Zlatno doba, psihopatija i šesto istrebljenje - dio

„Kada ljudi koriste termin istrebljenja, oni misle da to znači nestanak mnogih vrsta. Pa ipak, ovo je samo dio jednadžbe. Drugi dio jednadžbe jest da neke vrste opstaju. U svim velikim istrebljenjima u prošlosti, sa ekosustavima koji su bili izbačeni iz ravnoteže, desilo se da su mnoge od preživjelih vrsta doživjele eksplozivan rast. To je ono što se dogodilo prije 13.000 godina, kada je jedna neobična mješavina uvjeta stvorila blagonaklone uvjete za ljudsku vrstu.

Kao prvo tu su nastali novi geni. Potaknuti genetičkim mutacijama koje su proizvele prasak kreativnosti i tehnološke snalažljivosti, ljudi su tako postali još efikasniji predatori. Događaj je ubio mnoge predatore konkurente, a vješti lovci su desetkovali mnoge preostale, osiguravajući na takav način preživljavanje večeg broja ljudi. Ta ista snalažljivost je načinila ljude boljima u pronalažnju hrane na svaki način i posljedično se desila brza ekspanzija ljudske vrste.

Drugi razlog, bila je blaga klima nastala dijelom zbog efekta staklenika, koja je poticala razvoj ljudske populacije. Toplija klima je odgovarala ljudima, novootkriveni resursi su podržali pojavu poljoprivrede, oslobađajući na taj način ljude od nomadskog života. Razvoj boljih nastamba, odjeće i oružja je dozvoljavao ljudskoj populaciji da se poveća.

Treće, povećanje populacije vodilo je mnoge ljude da započnu zajednički živjeti u selima i gradovima, gdje je podjela poslova dozvolila da se razviju mnoge vještine i talenti. To je postalo gorivo konstantnog tehnološkog buma na mnogim poljima, producirajući, između ostalih stvari, izradu keramike, metalurgiju i pismo.

Sve to može izgledati pozitivno, osim što je rastuća populacija, početno potaknuta ekstinkcijom, sadržavala sjeme mnogih naših sadašnjih problema. Kada se prenapučenost pojavi u bilo koje vrste – bilo da su to zečevi, skakavci, svisci ili ljudi – niz problema dolazi sa prenapučenošću, uključujući epidemije, glad, ekstremnu agresiju, uništenje ekosustava i manjak resursa, od kojih je svaki glavni gorući problem u našem društvu danas.

Slijed izumiranja obuhvaća slijedeće faze:

1- Velika katastrofa koja vodi do nestanka nekih vrsta

2- Ovaj nestanak vodi do prenapučenosti nekih od preživjelih vrsta

3- Prenapučenost vodi do devastirajuće depopulacije.

„Ova se jednadžba pokazala istinitom za svako prošlo izumiranje koja se dogodilo. Kad se gleda naše vrijeme, mi smo kao vrsta prošli prva dva dijela, ali nismo zadnji dio to jest depopulaciju...“ (Richard Firestone, Allen West, Simon Warwick-Smith, The Cycle of Cosmic Catastrophes, Bear & Co., 2006.)

Ima u tome puno više od samog užarenog kamenja, čini mi se. Ali je važno da shvatimo što se dogodilo prije 13.000 godina za vrijeme tog istrebljenja koje je bilo samo jedno od mnogih u prošlosti. Ako se ta nevjerojatno jaka kataklizma – u kojoj je gotovo zbrisan život sa planete – dogodila kada je globalna imperija pokušavala nametnuti svoju dominaciju drugima, mogli bi se zapitati: da li naš živući planet, njeni kompanjoni u Sunčevom sustavu i naše roditeljsko Sunce, manifestiraju neki oblik svijesti i da li oni, između sebe, imaju načina da bi se obračunali sa ljudskim rodom – ili bilo kojim drugim vrstama – kad god situacija dosegne točku žarišta, takoreći? Da li je Atlantida bila takav primjer? Da li su uništene i pokopane druge civilizacije, čija imena su se u potpunosti zaboravila za stotine, ako ne i tisuće godina te da li su oni postali žrtve svoje vlastite oholosti ili nečega sličnog?
 

Da li je komet sličan Hale-Boopu (slika iznad) donio genetičke varijacije i mutacije na našu planetu?
 

Vratimo se nazad na mogućnost postojanja napredne civilizacije po imenu Atlantida, o čemu se raspravljalo jako dugo vremena i o čemu su predstavljene mnoge teorije. Ja neću o tome sada pričati, samo ću iznijeti neke važne činjenice o tome da je ovo još uvijek značajna znanstvena rasprava. Na svom stolu imam uradak kojeg je napisao Emilio Spedicato sa Univerziteta u Bergamu, koji nosi naziv: Galactic Encounters, Apollo Objects and Atlantis: A Catastrophical Scenario for Discontinuities in Human History. (Galaktički susreti, Apolo Objekti i Atlantida: Scenarij Katastrofe za Prekide u Ljudskoj Povijesti). Prvi put je izdan 1985. i revidiran je 1990., te još jednom 1997. U njegovom zaključku kaže:

„Nedavni pronalasci o interakciji Zemlje sa vanzemaljskim tijelima, naročito kometama i objektima koji nalikuju Apolu, pregledani su sa posebnom pažnjom zbog klimatoloških efekata. Diskutiramo o hipotezi da je zadnje ledeno doba počelo sudarom iznad kontinenta i da je završeno sa kolizijom iznad oceana. Pretpostavljamo da je za vrijeme ledenog doba postojao dio sa zadovoljavajuće dobrim klimatskim uvjetima na nižim zemljopisnim širinama koji su omogućili čovječanstvu razvije visoku razinu civilizacije. Platonova priča o Atlantidi interpretira esencijalno točnu sliku političke moći aktivne za vrijeme finalnog perioda posljednjeg ledenog doba.“

Politička moć aktivna u finalnom periodu posljednjeg ledenog doba sa nakanom da osvoji cijeli svijet - to je nešto što ni malo ne nalikuje našim miroljubivim Kromanjoncima koji su oslikavali špilje i koji su obrađivali kamen na takav način da ih možemo usporediti sa današnjim najtalentiranijim skulptorima,a koji su zadržali homogen stil života koji je bio toliko zadovoljavajući da je trajao mnoge tisuće godina, sudeći prema postojećim dokazima. To svakako zvuči kao nešto što se dogodilo između vremena stvaranja špiljskih slikarija i Potopa. Mogla bi to biti ista stvar koja se događa i u našoj vlastitoj kulturi: jeziva korupcija koja polagano, ali sigurno, truje sve živo i koja cijelu civilizaciju gura prema uništenju. Dakle, to nam može dati neke ideje o čemu se ovdje radi i što se možda dogodilo. Naša diskusija o korupciji znanosti, koju smo naveli u prvom dijelu teksta, mogla bi imati veliku povezanost sa ovim ovdje.

Svima je jasno da se nešto užasno događa sa našim svijetom, ali postoje stotine ako ne i tisuće objašnjenja o tome zašto je to tako. Neka od njih su u pravu ili djelomično u pravu, neka od njih su potpuno u krivu i napravljena su takvima da bi ljude držala u neznanju. S moje vlastite točke gledišta, utvrđivanje istine o našoj povijesti – koliko god bliže možemo doći istini – jest veoma važan zadatak u procesu shvaćanja što zapravo nije u redu. Ne možete shvatiti kako pobječi iz nečega ako ne shvatite samu prirodu onoga iz čega se pokušavate izmigoljiti – u neku ruku vam je potreban inženjer koji će odmotati stvar, i tu stupa na pozornicu proučavanje povijesti i prirodnih znanosti. K tome, potrebno je imati dostatne dokaze da bi se uvjerilo i druge da je ono što iznosite bazirano na činjenicama – prvenstveno na realnosti – i da to neće učiniti stvari još gorima. Liječnik ima zadaću „ne nauditi“ pacijentu, što znaći da ne može liječiti ništa što ne razumije ili poznaje.

I prije sam razmatrala teorije da je možda kometarna destrukcija povezana sa Potopom i da je možda odgovorna za mutaciju ljudske populacije i da su te mutacije dovele do različitih psihopatologija koje su se postepeno proširile populacijom, postupno kvareći ljudski rod i život na Zemlji, sve dok to nije dovelo do ovoga u čemu se danas nalazimo. To se možda dogodilo i sa Atlantidom kroz čak još jednu raniju kataklizmu i objasnit ću vam zašto mislim da je to tako. Ono s čim je Atlantida završila, prema Platonu, i ono u što imamo danas, bio je i kao što i sada jest - korumpirani globalni sustav koji pokušava zavladati cijelim svijetom. Za Atlantidu, usred ili neposredno nakon završetka rata za dominaciju, uslijedio je Potop, uništavajući gotovo potpuno život na Zemlji u jednom jedinom danu i noći. Prilično otrežnjavajuće, ako o tome razmislite. Gotovo se čini Biblijski!

„Kao u dane Noine, tako će biti i Dolazak Sina Čovječjega. 38 Kao što su u dane one - prije potopa - jeli i pili, ženili se i udavali do dana kad Noa uđe u korablju 39 i ništa nisu ni slutili dok ne dođe potop i sve odnije.…“ (Matej: 24:37-38.)

Dakle, nešto je korumpiralo svijet Kromanjonaca mnogo prije ovog vremena i što god da je to bilo, vodilo je miroljubivog lovca- sakupljača da stvori kompleksnu tehnološku civilizaciju koja je te ljude odvela u ambis; i ta korupcija mogla je uspješno preživjeti Potop i možda je još uvijek prisutna u našem društvu. To je sustav koji je ustoličio čisti materijalizam u samim svojim temeljima i koji u potpunosti isključuje potencijale svjesnosti kao faktora ljudske dinamike (osim kao nus proizvod ili „izlučevinu“ materije). I kad govorim o materijalnom, u stvari uključujem i kreacioniste jer je njihovo stajalište u potpunosti bazirano na materijalizmu kao što je slučaj i kod evolucionista. Pogledajmo par činjenica koje nam mogu otkriti tragove nastanka ovog načina razmišljanja/vjerovanja. Paul Mellars je napisao u The Neanderthal Legacy slijedeće:

„Možda je najintrigantniji i najzagonetniji aspekt srednjeg Paleolitika kako i zašto se on završio i to nakon perioda od 200 tisuća godina nevjerojatne stabilnosti. Iznjedrio se iz prethodnog razdoblja kada su nastale značajne promjene u preciznoj morfologiji i tehnologiji proizvodnje kamenog oruđa, uzoraka postojanja, položaja distribucije i tako dalje, u različitim dijelovima Srednjeg Paleolitika, vrlo malo od odvih stvari se reflektiralo na radikalnu reorganizaciju i restrukturiranje tehnoloških, ekonomskih ili socijalnih uzoraka. Većina dokumentiranih promjena se čine više cikličkima nego direkcijskima po svom karakteru … ni jedna od ovih promjena koje su nam danas dostupne ne sugeriraju ništa više nego rekonstrukciju bazičnih kulturalnih uzoraka i uzoraka ponašanja, u jednoj ili drugoj formi, i mogu se pratiti do vremena pretposljednjeg ledenog doba…
 

Kromanjonski špiljski crtež pokazuje visoki nivo sofisticiranosti.