6. dio

Astronom Sir Fred Hoyle je napisao malu knjigu pod nazivom: The Origin of the Universe and The Origin of Religion u kojoj stoji slijedeće:

„Prije više od stoljeća Alfred Russel Wallace je primijetio da su više kvalitete čovjeka neuzročne, kao i sam univerzum. Gdje su se ljudske kvalitete brusile evolucijom i prirodnom selekcijom tu je bilo jako malo razlike između jedne i druge individue. Uzimajući u obzir ekvivalent mogućnosti za trening, zdravi muškarci od 20 godina slabo se mogu razlikovati po svojim mogućnostima da pretrče neku stazu za više od 10% vrijednosti koju u prosjeku imaju Olimpijski trkači. Ali kad se radi o višim kvalitetama, stvar je u mnogome drugačija. Iz upita koje je postavio učiteljima umjetnosti, Wallace je procijenio da na svako dijete koje crta instinktivno i pravilno, dolazi 100 onih koji to ne rade tako. Omjeri su gotovo isti i u muzici i u matematici. A za one koji se izuzetno ističu na ovim poljima, omjeri su jedan naprama milijun. Nakon što je ovo zaključio Wallace je tada iznio zapanjujući argument da, dok su naše sposobnosti koje se mogu malo ili nimalo poboljšati, kao što je trčanje, vjerojatno bile od životne važnosti za opstanak primitivnog čovjeka, više kvalitete uopće nisu imale nikakvu važnost za opstanak. Za vrijeme 12 godina koje je proveo u prašumi Amazonije i u šumama Istočne Indije, Wallace je živio sa primitivnim plemenima… Ono što je on rekao je da nije primijetio da je postojala situacija u kojoj bi znanje matematike moglo biti od ikakve pomoći tim primitivnim plemenima. Susreo se sa jako malo ljudi iz tih plemena u tih 12 godina, koji su znali brojati do 10. Njegov zaključak je bio da više kvalitete, kvalitete sa visokom varijabilnošću od pojedinca do pojedinca, nisu proizašle iz prirodne selekcije. Sposobnosti koje su nastale iz prirodne selekcije se malo mijenjaju. Sposobnosti koje nisu nastale iz prirodne selekcije se mogu jako mijenjati.

Wallace je napisao svoj rad tek desetljeće nakon pojave Maxwellovog uratka o elektromagnetskim poljima, koja je čak i fizika tada smatrala misterijom. Tako da se u to vrijeme činilo sasvim razumljivo špekulirati o tome da možda postoji neko univerzalno polje koje djeluje na materiju tako da ona proizvodi inteligenciju nakon što je evolucija već dostigla odgovarajući stupanj. Ovo je ideja koja još uvijek izbija na površinu s vremena na vrijeme. Ali danas je to postalo gotovo uvredljivo za određena polja znanja, tako da, za mene, u svakom slučaju, nema vjerodostojnosti. Mislim da više sposobnosti moraju biti genetičkog podrijetla, isto kao i sve ostalo. Misterija je to da mi trebamo biti obdareni sa važnim genima i to unaprijed da bi nam oni mogli koristiti. Vremenski niz događaja je preokrenut od onoga što bi normalno mogli očekivati, koncept koji je, naravno, žuč i pelin respektabilnih mišljenja… U zadnjih par godina, uspio sam zadobiti nenaklonost respektabilnih društava zato jer sam rekao da je povijest prirodnih znanosti bila bliža istini u prvoj polovici 19. Stoljeća nego li u drugoj polovici.“ (Hoyle, 1993)

U svakom slučaju, znamo da se Kromanjonac pojavio u arheološkim zapisima sasvim iznenada. Mi iz svega toga ne možemo shvatiti kako se on odjednom pojavio – utjelovljen ili kao infekcija, da tako kažemo. Ono što mi znamo je da je to bio najvažniji događaj u ljudskoj povijesti. Neću ni citirati mnogobrojne izjave eksperata koji su pisali o tom događaju jer svi do jednoga pokazuju njihovu nemoć da objasne taj događaj. Mnogi od njih su imali snage to i priznati.

U svakom slučaju, vratimo se nazad na Zlatno doba kad je, nakon dolaska Kromanjonca u Europu, regija očigledno postigla neku vrstu civilizacije nirvane koja je očigledno bila miroljubiva i stabilna preko 25 tisuća godina. Ali što se onda dogodilo? Ako su bili zadovoljni sa svojim načinom života, što se dogodilo da se to promijenilo? Ako su razvili tehnološku civilizaciju (ili ako su je neki od njih razvili) i ako su oni bili odgovorni za mnoge nevjerojatne ruševine gradova koji se nalaze na svim stranama svijeta, što ih je vuklo da to naprave? I jesu li to samo neki od njih napravili samo na nekim mjestima? Jesu li Neandertalci ljudski hibridi koji su ušli u mit kao Kain, Tubal-kain i tako dalje? I tada, ako su razvili tu civilizaciju kao što govore mitovi i legende – i mnogi ostatci širom globusa– recite nam, što ih je vodilo ratovanju, što ih je vodilo da pokušaju zagospodariti planetom? I da li je ovo, samo po sebi, imalo ikakve veze sa kataklizmom koja ih je gotovo u potpunosti izbrisala sa lica zemlje?

Pa, zasigurno sam zagrizla u puno toga, zar ne? Ali mislim da mogu ponuditi razumne solucije za ove probleme.

Pojava Kromanjonaca je donijela različite tehnološke inovacije i promjene u ponašanju, eksploziju simboličkih artefakata, različite i sofisticirane reprezentacije umjetnosti, i više. Sve ove promjene su jasno i nerazdvojno povezane sa prvom pojavom modernog čovjeka. „Kultura“ Kromanjonaca je zvana „Aurignacijanska“.“ Postojale su nevjerojatne sličnosti u ovoj Aurignacijanskoj tehnologiji za dugo vrijeme i to u Europi i Bliskom Istoku koja se pojavila bez očiglednog podrijetla ili predaka. Ne može postojati dvojba o tome da pojava Aurignacijanske kulture odražava prodor bitno nove ljudske populacije. A za neko vrijeme oni su živjeli usporedno sa Neandertalcima.

Jedini način da se u potpunosti sazna koliko je nevjerojatna bila nova vrsta ljudi jest pažljivo prostudirati stare tipove ljudi, a to je upravo ono što je Paul Mellar učinio u svojoj knjizi: The Neanderthal Legacy (Neandertalska ostavština) i to izvrsno. Njegova knjiga ne ostavlja nimalo sumnje o tome da Neandertalci nisu bili naši preci, iako zaista ima nekog limitiranog genetičkog miješanja koko su pokazale nedavne studije DNK. Ove studije sugeriraju da se miješanje dogodilo prije 400 tisuća godina i ne izgleda da su dogodilo u Africi, već na gotovo svim drugim dijelovima planete osim u Africi! Dakle, ovo je problem sa kojim se treba obračunati.


Pažljivo promatranje Neandertalskih karakteristika – što god od njih se može izdvojiti, ali uglavnom njihov nedostatak kreativnosti u preko 200 tisuća godina ili više njihovog postojanja – uz vrlo mali postotak DNK miješanja, može nam zapravo dati naznake o tome što se zaista moglo dogoditi, a što moderna znanost pokušava prikriti sa svojim evolucijskim teorijama: genetička patologija ljudi uključuje one koji su inficirali individue koje su preuzele kontrolu nad našom civilizacijom i koji su je korumpirali sa svim tim mehaničkim, materijalističkim pogledom na svijet.

U stvari zasigurno bi moglo biti da su određene patološke osobnosti među modernim ljudima, kao što su autoritarne osobnosti i psihopatija, nastale zahvaljujući prisutnosti nekih dijelova Neandertalske DNK koja se re-kombinirala na određen način. Evo zašto ja to sugeriram: ako proučite sav dostupan materijal o Neandertalcima, doći ćete do ideje da je njihova osnovna priroda – u emocionalno/spiritualnom smislu – bila psihopatska. Slijede citati iz knjige Roberta Harea pod nazivom: Without Conscience, da bi usporedba bila jasna:

„Psihopati su društveni predatori, koji šarmiraju, manipuliraju i bezobzirno upravljaju svojim putem kroz život, ostavljajući široki trag slomljenih srca, slomljenih očekivanja i praznih novčanika. Bez ikakve savjesti i osjećaja prema drugima, oni sebično uzimaju što žele i rade što žele, kršeći socijalne norme i očekivanja bez najmanjeg osjećaja krivnje ili žaljenja. Njihove zbunjene žrtve se pitaju: Tko su ti ljudi?“ „Što ih čini takvima kakvi jesu?“ „Kako se možemo zaštititi?“…

Psihopati imaju sve što im treba da bi pronevjerili i prevarili druge: Oni brzo misle, šarmantni su, sigurni u sebe, opušteni u društvu, hladnokrvni pod pritiskom, ne dira ih mogućnost da bi ih mogli otkriti i potpuno su bezobzirni…

Psihopati su u biti zadovoljni sami sobom i sa njihovim unutarnjim životom, koji je u potpunosti skriven vanjskom promatraču. Oni ne vide da je išta loše u njima, osjećaju malo ili nimalo osobnog stresa, smatraju da se racionalno ponašaju, a to im godi i zbog toga su zadovoljni; ne osvrću se unazad sa žaljenjem ili u budućnost sa zabrinutošću. Oni sebe smatraju superiornim bićima u neprijateljskom svijetu gdje svatko svakoga napada, gdje se svi natječu među sobom za moć i resurse. Psihopati smatraju da je sasvim legitimno manipulirati i varati druge da bi ostvarili svoja „prava“ i njihova socijalna interakcija je planirana da nadmudri zlonamjernost koju vide u drugima.“ (Robert Hare, Without Conscience, Guilford Press, 1999.)

Normalan svijet ljudskih impulsa i reakcija (na pr.: emocionalno vezivanje, pro socijalni odgovori), konceptualizacija, osjećaji i vrednote koje udaraju esencijalne psihopate njima su neshvatljive i bezrazložne. Ted Bundy je krivicu zvao „iluzijom … vrstom socijalnog kontrolnog mehanizma:“ Oni nisu u mogućnosti tretirati druge ljude kao da su misleća osjećajna bića.

Dakle, kombinirajte jaku animalističku instinktivnu prirodu sa spiritualnim, kreativnim, aktivnim, dinamičnim, avanturističkim mozgom Kromanjonca i što ćete dobiti? Možemo samo zamisliti mješavinu nekreativnog, gotovo parazitsku osobnost Neandertalca, sa dinamičnim kreativnim Kromanjoncem i dobit ćemo sliku agresivne, dominantne autoritativne osobnosti kojoj nedostaje kreativnosti, koja nema sposobnost pojmiti vrijeme i prostor, a funkcionira kao oportunistički gladni predator, iako njegova glad ima nove načine izričaja i ispunjenja, i čak kad se može svesti na čisto meso – jesti ili pariti se, ili oboje, na psihički ili fizički način: čisti materijalizam. Možda je to prava „Neandertalska ostavština“?

Nije dovoljno reći da postoji jedan jedini autoritativni „psihopatski gen“. Ako pročitate knjigu Barbara Oakley pod nazivom: Evil Genes, shvatiti ćete da postoje različiti sustavi uključeni u ono što zovemo klaster-B poremećaj osobnosti, uključujući i psihopatiju. I svaki od ovih sustava kontrolira različita serija gena. Ovo bi jedino moglo biti prirodno ako govorimo o slučaju miješanja koji se dogodio jako davno. Neuro-psihijatar specijalist koji je moj poznanik je predložio slijedeće:

„Populacija svakog različitog klana Neandertalaca je vjerojatno bila mala i fokusirana na preživljavanje u teškom okruženju. Dakle, trebao bi ih kvalificirati i reći da su Neandertalci bili slični psihopatima jer njihovo ponašanje na to svakako upućuje. Pa ipak nešto je Neandertalcu nedostajalo, inteligencija i sposobnost adaptiranja da manipulira većim grupama. Pretpostavljam da je svaka značajnija grupa koja se sastoji samo od esencijalnih psihopata bila evolucijski nestabilna. Možda je to razlog zašto su izumrli? Oni su bili previše nalik na psihopate ali nisu imali adaptacijskih mogućnosti.

Preživljavanje Neandertalskih gena uključuje one koji su spremni samo na nasilje, agresiju i nedostatak empatije i takvi su trebali infuziju gena u evolucijski više stabilnu populaciju – u grupu koja ima veću inteligenciju i mogućnost adaptiranja u svojoj genetici. Ovo može više pogodovati esencijalnoj psihopatiji onako kako je mi razumijemo, pa ipak započela je sa miješanjem. Prije toga to je bilo samo sjeme koje je obuhvaćalo agresiju i nedostatak empatije ali to nisu sve osobine esencijalnog psihopate. Inteligencija je nešto što upotpunjava ovu sliku, na primjer: mogućnost manipulacije u različitim socijalnim situacijama.

Prema radu Richarda Blooma kojg je objavio u knjizi: Evolutionary Psychology of Violence – knjigu sa kojom se usvemu ne slažem u potpunosti – „čak i bez individualne motivacije da rašire svoje gene u kratkom vriemenu, u grupama se to odvijalo dugo vremena. Bio bi još i više imperativ za male bande agresivnih tipova koji se bore sa nepogodama u okolišu i desetkovanom populacijom, da siluju žene iz drugih stabilnijih grupa koje se povećavaju. Vjerojatno je to razlog zašto se silovanje više događa za vrijeme invazija i uopće socijalnih previranja. Postoji brojna dokumentacija o primitivnim društvima koje su napadali i ratovali zbog žena. U biti, napadači bi bili više motivirani da siluju žene upravo zbog povećane vjerojatnosti da oni neće preživjeti bitku. Njihovi geni su preneseni na potomke koji su nastali iz potrebe.“

Tako je to miješanje stvorilo problem među Kromanjoncima. To je više vjerojatno bio hibrid, a ne mutacija. Pa ipak, zasigurno, su postojale i mutacije kroz cijeli spektar i epigenetičke faktore i bez drugih mutacija-uzrokovane raznim događajima, uključujući i kozmičke faktore. Neki znanstvenici sugeriraju da se ovo miješanje dogodilo na Bliskom Istoku između Neandertalca i mnogo gracioznijeg tipa modernog čovjeka. Od tamo se moglo rasprostraniti na sjevernije Kromanjonce. Ovo, naravno, sugerira da je čisti Kromanjonac u stvari došao sa pete planete fizički, a ne kao produkt brze mutacije. Postoje mnogi faktori koji se trebaju istražiti, zaista je sramota da evolucionisti kontroliraju znanost i tako nam brane otvoreno traganje za solucijama problema u našem svijetu.

Pročitala, sam nedavno, interesantan rad, patterns in Crimea: A landscape approach'Neanderthal Settlement ' (Ariane Burke, Journal of Anthropological Archaeology, 25:4, December 2006, pp. 510-523), koji u biti podastire dokaze da su Neandertalci bili toliko glupi da nisu mogli navigirati kroz okoliš ako nisu imali jasan i neobičan marker koji su mogli vidjeti iz daleka, koji im je pomagao da se vrate kući ili koji im je služio pri traženju hrane. Pretpostavlja se da nikada nisu obitavali daleko od svoje glavne baze i da nisu naseljvali područja koja nisu smatrali „čitljivim“, i da je zato njihovo društvo bilo statično. Autor demonstrira da su Neandertalski logori bili locirani pored upečatljivih prirodnih obilježja što opet sugerira da su ove lokacije izabrane jer su se lako mogle pronaći. Što nas dovodi do zaključka da se Neandertalci nisu ni nakon 200 tisuća godina nisu mogli kretati u prostoru uz pomoć sunca, mjeseca ili zvijezda.


Mislim da je jedna od najkorisnijih knjiga koju sam pročitala, a koja mi je pomogla da shvatim kako su oni možda mogli koristiti svoj um je iz Mitensove knjige: The Prehistory of the Mind. To je fascinantna knjiga iako je napisana od strane evolucioniste koji je odlučio navesti čitatelja na svoje stajalište. Ali ono što on uključuje u sve to je da je kognitivna znanost odličan materijal da se o njemu razmisli. U knjizi postoji povelik dio koji je posvećen analiziranju društava primata kao što su čimpanze i veliki majmuni, i to sa svrhom da bi usporedio kako rade njihovi umovi i na takav način raspravlja o tome kako su ljudski umovi mogli raditi i kako su se razvijali. On tada dolazi do rasprave o Neandertalskom pitanju i čini se očiglednim da je Neandertalsko društvo vrlo nalikovalo društvu čimpanza – što je vrlo uznemirujuće. U tome može biti dosta vjerovanja evolucionista da su oni potomci majmuna ali to je sasvim očigledno isplivalo na površinu. Za njih, to doslovno može biti istina, ali ne treba bit istina za sve! Sve ovisi o tome kako se posloži DNK.

Postoje značajni dokazi koji dokazuju mutacije koje su se dogodile za vrijeme kometarnih događaja i koje je sakupio Heinrich Koch u knjizi: The Diluvian Impact i E.P. Grondine u knjizi: Man and Impact in the Americas. Ovi se dokazi nalaze u obliku legendi o mutantima koji su se počeli pojavljivati nakon udara komata. Večina ovih legendi imaju veze sa promjenama veličine tijela (ili je stvar o divovima ili je stvar o patuljcima) i o bijesomučnom kanibalizmu. Ovo izgleda ide rukom pod ruku. Moguće da su zaista govorili o periodima kada sedesilo zagađenje DNK i ovo može uključivati i događanja između Kromanjonca i Neandertalca ili drugih hominida. Neandertalci su bili jako niski, Kromanjonci su bili jako visoki, dakle njihov hibrid je mogao biti ili/i sa karakteristikama obije vrste, i mogli su nositi osobnosti Neandertalaca sa inteligencijom i kreativnošću Kromanjonca. Kanibal umjetnik: ne baš umirujuća pomisao.

Ono što me također začudilo je činjenica da su crvenokose pojedinci bili poseban objekt žrtvovanja u određenim dijelovima Južne Amerike. Poznato je iz genetičkog mapiranja, da su Neandertalci bili crvenokosi i blijede puti. Da li su domorodci sretali neke od ovih hibrida i na takav način su ih se jednostavno rješavali? Ili, još gore, da li su neki od tih hibrida na putu za moć i prevlast učili obične ljude njihovom kanibalističkom načinu života? To je, naravno, moguće ako je povijest Amerika mnogo starija od onoga što je trenutačno dozvoljeno po evolucionističkoj shemi. O tome je Richard Firestone i drugi, napravio jako zanimljivu seriju o kometama u: The Cycle of Cosmic Catastrophes:

„Naši rani preci su imali samo krvnu grupu O. Otprilike prije 40 tisuća godina, vjerojatno se dogodila mutacija i tada se kreirala grupa A i B. Tipovi A i B nastaju iz dominantnih gena, dakle proširile su se populacijom i postale su uobičajene.

DNK dokazi sugeriraju da je krvna grupa B najvjerojatnije nastala u Centralnoj Aziji ili Africi, gdje je njihova brojnost najveća. Zbog toga što je postotak za ovu grupu najmanji u Australiji i Amerikama, čini se malo vjerojatno da su nastale na ovim mjestima. Neki genetičari zaključuju da je krvna grupa B najmlađa krvna grupa, i da se pojavila najranije prije 15 tisuća godina, a najkasnije prije 45 tisuća godina, ako je to točno onda se ova distribucija čini nekonzistentnom za Amerikance za koje se smatra da su potekli iz Azije tako što su prešli preko Beringovog tjesnaca. Ako se to tako dogodilo, onda bi krvne grupe B bilo mnogo više u Amerikama.

Za krvnu grupu A, slika je mnogo kompliciranija, smatra se da je nastala u Europi, Kanadi i Australiji. Ponovo, ima malo dokaza da se tip A proširio iz Azije u Amerike. Umjesto toga, paradoksom, čini se da je stigla u Amerike mnogo prije Kolumba.

Je li moguće da su Indijanci stigli iz Europe? Ova ideja izgleda dosta labava prema tradicionalnim stanovištima, pa ipak, prema Dennisu Stanfordu sa Smithsoniana i prema Bruceu Bradleyu, postoje intrigantni dokazi koji povezuju Clovis tehnologiju pravljenja kremenih vrhova strijela sa Solutreanskom tehnologijom u Španjolskoj na kraju ledenog doba. Dodatno, Clovis vrhovi strijela se jako razlikuju od onih u Aziji, sa kojima bi navodno trebali biti u srodstvu to jest od kud su trebali proteći. Pošto krvne grupe pokazuju veze sa Europom, možda je ona vjerojatnija od Azije, možda su Solutreanci zaista otkrili Novi Svijet – ili su možda drugi to uspjeli uraditi, jer, začuđujuće, nedavne studije o lubanjama u Južnoj Americi sugeriraju aboridžinsko Afričko podrijetlo.

Stranica 6 od 8 Sve stranice