Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi kolumna - Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 12. dio



JA LJUBAV DUH I ŽIVOT

Čovjek je božansko biće s licem prosvjetljenja i naličjem tame. Sve ovisi u kom smjeru je vođen um.

Život nije stvoren, on postoji u vječnom prostoru Boga.

Stvoreni smo iz sjemena koje je rodilo dušu, a ona oblikovala novo tijelo, s ciljem oslobađanja duha, u smislu stvaranja novog sjemena, kao neprekidan lanac života.

Rođeni smo i oko nas je apsolutni život. Doživljaj života je individualnan, u biti površinski, preko osjetila. Razradu tog doživljaja nastavljamo u mislima, koje formiraju um, s ciljem vođenja duše (energije) kroz slijepo tijelo. Međutim, pojavi se ego kao lažni život, koga nesvjesni um prihvati i to postane njegovo iskustvo. Umjesto života i mira, imamo ego i strah.

Počinje problem kada je pažnja uma usmjerena na nebitne stvari, umjesto prema životu. Smišljeno držanje uma unutar tijela stvara ego, zamjenicu istinskog života, koja vremenom postaje pravi domaćin. Tako se čovjek jedino oslanja na prolazno fizičko tijelo i gubi vezu s božanskim životom, iako se kupa u njemu. pored očiju čovjek ostaje slijep i neosvjećen.

Jedina stvar koja istinski pomaže jest ljubav, koja s lakoćom prevodi površinski doživljaj života u dubinski smisao života cjelog bića. Ljubav je cjelovita kemija, biokemija i alkemija, sve u jednom, koja trenutačno isključuje osjećanja, misli um, ego, emocije i direktno nas spaja s životom. Na taj način, iz jedne uplašene situacije ega i beznadnosti, isti taj čovjek, uz ljubav, postaje milostiv, božanski, jer je dopustio čaroliji da prođe kroz tijelo. Dogodilo se da je istinski prostor života ispunio prostor slijepog tijela, i ono nije više slijepo. U njemu nije više tame.

Zato kažemo, ljubav je naš život, jer bez nje ne možemo spoznati pravi život.

Duhovnost, kao putovanje, tiče se samo prevođenja površinskih doživljaja života na stvarni doživljaj u svakoj stanici tijela. Rezultat svega je osjećaj mira, koji podsjeća na božanski mir.

Sluđivanje uma preko misli o kozmosu i galaksijama, samo je trening uma, radi lakšeg oslobađanja duha, jer se um plaši napustiti ego i tijelo, kada to još nije radio i nema iskustvo.

Na račun spiritualnosti, moguće je apsolutni život, uvesti u relativno tijelo, ali to je jedino moguće preko usmjernog uma, oslobođenog duha, slobode, istine i konačne svijesti. Znači, dok nas svijest drži u opsegu života mi smo božanski vječno živi, a kada se um izgubi u materijalnom, više ne osjećamo mir života, već ego i strah.

Suštinski, život je samo jedna svijest, koja se najlakše postiže kroz ljubav. Za nju nije potrebno nikakvo znanje, jer duhovno znanje je istinski mir. Jedino je potrebno ljudsko dopuštenje da se dogodi mir, a preko njega ljubav i život. Naravno, to se može dogoditi u trenutku, ali većina ljudi je veoma orijentirana na tijelo, tako da je upitno hoće li uopće moći sebe probuditi.

Ljubav je majčinska budnost nad životom.

Kada se u umu stvori jako iskustvo života, onda to prelazi u ugodni doživljaj uvida, kada ne postoji nikakav napor.

Ljubav nije napor, jer je jedino usmjerena ka životu.

Između onostranog i nedodirljivog života, s jedne strane i fizičkog tijela s druge strane, postoji duša - energija. Susret duše s životom je moguć na zidu istine, na mjestu blještave svjetlosti. Prosvjetljenje nije nikakvo čudo, već obična potreba svakog čovjeka za mirnim životom. Nitko ne mora čekati smrtni dan da bi oslobodio duh. To možemo uraditi sada, samo da dopustimo ljubav u sebi. Život je uvijek moguć samo SADA, bez vremena. Stapajući se preko ljubavi, s životom, postajemo bezvremeni, vječni u jednom. To je samo osjećaj i nije nikakva iluzija, jer smo kroz osjećaj života zaista mirni.

Svaka iluzija od ega, uvijek nas čini nemirnim, uplašenim i bezživotnim.

Jednostavnost življenja nije moguća jer nismo čisti, kako tijelom, tako duhom.

Naravno, počistiti se možemo uvijek, sa sviješću da nikada ne možemo biti onostrano, ali možemo bezbrižno biti mirni, kao da smo vječno živi, jer nam čarolija božanske milosti to dopušta kroz običnu ljudsku ljubav.

Božanska milost je darivanje života u prostoru Boga i dopuštenje istog svim dušama.

Ljubav je dopuštenje života u biću i fizičkom tijelu.

Nekako ćete duh umom odvesti do izvan tijela, ali kako dopustiti život u tijelo?

To se postiže preko ljubavi, pročišćenjem svih kanala kuda struji energija. Tako se lako oslobađa duh koji nas spaja s onostranim životom. Kada se život i duh spoje u JEDNO, nastaje mir.

Biti ljubav znači voljeti sve što je kreacijom stvoreno, sve što ima dušu, jer bez toga ne možete privući spajanje s božanskom milosti. Ako postoji nešto što ne volite, što ne prihvaćate ili možda mrzite, nećete moći osjetiti ljubav.

Kreacija svijeta, u koju spada sjeme, duša, tijelo, ljubav, podrazumijeva strpljenje, mir i dopuštenje alkemiji da oblikuje prirodu. Otkud vama pravo suprotstavljati se tome? Zbog sitnih želja i fizičkih zadovoljstava, vi sebi uskraćujete pravo na ljubav i život. To je zaista slijepost.

Ne može biti ništa tako značajno što će vam uskratiti ljubav i život, niti moral, niti religija, ideologija, društvo, demokracija, obrazovanje, posao, obitelj, djeca, novac, hrana, sex, položaj, ništa nije vrijedno u odnosu na ljubav i život, to morate shvatiti, to nije sebičnost, već prirodni tok stvari.

Sve što je životno podržite, a ostalo slobodno odbacite i biti ćete mirni.

Biti duhovan znači biti onaj tko voli sve što postoji, u ljubavi s cijelim svijetom. Voljenje je selektivno, a ljubav cjelovito prihvaćanje života. Obzirom da je život samo JEDNO, onda mu morate tako prići, jednostavno i jedinstveno kroz opću i bezuvjetnu ljubav.

Duhovan je svatko tko lako oslobađa duh, tko ne zadržava ništa u sebi, tko ima mir, a to je samo mala bebica koja zadovoljno gleda i ništa ne mijenja. I mi smo božansko dijete, samo su nas previše uozbiljili lažnim moralom, brakom i društvenim obvezama. Svakome treba ljubav i božanska čarolija, jedino moralisti kažu da je to sramno. Oni najprije nisu bili za religiju i Boga, ali to je danas moderno, a oni su kameleoni, tako da vjeruju nekakvom Gospodinu, koji nema nikakve veze s Bogom i životom. Ne vjeruju oni nikome, samo slijede svoj uplašeni ego, čuvajući društveni položaj i plaću, po cijeni ljubavi i života. No, oni su većina čovječanstva, zato je sve otišlo k vragu. Ništavno je šačica probuđenih, nekakav Buddha i Isus, sve dok svaki pojedinac ne prosvjetli. Dotle će evolucija suptilno pročišćavati zaprljani Apsolut, od neprosvjetljene materije.


UM JE TAJNA

Temeljem osjetila opažamo vanjsku prirodu. To u nama stvara doživljaj neke stvarnosti opažanja. Obzirom da su osjetila direktno vezana za slijepo fizičko tijelo, doživljaj stvarnosti od njih je veoma površinski. Bez dubljeg sagledavanje stvari nismo sigurni što nam priroda nudi za opstanak. U tu svrhu misli pokušavaju doći do istine doživljaja.

Svrha utvrđivanja istine je u širini uvida i spoznaji života - Boga - svijeta u kome živimo. Sve je to vezano za prostor i vrijeme, po vertikali i horizontali stvarnosti.

Horizontalna stvarnost je površinsko i prolazno linearno vrijeme.

Vertikalna stvarnost je spiritualno (duhovno) iskustvo, sa svjetlom istinom o vječnosti života.

Naravno, kroz osvjetljenu istinu budimo inspiraciju, u smislu sigurnosti mogućeg opstanka. Riječ je o zadovoljenju potreba duše za čistom energijom. Inspiracija je trenutni doživljaj mogućeg života duše i kao takva daje veliko raspoloženje. Kroz inspiraciju spiritualnost dolazi do punog izražaja, čime smo više vezani na valove čiste energije, umjesto slijepog tumaranja za energijom u zoni materijalnog (hrani, novcu, poslu, sexu, itd.). Inspiracija se odnosi na doživljaj života tuđih duša. Taj doživljaj nas oslobađa straha da smo sami u prostoru, već su oko nas sve duše, u smislu čiste energije koja nam najviše treba za fizički opstanak.

Kada prirodu doživljavamo selektivno, birajući ono što nam se sviđa i odbacujući sve što nam se ne sviđa, uskraćujemo sebi mogućnost izvora energije. Zbog toga je nužno stalno usmjeravati pažnju svog uma na pronalaženje duše u svemu što je stvoreno. Nikuda ne moramo ići. Zrno pijeska ima dušu i sve oko nas ima dušu, a duša je uvijek jednaka svim dušama. Zato ne smijemo biti isključivi, već potpuno bezbrižni, jer je oko nas izobilje energije, prostora života - Boga - postojanja.

Preko inspiracije u nama se budi dublji osjećaj stvarnosti o istini života, dajući nam doživljaj blaženstva i božanske milosti, koju nazivamo ljubav. Ništa oko nas ne mora biti svjesno postojanja, ni biljke, ni životinje, ali naša ljubav prema stvorenome zaista nas čini potpuno mirnim, milostivim i radosnim od života. Da li ćemo ikada osloboditi duh, potpuno se osvijestiti, prosvjetliti i osloboditi se straha od smrti, diskutabilno je, može se dogoditi i ne mora, ali uz ljubav naše iskustvo života je stvaran doživljaj, oslobođen straha.

Kroz samospoznaju ćemo otkriti mnoge stvari. Na kraju će se pokazati da je ipak naš um najveća tajna, jer je uvijek skriven iza nečega, osjećanja, misli, emocija, želja, ega.

Spirutualnost daje čovjeku moć probuđenja običnih površinskih osjetila u super svjesni um. Životinje imaju osjetila, ali nemaju svijest o životu. Čovjek je najviše evoluirao u spoznaji istine života.

Bog - život - postojanje ne smiju biti tajna, jer su uvijek prisutni u nama i oko nas. Ni tijelo ne smije biti tajna, nosimo ga u svom biću. Tajna je nemirni um koji nikada nije tamo gdje nam najviše treba - na isvoru čiste energije, koja je izravno potrebna duši za život. Um je nestašno dijete i ljudi rađaju djecu samo da bi zaboravili na dosadni um. Primjetili ste da najviše djece rađaju strastveni ljudi i emotivci. Prosvjetljena bića nemaju potrebu za ničim, pa ni za djecom. Njima je život u svemu jasan, ne treba im nikakvo eksperimentiranje preko materijalnog tijela. Oni imaju mir, radost i milost. Žive bezbrižno, jer ne posjeduju ništa, milostivi su i s lakoćom pomažu drugima. Kada nešto posjedujete i vaš um postaje vezan za objekte posjedovanja. U tom slučaju duh se teško oslobađa.

Biti u ljubavi i duhovan, najprije znači imati uvid nad životom, mir, usmjereni um, slobodan duh i rasvjetljenu istinu o svemu.

Sex je jak nagon i moćna inspiracija čovjeka, koji daje veliku snagu. Međutim, i životinje imaju nagon, a nama nije stalo da smo na toj razini. Trebamo dozvoliti da taj nagon umre, kako bi prešao u čistiju vibraciju i ljubav. Uvijek nešto mora umrijeti da bi postalo novo i čistije. Spremnost uma da dopusti umiranje strasti je probuđena ljubav. Neka sve bude seksualno, u smislu snage, ali tu snagu trebamo iskoristiti za nešto životnije.

Zbog neznanja pokušavamo kod mladih ugasiti tu prirodnu snagu, umjesto da im podarimo ljubav koja će ih povesti pravim putem i biti će mirni, bez nasilnog ponašanja.

Kod budnih pojedinaca sve je nebitno, a ljubav je priroritet. Sex ne osporavaju, niti bježe od njega, ali im nije potreban, izuzev za rađanje djece. Njihov doživljaj života duše je najdublji mir i milost, a ne zadovoljenje želja i stišavanje strasti koje ne postoje.

Vođenje misli izvan osjetila je pravo umijeće. Na taj način, korak po korak, pripremate um da može jednog dana biti samostalan i spreman izaći iz tijela. To je za um neshvatljivo, jer se on uvijek upravlja osjetilima. Ako bi napustio tijelo, onda bi ostao bez njihovih uputa. Nije dovoljno da se misli i um snebivaju svuda naokolo, ako nemaju moć dublje sagledati istinu i stvarnost života.

Duh čovjeka je usmjerni um, koji konačno može izaći iz tijela, s ciljem povezivanja s životom, jer život nije tako vidljiv unutar bića, u mraku organa i stanica. Tako stvoreni slobodni duh se uvijek vraća duši, jer on samo pripada životu duše, a ne pravom životu - Bogu, jer je Bog Apsolut i nitko ne može ući u njega. Duh od istinskog života - Boga samo dobija potvrdu apsolutnog postojanja, kroz prostor, dah i energiju (istinu i svjetlost).

Dovoljno je što se život naše duše i tijela odvija u prostoru Boga i preko ljubavi s njim, doživljavamo najdublja osjećanja istinskog života.

Ljubav i duh su usmjereni um, koji prelazi prepreku ega. Za njega ego ne postoji, jer se uvjerio da je život nešto drugo, originalno i istinito. Od ega ima strah, a od života radost, i time je um motiviran.

Ljubav, mir, istina, sloboda, duh, ne mogu se riječima objasniti, to je stvar najdubljeg proživljavnja.

Vjerojatno ne možete shvatiti značaj uma. U suštini, mentalni sadržaj čovjeka je samo um, od obične reakcije osjetila, preko misli, nesvjesnog uma, emocije, ega, usmjerenog uma, duha, do nadsvjesti. Tijelo ništa ne osjeća, zato se sve dešava u mentalnom sadržaju, na nekoj razini uma. Površinska osjećanja od osjetila su nesvjesni um.

Misli su nastavak pojašnjavanja doživljaja od osjetila, znači i one su um.

Kada novorođena beba zaplače za hranom, u njoj se prvi put oglasio ego, u smislu domaćina gladnog tijela, i to je um.

Usmjereni um dobiva punu snagu i prelazi u duh.

Kada duh izađe izvan tijela, onda kažemo da je slobodan duh ili svijest. U trenutku osvjetljavanja istine svjest postaje kozmička. Iza zida istine je apsolutni prostor života - Boga, a vezu čovjeka sa tim prostorom nazivamo nadsvijest.

Sva stanja čovjeka su jedna od mogućnosti uma.

Izuzetak je ljubav koja uopće nema nikakve veze s umom, jer ona direktno spaja slijepo tijelo i božanski život (preko života duše). Zato kažemo, u ljubavi nema utjecaja osjetila, misli, tijela, ili bilo čega; ljubav je istinski život duše, u smislu najčistije energije istine i svjetlosti.

Sex služi da lakše navede um na pravu stvar i doživljaj ljubavi. Dok ne zadovoljite nagon, ne možete napraviti korak dalje ka višim ili dubljim razinama spoznaje. Sex je prisutan kada pojedinac nije u stanju usmjeriti um na nešto inspirativnije i životnije, na dublji osjećaj koju nudi ljubav.

Um je samo stvoreno iskustvo i doživljaj života je samo iskustvo uma. Kada je to iskusto temeljem ljubavi, duha i svijesti (izvan osjetila, misli, emocija, želja i ega), onda je u nama prava radost.

Doživljaj života je samo jedna ljubav i beskrajna svijest.

Sve što ima dušu ima život, jedino čovjek može toga biti svjestan.

Koliko smo svjesni života, ovisi o stupnju usmjerenosti uma.

Ako nemate iskustvo ljubavi, možete ju spoznajom probuditi. Kroz spoznaju je moguće podići razinu uma do potpune svijesti i prosvjetliti. Čovjek krupno korača novim tehnologijama u istraživanju svemira, međutim sve su to još uvijek poduhvati temeljem fizičkih zakona materije.

Naš um je na početku samo doživljaj osjetila, ali ta vibracija može biti produbljena kroz misli, emocije, nesvjesni um, kroz usmjereni um, kroz ego, sve do svjesnog uma i nadsvijesti.

Percipiati duhovnu stvarnost nije moguće bez prosvjetljenja, jer morate iz jedne objektivne stvarnosti prihvatiti apsolutni život kao NIŠTA.

Čin prosvjetljenja je postignut kada izvedete um izvan apsolutne istine, prema apsolutnom životu - Bogu.

Uvažavanjem duhovnih principa stajemo na životni put, ali to nije garancija da ćemo cjelu stvar rasvjetliti do kraja.

Mentalni sadržaj čovjeka je diskutabilna stvar, ali ujedno respekt što sve možemo njime postići. U spoznaji duhovne stvarnosti, um nam nije potreban do astralnog polja i umjesto kompliciranog vođenja uma, jednostavnije je i prirodno, probuditi ljubav. Ona isključuje um u spoznaji života duše. Zbog toga je ljubav limitirana do astralnog polja (linija srca, 4-ta čakra), granice materijalnog i duhovnog, na specifičan način zaobilaženja mentalnog aspekta. Za astralno putovanje koristimo se usmjerenim umom, slobodnim duhom i probuđenom svijesti. Na toj razini ljubav više ne djeluje. Ona je značajna za vođenje uma kroz tijelo i ublažavanje nagona.

Kako se um gubi u ljubavi?

Jednostavno, ljubav je probudila duh i to je sasvim dovoljno za duhovno putovanje.

Ljubav, kao najdublje proživljavanje života duše nije moguća uz ometanje od strane osjetila, misli i nesvjesnog uma. Um je uvijek vezivanje za nešto, a ljubav je potpuno neovisna.

Ljubav nije vezana za osjetila, misli i fizički doživljaj, već je direktno usmjerena na život u smislu božanstva.

Običnim riječima nije moguće pojasniti čitatelju što svaki pojam znači u prostoru, zato se mora mnogo puta ponavljati već napisano, kako bi se um fokusirao na dublji značaj riječi. Istina je moguća samo kada je registrirana u umu, a život je moguć samo kada je spoznat u svijesti.

Već znamo da je u čovjeku sve um, ali on može biti sasvim u mraku, a može biti u polumraku, dnevnoj svjetlosti ili prosvjetljenoj istini.

Bilo kako bilo, nad umom moramo uvijek biti budni, jer nas isti taj um može veoma razočarati u smislu neposlušnosti, ili nas učiniti radosnim kada se osvijesti.

Um je jedno božansko dijete u nama sa kojim se mora raditi uvijek, uz ljubav, mirno i u rukavicama, jer zna biti osjetljiv i uplašen.


RADOST

Radost je savršenstvo čovjeka.

Promatrajući prostor ljudskog bića, pitamo se, tko se u tom postoru raduje? Da li su to osjećanja, sjećanja, misli, emocije, ljubav, inspiracija, prošlost, budućnost, ego, tijelo, život ili što drugo? Naravno, ništa od ovoga nabrojenog se ne može radovati. Ne postoji fizička niti duhovna radost. Život je duhovan, a sve ostalo su fizičke razine i tu nema mjesta za radost.

Radost pripada svjesnom entitetu.

A što je u čovjeku svjesno?

Pođimo redom. Ego kaže JA se radujem. Pitamo: tko je JA. Odgovora nema jer JA je život, još ne potvrđen u svjesnom entitetu.

Svijest je univerzalna, a dolazi u ljudsko biće preko duha i usmjerenog uma, potvrđujući život duši od božanstva.

Svjestan entitet nije moguć bez stapanja prostora ljudskog bića, s prostorom života - Boga - svijeta - postojanja. Znači, od uma putuje duh, a od istine se duh vraća obogaćen energijom najčistije svjetlosti. Od jačine te svjetlosti pojavi se svijest. Nešto slično se dogodi na fizičkoj razini bića, kada se od ljubavi osjeti blaženstvo i milost.

Znači, radost pripada potpuno osvještenom umu čovjeka.


APSOLUTNA INTELIGENCIJA

Apsolut predstavlja cjelinu i duhovnu suštinu svijeta, Bog - život - postojanje.

Najprije je to PROSTOR u kome vlada beskrajni VAKUUM.

Apsolutna inteligencija, božanska inteligencija, prirodna inteligencija, samo je najjednostavniji princip PROČIŠĆENJA PROSTORA.

Snaga vakuuma privlači sve u centar ili fokus vječne mijene. Zbog stvorene energije, otvaraju se beskrajne mogućnosti kreacija oblika i individualnih života duše, iz sjemena vrste. Širenjem valova energije, oblikuje se priroda, međutim, kada energija izgubi moć, vakuum je ponovo privlači u centar vrtnje. Tako je cjeli svijet u stalnom kretanju, širenju i skupljanju. Na Istoku su davno to nazvali YIN - YANG suprotnosti, u smislu snage odbijanja i privlačenja.

Obično smo začuđeni zbog apsolutne inteligencije, čini nam se apsolutno savršenom, jer ne promišljamo o faktoru apsolutnog pročišćenja svega stvorenog i prostora. To pročišćenje pripada EVOLUCIJI, kroz koju energija suptilno koristi svaku mogućnost oblikovanja prirode, sukladno sili yina i yanga.

Kako možemo zamisliti apsolutnu inteligenciju u prostoru?

Uzmimo za primjer vodu kao stvoreno, materijalno i relativno. Ako na dnu mora ispustimo malo zraka, mjehurići će kroz vodu pronaći put i vertikalno izaći u zrak. Znači, oni nisu inteligentni, ali ih snaga privlačenja i vakuuma čini takvim, kao da su posebno obdareni. Te mjehuriće više ne vidimo u zraku, ali oni i dalje nastavljaju putovanje i pročišćenje, kroz atmosferu i iznad nje u bezzračnom prostoru. Zbog vremena i oksidacije nastaje starenje svega stvorenog, čime je vijek objektivnog postojanja ograničen na vrijeme poluraspada. Potpuni raspad je moguć samo u slučaju kada energija kolabira iza zida istine, iza razine najčistije vibracije svjetlosti.

Voda podržava sjeme u rađanju života duše, a vatra rastapa stvoreno, pri čemu se oslobađa duh, koji ima snagu za beskrajno putovanje kroz prostor do razine apsolutnog.

Ovaj princip se odvija i u našem biću. Najprije se stvori tijelo, a onda se razvija i usmjerava um, ka stvaranju duha za pročišćenje tijela (smrt). Do smrti ne mora doći ako izgradimo duh. Sam proces poluraspada traje onoliko koliko je tijelo moćno osloboditi duh i hraniti dušu čistom energijom.

Kod biljaka se to odvija preko fotosinteze, a kod životinja preko instikta za održanjem fizičkog dijela života. U ljudskom biću je to podignuto na višu razinu preko usmjerenog uma i probuđene svijesti.

Ako ćemo se približiti apsolutnoj inteligenciji, na nekoj uzvišenijoj razini svijesti, onda se zaista moramo pročistiti. To pročišćenje uključuje oslobođeni duh iz tijela. Obzirom da imamo moć spiritualnog (duhovnog) iskustva, zašto to ne iskoristiti i učiniti sebe radosnim, jer ionako nam je stalo da fizičko tijelo dulje traje, u smislu odgađanja neizbježne smrti i oslobađanja straha od tog prirodnog čina.

Tko se odluči za jednostavno življenje mora uvažiti sve duhovne principe, raditi na usmjeravanju uma i oslobađanju duha, ispuniti sebe ljubavlju i radošću, te prema drugima zračiti toplinom svjetlosti. To je lako ostvarljivo, samo trebamo odbaciti nebitne stvari do kojih nam je sada veoma stalo. Pročišćenje je princip osvješćivanja tijela i života.

Ljudi znaju reći da je netko inteligentan, ali to se odnosi na njegov um i društveno znanje. Takva osoba nije pročišćena, već je još više zatrpana beskrajnim informacijama koje sluđuju um.

Put prema životu i apsolutnoj inteligenciji vodi preko MIRA, koji je u suštini najveće duhovno znanje. Savršeni mir, kao u meditaciji, pravo je pročišćenje. Zamislite sebe u takvom miru u hodu i svakodnevnim aktivnostima. Naravno da ćete biti primjećeni, jer ćete privlačiti sve ljude. Čist čovjek je velika snaga vakuuma, koji svakako privlači ljude.

Istine radi, ne postoji tajna, niti bilo kakva senzacija po pitanju apsolutne inteligencije. Radi se o jednostavnom vakuumu praznog prostora. Povezati se s tim vakuumom i postati dio njega, najlakše ide preko oslobođenog duha.


ŽIVOT I SVIJEST

Svijest nije osjećanje, sjećanje, emocija, misao, um, ego, duh, istina, sloboda, ljubav, želja, nada, već najširi uvid kao najdublji DOŽIVLJAJ ŽIVOTA.

Sukladno svijesti i život je samo NAJDUBLJI DOŽIVLJAJ POSTOJANJA.

Život i svijest su od jenog oca i majke, apsolutnog Boga.

Naravno karma je sadržana u svijesti.

S godinama, odrastanjem i sazrijevanjem sve dublje uviđamo da nam mnoge stvari ne daju mir, svijest i najdublje osjećanje života.

Primjer orgazam; na početku mladalačko ludilo, onda strast i na kraju uvid da je obična fizička iluzija tijela, koje ne može dati ništa više izuzev kratkotrajne strasti. Zreliji ljudi uviđaju da orgazam nije život, sve manje uživaju u njemu, a nama se čini da pojedinci time postaju impotentni. To nije točno, oni su samo svjesniji mogućnosti tijela u odnosu na život.

Ljubav čovjeku pruža najdublji doživljaj svijesti i života, međutim ona je samo na pola puta spoznaje, ali je potpuno dovoljna za radost.

Duhovni tragači kojima je stalo do apsolutne istine o životu, moraju ostaviti sve ovozemaljsko i posvetiti se onostranom. To se radi na istom mjestu i u istom tijelu gdje promiče običan život, jedino se um usmjerava na duh, a on prema istini o Bogu, jedinoj stvarnosti i postojanju.

Smisao svijesti je direktno uključenje u najdublji doživljaj života, čime duša dobiva najčistiju energiju. Tada život postaje radost i jedina inspiracija. Nije više potrebno sluđivati se nebitnim materijalizmom i iluzijom tijela.

Naravno, budite ono što jeste, sve dok ne spoznate najvišu stvarnost života. Tumarajte po raznim inspiracijama, sve dok ne shvatite da je život jedina prava inspiracija, koja je moguća SADA uz svijest.

Morate biti odlučni predati se životu i svijesti, bezuvjetno, i to će vam se odmah vratiti kroz najdublju sveprisutnost života i svijesti. To je RADOST.

Najprije dođite do iskustva svijesti i života, a onda radite što god vam je volja. No, vidjet ćete da veće čarolije od života nema.


ČOVJEK JE BOG BEZUVJETNOM PREDAJOM

I na kraju čovjek je samo iskustvo uma, onoga što je prihvatio i onoga što je odbacio.

Prihvaaćanjem svega, prihvaćena je istina, sa njom inspiracija, život, ljubav i radost.

Kako Bog pomaže?

Bog je apsolutni doživljaj života. To je najdublje moguće osjećanje i stanje bezuvjetne predaje uma (duše), kao svjesnog entiteta u odnosu na tijelo, od koga ne možemo očekivati ništa pametno, jer je samo vreća mesa i kostiju, koja ne proturiječi ničemu.

Bezuvjetnom predajom uma, osjećanja su kontrolirana, ego se ne brani, a duh izgrađen. Doživljaj tog sklada je ljubav, gdje je duša jedno sa životom. Tijelo je u drugom planu, kao sjena, možemo reći nema ga.

Razlika između novorođenčeta i prosvjetljenog bića je u iskustvu uma. Beba je božanska, jer se još nije poigrala umom, a prosvjetljeno biće je svoj um usmjerilo na Božanstvo. Time dokazujemo životni put čovjeka, kao kotač života, duše - uma - duha - istine i svijesti.

Običan čovjek radi svašta i nema mir, jer želi posjedovati sve i time samo inficira um.

Božansko biće ima uvid, mir, ljubav i radi samo ono životu potrebno, u granicama mogućnosti bića i njegovih stvarnih potreba. Uvijek prihvaća sve stvoreno i time čisti um, dajući mu snagu duha.

Živjeti u Bogu znači biti Bog - apsolutan život, u dijelu bića u kome je to moguće, jer smo navikli na cjepanju duše. Samo kroz usmjereni um možemo dušu učiniti cjelovitom i jedino tada se ona veže na život.

Kada je čovjek Bog?

U biću postoji tijelo, duša, ali i duhovni aspekt. Tijelo neka ostane tijelo, po strani. Spiritualne moći daju mogućnost prevođenja duše (od osjećanja, preko misli, uma, ega i duha) u apsolutan život, uranjanjem duše u najdublji prostor bića, u svakoj stanici tijela. Uz dopuštenje uma to je moguće, jer svaka stanica tijela posjeduje božanski kod u smislu vakuuma koji privlači dušu, inače do spajanja ne bi došlo.

Posljedica takvog ponašanja čovjeka i usmjerenog uma jest najširi uvid, u smislu stapanja s prostorom Boga - apsolutnom svijesti.

Tako spoznajemo, Bog - život je u čovjeku samo iskustvo uma kroz apsolutnu svijest.

U prostoru svijeta sve je Bog - jedan život, ali nisu sve individualizirane duše spremne na bezuvjetnu predaju Bogu. U materijalnoj prirodi čovjek je ispred svega stvorenog, jer se grčevito bori produžiti život vijek tijelu i time koči evoluciju.

U kozmosu je sve suprotno o onoga što objektivno jest. Vjerujemo da smo evolutivno naj napredniji od ostatka prirode, ali to ima potpuno suprotno značenje. Izgrađenim umom, do razine apsolutne svijesti, čovjek ne želi predati fizičko tijelo, zbog fikcije uma u egu, u smislu da je tijelo život.

U prirodi se sve predaje bezuvjetno, stvori se u Bogu i predaje se Bogu. A čovjek, stvoren od Boga, ne želi biti žrtva predajom fizičkog tijela. Time dokazuje da uopće nije svjestan ponašanjem uma. Zato pati, nema ljubav, milost i radost, jer je sam kaznio sebe, za grijeh prema Bogu - životu.

Čovjek je uvijek griješno biće i bježi od istine života, kako ne bi priznao grijeh. Nikada čovjek nije glup, ali je naviknut umom da u svemu nalazi korist.

Jedino u Bogu ne vidi NIŠTA. Bog je čovjeku podario ljubav, radost i svijest, i jedino u tome treba biti žrtva. Ali, sve bi bilo u redu da nije pokvarenog uma.



SRCE

Zašto je srce tako važno u ljubavi i životu?

Preko ritma srca osjećamo doživljaj života.

Kada je srce potpuno mirno, otkucaji su jasni ali rijetki, jer mir vlada. U toj alkemiji doživljaj je radost od života, kao najveće blaženstvo, i ako potraje, prelazi u opću milost.

Tijelo funkcionira preko metabolizma i fluida krvi i limfe. Krv hrani stanice, a limfa daje imunitet. Kada je krv optimalna, limfa je veoma moćna zaštititi stanice. Limfa prirodno štiti tijelo od svega, samo ako je ono usklađeno sa svojim mogućnostima i stvarnim potrebama.

Ljubav i najdublja osjećanja života daju najčistiju krv i limfu, a to je ujedno i čista vibracija energije duše. Ta usklađenost daje čovjeku osjećaj uvida. Senzacija ne postoji, sve je kemija i alkemija, tijelo i um.

Kada je krv kisela i limfa je slaba, a čovjek se osjeća zbunjeno pred životom.

Nemojte misliti da je svijest neka tajna i kozmička dimenzija; radi se o najdubljem skladu duše i tijela. Zato tijelu moramo dati priliku da se samo izbor sa svojim mogućnostima organa i njihovih funkcija, metaboliziranjem duše i mirom srca.

Drugim riječima, tijelo moramo čistiti od prljavština i održavati ga vitkim.

Mentalni sadržaj usmjeriti duboko prema stanicama tijela gdje je istina, život, ljubav i radost.

Kada čovjek umre, prostor tijela se počisti o razine apsolutnog života, koji ostaje vječan. Samo je nestala patnja, strah i iluzija ega. Zato čovjek mora prosvjetliti da bi spoznao istinu života prije umiranja. Što ranije to postigne, manje će patiti i biti u strahu ega.

Zažmurite i osjetit ćete kako tijela nema više. Osjećate svijest, kao način odmaranja i otklanjanja napetosti. Osjećanje svijesti morate imati sa otvorenim očima i prisutnim tijelom.

To ćete postići ako um usmjerite na život, na onaj detalj žmurenja kada tijela nije bilo. Tako um stvara iskustvo i lakše ulazi u istinu života.

Naravno, ovo je samo kratak opis vođenja uma, a meditativna praksa je dug proces.

U svakom slučaju nije nam jasan vibracijski plan energije, jer je daleko suptilniji od bilo kog promatranja kroz povećalo, upravo je taj plan najdublje osjećanje, a mi smo navikli um samo na površinski doživljaj od ossjetila, u kome istina nije vidljiva. To nas zbunjuje i lako činimo pogreške.

Temeljem željeza u hemoglobinu krvi, orijentiramo se u prostoru, zbog magnetizma i sjevernog pola. Kod biljaka je u pitanju klorofil i zato nam vegetacija najviše pogoduje u prehrani, jer se klorofil savršeno uklapa u hemoglobin. Kada jedemo namirnice životinjskog porijekla, u trenutku konzumiranja, njihova krv je mrtva, a to nam samo pravi smeće u tijelu.

Čovjek je uvijek ono što usvaja, prihvaća i dopušta da se dogodi.



SVJESNA EVOLUCIJA

Bez svijesti čovjek je primitivan s izraženim nagonom.

Usmjereni um daje čovjeku potrebnu razinu svijesti, što ga čini razumnim bićem, ograničenim na materijalizam, logiku, moralna načela, društveni život, itd.

Takav čovjek je uvijek u raskoraku s vremenom, uvijek negdje žuri, u stresu je, pun želja, nade, voli strastveno, ali mu mir i ljubav nisu jače strane života. Kada bi mogao, prigrabio bi cjeli svijet - života radi.

I evo nam duhovnjaka, mirnog, jasnog, kao da je cjeli svijet njegov, milostiv, radostan.

Ljudska vrsta je na nekoj evolutivnoj razini i to je dug proces, međutim pojedinci kao slobodni entiteti duše imaju svoj put evoluiranja.

O tom putu je mnogo toga napisano, ali malo provedeno kroz praksu i doživljaj.

Život je bio velika tajna. I danas se mnogi pitaju da li postoji Bog, ali sve ima svoj tok i istina o životu je blizu. Čeka se da pojedinac prihvati samospoznaju kao dobitak, a onda će sve lako uraditi, jer se sa umom sve može postići, samo ako ga netko vodi.

U čovjeku ništa nije spoznato dok se ne pokaže kroz iskustvo uma.

Danas umovi mogu uraditi svašta; letjeti svemirom, baviti se najmodernijim tehnologijama, bioinžinjeringom, ali isti ti umovi još uvijek nisu usmjereni na višu duhovnu stvarnost, a upravo je u njoj život. Kada to postane trend, imat ćemo natječaj prosvjetljenih u jednom danu.

Ljudi vole svašta, ali u tom voljenju nema istine života. Njima je važna forma, a sadržaj, u smislu energije, ne vide.

Kroz povijest su vođeni ratovi radi prisvajanja teritorija i prirodnih resursa, rudnika, plodnih polja, naftnih nalazišta.

Danas je na red rat tehnologija za stvaranje umjetnina koje se teško raspadaju, vjerujući da će time poboljšati kvalitetu života i produžiti ga.

A život je božanski, daje se svima u izobilju, ali do njega jedino možemo doći duhom. Iako je u nama, ne vidimo ga jer ga želimo prisvojiti, a on se neda jer je apsolutan, jedan za sve stvoreno, istinito i kozmički pravedno.

Možda se nama samo čini senzacija života, u biti sve je samo stvar prostora i vremena. Kada sebe dovedete u stanje mira, vrijeme ne postoji. Koliko je mir narušen, toliko se vrijeme ubrzava. Vrijeme je izmišljeno, trčimo za njim, a ono uvijek za toliko izmiče.

Gdje je kraj vremenu?

Nema ga, izmišljeno je, kao i strah, jer nitko ne želi biti miran, ljudi vole akciju i vidljiva dešavanja. Drugih iskustava nemaju.

Prostor je uvijek isti, stvaran, vječan, u svemu Bog i život.

Ljudi su samo budni nad životom kada osjećaju ljubav. Ne možemo računati na one bez ljubavi, jer njima ništa nije jasno. Kada nema ljubavi, veza muškarca i žene samo je prolazna stvar.

Apsolutni život je u postoru u kome postojimo, ali i u prostoru tijela.

Navikli smo održavati tijelo iz vanjskih izvora, a nismo dovoljno svjesni da je isti taj život u svakoj stanici tijela. Međutim, to je toliko suptilno, u svemu kao vibracija energije svjetlosti. U suštini naši kodovi DNK su fizička realnost, a zamislite što znači Bog - život kao apsolutni vakuum, u kome nema ni materije, ni metafizike.

Doživljaj života prirodno je moguć najdubljim osjećanjima, kroz bezuvjetnu ljubav. To je ujedno svijest o istini života, koja nas čini mirnim, radosnim i milostivim.

To znači da je život jedino sadržan u našoj svijesti i nigdje više.

Teško je ljudima čija je moć uvida i prosuđivanja stvarnosti na nižoj razini. Oni su ovisni od mnogih stvari, tražeći u njima inspiraciju života, a svijest je direktna i stvarna inspiracija.

Kako stati na put ljubavi, duha, istine, svijesti i života?

Lako.

Bezuvjetnom predajom i prihvaćanjem svega stvorenog zakoračili ste u mir. To je za početak dovoljno za ostvarenje sjedinjenja sa životom, upravo kroz najdublja osjećanja, tamo gdje je najjači vakuum tijela, u svim stanicama.

Doživljaj suptilnih stanica je moguć kroz formu pročišćenja tijela i prosvjetljenja istog, kada svaka stanica sija kao zvjezda na nebu i onda je stvarno vidimo.

Taj put vodi od osjetila, preko misli, uma, duha i istine života. Iznad svega biće mora biti mirno i ispunjeno ljubavlju. Jedino je tako moguće astralno putovati, na višim frekfencijama energije duha.

Za potpun doživljaj života i radosti, običnim ljudima je dovoljna ljubav. To je razina linije srca, granice između fizičkog i duhovnog aspekta.

Za utvrđivanje apsolutne istine potrebno je usmjeriti um u formi duha, koji može doći do istine.

Svi možemo prosvjetliti kroz spoznaju sebe. Za očekivati je da će neke nove generacije ljudi s lakoćom prosvjetliti, jer evolucija ide tim putem.

Najprije smo bili slični majmunu, a onda se gradila svijest i jednog dana će svi prosvjetliti. To će biti obična stvar, ali potpuno nova svjesna evolucija čovjeka. Neće biti potrebno sluđivati se nesvjesnim umom, slijepim osjetilima, osjećanjima, emocijama, željama i traženju inspiracije u svemu. Sve će biti direktno, svjesno, istinito i božanski životno.

Forma tijela ljudskog bića će svakako dobiti drugi oblik. Valjda će samo biti glava, a trup, ruke i noge će biti kao gliste, potpuno nebitni.

Suština je da prostor tijela, čim više bude utkan i sjedinjen s prostorom života, kao da je tijelo providno ili ne postoji.

Na taj način nema više uživanja, želja, sexa, novaca, jer će ljudi biti izravno uključeni na punu svijest , pranu i čaroliju života.

Hrana i disanje neće biti potrebni, tako da će moći putovati do udaljenih planeta, jer Zemlja će sigurno nestati.

Nije slučajno zašto se toliko milijardi dolara izdvaja za kozmička istraživanja.

Međutim, ona zaista nisu potrebna, jer nema većeg znanja od spoznaje mogućnosti uma. Um je sve, samo ga treba usmjeriti i možete bezbrižno putovati na Mars, bez hrane, vode, zraka, bez ičega jer takav duh direktno koristi apsolutnu svijest i apsolutni život.

U zagrobnom životu takva su putovanja normalna pojava, ali je pitanje kako to uraditi sada, u objektivnoj stvarnosti.

Nova civilizacija na pranu, vjerojatno će početi napuštati Zemlju i tamo gdje dođu, pokušat će ostati na toj razini, ali evolucija ide dalje, sve dok život duše ne učini apsolutni životom - Bogom, a onda sve ide od početka, kao kod Velikog Praska.



NARUČILI STE BUĐENJE

Trideset godina se koprcam po stvarnosti života, od iluzije do Boga, tragajući za istinom što je stvarnost života, iluzija ili Bog i sve više uviđam kako duhovnost nije dobro objašnjena, jer početnik tragač ne može stvoriti jasnu sliku o jednostavnosti življenja, koju mora razumijeti dijete, da bi i njega usmjerili na put samospoznaje.

Krenimo redom...

Kada ujutru ustanemo uviđamo da smo slobodno hodajuće fizičko tijelo od krvi i mesa, kosti, osjećanja, emocija, želja, sjećanja, kao prepuna vreća u kojoj nema nikakvog reda, izbačena u apsolutni prostor Boga i čeka da joj on riješi sve probleme jer je svemoguć. Osjećamo i toplinu tijela kao znak da u nama postoji energija, koja je univerzalna i muška i ženska, a mi je doživljavamo u spolu kako smo rođeni.

Još ništa nismo shvatili o životu a već smo podvojeni u duši. Uvijek nam fali druga polovica i nećemo se smiriti dok je ne pronađemo izvan sebe.

Kako može život biti cjelina, kada smo sami podijeljeni? Zbog podvojenosti, život u nama nije moguć, u smislu ljubavi i radosti. Ako nismo u stanju imati doživljaj cjeline bića, onda moramo početi tražiti zakrpu u drugoj polovici koja nam nedostaje. Znači moramo pronaći partnera. To smo uradili i da vidimo što će dalje biti. Moramo se s partnerom spojiti do razine gdje možemo osjetiti vlastitu cjelovitost.

Ne možemo povjerovati da je tako moćna životna sila u nama (duša), kao velika rijeka, blokirana branom čitavog tijela. Ta brana je EGO, koja ne dozvoljava umu spoznaju istine života. Ego se skupio u središtu tijela (kod žene u jajnicima, a kod muškarca u testisima) i čuvaju ga zmije. Na Istoku to nazivaju Kundalini rezervoarom životne sile.

Podvojenost duše nije jednostavno shvatiti, jer se dijeli na osjećanja, sjećanja, emocije, želje, misli, um, ego i tek u duhu postaje sabrana.

Žena poziva muškarca da uđe u nju, približi se zmijama i pokuša ih osloboditi. Naravno strah je i za njega veliki i mora doći do orgazma, kada muškarac gubi strah i usudi se dodirnuti zmije. Poslije toga energija je oslobođena, um više nije nemiran, a u cjelom biću je posebno osjećanje koje nazivamo ljubav. Uz ljubav muškarac i žena nemaju više straha puštati zmije energije po tijelu i time je njihov um usmjeren prema dubljoj stvarnosti života. Od tog trenutka um je pročišćen i prevodi se u duh, gdje dobija jaču snagu za prodiranje kroz gusto tijelo.

Na putu spoznaje um je imao prepreku u egu, a duh nailazi na još veću prepreku, na zid istine, gdje je nevjerojatno jaka svjetlost koja sve pretvara u pepeo. Da bi duh prošao kroz istinu mora se osloboditi fizičkog tijela, ali to je prava smrt, bolna i traumatična. Duh se ne usudi proći takvo iskušenje. Umjesto toga ulazi u duboku ekstazu (kozmički orgazam), gdje se potpuno oslobađa straha od smrti. Ulaskom u apsolutni život, ni duh više ne postoji, jer postaje JEDNO s Bogom, vječnim postojanjem. Na razini fizičkog tijela život - Bog je u svakoj stanici i susret duha sa njima daje cjelinu najdubljeg doživljaja života koju nazivamo SVIJEST.

Povratak u objektivnu stvarnost je jednostavan, jer se sve odvija u fizičkom tijelu, preko mentalnog procesa uma.


UM ZAVODI DUŠU

Sve prljavštine čovjeka, kako fizičkog tijela, tako mentalne infekcije, dolaze od UMA, ali um je u biti duša, čista energija.

Pogledajmo kako um koristi dušu.

Duša je božanska, kao individualizirani život jedinog života Boga. Poznajemo je samo kroz ljubav, milost, radost, kao svjetlu istinu života čovjeka. Obzirom da je duša samo najčistija vibracija energije, njome se netko može jako zabaviti. U nama je to um, koji jedini vodi dušu. U ovisnosti od usmjerenosti njegove pažnje, duša će biti u funkciji božanstva, ali i grijeha prema Bogu.

Sve je um.

Kod običnog čovjeka um je na nižoj razini svijesti, gdje dominira carstvo osjetila, pretjeranih misli, proživljavanje sjećanja, jake emocije, navala nagona i strasti, preplašeni ego koji se brani, a nema duha, nema inspiracije, nema ljubavi, nema istine, nema života ni svijesti.

Uz malo mira, malo ljudske pažnje, zahvalnosti prema Bogu i odgovornosti prema svim dušama svijeta, um se usmjerava prema životu. Tada površinska osjećanja ostaju po strani, a um putuje, preko duha, duboko u mračno tijelo, do svake stanice, u kojima su pohranjeni kodovi Boga.

Naravno, našim umom svakako upravlja netko. Tko upravlja umom? Umom upravlja đavo u smislu pohlepe, želje za posjedovanjem, ružnih misli, nesvjesnim tapkanjem u egu. Sve se to dešava jer um mora biti za nešto vezan. Um je u biti božansko dijete, ali još nesvjesno i mora proći sva iskustva do prosvjetljenja i apsolutne svijesti. Obzirom da je um u fizičkom tijelu, na putu prosvjetljenja mora nositi i to tijelo. Um kao slobodni entitet može bez tijela, ali je on ovisan o njemu. Jednostavno su mu takva iskustva.

Sve dok je um vezan za osjetila i ego biti će o njima ovisan. Duša će za to vrijeme biti pokidana. Na jednoj strani joj treba puno čiste energije, a na drugoj strani um koristi svu energiju u biću. Tako dolazimo u stanje kada je biće isključeno iz života, iz priliva čiste energije, kada je duša potpuno podijeljena od istine.

Kako početi usmjeravati pažnju uma?

Kao prvo, um je jak nagon i najjača aktivnost. Tamo gdje je fokus uma, mjesto je blokirano, pod nagonom, temperaturom i bolesno. U vezi sa tim razmislite gdje su u vama ta mjesta, je li to regija spolovila, trbuh ili glava? Gdje se nalazi vaš um, u osjećanjima, proživljavanju inspiracije kroz sjećanja, u budućnosti želja i nadanja?

Gdje god da je um, njemu je mjesto u duhu, a duh ima samo jedan put, vratiti se istini života i Bogu. Duh je kao mjehurić zraka na dnu mora, kada ga oslobodimo sigurno će izroniti na površinu. Duh se ne može izgubiti, kao što se um gubi u glupostima, jer je samo nezrelo dijete.

Prosvjetljeno biće nema nekontrolirana osjećanja, nemirni um, ni ego, ali zato posjeduje izgrađeni duh, ljubav, radost, milost , svijest i život. U suštini to biće mora imati sve, ali je budno nad umom uvijek, kao majka nad bebom.

Ne možemo reći nemam um ni ego, jer su oni sastavni dio cjeline bića, ali postoji način kako ih držati pod kontrolom više duhovne svijesti.

U duhovnoj stvarnosti ne morate baš ništa, ne morate disati, osjećati, misliti, raditi, ne morate ništa, ali se morate bezuvjetno predati čaroliji života. Tom predajom, u paketu predajete sve prljavštine vašeg bića. I ako pitate kako Bog pomaže, eto vam odgovora, tako što vas oslobađa svakog posjedovanja i od vas čini samo jednu apsolutnu svijest, koju svakako ne možete posjedovati.

Znači, uz spirit, možemo biti apsolutna svijest i Bog. Samim tim naše ponašanje će biti u duhu milosti, ljubavi i radosti. Valjda je sve jasno, ali morate biti spremni najprije predati um, jer je on vaša prljavština. Odvojiti se od uma ravno je odvajanju od duše, odvajanju od djeteta i odvajanju od života. Eto vam prilike da i vi jednom budete žrtva, kao što je sve stvoreno žrtva kreacije.

Morate biti odlučni, ili ćete patiti zbog nestašnog uma, ili ćete se predati božanskoj čaroliji života. Ne možete biti podvojeni, kako se kaže na dva stolca, jer od podvojenosti duše morate biti bolesni.


GRIJEH NE DAJE DOŽIVLJAJ ŽIVOTA

Da bi čovjek uopće mogao spoznati život, potrebno je stvoriti najdublji doživljaj duboko u sebi. Najprije moramo naučiti biti mir. Ništa ne može biti život ako nije dovedeno u ravan života. Ta ravan je apsolutan prostor Boga, kao jedan univerzalni život, za sve stvoreno na svijetu, preko svjetlosti istine o postojanju. Bog - život je duhovna stvarnost, iznad opsega materije i energije, onostrano, nirvana i vječni mir, kao najviša čarolija koju je moguće doživjeti jedino putem duha. Duhovni bljesak svjetlosti od istine, daje mogućnost potpunog uvida nalik apsolutnoj svijesti ili sjedinjenja s Bogom.

Naše biće je fizičko kroz tijelo i mentalno kroz misli i um. Sve počinje kroz osjetila i osjećanja, a završava u mislima i umu. Na toj razini mentalnog uvida, nije moguća apsolutna istina o životu i zato su ljudi veoma umni, ali svojim ponašanjem ne spadaju u duhovna bića. Mnogo je nobelovaca i ljudi s razvijenim umom i razumom, ali nema duhovnih bića.

Postati jedno s Bogom, nije stvar logike, diplome, bogatstva ili položaja u društvu, mora se toga biti svjestan, temeljem duha.

Sve što se manifestira u fizičkom tijelu i mentalnom sadržaju nije duhovne prirode. Kroz duhovnu proceduru, sve mora nestati da bi na kraju dobili svijest. Osjećanje mora ostati samo osjećanje; misao mora završiti samo kao misao, a um mora biti nevezan za ništa i tek tada je duši omogućeno da u miru i prisebnosti pažnje uma, pusti duh na putovanje ka istini i Apsolutu. Ovo izgleda nemoguće, traži dugu praksu navikavanja uma, ali se na kraju sve dešava brzinom svjetlosti. Kada stvorimo jasnoću pogleda na svijet, onda imamo duhovni mir.

Temeljem jednostavnosti Boga i život je u svemu jenostavan, da bi ga mogla doživljavati i nezrela djeca. Kroz običan mir i dah (najbolji duhovni učitelj), doživljaj života vas uvlači sve dublje u čaroliju. Apsolut kao beskrajni vakuum privači sve ono što je na putu duhovnog pročišćenja. To je princip evolucije. Običnim mirom i praćenjem svog daha, stajete na put čarolije života i svaki sljedeći korak će biti osvjetljen kroz novo iskustvo uma. Ne trebate ništa raditi, jer ni ne možete biti kreativan čovjek ako vam život nije jasan. Sve što budete radili izvan istine života biti će pogrešno. Zato ne pokušavajte ništa raditi dok ne stvorite jasnoću doživljaja života.

Od djece ništa ne tražimo, jer znamo da nisu sazrijela za doživljaj života. I u nama je božansko dijete (um).

U ovom trenutku svi smo zatečeni pažnjom uma koji je SADA vezan za nešto. Obično su to dominantne slike u mislima, jer se od njih formira um, u kojima je najviše želja i problema koji nedaju mislima mir. Osjećanja su odradila svoje, ali su misli poludjele od opaženog. Um se ne može smiriti dok same misli ne stanu. Duša uvijek prati um, energija odlazi na nebitne stvari, a vi ne osjećate život.

Kako napraviti red i vratiti se životu?

Ostavimo posljedice po strani i vratimo se na početak, na uzrok. Mir možemo stvoriti ako sve vratimo na početak, ako um usmjerimo na misli, a misli vratimo na osjećanja. Onda ulazimo u novu proceduru opažanja, nećemo žuriti kao prošli put, sve će biti malo jasnije i tako ćemo povratiti mir. Emocija će nestati, misli će biti koncentrirane na jednu stvar, a um će ostati miran. Tek tada duša može skupiti energiju za slanje duha na putovanje. Jer duh mora doći pročišćen do istine, da bi u povratku vratio duši novi val čiste energije svjetlosti.

U duhovnoj stvarnosti je sve milostivo, bar tako doživljavamo tu stvarnost. Kada nema sunca, kada su oblaci, magla, noć, energija uvijek zrači vibracijom svjetlosti. To znači, preko običnog mira u sebi, duhovno možemo imati trajnu toplinu i svjetlost, koja nije ništa drugo već apsolutna svijest. Naravno, to je savršenstvo, ali ipak možemo biti na tom putu, sukladno našim mogućnostima i stvarnim potrebama.

Pročišćenje tijela preko hrane i pročišćenje uma preko meditacije, daje sklad duše i tijela, mir i snažan duh za ljubav i radost od života.

Nakon osvješćivanja fizičkog i mentalnog bića, kroz sve duboke oklope i tijela (ima ih sedam), možemo odabrati nešto čime ćemo izraziti kreativnost.

Čovjek ne treba biti udaljen od sebe, od života. Ako je moguće sjediniti tijelo, um i duh u jedan dubok doživljaj života, zašto to ne napravimo SADA.

Nećete vjerovati zašto to nismo u stanju napraviti. Nitko nije glup da bi shvatio život, ali se ipak stidimo zbog grijeha koji nas prati od najranijeg djetinjstva. Sve smo radili pogrešno, vezali um za nebitne stvari i naravno da je teško obrisati iskustvo, obrisati karmu i vratiti se na početak božanskog života. Nekako smo se prepustili sudbini, koja ne postoji, čekajući da sve ovo prođe kao u snu, da bi se ponovo rodili, spremniji da ne napravimo grijeh. Ovoga puta govorimo o grijehu tijela (sexu, pretjerivanju u strastvima), odvojeno od društvenog grijeha (kriminala itd.).

Što je grijeh?

Svaki put kada ne dopuštite dublji doživljaj života, nego ste um zadržali na površinsko zadovoljenje strasti ili želja, ušli ste u grijeh. Problem grijeha postaje veći kada lažnu inspiraciju života nalazite u proživljavanju strastvenih sjećanja.

Sjetite se svoje mladosti i što ste sve napravili, a to je i dalje velika tajna u vama. To vašem umu neda mira. Vi vjerujete da vam nitko na ovom svijetu to ne može oprostiti. Varate se, oprost grijeha će usljediti u trenutku kada dodirnete istinu života, kada se duboko smrznete u srcu, kada osjetite ljubav i milost. Sve dalje ide samo, bez vas. Važno je povesti um izvan grijeha u čaroliju ljubavi. To još nije duhovna starnost, ali ste na tom putu.

Ne postoji Isus, Gospodin, crkva, religija ili bilo što drugo što vas može osloboditi grijeha. To jedino možete napraviti sami u vlastitoj religioznosti, zahvalnosti i milosti prema Božanstvu.

Mnogi doživljavaju ljubav na razne načine ili uopće nemaju to iskustvo, a ljubav je uvijek jedinstvena, neovisna, uvijek na isti način manifestirana kod svih; kao zahvalnost i milost prema životu.

Elem sex, ne znate u čemu je grijeh, ali ga duboko osjećate.

Savršenstvo ljudskog bića je u moći stvaranja sjemena za produžetak vrste. Pa to je sasvim prirodna stvar. Ali vi to sjeme svakodnevno prosipate i u tome je grijeh. Kada se sex potencijal usmjeri na život, onda duboko osjetite život. U slučaju bacanja sjemena, ostajete veoma ponizni, kao da ste izgubili dio sebe i brzo s povlačite u spavanje. Žene su ljute na svoje partnere, ne znajući da je njima nejasna stvar orgazam i izbacivanja sjemena. Ali istu star doživljava i žena, samo njeno sjeme ostaje duboko u spolnom organu, čekajući sjeme muškarca za zajedničko putovanje u novi život.

Sex radi rađanja djeteta je uzvišeni čin, ali orgazam zbog strasti je neznanje, slijepost uma i ne daje najdublji doživljaj života. Najbolje je imati sex s ciljem probuđenja ljubavi i on u suštini treba služiti toj svrsi. Međutim, ljudi sve rade kako ne treba, jer se prevare u kratkotrajnoj strasti.

Orgazam su te kundalini zmije. Malo njih su spremni žrtvovati sebe u smislu „ugriza“ u srcu, ne znajući da taj serum daje imunitet, ali otrov daje osjećaj transa koji nazivamo iskustvo ljubavi. To je ono zbog čega svi imaju orgazam, a nemaju ljubav. Jednostavno se plaše umrijeti za ljubav. Kada se um navikne na ljubav, čovjek postaje milostiv, uvijek se predaje životu, sve prihvaća s odobravanjem i nije mu problem žrtvovati tijelo za milost. Sve je to igra uma, a ne stvaran gubitak tijela.

Duhovna bića najdublje osjećaju život, vlastito tijelo, um i potencijal duše. U vezi s tim, sjeme i orgazam doživljavaju kao ljubav i svijest. Kroz celibat, vegetarijanstvo i makrobiotiku, njeguju duh, od sjemena stvaraju relikvije, jer su duboko religiozna bića, puna ljubavi, milosti i svijesti.

Na duhovnom putu postoji još jedno umiranje, ali ono pravo, kada duh napušta tijelo, prolazi kroz tjeme glave, prolazi zid istine o životu i uranja u Apsolut. Svi moramo doći u to iskustvo prilikom fizičke smrti tijela.

Duhovno, preko prosvjetljenja to možemo napraviti i sada, i ostati popuno svjesni živjeti koliko poželimo. Svi bi htjeli život, ali nitko nije spreman biti žrtva ljubavi.

Hrana? I ona postaje grijeh ako s njom blokiramo metaboliziranje duše. Osloboditi se tog grijeha jednostavno možemo pravilnom prehranom, fizičkim pročišćenjem tijela. Tu se opet javljaju strasti i navike uma na uživanja u hrani, i malo je njih spremno osloboditi se tih navika.


KAKO SE PREDATI BOGU

Svjedoci ste koliko se danas priča i piše o Bogu, duhu, miru, ljubavi, istini, svijesti, duši. Obično ljudi govore o onome što nemaju, jer je u njihovoj prirodi posjedovanje svega.

Kako ćete posjedovati Boga?

Hahaha, lako.....

Jednostavno se bezuvjetno predajte istini, koja će vam otkriti da je Bog jedini život i da je upravo u vašem biću, da ispunjava svaku stanicu vašeg tijela.

Ova predaja ne može biti pogrešna, niti gubitak, jer vi ne želite biti gubitnik, jer ćete istog trenutka, u bezuvjetnoj predaji osjetiti što znači istinski život, koji vam svakako nedostaje.

Zaista ne bih širio priču o pohlepi i nezrelom umu, radije bih vas učinio odlučnim da napravite prvi korak na putu buđenja svijesti.

Nemojte biti iznad Boga, niti postavljati pitanja, jer to rade samo djeca. Ovoga puta budite zahvalni, pažljivi, ljubazni, odgovorni i probudite djelić duha koji će vas sigurno povesti pravim putem do Boga. Ništa se tu neće dogoditi, jer vi ste i sada u Bogu, samo ćete kroz duhovno putovanje (kroz najdublja osjećanja), osjetiti istinu života, kao najveću čaroliju koju lako možete zamisliti. Sve vaše želje će se rastopiti u njoj; i vi ćte se predati toj milosti. Mnogo vam je stalo do tijela, ali u čaroliji Boga nećete više obraćati pažnju na njega, jer božanska igra je najčistija na svijetu, pravedna, u kojoj učestvuju sve duše, u ljubavi, gdje ne postoji grijeh i ništa ne postoji izuzev vječnog mira, tišine i života.

Ako psujete Boga, znam da vam je do njega mnogo stalo i to vam nije grijeh. Za Boga niste u grijehu ako radite ono čega niste svjesni, međutim, svjesni ste svojih postupaka, osjećanja, odnosa prema drugima, svjesni ste želja i patnje. Ne možete nikako reći da niste svjesni. Grijeh možete počiniti samo u dijelu u kome imate svijest.

Preispitajte se i zašto ste stalno griješni prema tijelu, prema drugima, zašto dijelite ljude na dobre i loše, zašto dijelite biljke, životinje, nešto vam je po volji a nešto mrzite. To je grijeh jer je u svemu duša, ona ista kao u vama.

Ako se predate duhu, shvatiću da niste pohlepni, da u vama postoji nešto ljubavno, milostivo i čovječno.

Ako se budete oglušili ove priče, shvatiću da je vaš um jako inficiran, da vam je duša rastrgana, da nemate mir, da vam ništa nije jasno, da jednostavno ne znate što radite, da niste dijete ljubavi, da ne prepoznajete istinu, ali ste još uvijek živi, pa kako bude. Za vas je život sreća i sudbina.

Možda i niste znali, sve izvire iz vašeg uma, od onoga gdje su vam misli sada, što ste u stanju prihvatiti. Negirajući istinu, negirate i vlastiti život, ali na to nemate pravo, jer život nikada nije vaše vlasništvo, sve je u ovom prostoru Bog i ne trudite se biti veći od Boga.


NAVIKE UMA

Primitivizam ljudske vrste daleko je iza nas što se evolucije tiče, jer imamo prosvjetljenih bića. Međutim pojedinac i dalje drži do primitivizma osjetila i osjećanja, želja i strasti, čineći grijeh i ne uvažavajući duhovna načela kroz istinu, ljubav i svijest. Naš um ne služi namjeni, već ga vežemo za ego, strah, tugu i patnju. Nemamo doživljaj istine, ljubavi, radosti, života, svijesti i slobode. Čovjek uvijek ima potrebu misliti, čime se odvaja od života, jer život je mir.

Čovjek najprije može proširiti znanje, a onda to pretočiti u doživljaj i iskustvo. Tako je promjena navike uma moguća.

Sve se svodi na mir bez bilo kakvih dodataka iz vana, od hrane, novca, sexa, bilo čega drugog. Nikakva ovisnost nije potrebna, jer je čista energija savršena za život. U istini i ljubavi izravno smo uključeni u čistu vibraciju i život.

Svatko od nas je samo božansko dijete. U tom djetetu je sve božansko, jer još nema navike na tijelo. Njemu je jedino stalo do božanske igre, samo za nju zna, a to je taj mir i dječji san koji traje cjeli dan. Svi znamo što je djetetu potrebno. Najprije ljubav, jer ju ne može probuditi u sebi, nema to iskustvo, zato mu majka i roditelji moraju pokazati što ljubav jest. Onda malo hrane koju ne bira sve dok ga vi ne naučite. Dijete u svemu samo vidi istinu. Njega se ništa drugo ne tiče. Stvarne mogućnosti i potrebe djeteta su fizički veoma male, ali je ono istinski božansko i najčistije. Čistoća se ne mjeri kvalitetom i kvantitetom, već duhovno, preko svjetlosti i čiste vibracije duše.

Da li je dijete pametnije od čovjeka? To sigurno nije, ali je duhom čistije i veoma blizu Božanstvu.

Duša kao energetski tok i životna sila, najprije se blokira od osjetila, misli i uma. Fokusiranjem misli na jednu točku, vibriranje duše počinje. Preko govora i sadržaja izgovorenih riječi pokrećemo vibriranje duše. Tako su nastale mantre i učenja OM. Sama tehnika mantre je također aktivnost uma. No, fokusiranje misaonog toka na najsuptilniju točkicu moguće je u dubokom spavanju, kada postižemo duboki mir.

Znanost se muči dokazati da su misli materijalne. Nema se tu što dokazivati, jer materija i nematerija su vidovi energije do istine svjetlosti. Iza tog opsega, u prostoru je apsolutno stanje. Jedino duh u biću pripada najčistijoj vibraciji energije koja je moćna probiti zid istine i kolabirati u apsolutnom. Refleksijom duha budi se svijest.

Život je samo prostor bez vremena i zato je vječan. Prostor bića mora biti uronjen i sjedinjen s prostorom života.

Misli su posredovanje, zid i podvojenost bića od cjeline života.

Djeca ne misle, zato su božanska. Ona ne zamišljaju život, već su izravno iključena u njega. Dijete u igri nikada ne strepi za tijelo, jer tijelo ne doživljava izvan života.

Spavamo samo zato da bi zaustavili buku od misli i time deblokirali dušu i protok valova energije. Spavanje je nesvjesna meditacija.

Djeca odrastaju u miru i spavanju, ne misleći ništa.

Čovjek nije rođen da bi samo spavao, ali zato ima moći spavati u budnom stanju.

Meditacija je svjesno spavanje.



BOG JE ISTINA ŽIVOTA KROZ NAJDUBLJI DOŽIVLJAJ SVIJESTI

Individualna je stvar doživljaj Boga.

Za običnog smrtnika Bog je najprije tajna, onda veliko NIŠTA, nekakva vječnost u tami, koje se on jednostavno boji.

Za prosvjetljeno biće Bog je suština postojanja.

Zasigurno postoji život i kada spoznamo istinu, probudi se svijest koja je preslika Boga.

Značaj Boga je u Apsolutu, etalonu za pročišćenje svega stvorenog.

Energija je beskraj mogućnosti, promjena, odnosa i vibracija, a red dolazi od vakuuma koji vlada u prostoru svijeta.

Spoznajom istine, um se konačno veže za život i to prelazi u iskustvo duhovne stvarnosti.

Napor je biti u zabludi života, zato moramo od nečega početi, putem spoznaje istine o Bogu, životu i postojanju.

Istina kroz svjetlost je apsolutna potvrda stvarnosti.

Puno je dilema oko stvarnosti, ali ni to ne mora biti napor. Shvatimo stvarnost kao sve svtoreno. Stvarnost jest materija, kao fizička realnost. Stvarnost jest energija kao metafizička realnost. Ali stvarnost jest Bog kao duhovna suština svijeta, kao jedinstven prostor, koji sve vakuumom drži u cjelinu.

Za nas je sve važno zbog istine i života, kako bi stvorili uvid što život jest? Definitivno, svatko ima svoju logiku o životu, temeljem nje nitko nije miran, nije zadovoljan, nije radostan, nema ljubav, nitko ne vidi istinu. Krijemo se iza božanskog bića, a ponašanja su nam često nagonska, pa i životinjska.

Doživljaj Boga bih radije pojednostavio kroz doživljaj života, upravo je to isto, ali za početnika nije.

Zbog čega ne želimo istinu o životu?

Najprije, materijalizirana smo bića, vezana za tijelo i objektivnost doživljaja. Temeljem toga građeni smo na željama, emocijama i dobitku. Griješni smo u svemu i nemamo odluku prizvati oprost. Tako odbijamo istinu.

Možemo se uzdignuti na razinu duhovnog, ali to ne dopuštamo u sebi, upravo zbog materijalne ovisnosti. Duboki su korijeni takvih navika uma, još od prvog sisanja mlijeka. Čovjek se brzo mijenja kada je u pitanju dobitak, u drugim slučajevima kruto se drži starih navika.

Postavlja se pitanje percipiranja stvarnosti. Zbog toga ne smijemo biti jednostrani, jer nećemo vidjeti istinu. Ako je u našem biću skupina tri aspekta (fizičkog, mentalnog i duhovnog), moramo sve aspekte sjediniti u jedan najdublji doživljaj života. Kada doživljaj nije cjelovit, obavezno se javlja podvojenost, gdje tijelo ne može biti podvojeno, a ni duh ne može biti podvojen; jedino podvojena može biti duša - energija, u smislu da je um jednovremeno na više mjesta prisutan. U toj konfuziji uma, naš doživljaj je nejasna predstava o životu, sa svim mogućim stanjima tjeskobe, nemira, bolesti, arogancije ili smrti.

Kako život ne bi bio napor, već opća radost, postoje inačice koje nas direktno povezuju sa njim. To su LJUBAV i ISTINA, svetinje svima znane, ako dopuštimo da se dogode. One su uvijek u nama, strpljivo čekaju dopuštenje da se ispolje kao doživljaj. Bezuvjetnim prihvaćanjem tih svetinja, ljubavi i istine, definitivno stajemo na PUT ŽIVOTA. Taj put je vlastita spoznaja koja mora imati nekakav početak.

Radi se o vertikalnom putu, u prostoru bez vremena, gdje mora biti mir i red, po kome duh jedino može putovati, jer duh je neovisan o vremenu, to je najčistija energija koja munjevito, brzinom svjetlosti vibrira prema nečemu gdje će se zaustaviti.

Tako silovitu energiju i slobodnu svjetlost jedino može zaustaviti ISTINA.

Duh se gradi tako što se sav potencijal bića iz životne sile, fokusira na jednu točku, na život.

Prostorno promatrano, naše biće je prema prostoru Boga kao kap vode u oceanu. Znači potpuno zanemarljivo, ali kap po kap čini ocean, duša, po duša i eto izobilja energije u prostoru.

Najsitnije u biću je stanica tijela i DNK kod. Omjer suptilnosti koda i prostora bića u svemu odgovara odnosu prostora bića prema prostoru Boga.

Od svega toga nama treba doživljaj a ne biokemija ili alkemija. Međutim, za taj doživljaj je potrebno znanje. Kada u sebi dopuštimo doživljaj života, onda um stvori naviku i više nam znanje nije potrebno. Svako znanje je dodatan napor za um, jer je znanje tehnika koja remeti mir.

Yoga jest tehnika koja vodi čovjeka u višu stvarnost, ali ga zbog same tehnike ne može dovesti u apsolutnu svijest, zato se mora preći na produžetak doživljaja kroz Tantru i ekstazu, gdje je moguće postići nirvanu.

Meditacija se pokazala kao nešto što nas svjesno uvodi u najdublji mir i najdublji doživljaj života. Meditacija je nalik svjesnom spavanju. Na drugoj strani, moramo spavati da bi opustili tijelo koje se zgrčilo, što za posljedicu ima blokiranu energiju. Spavanje je nalik nesvjesnoj meditaciji.

Evo nas na početku spoznaje puta života. Možda ste očekivali nekakvu senzaciju, ali to je samo DAH, kao najbolji prirodan duhovni učitelj, koji savršeno poznaje put naše spoznaje života. Udah (umiranje) i izdah (rađanje), trebaju biti usklađeni kao kotač života u dubok dah, temljem vakuuma dijafragme, koji se stvara bez naše volje i na njega ne trebamo utjecati. U dahu su kodovi života koji se energijom prenose do kodova DNK. Ako u sjemenu zametka postoji duša, ona će prihvatiti božanske kodove. Zato je u prostoru svijeta sve vezano za sjeme iz koga se rađa duša, a sa njom i individualizirani život, koji je u svemu JEDNO s božanskim apsolutnim životom. Kada spoznamo našu dušu, preko mogućnosti uma, spoznali smo i apsolutan život. Vibriranje duše oživljava stanice tijela, a to nazivamo metaboliziranje duše. Za biće je najjednostavnije metaboliziranje čiste energije dirktno, a ne preko alternativnih izvora nečiste energije od hrane, što otežava metabolizam.

Životno je najvažnije učiniti prostor bića energiziranim, u pogledu jake krvi i limfe, što se postiže čišćenjem tijela. To je snaga i imunitet, kojim se lako stvara sjeme ljubavi.

Sjeme ljubavi je simbolizam za funkcinalno pročišćenje duše - energije u duh. To je najčistija vibracija energije duše, moćna prikupiti sve vibracije u biću, radi putovanja i spajanja s Izvorom. Praktički, ljubav ostavlja osjećanja po strani, smiruje misli i um, isključuje ego, a doživljaj je duboka milost u srcu.

Kada ne dopuštamo život u sebi, u stanju smo nesvijesti uma. Energija je blokirana u regiji spolovila, opasna kao zmije otrovnice. Međutim, u tim zmijama je otrov i serum za iscjeljenje našeg bića. Do iscjeljenja će doći ako smo odlučni podnijeti ubrizgavanje seruma u srce. Naravno, srce je simbolizam za cjeli krvožilni sustav, po kome energija svuda vibrira. To se odnosi i na limfotok, koji predstavlja izobilje energije za stanice tijela.

Držanje zmija u Kundalini rezervoaru je beskorisno po život, zato ih moramo pustiti da se odmotaju, svjesni da može doći do bola. Ako je ugriz zmije prava vakcina za naš imunitet, zašto ga ne bi dopuštili? I popravka zuba veoma boli, ali ipak to dopuštimo. Života radi, sve moramo prihvatiti, jer će poslije biti radosti.

Prirodna alkemija oko energije, Kundalini zmija, imuniteta i svega ostalog jest LJUBAV, koja savršeno taj posao odrađuje, u trenutku, neovisno od bilo čega drugog iz vana. Ljubav se trenutačno budi jer je u prostoru uvijek izobilje energije, od koje se može stvoriti sjeme života duše.

Nesvjesni um drži čovjeka u nagonu, čiji je vrhunac života bljesak kratkotrajnog orgazma. Postavlja se pitanje kako ispuniti život beskrajnom rijekom orgazma. Upravo je tu riječ o sjemenu ljubavi, koja s lakoćom prevodi energiju nagona u ljubav.

Sporadično cjepkanje duše na nebitne stvari, želje i uživanja, ne dopuštaju doživljaj ljubavi. Um se veže za mnoge stvari, u smislu voljenja, kad nije moguća dublja snaga ljubavi.

Mnogo je mogućnosti koje dijele dušu, svako osjećanje, misao, um, ego, želja, bol, jer trebaju puno energije. Jedino u dubokom miru duša poprima cjelovit oblik, kada može preći u duh, jer je se preko duha može povezati na čistu energiju od istine svjetlosti. Ta poveznica je svijest, koja u trenutku povezuje čovjeka sa životom.

Bez najdubljeg doživljaj života, podvojenost svakako postoji, to nije dobro, jer nas vodi u rascjep ličnosti i šizoidno ponašanje.

Uz ljubav čovjek se mijenja i nije više ona nejasna pojava. Ljubav je sama po sebi moć i milostiva je do te mjere da čovjek može dati svoje srce svakome, to je samo simbolizam, stvaran doživljaj ljubavi je preko milosti, mira ljudskosti i dobročinstva, a sve s ciljem života.

Pravi smisao ljubavi je temelj za duh. U stanju duha duša nije podjeljena zbog uma i ega. Oni su u pozadini i mirni. Osjetila su mirna, misli također. Sve je podređeno duhu, koji se sprema na duhovno putovanje do istine.

Kroz duhovno putovanje čovjek je jako spokojan i miran, jer mu je samo bitan život. Želje i tijelo ostaju u sjeni. Duh ide do istine koja jedina može osvjetliti život. I kada duh dodirne zid istine, pojavi se jaka svjetlost, a čovjek doživi kratku traumu, nalik smrti ili novom rođenju. To je čin prosvjetljenja.

Što se dalje dešava s duhom?

Iza zida istine duh ulazi u apsolutan život, dodirne ga i trenutačno bude vraćen nazad, jer ne može izdržati apsolutno stanje čistoće. Povratkom duha u dušu i biće, s njim dolazi apsolutna svijest, jer je duh ipak otkrio tajnu života i spoznao Boga. Od tog trenutka čovjeku ništa više nije bitno izuzev života. Za njega je to najdublji doživljaj ikad viđen, koji će njegov um s lakoćom zapamtiti. Više ne postoje nikakve logike, uvjerenja, sudbine, tijelo, energija. Čovjek jedino duboko osjeća život, kao najširi uvid i svijest. Na taj način Bog postaje utljelovljen u svijesti čovjeka.

Naravno, to iskustvo samo imaju prosvjetljena bića i mala djeca. Za njih je Bog - život i postojanje JEDNO.

Običan smrtnik mora na fizičkoj i mentalnoj razini postići stanje JEDNO, kako bi izgradio duh i bio spreman spoznati život.

Bog je samo beskraj svijesti i života kao najdublji doživljaj. To ne postoji u običnom površinskom doživljaju od osjetila i svega što nudi materijalna priroda u zamjenu za život.

Ne smijemo bježati ni od čega. bezuvjetnost i sveprisutnost su pojmovi koji se odnose na dopuštenje doživljaja života. Zar ćemo i u tome biti sebični i podvojeni?

Sve što je stvoreno ima svrhu, lice i naličje, svjetlo i mračnu stranu, uzor i posljedicu, koje moramo poštivati i prihvatiti zbog one kapi vode u oceanu i života duše, od kojih je ovaj svijet ispunjen.

U svemu moramo nalaziti sjeme ljubavi i istine, jer se iza toga krije duh i život. To nam uvijek mora biti jasno. Mnogi strahuju od vlastitog ega, jer ne znaju njegovu prirodu. Strahujemo i od uma, od osjećanja, sjećanja, od grijeha, u strahu smo od života i ne dopuštamo da se dogodi u nama. Sve je to dio nas i moramo se naučiti koncentrirati samo na najsuptilniju točkicu života u dubini srca. Naravno, u tom stanju, oko nas će sve izgledati kao izobilje i božanska milost.

Suprotno od toga, ako se pokazujemo kroz formu JA JESAM (titula, moć, novac, ime, prezime, materijalno bogatstvo, itd.), moramo biti podvojeni od života, podvojeni u vlastitoj duši.

Životu uvijek moramo prići na univerzalan način, jer ništa ne može biti naša svojina, ni tijelo, ni život. To znamo kada se dijete rodi, nema ništa, čak ni svijest.

Od koga kasnije dobivamo život?

Jedino od probuđene ljubavi, istine i svijesti.

Život je uvijek život, ali to nije vrijedno bez svijesti.

Priča nas svakako gura u nemir, a život nije moguć bez dubokog mira i najdubljeg doživljaja.

Zato ostavimo svaku priču i u miru zagrlimo život.

Krenuli smo na put života sa dahom i sa dahom završavamo. To je osvjetljeni put naše duše, čiji život može biti onoliko koliko joj dopuštimo opstanak u biću.

Što se tiče apsolutnog života, moramo se uzdignuti u višu razinu postojanja, za koju je ipak potrebno umrijeti. Umrijeti moramo kod prosvjetljenja ili prirodne smrti. Ako nam je do života duše stalo, onda moramo prosvjetliti i živjeti baš koliko hoćemo. Onaj apsolutan život nas strpljivo čeka.

Dolazimo do točke spoznaje da je život duše u svemu ovisan od čiste energije svjetlosti, ali to ne može zadovoljiti svjestan entitet. Nama je potreban život bez kraja koga se nikada ne moramo plašiti da će nestati. Taj dio pripada duhovnoj stvarnosti, gdje je sve apsolutno i može zadovoljiti svakoga. Tako nešto je neovisan najširi uvid kao svijest i sloboda. Alkemijom bića su moguća stanja neovisnosti, kroz istinu, ljubav, svijest i slobodu, gdje se sve dovodi u stanje JEDNO. Ovisnost je samo kada su dva. U životu duše-energije, ovisnost je neizbježna, jer to pokreće vibraciju.

Odrastanjem čovjek ne treba ostati na razini djeteta, na željama i patnji, već se konačno treba predati životu, stapanjem u JEDNO.

Trebamo se navikavati živjeti duhovno, na način bez želja i voljenja, od čega slabi životna sila. Umjesto želja i voljenja, prostor bića trebamo ispuniti ljubavlju, istinom, uvidom i mirom.

Bog postoji jedino u svijesti.

Kroz svijest i duh, doživljaj života se ponovo vraća na ljubav kao najveće blaženstvo i božanska milost. Tako spoznaja istine o životu duše, postaje preslika apsolutnog života - Boga.

Za čovjeka je život - ljubav.

Ljubav i Božanstvo ne služe apsolutnom životu, niti je to moguće u objektivnoj stvarnosti i prolaznom vremenu, ali kroz duh i svijest o Bogu, duboko osjećamo život kao RADOST i SLOBODU, jer u Bogu imamo zaštitnika od svega, pa i od straha smrti koga se običan smrtnik užasava.

Čestim meditiranjem jačamo duh i svijest o Bogu, čime direktno energiziramo dušu i tijelo preko fluida krvi i limfe.

Naše ponašanje sve više postaje ljubav i milost.

Bolest je poremećaj tijela kada blokira energiju. Ujedno je prirodno upozorenje i nasilno smirivanje bića, kako bi izbjegli smrt fizičkog ijela.

Svaka bolest je posljedica ponašanja i nesvjesnog uma. Znači, sami dopuštamo razvoj bolesti. Kod raka se bolest priprema godinama, da bi se na kraju ispoljila u smislu donošenja jasne odluke da li dopuštamo bolest, propadanje i smrt ili ozdraviti temeljem ljubavi, duha i svijesti.

Bolest ne postoji dok je sami ne dopuštimo, kroz neostvarenu želju, nezadovoljstvo i patnju.

Mnogima će ovo zvučati kao kruti stav prema životu, ali iznosim provjerenu istinu kroz vlastitog iskustva samospoznaje.

U prirodi jedino čovjek ima moć razmišljanja i percipiranja stvarnosti. Temeljem toga se uređuju odnosi, prepoznaje istina, njeguje ljubav, sve s ciljem čovječnosti i radosti.

Problem dolazi od logike pojedinca, koja se temelji na prolaznim osjećanjima i emocijama. Zbog logike moćnika, dolazi do sukoba i ratova.

Život nije beskrajno i besciljno ispunjavanje želja i traganje za zadovoljstvima, već jasan uvid i svjesnost o dahu, hrani, energiji, sjemenu, ljubavi, istini, slobodi, miru i radosti.

Umijeće je energizirati tijelo, krv, limfu i ojačati auru duše, time postajemo svima privlačni.

Svakako je privlačnost najjača preko ljubavi i srca. To mogu samo milostivi ljudi koji u simbolizmu srca vide izobilje energije koja nije potrošna roba. Majka daje srce djetetu i time postaje žrtva ljubavi, jer je spremna primiti sve otrove u srcu, ali će ipak djetetu uzvratiti ljubav.

Percipiranjem stvarnosti jasno uviđamo što je tijelo, um i duh. U tom doživljaju ego je neizbježan, ali ne mora biti izdvojen od bića. Zato svi aspekti (fizički, mentalni i duhovni), čine JEDAN doživljaj života.

Kroz duhovnu stvarnost čovjek nije jednostran, ograničen, zbunjen, neodlučan, bolestan i agresivan.

Svatko može biti miran, osjećati ljubav i istinu.

Trebamo za život prikupiti znanje, radi usmjeravanja uma. Kada se smirimo, prepoznamo istinu i osjetimo ljubav, u nama se budi duh, koji će sve dalje uraditi sam. Ako će znanje dodatno uznemiriti um, pojačati želje i patnju, onda nije pravo.

Na putu samospoznaje sve nam je potrebno, iskustva uma radi, koji je malo dijete i mora probati sve, dobro i loše.

Buđenjem svijesti, dijete - um, postaje zrelo i može stvoriti novo sjeme života i ljubavi. Gdje postoji svijest, njoj ništa nije potrebno, jer je sama sebi dovoljna.

SVIJEST JE PRESLIKA BOGA.



LJUBAV PRAKTIČNO

Ljubav je jedinstven doživljaj, kao alkemija kojom se otvaraju svi kanali u biću, za protok suptilne energije. Simbolizam ljubavi je srce.

Preko forme ljubavi se izgrađuje duh. Otpušta se Kundalini energija (tada zmije ne ujedaju) i valovi energije kroz biće su povezani sa valovima kozmosa. Tada duša nije usamljena.

Svi oni koji osjećaju ljubav, mogu biti od velike pomoći drugima, tako što će kroz svoje srce, preko vakuuma, povući sav nagonski potencijal životne sile koji je blokiran u nesvjesnom pojedincu. Od jačine ljubavi ovisi koliko vam netko može biti od pomoći.

Prosvjetljena bića imaju najvišu razinu bezuvjetne ljubavi i njohovo je srce otvoreno za sva srca. To su milostivi ljudi i u stanju su propuštiti kroz svoje srce svačiju karmu, bez obzira na bolest ili prljavštinu.

Tako majka prema djetetu bezuvjetno otvara srce, spremna da kroz njega propusti svaku blokadu koja se u djetetu dogodi po pitanju zastoja energije.

U obitelji gdje postoji ljubav, sex nikada nije tabu tema. U toj obitelji se nagon djece i njihov seksualni potencijal propuštaju kroz srca roditelja. Oni su u ljubavi. To je pravi smisao ljubavi.

Najbolje je da svatko bude svoj iscjelitelj, jer je to prirodno.

Međutim, tamo gdje netko nije sposoban probuditi ljubav, iscjelitelj mu u tome može pomoći, preko ljubavi, time što će na sebe preuzeti svu odgovornost za prevođenje duše u duh i time je problem riješen.

Moćni iscjelitelji to mogu raditi na daljinu, čak ne moraju poznavati onoga kome pomažu. Sve se to dešava alkemijom, na razini vibracije energije.

Partnerstvo i brak ne mogu opstati bez ljubavi. Ono malo prolaznog zanosa voljenja brzo proleti. Bez magnetizma ljubavi, strane u odnosu se osjećaju jadno, kao da im netko crpi dušu. U suštini to nije istina, nego su sami blokirani.

Kada proživljavate ljubav znanje vam nije potrebno, ali za novo iskustvo ljubavi, znanje je svakako potrebno, ili jaka alkemija koja će vam probuditi ljubav. Bez znanja nemate pojma kako postupiti sa umom, o čemu razmišljati i kako prizvati mir radi otvaranja kanala srca.

Ljubav svakako od vas traži bezuvjetnu predaju, koju mnogi ne shvaćaju. Jedino tako je najlakše probuditi ljubav. Prepustite se duši, ona je svakako u vama, a ako se dogodi malo boli od jačine nagona, budite spremni na to. Nikada nemojte stišavati nagon. Jednostavno dopuštite da se razvije do kraja. Najbolje je kada ga vodite preko usmjerenosti pažnje uma. Tada um ne luta i niste nasilni.

Probudite ljubav, to vam je istina života, radost i svijest.



EGO BLOKIRA LJUBAV DUH ISTINU SVIJEST ŽIVOT SLOBODU I EVOLUCIJU

Obično se kaže: „Daj nekome vlast, da vidiš kakav je čovjek“.

Sve je počelo od sjemena, kao ideje za rađanje duše i tijela vrste. U našem slučaju, postoje spiritualne moći, evolucijom potvrđene, da nam je dovoljno samo jedno sjeme za život, a sve ostalo dolazi od svijesti.

Da li je u praksi zaista tako?

Nije. Čovjek se grčevito bori stvarati sjeme za reprodukciju duše, od koje ona samo dobije zastoj metaboliziranja energije u tijelo. Proizilazi da je sjeme veliki grijeh zbog ega.

Što je ego?

Jednom stvoreno tijelo iz duše i rođeno, ima potrebu sazrijeti, osvijestiti se i živjeti u skladu s životom (stvoriteljem, u prostoru Boga).

Zbog mnogih propusta u odrastanju, razvoju tijela se poklanja više pažnje, čime se baca u drugi plan razvoj mentalnog sadržaja - uma. Time se sve vraća na početak i umjesto napredovanja u osvješćivanju tijela, ono i dalje stvara novo sjeme, koje nikome nije potrebno, izuzev za rađanje djeteta. Duši je sjeme beskorisno, ako neće biti pretočeno u duh. Mnogo je potrošača energije u samom biću. Osjetila, misli, um, traže puno čiste energije, a nije izgrađen duh kojim se duša može povezati sa Izvorom. Tako se ego pretvara u pravu branu, prerasta u tjeskobu tijela, nagon i lepezu mogućih slabosti koje prelaze u bolest, ako se brana ega ne sruši.

Osjećanja tu ne mogu ništa pomoći, sjećanja još manje, emocije najmanje, i tako misli beskrajno vrte u krug isti film stvorenog uma koji nezna kako dalje voditi energiju, jer je zapravo nema. Ona je blokirana u egu.

U pomoć uskače prirodna inteligencija, preko daha, čime se cjela stvar vraća na početak osjećanja. Dublje se promišlja, moguć je mir i time um dobija osvježenje u energiji. Usmjerenim mislima (kontemplacijom) i koncentracijom na branu ega, um dobiva snagu srušiti ego. Sav potencijal brane ega tako prelazi na stranu uma, kao poraženi u sukobu, ali cjela stvar poprima novi oblik kao LJUBAV. Uz malo daha, mira i dubljeg promišljanja, sjeme se razložilo po tijelu, nije bilo ni uživanja u orgazmu, ali smo zato dobili kvalitetu više, sa kojom naša alkemija ide dalje prema jačanju životne sile, energiziranju limfe i krvi, jačanju imuniteta i stvaranju mogućnosti za duh.

Ljubav je umiljato ime za sabranost rijeke uma koji je uspio srušiti branu ega i od iscrpljene duše stvorio duh. Ovo nazivamo moć čovjeka za percipiranje stvarnosti.

U ljubavi je nestala tjeskoba, sve napetosti bića, nagon, a sjeme kao esencija životne sile, raspršena je po tijelu kroz limfu koja savršeno prenosi energiju i krvi koja regulira ritam srca.

Iluzija o egu je srušena, ljubav nam je pokazala blaženstvo i milost, um je dobio malo jasniji uvid i cjela stvar kreće putem duha, koji je potpuno neovisan o materijalnom i strogo se penje po vertikali života, bez vremena, sada, na putu prema istini i svjetlosti, čistoj vibraciji energije, koju će najširim kanalom univerzalne svijesti vratiti duši preko sustava čakri (endokrini sustav).

Sklad duše i tijela nije bio moguć uz ego, jer je tada duša podijeljena na dvije nebitne stvari; na skrb osjetila i stvaranje sjemena. Tako je energija ostala blokirana u egu, bez mogućnosti povezivanja s čistom vibracijom kozmosa.

Kako shvatiti ljubav?

Mnogo je lakše prosvjetliti duh, nego probuditi ljubav, jer je duh na putu ka istini i svjetlosti, a ljubav je potpuna neizvjesnost da li će um srušiti ego.

Naivno je razmišljanje da energija „hoda“ tijelom kroz kanale, cjevčice ili nadije, jer je prisutna u svakoj točkici prostora, jedino joj gustina nije svuda jednaka.

Limfa i krv najbolje prenose energiju, daju imunitet i toplinu tijela.

Praktički, ljubav je naš život.

Sve što dobivamo iz vana, posljedica je želja, koje lako mogu preći u patnju. Sve što budimo u sebi, posljedica je dopuštenja uma. Kada ne ispunimo želju, javlja se patnja, a kada ne dopuštimo ljubav, dovodimo u pitanje doživljaj života.

Treće oko je veoma moćan alat duše. Iz pinealne žlijezde (veličine 6-8 mm), hipofize mozga, energija duše se najvećim dijelom usmjerava na početak života, u prvu čakru, u regiju spolovila, gdje se tvori esencija sjemena, s kojom energija najlakše vibrira kroz limfu i krv. To je prirodan proces, a ego se brani time što ne dopušta umu da iskoristi sjeme za život duše.

Svaka podvojenost ličnosti izvire iz ega, čime se formiraju komplicirane obrane karaktera, kao veliki potrošači energije, čime se narušava sklad duše i tijela, gdje se dovodi u pitanje ponašanje čovjeka.

Rijetki su pojedinci čiji su karakteri čisti (kojima se ego ne brani). Statistički je 70 % ljudi u strahu ega i 50 % ljudi s karakternom obranom lažnog ponosa.

Čest je slučaj da pojedinac pati od svih pet karakternih obrana (straha, pohlepe, neiskrenosti, mržnje i ponosa). Problem je veći ako se ove karakterne obrane nazovu imenima šizoidnog, pohlepnog, psihopatskog, mazohističkog i krutog ponašanja pojedinca, čiji se ego brani.

Tijelo opstaje dok je moćno stvarati sjeme za život duše. To je uzajaman proces duše i tijela, kao najsloženija alkemija, koju nazivamo metaboliziranje duše. Alkemiju podržava prostor, a koči je vrijeme, čime se energija dodatno blokira zbog ograničenosti tijela, jer nije čisto. Tijelo u vremenu stari.

Preko čakri (svaka stanica tijela je čakra) - endokrinog sustava, duša se napaja energijom iz kozmičkih izvora zračenja.

Temeljem duha, jednom stvoren život duše se ne može ugasiti, već postaje vječan, mijenjanjem oblika.

Radi lakšeg praćenja čakri, sveli smo ih na sedam glavnih, koliko imamo tijela (oklopa ili kalupa) u biću, vezano za regije unutarnjih organa.

Kod životinja je fenomen reproduktivne sposobnosti preko sjemena najbitniji za održanje vrste.

Čovjek posjeduje spiritualne moći i nije mu potrebno sjeme, nagon i ego za stvaranje duha.

Alkemijom ljubavi, duha i svijesti, sve postaje direktno. Povezivanjem svake stanice tijela izravno na izvor kozmičkih zračenja, život duše će biti sveden u okvir svjesnog entiteta. To će biti pravi doživljaj života, sve u jednom, tijelo, duša-energija i život, sjedinjeni kroz ljubav i istinu u radost.

Ovo nazivamo osvješćivanje tijela.

Svijest kao preslika prostora svijeta (Boga), izravno podržava život, u sadašnjem trenutku, neovisno od vremena, po vertikali duha, kao beskrajan promet između bića i svjetlosti istine.

Cilj svega je SLOBODA, slavlja što je cjela stvar (sjedinjenje s životom) uspjela.

Čovjek jedino postaje nevin kroz ljubav, duh, istinu, svijest i slobodu. Ta nevinost ga oslobađa grijeha tijela.

Božansko smo dijete uvijek, samo kada smo svjesni.

Sve što radimo tiče se energije, a nju imamo u izobilju kroz svijest. Zar nam treba neznanje, paradoks i slijepost tražiti energiju u hrani, novcu, sexu i željama izvan bića, kada je imamo u izobilju putem probuđene svijesti.

Princip sjemena je stvar proste reprodukcije života. Kroz svijest sjeme direktno dolazi iz kozmičkih zračenja. Gdje je sjeme, tu je ego, nagon, tjeskoba, bolest, arogancija i smrt.

Egoisti su ograničeni ljudi, slijepo vezani za spolovila i nagon. Za njih je ljubav, istina i život i dalje nepoznanica. Oni neznaju za radost i slobodu, jer su uvijek u žurbi, stresu i strahu. Za takve ljude mir ne postoji.

Ego je fizička, a svijest duhovna dimenzija bića. Bez njihove cjeline ličnost mora biti podvojena.

Temeljem visokog procenta karakternih obrana kod ljudi, zamislite koliko je oko vas prijatelja i poznanika, priznatih i uspješnih, s razvijenim umovima, diplomama i položajima, materijalnim bogatstvima i nadmoći nad drugima, koji su ipak egocentrični, bez imalo ljubavi i sa niskom razinom prosuđivanja i svijesti.

Od njihovih uspješnosti boli nas glava, puno je nesloge, poremećenih odnosa, mogući su veći sukobi, pa i rat.

Sloboda je u osvješćivanju pojedinca, a ne u jačanju društvene nadmoći. Škole, bolnice, crkve, policija, vojska, vlast, samo su namet, zlo i blokada razvoja svijesti pojedinca, jer ništa nije postavljeno temeljem duhovnosti,čovjeka, već temeljem dominacije moći.

Oko nas je sve više mraka, straha, bolesti, nesretnih ljudi, koji vape za energijom, za iscjeljenjem duše, a ne znaju da sve potencijale blokiraju u neprobuđenoj svijesti i brani ega.

U svijesti se iscjeljuje svaka slabost. Mnoge „neizlečive bolesti“ su samo posljedica ega.

Naravno, običan um vidi samo posljedicu, kao realnost bez istine. Jedino kroz svijest uviđamo uzrok svakog poremećaja i lako navodimo snop energije da zacjeli ranu.

Sami odlučujete, skrivati se iza ega, grijeha, neistine, sexa, pohlepe i ostalih nebitnih stvari, ili ste za ljubav, istinu, duh, svijest i slobodu, kako priliči princu evolucije - ljudskom biću. Međutim, morate voditi računa o mogućoj povredi drugih duša, jer ništa na ovom svijetu nije vaše.

Društvo vam daje vlasnički list za prolazne vrijednosti koje ne možete ponijeti sa sobom u apsolutnom životu (zemlju, kuću, diplomu, ime, prezime, položaj, brak, itd.), ali vam ne može dati tapiju za duhovne vrijednosti, jer su one nedjeljive, čine cjelinu prostora svijeta, kroz jednog Boga, u kome se i vi šepurite, ali ga ne priznajete zbog ograničenosti ega.

Dajte si malo ljubavi, istine, zahvalnosti, pažnje i odgovornosti za život, svetinju pred kojom možemo biti ponizni.



ZAŠTO JE SRCE SIMBOLIZAM LJUBAVI

Ljubav kroz srce je alkemija i centar za opskrbu svih stanica životnom silom, koja se prenosi fluidom krvi, limfom i energijom. Samo energizirana krv i limfa mogu biti učinkoviti za suptilne stanice tijela.

Ljubav i srce ne mogu biti sentimentalni ni prema čemu, ali zbog osjećanja, misli i uma, vibracija energije regulira ritam srca i usklađuje ga s dušom. Mirno srce daje ugodan osjećaj mira i blaženstva. Od uznemirenog srca postajemo zabrinuti i uplašeni.

Ono što je ljubav za srce, to je duh za život duše.

Duša se rađa iz sjemena nečega. Svako sjeme je nastavak nekog života duše. Koliko će novo sjeme biti slično starom sjemenu, ovisi od karme i čistoće prekopiranih kodova duše.

Majka i dijete ostvaruju bezuvjetnu ljubav na prirodan način, preko sjemena i genetskog naslijeđa. Time je beba odabrala majku, a majka žrtvuje sebe da je rodi. Nastavak bezuvjetne ljubavi majke i djeteta je dojenje. Tako se stvaraju navike uma o ljubavi.

Majka je potpuno dala sebe, a beba nema izbora jer joj majka znači održanje života.

Međutim, prestankom dojenja, sve se mijenja, jer se stvaranje mlijeka seli niže u fizički dio u spolovila, radi stvaranja sjemena za novo rađanje. Iskustvo uma i dalje prati promjenu. Tako se rađa sex želja koja postaje sve jača i jača. Ako u odrastanju djeteta izostane prisnost sa roditeljima, dolazi do zanemarivanja ljubavi u umu. To se često događa u patrijalhalnim obiteljima, ili kada među roditeljima nema ljubavi. Guranje sexa u tabu je zaista glupo. Dijete sve više gubi vezu sa ljubavlju i prepušta se čarima sexa. Kada doživi prvi orgazam, onda se trajno veže za to zadovoljstvo.

Ljudi o sexu malo znaju, prilično su primitivni u tome i jedino im ostaje skrivanje iza njega, čine grijeh i jačaju obranu ega. Zamislite koliko je ponašanje čovjeka nezrelo, nesvjesno i egoistično, kada je u stanju zbog malo sex zadovoljstva baciti vlastito sjeme, kao esenciju duše, duha i svijesti, čime negira život. Kroz životni vijek tijela, prosječna osoba stvori i baci 15 litara sjemena, što je dovoljno za rađanje svih duša čovječanstva. Svatko bi prosvjetlio tijelo, kada bi sex zamijenio za ljubav, a sjeme iskoristio za duh i osvješćivanje.

Iskustvo uma, od mlijeka do sjemena, uskraćuje ljubav i sigurno budi ego. Od svjesnog entiteta ovisi da li će ponovo uspijeti probuditi ljubav, ovoga puta mnogo teže, preko jake inspiracije iz vana, prilikom zaljubljivanja.

Prevođenje ega u ljubav je teško, jer je u pitanju kompleksna promjena karaktera.

Lako je skinuti maske drugih ljudi, ali je veoma teško skinuti masku vlastitog ega.



DOŽIVLJAJ SVIJESTI I ŽIVOTA

Svijet je cjelina kroz jednotu prostora, Apsoluta, Boga, života i postojanja, kao jedna dimenzija i beskrajna snaga vakuuma, kao duhovna realnost.

Prostor svijeta ispunjava energija, koja ima vibraciju, beskrajno čistu kao svjetlost ili razrijeđenu i zarobljenu u opsegu materijalnog, što predstavlja drugu dimenziju, kao metafizičku realnost.

Od energije je stvorena materijalna priroda, kao treća dimenzija ili fizička realnost.

Četvrtu dimenziju čini linearno vrijeme, u kome se materija raspada.

Apsolut je neovisan od bilo čega i sam sebi dovoljan. Zato je život kao apsolutno postojanje nedodirljiv.

Energiju čine sve mogućnosti, sve promjene i svi odnosi u svijetu. Sve što je stvoreno, povezano je sa tvorcem na bilo koji način, atomski, molekularno, fotosintezom, instinktom.

Čovjek je povezan preko svijesti, kojoj prethodi fizičko odrastanje i mentalni sadržaj, osjećanja, misli, um, ego, emocije, moć govora, moć prosuđivanja ili percipiranja stvarnosti kroz doživljaj.

Svijest pripada apsolutnoj inteligenciji, znači u svemu je duhovne prirode i neovisna je od bića, tijela i duše.

Stvoreni smo iz sjemena, prirodne inteligencije, koja je najprije oslobodila dušu kao poveznicu Apsoluta i energije, preko granične linije svjetlosti istine. To nas obvezuje da doživljaj života jedino ostvarujemo preko istine i svijesti. Svako ponašanje ispod svijesti je problematično, jer čovjek ima jak mentalni sadržaj i um, koji, kada je u opsegu nesvjesnog uma, može od čovjeka učiniti mnogo opasnije stvorenje od najopasnije životinje. Životinja nema misli i predumišljaj kao čovjek, bori se za goli opstanak i nikada nije opasna. Čovjek je nešto drugo, može skrojiti ubojiti plan i počiniti sramna djela.

Minimum doživljaja života pojedinca mora biti kroz ljubav, koja se prenosi od roditelja ili se kasnije budi, temeljem inspiracije.

U našem biću najmanje je jasno djelovanje uma, jer su to nevidljive stvari, od kojih ovisi doživljaj života.

Osjetila nam ništa nisu bolje razvijenija od osjetila životinja. I dalje su ograničena i slijepa.

Krećemo se kroz sredinu u kojoj živimo i prirodi, koristeći misli i um. Misli su neizbježne zbog slijepih osjetila. Od misli um stvara jake navike i vremenom se doživljaj stvarnosti svodi na rutinsko ponašanje uma. Kako se u umu gomilaju iskustva, tako on postaje sve udaljeniji od duše i od doživljaja života. Taj dio nesvjesnog uma nazivamo ego.

Mentalni proces je veoma jednostavan, ali su komplicirane navike koje čine ponašanje čovjeka. Navike uma stvaraju nesvjesni pojedinci, ali i prosvjetljena bića. Razlika je samo u usmjerenoj pažnji uma. Razne gustine energije u biću daju različite frekfencije njene vibracije. Osjećanja su na jednoj frekfenciji, misli na drugoj, a um na posebnoj frekfenciji. Um se uvijek veže za dušu - energiju i pratiti je do istine - frekfencije svjetlosti. Tada um prelazi u duh i nije više potrošač energije. Umjesto toga, duh dodirne Apsolut, pokupi univerzalnu svijest, a duša je dobila najčistiju energiju preko svjetlosti istine u izobilju. Međutim kada se um navikne na duh i svijest, on ponovo stvori naviku i više se ne gubi po tijelu, egu, mislima i osjećanjima.

Nama je suđeno da osjećamo, mislimo, razvijamo um, njegujemo ljubav, oslobađamo duh i budimo svijest, s ciljem stvaranja doživljaja života.

Osjećanja, misli i um šetaju po vremenu, kroz sjećanja i prošlost, baveći se budućnošću. Zanimljivost je da uvijek preskaču sadašnji trenutak, u kome je jedino moguć duh i svijest, jer oni ne postoje u vremenu. Principijelno, ništa se ne može dogoditi dok se ne stvore uvjeti za taj događaj. Kada slijedite misli, um i vrijeme, jednostavno ne možete imati mir. Bez mira ne možete uhvatiti sadašnji trenutak, a bez njega nije moguća istina duh i svijest.

Kada se smirite, sve dolazi na svoje; misli su stale, um se primirio, a ostao je čisti duh kao istina s kojim je moguća svijest. Svijest je samo apsolutna pretpostavka, kao najširi uvid u kome ne figurira ništa logično, ništa materijalno, ništa umno. Svijest nije ni pamet ni mudrost, već potvrda i najdublji doživljaj istinskog života. Bez svijesti nije moguć doživljaj apsolutnog i to ne bi imalo nikakvog smisla.

Duhovno putovanje se odvija unutar bića. Kozmos koristimo figurativno kao uvećanu mapu svijeta, koja je u svemu jedno s prostorom bića.

Za običnog čovjeka dovoljan je frekfentni opseg uma na razini ljubavi. Na toj razini prirodno se postiže smirivanje misli i uma, a ego se ne brani, jer nije ugrožen. Ljubav je ugodan doživljaj života pojedinca, koji se može povezivati u vremenu sa cjelim svijetom. Melodično je to ime ljubav, ali u svemu označava složenu alkemiju svih aspekata bića (fizičkog, mentalnog i temelj za duh). Naravno, ljubav je potrebna kao faza odrastanja, sazrijevanja tijela i početka osvješćivanja istog. Kada ljubav prevedemo u duh, onda vremenska dimenzija prelazi u prostorni doživljaj, u kome je život.

Naporno je sve ovo objašnjavati, jer je tako važno, ali od objašnjenja nije moguć doživljaj života. To se ipak mora individualno proživjeti.

Za vođenje uma je važno znanje, kojim se lakše ostvaruje doživljaj.

Pišem zbog unutarnjeg dijaloga sa svojim djetetom (umom), a možda će nekome ovo pomoći da lakše pronađe put prema istini života. Mnogi duhovni učitelji su mi pomogli u spoznaji života, ali je na kraju ipak bio presudan prirodan duhovni učitelj DAH.

Roditelji, škola i društvo, godinama su me tjerali i mučili da postanem nešto, vidljivo kroz položaj i neke materijalne vrijednosti. Mnogo toga sam postigao, da bih na kraju bio umoran od svega. Cijenio sam iskustva duhovnih učitelja, ali sam spoznao život iz vlastitog daha. On je najbolji prirodan duhovni učitelj. Poslije toliko godina snebivanja, shvatio sam da se moram osloboditi svega. To sam uradio. Kada sam sve ostavio na miru, mir se i meni vratio. Ne zvuči lijepo što sam ostavio ženu, djecu, posao, kuću, užu i širu obitelj, prijatelje, ali sam iza toga spoznao mir, život, istinu, slobodu. Odricanje se odnosi na doživljaj da ništa više ne posjedujem u svojim mislima. Kada pogledam sebe i njih, ispada da sam u životu, a oni u željama. Jedino bogatstvo mi je svijest. Živim u domu izobilja svjetlosti. Neki uživaju u mnogim stvarima, zato jer nemaju iskustvo mira.

Duhovne vrijednosti vam nikada neće doći jer su one uvijek duboko u vama. Stanite na put tumaranja po životu, to će na početku biti u mraku, ali temeljem iskustva drugih, doći će i vaš dan svjetlosti, svijesti i slobode. Taj put nije napor, jer sa prvim mirom počinju se paliti žaruljice suptilnog svjetla kojim se prepoznaje put života. Čarolija vas vodi, samo ako dopuštite igrati se s njom.

Od života jedino možete imati doživljaj, koji će se pojaviti kada se smirite, kada ste prisutni u dahu. Za doživljaj se vežu misli i um, tako da je doživljaj još dublji, kao prava radost. Za nagradu dobivate ljubav. Obzirom da je život u svemu duhovan, biti ćete oslobođeni i ljubavi, a na kraju će u vama i oko vas ostati samo najširi uvid, kao svijest u kojoj lebdite.

Bez slobode daha i ljubavi, nećete napraviti ništa. Samo ćete pojačati obranu ega, kada uvid stvari postaje čist privid. Ego je samo dokaz da nemate doživljaj života, već površinsko osjećanje koje vam stalno pokreće misli i uznemirava um. Čini vam se da su vam drugi krivi za neuspjeh, a sve je obrnuto, vi ne dajete mira drugima jer ih stalno kontrolirate kroz misli i uvijek odbijate da postanu dio vašeg doživljaja.

Doživljaj nikada nije moguć kroz misli, nego kroz usmjereni um i svijest. Na jednom mjestu ne mogu biti misli i svijest, ili jedno ili drugo.

Idemo nešto praktički probati. Zažmurite i koncentrirajte na vaše čarape. Da li doživljavate da vas čarape dodiruju po koži? Najprije će biti da ne doživljavate ni čarape ni stopala, kao da ih nema. Znači, vi samo mislite da imate čarape, da imate stopala, da vas čarape dodiruju. Nemate taj doživljaj. U tome i jest problem kako zaustaviti dosadne misli, kako usmjeriti um i kako srušiti ego, da bi na kraju uronili u mir.

Misli nam se događaju jer ne dopuštamo doživljaj. Ispada da sve što radimo samo su navike uma i rutina koju odrađujemo na slijepo. Misli su nam uvijek ispred doživljaja i time se zadovoljavamo, jer nemamo vremena, nemamo mir. U miru se sve mijenja; počinjemo pratiti dah, koji mijenja tok misli, usmjeravajući ih na svjesniji doživljaj.

Antoni de Mello je jednostavno objasnio duhovnost:

Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici - katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti - svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.

Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. "Jaime", kaže, "probudi se!" Jaime odgovara: "Ne želim ustati, tata." Otac viče: "Ustani, moraš ići u školu!" Jaime kaže: "Neću ići u školu." "Zašto ne?" upita otac. "Postoje tri razloga." reče Jaime. "Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu." A otac odgovara: "Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj." Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.

Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati! Sve što žele da učinite za njih je da im popravite njihove potrgane igračke. "Vratite mi moju suprugu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh." To je ono što žele - žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti. Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.

Buđenje je, naime, neugodno. U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži. To je razlog zašto mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude. Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate. To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: "Probudite se!" Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples. Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta! Arapi bi rekli: "Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće."

Svaki put kada se nečega odričete, sami sebe varate. Što mislite o tome? Varate se. Čega se odričete? Svaki put kada se nečega odričete, zauvijek se vežete na tu stvar. Jedan indijski guru rekao je: "Svaki put kada k meni dođe prostitutka, ne govori ni o čemu drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i da želi Boga. Ali svaki put kada svećenik dođe k meni, ne govori ni o čemu drugom osim o seksu." Tako je to, kada se odreknete neke stvari, postajete njezin vječni zarobljenik. Kada se borite protiv neke stvari, ostajete za nju vječno vezani. Dok god se protiv nje borite, dajete joj moć. Dajete joj toliko moći koliko sami ulažete u borbu protiv nje.

Tu je uključen i komunizam i sve drugo. Zato morate "primiti" svoje demone, jer dok se borite protiv njih, dajete im moć. Zar vam to još nitko nije rekao? Kada se nečega odreknete, vežete se na to. Jedini način da se toga riješite je da to prozrete. Ne odričite se, prozrite to. Shvatite pravu vrijednost te stvari i nećete se morati odricati, jednostavno će ispasti iz vaših ruku. Ali, naravno, ako to ne shvatite, ako ste hipnotizirani da mislite da nećete biti sretni bez te, one, ili neke treće stvari, onda ste zarobljeni. Ono što trebamo učiniti za vas nije ono što takozvana duhovnost pokušava učiniti - naime, da se naučite žrtvovati i odricati. Ono što trebamo učiniti je da vam pomognemo da shvatite, shvatite, shvatite. Kad biste shvatili, jednostavno biste izgubili želju za tom stvari. Ili: kad biste se probudili, jednostavno biste izgubili želju za tim.

Neki čovjek pronašao orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao s njima.

Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.

Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.

Orao je gledao u nebo zadivljen. "Tko je to?" upitao je.

"To je orao, kralj ptica", reče kokoš koja je stajala do njega. "On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji - mi smo kokoši." I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.

 

Stranica 12 od 15 Sve stranice