživanja. To je istina za svakog izvornog umjetnika.
On ne treba razumjeti svakodnevnom sviješću ono što mu je došlo u inspiraciji. Ono što je čovječanstvo primilo kroz svoje umjetnike tijekom stoljeća neće izblijedjeti zbog širenja našeg duhovnog pokreta. Nasuprot tome, umjetnost će biti produbljena i čovječanstvo će sve više cijeniti svoje prave umjetnike kada se, kao rezultat okultnog istraživanja, dosegne duhovna oblast — oblast iz koje su umjetnici vukli svoju inspiraciju. Naravno, oni koji su u nekom vremenu bili gledani kao važni umjetnici ali nisu uistinu veliki neće biti izdvojeni. Prolazne veličine će biti kao takve i prepoznate. One ne sadrže inspiraciju iz duhovnog svijeta.

Sljedeća sfera se u okultizmu naziva sfera Venere. Sada smo proširili naše biće do Merkura, koji je poznato kao okultna Venera. I u ovoj sferi je ljudsko biće ponovno pod jakim utjecajem prema onom što donosi. Onaj tko je nešto donio postaje socijalno biće, a onaj tko nema ništa dati osuđen je na samoću. Nedostatak religijskih sklonosti je užasno bolan. Što smo stekli religiozniju dispoziciju duše, više smo socijalni postali u ovoj sferi. Ljudi kojima nedostaje religijskih sklonosti sebe odstrane. Ne mogu izaći izvan korica ili ljuske koja ih okružuje. Dakle, mi smo svjesni prijatelja koji su pustinjaci, ali ne možemo ih dosegnuti. Stalno osjećamo kao da moramo probiti kroz ljusku ali to nismo u stanju. U sferi Venere, ako ne posjedujemo religijsku suštinu, to je kao da smo smrznuti.

Iza toga slijedi sfera u kojoj se, koliko god se to čudno može činiti, ljudska bića, i tako je za svakog poslije smrti, šire sve do Sunca. U ne tako dalekoj budućnosti biti će različiti koncepti o nebeskim tijelima od ovih kojima je astronomija danas privržena. Mi smo povezani sa Suncem. Postoji period između smrti i ponovnog rođenja kada postajemo bića Sunca. Ali sada je još nešto neophodno. U prvoj sferi trebamo sklonost moralu a u sferi Venere, religiozan život. U sferi Sunca esencijalno je da istinski poznajemo prirodu i biće duhova Sunca a iznad svega, vladajućeg Duha Sunca, Krista, i da smo uspostavili vezu s njim na Zemlji.

Dok je čovječanstvo još posjedovalo drevnu vidovitost, ovo je, u vezi Krista, bilo uspostavljeno živući u božanskoj milosti prošlosti. To je iščezlo i Misterij na Golgoti, pripremljen od Starog zavjeta, je bio tu da donese čovjeku razumijevanje bića Sunca. Od Misterija na Golgoti čovječanstvo se naivno nastojalo privući prema Kristu. Danas je to nedovoljno. U naše vrijeme duhovna znanost mora u svijet dovesti razumijevanje bića Sunca. To je prvi puta jasnije shvaćeno za vrijeme Srednjeg vijeka kada je Saga o Gralu našla svoj dublji izvor u Europi. Kroz razumijevanje dano pomoću duhovne znanosti ono što je doneseno od uzvišenog Duha Sunca, od Krista, Krista koji je sišao dolje i kroz Misterij na Golgoti postao Duh zemlje biti će ponovno vraćeno.

Impuls dan Misterijem na Golgoti ima sudbinu da kroz duhovnu znanost ujedini sve religijske vjeroispovijesti u miru na cijeloj zemlji. To ostaje osnovni izazov za duhovnu znanost da tretira sve religije s jednakom pažnjom bez davanja prednosti bilo kojoj zbog vanjskih razloga. Pošto mi smještamo Misterij na Golgoti na točku oslonca evolucije svijeta, naš pokret je optužen da daje prednost kršćanskoj religiji. Ipak je ta optužba sasvim neopravdana. Pokušajmo shvatiti kako stvari stvarno stoje u vezi tim optužbama. Ako bi nas Budist ili Brahman optužio za to mi bi rekli, “Zar je jedino u pitanju ono što se može naći u svetim spisima?
Pružanje nečeg ne odbacuje religiju, zar je ono što se ne može naći u knjigama na štetu religije? Zar ne može svaki Budist prihvatiti kopernikanski sustav a ipak ostati Budist?” Moći tako napraviti znak je velikog napretka za čovječanstvo. Tako i znanje da Misterij na Golgoti stoji u središtu evolucije svijeta, bez obzira spominje li se u drevnim spisima ili ne.

Ako smo razumjeli Misterij na Golgoti, i shvatili što se tamo dogodilo, tada u sferi Sunca postajemo društveni duhovi. Čim smo išli dalje od sfere Mjeseca, mi smo duhovno okruženi vizijama. Susrećući pokojnog prijatelja nakon smrti mi ga susrećemo u obliku vizije, ali on boravi u toj stvarnosti. Oni su vizije, pa ipak, napravljene na osnovu sjećanja na ono što smo radili na Zemlji.

Kasnije, iznad sfere Mjeseca, to je još slučaj ali sada nas prosvjećuju duhovna bića viših hijerarhija. To je kao da je Sunce procvjetalo i izračilo oblake u sferu Sunca. Baš kao što upoznajemo duhovne hijerarhije u sferi Merkura ako imamo religioznih sklonosti, tako i u sferi Sunca moramo biti prožeti Jehova-Kršćanskim raspoloženjem u duši. Vanjska duhovna bića nam pristupaju. Ponovno se događa nešto iznimno, potvrđeno objektivnim okultnim istraživanjem. Iznad Mjeseca ljudsko biće je kao oblak satkan od duha, i kada ulazi u sferu Merkura, obasjan je od duhovnih bića. Zato su Grci Merkur zvali glasnikom Bogova. U ovoj sferi uzvišena duhovna bića osvjetljavaju čovjeka. Dobijemo moćne utiske kada otvorimo iz oblasti okultnog istraživanja ono što je dano čovječanstvu u obliku umjetnosti i mitologije.

Dakle, ispunjeni Kristom, živimo u sferi Sunca. Kako nastavljamo mi ulazimo u oblast gdje je Sunce sada ispod nas, kao što je prije bila Zemlja. Gledamo natrag prema Suncu, i to je početak nečeg čudnog. Postajemo svjesni da moramo prepoznati još jedno biće, duh Lucifera.

Priroda Lucifera ne može se ispravno evaluirati nakon smrti ukoliko to nismo prethodno učinili pomoću duhovne znanosti ili inicijacije. Jedino kada dođemo iza sfere Sunca prepoznajemo ga kakav je bio prije nego je postao Lucifer, dok je još bio brat Krista. Lucifer se jedino promijenio tijekom vremena jer je zaostao iza i odvojio se od struje kozmičkog napretka. Njegov štetan utjecaj nije se proširio iza sfere Sunca. Iznad ovoga postoji još jedna sfera gdje se još može odvijati aktivnost Lucifera kakva je bila prije odvajanja. On tamo ne izvršava ništa štetno, i ako smo se ispravno ujedinili s Misterijem na Golgoti, mi nastavljamo putovanje vođeni Kristom i ispravno primljeni od Lucifera u još dalje sfere univerzuma. Ime Lucifer je bilo ispravno odabrano, kao što su u stara vremena imena bila mudro davana. Sunce je ispod nas a tako i svijetlost Sunca. Sada trebamo novog svjetlonošu koji osvjetljava našu stazu u univerzumu.

Tako, dolazimo u sferu Marsa. Toliko dugo koliko boravimo ispod Sunca, zurimo prema Suncu. Sunce je sada ispod nas, i mi gledamo vani u širine prostora univerzuma. Doživljavamo širine prostora univerzuma kroz ono što se često navodi ali malo razumije kao harmonija sfera, vrsta duhovne glazbe. Vizije u koje smo umotani imaju sve manje i manje značaja za nas. Raste značenje onog što duhovno čujemo. Nebeska tijela se ne pojavljuju kao u zemaljskoj astronomiji koja mjeri njihove relativne brzine. U stvari, brže ili sporije zajedničko odjekivanje proizvodi tonove glazbe sfera. Unutra ljudsko biće povećano osjeća da mu u ovoj sferi ostaje jedino ono što je na zemlji primio od duha. To mu omogućava da se upoznaje s bićima ove sfere i zadrži svoju društvenost. Ljudi koji su sebe u sadašnjosti odsjekli od duhovnosti ne mogu ući u duhovni svijet usprkos njihovim moralnim sklonostima i religijskoj dispoziciji. U vezi toga se ne može napraviti ništa, premda je naravno moguće da se takvi ljudi približe duhu u slijedećem utjelovljenju.

Bez iznimke svi materijalizmu skloni ljudi postaju pustinjaci jednom kada se nađu iza Sunca u sferi Marsa. Može zvučati ludo, ipak je istina da Monistička unija neće preživjeti jednom kada njeni pristalice dosegnu sferu Sunca jer, kako je svaki od njih pustinjak, ne mogu se sresti.

Osoba koja je stekla duhovno razumijevanje na Zemlji imati će još jedno iskustvo na Marsu. Pošto danas govorimo intimnije, to ću ispričati. Pitanje se može postaviti unutar naše vlastite koncepcije svijeta koju smo razvili kao duhovnu znanost u zapadnom svijetu. Što se dogodilo s Budom od njegove zadnje zemaljske inkarnacije? To sam spominjao i ranije. Buda je živio kao Gautama za vrijeme njegove zadnje inkarnacije šest stotina godina B.C. Ako ste pažljivo proučili moja predavanja sjetit ćete se da je on radio od druge prigode kada se nije inkarnirao kao Buda, već samo duhovno radio na rođenju Luke Krist-djeteta. Duhovno je slao svoj utjecaj od viših sfera na Zemlju. Ali gdje je on? U Švedskoj u Norrköpingu ukazao sam na još jedan utjecaj Bude na Zemlju.
Tijekom osmog stoljeća u misterijskom centru Europe na Crnom moru, Buda je živio duhovno u jednom od svojih učenika. Taj učenik je kasnije postao Franjo Asiški. Dakle Franjo Asiški je bio u prethodnoj inkarnaciji učenik Bude i upio sve kvalitete koje su mu neophodne da bi kasnije radio onako kako je radio na izniman način. U mnogim stvarima njegovi sljedbenici ne mogu se razlikovati od onih od Bude, izuzev da su jedni bili učenici Bude a drugi Kršćani. To je zbog činjenice da je u prethodnoj inkarnaciji on bio učenik Bude, duhovnog Bude. Ali gdje je stvarni Buda, onaj koji je živio kao Gautama? On je postao za Mars ono što je Krist postao za Zemlju. On je ostvario vrstu Misterija na Golgoti za Mars i donio iznimno iskupljenje za stanovnike Marsa. On boravi tamo s njima. Njegov zemaljski život je bio odgovarajuća priprema da bi iskupio stanovnike Marsa, ali njegov čin iskupljenja nije bio sasvim kao Misterij na Golgoti. Bio je nekako drugačiji.

Duhovno, čovjek živi u sferi Marsa kako je naznačeno. Tada nastavlja dalje i živi u sferi Jupitera. Njegova veza s Zemljom, koja se do sada još neznatno nastavila, postala je sasvim besmislena. Sunce još ima ograničeni utjecaj na njega, ali sada Kozmos počinje snažno raditi na njemu. Sve sada radi od vani, i čovjek prima kozmičke utjecaje. Cijeli Kozmos radi kroz harmoniju sfera, što podrazumijeva čak i druge forme što dalje istražujemo život između smrti i ponovnog rođenja. Nije lako okarakterizirati promjenu koja se javlja u harmoniji sfera. Pošto se ne može izraziti riječima, možemo koristiti analogiju. Harmonija sfera transformira se u prijelazu od Marsa na Jupiter kao što bi se orkestralna glazba promijenila u glazbu zbora. Jupiter kao orkestralna glazba promijenit će se u glazbu zbora. Postaje sve više ton, ispunjen značenjem, izraz njegovog stvarnog bića. Harmonija sfera prima sadržaj kako se uspinjemo u sferu Jupitera, i u sferi Saturna poklonjen mu je pun sadržaj kao izraz Kozmičke riječi iz koje je sve kreirano i koja se nalazi u evanđelju sv.Ivana, “U početku bijaše riječ.” U ovoj Riječi zvuče kozmički red i kozmička mudrost.

Sada onaj tko je pripremljen nastavlja u druge sfere — duhovna osoba dalje, manje duhovna ne tako daleko — ali dolazi u sasvim različite uvjete od prethodne. Mogli bi ih okarakterizirati ovako. Iza Saturna počinje duhovni san, dok smo za vrijeme prethodnih stupnjeva duhovno budni. Od sada nadalje svijest je zamagljena, čovjek boravi u umrtvljenim uvjetima koji za njega čine mogućim da prođe još i druga iskustva. Baš kao što kod spavanja mi otklanjamo umor i sakupljamo nove snage, tako kao rezultat zamagljenja svijesti, kada smo postali potpuno raširena prostorna sfera, duhovne snage struje unutra iz kozmosa. Prvo smo ih osjetili, zatim smo ih čuli kao orkestar univerzuma. Zatim je naprijed pjevano i mi smo to percipirali kao Riječ. Zatim smo zaspali i to je prodrlo u nas. Tijekom ovog perioda mi ponovno putujemo kroz sve sfere, ali s zamagljenom sviješću. Naša svijest postaje još zamagljenija. Sada se skupljamo, brže ili sporije zavisno od naše karme, i za vrijeme tog procesa skupljanja još jednom dolazimo pod utjecaj sila koje emaniraju iz sunčeva sustava. Putujemo od sfere do sfere natrag kroz kozmos. Sada nismo osjetljivi na utjecaj sfere Mjeseca. Nastavljamo, van utjecaja, neometani, takoreći, i nastavljamo se skupljati dok se ne ujedinimo s malim ljudskim zametkom koji prolazi kroz svoj razvoj prije rođenja.

Osim ako fiziologija i embriologija ne prime činjenice od okultnog istraživanja, ne mogu sadržavati istinu, jer embrio je refleksija prostranstva kozmosa. Cijeli kozmos je nošen unutar njega. Ljudska bića nose kao potencijalnu snagu unutar sebe ono što se događa fizički između začeća i rođenja, i također ono što prolazi za vrijeme perioda kozmičkog sna.

Ovdje smo se dotakli čudesne misterije. Ona je u stvari u naše vrijeme bila jedino naznačena ili naslikana od umjetnika. U budućnosti će biti bolje shvaćena. Doći ćemo do doživljaja što stvarno živi u priči o Tristanu, u Tristanovoj ćudi. Mi ćemo razumjeti da cijeli kozmos struji u ljubav Tristana i Izolde, i mi ćemo to zaista prepoznati kao tijek čovjekova razvoja između smrti i ponovnog rođenja. Ono što je sakupljeno od kozmosa, od Saturna, utječe na ljubavnike koji su se združili. Mnoge stvari su okrenute u kozmičke događaje. Ne treba ih analizirati intelektualno, već trebamo doživjeti ono što čovjeka vjerno povezuje s cijelim kozmosom. Zato će duhovna znanost sigurno uspjeti u razvoju novog osjećaja posvećenosti, prave religije u ljudima, jer će oni razumjeti da često najmanje stvari imaju svoj izvor u kozmosu. Učimo ispravno i mudro povezati ono što živi u ljudskim grudima sa svojim izvorom kada razmatramo povezanost s kozmosom. Dakle, od duhovne znanosti impuls se može izliti na cjelinu života, na cijelo čovječanstvo, prema stvarno novom pristupu koji će doći. Umjetnici su to pripremili, ali pravo razumijevanje mora najprije biti stvoreno kroz duhovnu sklonost.

Želio sam prenijeti ove napomene na temelju obnovljenih, intimnih istraživanja života čovjeka između smrti i novog rođenja. Nema ničeg u duhovnoj znanosti što nas neće dotaći u našim najdubljim osjećajima. Kada se ispravno shvati ništa ne ostaje samo apstraktni prikaz. Cvijet kojeg gledamo daje više radosti nama nego kada ga botaničar cijepa na djeliće. Daleki zvjezdani svijet može pobuditi nejasan osjećaj u nama, ali realnost sviće jedino kada se možemo uspeti u nebeske sfere s našom dušom. Mi pljačkamo biljku našim seciranjem, ali ne i zvjezdani svijet kada se uzdignemo iznad biljke i prepoznamo kako je duh s njom povezan.

Kant je dao izvanrednu izjavu o čovjeku koji razumije moral na jednostran način. Dvije stvari su ga duboko dirnule — zvjezdana nebesa gore i moralni zakon unutra. Oboje je isto. Primamo ih u sebe jedino iz nebeskih oblasti. Ako smo rođeni s sklonošću moralu, to znači da nam je na povratnom putovanju tijekom stanja spavanja sfera Merkura mogla mnogo pokloniti. To je bila sfera Venere, ako smo obdareni religijskim osjećajima. Kao što se svakog jutra na zemlji budimo ojačani i osvježeni s novim snagama, tako smo i osnaženi snagama danim od kozmosa, i primamo ih u skladu s našom karmom. Kozmos može pokloniti snage koje su predispozicija od rođenja u tolikoj mjeri koliko karma dopusti.

Život između smrti i ponovnog rođenja odvija se u dva dijela. U prvom redu to je nepromjenjivo. Mi se dižemo, bića nam pristupaju. Ulazimo u stanje sna i tada može nastupiti promjena. Sada ulaze snage s kojima smo rođeni. Razmotrimo evoluciju čovjeka na ovaj način, vidimo da ljudsko biće nakon smrti živi u svijetu vizija. Samo uči kasnije prepoznati ono što on stvarno je kao duševno-duhovno biće. Bića nam prilaze izvana i obasjavaju nas kao što jutarnja zlatna svijetlost obasjava stvari u vanjskom svijetu. Tako se mi uspinjemo i duhovni svijet prodire u nas. Ne živimo u duhovnom svijetu izvana dok nismo postali dovoljno zreli da doživimo ono što mi jesmo u našem vizionarskom svijetu, dok ne susretnemo bića duhovnog svijeta koja nam pristupaju sa svih strana kao zrake.

Prenesite se u duhovni svijet kao da ga možete promatrati. Tamo se čovjek javlja, u formi vizionarskog oblaka, kakav je stvarno. Tada bića mogu pristupiti i obasjati ga izvana. Ne možemo vidjeti ružu kada je tamno. Palimo svijetlo i pošto svjetlo pada na ružu možemo je vidjeti onakvu kakva je. Tako je kada ljudska bića uzlaze u duhovni svijet. Svijetlo duhovnih bića ocrtava se blizu njega. Ali ima jedan trenutak kada je jasno vidljiv, obasjan svijetlom Hijerarhija tako da reflektira natrag cijeli vanjski svijet. Cijeli kozmos se sada pojavljuje kao reflektiran od čovjeka. Možete zamisliti proces. Prvo živite kao oblak koji nije dovoljno osvijetljen, zatim zračite natrag svijetlo kozmosa i onda se rastvarate. Postoji trenutak kada čovjek reflektira natrag kozmičko svijetlo. Sve do ove točke može se uspinjati. Dante kaže u svojoj Božanstvenoj komediji da se u određenom dijelu duhovnog svijeta gleda Boga kao čovjeka. To treba uzeti doslovno, inače ne bi uopće imalo smisla. Može se naravno ovo prihvatiti kao predivnu misao, kao što to esteti rade, i propustiti shvatiti njen unutarnji sadržaj. To je ponovno instanca gdje nalazimo duhovni svijet zrcaljen u djelima velikih umjetnika i pjesnika. To je također slučaj i s velikim muzičarima novijeg vremena, kod Beethovena, Wagnera i Brucknera. Nekom se može desiti ono što se meni desilo prije nekoliko dana, kada sam se morao opirati određenom dijelu znanja jer mi je bio suviše zapanjujući.

U Firenci nalazimo Kapelu Medici gdje je Michelangelo kreirao dvije memorijalne statue za Medicije i četiri alegorijske figure koje predstavljaju“Dan” i “Noć,” “Zoru” i “Sumrak.” Lako je govoriti o hladnoj alegoriji, ali kada se pogledaju ove četiri figure izgledaju sve samo ne hladne alegorije. Jedna od figura predstavlja “Noć.” U stvari, istraživanje u ovoj domeni nije posebno prosvijetljeno, jer ćete naći da se svugdje spominje za dvije Medici statue koje oslikavaju Lorenza i Giuliana, da je Lorenzo mislilac. Ali okultna istraga potvrđuje da je točno suprotno. Onaj za koga povjesničari umjetnosti kažu da je Lorenzo je Giuliano, i obratno.
To se može povijesno dokazati s obzirom na prirode ovih dviju osobnosti. Statue stoje na pijedestalu, i vjerojatno su tijekom vremena zamijenjene. Ali to nije ono što u stvari želim reći. Na ovo sam skrenuo pažnju jedino da bi pokazao da su vanjska istraživanja promašila metu!

Figura “Noć” može biti objekt fine umjetničke studije. Gesta, položaj odmaranja tijela s poduprtom rukom, ruka smještena na nozi — u stvari cijeli aranžman figure se može proučavati artistički. Mi možemo sumirati kazavši da ako je netko želio portretirati ljudsko eteričko tijelo pri punoj aktivnosti, tada ga je mogao predstaviti jedino u obliku ove figure. To je vanjska gesta koja izražava ljudsko biće koje odmara. Kada čovjek spava, eteričko tijelo je najaktivnije. U figuri “Noć” Michelangelo je kreirao odgovarajuću poziciju. Naslonjena figura predstavlja najekspresivniji izraz aktivnog eteričkog ili životnog tijela.

Sada prijeđimo na “Dan” koja leži na suprotnoj strani. Ovo predstavlja najsavršeniji izraz ega; figura “Zora,” astralnog tijela; “Sumrak,” fizičkog tijela. To nisu alegorije, već istine uzete iz života, ovjekovječene izvanrednom umjetničkom penetracijom. Izbjegavao sam ovo znanje, ali što sam preciznije proučavao, jasnije je postajalo. Nisam više začuđen nad legendom koja se u to vrijeme pojavila u Firenci. Ona kaže da je Michelangelo imao moć nad “Noći” i kada je bio sam s njom u Kapeli ona je mogla stati i hodati okolo. Kako ona predstavlja eteričko tijelo, to nije iznenađujuće. Spominjem ovo jedino da bi pokazao kako sve više jasno i razumljivo sve postaje što više gledamo s aspekta okultizma.

Najveći doprinos razvoju duhovnog života i kulture biti će ostvaren kada se ljudska bića sretnu na takav način da svaki pretpostavlja i zatim osjeti okultnost skrivenu u drugom. Tada će prave veze biti uspostavljene od čovjeka prema čovjeku, i ljubav će prožeti dušu na istinski human način. Čovjek će sretati čovjeka na takav način da će se u drugom osjetiti sveta misterija. Jedino se u takvom odnosu može kultivirati pravi osjećaj ljubavi.

Duhovna znanost neće trebati stalno naglašavati vanjsko kultiviranje opće ljudske ljubavi, već će preko izvornog znanja primiti snagu ljubavi u duši čovjeka.

Stranica 4 od 16 Sve stranice