9. Negativne posljedice kroz nefunkcionalne svijesti grupa.

Da li postoji neka zajednička pozitivna osobina koja bi mogla djelovati na zajedničkom planu saradnje?

Da, to je opšte narodno poštenje i opšta narodna humanost koju je stekao svaki narod za sebe kroz civilizacijska iskustva. Svako ko se osjeća elementom svog naroda ima u sebi tu bazu pozitivnih civilizacijskih vrijednosti. Upravo su se te vrijednosti našle na udaru psihopata. Te vrijednosti je moguće potisnuti i u kontinuitetu nametnuti rušilačku orjentaciju ponašanja samo kroz osjećaj ugroženosti. Kada se u jednoj grupi stvori taj osjećaj, onda psihopate lažima i nefunkcionalnim akcijama nametnu utisak da žele te pozitivne bazne vrijednosti vratiti svom narodu. I u toj vezi se pojavljuje realnost u kojoj se ispoljava instinkt čopora, a ne kriteriji tih pozitivnih civilizacijskih vrijednosti. Sve se svodi na borbu protiv one strane koja navodno ugrožava te pozitivne civilizacijske vrijednosti. U ovoj izbornoj godini se taj osjećaj opšteg narodnog poštenja iz kojeg je manipulacijom stvoren osjećaj nacionalne ugroženosti proširio i na borbu protiv kriminala. Dvadeset godina se organizovani kriminal razvijao kroz psihopatske aktivnosti. Jedna od njih je i privartizacija. Psihopatama na izborima nisu dovoljni samo glasovi UMRI-ovaca, već i nacionalno uzdržanih birača. Za njih je priprepremljen taj spektukalarni ,,rat protiv kriminala,,, koji se u ovom izbornom periodu prezentira kao zalaganje za to opšte narodno dobro. Naslovne strane dnevnih listova su pune parola o zajedničkoj borbi protiv kriminila i u ovom izbornom periodu postoji puna politička i moralna saradnja između psihopata različitih grupa. To je dovoljno da se pridobiju glasovi kod moralno pozitivno orjentisanih građana. Pri tome će oni dajući glasove tim politički organizovanim kriminalcima ispustiti činjenicu da je trenutna borba protiv kriminila višeznačno ispoljavanje potrebe za održavanjem pozicija vlasti. Ta zaštita vlastitih psihopatskih interesa je posljedica istorijskog iskustva u kojem kriminal u jednom trenutku ekspanzije ugrožava sistem na vlasti u smislu njenog preuzimanja. Tom borbom protiv kriminala vlastodršci istovremeno ostvaruju tri cilja. Pvi cilj im je da obezbjede kod pozitivnog biračkog tijela glasove kroz utisak o stvaranju opšteg dobra za njihov narod. Drugi cilj im je očuvanje svojih pozicija vlasti koje su ugrožene kriminalnim interesima izvan njihovog kriminalnog angažovanja. Treći cilj im je da kroz tu propagandnu aktivnost odvrate pažnju od pomisli da dosadašnja borba za zaštitu nacionalnih interesa njihovih naroda ne samo da nije donjela pozitivne rezultate, već je stvorila katastrofalno nizak životni standard. Takve protivrječnosti bi mogle dovesti do slabljenja UMRI sindroma što ne odgovara toj psihopatskoj eliti na vlasti.

Da li to znači da nisu postojali razlozi za borbu očuvanja svojih nacionalnih prava?

Ne samo da ti razlozi nisu postojali, već ne postoje ni sada. Cilj psihopata je da svoje monstroumne ideje nametnu drugima i da kroz njih profitiraju. Ideje i profitabilan smisao tog djelovanja im obezbjeđuje Gazda stvaranjem uslova za takvo ispoljavanje. Pored toga, Gazda im daje pozadinsku podršku preko svojih agenata internacionalnog nivoa. Prvi korak u tom djelovanju je bio dolazak njegovih sinova na pozicije vlasti, a zatim organizovanje strategije koja održava takvo društveno stanje. Obzirom da je koncepcija svake od tih vlasti bazirana na manipulaciji i održavanju sukoba, vrlo je jasno da te psihopate iz ,,suprotstavljenih strana,, kroz te zacrtane ciljeve međusobno sarađuju da bi to stanje održali. Iz dosadašnjeg iskustva se može zaključiti da oni sinhronizovano zabavljaju svoje žrtve. Upravo ta sinhronizacija tih igara nedvosmisleno ukazuje na tu saradnju. Naša svijest je navikla da saradnju smatra međusobnim susretima i dogovorima, i nije u mogućnosti sebi predstaviti saradnju bez direktnog kontakta u cilju zajedničkog održavanja haosa i bijede. Gazdini sinovi jednostavno namještaju ili izmišljaju ispade ili afere koje jednom dođu sa jedne strane, a drugi put sa druge, i onda nastupa huškaška propaganda koja ne dozvoljava drugačiji proces razmišljanja od onog koji je u programu. U takvom ispoljavanju nije potreban dogovor između njih, jer se ti psihopatski ciljevi sinhrono ostvaruju i dopunjuju kroz taj zajednički smisao djelovanja. Njih interesuje dominacija kroz manipulaciju i sve je podređeno tome. Obzirom da nemaju nikakvu odgovornost prema drugima, mora ti biti jasno da oni jedni druge međusobno vide drugačije nego što je uobičajena naša percepcija. Drugačije rečeno, oni se međusobno ne mrze niti vole. To u prevodu znači da bez savjesti i moralne odgovornosti prema svojim sljedbenicima kroz te igre međusobno sarađuju.

Imaš li konkretan primjer?

Način na koji su nacionalne stranke 1991. došle na vlast i u okviru nje neprekidno djeluju, je najuočljiviji primjer psihopatskog grupnog i zajedničkog djelovanja. Iako su kroz svoje društveno djelovanje, ispoljavali međunacionalnu mržnju, strah i nepovjerenje, zajednički su u koalicijskom stilu kroz legalne institucije vlasti uvele narode u međunacionalne sukobe. Međunacionalno nepovjerenje, mržnja i strah koje su proizveli među narodima nemaju u moralnom smislu logičan smisao ulaska u koalicijsko vođenje države. Društveno i materijalno razaranje je bio jedini smisao te koalicije.

Da li su te stranke imale neki drugi izbor, recimo, da se na neki pozitivan način ispolje?

Nacionalni programi kojima su se ostvarivale i još uvijek ostvaruju navodno borba za svoja nacionalna prava u svakoj od grupa, sadrže krajnje negativnu moralnu orjentaciju kroz izrazitu želju i namjeru da se dominacijom kroz srukture vlasti sve drugo što ne pripada tom čoporu isključi iz društvenog života. Namjera je stvoriti kroz srukture vlasti potpunu dominaciju određenog čopora. U takvoj orjentaciji je nemoguće govoriti o nekim pozitivnijim načinima ispoljavanja tih stranki. Masovno prihvatanje takvog opredjeljenja predstavlja psihopatizaciju naroda. Trebaš uzeti u obzir da svaka od tih stranaka u svom imenu sadrži društveni pojam ,,demokratska,, što je paradoks u odnosu na njihovo ponašanje. Umjesto ulaska u koaliciju poslije izbora 1990., svaka od stranaka je mogla izraziti pozitivnu orjentaciju u tom navodnom demokratskom opredjeljenju i odrediti se otprilike u ovom smislu:


,,Naša politička orjentacija nije usmjerena na dominaciju nacionalnih ispoljavanja samo našeg naroda kojeg zastupamo, već ravnopravno prihvatamo nacionalna ispoljavanja i drugih naroda. Mi želimo demokratsko društvo u kojem neće biti dominacije sa bilo koje strane. Svjesni smo da to zahtjeva određene i vlastite ustupke koji će omogućuti funkcionisanje jedne moderne savremene društvene zajednice. Ali ti ustupci koje mi činimo nisu dovoljni da se stvori moderno građansko društvo, već zahtjevaju isti takav odnos i drugih naroda. Ova inicijativa i opredjeljenje nam ne dozvoljavaju da ulazimo u bilo kakvu koaliciju koja kroz isticanje i ispoljavanje različitosti vodi u nerazumjevanje i sukob.,,


Šta bi se dogodilo da je neka od stranaka to uradila?

Ovaj primjer kojeg sam ti dala predstavlja utopiju za psihopatizovane grupne svijesti. U uslovima haosa u kojima smo se nalazili, a i sada nalazimo takav istup pojedinca ili predstavnika grupa se nije, i ne može ostvariti iz dva razloga. Prvi je odsutnost razumjevanja u okviru programa kojeg su psihopate nametnule, a drugi je stroga negativna usmjerenost tih stranaka. Ta dva razloga isključuju bilo kakvu mogućnost pozitivnog ispoljavanja i zbog toga takvi primjeri na postoje. Oni dijelovi naroda koji nisu prihvatali podjele po čoporima bili su potisnuti ogromnom psihopatskom i UMRI-ovskom bukom i propagandom i onemogućeni da se u bilo kojem konstruktivnom smislu ispolje. Tome treba dodati vješto organizovane, simultane i konstrutivno vođene psihopatske igre koje ni u jednom svom elementu nisu ispoljile, a ni sada ne ispoljavaju bilo kakvu pozitivnost. Savršenost negativnih posljedica igara ukazuje na prisustvo gazdinih internacionalnih tajnih službi. Sve to komplikuje davanje vjerodostojne sliku tadašnjih i sadašnjih društvenih odnosa.

Znaš i sama da sam bio dijete kada su se te stvari događale. Mislim da kroz moju pažnju u slušanju tebe, zaslužujem da mi kroz svoje viđenje opišeš te događaje. Htio bih da to uporedim sa onim što mi pričaju moji profesori i vršnjaci koji takođe kao i ja nemaju tog iskustva.

Trebaš imati prisutnu činjenicu da je do tog istorijskog trenutka u kojem se naglo počeo ispoljavati nacionalizam, socijalističko samoupravljanje u BiH generacijski uništilo zadnje ostatke građanske kulture u kojoj je svako bio ono što jeste u nacionalnom, kulturnom i vjerskom pogledu, a u zajedničkom životu se pridržavao zajedničkih kulturnih i moralnih pravila koje su činile tu zajedničku građansku kulturu. Ta građanska kultura je bila praktičan nosilac sveukupnog razvoja našeg društva. To je trenutno jedina mogućnost kvalitetnog ispoljavanja opšeg društvenog dobra. Zato se u ovim razgovorima trebamo ti i ja zauzeti da izbjegnemo birtijsko presuđivanje kroz polemike koje proizilaze iz opredjeljivanja u okviru tih lokalnih sadržaja. Drugačije rečeno, trebamo se prema tim događajima postaviti kao apsolutni stranci koji razumiju moralne i kulturne specifičnosti svakog naroda i grupe, i u takvim uslovima posmatrati događaje izvan tih lokalnih šablona i obrazaca razmišljanja koja navode na opredjeljivanje. U takvim uslovima mogu govoriti o posljedicama.

Intenzivnije psihopatsko djelovanje gazdinih sinova je počelo krajem 80-ih godina prošlog vijeka obstrukcijom u makro ekonomiji stvaranjem opšte ekonomske krize u tadašnjoj SFRJ. Istovremeno su preko sredstava javnog informisanja počele propagandne kampanje o ,,ugroženosti svog naroda,,. Pokušaj da se kroz redovne savezne programe makro ekonomija dovede pod kontrolu je miniran od republičkih gazdinih sinova koji su zloupotrijebili ovlaštenja data ustavom iz 1974. godine. Gazda je upravo taj dokumenat planirano podmetnuo kao radni materijal psihopatama da započnu praktično djelovati preko nacionalizma. Dati ustavom takva ovlaštenja nepismenim narodima u odnosu na demokratiju, je imalo isti efekat kao i omogućiti majmunskoretardiranim svijestima da upotrijebe vatreno oružje. Ta podmuklost Gazde da ,,ubaci kost među nacionalno gladne pse,, i da im omogući oružje za borbu, je uobičajena varijanta njegovog djelovanja. On je preko svojih agenata proturio taj ustav, i kasnije je planirane posljedice samo usmjeravao prema zacrtanom cilju kojeg mi trenutno doživljavamo kroz patnju. Da bi Gazda maskirao tu svoju djelatnost proturio je u narodu priču o navodno humanim ciljevima tog ustava koji su trebali da zaštite centralističko dominantno ponašanje nekog od naroda. Time je indirektno opravdao planirane posljedice, i direktno omogućio psihopatama da sa dvije strane istovremeno djeluju. Jedna strana je bila nametanje na saveznom nivou dominantnog centralističkog sistema jednog naroda koji je imao dominaciju u armiji, a druga je imala takođe te namjere dominacije, ali kroz nezavisne republičke sisteme upravljanja drugih grupa. Tim dvostrukim djelovanjem je napravio zamršenu situaciju koja se nije mogla riješiti bez raspada SFRJ i sukoba. Svaki pokušaj da se bilo koja strana podrži ili negativno kritikuje nije imao civilizacijski smisao, jer se ni jedna ta strana nije ispoljila kroz opšte civilizacijske norme ponašanja. U stvarnosti nije postojao ni agresor ni žrtva, već psihopatsko ponašanje većinskog dijela narodnih masa hipnotisanih psihopatskim sadržajima koji su našli veoma stabilno mjesto u njihovoj svijesti kroz njihove običaje i tradiciju. Ako se sjećaš, ja sam ti jednom kazala da kada okupator želi da osvoji neku teritoriju, prvo međusobno zavadi narode, jer tada oni nemaju zajedničku odbranu. To su tako vješto napravljene igre da ih ljudi ne mogu skontati. To je zato što se snimi njihova kultura, običaji, vjerovanja, navike i način razmišljanja. Drugačije rečeno, pronalaze im se u svijesti praznine koje ih čine slijepcima. Pričaju im se laži koje oni vrlo lako prihvataju. Vjeruju da je to istina, jer su te laži prilagođene njihovom načinu razumjevanja. Upravo se to dogodilo, i još uvijek događa našim narodima, i o tome brinu psihopate kroz igre bez granica.

Uzeću za primjer ponašanje nacionalnih stranaka pred izbijanje oružanih sukoba. Njihov program djelovanja je bio zasnovan na zaštiti nacionalnih i vjerskih sloboda koje su se navodno ispoljile, ili su se želile ispoljiti u tom periodu. Obzirom da su nacionalne vođe ili njihova pozadinska podrška, istovremeno kroz tu kampanju organizovali fizičke napade svakog na svakoga, nametali su zaključak da je slobodno ispoljavanje nacionalnog i vjerskog identiteta jedino moguće kroz stvaranje vlastite teritorije.

Šta znači ,,svako na svakoga,,?

Znači da su istovremeno sa kampanjom tih nacionalnih stranaka, njihova rukovodstva rganizovala diverzije, subverzije u svim oblastima društvenog života čiji su počinioci bili iz vlastitih nacionalnih skupina ili su po dogovoru lidera posuđivani iz drugih nacionalnih skupina kako bi se stekao kredibilitet u tumačenju ugroženosti svakog naroda posebno. Jednostavnije rečeno, napade su organizovali vlastita rukovodstva u svom vlastitom narodu, a ponekad zbog stvaranja kredibiliteta tih svojih psihopatskih ideja organizovali su napade i preko drugih nacionalnih skupina. To je jednostavna psihopatska saradnja partijskih rukovodstava. Interesantna je reakcija UMRI-ovaca na ovu informaciju. Prvo naprave grimasu čuđenja, zatim im ,,zapjene,, usta i na kraju daju energičan komentar: To su radili drugi, ali naši to sigurno nisu.

Šta znači ,,pozadinska podrška,,?

Znači psihopatska podrška iz matičnih republika.

U kom smislu je psihopatska?

U smislu provođenja psihopatskih ideja kao što je stvaranje velikih jednonacionalnih država genocidom i etničkim čišćenjem.

Ne mogu da razumijem način na koji se mogla provoditi ta psihopatska ideja u odnosu na moralne vrijednosti tih naroda u tim republikama. Da li je izvršena psihopatizacija tih naroda?

Samo djelimično. Stvorivši opštu društvenu krizu kroz subverzije na saveznom i republičkim nivoima, gazdini sinovi, su manipulacijom izbili na vodeće društvene, a kasnije i na pozicije vlasti. I u tim uslovima su naglo ispoljili svoje psihopatske ideje i kroz propagandu nabacili svojim narodima UMRI-sindrom. Kroz taj sindrom su nastali nesporazumi i sukobi na svim stranama. Psihopatizacija naroda se ispoljava u slijepom obožavanju njihovih vođa i podržavanju njihovog psihopatskog ponašanja. U tom istorijskom trenutku su lideri tih republika kroz UMRI sindrom obezbjeđivali kod svojih naroda podršku za svoje psihopatske ciljeve.

Da li je moguće kazati da su ti lideri te ideje etničkog čišćenja i genocida sprovodili kroz UMRI sindrom bez ispoljavanja psihopatskih osobina?

Psihopatu ne čini samo jedna vrsta ponašanja, već i ponašanje u širem smislu. Jedan od tih lidera iz jedne matične republike je preko noći promjenio svoj odnos prema životnoj stvarnosti. Od vjernog, i kroz društveni rad provjerenog socijalističkog samoupravljača postao je ultra nacionalista. Ove psihičke, kulturne i moralne transformacije u ,,jednom danu,,, predstavljaju prilagođavanje trenutnim uslovima koji omogućavaju psihopati manipulaciju u smislu ostvarivanja vlastite psihofizičke profitabilnosti kroz ideje koje u civilizacijskom smislu nemaju opravdanje. Osobina prilagođavanja uslovima koji najbolje odgovaraju profitabilnim ciljevima psihopate, nabolje se uočava kod odbrane na suđenju za ratne zločine. Psihopata se kao osuđenik prilagodi uslovima u kojima se nalazi, priznaje grešku i uz ,,svesrdnu,, saradnju sa Sudom ispoljava ,,žaljenje,, i ,,kajanje,,. Kroz takvo ponašanje obezbjeđuje minimalnu kaznu. Na održavanju kazne piše knjige u kojima prikazuje svoju ,,plemenitost,,, a svojim ponašanjem u zatvoru stvara uslove za prijevremeno otpuštanje. Međutim, kada odsluži tu minimalnu kaznu, nastavlja demonstraciju istih ili sličnih ideja zbog kojih je bio osuđen. S druge strane, UMRI-ovac se uporno trudi da dokaže opravdanost svojih postupaka za koje ga Sud tereti, što ga u moralnom smislu sve više ukopava.

Drugi lider iz druge matične republike je došao u politički sukob sa svojim najboljim prijateljem koji ga je doslovno progurao do pozicije najviše političke i izvršne vlasti, i u takvom svojstvu je dozvolio sebi da tog prijatelja ,,neko,, ubije. Kod psihopate ne postoje emocije, ne postoji savjest, ne postoji bilo koja civilizacijska odgovornot prema bilo ćemu.

Da li je to tvoje ulaženje u privatni život tih lidera birtijsko ispoljavanje?

To nije privatni život tih lidera. To je njihov javni, politički i kulturni izraz. Trebaš uzeti u obzir da su u trenutku največe etničke zategnutosti između njih i njihovih naroda, u kojoj je bila prioritetna obaveza rješavanja tih međusobnih etničkih i teritorijalnih sukoba, ti lideri napravili međusoban dogovor o teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine i provodili njegovu realizaciju. Psihopate, te bizarne ideje pokušavaju realizovati bez obzira na okolnosti u kojima se oni, i njihove ideje nalaze. Jedini funkcionalni odnos prema tim idejama je vješto izvođenje manipulacije kojom se te ideje ostvaruju.

Interesuje me, da li imaš neki konkretan podatak iz kojeg se može vidjeti međusobna saradnja nacionalnih rukovodstava sa naših bosanskohercegovačkih prostora kojima su uvodili svoje i tuđe narode u oružani sukob?

Iz mnoštva takvih primjera izdvojiću tri vrlo značajna događaja u kojima su direktno učestvovali zastupnici muslimanske nacionalnosti kroz vezu i plan gazdinog djelovanja.

Zašto uzimaš baš zastupnike iz muslimanske grupe?

Zato da ti predstavim saučesnike genocida i etničkog čišćenja muslimanskog naroda koji se kriju kroz nacionalnu propagandu, a istovremeno se optužuju ,,oni drugi,,.

Jedan od tih događaja su tragični srpski svatovi od 01.03.1992. godine. Dan nakon tog događaja podizanjem barikada počeli su oružani sukobi. To je komplikovana priča, jer zalazi duboko u manipulaciju svijesti svih učesnika u sukobu kroz kulturne, moralne, vjerske i teritorijalne specifičnosti. Slika se sastoji od mnogo nezaviznih detalja koje su psihopate manipulativnom kombinatorikom pretvorile u funkcionalnu igru.

Počet ću od opisa Satre pravoslavne crkve koja je je bila predviđeno mjesto za navodni svečani svatovski ručak nakon održanog vjenčanja u drugoj crkvi.

Kratku i sažetu informaciju o toj crkvi možeš dobiti iz Vikipedije:

,,Stara pravoslavna crkva je jedan od najstarijih i najvrjednijih kultuno-historijskih spomenika Sarajeva. Nalazi se nedaleko od Baščaršije, na početku Titove ulice. Prvi puta se pominje 1539. godine, no pretpostavlja se da je izgrađena na temeljima jedne još starije crkve. Odlikuje je stil srednjevjekovnih srpsko-bizantskih građevina. Središnji dio okružen je lukovima i galerijom. Zvonik je dograđen 1883. godine, a rekonstruiran 1960. godine, kada je dobio današnji izgled...,,


Ovaj kratak sadržaj ne daje sveobuhvatnu sliku istorijskih vrijednosti sačuvanih iz tog srednjevjekovnog doba. Podatak ,,nedaleko od Baščaršije,, je neodređen i ne daje uvid u društvene okolnosti u kojima je ta crkva egzistirala i još uvijek egzistira. Ustvari, ugao imanja na kojem se nalazi crkva je udaljen od baščarsijskog glavnog trga širinom ulice koja se sastoji od dvije saobraćajne trake. U tursko doba sve do pojave austrugarske vlasti to imanje je bilo u okruženju orjentalne arhitekture, a u društvenom smislu u samoj mahali. Austrougarska je stare objekte u orjentalnom stilu koji su bili sastavni dio Baščaršije porušila i zamjenila ih sa tada savremenim stilom gradnje, tako da se šire područje te orjentalne arihitekture sa sjeverne i zapadne strane vidno smanjilo. Tom prilikom je Stara pravoslavna crkva u urbanom smislu iz tih orjentalnih prostora ,,preseljena,, u njihov rubni dio. I tu se otvara jedno kontraverzno pitanje u odnosu na zvanično prikazivanje stvarnosti tog doba: Odakle u vremenu najjače vladavine turske imperije, crkva sa pratećim objektima na Baščaršiji? Da takvo pitanje ne bi palo na pamet turistima koji su posjećivali taj objekat, turistički vodiči u doba socijalističkog režima su im davali informaciju da je ta crkva izgrađna u jedanaestom vijeku prije dolaska Turaka na Balkan. Prema arhitekturi i građevinskim detaljima same crkve u odnosu na druge crkve srednjeg vijeka, može se zaključiti da je sazidana u vrijeme turske vladavine. Visoki zid prema cesti izoluje crkvu od pogleda sa ceste. Kada se gleda sa ceste, čitav objekat je neupadljiv u odnosu na uobičajen izgled crkve. Od svih detalja koji upućuju na postojanje crkve su zvonik jednostavne forme, neupadljiv krst i dva mala ornamentna prozora koji takođe ne djeluje upadljivo. Evo ti link sa fotografijom, da svatiš smisao ove moje priče. http://bs.wikipedia.org/wiki/Stara_prav ... u_Sarajevu

U crkvu se ulazi kroz veoma mala i niska vrata tako da se posjetilac mora sageti da bi ušao u nju. To dovoljno ukazuje da su se graditelji prilagodili tadašnjim društvenim uslovima. Za razliku od tog spoljneg izgleda, unutrašnjost sadrži bogatstvo detalja iz tog istorijskog i kulturnog doba.

Zašto mala i niska ulazna vrata?

Posmatrajući tadašnje uslove života moguće je zaključiti da je razlog bio zaštita. U to doba su se pljačke i vandalistička ponašanja izvodili na konjima. Postojala je opasnost od mogućih brzih i iznenadnih napada turskih nedisciplinovanih vojnika , pljačkaša čije su vještine bile u svojstvu jahača. Nisu se snalazili bez konja u zatvorenim i ograničenim prostorima. Iz tog razloga se gradnjom tog objekta stvarali uslovi da se sposobnosti mogućih napadača umanje do te mjere da oni odustanu od takvih poduhvata. Nisu se pravile barikade, noćne straže, naoružavao narod, pravili javni skupovi s namjerom zastrašivanja itd, već se u preventivnom smislu kroz poznavanje kulturnih osobina drugog naroda gradila životna strategija odbrane.

Je li taj mogući vandalizam bio takođe razlog sakrivanja hrišćanskih obilježja spoljnjem izgledu te crkve.

To nije bilo sakrivanje, već stvaranje neupadljivosti vanjskih obilježja. Mogli su se u kasnijem periodu dodavati određeni kulturni i vjerski detalji, međutim, to nije rađeno, tako da je izgled te crkve autentičan. Razlozi takvog odnosa prema arhitekturi crkve se mogu sagledati u kulturnim i vjerskim različitostima kroz građansko ponašanje. Podatak da je sazidana na samoj Baščaršiji ukazuje na dobronamjernu inicijativu turske vlasti da prva ispolji namjeru uzajamnog povjerenja i poštovanja. Prelazak sa dotadašnjeg plemenskog razmišljanja i ponašanja na savremeni građanski nivo pod turskom vlašću, nije bio uslovljen nasiljem kroz uvođenje šerijatskih zakona, već kroz poštivanje specifičnosti i različitosti naroda koji su živjeli na tim prostorima i kroz konkretnu inicijativu međusobnog povjerenja i poštovanja. Odgovor na takvo povjerenje i međusobno poštovanje kroz ustupak zidanja crkve u samoj mahali bio je ispoljen kroz skromnost i neupadljivost za vanjskog posmatrača. To je ona osnovna osobina građanske svijesti da svako može biti u kulturnom, moralnom i vjerskom smislu ono što jeste, ali na prostorima zajedničkog djelovanja treba da zadovolji zajedničke norme koje ne remete ta zajednička ispoljavanja.

To bi bio veoma značajan primjer stvaranja građanske svijesti, da se u isto vrijme u blizini crkve nisu zidali turski objekti kao što su džamije, hamami, konaci itd, u raskošnom orjentalnom stilu.

U tvojoj primjedbi primjećujem uticaj nefunkcionalnih pojmova. Izmaknimo se iz birtijske uslovljenosti kroz princip koji određuje pravo na ispoljavanje svog vjerskog i nacionalnog identiteta i posmatrajmo to društveno stanje iz opšteg civilizacijskog ugla. Da li prihvataš činjenicu da postoji nužan pozitivan civilizacijski razvoj koji predstavlja segment opštih promjena na Planeti koje nazivamo evolucija? Društvene promjene koje se pojavljuju kroz taj civilizacijski razvoj su međusobno uslovljene razvojem ljudske svijesti. Drugačije rečeno, ljudska svijest mora biti u ravoteži sa društvenim odnosima. Neravnoteža tih odnosa se ispoljava kroz iritirajuća ispoljavanja koja tjeraju tu svijest na viši društveni nivo. Sa nižeg nivoa svijesti se ta iritirajuća sredstva vide i tumače kao negativne pojave i takvo tumačenje ja nazivam birtijsko presuđivanje. Sa tog nivoa svijesti si postavio gore navedeno pitanje. Svaka negativna društvena pojava čija se negativnost doživljava i tumači sa tog nižeg nivoa ima i svoju pozitivnost koja se tumači sa višeg i savremenijeg nivoa. Jednostavnije rečeno, sukob je posljedica nesposobnosti svijesti da sagleda negativna ispoljavanja sa višeg nivoa svijesti, koji da je prisutan u ljudskom biću ne bi uopšte stvorio uslove za tu negativnu pojavu. Iz tog drugačijeg gledanja, može se zaključiti da je pojava Turske kao okupacijske sile na Balkanu bila posljedica zastarjelih društvenih odnosa koji su bili uslovljeni nižim nivoom svijesti. Svijest žitelja Dubrovačke Republike je u istom istorijskom trenutku bila na višem nivou, i pojavu Turske je doživjela i preživjela na savim drugačiji i to pozitivniji način. Taj nivo svijesti im je u to vrijeme omogućio društveno blagostanje u svim oblicima tog ispoljavanja. U našim uslovima se ta društveno zaostala svijest intelektualnom kombinatorikom prikriva kroz nefunkcionalan obrazac razmišljanja ili bolje rečeno princip koji određuje pravo na ravnopravno ispoljavanje svog nacionalnog identiteta.

Da li u to tumačenje svrstavaš pojavu nacizma i drugi svjetski rat?

Ne samo to, već i ovaj zadnji rat i lokalne ratove u cijelom svijetu. U to računam i pojavu Gazde sa svim negativnim ispoljavanjima koje njegovo prisustvo donosi. Iz te perspektive je pojava Turske ili neke druge okupacijske sile bila civilizacijska nužnost za prelazak na viši nivo društvene svijesti. Svako opiranje toj pojavi kroz tu zaostalu društvenu svijest koja se ispoljava kroz te nefunkcionalne pojmove i obrasce razmišljanja je stvaralo veću napetost i pogoršavalo društvene odnose. Neprekidno opiranje tim pozitivnim promjenama dovodi do sažimanja tih zastarjelih društvenih ispoljavanja i dovodi do nestajanja ukupnih obilježja tog naroda.

Da li je to nesuprotstavljanje tuskoj dominaciji trebalo biti prihvatanje islamizacije i gubljenje svog nacionalnog i vjerskog identiteta.

Opet birtijsko pitanje. Nesuprotstavljanje toj pojavi nema veze sa Turcima i njihovom kuturom, već sa društvenim odnosima unutar vlastitog naroda. Turska je u tom procesu bila nužan inicijator tih promjena. Već sam ti kazala da je Dubrovačka Republika svojim odnosom prema Turskoj sačuvala sve svoje kulturne i vjerske specifičnosti i nije podlegla islamizaciji. Ta viša svijest omogućava čovjeku da se izdigne iznad tih procesa koje nameće ta iritirajuća pojava i u tom kontekstu tvoje pitanje nema smisla. Ako su Turci donjeli, za to vrijeme, savremene feudalne odnose kroz oporezivanje na procenat, prihvatanje takvih odnosa između kmetova i vlastele bi poremetilo kulturna obilježja samo u onim elementima koje kroz plemenska shvatanja nisu dozvoljavala da se taj pozitivan društveni skok obavi. U tom segmentu odnosa između vlastele i kmetova ne postoji veza sa turskom kulturom u smislu islamizacije.

I da se vratim na onaj tvoj princip o ravnopravnom ispoljavanju vjerskog i nacionalnog identiteta u tadašnjim uslovima. Trebaš razgraničiti pojam iritirajuča ispoljavanja kao što je u srednjem vijeku bila Turska, i sadržaje kojima se ispoljava ta iritirajuća pojava kao što je zidanje tih objekata u orjentalnom stilu. Veoma je važno da prihvatiš činjenicu da suprotstavljanje i nadmetanje kroz uslove koje je nametnula ta iritirajuća pojava ne riješava problem, već ga još više komplikuje. Ta iritirajuća pojava se može prevazići jedino ako se ispune uslovi kojima se ona ispoljava. Ti uslovi su bili stvaranje konstruktivnih pojmova i obrazaca razmišljanja i kroz njih izgradanja savremenih društvenih odnosa. U praktičnom smislu je to predstavljalo gradnju društvenih odnosa među narodima različitih kultura kroz međusobno razumjevanje i poštovanje, u kojima princip, ili konkretno, zahtjev za ravnopravnim ispoljavanjem kulturnih i vjerskih specifičnosti predstavlja prevaziđeni obrazac razmišljanja i ponašanja. Jednostavan prikaz ove pozitivne uslovljenosti za prelazak na viši nivo svijesti se može postaviti pitanjem: Koje fizičke i društvene posljedice bi izazvao zahtjev da se ravopravno ispolje nacionalna i vjerska obilježja? U tadašnjim uslovima ne bilo ni crkve ni tih obilježja. Bila bi ,,Kosovska bitka,, sa svim njenim posljedicama. Suprotno takvom ispoljavanju, stoljetno prisustvo te crkve na Baščaršiji ukazuju na zaključak, da je sadašnja borba za svoja nacionalna prava, bila davno prevaziđeni društveni izraz određenih dijelova naroda u srednjem vijeku. Postojanje te crkve u tadašnjim uslovima, potvrđuje i postojanje dijelova naroda sa tih prostora koji su se prilagodili uslovima iritirajuće pojave, i kroz to uspjeli sačuvati svoje identitete. Osim obezbjeđivanja egzistencije tih dijelova naroda u potpuno različitim kulturnim, vjerskim pa i fizičkim uslovima, stvorena je opšta društvena svijest zajedničkog razumjevanja svih žitelja tih prostora sa svim njihovim različitostima. U takvim društvenim odnosima se gradilo stoljetno ponašanje vjernika koji su dolazili u tu crkvu. Zahvaljujući takvim odnosima, Stara pravoslavna crkva se očuvala do današnjih dana i nije bila meta razaranja u stoljetnim ratovima. Cijelo vrijeme kroz istoriju Muslimani iz okoline te crkve su ispoljavali poštovanje i razumjevanje prema njenom postojanju.

Crkveno imanje je imalo, a i sada ima, građanski imunitet i obredi računajući i zvonjavu nisu smetali, a ni sada ne smetaju okolnom muslimanskom stanovništvu. Međutim, kada su vjernici izašli iz crkve, iz poštovanja prema sredini u kojoj su se nalazili ustručavali su se od ponašanja koje iritira moralne i kulturne osobine Muslimana. Uporedni primjer, nemuslimani koji su bili u posjeti u mahali ili samo prolazili kroz nju, bez obzira na sadržaj flaše, nosili su ju umotanu u krpu ili kasnije u novinski papir. To pravilo je veoma komplikovano za objasniti, a vezano je za upotrebu alkohola, i najednostavnije je umjesto objašnjenja prihvatiti to pravilo onakvo kakvo jeste. Ako bi se zadesilii na tim prostorima za vrijeme Ramazana, nisu pili vodu sa javne česme, nisu lizali sladoled ili grickali košpice i slične radnje na javnim mjestima, a koje bi djelovale iritirajuće na taj religiozni ritual. Uopšteno govoreći, nisu na sebi nosili upadljiva nacionalna i vjerska obilježja. Sve je to bio dio građanske kulture stvorene za vrijeme Turske i održavane u Austrougarskoj dominaciji. I tako je to trajalo stotinama godina do pojave vlasti balkanskih partizana.

Odakle ti te informacije kada nisi živjela u mahali?

Iz rukopisa neobjavljene knjige mog prijatelja i radnog kolege, pokojnog čika Milana, čiji su preci generacijama bili u kontaktu sa mahalom, a on je bio i vjernik u toj crkvi.

Zar objavljivanje tih informacija nije krađa autorskog rada?

To je veoma duga priča i nije u kontekstu ovog razgovora, pa ćemo je ostaviti za neko drugo vrijeme.

I da nastavim sa ,,pucnjem u svatove,,. Obzirom da psihopate nemaju bilo kakvu civilizacijsku odgovornost, namjestili su igru kroz najosjetljivije društvene odnose na tim prostorima izgrađivane stotinama godina. Ova igra ispoljava visok gazdin intelektualni nivo, i istovremeno njenu primitivnost. Papci koji ne znaju za stoljećima izgrađivan autoritet ove crkve i njene društvene vrijednosti organizovali su po dogovoru sa psihopatama ,,jugoslovenske,, svatove sa svim nacionalističkim osobinama. U tom periodu najvećih međunacionalnih prepucavanja bilo je nekoliko takvih svatova na tom prostoru izvan crkve. Baš sam se u to vrijeme zadesila u toj blizini kada se jedna od tih ,,turističkih,, atrakcija događala. Bajraktar na konju sa jugoslovenskom zastavom, a za njim kočija i svatovi u folklornom šaranelu, i to na glavnoj gradskoj saobračajnici. To se na tim prostorima nije nikada događalo. Ono što sam primjetila kao primarni izraz tih izvođača je bilo prenaglašeno ponašanje pri ispijanju veoma lijepo upletene pletare okićene trobojkom. Kasnije sam shvatila da je sveukupno ponašanje učesnika svatova bila prezentacija vješto pripremanog incidenta koji se nije dogodio tom prilikom, jer su prolaznici bili svjesni ,,predstave,, i njihove svrhe. Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da se iznudi iščekivana reakcija u formi fizičkog napada, nastupile su psihopate iz muslimanskog rukovodstva da oni to organizuju. U mahali se tom prilikom pričalo da u tom napadu nije trebalo biti mrtvih. Započeti oružani sukobi kao posljedica tog događaja ukazuju da su i žrtve bile planirane. Svi direktni učesnici te igre nisu bili iz prostora u kojima egzistira ta crkva, već UMRI-ovci i kriminalci. Scenario upućuje na sumnju da je ipak postojao direktan dogovor psihopata sa ,,suprotnim interesima,,. Međutim, ostaje činjenica da su u tom činu sve sukobljene strane skrnavile vlastite kulturne i moralne vrijednosti izgrađivane vjekovima.

Iz ovoga što si mi ispričala pojavilo se nekoliko pitanja. Zašto taj prikaz tog događaja ja prvi put čujem i to u internom razgovoru poslije osamnaest godina? Zašto neko od ljudi iz tih prostora koji znaju za te međuljudske odnose nije te podatke javno objelodnio da ljudi koji nemaju predstavu o takvom životu dobiju uvid u takve društvene odnose? Zašto je u ovoj trenutnoj stvarnosti sve nejasno? Zašto...?

Na sva ova pitanja ti ja odgovaram kroz ove razgovore s tobom. Neprekidno ti ističem da je socijalistički režim izbacio iz upotrebe kulturne i moralne vrijednosti naroda i zamjenio ih nefunkcionalnim pojmovima, šablonima i obrascima razmišljanja. Sve ovo što sam ti ispričala o društvenim uslovima u kojima je egzistirala i još uvijek egzistira Stara pravoslavna crkva predstavlja te kulturne i moralne vrijednosti kroz koje se ispoljio zajednički život sa svim njegovim različitostima. Ljudi koji su živjeli u takvim uslovima nastavali su takav život po inerciji, a kroz nametatnute parole i ostale socijalističke gluposti izgubili su svjesnost o toj međunacionalnoj povezanosti. Time je izgubljeno intelektualno znanje, a s njime i ova priča koju sam, ti ispričala. Drugačije rečeno, Muslimani i drugi narodi osjećaju kroz istorijsku i društvenu inerciju tu uzajmnu povezanost, ali ju nisu sposobni intelektualno interpretirati, jer se njihova svijest ispoljava kroz socijalističke gluposti koje su im uprogramirane u tom bivšem društvenom uređenju. Taj nesklad između te kulturne inercje i novog programa koji im nameću psihopate, u narodima (a ne UMRI-ovcima) se osjeća kao gunđanje koje nema jasan intelektualni izraz. Iz tog razloga ne samo tebi, već svima nama ovo ukupno društveno stanje izgleda nejasno,, ili bolje rečeno,, bezperspektivno.


Drugi događaj koji je degradirao kulturne i moralne vrijednosti Muslimana je bila predstava u kojoj je formiran kamp za obuku Muslimana ratnika. Prva kompromitirajuća pojava u tom ,,poduhvatu,, je bila tajnost tog organizovanja. Druga je bila organizovanje kampa po uzoru na organizovanje terorističkih kampova u radikalno islamiski orjentisanim državama. Treća kompromitirajuća stvar je bio naziv te paravojne formacije ,,Zelene beretke,, što je dokazivalo stvaranje muslimanskih nacionalnih paravojnih formacija. Četvrta stvar je bila kompromitacija zvaničnog stava tog rukovodstva o stvaranju multietničke BiH. Završni čin te predstave je bilo javno objavljivanje te predstave na međunarodnoj mreži preko CNN kanala. Učešće CNN-a direktno ukazuje na umješanost gazdinih tajnih službi. Kraj te predstave je bio raspuštanje tog kampa odmah nakon objavljivanja te informacije. Druga epizoda te predstave su bile manekenske šetnje tih ,,zelenoberetkaša,, na Baščaršiji.

Treći događaj je po vremenskom redosljedu bio ispred ova dva navedena. Stavila sam ga na treće mjesto, jer je upotpunio ,,opravdano,, nepovjerenje svjetske zajednice prema muslimanskom narodu, a ne njegovom rukovodstvu. Muslimansko rukovodstvo je pri posjeti Turskoj u julu 1991. zatražilo pristup Bosne i Hercegovine u Organizaciju islamskih zemalja. Taj postupak nije imao ni moralno, ni demokratsko opravdanje. Jedino se može tumačiti kroz psihopatsko ponašanje, jer su time stvoreni materijalni dokazi o ravnopravnom učestvovanju muslimanskog nacionalizma u odnosu na ostale koji su dominirali na bosanskohercegovačkim prostorima. To je u praktičnom smislu bila provokacija sa ciljem potpirivanja međunacionalnih sukoba. Sinhronizovana usklađenost tih negativnih ispoljavanja upućuju na smišljenu i perfidnu pripremu društvene tragedije. Masovno stradanje Muslimana, i to navodno opravdano nepovjerenje međunarodne zajednice prema tom narodu su proizašli iz ova tri psihopatska svjetska spektakla. Društveno stanje u kojem je to rukovodstvo izvodilo te i slične igre ukazuje na potpunu odsutnost ljudske i humane odgovornosti prema svom narodu. Naime, činjenica, da muslimanski narod nije imao parirajuća tehnička sredstva za vođenje sukoba, jasno ukazuje na svjesno uvlačenje muslimanskog naroda u tragediju. Poslije tih događaja međunarodna zajednica je namjerno izbjegavala da zaštiti taj narod od nasilja zbog tog vješto izrežiranog zaključka da je muslimanski narod jedan od ravnopravnih učesnika u tom sukobu. Možeš iz ovoga izvesti zaključak da je stradanje bosanskohercegovačkih Muslimana bilo planirano i organizovano od gazdinih tajnih službi i da su u realizaciji tog plana sem psihopata i UMRI-ovaca iz drugih nacionalnih grupa najveću ulogu odigrale psihopate iz rukovodstva njihovog naroda. Logički primitivizam u tim igrama ukazuje na direktnu saradnju s Gazdom i slijepo izvršavanje njegovih naredbi. Kada se sagledaju te okolnosti, priča o agresiji na BiH predstavlja UMRI-ovsku parolu kojom se optužuju ,,oni drugi,, i istovremeno sakriva odgovornost vlastitog rukovodstva u tim događajima. Opšte pravilo je da UMRI-ovci te bizarne igre njihovog rukovodstva doživljavaju kao njihovo pojedinačno ,,nesnalaženje,, , ,,poštenje,, ili ,,nedostatak boljih mogućnosti reagovanja,, u tim ,,teškim i komplikovanim,, situacijama. To su konkretni obrasci razmišljanja psihopatizovanih ljudi.

U ovom razgovoru si kazala da neprekidno opiranje tim pozitivnim promjenama dovodi do sažimanja tih zastarjelih društvenih ispoljavanja i dovodi do nestajanja ukupnih obilježja tog naroda. Možeš li mi objasniti tu izjavu.

Protivrječnosti u svim životnim oblicima zahtjevaju i njihovo prevazilaženje. To je nužan civilizacijski proces. Za ovaj naš razgovor su značajne promjene u društvenim odnosima. Tu spada i priča o iritirajućoj pojavi i primjer Stare pravoslavne crkve kao načina njenog prevazilaženja. Neprekidno preplitanje različitih kultura zahtjeva prirodno usklađivanje tih ispoljavanja. Riječ usklađivanje ima naročiti značaj u tim procesima. Jednostavnije rečeno, taj proces se odvija postepeno, neprimjetno i bez prisile. Svaki namjerni uticaj na te pomjene ostavlja trajne negativne posljedice na ukupne društvene promjene u civilizaciji i negativne posljedice za njegovog inicijatora. Osim zamjene zastarjelih društvenih pojmova i obrazaca razmišljanja za nove, u tim procesima je prisutno i njihovo pojednostavljivanje. Ovo što ti pričam čini osnovno znanje o razumjevanju društvenih odnosa i njihovih promjena, koje se namjerno ne iznosi u javnosti iz dva razloga. Jedan razlog je praktično usporavanje normalnog civilizacijskog procesa razvoja, a drugi je manipulacija kroz nesvjesnost tih procesa. Veliki udio u patnji koju preživljavamo se nalazi u ovom neznanju, ili bolje rečeno, nesvjesnosti.

Da li to znači da mi nesvjesno pravimo smetnje tom normalnom civilizacijskom razvoju, ili taj uticaj na te promjene radi Gazda?

Oba ova ispoljavanja se međusobno dopunjuju. Gazda manipulacijom preko svojih ambasadora, predstavnika (međunarodne zajednice), agenata i lokalnih sinova dovodi grupe u situaciju da ometaju te normalne civilizacijske procese razvoja. Posljedica tog ometanja je patnja koju preživljavamo.

Na ove sadržaje razmišljanja je došao čika Milan kroz susret sa jednom Holanđankom na frankfurtskom aerodromu. Žena mu je kroz izraz zadovoljstva kazala da ide na godišnju konferenciju njemačkog udruženja za čuvanje i održavanje njemačke tradicije i kulture. Primjetivši čika Milanovu zbunjenost zbog nelogičnosti odnosa između Holanđanke i čuvanja njemačke tradicije i kulture, dala mu je dodatno obrazloženje.

Sedam godina je radila u Njemačkoj, u kući jedne Njemice, teško pokretljive starice, koja je isključivo govorila starim narodnim njemačkim jezikom, koji je u odnosu na ovaj koji se koristi skoro nerazumljiv. Time je bila prisiljena naučiti taj jezik. Između ostalih obaveza koje je imala, starica je često od nje tražila da čita jednu jedinu knjigu na tom jeziku. Tom prilikom je naučila čitati veoma komplikovano pismo, a neprekidnim čitanjem istog sadržaja naučila je tekst knjige napamet. Poslije smrti te starice, promjenila je nekoliko poslova u Njemačkoj i u zadnjem je radila kao ugostitelj u jednom hotelu. U jednoj sali za prijeme kada je obsluživala goste čula je nekoliko gostiju kako se s mukom sporazumjevaju na tom starom narodnom jeziku. U maniru susretljivog ugostitelja uključila se u razgovor tečnim izgovorom. Ti ljudi su doživjeli dodatni šok kada im je ona izrecetovala nekoliko citata iz te napamet naučene knjige. Idući dan je bila za govornicom i dala prezentaciju tog jezika na orginalan način. Osim što je postala redovan i počasni član tog udruženja, drži i sminare za učenje tog jezika.

Ova priča je potakla čika Milana da razmišlja o tim društvenim promjenama. Prva spoznaja do koje je došao, je postojanje civilizacijskih promjena koje mjenjaju kulturu svakog naroda. Druga spoznaja je bila da se ti procesi odvijaju spontano kroz nadgradnju tih društvenih sadržaja. Treća i najznačajnija spoznaja je bila, da čuvanje tradicije nije nasilno zadržavanje tih društvenih sadržaja, već svjesnost tog nužnog procesa promjena kojima se treba prilagoditi. I tada je težište razmišljanja prebacio na prilagođavanje tim promjenama. Došao je do zaključka da postoji jedan zajednički društveni sadržaj u kojem su utkani pozitivni društveni sadržaji svakog naroda koji žive na tim prostorima. Taj zajednički, savremeni civilizacijski sadržaj kulturnih, moralnih i intelektualnih vrijednosti se neprekidno razvija u opštoj društvenoj harmoniji, uzimajući napredne i pozitivne elemente društvenih sadržaja iz svakog naroda, a istovremeno nudeći svakom tom narodu pozitivne društvene sadržaja iz drugih naroda. To je ustvari razmjena elemenata pozitivnih kulturnih vrijednosti različitih naroda koji se ugrađuju u te savremene zajedničke društvene odnose. Ovo je bila novina za njega, jer je kroz obrazovanje i vaspitanje imao uvjerenje da svaki izgubljeni elemenat društvenih sadržaja (kulturnih, moralnih, vjerskih, porodičnih, nacionalnih...osobina) svog naroda predstavlja ugrožavanje nacionalnog identiteta i da iz tog razloga to ne treba dozvoljavati. Posmatrajući zalaganje njemačkog naroda da praktično očuva prevaziđeni jezik, počeo je upoređivati ta zalaganja sa odnosom naših naroda prema jeziku kojim se služimo. Susreo se sa činjenicom da je u socijalističkom uređenju zvanični jezik sporazumjevanja na bosanskohercegovačkim pristorima nasilno uveden kroz djelovanje političkih savjetnika u sistemu obrazovanja i informativnoj djelatnosti. Nasilno je uveden, jer na upotrebu nisu dati orginalni jezici tih naroda, već je napravljena vještačka mješavina koja nije predstavljala rezultantu spontanih i funkcionalnih elemenata društvenih sadržaja iz svakog naroda. Konstruktivan zajednički jezički izraz mogao se jedino ispoljiti kroz pojedinačne čiste jezičke sadržaje svakog naroda posebno. Tačno se zna kakav bi čisti jezički sadržaj bio iz hrvatskog ili iz srpskog naroda. Muslimanski jezički izraz bi u tom slučaju bio najprihvatljivija kombinacija ova dva osnovna jezika uz prisusutvo turcizma i germanizma. Konkretno se to moglo ispoljiti u školskim udžbenicima u kojima bi jedan tekst ili lekcija bili izraženi u orginalnom pismu i jeziku jednog od naroda, a drugi u jeziku dugog ili trećeg naroda. Na isti način se mogla urediti i informativna djelatnost. To bi u formalnom smislu predstavljalo ravnopravno ispoljavanje svojih nacionalnih vrijednosti kroz taj zajednički bosanskohercegovački društveni život. Jedini administrativni i zakonski pritisak bi u tom slučaju trebao biti dosljedna primjena ovog ponašanja na svim prostorima, kako bi se spriječilo nekontrolisano ispoljavanje instinkta čopora kroz potrebu da svaki čopor ispoljava samo svoje društvene sadržaje na prostoru u kojem dominira. Time bi bila data otvorena mogućnost da ljudi iz tih orginalnih ispoljavanja slobodno pronalaze najbolji zajednički jezički i kulturni izraz. U nekoliko generacija bi se stvorio jedan zajednički jezik, koji bi sadržavao sve kvalitetne i funkcionalne elemente svakog naroda posebno. Taj zaključak je kod čika Milana izazvao neočekivano iznenađenje. Susreo sa činjenicom da je bosanskohercegovački jezik u formi ekstrakta društvenih vrijednosti svih naroda nekada na tim našim prostorima morao postojati. Potražio je u Narodnoj biblioteci Bosne i Hercegovine novine, knjige i službene izvještaje iz doba austrogarske vladavine i vidio da to nije bio srpskohrvatski-hrvatskosrpski jezik, već jezička mješavina svih kultura koje su egzistirale na tim prostorima. Tom prilikom se susreo sa činjenicom da Turska i Austrougarska nisu ometale to zajedničko jezičko ispoljavanje. Morao je prihvatiti zaključak da su centralističkomešetarska društvena uređenja na našim prostorima poslije prvog svjetskog rata zanemarila značaj tog zajedničkog višenarodnog jezičkog ispoljavanja na bosanskohercegovačkim prostorima kroz neprekidna nastojanja da se jednostrano nametnu dva dominantna jezika. Uvođenjem srpskohrvatskog-hrvatskosrpskog jezika u socijalističkom sistemu, formalno je zadovoljena ta potreba, a suštinski je nestao da postoji taj univerzalni jezik. Generacije odgajane u tom sistemu ne znaju za taj pojam. I u ovom primjeru možeš uočiti formalizam koji zadovoljava nefunkcionalne društvene odnose, a suštinski zaustavlja i ruši nužne civilizacijske procese.

Zbog čega si sigurna da je takvo ponašanje, rušenje i zautstavljanje tih nužnih civilizacijskih procesa?

Čika Milan je tu dilemu raščistio kroz konkretne primjere. Jedan od njih je i srpski jezik. Jednostavnost i melodičnost tog jezika predstavlja civilizacijsku prednost u odnosu na ostale slavenske jezike, jer ne sadrži suvišne suglasnike u izgovoru. Sa tom osobinom je taj jezik neprekidno prisutan na bosanskohercegovačkim prostorima koji su isprepletani različitim kulturama. Bilo je sasvim normalno da se te prednosti u sve boljim komunikativnim uslovima postepeno kroz međusobno povjerenje i saradnju ispolje u zajedničkim društvenim odnosima tih prostora. Neprekidna ometanja izvana i iznutra kao i zadnji rat su kroz mešetarske i čoprativne uticaje spriječili ispoljavanje ne samo tog pozitivnog elementa srpskog naroda, već i druge iz drugih naroda. Zatvaranje kulture svakog naroda u čoporativne cjeline u kojima papak svesrdno nudi svoje društvene vrijednosti, a istovremeno ne želi da prihvati savremenije vrijednosti drugih naroda ne dozvoljava stvaranje jedne zajedničke društvene svijesti koja omogućava međusobno razumjevanje. Drugačije rečeno, svaka grupa je u svom narodu nametnula društveno pravilo da narod u kojem ona egzistira, priča svojim jezikom proizašlim iz društvenih odnosa samo te grupe. Obzirom da se te grupe predstavljaju kao narodi, posljedica toga je sveopšte nerazumjevanje na ovim sveukupnim prostorima, jer svaki narod priča svojim društvenim jezikom. U uslovima u kojima ne postoji zajednički civilizacijski okvir razmišljanja i ponašanja svaki narod se sažima u društvenom i fizičkom smislu do potpunog nestajanja.

Da li se te društvene neusaglašenosti mogu ispraviti?

Društveni razvoj je jednosmjeran proces kroz vremensku komponentu, i posljedice se osjete sve dok svijest pojedinca, grupe, naroda ili nacije ne prevaziđe ta trenutna iritirajuća ispoljavanja koja mi doživljavamo kao patnju. Svaki zaostatak u tom razvoju zahtjeva novi kvalitetniji način reagovanja prilgođen toj trenutnoj iritirajućuj pojavi. Dosadašnje ,,stručne,, analize i ponašanje međunarodnih predstavnika odgovornih za organizaciju ovog društvenog uređenja, ukazuju da ne postoje šanse za izmjenu ovog društvenog stanja u kojem se naši narodi nalaze. Uporno sakrivanje pojmova, šablona i obrazaca razmišljanja koji mogu da osvjetle te prostore zamračene ljudske svijesti se provodi u cijelom čovječanstvu. Sa tim ciljem je u zadnjem ratu spaljena Narodna biblioteka BiH. Ta nesvjesnost ima posljedičnu povezanost sa stavom da svaki narod ima vlast i društvene odnose kakve i zaslužuje.

Stranica 9 od 10 Sve stranice