Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Politi?ka ponerologija - nau?ni studij o prirodi zla

PreskoÄŤi sadrĹľaj

SadrĹľaj:

  1. Politi?ka ponerologija - nau?ni studij o prirodi zla (trenutno prikazana)
  2. stranica
  3. stranica
  4. stranica


 


Politi?ka ponerologija

Nau?na studija o prirodi zla prilago?enog za politi?ke svrhe

Andrew M. Lobaczewski

Originalni naslov knjige: Political Ponerology - A science on the nature of evil adjusted for political purposes

PREDGOVOR UREDNIKA

“Nastoj biti kao planina Fujimori. S tako ?vrstim i širokim podnožjem da te ni naja?i potres ne može pokrenuti. Toliko visok da ti i najviša dostignu?a bezna?ajnih ljudi izgledaju ništavno iz tvoje perspektive. Kada ti je um tako visoko kao planina Fujimori, tek onda možeš vidjeti stvari sasvim jasno. I možeš vidjeti sve sile koje su na djelu u oblikovanju doga?aja i ne samo onih koje se doga?aju u tvojoj neposrednoj blizini.”


Knjiga koja je pred vama, najvjerovatnije je jedna od najvažnijih knjiga koje ste ikad pro?itali. U stvari, sasvim sam sigurna u to. Bez obzira na to tko ste, kojeg ste spola i kojoj etni?koj grupi ili nacionalnosti pripadate, vi ste svakako u nekom momentu svog života osjetili na vlastitoj koži dodir ili neumoljivi stisak hladne ruke Zla. Loše stvari se dešavaju dobrim ljudima, to je ?injenica.

Što je Zlo? Historijski, pitanje zla je uvjek bilo teološko pitanje. Generacije teologa napisale su ?itave biblioteke u pokušaju da opravdaju postojanje jednog Dobrog Boga koji je kreirao nesavršen svijet. Sv. Augustin pravi razliku izme?u “moralnog zla”- misle?i na zlo koje ljudi ?ine po svom izboru, znaju?i da ?ine pogrešno i “prirodnog zla,“ misle?i na nepogode koje se jednostavno dešavaju - fatalne bolesti, katastrofe poput vulkana, poplava, uragana i sl.
I na kraju, tu je i ono što autor ove knjige, Andrej Lobaczewski, naziva “makrosocijalnim zlom”- zlo toliko veliko da ovladava cijelim nacijama i društvima u ciklusu koji se uvijek iznova ponavlja od drevnih vremena. Historija ljudskog roda, ukoliko je sagledamo objektivno, zaista je grozna stvar.

Bolest i propadanje sudbina su svih ljudi, kako siromašnih, tako i bogatih, kako slobodnih, tako i robova, kako mladih, tako i starih, kako dobrih, tako i zlih ljudi. Ovo se dešava sa takvom nepredvidljivoš?u i bez ikakvog o?iglednog smisla.
Uvijek iznova, ?ovjek je gledao kako mu usjevi i stoka bivaju uništeni sušom i boleš?u. Gledao je kako se oni koje voli mu?e pod napadom bolesti ili ljudske okrutnosti. Gledao je kako mu se životno dijelo mrvi pod naletom doga?aja na koje nema nikakvog upliva.

Historija kao znanost kroz svoje razli?ite discipline daje nam pogled na ?ovje?anstvo koji je u suštini gotovo neprihvatljiv. Predatorske migracije gladnih plemena, sva osvajanja i uništavanja kroz prethistoriju, zatim barbarizam srednjeg vijeka, krvoproli?e križarskih ratova katoli?ke Evrope protiv “nevjernika” sa Bliskog Istoka, nevjernika koji su im u stvari bra?a, užasavaju?i teror Inkvizicije ?ija je glad za krvlju ugašena krvlju svetaca i mu?enika i na kraju Holokaust i svi genocidi modernog doba. Ratovi, glad i boleštine i dalje haraju svijetom i nisu ništa manje zastrašuju?i nego nekada. Sad možda i više.

 

Sve ovo doprinosi osje?aju potpune bespomo?nosti protiv onog što Mircea Eliade naziva - Teror Historije.
Neki ?e re?i, sada je sve to prošlost, ?ovje?anstvo je ušlo u novu fazu, nauka i tehnologija doveli su nas skoro do prestanka svih tih patnji. Ve?ina ljudi vjeruje da ?ovjek evoluira, da društvo evoluira. Oni vjeruju da sada imamo kontrolu nad svojom okolinom i zlom koje iz nje vreba, ili barem da ?emo to posti?i kada George Bush i njegovi pijuni napokon dobiju beskrajni rat protiv terorizma. Bilo što što ne ide u prilog ovoj ideji reinterpretira se ili ignorira.

 

Nauka nam je dala mnogo divnih darova, svemirski program, TV, penicilin, laser, sulfa-preparate i sve ostalo što bi naš život trebalo u?initi lagodnijim. Na žalost, naš život i dalje nije uop?e lagodan. U stvari, može se re?i da se nikada prije ?ovje?anstvo nije toliko približilo samom rubu svog totalnog uništenja. Ni na personalnom nivou stvari nisu ništa bolje, zrak koji udišemo i voda koju pijemo sistematski se truju. Naša hrana puna je supstanci koje vrlo malo doprinose njenoj hranjivoj vrijednosti ali su zato jako štetne po naše zdravlje. Stres i napetost prihva?eni su kao normalni aspekti života, iako postoje dokazi da je upravo stres odgovoran za smrt velikog broja ljudi. Ljudi danas gutaju nevjerovatne koli?ine pilula i tableta, pilule za spavanje, pilule da bi se probudili, tablete da bi završili odre?eni posao, zatim tablete da bi se opustili. Prosje?ni stanovnik zemlje troši više para na pilule nego na odje?u, hranu, obrazovanje ili bilo koji drugi proizvod odnosno uslugu.
Na društvenom nivou, mržnja, zavist, pohlepa i me?uljudske razmirice stalno se uve?avaju. Stopa kriminala raste brže nego populacija. Zajedno sa ratovima, raznim prevratima i politi?kim ?istkama, milioni ljudi diljem svijeta su bez odgovaraju?e hrane i krova nad glavom.
Uz sve ovo suše, poplave, glad, bolesti, te ostale prirodne nepogode i dalje uzimaju ogromni danak u životima.

 

Kada ?ovjek promatra svoju povijest onakvom kakva stvarno jeste, neumoljivo mu se name?e zaklju?ak da se nalazi u raljama odre?enog entiteta koji je potpuno indiferentan prema ljudskoj patnji i mukama. Uvijek iznova, iste muke snalaze ljudski rod i ovo se ponavlja iz milenija u milenijum. Totalna koli?ina ljudske patnje je zastrašuju?a stvar. Mogli bi pisati do kraja svijeta, dok ne potrošimo okean tinte i brda papira i opet nikada ne bismo do kraja uspjeli opisati ovaj teror. Ovu zvijer nepredvidive katastrofe koja je uvjek bila s nama. Jer otkad ljudsko srce pumpa toplu krv kroz naša krhka tijela koja neopisivom životnom ljepotom žude za svim što je ispravno i puno ljubavi, keze?a, vrebaju?a i prikradaju?a zvijer nesvjesnog zla se oblizuje u iš?ekivanju slijede?e gozbe terora i patnje. Od po?etka vremena, ova misterija ljudskog roda, ovo Kainovo prokletsvo je sa nama. Kroz povjest je uvijek odzvanjao isti vapaj – Moja kazna je isuviše velika!

 

I tako kada je sagledao svu nelogi?nost i jad stanja u kojem se nalazi, drevni ?ovjek je razvio kosmogoni?ke teorije ne bi li opravdao svu okrutnost i aberacije te tragi?nosti svoje historije. Istina je u pravilu i generalno, da je ?ovjek sasvim nemo?an kada su u pitanju kosmi?ke i geološke katastrofe a ve? dugo postoji uvjerenje da obi?an ?ovjek ne može u?initi ništa da sprije?i vojne akcije, socijalnu nepravdu, osobne i porodi?ne tragedije kao i svu silu raznih napada na njegovu egzistenciju koji su toliko brojni da je nemogu?e ovdje nabrajati sve faktore te sile.

 

Ovo bi se moglo promijeniti. Knjiga koja je pred vama da?e vam mnoge odgovore o zlu našeg svijeta. Ovo nije samo knjiga o makrosocijalnom zlu, ovo je knjiga o zlu koje susre?emo u svakodnevnom životu, jer u suštini ova dva zla i nisu odijeljena jedno od drugog.

 

Dugotrajna i sistematska akumulacija svakodnevnog zla neizbježno vodi ka Velikom Zlu koje uništava više ljudi negoli bilo koji drugi fenomen na ovom planetu.
Ova knjiga je tako?er i priru?nik za preživljavanje, zaista ovo je možda jedna od važnijih knjiga koje ste ikada pro?itali. Naravno, osim ako niste psihopata.

 

Možda ?ete se upitati - Kakve veze ima psihopatija sa personalnim ili makrosocijalnim zlom? Gotovo svakakve. Bilo da ste toga svjesni ili ne, vaš život svakoga dana dodiruje neki od aspekata uticaja psihopatije u svijetu. Zahvaljuju?i ovim saznanjima pružit ?e vam se prilika da shvatite da u stvari postoji jako puno toga što možemo u?initi u vezi sa socijalnim i makrosocijalnim zlom, a svakako prva stvar koju možemo u?initi jest da po?nemo u?iti o ovim fenomenima. Poznata uzre?ica – „Ono što ne znam ne može me povrijediti“, u slu?aju psihopatije i njenih efekata na ovaj svijet sasvim sigurno ne važi, ono što ne znate vas defintivno može povrijediti.

Danas rije? “psihopat” obi?no priziva u pam?enje sliku serijskog ubojice Dr. Hanibala Lecter-a iz filma Kad jaganjci utihnu. Moram priznati da je to sa mnom bio slu?aj. Me?utim, ono što nisam znala jest da psihopate mogu izgledati sasvim “normalno” i “kulturno”. Ove lekcije bolno sam nau?ila na svojoj koži i one su zabilježene na drugim mjestima, ono što je važno jest da su ovo bile možda najvažnije lekcije u mom životu. Lekcije koje su mi omogu?ile da prevazi?em blokadu koju sam imala u vezi sa percepcijom svijeta koji me okružuje i onih koji ga naseljavaju.
Što se ti?e ovih blokada u percepciji, mislim da moram navesti da sam provela 30 godina studiraju?i psihologiju, historiju, kulturu, religiju, mitove i tzv. „paranormalno“.
Veliki broj godina provela sam bave?i se hipnoterapijom i to mi je dalo jako dobar uvid na koji na?in i na kojem dubokom nivou funkcionira ljudski mozak. Unato? tom znanju kod mene su postojala jaka uvjerenja, odre?eni skupovi ideja o ljudskim bi?ima. Ove ideje bile su sasvim pogrešne, gotovo svetogrdne i na sre?u moje istraživanje psihopatije ih je sasvim raspršilo.

 

Jednom sam ?ak napisala sljede?e:
“Moja praksa mi je pokazala da velika ve?ina ljudi želi ?initi dobro, misliti lijepe misli, iskusiti lijepe stvari i donositi odluke koje vode ka dobrim stvarima i oni to stalno rade. Kada ve?ina ljudi tako postupa - što se onda dovraga doga?a u ovom svijetu?!”

Priznajem, bila sam naivna. Otkad sam ovo napisala nau?ila sam puno novih stvari, me?utim, ?ak i tada bila sam svjesna kako naš vlastiti um može biti upotrebljen da bi nas prevario.

Dakle, koja su to bila moja uvjerenja koja su me u?inila žrtvom psihopate?
Pretpostavljam, prvo je bilo to što sam iskreno vjerovala da “su svi ljudi u osnovi dobri i da žele ?initi dobro, misliti lijepe misli …”
Me?utim, vrlo brzo se ispostavilo da ovo nije istina. To sam shvatila ne samo ja, nego i cijela istraživa?ka grupa i ovo saznanje kao i sve one loše stvari koje su meni (i ostalima meni bliskim) bile u?injene, podstakle su nas da po?nemo sa istraživanjem psihološke literature da bismo mogli razumjeti ono što nam se dogodilo.

Ukoliko postoji psihološka teorija koja može objasniti svirepo i nasilno ponašanje, žrtvi takvog ponašanja svakako bi pomoglo da se upozna s tom informacijom, kako ne bi provela ve?i dio svog života u agoniji duševnog bola i srdžbe. I ponaosob, ako postoji teorija koja bi nam pomogla da shvatimo kakve to rije?i i djela mogu premostiti podjele me?u ljudima, ispraviti nesporazume – takav cilj nam se tako?er u?inio vrijednim. I tako smo po?eli naš detaljni rad prvo sa temom “narcisoidnosti,” koja nas je zatim odvela do studije o psihopatiji.

 

Naravno nismo odmah zapo?eli sa dijagnosticiranjem i etiketama. Po?eli smo sa pretraživanjem literature kako bismo našli bilo što što bi nam moglo pomo?i da shvatimo unutrašnji svijet ljudskog bi?a, zapravo grupe ljudskih bi?a. Grupu ljudskih bi?a, preciznije re?eno - koja je potpuno osaka?ena. Bi?a koja su sasvim druga?ija od svega s ?im smo se prije susretali. Pronašli smo da su ovakva ljudska bi?a zastupljena u znatnom broju, i da – sude?i prema najnovijim istraživanjima, oni prouzrokuju mnogo više štete ljudskom društvu, nego bilo koja druga tzv. “mentalna bolest”. Martha Stout, koja je predano radila sa žrtvama psihopata piše:
“Zamislite, ukoliko to ikako možete, nemati savjesti. Niti trunku savjesti, nikakve osje?aje krivnje ili žaljenja, bez obzira šta god da uradite, nikakvog osje?aja za dobrobit nepoznatih ljudi, prijatelja, pa ?ak i ?lanova familije. Zamislite da vas nikada ne mu?e osje?aji srama, ni jednog trenutka u životu, bez obzira na to koliko ste sebi?ni, lijeni, štetni za druge ili nemoralni.
Zamislite da vam je koncept odgovornosti potpuno nepoznat, osim kao jedan teret kojeg drugi olako prihva?aju, kao neke naivne budale.
Ukoliko ste sve ovo uspjeli zamisliti još dodajte svemu i sposobnost da sakrijete od drugih ljudi ?injenicu da se vaša psiha znatno razlikuje od njihove. Budu?i da svatko jednostavno prihva?a da je savjesnost univerzalna pojava me?u ljudskim bi?ima, sakrivanje vaše prave prirode ne predstavlja gotovo nikakav problem.

Nema tih osje?aja krivice i sramote koji vas mogu zaustaviti, a drugi vas nikada ne?e prozvati zbog vaše hladnokrvnosti. Ova ledena krv koja te?e u vašim venama je toliko bizarna, toliko strana osobnom iskustvu ve?ine ljudi da ?e rijetko bilo tko posumnjati kakvi ste vi u stvari.

Nema toga što ne možete u?initi i ova prednost nad ostalim ljudima koje ograni?ava njihova savjest naj?eš?e ostaje neotkrivena.
Kako biste u tom slu?aju živjeli svoj život?
Što ?ete uraditi s tom svojom tajnovitom prednosti nad ostalim ljudima?

Odgovor na ovo pitanje ovisi o tome kakve su vaše želje, budu?i da svi ljudi nisu isti. ?ak i beskrupulozni nisu svi isti. Neki ljudi – bez obzira da li imaju savijest ili ne – preferiraju lagodan život rukovo?en inertnoš?u. Drugi su puni jakih ambicija.
Neki ljudi su briljatni i talentirani, neki su ograni?eni i tupavi, a velika ve?ina, bez obzira na to da li imaju savjest ili ne, nalaze se negdje izme?u ove dvije krajnosti. Postoje osobe koje motivira že? za krvlju i osobe koje nemaju takvih apetita.

Ukoliko vas ne sprije?e silom, nema toga što niste sposobni u?initi.

Ukoliko ste ro?eni u pravo vrijeme, imate pristup porodi?nom bogatstvu i specijalni talenat za raspirivanje mržnje kod drugih ljudi, vrlo lako možete posti?i ubistva velikog broja naivnih ljudi. Uz dovoljno novca, ovo možete posti?i iz daljine, udobno se zavaliti u svoju fotelju i gledati svoje djelo sa zadovoljstvom.

Ludo i zastrašuju?e! I istinito – kod otprilike 4% populacije….

Smatra se da su anorekti?ki poreme?aji u uzimanju hrane zastupljeni kod otrpilike 3.43% ljudi i ovo se obi?no smatra epidemijskim proporcijama. Ipak, kao što vidimo, ova brojka je nešto niža nego stopa zastupljenosti psihopata. Teški poreme?aji koji se klasificiraju kao šizofrenija javljaju se kod svega 1% populacije, što je jedna ?etvrtina zastupljenosti psihopatije. Centar za kontrolu bolesti u USA smatra da je zastupljenost raka debelog crijeva “zabrinjavaju?e velika”. A zastupljenost ovog oboljenja je 100 puta manja od zastupljenosti antisocijalnog poreme?aja li?nosti.

Visoka zastupljenost sociopatije u ljudskom društvu ima jak efekat na sve koji žive na ovoj planeti, ?ak i na one od nas koji nisu bili klini?ki traumatizirani. Ovih 4% populacije sisa krv iz naših emotivnih odnosa, naših bankovnih ra?una, naših postignu?a, našeg samopouzdanja, mira na zemlji.

Ipak, ve?ina ljudi ne ?ini ništa zbog ovog poreme?aja, ukoliko i ?ine, onda je ta akcija ograni?ena na nasilne psihopate, ubojice, serijske ubojice i masovne ubojice, ljude koji su o?igledno prekršili zakon više puta. Obi?no ih tada osu?ujemo na smrt.

Me?utim, obi?no nismo ni svjesni velikog broja nenasilnih socijalnih psihopata me?u nama, ljudi koji nisu o?igledni prekršioci zakona i protiv kojih naš zakonski sistem pruža malo zaštite.
Ve?ina nas ne može ni zamisliti da postoji bilo kakva veza izme?u orkestriranja etni?kog genocida npr. i nonšalantnog laganja svom šefu, odnosno, kolegi, ali psihološka povezanost ne samo da je tu, nego je zastrašuju?a. Sasvim jednostavno, veza izme?u ova dva naizgled vrlo razli?ita akta je nedostatak unutrašnjih mehanizama koji nas šamaraju (emotivno govore?i) kad god u?inimo nešto što vidimo kao nemoralno, neeti?no, sebi?no.
Ve?ina nas se osje?a krivim kada pojede posljednji komadi? torte sa tanjura, ne možemo niti zamisliti kako bi se osje?ali kada bismo metodi?no i namjerno povre?ivali druge ljude.

Oni koji uop?e nemaju savjesti su zasebna grupa, bez obzira na to da li su ubojstveni tirani ili samo okrutne socijalne šteto?ine.

Prisustvo ili odsustvo savjesti je duboka ljudska podjela, vjerovatno zna?ajnija nego inteligencija, rasa ili spol.
Ono što razlikuje sociopata koji živi od rada drugih od sociopata koji povremeno oplja?ka poneku radnju, ili ono što razlikuje sociopata koji je obi?ni ugnjetava? od onog koji je ubojica, nije ništa drugon nego socijalni status, ambicija, intelekt, krvožednost ili jednostavno splet okolnosti, odnosno, prilika.
Ono što razlikuje ve?inu ovih ljudi od nas je jedna potpuna rupa u njihovoj psihi, tamo gdje bi trebala postojati najrazvijenija od svih ljudskih funkcija.”

Na po?etku našeg istraživa?kog projekta nismo imali na raspolaganju ovu knjigu Dr. Stout-ove. Imali smo, me?utim, na raspolaganju djela Roberta Hare-a, Hervey Cleckley-a, Guggenbuhl-Craig-a i drugih. Me?utim, ova djela nisu se previše približavala problemu postojanja velike grupe psihopata koji žive me?u nama i koji nikada ne bivaju uhva?eni prilikom kršenja zakona. Onih koji ne ubijaju ili ako to i u?ine, ne bivaju uhva?eni. Onih koji ?ine štetu svojoj familiji, poznanicima i strancima.
Ve? dugo vremena, ve?ina eksperata za mentalno zdravlje zasniva svoje djelovanje na pretpostavci da psihopate dolaze iz siromašnih sredina, iz djetinjstva u kojem su zlostavljani na ovaj ili onaj na?in. Ova postavka se kona?no ozbiljno revidira u posljednje vrijeme. Kao što Lobaczewski isti?e u njegovoj knjizi, postoji odre?ena zabuna izme?u Psihopatije i Antisocijalnog Psihološkog Poreme?aja ili Sociopatije. Robert Hare naglašava da postoji veliki broj psihopata koji su tako?er i “anti-socijalni”, me?utim, postoji i veliki broj onih koji nikada nisu kalasificirani kao anti-socijalni ili sociopate! Drugim rije?ima oni mogu biti doktori, odvjetnici, sudije, policajci, kongresmeni, predsjednici korporacija koji otimaju od siromašnih i daju bogatima, pa ?ak i predsjednici država.
Jedan skorašnji rad (Salekin, Trobst, Krioukova, 2004), sugerira da psihopatija postoji u našem društvu ?ak i u ve?em broju nego što je to itko ikad mogao zamisliti:

“Psihopatija, prvobitno definirana po Cleckley-u (1941) nije ograni?ena samo na umješanost u ilegalne aktivnosti ve? obuhvata i takve karakterne osobine kao što su manipulativnost, neiskrenost, egocentri?nost i nedostatak krivice. Ove karakteristike na?i ?emo ne samo kod kriminalaca nego i kod supružnika, roditelja, šefova, odvjetnika, politi?ara, da nabrojimo samo neke. Naše istraživanje zastupljenosti psihopatije me?u akademskom populacijom sugerira da bi možda 5% ili više od ispitivanog uzorka moglo biti karakterizirano kao psihopate, te da velika ve?ina ispitanika pripada muškom rodu (više od 1 na 10 muškaraca, dok je kod žena ta brojka - 1 na 100).

Psihopatija dakle može biti karakterizirana kao ispoljavanje tendencije prema dominaciji i hladno?i. Wiggins (1995) daje sažetak svih prijašnjih raznovrsnih istraživanja u kojem indicira da su takve individue sklone ljutnji i iritaciji, te da jako naginju iskorištavanju drugih. Obi?no su ovakve osobe arogantne, manipulativne, cini?ne, egzibicionisti?ki nastrojene, u potrazi za senzacijama, makijavelijanski tipovi, osvetoljubivi i zainteresirani samo za svoju korist.

Dok sebi pridaju ljubav i važnost, smatraju?i se visoko vrijednim, drugima ne pridaju tu istu ljubav i status i vide ih kao nedostojne i bezvrijedne. Ovakva karakterizacija je sasvim u skladu sa svim karakteristikama psihopatije koje se obi?no navode.

Naše istraživanje pokušavalo je odgovoriti na neka osnovna pitanja koja se odnose na strukturu psihopatije u tzv. ne-forenzi?kim okolnostima. I tu se vra?amo na Cleckley-ev (1941) originalni naglasak na psihopatiju kao karakternu osobinu ne samo me?u kriminalcima ve? i me?u uspješnim ?lanovima našeg društva.

Ono što smo zaklju?ili je slijede?e:

 


(a) Psihopatiju indicira kombinacija dominantnih i hladnih interpersonalnih karakteristika
(b) Psihopatija je prisutna u društvu u ve?oj mjeri nego što se to misli
(c) Psihopatija se rijetko preklapa sa drugim poreme?ajima li?nosti


Sasvim je jasno da je potrebno sprovesti još mnogo istraživanja da bi se razumjeli faktori koji razlikuju kriminalnog psihopatu od onog koji ne krši zakone.“

Lobaczewski se bavi ?injenicom da postoje razli?iti tipovi psihopata. Jedan tip, koji je možda i najsmrtonosniji od svih jest tzv. esencijalni ili suštinski psihopata. Lobaczewski nam ne daje detaljna uputstva ve? pokušava doku?iti šta se dešava unutar samog psihopate.
Martha Stout smatra da se psihopate, kao i bilo tko drugi ra?aju sa osnovnim željama, stremljenjima, svi?anjima i nesvi?anjima, što objašnjava zašto su neki od njih lije?nici ili predsjednici, dok su drugi sitni lopovi ili silovatelji.

“Omiljen”, “Šarmantan”, “Inteligentan”, “Britak”, “Impresivan”, “Izaziva pouzdanje”, “Veliki uspjeh kod dama” – ovako Cleckley opisuje ve?inu svojih subjekata istraživanja u knjizi Maska Razumnosti. Izgleda unato? tome što ve?ina njihovih djela svjedo?i o neodgovornosti i destruktivnosti, psihopate ?esto imaju veliki broj kvaliteta poželjnih kod normalnih ljudi.
Njihovo glatko samopouzdanje funkcionira kao jedan natprirodni magnet za normalne ljude koji ?itaju knjige za ja?anje svog samopouzdanja ili traže pomo? psihologa da bi bili sposobni za neoptere?enu interakciju s drugim ljudima. Psihopat za razliku od njih, nikad ne pati od neuroza, ne sumnja u sebe, nikad ne osje?a duševnu bol i tako li?i na ono što “normalni” ljudi žele biti. ?ak i kada nisu previše aktivni, psihopate su uvijek “magnet za žene”.

Cleckley-eva po?etna hipoteza je da psihopat pati od dubokog i neizlje?ivog afektivnog defekta. Ukoliko zaista bilo što osje?a, onda su to emocije najpovršnije vrste.
U stanju je u?initi što god želi, rukovo?en najobi?nijim hirom, zato što ga posljedice tog istog ?ina koje bi ispunile obi?nog ?ovjeka sramotom, samo-prezirom i neugodnoš?u, nikada ne mu?e.

Cleckely smatra da je psihopatija prili?no raširena u društvu. Njegovi slu?ajevi uklju?uju primjere psihopata koji generalno funkcioniraju normalno u društvu kao businessman-i, lije?nici, pa ?ak i psihijatri.
Danas neki istraživa?i vide kriminalnu psihopatiju koja se ?esto smatra anti-socijalnim poreme?ajem li?nosti, kao jedan ekstrem posebnog tipa li?nosti. Smatram da je puno korisnije karakterizirati kriminalne psihopate kao “neuspješne psihopate“.

Jedan istraživa?, Alan Harrington, ide toliko daleko da tvrdi da je psihopat novi tip ?ovjeka kojeg su iznjedrili pritisci modernog života.
Naravno, prevaranti i hoštapleri su uvjek postojali ali u prošlosti glavna preokupacija je bila usmjerene a na identifikaciju neuspješnih a nikad na identifikaciju psihopata. Sada se to promijenilo. Sada nam prijeti super–sofisticirana moderna varalica koja zna što radi, i radi to tako dobro da nitko ni ne primjeti. Da, psihopate vole svijet biznisa.

“Distanciran od drugih, hladno je vidio njihove strahove i želje te ih je manipulirao kako je htio. Takav ?ovjek ne mora završiti u zatvoru. Umjesto da ubija druge on može postati tajkun koji ?e ubijati druge kompanije, otpuštati ljude umjesto da ih ubija, komadati njihove funkcije umjesto njihovih tijela.
Posljedice biznis-kriminaliteta na obi?ne ljude su šokantne. Kriminolog George Bennett kaže: ’Ova vrsta kriminala ?ini 30% svih slu?ajeva, više nego bilo koja druga posebna kategorija.’

Poenta je u tome da, po svemu sude?i, novu masku trezvenosti za psihopatu podjednako predstavlja trodijelno business-odjelo, isto kao i razbojni?ka maska i pištolj. Harington kaže: ’Danas imamo psihopatu u vi?enim krugovima, on više nije gubitnik.’ On citira Williama Krasnera, kada kaže: ’Psihopate jako dobro prolaze u beskrupuloznim poslovima prodaje jer za njih predstavlja posebno zadovoljstvo izvu?i se sa takvim ne?im, a nemaju nikakvu savjest u vezi sa svojim klijentima’. Naše društvo koje postaje sve više materijalisti?ko, te je „uspjeh po bilo koju cijenu“, postala krilatica mnogih businessmen-a. Tipi?ni psihopat cvijeta u ovakvoj okolini i obi?no je vi?en kao “business-heroj“.

Nasuprot tome, studija “ambulatornih psihopata“ ili onog što zovemo „Psihopat iz vašeg dvorišta,“ jedva da je i zapo?eta.
Vrlo malo se zna o sub-kriminalnim psihopatama. Neki istraživa?i smatraju da je važno studirati psihopatiju ne kao patološku kategoriju, nego kao generalnu karakteristiku li?nosti u društvu kao cijelini. Drugim rije?ima, psihopatija se sve više priznaje kao manje više razli?it tip ?ovjeka.
Cleckley u stvari sugerira da su psihopate ljudi u svakom pogledu, osim jednog - nedostaje im duša. I ovo ih ?ini vrlo efikasnim mašinama. Takve mašine mogu pisati skolasti?ke radove, imitirati rije?i emocija ali s vremenom postane jasno da njihove rije?i ne prate njihova djela. Radi se o tipu ljudi koji npr. tvrdi da je potpuno skrhan žaloš?u a onda odu na neku zabavu da bi “zaboravili“. Problem je što oni zaista i zaborave.
Budu?i da su vrlo efikasne mašine, poput kompjutora oni mogu vršiti veoma kompleksne radnje koje ?e od drugih izmamiti potporu koja im je potrebna. Na ovaj na?in, ve?ina psihopata se popne veoma visoko u životu. Tek s vremenom, njihovi suradnici po?nu shva?ati da se oni penju ljestvicom uspjeha nemilosrdno gaze?i prava drugih. “?ak i kada su potpuno indiferentni prema pravima i interesima svojih suradnika , oni su kod drugih sposobni izazvati povjerenje i pouzdanje“.

 

Psihopat ne vidi nikakvu grešku u svojoj psihi ili neki razlog za promjenu.

 

Lobaczewski se bavi problemom psihopatije i njenog znatnog doprinosa makrosocijalnom zlu. Njenoj sposobnosti da se ponaša kao jedna siva eminencija u pozadini osnovne strukture našeg društva. Ono što je vrlo važno je ?injenica da ovakav jak utjecaj dolazi od relativno malog dijela ?ovje?anstva. Preostalih 90% ljudskih bi?a nisu psihopate.
A ovih 90 % ljudi dobro znaju da nešto nije u redu! Problem je što jednostavno ne mogu to jasno identificirati, ne mogu to?no naslutiti o ?emu se radi. I zato što to nisu u stanju, oni misle da ne mogu ništa u?initi u vezi s tim, da je to jednostavno tako i da je to možda na?in kojim bog kažnjava ljude.

 

Ono što se u stvari zaista doga?a, kako ?e nam Lobaczewski opisati u ovoj knjizi, to je da psihopate, kao virulentni patogeni organizmi unutar tijela, napadaju tamo gdje smo najslabiji i cijelo društvo biva gurnuto u situacije koje neizbježno dovode do tragedije i užasa velikih razmjera.

 

Film Matriks, dodirnuo je mnoge baš zbog toga što daje primjer mehanisti?ke klopke u kojoj se ljudi mogu na?i zarobljeni, klopke iz koje je nemogu?e pobje?i, zbog toga jer misle da svatko iz njihove okoline mora biti isti kao i oni – emotivno, spiritualno ili u bilo kojem drugom pogledu. I to samo zato što neko “izgleda kao ?ovjek“.

 

Robert Canup u svom radu Socijalno Sposobni Psihopata, daje nam primjer kako psihopate imaju utjecaj na preostali dio ljudskog društva, navode?i tzv. ‚legalni argument’. Legalni Argument je temelj našeg društva. Uvjereni smo da je nešto sofisticirani princip društvene pravde. A to nešto je u stvari jedan veoma lukavi trik nametnut normalnim ljudima od strane psihopata, kako bi ih bolje kontrolirali.
Razmislite malo o tome: Legalni argument zasniva se na principu da je onaj tko je najspretniji u korištenju pravne strukture s ciljem da bi ljude uvjerio u nešto, istovremeno i onaj kome vjerujemo. Ovaj ’legalni argument’ je postepeno nametnut kao dio naše kulture i kada on napadne naše privatne živote, mi nismo ni svjesni dinamike koja se ovdje dešava. Evo o ?emu se tu zapravo radi.

 

Ljudska bi?a su naviknuta smatrati da i druga ljudska bi?a – u najmanju ruku - nastoje ?initi ispravne stvari, “biti dobri, pošteni i pravi?ni”. I tako, vrlo ?esto niti ne zastanemo da bismo se upitali da li je osoba koja je ušla u naš život zaista “dobar ?ovjek”. Kada do?e do sukoba, automatski preuzimamo gore spomenuti ‘legalni argument’ i podrazumjevamo da je u bilo kojem konfliktu jedna strana djelimi?no u pravu, na jedan na?in, kao što je i druga strana djelimi?no u pravu, na drugi na?in. Podrazumjevamo da možemo formirati mišljenje koja je strana uglavnom u pravu a koja uglavnom u krivu. Zbog naše naviknutosti na norme ‘legalnog argumenta,’ ?im do?e do nekog konflikta, automatski ?emo pretpostaviti da istina leži negdje izme?u dvije zava?ene strane.
Ovdje bi nam moglo pomo?i malo matemati?ke logike.
Pretpostavi?emo da je u razmirici jedna strana nevina, poštena i da govori istinu. Sasvim je o?evidno da laganje ne ?ini ništa dobro nevinoj osobi. Koje laži nevina osoba može izgovoriti u tom slu?aju? Jedina mogu?nost je da prizna da je nešto u?inila .

 

S druge strane, za onoga tko je kriv laganje može donjeti samo korist. On može izjaviti da ‚nešto nije u?inio’ i optužiti drugoga za takvo djelo. Kada dobar lažov majstorski izvrne istinu, nevina osoba ?e izgledati jako loše, naru?ito ukoliko je nevina osoba poštena i priznaje svoje greške.
Osnovna pretpostavka da istina leži negdje u sredini izme?u dvije zava?ene strane, u stvari, uvijek daje prednost strani koja laže. Ovo neminovno rezultira prednoš?u na strani onih koji lažu, odnosno, psihopata. A sam ?in davanja svjedo?anstva pod prisegom nije ništa drugo nego farsa. Ukoliko je osoba lažov, ništa joj ne?e zna?iti prisega da ?e govoriti istinu. S druge strane prisega ima snažan efekt na iskrene svjedoke.
I opet, prednost je na strani lažljivca.

 

Dakle osnovna postavka je da psihopate imaju jasnu prednost nad ljudskim bi?ima sa razvijenom savješ?u i osje?ajima. Izgleda da su savjest i osje?aji povezani sa apstraktnim konceptima ’budu?nosti’ i ’drugih’. Ovdje se, u stvari, radi o ‘prostorno-vremenskim’ konceptima. Možemo osje?ati strah, saosje?anje, tugu, itd. zato što smo u stanju zamišljati apstraktne koncepte, zamišljati budu?nost na osnovu naših vlastitih iskustava iz prošlosti, kao što možemo zamišljati ‘koncepte doga?aja’ na milion razli?itih na?ina. Možemo sebe vidjeti u tim zamišljenim doga?ajima iako su oni izvan nas i to u nama izaziva odre?ene osje?aje. Ne možemo u?initi nešto što ?e nekog povrijediti, zato što možemo zamisliti kako bi bilo da to netko u?ini nama, tj. kako bismo se mi tada osje?ali. Drugim rije?ima, u stanju smo se sa drugim individuama identificirati ne samo prostorno (nego i u vremenu).

 

Izgleda da psihopate ovo nisu u stanju. Za njih je ’zamišljanje’ u smislu povezivanja slika izme?u sebe i drugih nemogu?e.

 

Naravno, oni mogu imitirati osje?aje ali jedini stvarni osje?aji koje oni izgleda imaju su osje?aji “predatorske gladi” za onim što žele. Tako oni osje?aju potrebu/želju kao ljubav i ukoliko im je ovo uskra?eno, oni ?e re?i da nisu voljeni. Štoviše, ova perspektiva kroz potrebu/želju pretpostavlja da je jedino “glad” psihopata stvarna, a sve što se nalazi izvan psihopate nije stvarno, osim ukoliko to nije pogodan material za konzumaciju od strane psihopate. “Može li se to iskoristiti i može li mi to nešto omogu?iti?” jedina su pitanja o kojima psihoate razmišljaju. Sve ostalo podre?eno je tim pitanjima.

 

Ukratko, psihopata je predator. Ukoliko se prisjetimo kako izgleda interakcija predatora i njegovog plijena u životinjskom carstvu, možemo dobiti odre?enu sliku šta se nalazi iza “maske razumnosti” koju nosi psihopata. Kao što životinjski predator razvija sve mogu?e taktike za vrebanje plijena, njihovo odvajanje od krda, približavanje i onemogu?avanje njihovog otpora, tako i psihopata konstruira sve mogu?e na?ine kamuflaže-rije?ima i svojim izgledom, lažima i manipulacijama, ne bi li što bolje asimilirao svoj plijen.
I to nas dovodi do važnog pitanja – šta u stvari psihopata zaista želi od svojih žrtvi? U slu?aju novca i mo?i, nije teško vidjeti što psihopata želi. Ali u mnogim slu?ajevima, kao npr. u ljubavnim vezama ili lažnim prijateljstvima, nije tako lako ustanoviti za ?im u stvari žudi psihopata. Bez da previše odlutamo u spiritualne špekulacije – što je uradio Cleckley - možemo re?i da se ?ini da psihopata uživa gledaju?i druge kako pate. Kao što normalni ljudi uživaju gledaju?i druge ljude sretnim ili ?ine?i stvari koje ?e kod drugih izazvati osmjeh, psihopat uživa u suprotnom.

 

Tko god da je promatrao ma?ku kako se igra s mišem, prije nego što ga ubije i pojede, vjerovatno je pomislio kako se ma?ka “zabavlja” mišjim vratolomijama i ne može niti zamisliti užas i patnju miša. U tom slu?aju ma?ka nije kriva za bilo kakav zli predumišljaj. Miš umire, ma?ka je sita i to je priroda.
Me?utim, u najve?em broju slu?ajeva psihopate na kraju ne pojedu svoju žrtvu.
Naravno postoje i ekstremni slu?ajevi kada se interakcija završi upravo tako. Kanibalizam u ljudskom društvu ima dugu povijest. Me?utim, u svakodnevnom životu psihopate ne idu do kraja da tako kažemo. Ajdemo onda opet pogledati situaciju ma?ke i miša ali ovaj put druk?ijim o?ima. Ovaj put se upitajmo: može li biti isuviše jednostavno objašnjenje da se ma?ka jednostavno zabavlja gledaju?i miša kako pokušava pobje?i?
Da li u ovoj dinamici postoji nešto više od onoga što možemo vidjeti? Zašto bi ovakvo ponašanje bilo evolucijom ugra?eno u ma?ku? Da li je miš ukusniji nakon što kemijske molekule straha preplave njegovo malo tijelo? Da li prestravljenost ?ini miša delikatesom?

 

Ovo sugerira da moramo pristupiti problemu psihopata iz nešto druga?ije perspektive.
Ono što zaista znamo je da ve?ina ljudi nakon interakcije sa psihopatama i narcisodima poslije toga redovno prijavljuje osje?aj “kao da im je isisana energija,“ zbunjenost a veoma ?esto prisutno je i pogoršanje zdravlja. Da li u ovome leži objašnjenje zašto se psihopate upuštaju u “ljubavne odnose” koji ne mogu rezultirati ni u kakvoj materijalnoj koristi?! Da li ovdje u stvari dolazi do konzumacije žrtvine energije?!

Ovo ne možemo sa sigurnoš?u odgonetnuti . Možemo promatrati, teoretizirati, špekulirati i postavljati hipoteze. Ali na kraju, samo žrtva može ustanoviti što je izgubila kroz dinamiku ovakvog odnosa. A ovo je ?esto mnogo ?eš?e nego materijalna korist.
Sve upu?uje na to da su psihopate – ždera?i duša ili psihofagi.

U proteklih nekoliko godina mnogi psiholozi i psihijatri, te razni drugi zaposleni na podru?ju mentalnog zdravlja, po?inju sve više pridavati važnost ovim problemima kako bi objasnili stanje u kojem se trenutno nalazi naš svijet, te mogu?nost da postoji bitna razlika u mentalnoj strukturi individua kao što su G.W. Bush i tzv. Neokonzervativci i ostatka populacije.

Knjiga Dr. Stout-ove, do tan?ina opisuje kako ovakve osobe nemaju karakteristike osoba koje obi?no poznajete.
U svakom slu?aju, ?ak i bez ovog njenog rada, u vrijeme dok smo prou?avali ovu materiju, postalo nam je sasvim jasno da se sa ovim fenomenom susreo svatko u ve?oj ili manjoj mjeri u nekom trenutku svog života. Tako?er smo shvatili da psihološki profili koji su se pri tom iskristalizirali precizno opisuju individue koje traže pozicije vlasti, naru?ito u politici i ekonomiji. Ovo nije nova ideja ali zaista je nismo uzimali ozbiljno sve dok nismo uo?ili obrasce njihovog ispoljavanja i prepoznali ih u ponašanju brojnih povjesnih li?nosti a kasnije i kod G.W. Busha i ?lanova njegove administracije.

Trenutne statistike kazuju da je u svijetu znatno više psihološki bolesnih osoba, nego zdravih. Ukoliko uzmete prosje?ni uzorak osoba u bilo kojem životnom segmentu, nije teško uo?iti da znatan broj ljudi ispoljava patološke simptome u ve?oj ili manjoj mjeri. Tako ni politika nije izuzetak. Me?utim, ova ?injenica je užasna zbog toga što patologija kod ljudi koji su na vlasti može imati katastrofalne posljedice za sve ljude kojima vladaju.
I tako smo se odlu?ili pozabaviti ovim fenomenom i objaviti rezultate na internetu. Kada je material objavljen, po?ela su pristizati pisma ?italaca zahvalnih što smo im pomogli da razumiju što se u stvari doga?a u svijetu koji izgleda kao da je potpuno poludio. Nama se odmah u?inilo da ovo ima epidemijske razmjene i u odre?enom smislu – bili smo u pravu.

 


Ukoliko osoba sa vrlo infektivnom bolesti preko posla dolazi u kontakt sa velikim brojem ljudi, do?i ?e do epidemije. Na isti na?in, ukoliko je osoba na poziciji politi?ke vlasti psihopata, on ili ona ?e izazvati epidemiju kod ljudi koji suštinski nisu psihopate.

 

Ovakve naše ideje nenadano su dobile potvrdu iz izvora o kojem nismo ni slutili. Od autora knjige koja je pred vama, Andrew-a Lobaczewskog, dobili smo sljede?i email;

Poštovana Gospodo,

 

preko mog kompjutora došao sam do vašeg Istraživa?kog Projekta o Psihopatiji. Moram vam re?i da radite posao od neprocjenjive važnosti za budu?nost svih nacija…
Ja sam prili?no ostarjeo klini?ki psiholog . Prije 40 godina u?estvovao sam u tajnom istraživanju prave prirode i psihopatologije makro-socijalnog fenomena zvanog Komunizam. Ostali u?esnici bili su nau?nici iz još starije generacije i sada više nisu sa nama.
Jedna duboka studija prirode psihopatije ispostavila se kao nužnost da bismo uop?e mogli pokušati razumjeti ovaj fenomen.
Dosta toga što vi radite, radili smo i mi tada. Ja ?u vam rado omogu?iti pristup vrijednom nau?nom dokumentu koji ?e vam pomo?i u daljnjem radu. Radi se o mojoj knjizi Politi?ka Ponerologija – Nauka o prirodi zla u politici. Ovu knjigu tako?er možete na?i u knjižnici kongresa, kao i u nekim univerzitetskim i javnim knjižnicama.
Ukoliko ste zainteresirani, rado ?u vam poslati kopiju.

 

S poštovanjem

 

Andrew M. Lobaczewski

 


Bez razmišljanja sam odgovorila da bih rado pro?itala ovu knjigu. I dobila sam je nakon nekoliko tjedana.
?itaju?i je, sa svakom novom stranom bila sam svjesnija da u svojim rukama držim kroniku spuštanja u pakao, transformacije i trijumfalnog povratka svijetu sa znanjem o tom istom paklu. Znanjem koje je od neprocjenjive važnosti za sve nas, naru?ito u sadašnjem trenutku, kada se ?ini da sli?an pakao prijeti da proždre cijeli planet. Rizik koji su na sebe preuzeli ovi nau?nici je za mnoge od nas neshvatljiv. Mnogi od njih bili su mladi, tek zapo?eli svoju karijeru kada su nacisti po?eli gaziti Evropu. Preživjevši sve te strahote do?ekali su Staljina i komuniste koji su zamijenili naciste. Preživjeli su strahote koje mi koji se suprotstavljamo Bush-ovom Rajhu ne možemo ni zamisliti.

 


Bazirano na sindromu koji opisuje bolest, izgleda da ?e – naru?ito Sjedinjene Države a možda i cijeli svijet, uskoro u?i u “težak period“ takvog užasa da ?e Holokaust drugog svjetskog rata izgledati samo kao pokusni eksperiment.

 


Oni su prošli kroz sve to i donijeli nam nazad informaciju koja može poslužiti da spasi naše živote kao jedna mapa za navigaciju u tami, koja je polako po?ela padati.

 


Laura Knight Jadzyk

 

 

 

Predgovor autora

 

Prije nego što stavim u ruke cijenjenog ?itaoca dijelo na kojem sam uglavnom radio u sitne sate pred odlazak da teško zaradim koricu kruha, moram se ispri?ati za odre?ene nedostake koji su nastali usljed nepredvi?enih okolnosti.

 

Ovi nedostatci moraju biti ispravljeni u to nema sumnje, me?utim, najvažnije je da informacije na kojima je bazirana ova knjiga što prije ugledaju svijetlost dana.
Zbog tih nedostataka ?itaocu dugujem objašnjenje i moram opisati pod kakvim je okolnostima ovaj rad obavljan. Ovo je u stvari tre?i rukopis koji sam uradio o istoj temi. Prvi sam bacio u kotao centralnog grijanja, upozoren na vrijeme da ?e nakon samo nekoliko minuta usljediti pretres.

 

Drugu kopiju poslao sam u Vatikan jednom crkvenom velikodostojniku preko ameri?kog turiste i od tada nemam nikakvu informaciju što se sa njom zbilo.
Ova duga povijest u?inila je rad na tre?oj kopiji još mukotrpnijim. Prijašnji paragrafi i ve? upotrebljene fraze uvjek proganjanju um piš?ev i ?ine planiranje koncepta nove knjige jos težim.

 

Dva prijašnja manuskripta bila su pisana prili?no zakukuljenim jezikom namjenjenom specijalistima sa odre?enim obrazovanjem, naru?ito na polju psihopatologije.
Nepovratni gubitak prijašnjih verzija zna?i i gubitak velikog broja statisti?kih podataka i fakata koji bi bili dragocjeni za svakog specijalistu iz ovog polja psihologije.
Uz to je izgubljeno i nekoliko analiza pojedina?nih slu?ajeva.
Sadašnja verzija sadrži jedino statisti?ke podatke koji su memorizirani usljed ?estog ponavljanja ili one koji su mogli biti rekonstruirani sa zadovoljavaju?om preciznoš?u.
Tako?er su dodati oni podaci koje sam smatrao neophodnim za prezentaciju teme ?itaocima sa solidnim generalnim obrazovanjem, naru?ito onima iz politi?kih nauka i politi?arima.

 

Gajim nadu da ?e ovaj rad dose?i širu publiku i poslužiti kao baza za razumijevanje savremenog svijeta i njegove povijesti. Da ?e poslužiti ?itaocu za bolje razumijevanje sebe, svojih susjeda, drugih naroda…moram napomenuti da je moj rad baziran na rezultatima istraživanja mnogih autora od kojih su mi neki bili osobno nepoznati. Na?in na koji je knjiga komponirana onemogu?uje pojedina?no izražavanje zahvalnosti .

 

Moj rad se odvijao u Poljskoj, daleko od aktivnih politi?kih i kulturnih centara. Tu sam obavio seriju detaljnih testova i observacija koje su kombinirane sa generalnim rezultatima brojnih drugih eksperimenata s ciljem stvaranja jednog sveobuhvatnog djela koje bi nam pomoglo u razumijevanju makrosocijalnog fenomena koji nas okružuje.
Ime osobe koja je trebala obaviti finalnu sintezu bilo je tajna, što je i razumljivo za tadašnje uvjete. Povremeno bih dobio anonimne sažetke rezultata istraživanja drugih istraživa?a u Poljskoj i Ma?arskoj. Neki podaci su i objavljeni jer sami za sebe nisu bili sumnjivi i ove podatke možemo i dan danas prona?i.

 

O?ekivana sinteza svih istraživanja na kraju se ipak nije dogodila. Svi moji kontakti postali su nedostupni usljed ?istki Post-Staljinovog doba. Preostali nau?ni podaci u mojim rukama bili su nekompletni, pa ipak od neprocjenjive vrijednosti. Trebalo mi je mnogo godina usamljeni?kog rada da bih preto?io ove fragmente u razumljivu cijelinu, popunjavaju?i rupe svojim vlastitim eksperimentima i istraživanjima.
Moje istraživanje suštinske psihopatije i njene uloge u makrosocijalnim fenomenima ra?eno je paralelno ili kratko nakon istraživanja drugih. Njihovi zaklju?ci došli su do mene naknadno i samo potvrdili moje vlastite. Ono što je najosobnije u mom radu je generalni koncept za novu nau?nu disciplinu pod nazivom – Ponerologija.
Sintezu sam uradio kako sam najbolje znao.

 

Kao autor finalnog djela izražavam duboku zahvalnost svima koji su inicirali istraživanje, te ga sprovodili unato? riziku za svoje karijere, zdravlje i živote. Želio bih odati poštovanje svima onima koji su platili za ovo istraživanje svojim životima.
Nadam se da ?e ovaj rad ponuditi barem malu kompenzaciju za njihovu žrtvu gdje god da se oni danas nalaze.

 


New York, August 1984

 

 

 

Predgovor Izdanju Red Pill Press-a

 



Prošlo je dvadeset godina otkad sam napisao ovu knjigu. U me?uvremenu sam postao starac. Jednog dana, zahvaljuju?i kompjutoru došao sam u kontakt sa nau?nicima iz Quantum Future Grupe koji su me uvjerili da su okolnosti sazrele za to da moja knjiga ugleda svijetlost dana i posluži ?ovje?anstvu. I tako je knjiga odštampana.

Posljednjih dvadeset godina bilo je prepuno raznovrsnih politi?kih doga?anja. Naš svijet se promijenio iz korijena djelovanjem fenomena opisanih u mojoj knjizi. Nivo znanja se dramati?no pove?ao zahvaljuju?i naporima dobronamjernih ljudi. Unato? tome naš svijet je daleko od iscjeljenja a ostaci teške bolesti su i dalje aktivni. Bolest se ponovno pojavila, ovaj put vezana za druk?iju ideologiju. Zakoni geneze zla i dalje odražavaju posljedice na milione ljudi. Politi?kim fenomenima koji ugrožavaju mir suprotstavljaju se vojna djelovanja. U manjim slu?ajevima ovakve pojave su osu?ene i suzbijane od strane moralne nauke. Me?utim, ukoliko se problemu ne pristupi uz aplikaciju objektivnog znanja o samoj prirodi zla, svi u?injeni napori i oni koji se ?ine, postaju bezna?ajni, pa ?ak i opasni. Ovo iz prostog razloga što ovakvi napori ne uzimaju u obzir poznati medicinski kredo – ‘Ignota nulla curatio morbid.’ (Nemoj ni pokušavati da lije?iš ono što ne razumiješ).
Pad komunizma došao je uz veliku cijenu, sve one nacije koje sada misle da su slobodne, uskoro ?e ustanoviti da i dalje pla?aju.
Vjerovatno ?ete se upitati: zašto ovaj rad eminentnih istraživa?a na prevenciji širenja bolesti makrosocijalnog zla, dosad nije imao nikakve koristi.

To je duga pri?a.
Ja sam bio proglašen za praktikanta “opasne” nauke u Austriji od strane “prijateljski nastrojenog” lije?nika za kojeg se kasnije ispostavilo da je agent komunisti?ke tajne službe.
Svi kanali i mreže u New York-u bili su mobilizirani s ciljem onemogu?avanja da se informacije koje ova knjiga sadrži u?ine dostupnim javnosti. Ovo je bilo strašno saznanje - opresivni sistem koji sam izbjegao bio je jednako prisutan u Sjedinjenim Državama, ali puno bolje prikriven.

 

Bilo je krajnje demoraliziraju?e promatrati sistem sa?injen od svjesnih i nesvjesnih pijuna. Gledati ljude koji su vjerovali svojim razumnim “prijateljima” – ne znaju?i da se radi o komunisti?kim agentima. Takvi ljudi su djelovali protiv mene s jakim patriotskim nabojem. Kao rezultat svega toga, morao sam prihvatiti fizi?ki posao u dobu kada sam bio spreman za penziju jer nije bilo drugog na?ina da preživim.
Moje zdravlje to nije moglo izdržati i dvije godine su bile izgubljene.
Tako?er mi je postalo jasno da ja nisam bio prvi koji je donio ovo znanje u Ameriku, zapravo bio sam tre?i, a moji prethodnici doživjeli su istu sudbinu.
Unato? svim ovim prilikama, istrajao sam i moja knjiga je kona?no zavrsena 1984, te pažljivo prevedena na engleski jezik. Oni koji su je pro?itali, ocijenili su je kao “jako informativnu” ali ona nikada nije objavljena. Za urednike specijalizirane za psihologiju bila je “previše ispolitizirana”, dok je za politi?ke urednike sadržavala isuviše psihologije i psihopatologije. Na kraju, postalo jer sasvim o?evidno da knjiga nije prošla nevidljivu “inspekciju”.

Vrijeme politi?kog zna?aja ove knjige nije prošlo, njena nau?na esencija ostaje premanentno vrijedna i inspirativna. U vremenima koja dolaze, ona može poslužiti dobroj svrsi, ukoliko je primjenjena na odgovaraju?i na?in i proširena.
Dodatna istraživanja u ovoj oblasti mogu doprinjeti novom razumijevanju problema koji mu?e ?ovje?anstvo milenijumima. Ponerologija bi mogla poslužiti kao moderna nau?na potpora ve? postoje?im moralnim naukama.

 

Tako bi ovaj rad mogao doprinjeti progresu ka univerzalnom miru.

 

Upravo iz toga razloga sam odlu?io pretipkati ve? izblijedjeli manuskript nakon gotovo 20 godina. Originalni rad prezentiran u New York-u prije toliko godina, nije pretrpio znatnije izmjene. Dakle, on može ostati kao svjedo?anstvo opasnog rada nekolicine prvoklasnih nau?nika i mene, obavljan u mra?nim i tragi?nim vremenima, pod teškim uvjetima a pri tom i dalje dobar nau?ni rad.

 

Moja je želja da se ovaj rad na?e u rukama onih koji su spremni nositi ovakav teret i napredovati sa teorijskim istraživanjem ponerologije, dodati detaljne podatke da bi zamjenili one koji su izgubljeni i primjeniti sve u praksi za dobro, kako pojedina?nih, ljudi, tako i svih nacija.

Dugujem veliku zahvalnost g?i Lauri Knigh-Jadzyk i prof. Arkadius Jadczyk-u, te njihovim prijateljima za sr?anu podršku i razumijevanje, te njihov rad uložen u izdavanje ove knjige.

 

Andrew M. Lobaczewski

 

Rzeszow - Poljska, Decembar 2005

 

 

 

UVOD

 


Zamolio bih ?itaoca da zamisli veliku dvoranu u staroj goti?koj zgradi univerziteta.
U toku naših studija puno puta smo tamo slušali predavanja vrsnih filozofa i nau?nika.
Ovoga puta tamo su nas uputili pod prinudom, godinu dana prije diplomskog da bi smo slušali predavanja indoktrinacije koja su odnedavno uvedena.
Za katedrom se pojavio netko koga nitko nikada prije nije vidio, informiraju?i nas da ?e on odsada biti profesor.

 

Bio je prili?no elokventan ali u njegovom govoru nije bilo ni?eg nau?ni?kog. Nije postojala nikakva razlika izme?u nau?nih i obi?nih koncepta a grani?ne ideje i zamisli tretirao je kao mudrosti u koje ne treba sumnjati. Svakog tjedna, po devedeset minuta obasipao nas je naivnom i tendencioznom paralogikom i patološkim vi?enjem realnosti.
Prema nama se odnosio sa prezirom i slabo prikrivenom mržnjom.
Buduci da je svaki pokušaj ismijavanja mogao imati vrlo ozbiljne posljedice, morali smo ga slušati s pažnjom i ozbiljnoš?u.
Uskoro su se pojavile glasine o podrijetlu ove osobe. Došao je iz krakovskog predgra?a, završio je srednju školu, me?utim, nitko nije znao da li je maturirao ili ne.
U svakom slu?aju, ovo je bio prvi put da je on kro?io kroz univerzitetsku kapiju, i to ni manje ni više, nego kao profesor.
Izme?u sebe smo se došaptavali – “Ne možeš nikoga ubijediti ni u što, na ovakav na?in.”
“Ovo je u stvari propaganda protiv njih samih!“
Me?utim, nakon dugotrajne psihi?ke torture, dugo je vremena trebalo da bilo tko smogne snage i da progovori.

 

Po?eli smo sami sebe analizirati, pošto je bilo sasvim o?evidno da je nešto ?udno preuzelo kontrolu nad našim umom i da smo po?eli gubiti bitne vrijednosti.
Svijet psihološke realnosti i moralnih vrijednosti izgledao je dalek i obavijen hladnom maglom. Naša osje?anja ljudskosti i solidarnosti izgubila su svoje zna?enje a isto se dogodilo sa našim patriotizmom i prethodno usvojenim kriterijumima.
I onda bi se me?usobno pitali – “Je li se i tebi doga?a isto?” Svako od nas je na vlastiti na?in doživio ovu brigu za svoju osobnost i budu?nost. Neki su na ova pitanja odgovorili tišinom. Ispostavilo se da ?e dubina ovih iskustava biti razli?ita za svakog od nas.
I tako smo se pitali, kako se zaštititi od posljedica ovakve “indoktrinacije“. Teresa D. je bila prva koja je nešto predložila: “Ajmo provesti vikend u planini!“ I upalilo je. Ugodno društvo, malo šale, umor, dobar san i naše ljudske li?nosti su se vrtatile ali ipak sa odre?enom zadrškom. Ispostavilo se da vrijeme tako?er stvara odre?enu vrstu psihološkog imuniteta, me?utim ne kod svakog. Analiziranje psihopatskih karakteristika “profesorove“ li?nosti ispostavilo se kao jako dobar na?in za zaštitu naše osobne mentalne higijene.

 

Mislim da nije teško zamisliti našu zabrinutost, razo?arenje i iznena?enje, kada su neki od naših kolega koje smo znali tako dobro, odjednom po?eli mijenjati svoje poglede na svijet a njihovi na?ini razmišljanja po?eli nas podsje?ati na “profesorovo“ blebetanje.
Njihova dotad prijateljska osje?anja postala su primjetno hladnija, iako nisu postala sasvim neprijateljska. Dobronamjerni i kriti?ki argumenti nisu do njih dopirali. Odavali su dojam kao da su inicirani u neko tajno znanje, mi smo bili sada njihove bivše kolege koje još uvijek vjeruju u ono što su ih nekakvi “stari prevazi?eni profesori“ u?ili. Uskoro smo postali oprezni s onim što bismo im saop?avali. I uskoro su ove naše kolege prišle Partiji.

 

Tko su oni bili, iz koje socijalne grupe su došli i kakva vrsta studenata, odnosno, ljudi? Kako to da su se tako promijenili za manje od godinu dana? Kako to da ni ja, ni ve?ina mojih kolega nismo podlegli ovom fenomenu i procesu? Mnoga od ovih pitanja vrzmala su nam se po glavi tih dana. I upravo tada, iz ovih pitanja, opservacija i stavova, rodila se ideja da bi se ovaj fenomen mogao objektivno studirati i razumjeti, ideja ?ijeg ?emo zna?aja postati svjesni tek kasnije.
Mnogi od nas tek svršenih psihologa u?estvovali su u ovim inicijalnim opservacijama i razmišljanjima ali mnogi su se kasnije osuli suo?eni s materijalnim i akademskim problemima. Na kraju nas je ostalo svega nekoliko a autor knjige koja je pred vama mogao bi se sada nazvati posljednjim Mohikancem.

 

Bilo je relativno lako ustanoviti porijeklo i situaciju ljudi koji su podlegli opisanom procesu koji sam ja tada nazvao “transpersonifikacija“. Dolazili su iz svih socijalnih grupa uklju?uju?i aristokratske i žestoko religiozne familije i izazvali su raskol u našoj studentskoj solidarnosti u omjeru od nekih 6%. Preostala ve?ina je nastavila patiti od razli?itih stupnjeva personalne dezintegracije što je dovelo do još ve?eg izraza individualne potrage za vrijednostima potrebnim da bi smo se ponovno pronašli. Rezultati su bili razli?iti i ponekad kreativni.

 

Ve? tada tada nismo imali nikakvih sumnji o patološkoj prirodi ovog procesa „transpersonifikacije“ koja je bila sli?na ali ne i identi?na u svim njegovim slu?ajevima. Trajanje navedenog fenomena bilo je razli?ito, neki od ljudi njime zahva?eni, kasnije su postali fanatici. Neki su se zahvaljuju?i razli?itim okolnostima izvukli iz cijelog procesa i obnovili svoje normalne veze sa društvom. Oni su bili nadomješteni, jedina konstantna vrijednost u novom politi?kom establišmentu bio je magi?ni broj od 6%.

Pokušali smo ocijeniti talentiranost onih kolega koji su podlegli ovom procesu transformacije li?nosti i došli smo do zaklju?ka da je u prosjeku nadarenost ovih kolega bila nešto niža od prosjeka studentske populacije. Bilo je o?igledno da je njihova slabija otpornost najvjerovatnije bila uzrokovana drugim bio-psihološkim karakteristikama koje su najvjerovatnije bile kvalitativno heterogene.
Ustanovio sam da moram istraživati discipline koje grani?e sa psihologijom i psihopatologijom kako bih mogao na?i odgovore na pitanja koja su proizašla iz naših observacija. Zanemarenost ovih oblasti od strane nau?nih krugova predstavljala je znatnu prepreku. U isto vrijme, ispostavilo se da je netko-vo?en specifi?nim saznanjima uklonio iz biblioteka sve što se moglo na?i u vezi sa ovom temom, knjige su bile indeksirane ali ne i fizi?ki prisutne na policama.

Kada iz sadašnje perspektive analiziram ove pojave, mogli bismo re?i da je „profesor“, u stvari, postavio mamac pred nas, vo?en specifi?nim psihološkim znanjem. Znao je da ?e upecati prijem?ive individue i znao je na koji na?in to posti?i ali ga je ograni?en broj ulovljenih individua razo?arao. Proces transpersonifikacije je obi?no bio mogu? samo kada je u instiktivnom substratu individue postojao odre?eni deficit. U manjoj mjeri ovaj proces je funkcionirao i kod osoba sa drugim nedostatcima . U ovim slu?ajevima, ova promjena je bila djelom privremena, budu?i da se uglavnom radilo o rezultatu psihopatološke indukcije.

Ovo znanje o prijem?ivosti pojedinih individua i na koji na?in ih obraditi bit ?e oru?e za osvajanje svijeta dok god ostane tajno i dostupno takvim “profesorima”.

Ukoliko se ova nauka vješto popularizira, pomo?i ?e nacijama da razviju imunitet. Ali nitko od nas toga tada nije bio svjestan.
Ipak, moramo priznati da nam je “profesor” pomogao da razumijemo prirodu tog fenomena sveobuhvatnije nego što bi to uspio neki drugi istraživa?, služe?i se manje direktnim metodama.

-

U mladosti sam ?itao knjigu o prirodnjaku koji je istraživao divljinu Amazonije. U jednom trenutku mala životinja pala je sa drveta na njegov potiljak, zarivši kandže u njegovu kožu, pokušavaju?i mu sisati krv. Biolog je pažljivo uklonio životinju i nastavio je prou?avati bez ljutnje, znaju?i da se životinja hrani na jedini na?in koji joj je poznat.
Ova pri?ica bila je uporno prisutna u mojoj svijesti tokom onih teških vremena kada nam je vampir sko?io za vrat, sišu?i krv nesretnoj naciji.

Podražavao sam stav tog prirodnjaka, dok sam pokušavao ustanoviti prirodu tog makrosocijalnog fenomena, unato? svim neprijateljstvima, trude?i se da održim intelektualnu distance i mentalnu higijenu suo?avaju?i se sa užasima koje bi ina?e bilo nemogu?e kontemplirati. Ovakav stav doprinosi osje?aju sigurnosti i ukazuje na to da je mogu?e prona?i odre?eno kreativno rješenje. Ovo zahtjeva strogu kontrolu prirodnih, moralnih refleksa koji obi?no izazivaju ga?enje kao i drugih bolnih emocija koje ovaj fenomen može izazvati u bilo kojoj normalnoj osobi, kada je liši radosti života i osobne slobode, te uništi kako njenu budu?nost, tako i budu?nost njene nacije.
Nau?ni?ka radoznalost postaje lojalni saveznik u takvim vremenima.

Nadam se da ?e mi ?itaoc oprostiti što se vra?am u svoju mladost ali to ?e nas direktno odvesti do naše teme. Moj ujak, vrlo usamljen ?ovjek s vremena na vrijeme posje?ivao bi našu ku?u. Preživjeo je Sovjetsku revoluciju u dubinama Rusije gdje ga je deportirala Carska Policija. Godinu dana mu je bilo potrebno da se vrati u Poljsku iz Sibira. Kad god bi na tom svom putu susreo grupu naoružanih ljudi, nastojao je na brzinu ustanoviti kojoj ideologiji pripadaju i onda se vješto pretvarao da joj i sam pripada. Da mu to nije polazilo za rukom, sasvim sigurno bi bio likvidiran kao simpatizer neprijatelja. Jedino rješenje je bilo imati pištolj i pripadati grupi. I tako je putovao mjenjaju?i zastave kroz ratna podru?ja, onoliko koliko mu je bilo potrebno da dezertira i nastavi ka zapadu i svojoj domovini koja je tek stekla slobodu.
Kada je dospio do svog cilja, uspio je završiti svoje dugo-prekinute studije prava, postati uvažena osoba i dobio je odgovornu poziciju. Me?utim, nikad mu nije pošlo za rukom da se oslobodi svojih užasnih uspomena. Žene su bivale prestravljene njegovim pri?ama o crnim danima prošlosti i smatrale su da nema nikakvog smisla donositi potomke u svijet nesigurne budu?nosti. I tako, nikada nije zasnovao familiju. Vjerovatno ne bi ni bio u stanju odnositi se prema svojim najbližima na odgovaraju?i na?in.
?esto se prisje?ao prošlosti pri?aju?i nam pri?e o svojim iskustvima a naše djetinje mašte nisu bile u stanju nositi se sa takvim stvarima. Poput no?ne more, strah bi potresao naša bi?a i pitali bi se; zašto su ljudi izgubili svu svoju humanost, koji je uzrok svemu tome? Na neki na?in, ovo je bilo predskazanje koje se urezalo u naše mlade umove i koje se obistinilo u budu?nosti.

 

Ukoliko bismo napravili kolekciju svih knjiga koje se bave užasima rata, okrutnostima revolucija i krvavih dijela politi?kih lidera i njihovih sistema, ve?ina ?italaca bi izbjegavala jednu takvu biblioteku.
Dokumentirana djela o njema?koj eksterminaciji židovske nacije obezbje?uju približne statisti?ke podatke o organiziranom naporu da se uništi ljudski život i daju konkretnu bazu za ustanovljavanje prirode zla.
Autobiografija Rudolfa Hoess-a, komandanta logora u Aushwitz-u i Brzezinki je klasi?ni primjer kako inteligentna psihopati?na individua operirana od ljudskih emocija, misli i razmišlja.

 

Naru?ito knjige Tama u podne, iz predratnog sovjetskog života, od Arthur Koestler-a, Dim iznad Brzezinke, – osobni memoari Severine Szmaglewske iz logora za žene, Drugi Svijet - sovjetske memorije od Gustava Herling – Grudžinskog, te Solženjicinova djela ispunjena ljudskom patnjom.

 

Kolekcija bi tako?er uklju?ila djela iz historijske filozofije koja se bave socijalnim i moralnim aspektima geneze zla a koja, tako?er, upotrebljavaju polu-misteriozne zakone historije kako bi djelomi?no opravdale krvava rješenja.
Bilo kako bilo, budni ?italac bi bio u stanju primjetiti odre?enu evoluciju u stavovima autora, od drevnih odobravanja primitivnih oblika porobljavanja i istrebljivanja pobje?enih, do današnjih moraliziraju?ih osuda ovakvih oblika ponašanja.

Unato? svemu ovome u ovakvoj kolekciji vidljivo bi nedostajalo jedno jedino dijelo koje daje odgovaraju?e objašnjenje uzroka i procesa kod kojih se doga?aju ovakve povijesne drame, kako i zašto ljudske slabosti i ambicije degeneriraju u krvožedne drame.
?itajuci ovu knjigu, ?italac ?e shvatiti da je pisanje ovakvog dijela bilo nau?no nemogu?e sve do skora.
Stara pitanja bi ostala neodgovorena - što je u?inilo da se ovako nešto desi? Da li svatko nosi u sebi sjeme zlo?ina ili samo neki od nas? Koliko god psihološki istinite, knjige gore navedenih autora koje nude literarne opise ovih pojava ne mogu odgovoriti na ova pitanja, niti mogu do kraja objasniti podrijetlo zla. Te je tako nemogu?e ustanoviti efektivne principe za suprotstavljanje zlu. Ni najbolji literarni opis bolesti ne može omogu?iti razumijevanje njene esencijalne etiologije i tako obezbjediti principe lije?enja. Na isti na?in, takvi opisi povijesnih tragedija ne mogu dati efektivne mjere za suprotstavljanje genezi, postojanju i širenju zla.

Upotrebom prirodnog jezika (opaska autora; obi?ne rije?i iz svakodnevnog života koje imaju razli?ita zna?enja, generalno benigna i bez specifi?nog nau?nog zna?enja) za opis psiholoških, socijalnih i moralnih koncepata, u stvari, dobijamo umjetno razumijevanje koje vodi ka nagovještaju bespomo?nosti. Naš prirodni sistem konceptiranja i zamišljanja nije opremljen sa potrebnim faktualnim sadržajem koji bi dozvolio razumijevanje kvaliteta faktora (naru?ito psiholoških) koji su bili aktivni za vrijeme ra?anja i tijekom takvih nehumano okrutnih vremena.

 

Ipak moramo ista?i da su autori takvih literarnih opisa i osjetili da je njihov jezik nedovoljan i pokušali svoje rije?i opskrbiti odre?enim stupnjem preciznosti, gotovo kao da su predvidjeli da ?e netko jednog dana u budu?nosti koristiti njihova dijela da objasni ono što ne može biti objašnjeno ni najboljim literarnim jezikom. Da ovi pisci nisu bili tako precizni i deskriptivni bilo bi mi nemogu?e koristiti njihova djela u mom nau?nom istraživanju.

 

Generalno, ve?ina ljudi je užasnuta takvom literaturom, posebice u hedonisti?kim društvima, ljudi imaju tendenciju da bježe u neznanje i naivne doktrine. Neki ljudi ?ak osje?aju prezir prema ljudima koji pate.

 

?itaoc, dakle, ovdje ne?e prona?i krvave opise kriminalnog ponašanja i ljudske patnje. Nema nikakvog smisla reproducirati material onih koji su vidjeli i propatili više od mene a ?iji je literalni talenat ve?i nego moj. Uklju?ivanje takvih opisa u ovaj rad bi bilo suprotno njegovoj svrhi. Ne samo da bi to fokusiralo pažnju na odre?ene pojave, na ra?un drugih, nego bi tako?er odvuklo pažnju od prave suštine problema a to su doslovno - generalni zakoni o porijeklu zla.

 

Da bi smo sagledali behavioralne mehanizme geneze zla neophodno je da razvijemo hladni pristup kakav koristimo i u drugim prirodnim znanostima. Glavni cilj trebao bi nam biti sagledavanje procesa ponerogeneze, gdje nas oni mogu odvesti i kakvu nam prijetnju mogu predstavljati u budu?nosti.

Ova knjiga nastojat ?e da ?itaoca odvede u svijet koji je daleko od svih njegovih uobi?ajenih koncepta kao i njegove mašte. Drugim rije?ima, svega onog na ?emu je zasnovao svoj pogled na svijet od djetinjstva, u sasvim egotisti?nom maniru, zbog toga što su njegovi roditelji, okolina, odnosno, društvo zemlje u kojoj živi, upotrebljavali te iste koncepte. Dakle, neophodno je ?itaocu predo?iti odgovaraju?e faktualne koncepte koji su doveli do najnovijih nau?nih pogleda. Samo na ovaj na?in postat ?e mu jasno što je iracionalno u njegovim svakodnevnim konceptima i sistemu vjerovanja.
Ovo putovanje u drugu realnost nije neki psihološki eksperiment sa ?itateljevim umom iz puke želje da se ukaže na slabe to?ke u njegovim pogledima na svijet koji ga okružuje. Prije svega, ovo putovanje je jedna hitna potreba, zahvaljuju?i trenutnim problemima koji su prisutni u našem svijetu a koje možemo ignorirati isklju?ivo na svoju štetu.

Dakle, najprije moramo shvatiti da ne možemo niti zamisliti da razlu?imo put koji vodi ka nuklearnoj katastrofi od puta koji vodi ka kreativnoj posve?enosti, ukoliko se ne udaljimo od našeg prirodnog egotizma i usvojenih koncepata. Samo tada ?emo mo?i razumjeti da nam je naš put nametnut od strane mo?nih sila protiv kojih naša nostalgija za duševnim, ljudskim vrijednostima nije baš jako mo?no oružje. Moramo se odovojiti od našeg svakodnevnog, iluzornog na?ina razmišljanja za naše vlastito dobro, kao i dobro naših najmilijih.
Društvene znanosti su ve? elaborirale konvencionalni jezik za posredovanje izme?u pogleda obi?nog ?ovjeka i potpuno objektivnog naturalisti?kog pogleda. Ovo je korisno za nau?nike u smislu komunikacije i suradnje ali i dalje nije konceptualna struktura koja može u cjelini sagledati biološke, psihološke i patološke premise o kojima se govori u drugom i ?etvrtom poglavlju knjige. U društvenim znanostima ova konvencionalna terminologija eliminira kriti?ke standarde i u stvari, stavlja etiku “na led”; u politi?kim naukama ona dovodi do jedne neodgovaraju?e procjene faktora koji opisuju srž politi?kih situacija u kojima je zlo na djelu.

 

Ovaj jezik društvenih znanosti u?inio nas je prili?no nemo?nim i takore?i “nasukanim” u nau?nom pristupu ovom nehumanom historijskom fenomenu koji je progutao našu naciju. Na kraju, nisam imao izbora nego da se usredsredim na objektivne biološke, psihološke i psihopatološke termine kako bih usmjerio pažnju na pravu prirodu fenomena, samu srž ovog problema.

 

Na?in opisivanja svakako je diktiran ne samo prirodom fenomena koji prou?avamo, nego i potrebama ?itatelja, naru?ito onih kojima je psihopatologija strana. To zna?i da prvo moramo ?itatelja upoznati sa podacima i konceptima neophodnim za daljnje razumijevanje psiholoških i moralno patoloških pojava. Tako ?emo po?eti sa ljudskim osobnim pitanjima, formuliranim na takav na?in da se preklapaju sa iskustvima psihologa praktikanta. A onda ?emo se usredsrediti na na izabrana pitanja iz društvene psihologije. U poglavlju “ponerologije” objasnit ?emo kako se zlo ra?a na svakom socijalnom nivou, naglašavaju?i ulogu nekih psihopatoloških fenomena u procesu ponerologije. Ovo ?e nam pomo?i u tranziciji od prirodnog jezika ka objektivnom jeziku prirodne, psihološke i statisti?ke znanosti, do onog nivoa koji nam je potreban.
Nadamo se da ?itaocu ne?e biti odbojno razmatranje ovih predmeta pomo?u klini?kih termina.

Prema mom mišljenju, Ponerologija se name?e kao nova nau?na grana, ra?aju?i se iz povijesne potrebe, te najnovijih dostignu?a iz medicine i psihologije. U svjetlu objektivnog naturalisti?kog jezika, ona prou?ava uzro?ne komponente i procese geneze zla, bez obzira na njegov društveni domet.
Pokušat ?emo analizirati ove ponerogeni?ke procese koji uzrokuju ljudske nepravde, naoružani odgovaraju?im znanjem, naru?ito iz oblasti psihopatologije. Kod ovakve analize ili studije, uvijek iznova, ?itaoc ?e primjetiti da baratamo sa posljedicama patoloških faktora ?iji su nosioci ljudi koji pokazuju ovaj ili onaj stupanj razli?itih psiholoških devijacija ili defekata.
Moralno zlo i psihobiološko zlo su, u stvari, povezani preko velikog broja uzro?nih odnosa i me?usobnih uitjecaja u tolikoj mjeri da ih možemo razlu?iti jedino sažimanjem. Me?utim, sposobnost da ih razlu?imo kvalitativno može nam pomo?i da izbjegnemo moraliziraju?e interpretacije patoloških faktora, što je jedna greška kojoj smo svi skloni. To je greška koja truje ljudski um kad god su društveni i moralni problemi u pitanju.
Ponerogeneza na makrosocijalnom nivou ili Zlo velikih razmijera - najvažnija tema ove knjige, izgleda da podliježe istim zakonima prirode kojima podliježu individue ili manje grupe. Ono što je uvijek prisutno kod ovog fenomena je uloga individua sa razli?itim psihološkim defektima, obi?no klini?ki niskog nivoa.
Makrosocijalni fenomen koji ?emo nazvati “Patokracija” ima za karakteristiku odre?enu nasljednu anomaliju, koju smo identificirali kao “esencijalnu (ili suštinsku) psihopatiju” a koja je uzro?no i kataliti?ki neophodna za genezu i održavanje zla velikih razmjera.

Naš prirodni ljudski pogled je ništa drugo do prepreka za naše razumijevanje takvih problema. Dakle, kao što je ve? re?eno, da bismo odstranili ovu prepreku, moramo se upoznati sa psihopatološkim fenomenima. Jedino tako ?emo biti u stanju prihvatiti istinu o prirodi zla bez refleksnih protesta od strane našeg prirodnog egotizma.
Specijalisti koji su ve? upoznati sa psihopatologijom, bi?e u nešto boljoj poziciji. Me?utim, i oni ?e uo?iti neke razlike u interpretaciji poznatih fenomena a koje su rezultat neuobi?ajenih okolnosti pod kojima je ovo istraživanje sprovo?eno ali možda i više zbog jednog intenzivnijeg pristupa koji je prijeko potreban za ovu problematiku. Što zna?i da ?e i oni ovdje prona?i odre?ene teorijske vrijednosti korisne za psihopatologiju.

Tako?er bih naglasio da znatne moralne, intelektualne i prakti?ne vrijednosti mogu biti dobijene kroz razumijevanje ponerogeni?kog procesa. Naše uobi?ajeno dugotrajno naslije?e eti?kih pitanja nije ovim uništeno ve? je samo poja?ano jer moderni znanstveni metodi samo potvr?uju osnovne vrijednosti moralnih u?enja. Naravno, ponerologija diktira korekciju mnogih detalja.
Razumijevanje prirode makrosocijalnih patoloških fenomena dozvoljava nam da prona?emo jedan zdrav pristup kojim bismo se s njima nosili, odnosno zaštitili naš um od trovanja njihovim produktima i propagandom.
Poenta je da ovu ogromnu i zaraznu rak-ranu ljudskog društva možemo pobijediti samo ukoliko razumijemo njenu srž i etiološki uzrok.
Ovo bi eliminiralo glavni mehanizam za opstanak koji ovaj fenomen ima – njegovu misterioznost.
Ignota nulla curatio morbi. (Ne pokušavaj lije?iti ono što ne razumiješ).

Razumjevanje ovog problema koje naša studija nudi, doveš?e do logi?kog zaklju?ka da mjere kojima se ovaj naš svijet može izlije?iti i reorganizirati su sasvim druk?ije od onih koje su dosad korištene za rješavanje internacionalnih konflikata.
Rješenje za ovakve probleme bi trebalo funkcionirati poput antibiotika ili još bolje kao odogovaraju?a psihoterapija a nikako kao rješenja koja se obi?no nude a koja uklju?uju oružje i nuklearne projektile. Cilj je izlje?enje društva a ne njegovo uništenje.
Ovdje možemo povu?i paralelu sa arhai?nim na?inima lije?enja kod kojih je pacijent bio podvrgnut iskrvarenju – nekad i do smrti, u suprotnosti sa modernim metodima oja?avanja pacijenta da bismo postigli izlije?enje.

U vezi sa fenomenima ponerogeni?ke prirode, obi?no znanje može zapo?eti izlje?enje ljudi na individualnom nivou i pomo?i njihovim umovima da povrate harmoniju. Pri kraju knjige razmatrat ?emo kako koristiti ovo znanje da bismo došli do ispravnih politi?kih odluka, te kako ga primjeniti kao jednu cjelishodnu terapiju našeg svijeta.

 

Stranica 1 od 4 Sve stranice

«