7. dio

Iako je O krvna grupa uobičajena svugdje, gotovo je univerzalna za domorodce Indijance u Južnoj i Centralnoj Americi, i više je uobičajena u Sjevernoj Americi, Aziji ili Europi. Ako su ljudi naselili Amerike i Aziju na kraju Ledenog Doba – nakon što je nastala krvna grupa A i B, onda su ti ljudi propustili donijeti sa sobom njihovu normalnu distribuciju krvnih grupa.

Još jedno tipiziranje krvnih grupa je korišteno za dokazivanje Azijskog podrijetla Indijanaca. Ta tipičnost se zove Diego, nedavno je evoluirala kao mutacija, svi Afrikanci, Europljani, Indijci, Australci i Aboridžini i Polinežani su Diego negativni. Istočni Azijati i Američki domorodci su jedini ljudi koji su Diego pozitivni. Ali Diego pozitivni uzorci su više uobičajeni kod Američkih domorodaca nego kod Istočnih Azijata, što postavlja pitanje, tko je prvi dobio ove gene? Ako se zaključuje po samoj krvi onda se može zaključiti da su najstariji autohtoni ljudi u stvari Američki domorodci!“ (Firestone, cit.)

Gore navedeni tekst može izgledati da zbunjuje cijelu materiju, ali ako ste pročitali knjigu Allan & Delair-a pod nazivom: Cataclysm, sve će vam postati jasnije!

Nazad na Neandertalce: jako mi je čudno da su također imali dugačke glave „u obliku štruce kruha“ sa „produžetkom pozadi kao da imaju „punđu.“ Možda je to Kainov „znak?“ Tako da se pitam i o lubanjama iz Ica-e iz Južne Amerike i onoj od Nefertiti i lubanje njene djece i u kakvoj je to poveznici sa uspostavljanjem jednoboštva. Stresni periodi u okružju su omogućili patološkim tipovima da se popnu na vrh vlasti te da iskoriste religiju da bi ispunili svoje krvave fantazije. Stvarno mislim da psihopat – ekstremna forma autoritavne osobe – nalazi zadovoljstvo u ljudskoj patnji.

Andrew Lobaczewski, autor Političke Ponerologije (Red Pill Press, 2006), piše da „Prirodne ljudske reakcije … psihopatima čine čudnima, interesantne, čak i komične. Zato nas promatraju… Oni postaju eksperti za naše slabosti i ponekad to uzrokuje bezosjećajne eksperimente.“


Moramo uzeti u obzir stvari kao što su deformacije lubanje i obrezivanje. Jasno je kad čitate studije ove vrste da mnoge stvari koje su citirane u literaturi (Nefertiti i njezina djeca, na primjer) nisu imali umjetne deformacije, već prirodne i možda bizarne dolicefalične glave sa ekstremnim produžetkom glave prema nazad i prema gore označavaju „Kainov Znak“ – ubojicu. Također me pogađa to što postoji veza između deformacije lubanje i obrezivanja, obrezivanje je rađeno kao „imitacija“ „nove“ elite, tih hibridnih bića bez duše. I ako je tako, kakva je njihova genitalna struktura? Da li su genitalije Neandertalca bile tada drugačije na neki način, nešto što se izgubilo u mnogim generacijama genetičkih rekombinacija od antičkih vremena – tada je obrezivanje pokušaj da izgled organa normalnog muškarca nalikuje onome Neandertalskog hibrida? To je stanje koje se naziva apostija, kada se muško dijete rađa bez kožice. Midrash iz Ki-Tetze piše da se MOzes rodio kao apostik. Izgleda, da je David Levy, prijašnji Ministar Vanjskih Poslova i član Knesseta također rođen kao apostik. Autorizirana biografija Levy-ja koju je napisao Arye Avneri 1983 godine bilježi slijedeće:

„Kada se David Levy rodio, njegova majka Sima je odmah primijetila da je drugačiji od ostalih muških beba. On se rodio već obrezan, jer je kožica u potpunosti nedostajala.“

U svakom slučaju, u nekoj točci, zmija je ušla u Raj, vjerojatno u formi psiho-patologije iz koje se spojila grupa elite i ljudi su onda počeli zamatati glave njihove djece i kasapiti njihove penise da bi nalikovali vladajuće li da bi „zadovoljili boga.“ Nakon izučavanja ove teme (deformacije lubanje je bila raširena i prakticirala se do unazad nekih 50 godina, čak i nekim mjestima, vjerovali ili ne Europe), tako sam počela sa razumijevanjem kako su ljudi postali tako pokvareni i pitam se kako bilo koje normalno ljudsko biće koje prođe te procese kao beba, može uopće odrasti u normalno. I ako nisu imali poremećenu osobnost na prvom mjestu, onda su takvima mogli postati nakon što su im zavezali i pritisnuli njihove glave u prve 2 godine života, i dodatan faktor genitalne mutilacije (koja je još gora kod žena! Moj bože!). (Pročitajte: Saharasia od James DeMeo-a i Artificial Cranial Deformation od Eric J. Dingwell-a.)

Jedna stvar o kojoj se treba raspraviti je činjenica da su brojni povijesni autori revizionisti stvorili neke stvarno bizarne fantazije o Neandertalcima da su oni bili nježni kao djeca cvijeća koje su decimirali zli tehnološki nadmoćni Kromanjonci. Ove bajke su bazirane na senzacionalističkom novinarstvu. Recimo slijedeće: izjave o Neandertalskoj „ljudskosti“ su jako prenapuhane. Ako prostudirate originalne izjave, sasvim je jasno da Neandertalci nisu imali vjeru ili rituale i da je „briga o starijima i nemoćnima“ vjerojatno vrlo kasni kontekst koji je najvjerojatnije nastao zbog utjecaja Kromanjonca na njih.

U kontrastu sa stabilnim, homogenim društvom Kromanjonaca, socio-antropolozi iznose nevjerojatne razlike u društvima modernog čovjeka kao dokaze plastičnosti ljudske psihologije. Različita društva imaju različite standarde, običaje, religiozna uvjerenja, rituale i još puno toga. Pitanje je kako je tolika raznolikost uopće moguća? Činjenica je da ljudska bića, za koje se tvrdi da su pripadnici iste vrste, imaju toliko različitih način ana koje uređuju svoje živote, to je zaista nevjerojatno. Ni jedna druga vrsta nema toliko raznolikosti. Jedna od stvari koja je ovdje bitna da vrsta koja je u stanju imati tolike razlike kroz prostorne granice, također ima i mogućnost imati velike razlike u vremenskim granicama. To jest, oni se mogu mijenjati i to može dovesti do rasta ili nazatka.

Još jedna važna točka je i ovo: očigledno je da u biti ljudska bića nisu genetički programirana da budu članovi jedne ili druge specifične grupe, iako mogu postojati neke genetičke implikacije u ovome (naročito kada se uzme u obzir genetičko miješanje između Kromanjonaca i Neandertalaca). Ono što se primjećuje je da dijete koje je rođeno u jednom socijalnom okružju može odrasti u drugom socijalnom okruženju i naučiti kako da perfektno funkcionira u tom novom okružju.

Svaka socijalna grupa kreira svoja vlastita ograničenja na koje prisiljava svoje članove. To znači da postoje mnoge razlike koje se mogu primijetiti među različitim društvenim grupama, ali razlike unutar same grupe se ne toleriraju jako dobro! (Sjetite se autoritativne osobnosti koje smo spomenuli ranije?) Ako iz jedne grupe uđete u drugu, onda morate promijeniti način na koji mislite, trebate se adaptirati drugom nizu ograničenja na koje ste prisiljeni od strane grupe među kojom živite.

Naravno, neki ljudi se mogu micati iz socijalne grupe u kojoj su se rodili u drugu i to sa lakoćom, jer su rođeni sa umnim sklopom da je to sasvim normalno za tu grupu. Antropolozi u it nisu baš upoznati sa najnovijim otkrićima iz kognitivne znanosti. To znači da postoji genetički potencijal za razlike vezane za razmišljanje i ponašanje u svakom pojedinom ljudskom biću, potencijal koji dozvoljava rast u bilo kojem pravcu, koji može biti inhibiran ili i oblikovan od strane društva. Pitanje je,kako?

Jedna teorija o ljudskom društvu je ona o „socijalnom kontaktu“ što znači da se grupa individua skupila i da je napravila dogovor koji je u njihovom zajedničkom interesu i koji će poštovati, i tako je stvoreno „društvo.“ Problem sa ovom teorijom je taj da je cirkularan. Tako se potvrđuju pretpostavke koje smo već objasnili da us ljudska bića već ograničena nekim vrijednostima koje im dozvoljavaju da se okupe da bi uspostavili te navodne ugovore. Takva grupa je već morala biti u stanju pojmiti situaciju u budućnosti gdje će imati beneficija iz činjenice da se vezuju za te druge ljude iz ugovora. (Imajte na umu sa je to mišljenje evolucionista, koje ja ovdje opisujem!) Ernest Gellner je iznio osnove teorije antropologije o tome kako su oformljena društva. On je napisao:

„Dan kada su ljudi ograničeni od toga da rade širok izbor stvari, koji nisu kompatibilne sa socijalnim ustrojem čiji su članovi, označava da su podčinjeni ritualima. Proces je jednostavan: nagovorite ih da plešu oko totema dok ne podivljaju od uzbuđenja i dok ne postanu žele u histeriji kolektivnog bjesnila; pojačate njihovo emocionalno stanje na bilo kakav način, sa svim mogućim audio vizualnim pomagalima koje nađete u okolini, drogama, plesom, muzikom i tako dalje; i jednom kada su stvarno drogirani, onda se utaba u njihove umove vrsta koncepta ili ideje s kojom oni naposljetku postaju porobljeni. Sljedeće jutro, divljak će se probuditi sa jakim mamurlukom i duboko internaliziranim konceptom. Ideja je u tome da centralna stavka svake religije ritual, i centralna uloga rituala je doprinos individua sa prinudnim konceptima koji simultano definiraju njihov socijalni i prirodni svijet i ograničavaju i kontroliraju njihove percepcije i ponašanje, međusobno se podupirući. Ovi duboko internalizirani pojmovi ubuduće obavezuju ljude da reagiraju unutar propisanih limita. Svaki koncept ima sadržaj spajajućih normi, kao i neku vrstu opisnog sadržaja. Konceptualni sustav izražava socijalni ustroj i potrebito ponašanje, te inhibira sklonosti i ponašanje koje će prekoračiti svoje granice.

Ne vidim ni jedno drugo objašnjenje koje se odnosi na to kako se socijalni ili konceptualni ustroj i homogenost održavaju unutar društava koja su, u isto vrijeme, toliko nevjerojatno drugačija jedna od drugih kada se uspoređuju. Jedna vrsta je nekako pobjegla od autoriteta prirode, i više nije genetički programirana da bi ostala u relativno skučenom rasponu ponašanja, tako da su toj istoj vrsti potrebna nova ograničenja. Fantastičan raspon genetički mogućih ponašanja su ograničena u bilo kojem krdu, i oni su dužni poštovati društveno označene granice. Ovo se može postići jednino uz pomoć konceptualnih ograničenja, i to se zauzvrat nekako mora utuviti (u glavu članovima op. Prev). Nekako su semantički i kulturno prenosivi limiti nametnuti ljudima….“ (Ernest Gellner, Anthropology and Politics, Blackwell, 1995.)

Iako se jako divim Gellner-u i njegovom radu, moram naglasiti da je ova teorija o tome kako kontrolirati ljudska bića bila shvaćena na taj način u gotovo nekoliko tisuća godina. Dok sam čitala razne stvari, pod ruku mi je došao prevedeni pasus sa Hetitske ploče gdje je kralj dao na njoj zapisati da svećenici trebaju kralja da bi ustanovili religiozne autoritete i da kralj treba svećenike da bi ustanovili njegovi pravo na vladanje. Ova vrsta kontrole postaje očigledna u falsifikaciji povijesti. Povijest, sam po sebi, postaje dio kontrole. Na koncu konca, kontrola nad svakodnevnim informacijama je u stvari samo povijest u začetcima. O tome kako oavaj proces funkcionira na osobnom nivou, možete vidjeti iz pasusa knjige Evil Genes koju je napisala Barbara Oakley u kojem se opisuje što ples oko totema unutar jedne grupe radi ljudskom mozgu – uključujući mozgovima znanstvenika i kreacionista, koji imaju jako snažnu privrženost svojemu sustavu uvjerenja:

„Nedavna slikovita studija koju je napravio Drew Westen i njegove kolege sa Univerziteta Emory, daje čvrstu potporu za postojanje emocionalnog rezoniranja. Neposredno prije predsjedničke utrke u 2004 godini u kojoj su učestvovali Bush i Kerry, oni su regrutirali dvije grupe subjekata – 15 zagriženih pobornika demokrata i 15 zagriženih pobornika republikanaca. Svakome od njih su prezentirane konfliktne i naizgled štetne izjave o njihovim kandidatima, također o metama koje su više neutralne, na primjer o Tom Hanks-u (koji je, kako se čini, vrlo moguće gay za ljude iz svih političkih ubjeđenja). S toga ne čudi činjenica, kada su učesnike pitali da naprave logične zaključke o kandidatima iz druge „krive“ političke stranke, da su učesnici našli način da stvore zaključak kako je kandidat loš, iako se logika trebala ublažiti posebnim okolnostima i dozvoljavala im je da stvore drugačiji zaključak. Ovdje situacija postaje interesantna.

Stranica 7 od 8 Sve stranice