3. dio

Moderna znanost poriče probleme u teoriji evolucije.

Sasvim je evidentno da evolucija funkcionira kao sekularna religija za mnoge ljude. Kada koriste frazu „nitko ne sumnja“ oni podrazumijevaju da iznose ultimativnu revelaciju koju mogu razumjeti samo njihovi najviši svećenici i privrženici.

Alfred Russell Wallace, suosnivač teorije evolucije je na koncu došao do zaključka da se prirodna selekcija ne može odnositi na čovjeka. On je napisao: „ Priroda nikada ne obdaruje neku vrstu iznad potreba svakodnevne egzistencije.“ To znači da postoji veliki problem koji se tiču mnogih aspekata ljudskih bića – barem za neke ljude. Stephen Jay Gould je napisao:

„Jedina poštena alternativa je da priznamo striktni kontinuitet između nas i čimpanza. I što time gubimo? Jedino antikni koncept duše…“ Ovdje Gould izražava samu jezgru evolucijskog materijalizma, „postulat da je materija sastav cijelog postojanja i da sve što je fenomen mentalnog i spiritualnog samo nus proizvod.“ Ovo je srž naše debate. Čak što više Zinoviev primjećuje, da ova redukcija svega mentalnog i spiritualnog na „nus proizvod“ materije nije više ograničeno samo na biologiju i antropologiju; to je inficiralo većinu moderne filozofije, psihološku i medicinsku znanost, socijalne sustave, politiku i više toga. I ova vjera u evoluciju ograničava istraživanja na način da samo mogu potvrditi njihove bazične „postulate.“

G. G. Simpson sa Harvarda je bio jedan od mnogih koji su temeljito i na široko pisali o evoluciji. Kao što je napisao u: Tempo and Mode in Evolution (1944):

„… napredak znanja rigidno zahtjeva da ne fizički postulat nikada ne bude povezan sa studijama fizičkih fenomena. … istraživač koji traži objašnjenja može tražiti samo fizička objašnjenja…“

Pročitajte fonetskiPreminuli profesor antropologije na Univerzitetu Duke, Weston La Barre, je bio opsjednut sa ideološkim zanosom protiv „neprijatelja“ napisao je da sve religije osim evolucije je slabo adaptirano povlačenje iz realnosti. Kad uzmemo u obzir Platonovu filozofiju koja se drži te ideje, forme, uzoraka, tipova i arhetipova koji postoje u njihovom vlastitom realitetu i zbog toga se čini da imaju očite relevantnosti evolucije i podrijetla vrsta te je često uspoređivao Platona sa Adolfom Hitlerom. On je zanemario spomenuti da - čak i naj ekstremniji –Darwinisti vjeruju da je čovjek evoluirao iz majmuna, propoziciju koju bi Platon smatrao apsurdnom.

Uradci mnogih znamenitih istraživača, uključujući Carla Junga, fizičari i matematičari, sugeriraju da je Platon bio u pravu i da postoje nematerijalni realiteti kao što je duša, arhetipovi, svijest neovisna od fizičkog mozga i još mnogo toga. Dokaza za to ima mnogo više nego krpa i dronjaka koji predstavljaju dokaze koji su slijepljeni jedni za druge u pokušaju da se opravda makro evolucija. I naravno, to znači da su zagovornici materijalističkog Darwinizma oni koji rade za jednu od najvećih povijesnih zabluda.

Kvanta fizika ukazuje na to da se „materija“ čini se otapa u uzorcima vibracija na najosnovnijim nivoima, postalo je očigledno da postoje strukturirane uloge svijesti. Do sada su se akumulirali dokazi da um postoji u ovisnosti od fizičkog mozga i da fenomeni kao što je telepatija ne samo da se mogu demonstrirati već se povinuje modelu univerzuma sa ne lokalnim uzrocima.

Drugim riječima, svijet se promijenio pod materijalističkom evolucijskom stegom iako postoji mnogo više u našem realitetu nego li je predstavljeno u naivnom realizmu osnovanom na Darwinizmu. Činjenica da suvremeni evolucionisti još uvijek zagovaraju staromodne, suhoparne i mehaničke teorije, usprkos dobro znanom razvoju na drugim znanstvenim poljima, je us tvari dokaz za njihov religiozni karakter vjerovanja.

I ovdje konačno dolazimo do interesantne ideje: poteškoće za oba dvije strane vjernika, onih u čisto mehaničku revoluciju i kreacionista problem je u tome da kozmologija koja samo objašnjava fenomene koje promatramo u našem univerzumu, ima dublju dinamiku i implikacije. I evolucionisti i kreacionisti nisu u stanju pojmiti apstraktno i minuciozno razmišljanje da bi mogli analizirati ove implikacije. Istina je da su obije strane ograničene sa nizom kognitivnih restrikcija koje vode njihove percepcije, iskustva i prioritete. Kad prikupimo podatke o tim vrstama pojedinaca – koji se nalaze u svim klasam i profesijama – otkrivamo određene zajedničke faktore koje identificiraju „autoritarni tip ličnosti.“ Ova vrsta individua je okarakterizirana sa tri tipa stavova i ponašanja koji su međusobno povezani.

1. Autoritarno podnošenje – visoki stupanj podložnosti vlasti koja se percipira kao osnovana i legitimna u društvu u kojem se živi, djeluje ili surađuje. Naravno, ako je mnogo onih iz grupe koji imaju poremećene osobnosti – onda postoji velika vjerojatnost da se to događa i na drugima poljima naročito tamo gdje je koncentrirana vlast – onda je usađena podložnost na psihopatološkim osnovama.

2. Autoritarna agresija – opća agresivnost usmjerena protiv drugih ljudi koji se smatraju ciljevima određenih autoriteta definiranih u broju 1.

3. Konvencionalizam – visok stupanj poštivanja tradicije i društvenih normi koje se smatraju nametnutima od strane društva – ili određene grupe istomišljenika – i njihovih uspostavljenih vlasti, i vjera da i drugi iz tog društva trebaju prihvatiti iste norme. Još jednom, ako su tradicije i socijalne norme uspostavljene od strane autoriteta koji imaju želju za vladanjem, onda je sve korumpirano od samog vrha.


Prema psihologu Robert Altemeyer-u: „Autoritativni tipovi obično imaju kognitivne greške i simptome koji rezultiraju pogrešnim rezoniranjem. Specifično je da oni, imaju više mogućnosti da krivo interpretiraju dokaze, drže se kontradiktornih ideja koji rezultiraju razmišljanjem u odjeljcima. Oni mnogo lakše nekritično prihvaćaju nedovoljne dokaze da bi poduprli svoja vjerovanja i teže priznaju svoje vlastite limite.“ (Robert Altemeyer, Right-Wing Authoritarianism, University of Manitoba Press, 1981.)

Kao što vidimo, ovi opisi se odnose podjednako na obije strane „debate,“ svaka od njih se rigidno drži svojih vlastitih izabranih „autoriteta“, pre identificiraju se sa svojom vlastitom grupom, odbacuju se suočiti sa dokazima i napadaju one koji iznose takve dokaze! Molim vas da držite na umu autoritativni tip osobe jer ćemo ga sretati i u nastavku teksta. Zapamtite da nije striktno potrebno identificirati u što se vjeruje već kako se vjeruje i promovira.

Vrijeme je za promjenu brzine, ali prije nego li to uradimo, dozvoli te mi da razjasnim svoju vlastitu poziciju. JA ne vjerujem u „boga.“ Ja ne vjerujem da je bog kreirao kozmos. Pa ipak, vjerujem u čisti beskrajan potencijal poznat pod nazivom Svijest i da je ona fondacija svega što postoji. Vjerujem da smo mi: 1. Kvantna, 2. Kemijska, 3. Biološka bića – tim redom – i da kvantni dio nas nije materijalan. Moji pogledi u potpunosti odbacuju i Darwinizam i Kreacionizam. Pa ipak, prihvaćam mnoge stvari iz ideje evolucije jer su emprijski evidentni, ali osnove evolucije onako kako je Darwin formulirao se je pokazala nemogućom. Odbacujem teoriju o Velikom Prasku koji je u finalnoj analizi, čisti Kreacionizam pod drugim imenom, drugi sistem vjerovanja. I Kreacionisti i Teorija Velikog Praska tvrde da je univerzum kreiran, linearan i ograničen (konačan). Vječni, beskrajni, svjestan univerzum ne treba kreatora – jer je to što jeste. Na koncu, ne tvrdim da je ovo istina, to samo iznosi 45 godina istraživanja. Tu ima, vjerojatno više toga što se treba otkriti i shvatiti. Sada se možemo vratiti na našu temu.

Jedan od problema koje sam prezentirala u uratku o Vješticama je bila da sam radila striktno na zvaničnim arheološkim i geološkim dokazima. To je bilo korisno polazište, naravno, ali mislim da smo do sada shvatili da to nije cijela slika. Zato nisam htjela početi sa temom o tome da li je postojala ili ne visoka civilizacija u vrijeme prije i za vrijeme velikog potopa. Moderna, zvanična, znanost poriče da je to moguće jer većinom teorija evolucije govori da je rani čovjek bio primitivan. (Kao što sam već spomenula, ne želim početi ni sa analizom teorije evolucije, samo ću preporučiti nekoliko vrlo dobrih znanstvenih knjiga: Fix: The Bone Peddlers i Shattering the Myth of Darwinism od Richard-a Milton-a. Bibliografija u ove dvije knjige će vas odvesti u druga odlična znanstvena djela zvaničnih znanstvenika koji će vam otkriti činjenice da postoji određen broj pravih znanstvenika koji nisu pod političkom kontrolom AAAS-a i ostalih korumpiranih pseudo znanstvenih organizacija.)

Problem namjerne falsifikacije, kako sam već spomenula, je sociološki proces koji iziskuje našu pažnju. Dovoljno je reći da sve što znamo – ili mislimo da znamo – je ili falsificirano ili izokrenuto; ono što nas brine je kako se to dogodilo? Koja vrsta društva radi ove stvari i koji su procesi koji su do toga doveli? Da li postoji način na koji bi se materijali mogli revidirati sa činjenicama koje dolaze bez konteksta zvaničnih falsifikatora kako je Zinoviev predložio u gornjem dijelu teksta? I najvažnije od svega: Postoji li veza između onoga što se događa danas u svijetu i onoga što se možda događalo u prijašnjoj razvijenoj civilizaciji koja je nestala? Da li mi ponavljamo ono što se dogodilo „Atlantidi“?

Mit o izgubljenom raju ili Zlatnom Dobu, je gotovo univerzalan na cijelom globusu. Zlatno Doba je, navodno, trebalo biti vrijeme kad su ljudi bili neiskvareni i dobri, i zlo nije moglo postići dominaciju. Najpoznatiji rad na tu temu je pronađen u Grčkoj mitologiji. Grci su objasnili da se život i civilizacije odvijaju u velikim ciklusima, gotovo kao godišnja doba. Postoji Zlatno Doba, koje nakon određenog vremena propadne i postane Srebreno Doba, koje propadne u Brončano Doba, koje propadne u Željezno doba koje naposljetku postane Tama (Mračno Doba).

To ima odjeka i u Hinduističkoj i Vedskoj kulturi, sa njihovim modelom cikličkih Yuga: The Satya Yuga (Zlatno Doba), Treta Yuga (Srebreno Doba), Dwapara Yuga (Brončano Doba), i Kali Yuga (Željezno Doba). Rečeno je da mi živimo u završnici Željeznog/Mračnog Doba to jest Kali Yuge, na kraju kojeg će se Barhma probuditi iz svog sna i cijeli će ciklus krenuti iz početka.

Trajanje ovih doba zavisi od jednog sustava do drugoga i interpretirani su i reinterpretirani - slično biblijskim tekstovima – da bi poduprli određene teorije u različitim vremenima.

Tema reprezentirana kao Rajski Vrt u Židovskoj i Kršćanskoj tradiciji, je ona u kojoj nalazimo najinteresantniji obrt: žena je razlog za izgon iz raja. U stvari, većina mitova o kreaciji na svijetu govori o nekoj vrsti ritualne krivnje koja je uvjetovala da ljudstvo ostane bez milosti božje i mnogi ovo mitovi povezuju ovu krivnju sa seksom.

Uz izgon iz raja imamo i Noin Potop i uništenje Sodome i Gomore, i tu je krivnja seksualni eksces. U Sumerskim mitovima, rečeno je da su ljudi kopulirali svud unaokolo i da su bogove nisu mogli spavati i nisu se mogli odmoriti, pa su to razriješili na taj način da su ih sve skupa uništili.


Mnogi autori revizionisti su pisali o Atlantidi jednako brojno kao i o Zlatnom Dobu. Pa ipak, postoji problem sa postavljanjem civilizacije Atlantide za primjer Zlatnog Doba jer, Platonov ekspoze o Atlantidi naglašava činjenicu da je to bila zla imperija koja je započela svjetski rat (iako nije bilo spomena specifičnih seksualnih ekscesa kao onih koji su se dogodili u Sodomi i Gomori). Ali u mojem prijašnjem uratku, sugerirala sam da je postojao određen način života prije potopa koji je bio bogat, zadovoljavajući i stabilan – bez ratova – tijekom mnogih tisuća godina ili slično. Dakle, ako je to bio slučaj, zašto potop?

Moje je mišljenje da je Atlantida bila prekretnica u ciklusu Gornjeg Paleolitika – prije nego li je velika tehnološka civilizacija Atlantide došla na pozornicu – bilo je Zlatno Doba. Puna aktualizacija atlantide je bilo „Željezno Doba/Mračno Doba“ tog ciklusa kada je u punom jeku bio proces pokušaja uspostave Novog Svjetskog Poretka kada se dogodila destrukcija. Ako sam u pravu, tada aproksimacijom možemo doći do dužine trajanja ciklusa kao i dobiti ideju gdje u kojem dijelu kojega ciklusa se mi sada nalazimo i kakva je naša budućnost.

Solucija za sređivanje svega ovoga, mislim da bi mogla biti u usklađivanju zvanične arheologije sa revizijom povijesti. Zapamtite što je Zinoviev napisao o zvaničnim falsifikatorima? „…snaga njihove sposobnosti da krivo interpretiraju individualne činjenice istinoljubivo u svim detaljima. Stvarna falsifikacija je postignuta kroz selekciju činjenica i njihovu kombinaciju i interpretaciju, kao i kroz kontekst ideoloških koncepcija. Propagandne tekstove u koje su se zadubili…“

Iz ovoga možemo pretpostaviti da su činjenice o lokacijama koje su dali zvanični paleontolozi, arheolozi i geolozi točne dok god ne rade na: selekciji – izostave mnogo toga van! – i način na koji kombiniraju i interpretiraju činjenice i postavljaju ih u ideološki okvir (evolucije), to je način na koji zavaravaju. Kada radimo sa ovakvim stvarima, i dok pokušavamo sve pravilno sortirati, možemo doći do ideje kako je naša civilizacija kompletno dominirana od strane lažljivaca.

Postoji dovoljno dokaza da shvatimo kako se „super“ čovjek znan kao Kromanjonac odjedanput pojavio u Europi i da je on nešto što se nikada prije nije vidjelo u periodu od 200 tisuća godina (ili još i više) u egzistenciji Neandertalskog čovjeka. Dokazi pokazuju da je ovaj novi čovjek bio kreator špiljskih crteža i drugih umjetnina koja je zaista nevjerojatna ako se usporedi sa njegovim navodnim primitivnim životnim stilom. Konekcija između takozvanog primitivnog životnog stila i slikarija je vrlo solidna kako vidim po vremenskom datiranju. Pa ipak, kao što je zabilježeno, ovo je bilo mnoge tisuće godina prije potopa, dakle tu je bilo i više nego dovoljno vremena da bi se razvila napredan civilizacija nakon slikarija, i mislim da se u razvoju te tehnološke civilizacije nalazi „ritualni grijeh“ koji je iznesen za razlog njihove smrti – i može definitivno biti povezano sa „seksom“ iako ne u uobičajenom smislu.

Revizionistički istraživači su zasigurno skupili mnoge dokaze o antičkoj visoko razvijenoj civilizaciji. Te dokaze u potpunosti ignorira zvanična znanost. Oni to objašnjavaju na najsmješniji način, i ako to ne mogu uraditi onda počnu sa napadu na čovjeka. Većina ovih dokaza koji su se danas pojavili, uzimaju u obzir velike gradove koji su se nastali mnogo kasnije nakon pojave Kromanjonca i njegovog očiglednog „primitivnog“ načina života – iako pretpostavka za njegov „primitivni“ način života možda i nije točna. Kada uzmemo u obzir planetarnu kataklizmu i mogućnost da je u potpunosti očistila površinu planete, tada možemo uzeti u obzir da i nije ostalo mnogo dokaza koji bi se mogli istraživati. Da uopće i postoje neki dokazi su čisto čudo! Moramo raditi sa onim što nam je dostupno, ali dozvolite mi da kažem da revizionisti imaju mnogo solidnije dokaze na svojoj strani nego evolucionisti i zvanični pseudo znanstvenici, iako potonji posjeduju diplome i metodologiji (koja je dobra) i raspolažu velikom količinom novca.


Napravila sam „ciklus doba“ nakon mnogo razmišljanja i čitanja svega o tematici i evo kako mi se učinio podobnim, ovo je prvi pokušaj i na njemu će se trebati jš raditi: Postoje mnogi ciklusi unutra ciklusa koji su prohujali životom ovoga planeta, sunčanog sustava, galaktike i čak i univerzuma. Najduži ciklus koji se može odnositi na zemlju kao dijela sunčevog sustava je orbita oko galaktike koja traje oko 225 milijuna godina. Nazvala bih je „Eonom“. To je 9000X25000 godina procesijski ciklus. Jedna trećina procesijskog ciklusa traje 7,5 milijuna godina.

Postoji više načina da se razlože ovi brojevi i naj zadovoljavajuće je da reduciramo Eon na 750 perioda od po 300000 godina svaki. Nazovimo ovih 300000 godina „Epohama“. Tih 300 tisuća godina možemo podijeliti na 4 „sezone“, ili periode od 75000 godina svaki koje ćemo nazvati „Velikim Erama.“ Isti period ćemo podijeliti na 12 perioda od 25000 godina svaki što otprilike označava ciklus „Velike Godine“. Procesijski ciklus koji se može podijeliti na 4 (Četri Yuge/Doba koji svaki traje 6250 godine). Pogledajte grafiku.

Procesijski ciklus također može biti podijeljen na 12 dijelova od 20833333 godine. Ovo potonje možemo vezati za astrološke znakove ili „Zemaljske dobe.“ Tri znaka pripadaju Yugama.

Možete uzeti bilo koje od ovih segmenata kao referencu za pokazivanje vlastitog „velikog ciklusa“ i podijeliti ih dalje na manje i manje dijelove. Uradila sam to sa drugom grafikom. U prvoj grafici, ne vidite Eone jer je to jednostavno previše dugačak ciklus da bi se s njim bavili. Največi pokazani je ovaj od 750 Epoha. Ali u drugoj grafici reducirala sam periode tako da je svaki astrološki znak period od 2083333 godine podijeljen u 4 Zemaljske Ere od 5208333 godina. Mislila sam se malo s time poigrati i staviti 2013 za kraj trenutačnog Željeznog/Mračnog Doba/Zemaljske Ere i početi sa oduzimanjem ovih Zemaljskih Era perioda i, kako vidite, ovi su brojevi postali jako zanimljivi.

Prva podjela (dijeljenje) nam je dala 1942 godinu kada je Kolumbo „otkrio“ Ameriku. Slijedeći datum je 971 kada je izgrađena Ashar Džamija u Kairu – Egipat (970-972). Vjeruje se da je nordijski istraživač Leif Eriksson rođen te godine. Mi znamo da je te godine Keltska Britanija ležala u ruševinama. To sugerira da je postojala nekakva destrukcija prije tog vremena. Nennius je skupio povijest svojih ljudi koja sačinjava fascinantan rad o tom vremenu, iako je često odbacivana kao čista konfabulacija od strane „eksperata“. Možda na koncu i nije bila?

Slijedeći datum koji nam dolazi je tranzicijska točka u 450 NE. To je bilo vrijeme Atile Huna i pada Rimskog Carstva. Datum 1633 PRNE je otprilike datum erupcije There, i po mom mišljenju, vrijeme Abrahama i Sare u Egiptu, oni su poznati pod imenom Ay i Nefertiti.


Stvar je u tome da, iako je sve ovo prva aproksimacija, čini se vrlo interesantnim načinom za gledanje ciklusa u vremenu i možete biti sigurni da će to biti tema budućeg uratka koji će se baviti daljnjim detaljnijim istraživanjem. U međuvremenu, mislim da bi se mnogi čitatelji mogli igrati sa podjelama i vidjeti što bi se dogodilo ako bi cikluse dalje rastavili i analizirali.

Stranica 3 od 8 Sve stranice