ČEMU OSJETILA SLUŽE

Prirodno je i ugodno imati čista osjetila. Preko njih dobivamo sve informacije iz vanjskog svijeta. Međutim, problem nastaje kada opažanja od osjetila počinjemo prekrajati u mislima, čime budimo strasti i želje. Umjesto da promatrač i promatrano budu neutralni, promatrač zamišlja posjedovanje doživljenog zbog zadovoljenja tijela. Sva osjetila bude površinsku inspiraciju, koja je prirodna i najbolja, ako nije prekrojena u mislima. Svaka ostrašćenost vodi u ovisnost i tako varamo sami sebe, blokirajući dušu. Naravno, sve što nije iz prirode, ne budi nikakvu inspiraciju i zato smo svi sumorni gledajući plastično cvijeće i ostale predmete koji su svuda oko nas.

Zloupotreba osjetila, prekrajanjem u mislima, ravna je perzveznom ponašanju.

Naša djeca više ne idu u prirodu, nego im je ona prezentirana na videu, uz imitaciju oblika, tonova, boja, neki su već smislili televizore koji puštaju razne mirise, u ovisnosti od slike na ekranu.

Prirodu uništavamo jer u našim umovima stvaramo sve ono što smo zamislili, zadovoljavajući time vlastitu slijepost. Ništa ne može biti ljepše od onoga što je stvoreno prirodnim tokom i vibracijom energije. Nasilno prekrajanje prirode i kreiranje novih oblika, jednako je stvaranju ožiljaka duši.

Vjerujem, većina ljudi na sličan način opaža vanjske promjene i nije čudo što su ljudi pohlepni, sebični, ostrašćeni i površni u svemu.

U duhovnoj stvari takav princip ne postoji, jer se duhovno ne može posjedovati, niti zamisliti u tom kontekstu.


EMOCIJE I LJUBAV

Nikada nećete osvijestiti tijelo, imati doživljaj potpunog uvida u pravo stanje stvari, oslanjajući se na površinski doživljaj osjetila, emocija, želja i strasti, dok ne uspostavite dublji dijalog sa svojim unutarnjim božanskim djetetom, sa svojim životom. Sliku života jedino je moguće sagledati unutar njega samog. U tom slučaju život izvan bića nije moguć, jer je to samo privid ovisnosti iz vanjskog svijeta, stvoren u mislima i umu, pod utjecajem osjetila i nepromišljanja.

Spiritualne moći daju nam mogućnost povezivanja, u mislima, sa čime poželimo. U tu svrhu služe mnoge discipline Istoka (makrobiotika, yoga, tantra, meditacija, reiki, itd.). Kod emotivaca i ljudi nižih moći prosuđivanja, misli su vezane na doživljav od osjetila i sjećanja, emocija i strasti. Radi se o pojedincima koji nemaju probuđeno iskustvo ljubavi, nemaju astralnu širinu pogleda na svijet, već je njihov doživljaj života ograničen na prijem čiste prane u nižim fizičkim čakrama, ispod granične razine ljubavi, na liniji srca (4. Čakra).

Takvi ljudi doživljavaju svjetlost jedino kada je stvarno ima po danu. Oni ne mogu zračiti i ne mogu u sebi producirati vlastitu svjetlost u smislu probuđene svijesti. Zbog toga nemaju samopouzdanja, mogu biti nervozni, napeti, nesigurni, stalno u neizvjesnosti što donosi sutra, a možda i u strahu.

Oni strastveno vole, ali nisu u stanju usmjeriti impuls voljenja na ljubav, a kasnije milost. Kod njih je moguća i mržnja, kao naličje voljenja.

Najgora stvar za čovjeka je biti s neprobuđenom svijesti i oslanjati se na usmjerenost pažnje uma na razinama podsvijesti (fizičkog doživljaja). Uz malo pažnje, ljubaznosti i potpune odgovornosti, ljubav se lako budi u čovjeku, a time i mogućnost buđenja svijesti. Fizički doživljaj života nam daje nejasnu sliku i drži nas u mraku. Potpun uvid se ostvaruje kroz stalnu prisutnost u svim aspektima života: fizičkom, mentalnom i duhovnom. Fizički održavamo tijelo čistim, mentalno uvodimo jasne misli i usmjereni um, budimo ljubav i težimo ka najvišim vrijednostima života: slobodi, svijesti i istini, o vlastitom postojanju i Bogu – jedinoj stvarnosti na svijetu.

Mentalno upravljanje životom podrazumijeva dublje promišljanje, neovisno o vanjskom doživljaju stvari. To nam usmjerava pažnju uma prema višoj stvarnosti, od one koju doživljavamo na prvi pogled, u relativnom i objektivnom.

Na duhovnom planu ostvarujemo spajanje duha s Božanstvom. Tu je već prisutna svijest. Postojeća ljubav dobija jaču snagu i lagano prelazi u opću milost. Vertikalno, u zaustavljenom vremenu, dolazi do stapanja sa Izvorom, gdje ne postoji nikakva podvojenost. Na toj razini (u nirvanskom), ničega nema, nema osjećaja, ljubavi, svijesti, jer je to hladan, bezuvjetni vječni mir, u svemu kao Bog.

Kroz prolaznu fazu života u fizičkom tijelu ne možemo stalno biti u nirvani, ali svakako možemo probuditi svijest do razine istine. Kroz istinu imamo potpun doživljaj ljubavi, radosti, mira, slobode i svijesti.

Čovječanstvo je danas u velikoj krizi, koja se najviše očituje kroz neprobuđenu svijest pojedinca. Udaljeni smo od prirodnih tokova. Konzumiramo prerađenu hranu, koja je sve više GMO. Nemamo prirodan doživljaj života, već smo postali digitalizirani zombi. Na prvi pogled sve to izgleda zastrašujuće. Malo širim uvidom, možemo sagledati i naličje toga. Svijet postoji temeljem suprotnosti. Sve ima lice i naličje, dobru i lošu stranu, sve ima svoju svrhu. Bez obzira na bilo koje stanje, evolucija ne miruje, već stalno ide dalje. To znači da je kriza čovječanstva samo prolazna faza na putu ka konačnom probuđenju. Naravno, to se neće dogoditi preko noći u snu.

Ljudi su danas jako zabrinuti zbog GMO, čipova, novih tehnologija koje moćnici mogu upotrijebiti za uništenje civilizacije. Jedino nas duhovnost može osloboditi takvih briga. Na duhovnom planu ništa ne može biti bolesno, niti jače od Boga. Uz malo mira, dubljeg promišljanja, čišćenja tijela i praćenja daha, možemo naučiti meditirati i shvatiti suštinu života, u smislu istinskog Boga, vječnosti i jedine stvarnosti. Život je zaista vječan, prolazno je samo fizičko tijelo, s osjetilima, emocijama, egom, mislima, umom, navikama i svega drugog zbog čega smo jedino zabrinuti. Mi nismo zabrinuti zbog života, jer ga nismo ni spoznali, ali brige izviru iz neostvarenih želja i beskrajnih misli.

Statistički promatrano, veliki je broj ljudi s emotivnim reagiranjem. Sama po sebi emocija je prirodan slijed stvari u odnosu na doživljaj od osjetila, međutim, to je samo prvi, površni dojam stvarnosti, gdje se ne vidi istina. Istinu ćemo sagledati samo dubljim promišljanjem, uz malo mira. Ako nismo u stanju kontrolirati emocije, onda će one nekada prerasti u afekt, a znamo što sve možemo napraviti u afektu. Upravo nam dublje promišljanje pomaže da ne napravimo pogrešku iz afekta. Ništa na svijetu ne postoji zbog nas, zato moramo sve prihvatiti i nemamo pravo mijenjati prirodni tok stvari. Ako sve ima svoju svrhu, onda u svakom dobru mora postojati i loša strana. Dan nije moguć bez noći, sve što je toplo mora se ohladiti itd.

Zaista je nevjerojatno i zabrinjavajuće koliko pojedinac može biti opijen i zaveden nebitnim stvarima, zbog kojih ne vidi pravo lice vlastitog života. Možemo to oprostiti mladosti, ali su i zreliji ljudi jednako na niskim razinama probuđene svijesti.


MISLITI KAKO TREBA BITI

Napor je razmišljati o onome što već jest, što se dogodilo, što su naša osjetila registrirala. Olakšanje slijedi ako umjesto toga dublje promislite KAKO TREBA BITI. Taj princip misli neovisan je o osjetilima i možete u miru doći do jasnijeg uvida.

Smiješno je, glupo i nesvjesno, kada nemate direktan dijalog s unutarnjim božanskim djetetom, sa životom i vlastitim bićem, već tu vezu pokušavate uspostaviti iz vana, preko osjetila, misli, preko želja, strasti, tjelesnog i materijalnog zadovoljenja. U tom slučaju je pažnja uma usmjerena na nebitne stvari života, u zoni nesvjesnog ili objektivne svijesti, što je daleko od istine.

U suštini nitko nam za ništa ne može biti kriv, jer je sve relativno i moguće, a naša osjećanja i ponašanje samo izvire iz toka naših misli i stvorenog uma od njih.

Poruka je jasna, ne trebamo misliti ništa, neka sve bude kako jest. Kada želimo o nečemu misliti, neka to bude zrelo promišljanje o svemu KAKO TREBA BITI.

Kada su misli u pitanju, u praksi se pokazalo da je najbolje razmišljati o ljubavi, radosti ili duhovnim vrijednostima: slobodi, svijesti, istini i Bogu. Takvo razmišljanje nikada ne može biti napor, već vodi u mir i meditaciju.

Ono što se dogodilo ne možete popraviti svojim mislima, ali od njih možete zaista biti sluđeni. Zato ne mislite i ne oživljavajte sjećanja. Život je SADA, pratite ga kroz dah i budite prisutni u njemu.


DUHOVNOST JE PUT PREMA ISTINI ŽIVOTA

Na fizičkoj razini održavamo tijelo temeljem osjetila, logike i znanja o materiji.

Mentalna razina su aktivnosti vezane za usmjeravanje pažnje uma.

Duhovna razina je životni put u smislu uvođenja duhovnih principa u rasvjetljavanju istine o životu. Taj put je prirodan jer prati kozmički red i valove energije u oblikovanju svega stvorenog. Može biti jednostavan, ako smo usklađeni s cjelom procedurom osvješćivanja.

Život naš je započet iz sjemena stvoritelja jedinog života i svijeta – Boga, u smislu apsolutne istine o Bogu, jedinoj stvarnosti na svijetu. Ušli smo u fazu prolaznog života u fizičkom tijelu, putem prirodne inteligencije tijela i disanja. Životni put nastavljamo kroz fizički rast i osvješćivanje cjelog bića, do najsuptilnije stanice tijela. Na tom putu nailazimo na mnoge nejasnoće, vezane za fizički, mentalni i duhovni aspekt života. Zbog tih nejasnoća nemamo potreban mir i radimo mnoge stvari kako bi se održali na putu života. Često puta je to veliki napor. Duhovni učitelji kažu da je život najjednostavnija stvar na svijetu, kao Bog, oslikavajući ga kao apsolutno stanje, beskrajnu snagu vakuuma i prazan prostor. Nije jednostavno shvatiti suštinu Boga, jer ga ne možemo nikako osjetiti.

Postoje mnoga učenja kako spoznati sebe, svoj život i istinu o Bogu, ali put može biti samo jedan i to onaj koji vodi preko nas samih. Tragajući za istinom života izvan sebe nije moguće i to je velika zabluda mnogih. Zaneseni i opijeni mladošću i sirovom snagom, nemamo uvid u pravo stanje stvari, gdje nas ego i um odvedu u krivi smjer, a oni su ipak djelo naših osjećanja i misli. Vratiti se na osvjetljeni životni put jedino možemo uraditi sami, tako što ćemo pažnju uma usmjeriti isključivo na put prema istini života. Taj dio nazivamo osvješćivanje tijela ili samospoznaja.

Netko će primjetiti, što nam je sve to trebalo. Prije rođenja smo bili na Izvoru, božanski, a sada tragamo za izgubljenim putem. Odgovor je jednostavan. Bog – život – stvoritelj svijeta je cjelina duhovnog prostora u kome živimo. To je naš dom, otac, majka, život, postojanje, radost. Međutim, Bog je Apsolut, nema svijest i jedino preko svijesti stvorenog, kreacija svijeta će spoznati istinu života.

Sve što je stvoreno dogodilo se u jednom trenutku, ali se taj eho usporava preko energije i vremena.

Naš put je obrnuti red stvari, nije osvjetljen i to moramo uraditi sami. Usklađivanjem života u materijalnoj prirodi, izgubili smo vezu s prirodnom inteligencijom, ili je postala veoma slaba. To se najviše odnosi na vezu tijela i duše i disanja. Da li smo u redu ili nismo jedino možemo osjetiti preko ritma srca, za dublju analizu svog stanja nismo svjesni. Upravo osvjetljen put ima za cilj da nas poveže (duhom) s prirodnom inteligencijom, s Izvorom, s univerzalnom kozmičkom svijesti.

Kroz samospoznaju i svijest moramo postići da stvoritelj i stvoreno budu JEDNO, jer je to istinska cjelina, samo nije postojala svijest u stvorenome.

Bog nezna za sebe jer mu to nije potrebno. Bog je Apsolut, svemoć svijeta i prisutan u najsuptilnijoj točki prostora. Bog je vječni život i vječni mir, njemu ništa nije potrebno. Onaj tko nema mir upravo sam JA, i da se ne bih vrtio u začaranom krugu tame, moram učiniti napor i osvjetliti istinu o životu. To će biti samospoznaja i mir.

Obični ljudi nemaju pojma o mnogim stvarima, pogotovu o duhovnoj proceduri i spoznaji istine o životu – Bogu. Najlakše je doći do duhovnog iskustva samospoznaje, preko majstora koji je prošao taj put. Međutim, ni majstor nam neće pomoći ako sami ne osvjetlimo zamišljenu stazu života u sebi.


LJUBAV NIJE VOLJETI

Upravo tako, ljubav nije radnja, već ime za najdublja i najviša osjećanja pojedinca prema Božanstvu.

Voljeti se odnosi na voljenje nečega iz vana, a ljubav se odnosi na uspostavu dijaloga sa sobom, preko unutarnjeg božanskog djeteta, s vlastitim životom i bićem, temeljem božanske milosti, kao vrhunskom cilju postojanja.

Ljudi miješaju ljubav i voljenje, a svojim ponašanjem sve više pokazuju da nisu ni za jedno ni za drugo, već za neispunjene želje, strasti i nemirnim mislima u vezi toga.

Ljubav je uvijek individualna, u svome biću, svima lako vidljiva, jer takva osoba zrači, stalno se širi i povezuje s drugim ljubavima, preko aura duša, s božanskom milosti. Ljubav nije konačna, već je na granici tijela i duše, kao simbol mira, na putu ka slobodi, svijesti i istini o Bogu – jedinoj stvarnosti života.

Svako voljenje treba prerasti u ljubav, a svaka ljubav u božansku milost. Tu se jasno vidi razlika između materijalnog i duhovnog. Obzirom da smo u fizičkom tijelu, moramo početi od voljenja, od nižih razina prosuđivanja, buditi se, osvješćivati, mijenjati navike, dublje promišljati i sagledavati život kroz najdublja osjećanja kojima je moguće uspostaviti vezu s božanskim.

Površna zadovoljstva, ispunjenje želja i strasti nije dobro, jer nema kraja. U tome se možemo lako izgubiti i potpuno zaboraviti na vlastiti život.

Suština ljubavi je da se kroz najdublje iskustvo blaženstva približimo božanskoj milosti, koja se ne može ničim uporediti. Ono što ljudi mogu spoznati o božanskoj milosti je moguće kroz ljubav prema djeci ili preko proste, prirodne i poznate forme sexa, gdje dođe do kratkotrajnog blaženstva, poznatog orgazma. Međutim, iskustvo orgazma je nagonska ostrašćenost za nečim što ne traje. Nama je potrebno probuditi u sebi trajno blaženstvo, a to je jedino moguće preko ljubavi.

Osjećati ljubav je osobna stvar, nije ničim uvjetovano i nema ograničenja.

Moramo praviti razliku, u ljubavi ne mora biti voljenja, jer je ona stvar najdubljih osjećanja, a ne iskazivanje emocija radi ispunjenja želje. Ljubav smiruje čovjeka, ne čini ga uzbuđenim i strastvenim jer tu nema objekta voljenja. Naš život se odvija u duhovnom prostoru Boga. Mi se cjelim bićem kupamo u toj milosti, jedino preko ljubavi moramo biti svjesni toga. Ljubav je poveznica između slijepog fizičkog tijela, njegovih osjetila, s jedne strane, misli i usmjerenog uma, s druge strane, sve s ciljem radosti života. Zato ljubav najdublje osjećamo u 4-toj čakri, na liniji srca, gdje se stvara imunitet, jer smo jedino tu najbolje zaštićeni božanstvom. Preko ljubavi budimo svjesnost, čistimo tijelo, čime otvaramo energetske kanale duši, koja će osnažiti naš duh i lako ćemo postati svjesni života, a možda i prosvjetliti.

Sve što može probuditi ljubav mora biti prihvatljivo za svakoga. Naravno, prave vrijednosti života, preko obične ljudske pažnje, ljubaznosti i odgovornosti, sigurno vode buđenju ljubavi.

Ljudi malo znaju o ljubavi i više su orijentiranji na voljenje, jer u tome zadovoljavaju želje i strasti, površno, ali to njima godi. Ljubav je smisao života i put u vlastitu duhovnost. Zbog neshvaćanja ljubavi, ljudi malo znaju o religioznosti, vjerujući u neka tajanstvena čuda, stvarajući iluziju o Bogu, preko crkve, molitvi itd.

Istina ljubavi je u vlastitoj religioznosti u srcu, nevezano za moral, društvene religije, ideologije, obrazovanje ili što drugo. Ljubav je najdublje osobno proživljavanje, s ciljem buđenja blaženstva od božanske milosti. To se jedino može probuditi u sebi, a nikada izvan sebe, preko drugih.

Zato ljubav nije moguće dati, niti primiti, ona je samo vlastiti doživljaj blaženstva, zbog čega život dobija najveći smisao.

I taj sex je velika zabluda mnogih u vezi ljubavi. On je samo primitivna, ali prirodna slijepost fizičkog tijela, nagona, osjetila i misli, u nadi za nešto uzvišenije. Zato većina ljudi doživljava sex kao nešto sramno. Naravno i tu je sve individualno. Svaki sex je učinkovit samo ako vodi ka buđenju ljubavi i jedino tada je prihvatljiv. Kod zaljubljenih partnera koji kroz sex probude ljubav, kasnije taj sex biva pravilno shvaćen i nije više bitan za vezu, partnerstvo ili brak. Sex je nagonska žudnja, a ljubav je blaženstvo od Božanstva.

Netko će reći, zar to nije isto?

Naravno da nije isto. Primjer možemo potražiti kod nesvjesnog uma (to je sex) i probuđene svijesti (to je ljubav).

Poručujem svima, ne morate voljeti nikoga i ništa, ali radite na buđenju ljubavi u svom srcu. Jedino probuđena ljubav zrači preko vaše aure i lako se veže s aurama drugih duša. Ljubav nikada nije slijepa i nije ničim ograničena. Ljubav ne poznaje granice, jer je u pitanju Božanstvo, a ne ljudske strasti.

„TAMO GDJE JE LJUBAV, ONA PJEVA“


LJUDSKA SVIJEST

Naša osjećanja i zadovoljstvo ovise o dubljem promišljanju i jasnoći odluke s kojom ćemo izvršiti neku namjeru. Neodlučnost je smetnja većine ljudi koji se osjećaju beznadno. Međutim, ljudi su odlučni prema nebitnim stvarima , i po onoj narodnoj, onakav si kako misliš i s kim se družiš.

Kalkuliranja u mislima ne smije biti. Brza i promišljena odluka je ravna potpunom uvidu i svijesti, gdje nam se istina pokaže u trenutku.

Ako sve promatramo kroz prizmu života, taj život ćemo imati.

Naša svijest je čisto ogledalo Boga. Sa koliko svjetlosti vidimo Boga, takav je i doživljaj našeg života.

Zbog toga je bitno očistiti se od svakog balasta i smeća. Prava je stvar živjeti s povoljnim feng shui, kada nam duša dobija najviše čiste energije.

Ljudska svijest nije znanje i nije nikakva memorija, već pročišćeno tijelo, biće s umjerenom pažnjom uma prema ISTINI, beskrajnom znanju svijeta i memoriji svega što na svijetu postoji.

Ne smijemo biti spužva koja upija svaku prljavštinu i nebitne stvari života. Od nas se traži pročišćenje u svakom pogledu, jer jedino tako otvaramo kanale energiji i osvjetljavamo svaku stanicu tijela, što za posljedicu ima jasan i osvjetljen put života.

Podučavali su nas da se moramo obrazovati, proširivati znanja, govoriti strane jezike, međutim, u tome nema ničeg duhovnog, istinitog i životnog. Ako nam je duša mjerilo života, onda za tu dušu ništa nije potrebno izuzev čiste energije (prane), a znamo odakle to dolazi, samo iz najčistijih slojeva metafizičke realnosti energije, koji su najbliži zidu istine.

To znači, sve što je prirodno stvoreno, ima dušu. Svaka druga izmišljotina i tvorevina nemirnog uma čovjeka, nije prirodna stvar, nema dušu i nije vrijedno pažnje i života. Od prirode smo uvijek očarani, bez obzira da li je doživljaj ugodan ili nije. Lijepo je plavo nebo, more, potok, žubor vode, cvrkut ptica, treperenje lišća, miris livade, boje cvijeća, ali je lijepo, na svoj način, oblaci, kiša, snijeg, iskrivljeno stablo drveta, gola stijena, pustinja, jer je sve to stvoreno od energije i mogućnosti da se to stvori.

Na drugoj strani, sve što je vještačko nije lijepo, bez obzira na uloženi trud, cijenu koštanja, itd.

Najbolje se osjećamo u sunčanom danu, na nekom proplanku i zelenoj livadi ili pored rijeke, jezera ili mora. To je prirodno, jer snaži našu dušu.

Duhovno je potpuna suprotnost materijalnom, društveno znanje nema veze s duhovnim znanjem, kao što nesvjesni um nema veze sa usmjerenim umom i probuđenom svijesti. Duhovno je najjednostavnije na svijetu, a što se tiče duhovnog znanja, to nije ništa drugo nego istinski MIR, proživljen u cjelom biću. Zašto bježati od duhovnog kada u nama taj aspekt živi? Nikada nećemo povrijediti tijelo i mentalni sadržaj, ako doživljaj života podignemo na duhovnu razinu. Duhovnost će nam uvijek biti slamka spasa, uvid istine, jasnoća života, mir, sloboda, ljubav i radost.

Kada život ne bi mogli rasvjetliti kroz istinu i svijest o Bogu jedinom postojanju, onda bi još bili na razini životinje.


KAKO LJUBAV DJELUJE

Bez obzira u kakvom se stanju nalazite, uvijek imate na raspolaganju ljubav. Od vas se jedino traži da dozvolite da se ljubav u vama dogodi.

A što će se dogoditi?

Materijalno se ništa neće dogoditi.

Ljubav je kompleksna psiho-seksualna senzacija, koja se jedino može probuditi iznad fizičkog doživljaja života, iznad tri fizičke čakre, na liniji astralnog uvida, liniji srca, u 4-toj čakri, na mjestu gdje su osjećanja najdublja, gdje se duša usklađuje sa tijelom (preko ritma srca).

Ljubav se budi munjevito, samo ako to dozvolite u svojim mislima i ako pažnju uma usmjerite na Božanstvo. U tom trenutku svi kanali energije se otvaraju, a vi osjećate mir i blaženstvo u grudima.

Buđenje ljubavi je prirodan fenomen i jedini smisao života. Ljubav za uzvrat ne traži ništa, kako mnogi misle. Ljubav ne možete dati niti primiti, jer se ona ne može pokrenuti bez sjemena vlastitog bića.

Ljubav nije voljenje, u smislu nešto sada volite, a sutra ćete ga možda mrzeti. To nije ljubav. Ona je u svemu neovisna, jer se odnosi na Božanstvo. Ljubav je jedina mogućnost za povezivanje fizičkog i duhovnog aspekta i kao takva svima dobro došla, bez obzira na razinu probuđene svijesti i moći prosuđivanja. Možemo primjetiti da se u ljubavi ne može mentalno kalkulirati.

Kako odrastamo, ego je prisutniji, um je sve više usmjeren na materijalne stvari, tako dolazi do zapušavanja energetskih kanala duše, čime blijede najdublja osjećanja i ljubav. Umjesto toga, pojedinac se sve više veže za materijalno, za želje, strasti i fizički doživljaj života. Slike ega su jak pečat i doživljaj postojanja, i odbijaju vezu s Božanstvom. Kroz ljubav ego se rastapa, a na njegovo mjesto javlja se božanska milost.

Tako božansko dijete u nama sve više poprima nagonsko ponašanje, čime se budi seksualnost čovjeka. Međutim, sex nije i ne može biti ljubav. Emotivci, površni ljudi, nepažljivi, neljubazni i neodgovorni pojedinci, neće dopustiti da im se ljubav dogodi. Oni nemaju vremena u svojim mislima za mir i najdublja osjećanja. Uvijek su u žurbi, ništa ne rade zbog vlastitog života, već su u svemu identificirani s vanjskim doživljajem života. Takvima se ljubav ne može dogoditi, jer je ona nemoguća izvan srca. Njima je sve više važnija materijalna sigurnost , jer sve doživljavaju krost posjedovanje i korist. Jedino što im je od iskustva ljubavi ostalo, to je onaj doživljaj iz djetinjstva, ljubav prema roditeljima i ta veza uvijek postoji. Jednom uspostavljena ljubavna veza preko aure i duša, nikada ne blijedi, jer je to proživljeno iskustvo. Materijalisti sada imaju mnogo jača iskustva prema materijalnim vrijednostima i ljubav potiskuju u drugi plan.

Svatko ima pravo na vlastiti doživljaj života, no bez ljubavi, doživljaj je kao da je život promašen.

Za život je neuporedivo bolje osjećati ljubav, nego posjedovati veliko materijalno bogatstvo. Ne može se materijalno upoređivati s božanskim.

Kako sada probuditi ljubav?

Ljubav je neovisna i nezna za granice. Za nju ne postoje nikakva ograničenja. Pjesnički rečeno, duša sviju nas je jednako mlada, uvijek spremna za ljubav. Običnom ljudskom pažnjom i sluhom za osjećanja drugih, stajemo na put ljubavi. Ljubav je uvijek tu, u nama, samo joj trebamo dopustiti da ozrači naše slijepo tijelo, opijeno i zatrpano materijalnim viškovima i otpadom. Ljubav ne traži ništa. Istog trenutka kada se duša poveže s Izvorom, božanska milost je prisutna u vama u vidu potpunog blaženstva. To je vaš život, snaga, radost i imunitet, koji osjećate u grudima i cjelom tijelu.

Umjesto razmišljanja o željama, odvojite malo vremena za dublje misli o božanstvu. To će pokrenuti ljubav. Ništa specijalno ne morate voljeti da bi probudili ljubav.


JEDNOSTAVNOST ŽIVOTA

Po pitanju Boga, života i uopće postojanja (u daljem tekstu život), većina ljudi nema jasan odgovor, smatrajući da se radi o najvećoj tajni svijeta, crnoj rupi i nekakvom praznom prostoru, bez ikakve logičke definicije.

Uporni duhovni tragači dobro znaju da to nije tako, tim prije imajući u vidu činjenicu što se svi slažu da je „tajna svijeta“ cjelina svijeta, kao JEDNO, nedodirljivo, apsolutno i vječno.

Međutim, i u takvom savršentvu nešto se ipak dešava, što i sami opažamo.

Sam Bog, život i postojanje, kao jedno, je najsvjetlija strana, lice svijeta, duhovna suština koja jedinstvenom kreacijom s lakoćom drži svijet kao na dlanu.

U prostoru Boga, zbog beskrajno jakog vakuuma dolazi do stvaranja mlazeva svjetlosti, koji u svemu podsjećaju na energiju. Od nemirne energije, u prostoru Boga, stvara se sve što postoji, ali u formi najrazličitijih oblika i života individualiziranih duša, sa prolaznim i ograničenim vijekom trajanja.

Sve se to dešava u linearnom vremenu, koje će na kraju ipak rastopiti sve oblike i individulizirane živote duša vratiti na početak jednog života Boga.

Na taj način se kreacija svijeta održava, sve se rađa iz sjemena života i sve nestaje kada ne može održati čistiju vibraciju energije. Stalno kretanje energije unutar prostora Boga, nazivamo evolucija.

Energija ima metafizičku realnost, koja, kada izgubi određenu gustinu vibracije, prelazi u materiju. Tako su stvorena naša tijela, za koja umišljamo da su život, a u suštini samo se radi o prirodnom fenomenu kada se za dušu uhvati nekakva materijlizacija.

Duša je nemirna u tijelu jer joj ono zatvara kanale po kojima se ona snabdjeva čistom pranom. Slobodne kanale nazivamo DUH. On služi duši da može napustiti tijelo kada postane kruto, u smislu slabog vodiča suptilne energije. Takvo tijelo ostaje bez duše i raspada se, jer je s dušom nestao život.

Mnogi misle da je fizičko tijelo život, a jasno se može zaključiti da nije, jer je život ipak Bog.

Duša preko duha samo osvjetljava život u mračnom tijelu. Čovjek posjeduje spiritualne moći i može doći do istine o Bogu, životu i postojanju. To je samospoznaja, u smislu osvješćivanja i stvaranja potpunog uvida o prostoru svijeta.

Zbog tijela život se ne vidi. Sva ponašanja čovjeka idu horizontalno, linijom vremena, jer se u vremenu vidi starenje tijela i to čovjeka plaši. Život je konstanta, bez vremena, suprotnost vremenu i vertikala sadašnjeg trenutka. Svi mi u podsvijesti osjećamo postojanost života, zato smo najviše okrenuti održanju tijela. Fizičkom i mentalnom higijenom, ipak je moguće održati tijelo vitalnim mnogo duže od uobičajenog vijeka, sukladno usmjerenosti pažnje uma.

Život čovjeka je samo svijest o životu - SADA. Sve drugo, uključujući fizičko tijelo je privid života.

Naravno, mnogi to ne mogu ni zamisliti, ali je istina jedina kozmička pravda, koja štiti Apsolut bezuvjetno. Čovjek je svašta umislio i izmislio relativnu istinu, ali relativnost ne rasvjetljava život. Apsolutna istina je čista duhovna vrijednost, koja se ne izvodi logikom.

Besmisleno je i neodrživo što nas društveni moral, religije, ideologije i demokracija drže u mraku, ne dozvoljavajući malo prostora u spoznaji istine o životu. Preko obrazovanja, djeca su od ranog djetinjstva usmjerena na moralno-religioznu-društvenu iluziju o životu, isključivo usmjerenu na logiku, fizičke zakone i tijelo koje moramo spasiti po svaku cijenu, preko izmišljene religiozne duhovnosti, nekakve suvremene medicine i drugih grana znanosti koje nemaju nikakve veze sa životom i duhovnošću.

Zapad se utrkuje u novim tehnologijama, najmoćnijim laserima i mikroskopima, sciljem liječenja tijela, ne prihvaćajući da je duhovnost Istoka prije mnogo tisuća godina otkrila sve tajne ljudskog uma, kao jedinog prirodnog instrumenta kroz koji je moguće sagledati život, na jednostavan način osvješćivanja tijela. Sve je to davno izmaklo kontroli, jer se vladari svijeta grčevito bore za svoju iluziju. Koliko god je to pogrešan smjer civilizacije, ipak se radi o normalnom toku evolucije i dogodit će se ono što se mora dogoditi, završit će ova faza nesvjesne evolucije i bezuvjetno će doći nova epoha civilizacije s novom svjesnom evolucijom čovjeka.

Život je najjednostavniji na svijetu. Potpuno je neovisan, sam sebi dovoljan, savršen u svemu kao Bog i iznad svega vječan.

Teško je shvatiti jednostavnost života, kada oko nas ništa nije jednostavno i sve predstavlja napor.

Životu ne morate ništa dati; ne morate ništa raditi, jesti, piti, misliti, voljeti ga, biti u ljubavi, ne morate čak ni disati. Život jest tu zbog vas, ali se njime ne možete igrati. Ne možete ga ničim povrijediti, ne možete ga dodirnuti, iako se stalno preplićete s njim, on u vama i vi u njemu.

Što jedino možete s životom?

Po pitanju života jedino trebate sjedeti mirno, slobodno i istinski biti njega svjesni. To je sve.

Naravno, mnogi nemaju pojma o životu i neće shvatiti što znači ova priča. Sve ono što radite, jedete, pijete, imate želja, strasti, emocija, volite ovo ili ono, u ljubavi ste ili niste, mislite lijepo ili ružno, sanjate, dišete duboko ili plitko, svjesni ste ili ne, pod maskom ega ili ne, nema nikakve veze s životom. To su vaše navike, osjećanja, sjećanja, umišljene, umom vođene i kroz ego zamišljene kao lažno JA, lažni život i lažno postojanje.

Život je nedodirljiv, pravi Bog - Apsolut.

Principijelno život nikada ne može biti problem, a jedini problem koji se javlja ispred života jest ego, lažna slika i nepostojano JA. Zbog ega nemamo mir, slobodu, istinu, nemamo vezu s vlastitim životom, jer je njegova maska poput savršenog oklopa, zabranila bilo kakav dijalog s unutarnjim životom. I sve što radimo, u suštini radimo zbog ega, jer smo već konstatirali, životu nije potrebno ništa.

Ego su sve naše muke, neraspoloženja, strahovi, bolesti, nejasne slike o životu i tamna mrlja na božanski život.

Mnogo toga moramo raditi kako bi zamijenili slike ega za najdublji osjećaj istinskog života i postojanja. Zbog ega nemamo jasan uvid u postojanje i radimo sve i svašta, života radi, a istina je, životu ništa nije potrebno.

Kroz samospoznaju i usvajajanje duhovnih principa, budimo svijest o postojanju, životu i Bogu, i možemo lakše uspostaviti unutarnji dijalog sa životom. Ego je uvijek između JA i života, tako da je ta podvojenost napor, često puta nepodnošljiv, sa manjom ili većom dozom straha.

Rekli smo, život ne može biti bolestan, ali zbog ega, to lažno JA u meni se osjeća bolesno, uplašeno i nestvarno.

Dublje promišljanje u smislu usmjerenih misli i usmjerenosti pažnje uma, sigurno rastapa konstrukciju ega i time uspostavljate unutarnji dijalog sa životom. Upravo je kontemplacija pravi način za dublju koncentraciju prema životu i meditativno vođenje uma ka svijesti.

Bog je jedno ljudsko dopuštenje da vam se dogodi mir, iz čega se budi ljubav, a iz nje svijest. U životu ne morate ništa raditi, samo budite svjesni toga. Kada se smirite, poistovjetite s životom, postajete jedno s njim. Tu nema nikakve podvojenosti, nema nekontroliranih osjećanja, misli postaju usmjerene, um također, a ego ostaje rastopljen i uskraćen za sve maske lažnog predstavljanja JA i sve slike sa kojim se identificira. Ono što ostaje je istina i život, kao rijeka koja teče, kao potpun doživljaj najdubljih osjećanja.

Život je u svemu Bog i kao takav živi u prostoru Boga. Besmisleno je život identificirati s nebitnim stvarima, jer je sam sebi dovoljan. Njega ne možemo ničim ukrasiti, jer je savršenstvo svijeta. Ne možemo ga kupiti jer je najveće bogatstvo. Ne možemo ga pokloniti, jer svaka duša ima isti taj život.

Kada postanemo svjesni života, prestaje bilo kakvo razmišljanje o njemu. Tada ga ne moramo ni voljeti, jer je postao istina, nešto više od same ljubavi. Ljubav povezuje fizičko tijelo s duhovnim aspektom, a život je Apsolut.

Naše misli izviru iz neizvjesnosti i straha za život, temeljem niske razine prosuđivanja, nesvjesnog uma i ega.

Život ne postoji izvan nas. Naravno, svaka individualizirana duša ima svoj život, ali naš život je jedino u nama.

Mi zaista moramo naučiti, shvatiti i biti 100 % spokojni i mirni u vezi života. On je iznad svega što postoji u materijalnoj prirodi. Život je nešto istinski božansko.

Nikada nećete dobiti ništa negativno od života, jer je vertikala neovisna o vremenu i nikada ne može posrnuti. Svaka negativnost dolazi od od materijalnih vrijednosti u vremenu.

Budite uvijek ono što u istini jest; fizičko tijelo, mentalni sadržaj i ne zaboravite uroniti u duhovno polje, jer je život upravo u njemu.

Život je nešto najuzvišenije na svijetu i snjim se ne mogu poigravati djeca, nepažljivi, neljubazni i neodgovorni ljudi. Život imamo svi, to nije sporno, ali radost od života imaju samo mirni, svjesni ljudi, puni ljubavi, koji su uvijek budni nad životom.

Nesvjesnima život i nije potreban, jer se oni upravo tako ponašaju i tako ga doživljavaju. Jedino se nadaju da će im, možda, sudbina, nešto popraviti. No, život i svijest čovjeka, nemaju nikakve veze ni sa čim, niti sa sudbinom.

Život je u svemu duhovan i jedino ga možemo sagledati kroz duhovnu prizmu jedine božanske stvarnosti. Besmisleno je baviti se životom osjećanjima, mislima, sjećanjima, emocijama, nesvjesnim umom i egom, jer ga time nikada nećemo dodirnuti. Nepodvojenost života , s početka priče, jedino je moguća uz ljubav, jačanje duha (čišćenje tijela i otvaranje kanala duši), uz dubok mir, slobodu i istinu.

Da bi bili životni, radosni i duhovni ljudi, jedino moramo biti mirni, pažljivi, ljubazni i odgovorni, oslobođeni ovisnosti prema osjećanjima, mislima, sjećanjima, nesvjesnom umu i egu.

Kroz duhovne vrijednosti: mir, slobodu, ljubav, duh, istinu i svijest, ispunit ćemo svoj život i biti uvijek radosni, sa najdubljim osjećanjima božanske milosti. Princip Boga je jednostavnost života uz potpuno oslobađanje od svega.

Život i Bog su jedno stvarno.

Život nije tijelo, kao što voljenje nije ljubav. Ali u tijelu je duša, a ona nosi život. Sve što je izvan duše, nije potrebno životu. Ako je ta ista duša oblikovala tijelo, zbog čega tijelo nije u skladu s njom, nego teži odvajanju? Naravno, tijelo ne može misliti, a onaj tko u meni misli taj je izvan života.

Tko se ne složi sa ovom pričom, njegova je stvar logika, međutim, istine radi, onostrano je stvarni život, a ego je samo bolest. Na duhovnom planu nitko ne može biti najpametniji i zadovoljstvo mi je baviti se spoznajom istine o životu, jer time doprinosim općem probuđenju. Nama se dogodio Buddha, Isus, Zaratustra, Mahavira, Soson i još neki prosvjetljeni ljudi, ali ni njih još nismo shvatili, jer smo i dalje umišljeni i pristrasni nad tijelom.


ŽIVOT I EGO

Odrastanje, sazrijevanje i osvješćivanje tijela prati fizičko-mentalna spekulacija, stvorena u mislima i umu kao lažna predstava života, koju nazivamo ego. Sam po sebi ego je stanje ljudske neosvještenosti, uvijek se pojavi kada je usmjerenost pažnje uma okrenut nebitnim stvarima, a ne stvarnom životu. Na taj način ego je neizbježno stanje ličnosti čovjeka, kada nemamo pravi odgovor na život u našem mentalnom sadržaju.

Kod vođenih misli, dubljeg promišljanja (kontemplacije), dolazi do koncentracije koja usmjerava pažnju uma na objekt razmišljanja. Ako je taj objekt u vezi života, onda se ego poistovjećuje s životom. Ako je um usmjeren na fizički izgled tijela, onda smo opterećeni svojom vanjštinom, i tako redom, ego su beskrajni slajdovi i slike stvorene u našim mislima.

Onog trenutka kada um usmjerimo na život, postojanje i Boga, dolazi do nadilaženje fizičkog i mentalnog doživljaja, uplovimo u duhovnost, gdje ego ne vegetira, a na njegovom mjestu se pojavi čista svijest, kao olakšanje, uvid i jasnoća doživljaja svijeta.

Ego je dvojnost, tjeskoba, strah, bolest, neizvjesnost, nestvarnost života koja lako može preći u aroganciju i smrt. Egocentrični ljudi žive zato jer mogu udovoljiti želji ega. Onog trenutka kada više nisu moćni ispunjavati svoje želje, njihov doživljaj života pada u krizu. Tada se ego ispolji kao potpuna negativnost koju nitko na početku ne primjećuje.

Od ega ne treba bježati, jer je on budniji od nas i prisutniji od nas u vlastitom životu. Umjesto toga srušiti ga možemo samo ako budemo stalno prisutni u svom životu, preko svijesti. Tada ego ne postoji, a doživljaj života je sasvim jasan.

Biti bez ega znači biti čist, miran, u ljubavi, na putu prema duhovnim vrijednostima, slobodi, istini i svijesti.

Radi pojašnjenja stvari, ego je sve ono što nema veze sa izvornim životom. Tu spada sve društveno, moral, religije, ideologije, demokracija, obrzovanje, vlast i vladavine, dominacija sile, novac, materijalna bogatstva.

Nije ego sve što je duhovno, izvan materijalnog i logičnog. Ego nije život, istina, sloboda, svijest, postojanje i Bog.

Da li će nešto biti ego ili bez njega, samo je stvar usmjerenih misli i uma. Na istom mjestu se rađa i ego i svijest, ali ne mogu skupa opstati. Ili je dominantan ego ili život. Kod dominacije ega sve je logično kao stvarno, ali je velika napetost, strah i nejasan pogled na svijet, jer je ego samo slika ovisnosti.

Kod budnosti i prisutnosti u životu, sve je jasno, jer je na djelu svijest, oslobođena svake ovisnosti.

Odluka je u svemu veoma bitna. Ni beba se ne može roditi ako nema odluku proći kroz tjesnac kostiju karlice majke.

Ništa nije slučajno, sve ima svrhu, lice i naličje, svjetlo i tamu, na koju stranu staneš u mislima, takav ti je doživljaj života, a život je ipak neovisan od bilo čega. Ako nisi uz život onda si usamljen i strah te.

Duhovna igra nije društvena igra loto, već najveća istinska čarolija svijeta u kojoj su svi dobitnici.

Kada kažemo da je život sam sebi dovoljan, onda moramo znati da su yoga i meditacija, također praksa koja životu nije potrebna. Čovjek mora postati svjestan bez ikakve prakse, jer su kodovi života upravo božanski i u njima je sve sadržano. Svaka praksa je izvan života. Zen je bolja praksa od yoge, jer joginima može zasmetati sama tehnika zbog koje ne mogu ući u nirvanu. Obično se kaže, gdje završava yoga počinje Tantra.

Princip prirodnog osvješćivanja je odrastanje i sazrijevanje uz bezuvjetnu ljubav. Ljubav već nije praksa, nego istinski život.

U prirodi uma je da se uvijek mora na nešto osloniti. Da li će oslonac potražiti u ljubavi ili patnji, za um je svejedno. Zbog uma (umova), priroda je uništena, jer je svejedno da li ljudi žive u blagostanju ili su u ratu. Presudno je koji um vodi igru, jer se od njega inficiraju svi umovi podložni egu.

Čovjek zavređuje pažnju sredine u kojoj živi samo kada je pažljiv, ljubazan i odgovoran. Uvijek dolazi do izražaja model ogledala i sjemena. Ono što stane ispred ogledala takva će slika biti. Što posiješ to ćeš požnjeti.

Svaki pojedinac koji sebe drži u ego tripu, sam sebe izolira od sredine. Ne može ocean prići kapi vode, nego obrnuto, to je priroda stvari.

Ljudi se ne druže, jer njihove želje nisu u vezi korice kruha nego nešto nedefinirano, nelogično, neistinito i neživotno. U takvom oklopu ega vegetiraju, zabrinjavaju se, priželjkujući da sve to brzo završi, kako bi se ponovo rodili u jasnijem životu.

Međutim JA nisam ni ego, ni slika, već istinsko postojanje. Kod ega je najgore što se uvijek pojavi SADA, jer on ne živi ni jučer ni sutra, jedino prati um usmjeren od mojih misli. Od vlastitih osjećanja, sjećanja, emocija i želja, u mislima i nesvjesnom umu stvori se ego , lažna slika života, kao lažno JA. Sve se to dešava na mentalnoj razini.

Um je obična libela, klackalica ili prevaga misli. Može biti u zoni podsvijesti gdje ego dominira ili na drugoj strani svijesti, gdje je radost života.

Veza sa životom je moguća kada na tom putu nema nikoga, ni osjećanja, sjećanja, emocija, misli, ni ega. Jedino je pažnja uma tada usmjerena na JA, na život. Ničim se život ne može uporediti, zamjeniti niti identificirati. Jedino ispred života mogu stati duhovne vrijednosti: energija, duša, duh, istina, sloboda i svijest. Ali te vrijednosti ne mogu biti zamišljena slika. I njih skupa proživljavamo sa životom.

U tom slučaju samo prostor Boga, kroz božansku milost stvorenu u srcu, ispunjava, podržava i krasi moj život.

Kako mogu osjetiti Božanstvo?

To se jedino može preko ljubavi, koja nas direktno spaja. Bez ljubavi nije moguće uspostaviti vezu sa vlastitim životom. To je dokaz da je život istinski božanstven.


BEZUVJETNA LJUBAV

Pokušat ću pojasniti bezuvjetnu ljubav iz perspektive čovjeka, s logičkim promišljanjem, dominacijom tijela i mentalnog sadržaja.

Bezuvjetna ljubav je skupina svih duhovnih principa, najsloženija biokemija i alkemija ljudskog bića, njegove spiritualnosti, na granici između tijela i duše, u trenutku oslobađanja duha, pojave svijesti i sjedinjenja s postojanjem, životom i Bogom.

Bezuvjetna ljubav nije slučajna stvar, već nosi kodove iz sjemena i duše, samo s jednim ciljem, da STVORENO pročisti kroz energiju, dodirne zid apsolutne istine i svjesno se bezuvjetno spoji sa STVORITELJEM, kada postaju JEDNO - nepodvojeno. Ta bezuvjetnost se odnosi na totalnu predaju svega materijalnog (fizičkog tijela) i svega mentalnog (osjećanja, misli, um, ego, emocije i želje).

Bezuvjetnost nije ništa drugo doli kozmički red, po kome se kreacija svijeta odvija, u prostoru apsolutnog stanja, s energijom koja oblikuje sve stvoreno u pojavnom svijetu. Lanac svih uzroka i posljedica, mogućnosti energije, svih promjena i odnosa, ima za cilj stalno kretanje u svemiru, privlačenje i odbijanje, kroz stvorenu suprotnost (antagonizmi yin-yang).

Prije rođenja fizičkog tijela, bilo je lako postići bezuvjetnu ljubav u rodnici majke, gdje se fetus razvijao iz sjemena i duše. Međutim, u trenutku rođenja sve je postalo problematično, jer se pojavilo vrijeme, kao evolutivni faktor pročišćenja, starenja i umiranja. Taj trenutak je trauma. Ako se kroz majčinstvo ne nastavi bezuvjetna ljubav roditelja prema djetetu, ono ostaje osakaćeno i uskraćeno za božanstvo. Bezuvjetna ljubav je jedini put i garancija da će prolazna faza života kroz fizičko tijelo završiti s najmanje boli.

Ovoga puta nije u prvi plan da li ste vi odrastali uz bezuvjetnu ljubav i da li možete ući u to iskustvo. Važno je shvatiti njenu suštinu, jer je ona definitivno neshvaćena od mnogih. Čak ni pojedinci koji se dugo godina bave duhovnom praksom, ne shvaćaju bezuvjetnu ljubav, već imaju nekakvu svoju verziju logičkog promišljanja.

Kroz bezuvjetnu ljubav nestaje sve materijalno, fizičko i mentalno, samo ostaje svjesno stapanje s cjelinom prostora, bez vremena, uz najdublji osjećaj blaženstva od beskrajne milosti koja izvire iz samog postojanja, života i Boga. To je prava radost i eliksir života o kome mnogi sanjaju.

Kada shvatite suštinu bezuvjetne ljubavi, onda ste shvatili cjelu duhovnost čovjeka. Naravno, umjesto bezuvjetne ljubavi, svima nama je poznata relativna ljubav, kao nešto prolazno kroz voljenje. Zato se ne možemo odlijepiti od fizičkog tijela, ne možemo usmjeriti misli, ne možemo usmjeriti pažnju uma na život i ne možemo srušiti konstrukciju ega koji nam stoji kao maska ispred vlastitog života. Sve je stvar shvaćanja pojedinca, jer je život zaista najjednostavnije na sijetu, ali ako još niste probudili svijest o životu, postojanju i Bogu, kroz ljubav, onda ste zaista u neizvjesnosti, strahu, bolesti i mraku.

Iz ove kratke priče o ljubavi, možete, bez pretjerivanja, zaključiti da je ljubav zaista svetinja u životu svakoga od nas. Koliko možemo sebi priuštiti ljubav? Ona je u nama i besplatna. Sredina u kojoj živimo, suvremenost, društvena dominacija i sve drugo, može biti potpuno neprihvatljivo za običan život, međutim i u takvom kaosu ljubav je uvijek moguća i u nama. Pravi život nije osjećanje patnje, nego nešto najsvjetlije na svijetu koje se ničim ne može uprljati, oduzeti itd. Svetovnost života je u vječnosti božanskog prostora svijeta.

Bez obzira na sva ljudska postignuća, život, postojanje i Bog, kao jedno i dalje nisu shvaćeni. Ljudi su sluđeni na koji način je život predstavljen kroz religije, ideologije, obrazovanje i društveni moral. To je zaista slijepost, koja jedino pogoduje egu. Nikome nije stalo do ljubavi, jedinom putu i poveznici s životom, jer ego upravo živi u tijelu bez ljubavi. To je lažna predstava, ali društveno prihvaćena od većine i tako čekamo da se stvari same dogode od sebe, kroz zub vremena. Samo se buntovnici mogu probuditi, jer su najbliži istini o životu.

Ne morate više biti u dilemi da li Bog postoji, jer je to suština postojanja i života. Naš život je samo jedno duhovno putovanje i pročišćenje kroz ljubav. Na kraju tog puta dođemo do zida istine koji nevjerojatno svjetli i čuva život. Upravo nas ljubav približava istini, bez koje ne možemo biti sjedinjeni s vlastitim životom. Osjećaj podvojenosti ličnosti i ega, upravo je zbog privida i neistine s kojom vegetiramo.

Ljubav ćete probudite u sebi ako o njoj stalno razmišljate, ako pažnju usmjerite na najdublji osjećaj milosti i ako ste spremni bezuvjetno se predati i prihvatiti sve što je stvoreno, bez želje da išta mijenjate. Bez tog minimuma ljubav vam se neće probuditi. Ako je sve od Boga, pitajte se TKO STE, jer ćete time produbiti i usmjeriti misli na život, a ne na lažnu predstavu ega. U tome ne morate ništa vjerovati, ništa voljeti, ništa dati, ništa željeti, ništa znati, samo osjećajte život. To je ono kada vam trnci idu ispod kože i uhvati vas jeza, jer ljubav nije usijana glava i tijelo s povišenom temperaturom i tlakom, nego mir i hladnoća koju morate podnijeti kao žrtva. Učite se prihvaćati sve, bez obzira da li ste time zadovoljni. Postavite se prema svemu na način: „Volim te ne zato što si poseban, nego što je to božanski princip života“. Ovo pravilo vrijedi i za neprijatelja i za sve ono što vas je povrijedilo, jer bez oprosta nema mira, bez mira nema ljubavi, bez ljubavi nema života.

Trudite se praviti u sebi konstruktivnu predstavu i najdublje promišljanje o životu. Bezuvjetna ljubav je najbolji iscjelitelj svih vaših strahova, patnji i boli. Promislite duboko i ne vjerujte slijepo religioznom moralu i biblijskim mitovima koji su za vas nebitni, jer to zaista nema smisla ako niste u stanju sve to spojiti s vlastitim životom, kako se kaže, ako niste u stanju osjetiti milost u srcu. Neka vam hram bude svaki prijatelj i sve ono što vas pročišćuje, a odbacite sve ono što vas prlja i odvaja od života. Ljubav i život nemaju ni cijenu ni granice, oni su bezvremeni i kao takvi jedino prihvatljivi.

Priča o ljubavi je stalna tema svih koji nešto pišu o životu, međutim, ništa od tih priča nema koristi ako niste u stanju stvoriti vlastito iskustvo ljubavi, kao vlastitu religiju.

Ljudi zaista svašta rade jer su samo nezrela djeca i ne možemo im ništa zamjeriti. Ajnštajn je respekt znanosti, ali se u svemu ponašao nezrelo. Na pitanje novinarke zašto je takav, odgovorio je: „Što možete očekivati od dječaka koji ima tek deset godina, ja se tako osjećam“. Volio je duhovnost. Tesla je također proučavao duhovnost od djetinjstva i usvojio makrobiotiku. Plašio se žena jer je govorio da mu najviše crpe energiju. U suštini sva velika postignuća čovjeka djelo su ljubavi. Ako hoćete, ni prosvjetljenje nije moguće bez ljubavi.

Pozivam vas, predajte se, bez obzira na krutost ega. Rastopite kroz ljubav sve slabosti, napetost, probleme i boli. Ljubav je milostiva, probajte, zaista pomaže. Za nju nikada nije previše biti žrtva. Gajite u sebi duh bezuvjetne spremnosti na smrt radi ljubavi, jer će to biti pravi način za preporađanje i spajanje s životom, koga sada ne osjećate. Nitko u duhonosti nije napredovao dok se nije potpuno predao, dok nije umro u jednom trenutku, a sve ljubavi radi i života radi. Ne možete sjedeti na dvije stolice, ili ste za ljubav i život, ili za patnju i iluziju ega.

Niste shvatili priču ako kažete da bezuvjetna ljubav nije moguća, jer je ona jedini put. Drugo je pitanje što vama odvlači pažnju od života.

Mnogo se danas piše o hologramskom pristupu životu. To je ono, luster s mnogo žaruljica, pa kada neka ne svjetli to svi vide, ali ona živi zbog drugih svjetlosti žaruljica.

Nama se dogodio Buddha, Isus, Zaratustra, Mohavira, Soson i drugi prosvjetljeni ljudi, međutim, suština evolucije čovjeka je da svatko prosvjetli.

Nije nedostižno, radite na tome, ljubavi i života radi.

„TAMO GDJE JE LJUBAV ONA PJEVA“.


komentar:

ZAŠTO SU DJECA BOŽANSKA

Kada se beba rodi prekida se blaženstvo i bezuvjetna ljubav, nastupa trauma, koju ublažava majka time što bebi uzvraća izgubljenu ljubav, kao iskustvo kroz koje su prolazile devet mjeseci.

Svi mi dobivamo svjetlost i vibraciju energije, ali nismo svi radosni, jer nam nedostaje ljubavi.

Svjedoci smo da je sve više bolesnih beba od najtežih bolesti, najviše zbog nesretnih roditelja i nedostatka ljubavi.

Upravo od ljubavi ovisi razvoj djeteta i čovjeka. Gdje je bezuvjetne ljubavi, tu nema ega.

Bezuvjetna ljubav je najdublja pažnja i potpuna odgovornost za sve stvoreno, za život. Medicina pokušava liječiti ljude kemijom, što je apsurd, jer time uspavljuju tijelo i ego, a zaboravljaju na dušu čovjeka i život. I većina ljudi pokušava na razne načine liječiti sebe, kroz ispunjenje želja, međutim, bez ljubavi to nije moguće.

dopuna:


APSOLUTNA ISTINA

Bez apsolutne istine nije moguća radost života.

Koji je put do apsolutne istine?

Preko pročišćenja tijela i bića, kroz ljubav, u jednom trenutku dolazi do pojave čiste energije (duha), koja se mora osloboditi. Duh je u suštini jaka usredsređenost uma prema duhovnim vrijednostima, slobodi, svijesti, istini i životu. Do kulminacije dolazi u trenutku istine, gdje se sve osvjetli, sve postane kristalno jasno, neovisno od bilo čega, a iza tog zida svjetlosti je apsolutni život - Bog.

U životu običnog čovjeka sve je relativno, ljubav, istina, duh i svijest, i zato nitko nema jasnu definiciju radosti i mira u sebi. Sve je nekako nejasno, na pola. Sve je vezano za materijalizam, za logiku, za želje, emocije i ukupni doživljaj je ego.

Kada se posvetite sebi, ljubavi, istini i životu, postajete duhovno biće, mirni i milostivi. Ta procedura nije moguća bez potpune budnosti, kao kada je majka budna nad nemoćnom bebom. Jer u nama je đavo, iluzija ega, jaka osjećanja, možda traumatična sjećanja, a sve to za posljedicu ima nemirni um, koji nas može povesti u bolest, nečasne radnje, kriminal, aroganciju, ubojstvo i smrt. Sve se to oko nas dešava. Ljudi su maskirani ispod skupih odijela, frizura, šminki, automobila, društvenog položaja, bogatstva, ali njihov doživljaj života je sasvim nešto drugo, duboko su nesretni ljudi, a fali im mir, istina i ljubav, o kojima stalno pričamo.


ŽIVOT ČOVJEKA I UM

Na svijetu postoji Bog - STVORITELJ, kao otac (zbog klice sjemena) i STVORENO, kao majka prirode. To su dvije suprotnosti, dva suprotna spola (poznati antagonizmi yin-yang), koji su generator svijeta, jer stvaraju energiju.

Bog je čitav prostor svijeta, kao vakuum koji tu kreaciju drži u jednu cjelinu.

Priroda je nešto pojavno, relativno, ograničeno, promjenljivo i prolazno u linearnom vremenu.

Boga još nazivamo Apsolut, u smislu apsolutno čistog prostora, koga štiti apsolutna istina, zamišljenim zidom svjetlosti. Znači, u apsolutnom prostoru je tajna sjemena, kao istina, život i postojanje, a u prirodi je ogledalo tog sjemena, u smislu stvorenih oblika i života. Svako zrno sjemena , kada napusti zid istine, vođeno je energijom i dušom i to će biti individualizirani život kada padne na plodno tlo prirode, gdje će duša oblikovati trodimenzionalnu formu novog života. Samo sjeme je najprije tajna, kao ništa, a sa dušom i energijom postaje nešto, vidljivo, jer ga svjetlost obasjava.

Bog je original, potpuna tama, bez svjetlosti, bez ičega, kao vječnost, bez vremena, po vertikali života SADA.

Priroda i sve stvoreno je nekada u mraku, a nekada na svjetlosti.

Čovjek posjeduje spiritualne moći, može izgraditi duh, osloboditi ga tijela i duše, i osvjetliti svoj život do najdubljih stanica tijela koje su u potpunom mraku.

Ulogu vođenja duše-energije ima UM. On se formira od stvorenih pokretnih slika u mislima, kao film koji duša gleda i po njemu se upravlja.

Misli se pokreću od opažanja osjetila (vida, sluha, okusa, mirisa i dodira).

Sve što je prošlo kroz misli, zabilježeno je kao karma (u biomemoriji mozga), a mi to zovemo sjećanje.

Čini se da je sve jasno, a ipak nije, jer tu nedostaje glavna stvar, a to je život i postojanje.

Moramo spoznati gdje se u prostoru i vremenu nalazi život.

U svijetu imamo apsolutne i relativne pojave. Apsolutno je Bog, kao život, postojanje, istina i sloboda. Relativno je materijalna priroda, pa tako imamo život (kao relativnost), relativnu istinu i slobodu.

Um nam je sve što od svijesti imamo. On može biti nesvjesni dok spavamo, kada smo bili djeca, a sazrijevanjem tijela um dobija usmjerenje, preko vođenih misli i životnih iskustava. Malo po malo, postignemo koncentraciju uma, kada on dobije fokusiranu snagu, spremnu za daleka putovanja, izvan fizičkog tijela. Tako usmjeren um je duh, s kojim možemo sagledati sve ono što nam osjetila ne opažaju. Bez probuđene svijesti o životu, on nema smisla i potpuno je nejasan. Djeca, bolesni ljudi i svi neprobuđeni, praktički nemaju viziju života, jer nemaju izgrađen duh. Kada duh dodirne zid i svjetlost istine, trenutačno se pojavi čista svijest.

Proizilazi da je Bog utjelovljen u čovjeku preko duše, a putem usmjerenog uma i oslobođenog duha, doći ćemo do jasnog uvida koji nazivamo svijest. U suštini svijest je isti onaj um, samo duhovno sazreo, kao što je čovjek božansko dijete, ali je odrastao. Duhovnost upravo ima jedini cilj prosvijetliti čovjeka, kroz jednostavnu formu svjesnog uma.

Ako je Bog život i postojanje, onda je život jedan na svijetu, a iz njega se granaju individualizirani životi duša. Znači život ne može biti prostorno i vremenski ograničen, i on je izvan ograničenog fizičkog tijela i domašaja uma.

Čovjek ne može biti radostan dok nije svjestan života, jer ga nesvjesno tijelo drži u strahu.

Pokazalo se da je bezuvjetna ljubav najbolja i prirodna forma za osvješćivanje slijepog tijela, kroz usmjereni um. Ona je iskustvo koje se prenosi od roditelja. Ako to iskustvo nije probuđeno u djetetu, biti će teško ili nemoguće do njega doći u kasnijem odrastanju, jer čista ljubav bude zamijenjena voljenjem nebitnih stvari, koje udaljavaju čovjeka od života.

Bezuvjetna ljubav su suze radosnice majke u njenom srcu, kao mirne, životne, ledene i milostive kapi blaženstva, i molitva da beba ostane u životu, jer je u svemu nejaka. Ljubav je hladna kao vječnost, ali zrači milostivo. To je najdublji osjećaj povezanosti čovjeka s životom, postojanjem i Bogom, zato je čovjeku najznačajnija.

Kada vam je hladno po koži, na površini tijela, onda ste uplašeni i bez snage, međutim, mirnoća i hladnoća u srcu od ljubavi daje vam najveću snagu samopožrtvovanja za goli život. Obzirom da je život jedan za sve, čovjek pun milostive ljubavi je hladno spreman žrtvovati sebe za spasenje nejakog i nesvjesnog bića. Kaže se da svaki čovjek jedino treba postati žrtva ljubavi, jer sve je u prirodi žrtva pod zubom vremena koje rastapa sve stvoreno, s ciljem pretvaranja u pepeo za nasilno oslobađanje duha, jer evolucija mora ići dalje.

Čovjek je izuzetak prirode i može mirno osloboditi duh bez umiranja. Mi imamo prosvjetljenog Buddhu, Isusa, Zaratustru, Mohaviru, Sosona i druge, međutim, civilizacija ljudske vrste mora biti prosvjetljena, jer će zub vremena pojesti prirodu u kojoj živimo.

Ništa ne znače prosvjetljeni pojedinci, ako se oko nas i dalje ratuje, jer nema ljubavi među ljudima, koji nisu svjesni jedinog života Boga.

Bez svijesti zagrljaj s životom nije moguć. Umjesto toga pojedinac ima nejasnu viziju života preko iluzije ega. Sam ego je lažna i površna slika života i uvijek nas tjera u strah da ne bude otkriven od uma. Čovjek može biti ego (nesvjesni um, sa jakim emotivnim reagiraanjem i željama), duhovan (životan, jasnog uvida i probuđene svijesti), ili na granici tih krajnosti, kao nedefinirano mentalno stanje podvojene ličnosti (u psihijatriji poznati Boderline). Ta podvojenost čovjeka su teške patnje i strah, koji je praktički uvijek izmišljen zbog loše vođenog uma i prisustva jakog ega. Istine radi, 70 % populacije rabi karakternu obranu straha, poznatu kao šizoidno ponašanje. Nije moguće uzgajati ljubav u strahu, zato nam ljudi u prolazu sve više liče na zombi. Nemamo više sigurnost u ljudima, nego se sve više plašimo njihovih nekontroliranih ego postupaka. Ne vrijedi više pravilo da je čovjek čovjeku najbolji drug ili svetinja.

Dolazimo do točke kada moramo shvatiti da je život u svemu neovisan od tijela i bića, jer je duhovan i nedodirljiv, a tijelo i biće su fizička i mentalna dimenzija, sklona svim mogućim promjenama u vremenu i zato kažemo da je iluzija u odnosu na život i Boga.

Ako je život savršenstvo, nešto sveto i vječno, čemu onda tolike brige za prolaznim tijelom? Nama zaista nedostaje dubljeg promišljanja i spoznaja suštine postojanja. Pa to je sve tako jednostavno postavljeno od kreacije svijeta. Sve mora pratiti prirodni tok, kako se to kaže kozmički red, sve ima svoju svrhu, dogodit će se kada sazrije i nama jedino ostaje biti miran, spokojan i jednostavno promatrati život, bez fantaziranja u mislima, jer se od njih kvari um.

Lako je to napisati, ali čovjek je nemirnog uma, pun emocija i želja, prazan ljubavi, nasilan, nagonski nastrojen, bez milosti i s niskom razinom prosuđivanja istine, strastven i seksualno nedefiniran, sve u svemu potpuno nejasan sam sebi. Za takvog čovjeka život kao da ne postoji ili je daleko od njega. U stvari, čovjek i život se stalno prepliću, ali niti život nezna za sebe, a slijepo tijelo još manje. Za to vrijeme osjetila reagiraju na vanjski svijet, misli luduju, um je potpuno dezorijentiran, ego se šepuri kao domaćin i JA, a tijelo pati u stalnom strahu od smrti.

Pojava svake prehlade ili bilo koje bolesti je u stvari djelo nesvjesnog uma. Jednostavno čovjek poželi biti bolestan, jer će tako izazvati sažaljenje bližnjih. To će njemu biti zamjena za ljubav. Svi oni koji boluju od leukemije, raka i drugih „neizlečivih bolesti“, dugo godina treniraju svoj um, kroz misli i zabrinjavanje, s ciljem buđenja ljubavi, ali je to zaista pogrešan smjer. Dokaz ovoj tvrdnji su oni pojedinci koji su sebe izliječili i napisali knjige o tome. Što se dogodilo? Radili su strpljivo na sebi, počistili tijelo, prizvali duhovne principe, počeli razmišljati u smjeru ljubavi i njihov um je dobio usmjerenje za iscjeljenje bolesti. To se na kraju dogodilo, na mjestu bolesti dogodilo se zdravlje. Tako je sa svim bolestima. Znači, ne postoje bolesti, samo može biti neosvješteni um.

Naravno, ne može čovjek raditi na sebi i duhovno se uzdizati ako je u strahu, jer je potreban mir. U tom slučaju najbolje je pročistiti tijelo kroz pravilnu prehranu i tjelovježbe, koje će donekle usmjeriti um, a kasnije slijedi ono pravo duhovno i životno.

Moramo znati, duhovno se ne može putovati bez ljubavi, bez šireg uvida, bez otvorenog astralnog polja i bez oslobođenog duha.

Mnogi se hvale kako idu na tečaj meditacije ili yoge, a jasno se vidi koliko su nemirni, emotivni i egocentrični. Ne mogu se stvari preskakati. Duhovno je onostrano ili nirvana, izvan svekolike materijalne prirode, u opsegu metafizičke realnosti energije, do istine, slobode, svijesti, svjetlosti, života i Boga.

Misli su uvijek okačene na osjetila, a um uvijek mora biti za nešto vezan. Ako mislite na život, onda imate radost, ako je um usmjeren na bolest, onda se bolest pojavi. Iscjeljenje je samo obrnuti red stvari, usmjerite um na bolno mjesto, on će dovesti snop energije i pojavit će se biolaser za prirodno iscjeljenje. Samo krajnje milostivi ljudi mogu iscjeljivati druge živote duša, a takvih nema.

Princip postojanja mora biti kroz DAVANJE (u smislu ljubavi i milosti) i PRIHVAĆANJE (svega stvorenog, bez uplitanja naših misli). Emotivci upravo žele sve urediti po svojim zamislima, a to nije prirodno ni svjesno. Priroda je uništena jer su nemirni umovi, emotivci i ego pojedinci, na silu, prekrajali lijepu prirodu po svome, i dobili smo bezživotne oblike industrijskih dimnjaka, tvornica, autocesta, solitera, od kojih danas svi želimo pobjeći, ali nemamo gdje, jer je um svugdje stigao promjeniti prirodni tok stvari.

Teško je i možda nemoguće objasniti djetetu i nebudnome što je duhovno, život, Bog. Takvi se radije vežu za fizičko tijelo, vjerujući da je to život, a u stvari to je maska ega i lažno JA. Jer tko može zamisliti da je život samo prazan prostor i nekakva snaga vakuuma i Bog koji je nevidljiv. Na duhovnom planu sve je vidljivo kroz treće oko. Zbog toga je ljubav svetinja, jer od ranog djetinjstva u djetetu stvara osjećaj ljubavi, mira, milosti i dobročinstva, a to je sasvim dovoljno za kasniji duhovni rast i usmjeravanje uma prema duhu, istini i svijesti. Ljubav nije duhovna stvar, ali povezuje tijelo i život, što nam je jedini cilj.

Za razliku od uma koji je čisto mentalni sadržaj, kojeg prevodimo u duh i svijest, ljubav je direktno usmjerena na život, jer ljubav preskače sve faze neodlučnosti, osjećanja, razmišljanja, iluzije. Ljubav je praktični doživljaj stvarnog života kroz mirno srce, a ne lažna površinska slika ega.

Bez iskustva ljubavi ljudi su u svemu površni, nedefinirani, jer nemaju odlučnost prema životu kao najvišoj vrijednosti. Neodlučnost može biti od naivne kod djeteta do arogancije kod zrelijih ljudi.

Ljudska radost je majčinski zagrljaj tijela i bića sa životom. To je doživljaj istine i slobode, kao da ste u najvećem balonu svijeta, svih svjetlosti, u najvećoj čaroliji, koja vas čini mirnim, zadovoljnim i spokojnim. Bez duha čovjek je otuđen od života i naravno da je prepušten sudbini, a sudbina za svjesni um ne postoji, jer se uvijek veže za božanski život.

Zaista, život je toliko jednostavan, da se ne može ni zamisliti. Doživjeti čaroliju života jedino je moguće uz mir i ljubav, u milosti, slobodni u svemu, sa istinom. Tko može sebe zamisliti takvim? Samo oni koji osjećaju ili probude ljubav, a ona će ih učiniti duhovnim. Radite sve što na neki način može probuditi ljubav, jer ona ne može biti grijeh, nego istinska svetinja.

Mnogo je manipuliranja u vezi ljubavi, od društvenog morala, religija, ideologija, obrazovanja, do medicine i drugih znanstvenih sfera. Svima je stalo do poslušnosti pojedinca, a ne do njegove slobode ljubavi. Ništa vam od toga nije potrebno. Radost života je jedino moguća u vašem srcu, bez ičega drugog. Život je vanmaterijalni doživljaj i zato ne morate biti ovisni ni od čega. Ali život je nemoguć bez slobodnog duha.

Da li uopće imate namjeru spoznati život, sresti se snjim, zagrliti se kao majka i dijete, da vas prožme jeza ljubavi i radosti? Možete li dublje promisliti, usmjeriti um ka duhu, odbaciti ego i tijelo, života radi? Naizgled ništa se dogoditi neće, ali će vaš doživljaj života postati ljudska radost, mir, ljubav, dobrota, milost i zračenje svjetla koje je svima vidljivo i privlačno. Od jedne namrgođene i uplašene hrpe slijepog tijela, ovog trenutka možete sijati kao zvjezda na nebu, samo sa dopuštenjem da vam se dogodi život.

Duhovna praksa je dug proces usvjanja duhovnih principa, ali sve se to može dogoditi u ovom trenutku, samo ako ste spremni shvatiti suštinu života.

Znate, na početku, čovjek nije znao ništa, ali malo po malo zub vremena ga tjera da se mijenja u smislu golog opstanka. Strah od smrti je nezamisliv pojam za većinu ljudi. Međutim, dok tijelo ne umre, ne može se dogoditi život. Spiritualnost je mogućnost istinskog života bez umiranja. Prosvjetliti je prirodna stvar i jedini odgovor na strah od smrti. U suštini tijelo će svakako nestati, ali ćemo prije tog čina biti u zagrljaju s vječnim životom. Gubitak tijela tada neće biti bolan i trauma.

Duhovni ljudi već imaju božanski mir i život, samo promatraju što će se dogoditi sa tijelom i dokle će ono biti sposobno podržavati dušu. Za to vrijeme, ljubav, priroda i radost ne moraju biti mjesto za izbjegavanje. U duhu i svijesti spoznajemo da je životni put jedna kreacija svijeta od sjemena, rađanja, stvaranja novog sjemena, umiranja i ponovnog rađanja. Tu zaista nema mjesta strahu jer je sve prirodno. Neprirodno je samo stanje čovjeka bez ljubavi i kada nije budan nad umom. U opsegu ega caruje strah i zato je jedino rješenje samospoznaja, uz ljubav i usmjeravanje uma prema životu.

Kada postanemo budni, naše tijelo nije više u mraku, bez obzira da li je noć u pitanju. U nama će biti radosti, ljubavi, milosti, svjetlosti, topline, mira, zdravlja, sve ono što priliči čovjeku. Tada će nam život biti jasan, jer duhovno znanje je najveće znanje na svijetu, sadržano u miru i doživljaju božanske milosti.

Ne treba nam ništa, ni enciklopedije znanja, ni logika, ni hrana, ni sex, ni novac, ni medicina, ni disanje, ni meditacija, moramo biti slobodnog duha. Na planu energije sve je napor, pa i ono što na prvi pogled izgleda lijepo. Život je izvan energije i nije mu potrebna nikakva fizika ni metafizika. Čak su i duhovne prakse napor. Jedino ljubav nije napor. Ljubav čovjeka zaista oslobađa od svega. Za ljubav nije potrebno vrijeme, mjesto, posebne godine uzrasta, nije potrebna koncentracija, ni um, ni ego, jer ljubav je vertikalni kanal koji spaja oca Boga i majku prirodu, s jednim ciljem božanskog djeteta u nama.

One koji me vole slušati savjetujem da se gledaju u ogledalu u oči i prate disanje. Svi kažu da im to teško pada. Razlog je jednostavan, jer je teško gledati neistinu, u kojoj nema života, već doživljavate u svojoj dubini nešto nestvarno (to je ego) i dah koji se ne može brojanjem održati, jer je disanje elementarna svijest i prirodna inteligencija tijela. Kod susreta s životom, prestaje potreba za gledanjem i disanjem, jednostavno život je sve u vama i oko vas, osjećate bezuvjetnu istinu o njemu i nevjerojatnu slobodu.

Ova priča traži dublje promišljanje, ali je zaista sve moguće u trenutku, jer život je samo svjesni doživljaj SADA. Do susreta sa vlastitim životom i dalje ostanite nebudni, jer se nećete probuditi dok niste spremni za čin ljubavne žrtve (zamislite budnu majku koja ne smije zaspati jer štiti nesvjesnu bebu).

Kako probuditi ljubav?

Jednostavno, predajte se u svemu, kroz misli i um. To nije predaja kuće, automobila ili bankovne kartce. No predati se ne možete bez potpunog mira, davanja sebe i prihvaćanja svega i svakoga. Ljubav nije voljenje od želje, nego put prema životu gdje se mora osloboditi duh od tijela.

Ne brinite, sve je kreacijom osmišljeno i evolucijom potvrđeno, samo posmatrajte kemiju i alkemiju, dajte sve što imate (jer nemate ništa, život niste dotakli) i prihvatite sve, jer u svemu je život neke duše.

Život je stvarnost, a ono što vi umišljate nije stvarnost. Kada imate život, vi ste stvarni i postojani. Bez doživljaja života vi ste onakvi kako ste smislili iluziju i prema čemu je pažnja vašeg uma usmjerena.

Zato ne oklijevajte, predajte se ljubavi, iza nje dolazi čarolija života. To vrijedi za sve ljude, djecu, mlade i stare, siromašne i bogate, jer život je iznad materijalnih ograničenja, život je u svemu Bog samo kada postignete svjesnost o postojanju. Sve što radite uvijek postaje napor. Jedino ljubav nije napor, možete u ljubavi ostati vječno i nikada se nećete umoriti.

Ako ste jadni, nervozni, bolesni, ne pravite od sebe cmizdravo dijete, nego se probudite, jasno odlučite slijediti prirodu, kozmički red i životni put. Što morate biti umišljenik i pacijent izvan svijeta? Budite prirodni. Sve oko vas je nestvarno ako u tome ne možete prepoznati ljubav. Usmjerite se jedino prema izvoru ljubavi, a to se lako prepoznaje.

Sve probleme koje imate i sve bolesti, rastopiće se u ljubavi, osobito u zagrljaju sa životom, jer je on od Boga i najviše milosti.

Što će vam našminkano tijelo, ako je u strahu i bez života?

Nikoga život nije ostavio na cjedilu, jer je Bog koji nezna za sebe, sve dok vi ne spoznate njega. Kada se sjedinite sa životom, onda ste pravi Bog i imate sve na svijetu.

Morate o svemu duboko promišljati, biti budni, odlučni, shvatiti suštinu i red, ne preskakajući ono što je važno, a sve je sadržano u običnoj ljubavi i da ne skrećete s životnog puta, jer izvan njega nema svjetlosti. Budite dosljedni kroz duhovne principe. Život je biokemija i alkemija, čarolija energije i svjetlosti, vidljivog i nevidljivog, ali ipak moguća u vašem usmjerenom umu.

Kako početi?

Čistite se, oslobađajte od svega, kako fizički, tako mentalno, da bi na kraju mogli duhovno ugledati istinu, slobodu i život.

Sve neka vam bude u bojama ljubavi. I ono što je na prvi pogled ružno, od Boga je i sigurno ima dušu. Vaša duša i sve druge duše su samo jedan život Boga, koji nikada neće saznati za sebe dok ga ne oživimo u sebi.

Život ne smije biti društvena, moralna i religiozna farsa, već osobna budnost.

Ako umijete radujte se, ako vam nešto drugo odvlači pažnju uma, budite ego, ali pazite na grijeh prema duši, to vas može jako zaboljeti.

Život je svetovan, zato bez ljubavi, slobode, istine i Boga nije moguć. Mislim, moguć je ali traljavo u patnji, a to i nije život. Postavite sve na svoje mjesto u vremenu i prostoru i stvorite osvjetljeni hologram svijeta.

Kroz pročišćenje i samospoznaju na poklon dobivate vlastiti život koji ste izgubili jer ste krenuli u krivi smjer navodeći um prema egu, ali nikada nije kasno za probuditi se.


LJUDSKO BIĆE

Koncept ljudskog bića je u prostoru i vremenu, temeljem života kroz tri prirodna fenomena.

Prvi fenomen je duhovni aspekt prostorne slike duše sa svjetlosnom aurom i istinom.

Drugi fenomen je mentalni aspekt metafizičke realnosti energije i njene slobode (sloboda osjetila, misli, uma i ega).

Treći fenomen je fizički aspekt kroz funkcionalno tijelo uz ljubav.

Sve ovo određuje život čovjeka u prostoru Boga kroz prolaznu fazu fizičkog tijela, u horizontalnom vremenu, uz pretpostavku ljubavi, slobode i istine, temeljem usmjerenog uma i oslobođenog duha u sadašnjem trenutku, po vertikali probuđene svijesti o vlastitom postojanju.

Ljudsko biće je najsloženija biokemija i alkemija, ispoljene kroz jednostavnost istine, u smislu vječnosti života, slobode kroz radost (izobilje energije za dušu) i ljubavi kroz najdublja osjećanja mira (fizičkog tijela).

Život je opća budnost svih duša, svega stvorenog i evolutivno usmjerenje ka Bogu - stvoritelju svijeta. Za evolutivno prosvjetljenje stvorenog, potrebna je svjetlost i toplina duše, strpljivo promatranje prolaznog vremena, uz hladni mir.

Kreacija svijeta i život, mogući su samo uz kozmički red, gdje sve ima svoju svrhu, sve se mijenja od uzroka do posljedice, svjetlosti i tame, s ciljem harmonije koja održava božansku čaroliju. U slučaju narušavanja reda bilo kog entiteta, energija će ga spržiti u pepeo i osloboditi duh. Poštivanjem reda, opstanak stvorenog je neograničen vremenom, jer plemenite vrijednosti ne prljaju prostor i istinu (prosvjetljeno biće, dijamant, zlato, itd.), i čine uzor.

Čovjek mora naučiti i uskladiti sebe sa životom, radosti i mira radi, ali i radi skladnog odnosa sa sredinom u kojom živi i svim dušama koje ga okružuju. Usvajanjem duhovnih principa, koji su najbliži životu, sve postaje jednostavno i prirodno, istinito, ljubavno, u slobodi i bez straha.

Ponašanje čovjeka treba biti temeljem istine, uz slobodno odlučivanje, uz budnost i mir kroz ljubav. Ove tri značajke su minimum za jednostavnost života.

Bez istine čovjek ne osjeća život.

Bez slobode ne možemo biti kreativni.

Bez ljubavi ne možemo imati mir i milost.

Istina je trenutna kao svjetlost koja osvjetljava životni put.

Sloboda je u kreativnim mislima, usmjerenosti pažnje uma, svijesti i stvorenom duhu.

Ljubav je reset na sva reagiranja osjetila.

Istina, sloboda i ljubav su neovisne od bilo čega, zato su najbliže životu.

Međutim, ljubav daje čovjeku osjećaj blaženstva i milosti, u smislu najvećeg dobitka od života. Moramo shvatiti da je život Bog i kao takav apsolutno nedodirljiv. Uz ljubav čovjek osjeća blaženstvo i božansku milost, i to ga čini životnim. Sam život ničemu ne pripada, ako se ne držite njega, ako njega niste svjesni. Bez dobitne kombinacije stalne radosti i blaženstva od ljubavi, vi ste običan gubitnik i to vam je teško. Znači, ljubav nije prolazno voljenje nečega radi ispunjenja želje i strasti, već mehanizam istinske budnosti nad životom. Samo zbog toga ljudi rađaju djecu, jer time mogu prirodno probuditi bezuvjetnu ljubav, koja je za većinu nezamisliva.

Čovjek je griješno biće i uvijek hoda stranputicom života, jer nije usklađen.

Kroz samospoznaju čovjek najlakše može odbaciti loše navike i sva iskustva, koja ga drže u mraku logike, društvenog i religioznog morala, daleko od vlastitog života, u stvorenoj iluziji ega (umišljene slike života).

Život je nešto sveto, najčistije, apsolutno, potpuno nedodirljiv, ali je naše fizičko tijelo i biće u njegovom prostoru i možemo reći kao da imamo život. U suštini, život imamo samo uz najdublja osjećanja, ljubav, mir, istinu, slobodu i uvid da postojimo.

Doživljaj života je samo golo osjećanje svijesti i usklađenosti nečega (tijela i duše), što uopće nije naše. Iluzija je posvjedovati bilo što, jer gdje ćete stim, kada ne možete ići izvan prostora. U prostoru života i Boga nema drugog prostora koji bi bio samo vaš, jer to vam nije potrebno, kada vam je cjeli prostor svijeta na raspolaganju, kao izobilje života. Upravo materijalna priroda koristi to izobilje života i mirno opstaje u šarenilu svih boja, ne želeći nikakvu promjenu niti ubrzanje evolucije. Jedino je čovjek nemiran, jer želi vlasništvo nad životom, a to nije moguće. Takvo tvrdoglavo ponašanje čovjeka čine nesvjesnim, krutim, psihopatskim, šizoidnim, lažno ponosnim i pohlepnim.

Život je iznad svega stvar dobročinstva, mirnih, pažljivih, ljubaznih i odgovornih pojedinaca.


ŽIVOT DUŠE

Život je vječni prostor svijeta, neovisan o vremenu, zato je vječan, koga nazivamo Bog.

U tom prostoru postoje sve duše svijeta, kao samostalni entiteti, ali u svemu ovisne od života, kao kap vode od oceana. Duše kao zvjezdice na nebu, vidljive su samo sa sjajnom aurom. Svrha postojanja je dopustiti u tijelu da duša uradi ono što je njena misija (da oblikuje tijelo do kraja, izgradi duh i sa njim stane na put istine i vječnosti).

Obzirom da je život božanski apsolutan, ništa na svijetu ne može posjedovati taj život. Naravno, mi smo prihvatili taj izraz kao ime za postojanje, ali suštinski promatrano, istina je, život nitko dodirnuti ne može.

Život se postaje samo onda kada se energija stvorenog pročisti do apsolutne istine, koja nikada više ne može biti ono što je bila prije istine.

U vremenu se sve stvoreno raspada i za očekivati je da će evolucijom svega, doći do stanja svijeta u kome samo Apsolut postoji. Milijarde godina su u pitanju, a nama to služi samo kao vizija suštine prostora svijeta, jer smo i mi u njemu.

Učenja i budnosti radi, moramo shvatiti, prihvatiti i dozvoliti da se u našem biću događa samo ono što je u skladu sa prostorom i vremenom postojanja. U tom kontekstu slobodno ostavite život po strani, jer ga ne možete dodirnuti. Umjesto toga bavite se onim što se tiče života individualizirane duše i tijela, kao prolaznom fenomenu vremena u prostoru apsolutne vječnosti.

Pokazalo se kroz vrijeme, jedini život u kome istinski osjećamo bit postojanja jest bezuvjetna ljubav (u daljem tekstu - ljubav). Ona je maksimum usklađenosti duše i tijela i dovodi do potpunog mira i milosti, najbliže životu.

Ljubav je stanje, dopuštenje i postojanje mira u ljudskom biću najsloženije alkemije. Ljubav je život u malom, kao potvrda i veza života božanske duše. Zato ljubav mora biti shvaćena, prihvaćena i probuđena u svakom pojedincu. Mi smo navikli na doživljaj površinske ljubavi ili je tako definiramo. Neki povezuju ljubav sa voljenjem, ali njena je suština najviše što možemo postići po pitanju postojanja.

Ljubav nije misao, jer su misli nastavak doživljaja fizičkih osjetila. Ljubav nije nesvjesni um, niti emocija, a ponajmanje ego. Ljubav je božanski mir zbog najšireg uvida stvari. Ljubav je neovisna od mentalnog aspekta, spajajući direktno fizičko tijelo i dušu. Ljubav je zaista fenomen vječne majčinske budnosti, blaženstva i milosti.

Bivajući ljubav, čovjek najdublje i istinski doživljava blaženstvo i milost postojanja, baš kao da je živ. To nije iluzija, jer ste oslobođeni svakog straha od smrti, što je najvažniji cilj ljubavi i mira u biću.

Suština ljubavi je u tome da proživljavate apsolutni život, prihvaćajući mirno gubitak fizičkog tijela, jer aApsolut nije moguć bez oslobađanja od tijela, mentalnog sadržaja i duha. Život kao beskraj, vječnost i onostrano, je jedno veliko ništa, koji nitko nije spreman prihvatiti da nije ljubavi. Milost od ljubavi tjera čovjeka na prihvaćanje čarolije i spreman je žrtvovati tijelo zbog toga. Čovjek se prestraši kada mu liječnik popravlja zub, a zamislite koliki je strah od smrti, međutim, uz ljubav, čovjek se ne boji ni umiranja.

Čarolija od ljubavi je zaista nešto neviđeno u pojavnoj prirodi. Ljudi su podložni utjecajima iz vana, iluzijama, slikama ega, emocijama, željama i strastvima, samo zato jer nisu probudili čaroliju. Blaženstvo i milost od ljubavi, oslobođa čovjeka svih želja, svega što je materijalno i svega što je mentalno. Jedini osjećaj od ljubavi je opći mir i milost. Tako ljubav postaje božanska, kao istinski život.

Ljubav je uvijek sputavana jer zaljubljeni ništa ne misle i ne vole raditi. Takvi pojedinci nisu društvu potrebni, ne drže se lažnog morala i nisu društveno religiozni. Zato je ljubav usmjerena na brak i voljenje, čime je potpuno izgubila smisao, jer to nije ljubav i ne postiže svrhu.

Nikada nije kasno probuditi ljubav. Čak i posljednjeg dana života duše u tijelu, kod umiranja, pojavi se ljubav kao olakšanje i oslobađanje od smrti. Zato se nitko na samrti ne plaši, nego je miran, jer ga ljubav čini milostivim i spokojnim, kao da nastavlja pravi život.

Od davnina je život duše samo ljubav čovjeka. U poeziji nitko ne spominje mozak, um ili život, već samo dušu, srce i ljubav.

Svi oni koji ne proživljavaju ljubav, duboko u sebi osjećaju strah, jer nemaju nikakvu potvrdu života od tijela i prirode u kojoj žive. Njihov doživljaj je samo jedna lažna nada.

Ljubav nema alternativu i jedini je život čovjeku.

Prave vrijednosti su uvijek osporavane i skrivane od pojedinca. Red je da se taj pojedinac konačno probudi i spozna istinu o sebi.

Nitko vam ne može dati, oduzeti ili ograničavati ljubav, jer je ona samo život vaše duše, koja vas neće napustiti sve dok u vama postoji neizvjesnosti i straha. Samo onda kada budete potpuno mirni, uz ljubav i milost, duša će stvoriti duh i biti slobodna izaći iz vašeg tijela. To neće biti bolno, jer ste dopustili da kreacija ide svojim tokom.

Tako naizgled obična ljubav čovjeka postaje istinski život duše i božanstvo.

Ljubav je čovjeku superlativ najdubljih osjećanja i postojanja. Uz ljubav čovjek je milostiv, a to uključuje istinu, slobodu, duh, svijest, radost, zdravlje. Kažemo, uz ljubav, čovjek je oslobođen napornih osjećanja, misli, sjećanja, nesvjesnog uma, ega , emocija i želja, jer jednostavno mirno živi.

Ljubav kao suština života nepoznata je mnogima. Osobito nitko ne shvaća bezuvjetnu ljubav, vjerujući da je nemoguća, međutim ona je čovjeku ispunjenje života.

Ljubav, kao život duše i božanska milost, nema granice i širi se kao svjetlost prema svakom dopuštenju da se dogodi. Ljubav je jedan život svih duša.

Bez ljubavi nije moguć dublji doživljaj stvarnosti. To za posljedicu ima površinsko oslanjanje na osjetila, što mora dodatno biti predmet stalnih misli. To je napor, um je u tom slučaju svuda, samo nije usmjeren prema miru. Zbog nedostatka uvida pravog života, ego producira strah, bojeći se da ne bude otkriven kao uljez.

Nečasni ljudi, bez ljubavi i milosti, nekada davno, skrivajući se iza nadmoći nad slabijima, osmislili su moral, religiju, ideologiju, društvo, što je i danas najviše izraženo kroz fini paketić demokracije.

Tko u ljudskom biću pati i boluje?

Patnja i bol su najobičniji nesklad duše i tijela, gdje dolazi do zastoja metaboliziranja duše u tijelo, kada je energija blokirana, zbog narušene koordinacije vodiča energije i sustava u cjelini. Ovo se događa kada u biću nema ljubavi, jer je ona najmoćnija alkemija, sposobna u trenutku otvoriti sve kanale energiji. To znači, patnja i bol se javljaju kada je život duše ugrožen zbog nedostatka ljubavi.

Duša ne pati i ne može bolovati jer je čista energija. Tijelo je u svemu slijepo i ne osjeća ništa. Ljubav kao život duše je neovisna i okrenuta milosti. Jedino može patiti i bolovati ego, jer mu um stalno mijenja zamišljene slike identifikacije sa nečim, a to je bolno.Ego se tada jako brani, jer je stalno ugrožen.

Buđenjem ljubavi, alkemija u trenutku revitalizira cjelo biće i u najkraćem vremenu otklanja svaku bolest. U ovisnosti od jačine pažnje uma, svaka bolest može biti sanirana veoma brzo. Tada kažemo da je nestala u milosti božjoj.

Ljubav je život i najbolji iscjelitelj.

Ustrojstvo prirodnih zakona je u svemu jednostavno, ništa nije fenomen i izuzetak, već se sve stvari događaju onda kada za to postoje stvoreni uvjeti.

Čovjek osjeća, doživljava vanjski svijet, misli, mašta, fokusira se na to, identificira se sa iluzijom i stvara želju koja lako prelazi u patnju i očaj. Sve se to dešava kada isti taj čovjek nema elementarnu slobodu, a bez slobode nema ni istinu, jer je ne smije izraziti. Znači, čovjek je na samom početku svog postojanja već ugrožen. Sva ponašanja čovjeka su posljedica iz djetinjstva. Upravo djeca nemaju nikakvu slobodu, već su u svemu kontrolirana, tako da se njihov mentalni sadržaj oblikuje u um nemirnog duha. Posljedice odrastanja mogu biti katastroflne, to nitko ne shvaća, a medicina se bavi liječenjem materije tijela a ne duše koja pati kroz ego. Djeca odrasla uz ljubav, slobodno se ponašaju, ne moraju imati želja i tajni, ne moraju maštati, jer se lako dogovore s roditeljima, a to je dovoljno i prirodno za pravilno sazrijevanje i buđenje duha u sebi.

Kada nemate slobodu, onda patite ili ste buntovnik, u ovisnosti koliko se oslanjate na ego.

Stranica 11 od 15 Sve stranice