Kako funkcionira svijet informacija i dezinformacija i kako se skrivaju tajne i zavjere koje Oni plasiraju kroz medije

Ko su Oni, to mi do danas nije jasno, iako je moj poznanik sa ubedjenjem govorio o njima. On njih vidi kao jednu svetsku elitu koja vlada medijima, industrijom, zabavom, hranom, energetikom i svim ključnim resursima. To bi pretpostavljam trebalo da bude neka svetska oligarhija, skup bogatih i moćnih koji upravljaju svetom, mahom sa Zapada, iz Amerike, Velike Britanije, delom iz Italije, Francuske i Nemačke i flamanskih zemalja uz asistenciju moćnih i bogatih japanaca i retkih pojedinaca iz drugih delova sveta. Često se takva moć pripisuje Grupi Bildeberg, ili pak organizaciji poznatoj kao Komitet 300, pa zatim porodici Rotšild, raznim zatvorenim društvima kao što su Iluminati, masonerija, i tako redom.

No, ponavljam, ja ne znam ko su Oni, a niti su Oni tema ovog teksta.

Tema ovog teksta su tajne, skrivene ili neskrivene koje kolaju svetom.

Teza mog poznanika, a on je analitičar svetskih procesa, vrlo je jednostavna: „Nema tajni. Sve je bitno saopšteno i sve se ključno saopštava putem medija. Tajne se odavno ne skrivaju. Danas svako angažovan može doći do suštinske istine ali nije stvar dolaska do istine, nego je stvar koja „istina“ vlada u ovom svetu, u koju istinu mase veruju i kada će se koja „istina“ aktivirati. Tako da imamo paralelne stvarnosti i one malobrojne koji znaju šta je istina i one mnogobrojne koji veruju u neke njima dopadljive istine.“

Kada sam to čuo od njega da mediji saopštavaju tajne i istine, bio sam malo zaintrigiran, tim pre što su mediji sve samo ne istinita mesta informisanja, i ako bih za nešto mogao da kažem da je lažljivo, nepouzdano i prevrtljivo, mesto gde se istina krivotvori i deformiše, onda su to upravo savremeni mediji. Doduše, svi mediji su postali i očigledno ideološki obojeni, pa kada znaš ko kome od medija pripada, lako ti je da proceniš kakvu obojenu istinu će saopštavati javnosti. Da li će istina biti liberalno crvena, bezbednosno crna ili globalna u duginim bojama.

Odgovorio mi je: „Upravo zbog toga, tajne se otvoreno saopštavaju kroz medije ali ih niko ne primećuje, odnosno zabeleže ih samo oni koji znaju da ih prepoznaju. I oni kojima su namenjene.“

Priznajem da mi to sve zvuči malo nategnuto tumačenje, kao neka igra i lavirint, pa ko zna put on ga nadje, odnosno ko zna šta da traži to i nadje, a ostali lutaju. Kao neke šifrovane poruke, a uz to pitanje i kome su upućene, kako sačekati poruku, u koje vreme, preko kog kanala, zvuči sve malo bezveze. Uz to ima toliko danas raznovrsnih izvora informacija i vesti koje se suprostavljaju jedne drugima, počev od toga da je jednog dana u novinama objavljeno kako je kafa dobra za srce a da je drugog dana objavljeno da je štetna za srce. Ne razumem baš koncept.

Nastavio je: „To što ti ne razumeš koncept je isto tako nebitno za datu temu, jer je upravo bitno da ti dobiješ informaciju ali je ne razumeš, ne procesiraš je pravilno. Ne poznaješ agendu, koncept. Tako je sa većinom sveta, tako je i sa urednicima medija i političarima koji poluslepo sprovode te agende. Jer te agende stvaraju informativne i servisne agencije, a njih ima mali broj, i svima se iste vesti distribuiraju. Kroz press agencije ervirane su im samo informacije koje treba da se čuju i razumeju, stim da se tajne informacije ne procesuiraju pravilno od strane mase. Ili ih jednostavno čitaoci ne čuju, misleći da su nebitne, nezanimljive, ili se od mnogo informativnog šuma se ne čuju i ne vide. Često se te informacije plasiraju u mikro obliku, kao sporedne i nebitne. Ipak, neko ih čita i razume.„

Opet ništa ne shvatam, i dalje mi to deluje kao naučna fantastika, neko nešto govori, o nečemu što bi ljudi želeli da znaju, o nekoj tajni, ona je otkrivena, a mi smrtnici o tome ništa ne znamo, a želeli bi da znamo. U čemu je poenta.

Nastavio je sa objašnjenjem: „Ključnu informaciju na taj način saznaje onaj ko je u mreži ljudi koji dele iste vrednosti i koji očekuju takve poruke, zato oni prepoznaju poruku koja se šalje. Kao kada ribolovci govore svojim rečnikom koji običan čovek ne razume, jer nije pecaroš. Oni na taj način obaveštavaju svoje sledbenike i vojnike po ubedjenju širom sveta. Uz to, oni kroz male vesti najavljuju postepeno sve veće i veće vesti i dogadjaje. Decenijama unazad se znalo da će na primer neke zemlje kao što su Libija, Sirija i Iran biti na udaru svetskih sila, samo je bilo pitanje timinga kada i kako. Onaj ko je to pratio mogao je na osnovu tona vesti u ključnim medijima zaključiti kako se dogadjaji odlažu ili ubrzavaju, i u kakvom su stanju tekuće agende. Tako je i sa društvenim procesima i društvenim fenomenima koji se implementiraju u društvo na globalnom nivou. Pažljivom analitikom se lako uoči obrazac kako se i gde počinje sadnja neke ideje, njena razrada pa onda implementacija na ceo svet. Problem kod svega toga za običnog posmatrača je što on ne može da razazna šta su kvalitetne informacije a šta su dezinformacije, jer se mnogi suprostavljeni izvori informacija trude da iskonstruišu svesno ili nesvesno lažne informacije. Pogotovo to rade tajne službe i bezbednosne agencije u domenu specijalnog rata. Zato onaj koji treba da primi informaciju mora da zna od koga prima i da je prepozna. Običan čovek to nije u stanju, on je izložen manipulaciji interesnih grupa i nije svestan da se rat za njegovu zaglupljenost vodi odozgo.“

Pa ipak meni i pored svega toga nije jasno čemu sve to. I da li je bitno uopšte, za mene običnog čoveka.

Zaključuje moj poznanik: „Tebi nije bitno, jer si ti kao i ostali u nižoj ravni poimanja stvarnosti i dešavanja. Vama se servira informacija koja kreira vaše poimanje sveta. Na primer, vi verujete da se zbog neke političke ili verske ideje sukobljavate medjusobno ili sa susedima, jer je taj sukob tako kreiran, pošto iza toga stoji regionalna ili globalna ideja uredjenja sveta i definisanje društveno prihvatljivih stilova života. Rat u ovo doba se ne dešava slučajno, za njega je potrebna ozbiljna logistika i finansiranje. Običan čovek nema percepciju a ni želju da produbljuje stvarnost iza, on želi samo običan život bez problema i sa dobrim standardom. S druge strane intelektualna elita koja se školuje i modeluje u jednom dejstvu i konceptu svesti dobija receptore za primanje specifičnih informacija. To modelovanje svesti je poseban dizajn, koji otpočinje od strateških ideja i zamisli, pa se preko gradiva i udžbenika te životnih stilova implementira u život jedinke. Pogledaj samo razliku u mišljenju, zaključivanju i osećanju izmedju nekog seljaka i profesora iz grada. Kada pošalješ poruku za legalizaciju istopolnih brakova i usvajanje dece od strane istopolnih roditelja, za seljaka je to nemoral i sablazan, on to ne prihvata i toga se gnuša, dok je za profesora iz grada koji ima usvojen liberalni pogled na svet to pobeda razuma, ljudskih prava i slobode, i on je ushićen. Profesor razume tu poruku kao impuls ka potenciranju njegovog životnog stila i vrednosti koje on ceni, za koje je de facto i plaćen od strane institucija sistema i za čije promovisanje dobija nagrade i društvene počasti, dok je za seljaka to degradacija morala i društva. Ali, poruka je poslata profesoru, jer je on ona politička i društvena elita koja je plaćena da piše i donosi zakone koji idu u tom pravcu, a ne seljak koji finansira postojanje svega toga, da apsurd bude veći.“

Sad sam već bolje počeo da shvatam o čemu je moj poznanik govorio u našem kratkom susretu. Govorio je o paralelnim matricama vrednosnih sudova i borbi za oblikovanje mišljenja. Za svakoga ponešto. Primenjena psihologija u praksi, ono što neki nazivaju subliminirane poruke. Transfer ideja. Koherencija sistema vrednosti. Pa opet, nešto mi tu i dalje nije bilo sve jasno. Zamolio sam ga za još par objašnjenja.

Nastavio je: „Nemoj se truditi da odjednom shvatiš, to je kibernetski model. Ponekad čovek samo treba da prati i beleži dogadjaje, a zaključak sam dodje. Oni koji su obučeniji za analitičke procese lakše razumeju jezik tajne, i kako se informacije plasiraju, sa kojom namerom. Suština je da tajni nema. Oni koji upravljaju svetom ne skrivaju se, slobodno plasiraju informacije i tajni nema. Te njihove poruke su nekada više a nekada manje vidljive. Dodju nekada samo kao kratka vest, objavljena u pola noći kada niko ne prati medije, provuku se kao mala napomena, i tako redom. Ali te vesti su putokazi za sledbenike koji prate te ideje.„

Sad već sve mislim da je priča mog poznanika još jedna teorija zavere, kao da postoji neka moćna konspirativna grupa koja je rasprostrta po celom svetu, koja širi svoje ideje svetom i kojom se upravlja iz jednog centra moći.

Moj sagovornik se nadovezuje: „Ne zapravo, ne postoji jedna grupa sledbenika, postoji više njih, ali je mahom jedan centar suštinski centar moći. To je onaj centar u kome se kreira javno mnenje i gde su ključevi finansija, a drugi centar je mesto vojne moći. Deluje da je to jedan centar. Zapravo ima više centara moći ali dele iste ideje i svaki centar deluje u svom regionu sveta nad kojim je nadležan. A informacije i ideje koje plasiraju su namenjene različitim grupama ali sa istim ciljem. U sklopu cele strategije svako dobija drugačiju informaciju. Ako želiš da izazoveš sukob u jednoj zemlji, suprostavljenim grupama u toj zemlji ćeš slati drugačije informacije da bi potencirao njihova neslaganja i uveo ih u sukob. Jedni će podržavati jednu stranu u sukobu a drugi drugu stranu, jer je suština u sukobu koji treba da promeni lokalni model života i relacija. Ideja, strategija i matrica ima mnogo. A cilj je jedan veliki i mnogo manjih. Na primer, decenijama unazad je najavljivana naftna katastrofa, odnosno nestanak rezervi nafte, pa je zbog toga najavljivano da rešenje leži u bio gorivu, pa su veliki novci od strane država uloženi u fabrike za bio gorivo i u zasade za biogorivo, koji su pojeli ogromne površine na kojima su se mogle proizvoditi kulture za ishranu, da bi na kraju došli do toga da je veštački izazvano povećanje cene hrane, zbog biogoriva, a nafte i dalje ima dovoljno. Pre 20 godina je ta tajna igra bila već očigledna u najavama, pa je od strane vodećih prehrambenih i finansijskih giganata počelo ukrupnjavanje industrije hrane i prelazak u ruke par globalnih igrača. Danas je stvarnost sa industrijom hrane sasvim drugačija nego pre četiri decenije, hrana i voda je pod kontrolom gigantskih koncerna. Zato, ako želiš nešto da kažeš, reci to diskretno i neugledno, oni koji to prate, znaće šta treba da rade“.

Shvatio sam. Objaviću ovaj tekst u gluvo doba noći kad nas niko ne čita. Samo oni koji razumeju, shvatiće šta je moj poznanik hteo da kaže.



Preneseno sa: http://www.bastabalkana.com/2013/09/tajne-i-zavere-za-koje-oni-ne-zele-da-znate-a-kazu-vam-ih-otvoreno/



 

Jiddu Krishnamurti

Danas je moderno razdijeljivati sve, ne samo u klasičnoj igri «za» i «protiv», već i kroz razna djela, te «znanja», klasificirajući ih kao istinita, istinitija i lažna.

No, ako se svakom od tih materijala koji podvrgnemo čitanju/gledanju, pristupi otvorenom mogućnošću, vrlo se brzo može ustanoviti koji je čist proizvod onih koji nas kontroliraju, od onoga koji je na tragu nečega više. I ti koji su na tragu tog nečeg više, progovaraju o raznim stvarima, najčešće o nama samima, na gotovo pa istovjetan način. Istovremeno, ono što se još događa je da u svima postoji «upozorenje» o nečemu, što i ja istražujem i o čemu pišem kroz pogled vanzemaljskog otimanja, implantiranja, opsjednuća ili o onome što su nam učinili jednom davno i čine nam to i danas.

Jutros sam, eto bila u prilici, pogledati što govori i o čemu priča Jiddu Krishnamurti. Učinila sam to ne opterećujući se pričom o njemu i teozofiji, «vjerovanju» ili zaključcima tko su teozofi, tko je bila Annie Besant, Leadbeater, te kakve su «planove» imali s ovim čovjekom, a na koje, po svemu «sudeći», on nije pristao. Ostala sam stoga u mirovanju od prosuđivanja i samo čitala što govori.

Ovdje ću se osvrnuti na taj samo jedan dio njegova rada, na predavanje iz 1983. godine održano u Saananu, učinit ću to zato što se mnogo toga što je rekao, može direktno povezati s današnjim događanjima, kako onima oko nas tako i onima u nama.

Naravno da ću pisati iz moje radne hipoteze koja kaže, kako nama vladaju i nas kontroliraju oni koje nazivamo vanzemaljcima. I u toj priči o Njima, neću sada navoditi vrste koje su poduzele i poduzimaju određene radove na nama, jer mnogo ih je i surađuju, te ću samo uopćeno reći – da ono što je Krishnamurti ovdje opisao kao događanje, direktan je proizvod tih koje zovemo vanzemaljci. Ovaj se rad o kojem on moguće govori, odnosi na onaj dio njih koji su češće ovdje, nego van zemlje, što i nije toliko važno, gdje su, jer smo mi već sasvim dovoljno iznutra «zaraženi».

Cijelo ovo predavanje, otvara nova pitanja, a svakako čini mi se i ono najvažnije: zašto mi sebe ne možemo i ne želimo sagledati kao ljudsko biće, kao Čovjeka ili zasebnu vrstu. Onu vrstu koja nije jedina ovdje, niti možda uopće nije odavde. I da li za tu našu nemogućnost, uzroke trebamo tražiti isključivo u nama ili nam netko u tome «pomaže». Jer sve što činimo, sve što se događa, ukazuje da sebe uopće ne poznajemo. Ali, svakako, rekla bih da sebe i podcjenjujemo, ne samo sebe nego i tu mogućnost da postoje i druge vrste koje nam eto «pomažu». I dok mi o njima ne želimo znati ništa – one o nama znaju sve.

Rekla bih da je ovo, naglašavam iz mojeg ugla gledanja, izvrsno predavanje o transhumanizmu, ali i informacija kojom možemo ne objasniti, nego otvarati mogućnosti zašto, čemu i kome služe sva aktualna svjetska i domaća događanja. Sve manifestacije lažne ljubavi i brige provučene i oživljene kroz lažna prava i lažne jednakosti za lažne ljudskosti, sve čime se danas stvara neko lažno čovječanstvo, koristeći se «pravom» i ljubavno-emocionalnim silovanjem kako smo svi jednaki, samo s težnjom za, ne uništenjem, već kontrolom ljudske vrste.

Ovaj čovjek nije ovdje pričao o jednakosti već jednoti, nije pričao o kolektivnom sjećanju, već kolektivnim sjećanjima, što znači da je riječ o nečemu prvenstveno, kao početkom - individualnome! Pričao je o Čovjeku i Čovječanstvu. I o nečemu što ide u smjeru njegova daljnjeg i konačnog porobljavanja.

Na kraju teksta postavit ću cijelo predavanje, a ovdje sam ga prepisala te povećala velikim slovima ono što vidim važnim u kontekstu «vanzemaljaca», jer to istražujem i to se pokazalo osnovnim «mjestima» njihova interesa i rada na nama:

«Trebalo bi da razmotrimo kakva je budućnost čovječanstva. Različitim nizovima događaja, kroz OGROMNO ISKUSTVO i kolektivna SJEĆANJA, kroz EVOLUCIJU, a to je čitav proces vremena od prošlosti, beskrajne prošlosti do sadašnjosti: to se naziva evolucijom, sukcesivni događaji, sjećanja, iskustva...stigli ste do sadašnjeg stupnja ljudske evolucije. I kakva je naša budućnost? Ne samo budućnost svakog pojedinca, jer ja pitam da li SVAKO ŽIVI ODVOJENO OD ČOVJEČANSTVA, već što leži pred nama. Da li nastavljamo ISTIM putem kojim smo išli posljednjih milion godina, ili više ili manje, lagano se razvijajući, postepeno akumulirajući ogromno PAMĆENJE, ne samo u tehnološkom svijetu, već i u psihološkoj oblasti, u unutrašnjosti, možemo to i tako nazvati. I razmatrajući do gdje nas je evolucija do sada dovela, i koji su sljedeći događaji, iskustva koja leže pred nama, MI smo evoluirali, a skoro da smo primitivni u psihološkom smislu, bjesni, nasilni, sa nebrojenim iluzijama, dogmama, vjerovanjima, vjerama, različitim religijama, različitim grupama, društvima, kulturama, sve smo to mi NASLJEDILI. Mi smo sve to. I tu nema dileme.»

Lijepo je objasnio što nam se dogodilo! I što nam se događa! Dobro su nas popravili i prepravili! Kao prvo, klasičinim obrascem vanjskog i unutrašnjeg programiranja: razdvoji i vladaj kako bi mogao uvesti lažnu jednakost i kolektivizam. Da bi nam to mogli napraviti, trebali su direktno raditi na sjećanju, iskustvu i usporiti evoluciju, te je blokirati. I razdvojiti ne samo nas jednog od drugoga, igrajući se lažnom ljubavlju, već nas unutar nas, razdvajajući nas na taj način od naše biti i vrste. Da bi to uspjeli ustanovili su u vanjskom programiranju ovoga svijeta, religije i crkvu, kulturu i društva, razne grupe i učenja, izgradivši ih na našoj srži i trenutno sve to ruše! Ali što, što ruše? Ruše ono što su lažno stvorili, uvjeravajući nas da ni srž ne postoji! I mnogi će u to povjerovati. I sve to u riječi «nasljedstvo» razbijat će se o hridima tradicije, vjere i prošlosti. U unutrašnjem smislu «nasljeđivanja» – sve to nalazi se u našoj krvi, od početka invazije. A ona je bila davno!

«Nitko ne može poreći ili se teoretski suprostaviti tome! Mi smo rezultat suksecivnih iskustava, događanja koja čine našu svijest, to je ono što jesmo!»

I to je duboko implantirano kroz krv i organ koji poznajemo kao mozak obuhvaćajući našu Ličnost, ali i u unutrašnjem dijelu nas ili Trojstvu – Duše, Duha i Uma.

«I od početka vremena mi se nismo mnogo promijenili!»

Da li smo mogli? Ne, jer smo prevareni!

«U biološkom smislu smo došli do izvjesne točke i ne mislim da ćemo razviti treću ruku ili dvije glave ili tako nešto. I kada pogledamo sebe i naše društvo, društvo koje smo stvorili, podjele koje smo stvorili, religijske, nacionalne, plemenske i sve ostale, čovjek se pita kakva je budućnost svih ljudskih bića. Dakle što je budućnost čovječanstva? Što će se dogoditi našem mozgu? Da li će nas nadvladati kompjuteri i roboti? Čak i velike industrije osmišljaju svu ovu mašineriju, ultra inteligentne mašine, ali što je vaša budućnost kao ljudskog bića? Razmijete li moje pitanje? To se događa, to nije nešto u budućnosti. Možda će trebati 10 godina. A oni kažu da će to uspjeti za 10 godina. I oni će to učiniti za 10 godina iz komercijalnih razloga. TAKO DA TE MAŠINE DJELUJU S ONE STRANE LJUDSKOG MOZGA. Razumijete li? BIOKEMIJSKIM PROCESIMA, ELEKTRIČNOM STRUJOM. Izvana. I kompjuteri bi mogli promijeniti vašu uslovljenost, djelovanjem izvana. I vjerojatno će se to i dogoditi. Kompjuteri će izmisliti boljeg gura nego bilo kojeg u svijetu. Molim vas nemojte se smijati, ovo je vrlo ozbiljno. Zvuči smiješno, kao da je humor, ali to je činjenica. Kompjuteri će izmisliti najboljeg Boga na zemlji. Stvorit ćemo društvo koje će funkcionirati mehanički. Razumijete li? Suočite se sa svime time. I koja je budućnost čovjeka? Ako se mi kao LJUDSKA BIĆA ne promijenimo iznutra, iz unutrašnjosti, razumijete li, kompjuteri će vas promijeniti izvana.»

Zastat ću ovdje jer tako to ide, ono vani utječe na ono unutra, svaki implantat mora biti u korelaciji s vanjskim događanjima, oni su u uzročno posljedičnoj vezi. Lijepo je rekao da se to radi na razne načine, električnom strujom ali i biokemijski! Ali i svim programima koje će nadalje spominjati.

Što li samo zaista misli pod «kompjuterom» - rekla bih puno toga! To je osnov našeg programiranja! Čista mehanika implantata. I napominje, lijepo kaže, pita: razumijete li, traži da se suočimo s time. I ne samo to – traži da se mijenjamo! Iznutra! I to sasvim lijepo govori da unutra, na mjestu Duše, Duha i Uma treba doći do promijene – one koja će osloboditi rad mozga onoga koji je sastavni dio Tijela Ličnosti, ne mehaničkog mozga već sastavnog dijela Čovjeka. Jer ako se taj rad ne poduzme tim smjerom, ako Ličnost ne bude ta koja će ovo uzeti kao mogućnost, za početak – ovo što on navodi kao utjecaj izvana prodirat će i trovati unutrašnjost i korelirati s onime iznutra, a što nije naše, već umjetno stvoreno na bazi naše prirode, one koja je pripadajuća Čovjeku kao vrsti. Mi nismo samo prevareni, mi smo i pokradeni.

«To je neizbježno!»

I što kaže? Kaže da je to neizbježno, i to dodatno potvrđuje!

«Zapisano u kartama!»

Hm, a tko drži karte i tko je zapisao? Nije li ovo toliko slično «teorijama zavjere»? Pa ipak, nitko neće Krishnamurtija svrstati uz bok nekog današnjeg teoretičara zavjere koji eto tvrdi da nas otimaju vanzemaljci i ugrađuju nam implantate u mozak! Ili reći da je Krishnamurti poput onog teoretičara zavjere koji kaže da nas truju bankarskim okovima, farmaceutskim lijekovima, genetskim inžinjeringom, lažnom ravnopravnošću.

Koliko će ljudi u riječima ovoga čovjeka prepoznati sve teorije zavjere koje danas postoje? I može li se sve što je ovdje rekao tako tumačiti? Jer ovo što je rekao, znatno je više od duhovnog učenja.

«Mi laici ne znamo ništa o tome što ONI rade! Možda ne želimo znati. I što će se dogoditi s našim mozgom. ljudskim mozgom, ne mehaničkim mozgom kojeg su izmislili vrhunski kompjuterski stručnjaci i biokemičari i genetski inžinjeri, djelujući izvana da bi upravljali mozgom. Razumijete li sve to?»

I taj čovjek ponizno sebe naziva laikom, a istovremeno ne podcjenjuje One o kojima priča! I svakom novom rečenicom, upozorava, ostavlja trag, svaki puta kada izgovori nešto za što postavi pitanje da li ga razumiju, trenutak je kada govori o Njima! Našim kontrolorima. O čemu priča ovdje, da li je moguće da ne priča samo o kompjuteru kao kompjuteru, već i o implantiranju mozga?

I mi sada ne stvaramo mračnu sliku – to je činjenica! To se događa. I što će se dogoditi s ljudskim mozgom kada budemo imali mnogo slobodnog vremena, pošto će kompjuteri obavljati sav prljav posao, praviće aute, popravljati puteve, možda i uspostaviti bolje odnose između vas i vaše supruge. Molim vas ja sam ozbiljan kada ovo govorim, kompjuterima bi mogli doći do svih seksualnih iskustava. Dakle kakva je budućnost čovjeka? Vaše teorije, vaši posebni guru, vaše doktrine, vaše crkve: za njih uopće više neće biti mjesta, Jer je kompjuterski mozak mnogo aktivniji, mnogo čistiji. Daje odgovor za milijunti dio sekunde.»

Ovo je rekla bih, izvrstan opis današnjeg svijeta, u suludoj trci za odgovorima, bez upitnosti! I rekla bih točan opis života s već prisutnim mehaničkim mozgom! Ne priča on samo o Googlu. No, rekla bih da se lijepo osvrnuo na još nešto, samu crkvu, ovdje on ne govori o onome što mi danas vidimo kao crkve, ali kasnije će reći o tome više, on ovdje govori o tome da danas ova crkva o kojoj je sada pričao i ne postoji, ona ne može biti viđena mehaničkim mozgom! Već postoji crkva koja postojanjem onoga što danas zovemo crkvom, napada ovu koju je ovdje spomenuo! Nadalje, govorio je o lijenosti, ne o tome da ljudi neće raditi, već da neće raditi ono što bi ih činilo ljudima. I što imamo danas u svijetu oko sebe? Danas navodno ljudi rade više nego ikada, da li zaista? Ili je to samo privid rada, mehanička radnja nečega što služi igri otplaćivanja kredita?

«Uzimajući sve u obzir, a da se ne uplašimo, da ne padamo u depresiju, time što vidimo aktualne činjenice koje se događaju, NAŠ MOZAK JE SADA USLOVLJEN iskustvom, sukcesivnim događajima koji donose iskustva, strahovima, zadovoljstvima, bolovima, zabrinutošću i patnjom, smrću. Uslovljeni smo lingvistički i klimatski, to je naša uslovljenost.»

Što je to rekao? Da li je rekao da nas uslovljuju? Klimatski???? Kako, zar bi zaista bilo moguće da se netko igra klimom? Da to je rekao! I lingvistički! I da nam je mozak napadnut. Točno je to rekao. A ranije je rekao i da to rade biokemijski i električnom strujom! U kratko, priča i o emocijama! Počevši od straha, pa nadalje. Priča o emocionalnom implantatu o epifizi zajedno s čakrama kao implantatu – onom biološkom! Ja ga zovem i centralni, složen je i postavljen u nivoima, koliko sam do sada u raznim slučajevima vidjela, širi se na razne načine, a počinje u krvi. I ne nestaje našom smrću u tome i je problem! O tome, sasvim moguće priča i Krishnamurti. Doduše na svoj način, ali on iznenađuje, jer za razliku od mnogih daje i rješenje – mutaciju!

«E sada, naći ćemo da ako mi radikalno ne izazovemo psihološku revoluciju, u smislu da stvorimo mutaciju, naši mozgovi će uvenuti, jer će kompjuteri, roboti i druge stvari koje izmišljamo učiniti da naši mozgovi budu nekativni....Ili će uvenuti, ili krenuti za nekom velikom zabavom, što se takođe sada događa. ne znam da li ste primjetili, toliko veliki značaj se pridaje sportu, olimpijadama i svim tim stvarima. Pa vas to onda obuzima. To se zaista događa.

Ili onda morate istražiti da li vi, kao ljudsko biće, koje je OSTATAK ČOVJEČANSTVA ako dođe do radikalne mutacije, VI utičete na ČITAVU SVIJEST ČOVJEČANSTVA.»

Što je ta mutacija? I gdje se ona odigrava? U krvi! I već sam pisala o tome, krv nije to što mislimo da je, vezana je kako za Ličnost tako i za Trojstvo ili Dušu, Duh i Um. Mi jesmo Jednota toga svega i svi ti naši djelovi sve imaju. A do te mutacije koju spominje, neće i ne može doći bez psihe ili djelovanja prvo Ličnosti! I tu se nalazimo u zatvorenom krugu, toliko nam je ljudi ostavilo tragove, koje eto možemo razumijeti, ako dozvolimo mogućnosti. I zato je nužno da sve što mislimo da znamo ponovno istražujemo iz jednog novog ugla. I zato drznula sam se eto pisati ovo, imati pitanja i igrati se s mogućnostima. Upitnost postaje način mutacije.

«Dakle možemo li mi stvoriti, ne procesom postepene evolucije, to je gotovo, s tim je svršeno, možemo li mi stvoriti mutaciju u čitavom našem biću, u našem ponašanju, u našem pogledu na život? Ako nastavimo s našim svakodnevnim životima, onako kako sada živimo, godinu za godinom dok ne umremo, kao što to čine ogromni milioni i milijarde ljudi, oni ničime ne doprinose kolektivnoj svijesti ljudi, ali ako vi i par nas suštinski stvorimo mutaciju u mozgu, što znači u načinu na koji mozak sebe doživljava, a to je moguće jedino onda kad smo svijesni svoje USLOVLJENOSTI, sa čime se svjesno suočavamo: sa strahom, svim vjerama i dogmama i glupim ritualima, strahovima, pritiscima, tugama, od čega se sastojimo. Ako nema mutacije, mi doprinosimo ružnoći čovječanstva.»

Dakle, nema više evolucije, ali moramo imati upitnost. Bez nje, nema svjesnosti o uslovljenosti. Lijepo to kaže! Nema suočavanja bez upitnosti. To je suštinski stvorena mutacija u mozgu. I dok ne otvorimo mogućnost da je na nama nešto «rađeno» i radi se, nećemo to ni vidjeti. Vrtjet ćemo se u kolu u kojem početak jede svršetak.

«Tako da imamo samo jedan izlaz, za nas postoji samo jedan smjer, ili da uđemo u svijet zabave, razumijete nogomet, književnost, slikarstvo, govori se o slikama i filmovima, razumijete cijeli svijet zabave, velika industrija, što nas postepeno sve obuzima. I ta industrija uključuje sve rituale religioznih ljudi, to je vrsta zabave! Po indijskim ritualima ide se kupati dan za danom...ima u Indiji jedan hram...to je jedan od najpozmatijih hramova u Indiji. Oni se klanjaju toj slici koja je unutra, i ostavljaju hiljade dolara svakog dana. Tamo je to postao ogroman biznis, a tako je sa svim religijama. Razumijete li to? Crkve svijeta. Dakle kada se pogleda sve to ovako izloženo, kao jasna mapa, kompjuter, robot, biokemija, genetski inžinjering, i istraživanja aktivnosti mozga da bi se pročitale misli drugih, to je na jednoj strani, na drugoj strani ogromna zabava, to će vas obuzeti, osim ako niste ekstremno svijesni, vjerovatno vas je već obuzelo. I kada postoji promijena, radikalna mutacija u uslovljenosti, što znači sloboda od svih uslovljenosti, i ta sloboda je ljubav, nije samoživost, ta sloboda je samilost, iznutra postoji suosjećanje i sve to, ali samilost nije vezana za bilo koju religiju. To nije povezano jer to što volim Isusa ili Krišnu ili nekog drugog me ne čini suosjećajnim. Pa da krenem da pomažem nekoj siromašnoj zemlji. Suosjećanje se javlja jedino iz potpune slobode.»

I na koncu, spominje čak i programiranja uma! Da objedini sve teorije zavjere. Progovara i o samilosti, o da, nečemu što mi kao društvo danas mislimo da imamo, jer eto toliko humanitarnih akcija – to je sigurno suosjećanje i samilost, pa nam je mjerilo ljubavi «pomaganje drugima». Sve to ovaj čovjek dovodi u pitanje i to rekla bih mudro. I da to je vezano uz emocije u djelovanju, koje nisu ljubav! Emocije rađaju samoživost, one nisu suosjećanje niti samilost. A baš su one ono što nas pokreće. I nije zaista naše. I to nije slučajno. To je građa novog čovječanstva – onog mehaničkog, ma koliko god mi pred time zatvarali oči. I opravdavali sve samo organom mozga ili psihom. Zaboravljajući da je svaki naš organ istovremeno i dio ne samo Ličnosti, već i Duše, Duha i Uma.

Konačno u ovom kratkom videu nešto više o tome i kaže:

«Da li, kao ljudsko biće, shvaćate da smo svi jedno, u osnovi. Ne kao ideja, već kao činjenica. Kada idete u Indiju vidjet ćete bijedu, konfuziju, nemir, očaj ljudi, kako trče svojim sitnim bogovima koje su stvorili. U Europi je potpuno isti slučaj. Razumijete li? Prvo morate shvatiti, ne verbalno već u svom srcu, u krvi, čitavim načinom razmišljanja, da ljudska bića u svijetu prolaze kroz iste agonije, kao i pojedinac: usamljenost, očajanje, depresiju, izvanrednu neizvjesnost, nesigurnost, bez obzira da li žive deset tisuća milja daleko ili dvije tisuće milja, ili ovdje, svi su psihološki povezani. Ako POJEDINAC shvati TO duboko u utrobi, u krvi, u svom srcu, u svom umu, onda ste odgovorni.»

I znate li što nas veže? To što smo ljudska vrsta! Mi smo Ličnost (utroba), krv (Duh), srce (Duša) i um (Um) i kada to prepoznamo, onda smo Pojedinac ili Čovjek. I onda takvi možemo biti odgovorni ili mutirati. I znate postoje i jezici kojim pričaju te naše komponente, to što ih ne čujemo ili ne razumijemo, ne znači da ne postoje!

Linkovi po redu:

1/3 djela predavanja iz Saanana



O ljudskom biću:




Tamara Vrančić Sokač

Udruga Trag


 

Domovina.

Samo je jedna domovina, mjesto na koje nam se misli vraćaju i kamo nas srce vuče kada smo daleko.

Svetinja.

Ipak, ono što se srcem voli – nekima nije ništa više od parcele koju žele iskoristiti i na njoj zaraditi koliko god je moguće više, ne birajući pritom sredstva – laži, obmane, represije, pa čak i nasilje nad ljudima i nad prirodom, njima su samo sredstva za postizanje cilja.

Svjedočili smo godinama – od sticanja neovisnosti i velike patnje i žrtvi mnogih ljudi i visoke cijene koju su mnogi branitelji platili za ideju slobode – da se blago naše domovine prodaje i da se prodaja ne namjerava zaustaviti.

Naša domovina sa svim svojim institucijama, od vrha do dna, bez našeg je znanja u jednom trenutku pretvorena u tvrtku, od vrha do dna – i njome više ne upravljaju zakoniti predstavnici našeg naroda, već činovnici stvarnog vlasnika te tvrtke – a tko je to – vrijeme će pokazati jer ISTINA uvijek izađe na svjetlost dana.

Ovu smo tvrdnju nedvojbeno dokazali dokumentom REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. u kojem se uz brojne dokaze da je to tako, također i u detalje pojašnjava značenje D-U-N-S broja. Čak i od same tvrtke koja dodjeljuje te brojeve imamo službenu potvrdu da taj broj mogu dobiti samo tvrtke – pogledati pri kraju ovog članka.

Što mi možemo učiniti?

Za početak – dovoljno će biti upitati samoga sebe – kome ja plaćam porez i mnoga druga davanja? Ima li ta tvrtka sa mnom valjani ugovorni odnos, na osnovu kojeg njeni službenici smiju od mene tražiti bilo što? Za koga zapravo glasam na izborima i da li su izbori ono što su nam rekli da jesu? Je li to ustvari izborna skupština korporacije, koja bira direktora i upravni odbor? Želim li s njima imati bilo kakvog posla?

Ne zaboravimo – jedini smisao korporacije jest – profit.

Ova teška pitanja možda i neke od nas potaknu da upitamo i njih:

TKO STE VI I ZA KOGA RADITE?

U nastavku pogledajte video koji ćete nadamo se podijeliti sa svima koje poznajete, a nadamo se i da ćete proučiti naš dokumenat REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. na 59 stranica prepun dokaza da je ovo što govorimo – ISTINA.





REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. – nastavak priče

Mnogi od Vas već su upoznati sa dokumentom REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. koji nedvojbeno pokazuje i dokazuje da su pojedinci okupljeni oko pozicija moći koju su im osiguravale razne političke stranke, bilo na vlasti bilo u oporbi – iza naših leđa, bez našeg znanja i pristanka, poput hulja koje pod okriljem noći krčme ono što je tuđe – pretvorili našu domovinu u najobičniju tvrtku s ograničenom odgovornošću.

Vratimo na ključni elemenat dokumenta REPUBLIKA HRVATSKA d.o.o. a to je D-U-N-S broj koji jasno identificira tvrtku. Mogu ga dobiti samo tvrtke.

NITKO DRUGI.

Njemački političari se mlateći jezikom zapliću u laži govoreći kako u Dun & Bradstreet bazi podataka nisu registrirane samo tvrtke, već i razne druge ”organizacije” pa su naše njemačke kolege odlučile potražiti odgovor na samom izvorištu relevantnih informacija – a ne uzimati zdravo za gotovo prijetvorne laži ljudi na pozicijama moći a koji su obeščastili riječ ”političar” svojim riječima i djelima.

Pitali su Dun & Bradstreet čije podatke oni sakupljaju. Evo što kaže D&B:

Od: Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript
Datum: 11.06.2013 08:49:11
Na: xxxxx@xxxxxx
Predmet: AW: Vaša referenca „KV-XXXXX“– Bisnode D&B Poslovni objekt
Referenca: „KV-12345678“ – Bisnode D&B poslovni objekt

Cijenjeni gospodine,

obrada Vašeg upita od 11.06.2013 je završena. U nastavku se nalazi obrazloženje Vašeg predmeta: Bisnode D&B prikuplja podatke isključivo o bonitetu i kreditnoj sposobnosti tvrtki. Naš cilj je zaštita tvrtki od izostalih potraživanja i nelikvidnosti.

Naša baza podataka sadrži ažurirane podatke za više od 4,7 milijuna tvrtki u Njemačkoj i 200 milijuna poduzeća širom svijeta. Pozivajući se na Vaš povratni upit, treba napomenuti da se pri tome radi o registriranom poduzeću, kako i o obrtnicima, trgovcima na malo, slobodnim zanimanjima i sličnom. Naplate ne spadaju u naše područje djelatnosti.

Imate li još pitanja? Rado smo ovdje za Vas. Možete nas kontaktirati putem telefona od ponedjeljka do četvrtka od 7,30 do 18,00 sati i petak 7,30 do 17,00 sati na 01234-56789.

U slučaju povratnih pitanja – pod predmet ili na e-mail ili telefonskim pozivom – uvijek se pozovite molim Vas na referencu „KV 12345678“. To osigurava da se Vaš predmet uvijek obrađuje brzo i učinkovito.

Želimo Vam uspješan dan.

S prijateljskim pozdravima,
xxxxxx
Službena predstavnica
…………………………………………………….Vaš izvorni upit ……………………………………
Naš razgovor na 10.06.2013 u vezi povratnih informacija o našem poslovanju
………………………………………………………………………………………………………………….
Službeni odgovor od Dun & Bradstreet nalazi se ovdje: http://de.scribd.com/doc/150016778/DNB-Bestaetigung-11062013-pdf

Izvor: http://wirsindeins.org/2013/06/25/es-ist-bestatigt-bei-db-gibt-es-nur-firmeneintragungen/#comment-10536

Treba li Vam još dokaza da su sve nas pretvorili u svoje vlasništvo? Kako Vam se sviđa to što čine? Sviđa li Vam se kako živimo? Kako Vam se sviđa što su se zamaskirali u zakonite institucije vlasti i kako Vam se sviđa što su uzurpirali zakonitu vlast? Kako Vam se sviđa što su nas prevarili i kako Vam se sviđaju njihove privilegije koje naša leđa nose? Kako Vam se sviđa što tako lijepo surađuju sa drugim tvrtkama, posebice sa bankama – tim moralnim osloncem našeg društva?

Nama se ne sviđa. Niti malo.

Pozivamo stoga navodne predstavnike vlasti u našoj domovini da spakiraju kofere i da nema potrebe da se vraćaju s godišnjeg odmora. Neka uživaju tamo gdje odaberu biti, dok god to nije naša domovina koju su izdali i prodali za šaku srebrnjaka. Sram bi ih bilo kada bi srama imali.

Izvor: OPPT Hrvatska
 

 

Kad su "duhovi-vodiči" u pitanju, moramo imati na umu to da se oni nikada ne predstavljaju kao "negativni entiteti". Vrbovanje žrtve obično se obavlja na jedan suptilan način, koristeći se njenim slabostima. Čini se da im je u prvoj fazi bitno dobiti od žrtve dozvolu za interakciju, odnosno, saradnju?!

Dakle, otprilike ona dinamika koju sam davno predstavio u članku Napadi i odbrana - "mamac(šarmiranje/zavođenje)>zagriz>najeb".

U suštini, čovjekovi duhovni vodiči bi trebale biti njegove komponente - Duša i Duh koji sasvim dobro poznaju duhovnu realnost, međutim, kako ćemo vidjeti, u realnosti imamo i duhove-jebače koji se čovjekovoj komponenti Uma ili ličnosti (koja je manje više "razvedena" od ostalih komponenti) često predstavljaju kao "vodiči". Tako bi se i ovaj njihov podmukli način zavođenja i manipulacije žrtava trebao imati na umu, čisto da kasnije ne bi bilo - "...nisam znala... ja sam mislila..."

Ovdje ispod slijedi jedan od malo drastičnijih primjera te dinamike koju su neki istraživači NLO fenomena kao što su Barbara Bartholic, Dr Karla Turner i Eve Lorgen, davno primjetili i opisali. (Izvod iz knjige The Dark Side of Cupid, Eve Lorgen)

***

Marija i zanosni duh vodič

Marija, majka troje djece, posjetila je Barbaru Bartholic krajem 1985.-te godine, nakon jedne strasne ljubavne opsesije, dvije godine nakon njenog doživljaja otmice od strane vanzemaljaca. Mariju je uputio Barbari jedan lokalni psiholog kojem je bio poznat njen rad sa žrtvama otmica.

Marijin slučaj uključuje klasični medicinski pregled kod otmice od strane vanzemaljaca, čudesno iscjeljenje, automatsko pisanje, telepatske poruke od strane bića iz drugog svijeta i kontakt sa duhom-vodičem koji se predstavio kao pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Uslijedila je ljubavna opsesija između Marije i duha-vodiča.

To, zajedno sa jednim stalnim kontaktom sa kanaliziranim entitetima, dovelo je Mariju do ruba, nakon čega je uslijedio nervni slom i potreba za psihijatrijskom pomoći. Da nije bilo Barbare, Marija vjerovatno ne bi to preživjela. Ona je kasnije izrazila jednu duboku zahvalnost za Barbarino razumijevanje i podršku.

Ovaj slučaj nije za emocionalno osjetljive ljude. Emocionalni i psi-vampirizam kao i psihička nestabilnost koja je prouzrokovana svim tim, kasnije se pogoršala do te mjere da ovdje slobodno možemo razgovarati o demonskoj opsjednutosti.

Samo to je bio dovoljan razlog zašto je ovaj slučaj ostao zatomljen u tamnicama tajni sve do sada. Većina onih iz NLO zajednice a pogotovo pripadnici new-age pokreta, ne bi prihvatili tako nešto. U stvari, početkom 90-tih godina Barbara je pokušala da govori o ovom slučaju na jednoj NLO konfererenciji, međutim, bila je grupo spriječena od strane jednog poznatog istraživača NLO fenomena. On je odbio da povjeruje u postojanje "zloćudnih reptilijanskih vanzemaljaca". Za mnoge, njihova privrženost vjerovanjima u dobroćudnu kosmičku braću, čvrsto su povezana s njihovim egom.

U međuvremenu, Marija, njen muž i Barbara su umrli i to je razloga zašto sada mogu da prenesem ovu njihovu priču, koristeći se pseudonimima zbog zaštite njihove rodbine.

Ova priča treba biti ispričana onako kako se odvijala.

Kad sam dobila ovaj slučaj u 1999. godini, Marija je imala 59 godina, bila je udata i imala je osmoro djece. Ona je imala Čiroki i Irsko porijeklo, veoma inteligentna i multitalentovana. Njen prvi natprirodni događaj se desio kad je imala pet godina, kad je pala i slomila nogu i vilicu. Dok je padala, sjećala se da je bila obuhvaćena od strane jednog toplog, bijelog svjetla.

Godinama kasnije, doktor koji ju je pregledao, pitao ju je "kako se možeš kretati unaokolo uz toliko veliku bol"? Doktor joj je pokazao rentgenski snimak njenog vrata. Na njemu se vidjelo kako su neki njeni kičmeni pršljenovi međusobno srasli na mjestu gdje joj je vrat bio slomljen. Iz nekog razloga, Marija je bila u stanju da funkcioniše sa slomljenim vratom a da to nije mnogo primjećivala.

Kad je navršila deset godina, Mariji su bili izvađeni krajnici. Prije te operacije, kad je primala eter, vidjela je sebe kako je podiže iz njenog tijela jedna prekrasna, zlatna svjetlost. Vidjela je bića koja su je uzela za ruke, zvali je njenim pravim imenom i rekli, "Mi tebe čekamo".

Čudno je bilo to što su lica tih bića bila u obliku upitnika. Nosili su na glavama neke crne kapice ostavljajući utisak kose koja raste u špic (na čelu; eng: widow's peak). Kasnije u priči, kako ćemo vidjeti, Marija je srela ista bića u vezi s nečim što je ličilo na jedan klasični vanzemaljski kontakt kao kod slučaja pomoći od strane duhova pomoćnika, s tim što se ovaj put radilo o pretvaračima. Ova opservacija je značajna zato što neke individue koje su učestvovale u eksperimentima induciranja mističnih događaja uz pomoć DMT-a, takođe su se susretale s bićima sličnim ovim vanzemaljcima, doživljavali vanzemaljske otmice i astralne projekcije.

Marijin muž Clyde je radio kao medicinski tehničar u vojnom vazduhoplovstvu. Kao rezultat toga, tokom njihovog braka oni su se često selili. U 1965. godini, Clyde je bio stacioniran u bazi Kelly Air Force, u Teksasu. tamo su vidjeli nekoliko NLO-a i neprirodnih svjetala a jednom prilikom čak i jednu zračnu bitku između NLO-a iznad te baze. Drugi put, dok su bili stacionirani u Grčkoj, jedna zeleno-žuta svjetlost je pratila Mariju i Clydea dok su se vozili u njihovom autu. Nijedno od njih se nije sjećalo da li su izgubili neko vrijeme ili bilo čega u vezi s mogućom otmicom.

Tek kad je već imala osmoro djece, Marija je iskusila klasičnu vanzemaljsku otmicu koja je bila praćena s izgubljenim vremenom i neobjašnjivim fizičkim posljedicama.

Dvadesetrećeg septembra, 1972 godine, u deset i trideset naveče, Marija se vozila na posao gdje je radila kao medicinska sestra u domu jedne parohijalne škole koja je bila smještena na jednom uticajnom području Tulse, u Oklahomi. Vozila se do kraja puta na jednom šumovitom području koje je bilo na četvrtinu milje od njene kuće. Prva četiri bloka glavne ulice činila su se neobično pustim.

Onda su stvari postale malo čudne. Sljedeća stvar koje se Marija sjećala bila je ta da se našla na dvotračnom putu na jednom nerazvijenom području četiri milje dalje. Nije se sjećala kako je dospjela tamo.

Stigla je na posao sat i po kasnije iako je vožnja trebala trajati desetak minuta. Marija se nije sjećala šta se desilo iako se kao kroz maglu sjećala kako je vozila auto i pitala se "Šta su uradili s mojim rukama?" Reakcija sestara koje su radile s njom u školskom domu takođe je bila neobična. Iako su normalno bile veoma striktne, ovoga puta nisu rekle ništa u vezi s Marijinom aljkavošću.

Zabrinuta zbog izgubljenog vremena, Marija se pitala da nije možda imala epileptički napad iako nije bila epileptičar. Tako je narednog dana otišla na odjeljenje za hitne slučajeve. Doktor koji je tamo radio podvrgao ju je elektroencefalografskom pregledu. Prvi EEG snimak nije bio normalan, međutim, kad su ponovili snimanje, drugi snimak je bio u redu. Kad je doktor počeo da pregleda Marijine oči pod svjetlom lampe, onda se skvrčila od nesnosnog bola žaleći se da joj to svjetlo oštećuje mrežnjaću. Doktor joj je rekao da ne postoji razlog zašto bi je oči boljele.

Na toj tački Marijinog života, ona nije znala ništa o NLO-ima a pogotovo vanzemaljskim otmicama. Narednih sedmica često se budila sa fleševima sjećanja na zbivanja za vrijeme otmice. Zureći u svoje ruke, često se pitala, - "šta su uradili s mojim rukama?"

U tim fleševima sjećanja, Marija je vidjela sebe kako se vraća do auta na jednom ruralnom području. Njen auto je bio parkiran sa strane. Dok je hodala prema autu, mogla je vidjeti neke humanoidne figure kako stoje sa strane kao neki stražari i posmatraju je kako se vraća u njega. Marija je takođe vidjela jednu žensku figuru s tamnom kosom do ramena u srebrnom džemperu kao i dva crnokosa muškarca. Jedan od njih je bio normalne ljudske visine sa kratkom, kovrđavom kosom i nosio je bijeli džemper sa mandarinskim okovratnikom. On se činio kao neka vrsta oficira. Marija je primila telepatsku poruku od njega: "Sve je u redu. Možeš sada slobodno da ideš". Sljedeće što se sjeća, bili su neki fleševi dok se vozila na posao. Na jednoj raskrsnici, na momenat se sjetila otmice ali je sve to bilo toliko zbunjujuće. Razmišljala je o tome kako je mogla zaboraviti sinove cipele u kući svoje mame što je ujedno i razlog zašto kasni na posao. Istovremeno, bila je svjesna činjenice da kod mame nije zaboravila nikakve cipele i zbunjivale su je te bezvezne misli koje su joj prolazile kroz glavu. Bila je ekstremno umorna.

Međutim, iza tih fleševa, bilo je čudo koje se desilo s njenim rukama. Dugo vremena Marija je patila od jednog užasnog reumatoidnog artritisa. Sada su njene ruke bile potpuno izlječene. Isto tako, kod nje je došlo do jednog dramatičnog pojačanja vidovnjačkih sposobnosti.

Sva ova iznenadna zbivanja navela su je da se obrati psihijatru. Taj stručnjak nije imao nikakvo predznanje o fenomenu vanzemaljskih otmica. On je izveo hipnotičku regresiju kako bi otkrio uzrok Marijinih nevolja. Ona se pod hipnozom sjetila sljedećeg:

"Našla sam se u jednom visokom cilindru koji je bio napravljen od nečega sličnog pleksiglasu u obliku jedne velike epruvete. Bila sma gola i nesposobna da se pomaknem ali sam mogla primjetiti jednu kobaltno plavu svjetlost kako zrači iz dna tog cilindra. Ta svjetlost se podigla oko mene kao da obavlja neku vrstu sterilizacije ili čišćenja. Tada sam pomislila, da li ovako izgleda biti beba iz epruvete.

Nisam bila uplašena. Pitala sam se gdje sam to zaboga. Sljedeća stvar koje se sjećam bila je da ležim na nekom stolu za preglede pored jednog visokog plavog momka s moje lijeve strane. On je imao jedan mali mandarinski okovratnik. Nisam razumjela njihov jezik, međutim, govorili su telepatski i rekli su mi da ja mogu komunicirati s njima uz pomoć simbola. A onda ih mogu prevesti naspram mog razumijevanja jezika. Visoki plavi momak, koji je ličio na ljudsko biće, rekao mi je da nema čega da se bojim. Ja uopšte nisam ni osjećala strah. U stvari, ne mogu reći da sam osjećala ljubav prema tom plavokosom biću, međutim, ono mi se veoma sviđalo.

Nakon toga, prebacili su me na drugo mjesto gdje su me posmatrali uz pomoć neke vrste rentgenskog uređaja, kao neki CAT skener koji je slikao sve moje organe. Onda su me prebacili u drugu sobu koja je ličila na jedno odjeljenje za intezivnu njegu prijevremeno rođenih beba. Objasnili su mi da djevice rađaju djecu u cijelom univerzumu a pogotovo u našoj galaksiji. Bebe se počnu razvijati kao ženske a ako oni hoće neku mušku, onda uzmu uzorak sperme nekog muškarca i ubrizgaju je u fetus u određeno vrijeme njegove gestacije. Za četiri do pet mjeseci, beba se razvije do svoje potpune veličine koja onda izgleda kao da ima devet mjeseci. Osjećala sam se udobno i sigurno u vezi sa cijelim tim događajem. Nisam se osjetila ugroženom ni na koji način.
Svi ti vanzemaljci su nosili neke naočale ili leće na očima i neku vrstu kape na glavi. Neki od njih su nosili kape slične onima za kupanje, bile su crne i išle u špic na čelu (eng. widows peak). Nosili su na sebi biserno sive, glatke, džempere koji su napravljeni od nekog svjetlucavog, rastezljivog materijala. Jedno od tih bića je bilo je visoko, imalo je pamučastu kosu i čelo u obliku sijalice. Drugi su izgledali prijatno i imali su po četiri prsta umjesto pet. Neka od tih bića su imali kosu na glavi i izgledali su kao ljudi. Bili su ljubazni. Nisam ih se uopšte bojala. Rentgenski uređaj je imao oblik ljudskog tijela. Neka od svjetala koje je emitovao izazivala su uznemirenje u meni dok su druga bila smirujuća. Nisam se osjećala neugodno, čak i kad su izvodili hiruršku operaciju na mom mozgu. Nisam se plašila tih bića. Bili su smireni i ponašali su se na jedan kulturan način. Oni su bili toliko napredni da smo mi u poređenju s njima izgledali kao neki primitivci. Moje druženje s njima je pojačalo moje vidovnjačke sposobnosti i inteligenciju (IQ)."

U 1972. godini, javnosti nisu bili poznati slučajevi vanzemaljskih otmica, osim onog slučaja Betty i Barneya Hill, tako da Marija o tome nije ništa znala. Važno je za napomenuti i to da je Marija opisala i nacrtala nekoliko slika onih odjeljenja za njegu prijevremeno rođene djece godinama prije nego što su izvještaji te vrste počeli cirkulisati u literaturi na temu vanzemaljskih otmica.

Godinu i po dana nakon njene otmice, Marija je počela primati poruke preko automatskog pisanja. U to vrijeme, ona nije uočavala nikakvu vezu između tih poruka od duhova-vodiča i vanzemaljskih bića koja su je otela. Te poruke su bile od bića koja su tvrdila da su došla iz druge galaksije koja je bila u Orionskom pojasu. Oni su tvrdili da su ovdje s ciljem potrage za emisarima i posrednicima između njihove rase i ljudske vrste. Rekli su da koriste različite ljude za te svrhe a Marija je bila jedan od nekolicine izabranika. Nisu rekli zašto. A nisu ni pomenuli onaj njen susret sa NLO-om iz 1972. godine. Marija je navela sljedeće:

"Te poruke su počele sa mnogo komplimenata i podilaženja. Govorili su mi da sam bila toliko inteligentna i da me niko nije mogao prepoznati zato što sam spadala u visoko evoluirana bića. Međutim, oni su bili dovoljno razvijeni da prepoznaju genija u meni, dok ljudi koji žive na zemlji nisu to bili u stanju. Oni su mi pomogli da se lijepo osjećam u vezi sa sobom. Bila sam jedan od nekolicine izabranika koji će posredovati između njih i čovječanstva. Imali su zahtjeve fizičke prirode i govorili su mi da će mi se zdravlje poboljšati, međutim, to se nije desilo. Moje fizičko zdravlje se pogoršavalo što je onda povuklo prema dole i moje mentalno zdravlje. Nisam ni jela, ni spavala, niti sam pazila na sebe za vrijeme tih perioda mog automatskog pisanja. Došlo je do te tačke kad sam jednostavno bila vođena do pisaće mašine - jer je to bilo brže od pisanja rukom. Ti entiteti bi mi davali imena i termine koje sam trebala provjeravati i za koje se ispostavljalo da su bili tačni u tančine, ponekad doslovno kako je to bilo navedeno i u enciklopedijama. Ti vodiči su mi namijerno davali informacije visokog nivoa, tako da sam mogla da vjerujem tim informacijama koje sam dobivala od njih.

Neke od tih informacija koje su mi dolazile bile su religijske prirode. Javljali su se majka Marija, svetci, Isus i Jovanka Orleanka, saopštavajući mi važne duhovne informacije. Ponekad su dolazile informacije tehničke prirode sa formulama, u obliku sličnom onim Nostradamusovim kvatranima, kao i kompleksni recepti za liječenje raka."

Mariji je bilo rečeno da će ona imati jednu posebnu misiju na zemlji. Ona će biti emisar koji je izabran iz jedne šire grupe.

Ti entiteti su joj rekli: "Ti nisi jedina, tako da ti to ne naduva ego". Ali, ti si jedna od samo nekoliko odabranih. Ti moraš obavijestiti svijet da na ovoj planeti postoje čuvari i oni će se uskoro pojaviti. Oni će vas štititi i pokazivati vam kako se stvari trebaju ispravno raditi. Zaštitiće životnu sredinu na ovoj planeti od njenog uništenja, da tako kažemo."

Prema tim porukama, jedan od glavnih razloga zašto je Marija bila izabrana kao glasnogovornik, bila je priprema za "odlazak na nebo" koji će se uskoro desiti. Njoj je naloženo da treba da pomaže ljudima da se okupe kako bi mogli biti sklonjeni sa ove planete za vrijeme "odlaska gore". [Ovdje je korišten biblijski pojam "rapture" (eng.) iz Poslanice Solunjanima - "Jer će sam Gospod sa zapovešću, sa glasom Arhanđelovim, i s trubom Božjom sići s neba; i mrtvi u Hristu vaskrsnuće najpre; A potom mi živi koji smo ostali, zajedno s njima bićemo uzeti u oblake na susret Gospodu na nebo, i tako ćemo svagda s Gospodom biti". (Ovdje "gospod" može lako da podrazumijeva - vanzemaljce) prim. prev.].

Prema Marijinim riječima: "Mi ćemo posmatrati kako se ova planeta čisti. Onda ćemo se vratiti i pripremiti ćemo ovu planetu za ponovno naseljavanje ljudima."

Jednom prilikom, Marija je pitala te entitete šta će se desiti s njenom porodicom. Oni su joj odgovorili da će njenu porodicu ostaviti dole. Ona se usprotivila tome i rekla im je da ih neće ostaviti zasobom i da će radije ostati na zemlji sa svojom porodicom nego otići sa vanzemaljcima.

Pored pisanih poruka, Marija je dobijala i živopisne vizije katastrofa, vulkanskih erupcija i zemljotresa. Ona je to opisala kao jedno unutrašnje sagorijevanje zemlje. Zemlja je bila kao tvrdo kuvano jaje koje je na kraju postalo prekuvano i jednostavno počelo da puca. Njoj su te vizije bile prikazivane iz perspektive kao da se nalazila visoko iznad zemlje na nekom vanzemaljskom brodu.

Marija nije primala samo pisane poruke nego je mogla telepatski da čuje i glasove. Jedan poseban duh-vodič je dominirao kod pisanja. Taj duh je tvrdio da je on bio umrli gitarista i pjevač narodne muzike, Jim Reeves. Mariji je Jim Reeves bio odbojan kao i njegove pjesme i nikada prije ju nije interesovao ni on ni njegova muzika.

U stvari, u početku se nije mogla ni sjetiti ko je on bio sve dok je to kanalizirano biće nije podsjetilo na vrijeme u njenom životu kad je njen suprug Clyde bio stacioniran u jednoj vojnoj bazi daleko od kuće. U to vrijeme Clyde je imao jednu vanbračnu aferu sa jednom mlađom ženom, dok se Marija morala sama brinuti u vezi s odgajanjem njihovih osmoro djece. Tako se Marija sjetila i jedne Reevesove pjesme koja je bila popularna upravo u to vrijeme kada je Clyde imao tu aferu. Tako joj je ta pjesma izazvala i jednu navalu ružnih sjećanja na to vrijeme kad joj se srce bilo slomljeno jer je ona perfektno odražavala njenu situaciju. Ona je potisnula sjećanja na tu pjesmu a sada ju je to biće koje je očigledno bilo duh umrlog pjevača Jima Reevesa, podsjetilo na nju.

Taj duh-vodič je pričao s Marijom o raznim stvarima i često je koristio i neke laskajuće pojmove kao "bubamara". On joj je govorio da će ona postati predstavnik. Laskao joj je i doveo je do toga da se počela osjećati voljenom. Marija je kupila sve stare gramofonske ploče Jima Reevesa i bez obzira na to što nije znala da čita muziče note, učila je da svira gitaru.

"Jednoga dana", kaže Marija, "bila sam u prednjoj sobi a gitara je stajala između kreveta i ormara. Čula sam kako mi Reeves telepatski priča, rekao mi je, "gospođice, hajde da sviramo". U tom momentu, jedna od Reevesovih pjesama je počela da svira na radiju. On me je molio da sviram gitaru. Onda se desila jedna veoma čudna stvar. Gitara se počela sama kretati po podu."

Marija je ponekad osjećala Reevesove ruke preko svojih, kako je vode dok je svirala. A ponekad je osjećala kao da se njegove ruke nalaze unutar njenih.

Međutim, taj osjećaj dodira nije se tu završavao. Dodiri su prešli u jedno nježno milovanje. Marija ih je osjećala potpuno fizički, mada su oni bili nevidljivi. Nakon toga, milovanje je polako prelazilo u ljubljenje i seksualnu predigru. Ta njihova interakcija se nastavila sljedećih nekoliko mjeseci. Na kraju je to prešlo u stvarne seksualne odnose.

"To milovanje je na kraju dovelo do toga da sam bila pozvana u krevet od strane tog duha", priznala je Marija. "Mogla sam fizički da osjetim kako me on dira, ljubi pa čak i to kako me taj duh penetrira tokom jednog pravog seksualnog odnosa. Mogla sam da osjećam sve što se dešavalo kao da je on fizički bio tu. Osjećala sam čak i jedan lagani pritisak na svom tijelu kada je Reeves vodio ljubav samnom."

Marija je održavala seksualne odnose sa Reevesom, duhom ljubavnikom, tokom više od godinu dana. To je bilo moguće djelomično usljed loših bračnih odnosa koje je imala sa svojim mužem Clydeom, koji je takođe i radio po noći. Marija je veoma uživala u tim seksualnim odnosima i doživljavala je jake orgazme. Stvari su došle do te tačke da je počela neprestano osjećati Reevesovo prisustvo kao da je on bio u njenom tijelu i umu.

"U to vrijeme", rekla je, "kao da sam postala neka druga osoba". Za vrijeme seksualnog odnosa, mogla sam napustiti svoje tijelo i posmatrati scenu. Vidjela sam sebe kao jednu crnokosu ženu, nešto tamnijeg tena." Ali stvar nije bila samo u viđanju te druge žene. Ponekad, kada je Reeves vodio ljubav s njom, Marijino tijelo je bilo nadsjenjeno od strane te žene.

Marija je takođe počela da čuje i glasove drugih duhova, ne samo Reeves-ovog. Jedan od njih je bio glas one crnokose žene, dok je bilo i drugih. Ti glasovi su se pojačavali sve dok nisu prešli u dijaloge s njom.

"Kad Reeves nije bio tu, ti entiteti su mi prenosili poruke i davali savjete kao da se radilo o nečemu veoma hitnom. Govorili su da moram da uradim te stvari. Željeli su da prenesem te informacije javnosti, da su vanzemaljci ovdje i da pomognem kad dođe do čišćenja planete prilikom čega će doći i do velikih uništavanja. Trebala sam da podučavam ljudsku rasu kako da se brinu o ovoj planeti. Takođe sam trebala da putujem tamo-vamo, na različita mjesta i da pričam o svemu tome".

U međuvremenu, seksualni odnosi sa Reevesom su postali skoro svakodnevni. Marija je rekla:

"Ponekad me je vodio u krevet po danu, navodio me je da legnem, da se opustim i doživljavam istinsku ljubav. Bila sam u promijenjenom stanju svijesti. Mogla sam vidjeti i figure drugih bića za vrijeme vođenja ljubavi. Ona crnokosa žena je često bila nadnesena nadamnom dok sam vodila ljubav s Reevesom. To je bilo kao da je neki ženski duh unutar mene doživljavao seksualnu strast kroz mene."

Jednom prilikom, Mariji je bila prikazana mentalna slika jedne ogromne jajne ćelije, kako se ona oplođava za vrijeme seksualnog odnosa. Kasnije, Mariji je bila prikazana vizija jedne prekrasne muške bebe, koja je navodno bila potomak Marije i Reevesa, na jednom astralnom ili interdimenzionalnom nivou. Na kraju, Marija je počela neprestano slušati glasove duhova. Počeli su joj naređivati da radi određene stvari. Jednom prilikom joj je bilo naloženo da se ošiša nakratko kao Jovanka Orleanka, jedan od njenih omiljenih svetaca.

Ta neprestana komunikacija i učestalo automatsko pisanje, počeli su da iscrpljuju Mariju. Uprkos tome, ona je paradoksalno imala neku vrstu hiperaktivnosti. Tada je shvatila da je bolesna.

"Nisam to više mogla izdržati", rekla je. "Ponekad bih izašla iz kuće po danu samo da bih izbjegla seksualna nagovaranja Reevesovog duha ili stalne nagone za automatskim pisanjem. Jedne večeri, nakon što sam dovezla kući djecu iz škole, opet sam čula glasove koji nisu prestajali. Bila sam obuhvaćena njima. Onda su me telepatski glasovi počeli navoditi da uradim neke stvari. Kada sam ušla u kuhinju s djecom, glasovi su me počeli navoditi na to da uzmem šerpu s kipućom vodom i da je polijem po djeci. Kad sam shvatila užas tih iznenadnih nagona, povukla sam se nazad. Tada mi je postalo jasno da sam bila bolesna."

Srećom, Marija nije poslušala ona suluda naređenja da povrijedi svoju djecu. Dodala je da dok se to sve događalo, mogla je očima svog uma vidjeti muškarca i ženu kako međusobno razgovaraju u vezi s njom. Ženski glas pripadao je onoj ženi koju je percipirala nadnesenu nad sobom za vrijeme seksualnog odnosa s Reevesom. Muški glas je rekao, "budi pažljiva, ona nas sluša".

"Na toj tački", rekla je Marija, "započela je i paranoja".

Te noći, 5. oktobra 1974. godine, Marija je opet bila pozvana u krevet da okusi seksualnu strast. Ovaj put ju je njen seksualni odnos sa Reevesom doveo do jednog nevjerovatnog vrhunca fizičke strasti. Marijino tijelo kao da se bilo zapalilo iznutra; jedna toliko intenzivna strast, da je mislila da će eksplodirati od spontanog sagorijevanja.

Za vrijeme doživljavanja tog velikog zadovoljstva, takođe se i uplašila. Čula je u svojoj glavi glasove koji su ovog puta vrištali i mantrali, demonske glasove. U svojoj glavi vidjela je realističnu sliku ljudi kako igraju unatrag oko nekog oltara ili stola. Izbezumljena i bez kontrole, Marija je počela da se moli. Recitovala je u sebi rozarijum. Međutim, glasovi, seksualna interakcija i slike, sve se to i dalje odvijalo do najužasnijih detalja.

Na vrhuncu seksualne strasti, Marija je vidjela sebe na nekom drugom mjestu, kako leži na jednom stolu. Oltar je bio pokriven bijelim čaršavom a ona je ležala na njemu gola. Otprilike petnaestak osoba odjevenih u crne odore plesalo je unatrag oko stola. Pjevali su i mantrali demonskim zavijanjem i kricima. U toj grupi entiteta koji igraju, Marija je primjetila istu onu crnokosu ženu kako igra tamo jednu od glavnih uloga. Opisala je tu scenu kao neki vještičiji crni sabat.
"Nastavila sam da se molim", rekla je, "izgovarala sam rozarijum, dok sam s užasom posmatrala tu scenu. Kad god bih izgovorila tu molitvu, galama i mantre bi malo utihnuli. A kad bih prestala ili počela da tonem u san, zvukovi bi se pojačavali."

Kako je bilo i za očekivati, Marija se te noći nije baš najbolje naspavala. Probudila se u 5 sati narednog jutra, veoma potrešena. Glasovi su postajali još gori, sa mnogo svađe, optuživanja, oponašanja i zadirkivanja. Marija jedva da je uspijevala da se kontroliše. Osjećala je kao da je u njoj bilo i drugih stvorenja. Uz pomoć sve svoje snage, doteturala se nekako do telefona da pozove crkvu. Međutim, javila joj se samo telefonska sekretarica.

Sjećala se šta se dešavalo tog jutra:

"Sva djeca su ustala i vidjela me kao jednu - običnu olupinu, kako sjedim za stolom kao potpuno luda. Djeca su se obukla i užasnuto napustila kuću. Napokon sam uspjela kontaktirati sveštenika i molila ga "treba mi pomoć. Nešto nije nikako u redu - demoni su me opsjeli!"

Sveštenik je pitao: "Možeš li doći do vrata i otvoriti ih?" Međutim, Marija je bila toliko nemoćna, da nije uspijevala da se makne. Svu svoju snagu je koristila kako bi ostala na telefonu dok neko ne dođe po nju. Jedno od njene djece ostavilo je vrata otvorenim.

Kad je sveštenik stigao, izvukao je telefonsku slušalicu iz njene ruke. Marija je kasnije priznala da je tada izgledala kao da je potpuno poludila. Rekla je svešteniku da ima demona u sebi. Unutar nekoliko minuta, on ju je odveo do lokalne psihijatrijske klinike. Marija se jako bojala da može povrijediti djecu, pa ih je poslala kod bake.
Na psihijatrijskom odjeljenju dali su joj da potpiše jedan papir, međutim, ona je bila toliko izgubljena da ga nije bila u stanju potpisati. Sve što je mogla da učini, bilo je samo da napravi jednu škrabotinu na tom papiru. Dali su joj nešto za smirenje. Još uvijek je mogla čuti glasove kako viču, psuju je i proklinju.

Stigao je i njen muž Clyde, nakon što su ga obavijestili na poslu. Rekao joj je nonšalantno "Marija, zaboga, pusti to! S tobom je sve u redu." To je za Mariju bila poslednja slamka. Ispustila je iz sebe jedan samrtnički krik a onda se ugasila kao svjetlo. Lijekovi su počeli djelovati. Ostala je u bolnici trinaest dana.

Sjećajući se svega toga, Marija je kasnije priznala Barbari, "Onda sam počela da se oporavljam i shvatila sam da sam se zaljubila u svoje otmičare. Postala sam svojom voljom njihova žrtva zato što sam željela da ispunim svoje potrebe - a oni su bili voljni da mi to učine. A šta su dobili od mene. Moj um i mnogo seksualne energije."

Marija je ostala u kontaktu s Barbarom godinama nakon svoje ljubavne opsesije sa Jimom Reevesom i naknadnog oporavka. Barbara ju je pitala, "šta misliš, šta je bio tvoj razlog da imaš seksualne odnose s tim entitetom po imenu Reeves?"

"To je jedna procedura kojoj oni (vanzemaljci preobraćeni u duhove-vodiče) podvrgavaju svakoga," odgovorila je Marija. "Svakome, ko je oslabljen uz pomoć neke emocionalne traume - vanzemaljci će pružiti njihovu tzv. "terapiju." Nakon što zadobiju vaše povjerenje, koristiće vaše tijelo i za seksualne svrhe. Reći će vam da ste vi posebni i da vama nije potreban dodir drugih ljudi. Nakon što se upletete u odnose s njima, oni će zadovoljavati sve vaše seksualne potrebe. Kao da vas žele da drže zadovoljnima i bez potrebe da ulazite u interakciju s drugim ljudima. Oni koriste taj seksualni aspekt kao jedno oružje - kontrolno sredstvo."

"Kako oni to tačno rade", zamolila ju je Barbara da pojasni?

"Kad god su mi dozvolili da osjetim da sam potrebna nekom drugom u nekoj drugoj dimenziji ili kad je u pitanju neki drugi faktor pored ljudskog, oni bi mi davali i obezbjeđivali sve kako bi mi pokazali da sam ja neko poseban. Bila sam im potrebna. Davali su mi ne samo fizičko zadovoljstvo, nego i neke emocionalne i duhovne aplikacije koje su željeli da učinim."

Barbara ju je pitala: "A šta sada, Marija? Kako sada gledaš na te doživljaje kad su oni iza tebe?"

"Poslije tih događaja oslobodila sam se lanaca njihove kontrole - to je bila jedna stupica da nas kontrolišu i da manipulišu naše misli u njihovu korist. Taj ego. Oni koriste ego - u smislu da nas navedu da se osjećamo posebno kao njihovi specijalni predstavnici, emisari tih vanzemaljaca. Mi imamo sva ta lijepa božanstva iza naših leđa koja samo čekaju na poziv. I oni će nas snabdjeti sa svime što nam je potrebno uz veoma malo zauzvrat. Na primjer, oni su bili preuzeli moj um. Oni su uzeli moj um u zamijenu za izlječenje artritisa. To je bila jedna veoma podmukla zamijena, zato što sam se nakon nje veoma razbolila, emocionalno sam se razbolila."

"Nakon otmice i automatskog pisanja, imala sam informacije koje niko drugi nije imao i kojih nije bilo čak ni u knjigama. Kasnije sam ih mogla potvrditi uz pomoć nekih drevnih spisa - i tu je moj ego narastao veoma veliki!"

Barbara je pitala Mariju: "Ko su bili pripadnici te grupe koja je bila u telepatskoj vezi s tobom?"

"Da, ta komunikacija je bila povezana s otmicama," odgovorila je Marija. "Oni koriste ljudski izgled ili projekciju u interakciji s nama jer kad bi mi vidjeli njihov pravi izgled, to bi nam zadalo noćne more! Kad god je s njih spadala fasada ljudskog lica, oni bi dobijali reptilski izgled - sličan onima iz TV serije Babylon 5. Na primjer, jednom prilikom kad sam bila sama i postala svjesna fizičke interferencije samnom, mogla sam krajičkom oka vidjeti dva reptilijanska stražara i jednu lijepu plavu ljudsku individuu koja je pokušala imati seksualni odnos samnom. Onda, kad sam mu rekla da to nije njegov pravi izgled, ta njegova slika kao da se zatalasala, pa raspršila, nakon čega je ostala stvarna slika jednog reptilskog bića.

Oni igraju na naš ego, što je OK, osim u slučaju ljudi sa slabim samopouzdanjem. Ili u slučaju onih koji koriste droge i alkohol, te se tako naširoko otvaraju za manipulaciju.

Barbara je dodala, "takođe i one žene koje čeznu za nečijom ljubavlju".

"Tačno", odgovorila je Marija. "Oni će koristiti to oružje protiv njih. Oni te mogu navesti da se osjećaš kao istinska princeza iz starih vremena; kojoj se svi dive i klanjaju, koju svi obožavaju. Nakon toga dolazi do jednog strmoglavog obrušavanja i udara u dno, traumatski doživljaj. Kao kad neka prelijepa vazna padne na pod i razbije se na hiljade parčića."


Kraj



Preneseno sa: http://www.galaksija.info/forum/viewtopic.php?p=135751#p135751