2. dio

Prijevod: galaksija


Blagoslov vanzemaljaca je na svom putu k nama.

W. S. Merwin


“Ne znam šta da radim,” rekao je Ted umorno svom prijatelju, Badu Stoktonu, nakon još jedne besane noći. “Ovo ne može više ovako, to me ubija.” “Zašto se ne preseliš negdje drugo?” predložio mu je Bad. “Rekao si da se te stvari nisu događale sve dok nisi došao ovamo, to možda znači da ako se preseliš negdje drugo, imaćeš malo mira.” “Pokušao sam sve što se moglo,” Ted se složio. “Šta imam da izgubim?”

Raspitao se na recepciji kampa i tamo je saznao da ima jedno slobodno mjesto u drugom dijelu kampa, tako da ga je uzeo. Bad mu je pomogao da se preseli i tokom iduće četiri noći nakon posla, ta dva čovjeka su postavila kamp prikolicu, raspakovala i složila Tedove stvari. Bili su previše zaposleni tako da nisu stigli ni porazgovarati sa susjedima a kad su završili s poslom, pali su s nogu od umora. “Hvala ti za tvoju pomoć,” rekao je Ted. “Prilično je kasno, zašto ne bi ostao noćas ovdje da prenoćiš? A biće mi i lakše u tvom društvu.”

“U čemu je problem?” zapitao je Bad. “Da li ti je dobro?” “Jeste, naravno,” odgovorio je Ted, ali što je više razmišljao o tome da ostane sam, utoliko se osjećao neprijatnije. Bad se složio da ostane, što je trebalo smiriti Teda, međutim, kako se vrijeme za spavanje približavalo, tako je on osjećao sve veći nemir. Nervozno je uključio televiziju a onda su sjeli da je gledaju.

“Hej! Jesi li vidio ono?” Ted je viknuo iznenada skočivši iz fotelje. “Šta?” upitao ga je Bad, gledajući unaokolo. ‘Onaj bljesak svjetlosti!” rekao mu je Ted. “O, Bože, pa nije valjda da je opet počelo?” “Nemoj pretjerivati,” rekao mu je Bad, svjestan pritiska pod kojim Ted živi poslednjih nekoliko sedmica. “Trebao bi da prestaneš da radiš u onoj knjižari na neko vrijeme, da se ostaviš vidovnjačkih seansi, da pokušaš da se malo spustiš na zemlju sa svojih zvijezda i da postaneš opet jedno normalno ljudsko biće. Kaži svojim prijateljima duhovima da uzmu godišnji odmor i da te ostave malo na miru. Moraš se malo smiriti!” Ali, bilo je već prekasno i sva Tedova frustracija koju je do tada u sebi nakupio počela je da izbija napolje.

U ljutini, počeo je da juri kroz kuću vičući na napadače i proklinjući ih što ga neprestano ometaju da mirno spava. “Ovdje sam!” vikao je, “pokušavam da se bavim duhovnim radom i da pomažem ljudima! Ali, vi me iscrpljujete svojom neprestanom pričom pokušavajući da me učite o ko zna čemu, šta god da znače stvari koje mi pričate. Vi mene ne poštujete! Ja želim da se odmorim a vi mi ne date da spavam. Dosta mi vas je! Neću više da se bavim vidovnjačkim seansama, ne mogu to više podnositi. Mom tijelu i umu je potrebno malo odmora a vi, mala kopiladi, nećete da me ostavite samog po noći. Kako do vraga mislite da ja mogu da radim ono što tražite od mene, kad nećete da me pustite da se malo odmorim? “Bolje vam je da se odmaknete od mene i pustite me malo na miru, ili ću zastalno prestati da radim,” prijetio je. “Zašto ne odete i izaberete nekog susjeda? Možete malo za promjenu nekome od njih da držite svoja predavanja a mene večeras ostavite na miru, završio je on udarajući nogom u zid sobe i zalupivši vrata. Fizički i emocionalno iscrpljen, Ted je zaspao odmah nakon toga, međutim, malo kasnije se probudio i zapitao da li je cijeli svijet poludjeo. Sjedio je u šoku i posmatrao kako se zid njegove sobe talasa i svjetluca a onda nestaje upravo ispred njegovih očiju.

“Ovo mora da je san,” rekao je samom sebi, nakon što je zid potpuno nestao. Mogao je sasvim jasno da vidi napolje iz svoje kamp prikolice. Ted je zabezeknuto posmatrao kako mu kroz nevidljivi zid prilaze tri mala siva stvorenja. Bio je ukočen od straha, a iako mu je um funkcionisao, od užasa kojeg je osjećao nije bio u stanju da viče. Jedno od stvorenja ga je dotaklo i njegov strah je momentalno nestao.

Izveli su ga napolje kroz nevidljivi zid i sproveli do nekog uređaja koji je bio sličan sankama i lebdio u zraku. Tamo ih je čekalo četvrto stvorenje koje je stajalo za upravljačem tih “sanki”. Ted se zajedno s ostala tri stvorenja ukrcao na “sanke” i na njima su otplovili na par stopa iznad zemlje do jednog proplanka koji se nalazio iza visokih stabala. Tamo je vidjeo jednu veliku, srebrno-sivu, okruglu letjelicu koja je bila okružena blještavom svjetlošću. Njihova leteća platforma se zaustavila na oko 10-tak metara od tog letećeg objekta a onda su Teda uveli u njega. Dok se približavao tom brodu, vidjeo je kako mu se takođe približava još nekoliko sličnih letećih platformi iz pravca susjednih kuća od kojih je svaka nosila na sebi nekog od njegovih susjeda. Nakon što su svi stigli, ukrcali su ih u veliki NLO, gdje su ih odveli do jedne središnje prostorije. Nakon što su ih sviju tamo nagurali, Teda su postavili u sredinu grupe. Jedno od sivih bića mu je prišlo i mentalno ga upitalo, “Da li je ovo u redu? Da li je to ono što si želio?” Ali, prije nego sto je mogao da odgovori, činilo se da je letjelica počela da uzlijeće sa zemlje i u tom momentu Ted je izgubio svijest. Sljedeća stvar koje se sjetio bilo je kad su ga vraćali natrag kući a tada je vidjeo kako vraćaju i njegove susjede. Ta procedura ga je fascinirala. Kod svake kuće letjelica bi se zaustavljala lebdeći iznad nje, oteta osoba bi stupila na neku rešetkastu platformu s koje ju je svjetlosni snop nosio u kuću, zajedno sa jednim od sivih bića koje ju je pratilo. Sivo biće bi se onda vraćalo samo natrag, letjelica bi se prebacila na drugo mjesto i taj proces se tako ponavljao. Ted je bio poslednja osoba koja je bila vraćena kući.

Kada se probudio sljedećeg jutra, sasvim jasno se je sjećao cijelog doživljaja. Čak se sjetio i toga da je prilikom svog povratka razgovarao s jednim od sivih bića, kao i toga da su ga tada fizički dotakli i zahvalili mu se za nešto što je on za njih radio. On nije znao šta je tačno bilo to što je radio za njih, međutim, nije se sjećao ničega od momenta kad je izgubio svijest na letećem brodu, pa do puta natrag nakon tog događaja. Ili, nije se sjećao cijelog tog sna ako je to uopšte bio san. Šta god da je to bilo, nije mogao razumjeti kakvu poruku ili informaciju je trebao dobiti iz cijelog tog scenarija. Njegovi duhovi-vodiči mu nisu nikada prije priredili nešto slično, tako da je bio izbezumljen. “Kakav san!” razmišljao je, “ne mogu da povjerujem u to!”

Kasnije, kada se Bad probudio, Ted mu je ispričao cijeli taj bizarni događaj. “Znaš,” na kraju je rekao, “kad su me odveli na taj brod, imao sam utisak da su mi ta siva bića dobro poznata, kao da sam ih od prije poznavao. A činilo mi se da oni takođe poznaju i mene. U svakom slučaju, sjećam se da su me pozdravili na neki način i ukazali mi dobrodošlicu.” “Ma, da, kako da ne,” šalio se Bad, “ti i tvoji vidovnjački snovi. To te je snašlo zato što si slušao one žene u knjižari. Tamo se cijelo vrijeme zamajavate pričama o NLO-ima i sada ih sanjaš.”

“Vjerovatno si u pravu,” rekao je Ted, piljeći kroz prozor. “Ali znaš šta, u ovom dijelu kamping-parka proveo sam samo četiri dana, tako da mi ovo područje nije poznato. Pogledaj tamo preko puta”, pokazao je rukom. “Mislim da su me tamo odveli. Ne možemo odavdje vidjeti, ali ako sam u pravu, onda bi se tamo iza trebalo nalaziti jedno veliko otvoreno polje.”

Bad se primakao prozoru i pogledao kroz njega napolje. “Ne,” odmahnuo je glavom, “tamo nema ništa osim šume, samo puno drveća.”
“Ma, kad ti kažem,” insistirao je Ted, “u mom snu smo prošli kroz ono drveće i iza njih je bila jedna velika otvorena poljana. Ajde da popijemo kafu, pa ćemo onda otići tamo da pogledamo.”

Bad se oklijevajući složio s Tedom, međutim, napolju je iznenada nastala oluja što je onemogućilo frustriranog Teda da istraži područje iza šumarka. Par puta su on i Bad pokušavali da pređu put i dođu do tamo ali ih je stalno zaustavljala voda i blato koji su se nakupili na putu do tamo, onemogućavajući im prolaz. Kad su kiše prestale, Ted i Bad su napokon otišli do tamo i naravno, upravo kako je to Ted i vidjeo u svom snu, na drugoj strani šumarka je stajalo skriveno jedno veliko polje. Nakon što su pregledali to područje, nisu uspjeli naći nikakve tragove slijetanja nekog letećeg objekta, tako da je Ted pokušao da odbaci svoje čudno iskustvo, odnosno, da to uzme samo kao jedan neobičan, vidovnjački san a ne stvarni događaj.

Međutim, ipak nije mogao negirati to koliko istinskim se cijeli taj događaj činio. Na nekom dubokom emocionalnom nivou, on je bio vrlo potresen a koncentracija mu se toliko poremetila da nije više mogao da održava vidovnjačke seanse. Tako se Ted privremeno povukao iz javnosti. Nekom koincidencijom ili ne, u to vrijeme je došlo i do prestanka uznemiravajućih noćnih upada od strane nevidljivih duhova? Ted nije znao o čemu se radi ali je bio zahvalan što je napokon dobio priliku da se malo odmori, odnosno, da svom tijelu i umu omogući da se oporavi od jednog hroničnog zamora. Što je bilo najbolje od svega, nije više bilo ni onih glasova koji su mu se javljali svake noći kao ni osjećaja da ga neko dira.

Kad se Ted osjetio dovoljno snažnim da opet nastavi s vidovnjačkim seansama, svojim prijateljima nije ništa govorio o onom njegovom čudnom snu. A ni Bad, koji je bio jedini svjedok tog jutra, takođe nije poticao tu temu. Tako se Ted trudio koliko god je mogao da izbaci cijelu tu stvar iz svoje glave. Racionalni dio njegovog uma je insistirao na tome da se tu radilo samo o jednom snu koji je nastao kao rezultat razgovora na temu NLO-a s njegovim prijateljima iz knjižare a snovi kao snovi, čak ni oni od njih koji izgledaju stvarno, ne mogu ništa dokazati.

“Pusti to,” govorio je sebi, “nastavi da živiš svoj život kao i prije.” Bilo je dosta toga što ga je držalo preokupiranim. Njegovo radno mjesto u kreditnom odjeljenju jedne velike kompanije tražilo je jednu stalnu pažnju a njegova reputacija vidovnjaka, koja je stalno rasla na području gdje je živjeo, donosila mu je onoliko klijenata koliko ih je mogao primiti. Bio je toliko zaposlen da je prošlo nekoliko mjeseci nakon što se pomjerio na novu lokaciju, prije nego što se stigao upoznati s nekim od njegovih susjeda. Skoro sve porodice koje su prije živjele u njegovoj ulici odselile su se neposredno nakon onog njegovog sna o NLO-u, - bio je čak iznenađen koliko se natpisa “Na prodaju” pojavilo u njegovoj ulici odmah naredne sedmice, nakon onog doživljaja. Tako, kad je Ted dobio malo vremena da se upozna sa susjedima, samo njegova i još jedna pokretna kuća su ostale od prijašnjeg susjedstva. Porodica koja je živjela s druge strane ceste sastojala se od veoma srdačnih ljudi, tako da je Ted volio da posjećuje njih i njihovu djecu.

Jedne večeri Ted je sjedio ispred svoje kuće razgovarajući sa Susie i njenim mužem, dok su se njihova djeca, kćerka od nekih 4-5 godina i sin od dvije godine, igrali u blizini. Njihov razgovor iznenada je prekinuo Bad, koji je tada provodio par dana kod Teda. “Hej!” povikao je iz kuće, sada će na TV početi emisija “Nerazjašnjene misterije” i prikazaće neke materijale na temu NLO-a. Želite li da uđete u kuću i pogledate to?” “Dobro,” odgovorio je Ted, “želim da pogledam to. Dolazim odmah.” Okrenuo se ka mladom bračnom paru i upitao ih, “A vi? Želite li i vi ući u kuću i pogledati to s nama?” “Naravno,” složila se Susie, tako da su odrasli ušli unutra da pogledaju tu emisiju dok su djeca ostala napolju da se igraju. Nakon završetka emisije, nakon što je ustala s namjerom da ide, Susie je rekla, “Znate, ova emisija me je podsjetila na nešto. Prošlog proljeća naša kćerka nam je ispričala jednu čudnu priču o tome kako su se jedne noći pojavili mali svemirci i kako su oni poveli sviju na vožnju.”

Ted ju je gledao s nevjericom. “Kako to misliš?” upitao ju je, “oni su poveli sviju na vožnju?” Nakon što se preispitao na brzinu, shvatio je da je onaj njegov san bio u aprilu. “Znate li za onu poljanu iza onog šumarka tamo?” pitala je Susie, pokazujući pokazujući rukom prema šumarku. “Heidi nam je rekla da su jedne noći došli neki svemirc i da su nju i dosta drugih ljudi odveli na to polje do njihove rakete. Ona je rekla da su ih sviju poveli na vožnju.”

Bad i Ted su nervozno piljili jedan u drugog. “Susie,” na kraju je prozborio Ted, “šta misliš da li bi mogla da dovedeš Heidi ovamo unutra i da je pustiš da nam ona sama kaže o tome?” Heidi je došla i rado ponovila cijelu priču za Teda.

“Ta raketa je bila okrugla,” objašnjavala je ona, “ I tamo je bilo mnogo, mnogo, drugih ljudi. Vi ste bili tamo takođe, mislim da jeste. Bilo je tamo i mnogo ljudi koje nisam poznavala.” “Zašto si išla s tim svemircima?” zapitao ju je Ted. “Zar ih se nisi bojala?”
“Pa, dobro, ja sam im rekla da ne smijem da izlazim napolje po noći”, odgovorila je Heidi, “ukoliko mi roditelji to posebno ne dozvole. Ali, oni su me ionako naveli da idem.” “Kako su te naveli na to da pođeš s njima?” on ju je upitao. “Stavili su mi prste u usta,” ona je demonstrirala kako, “a onda su me povukli ovako i odveli do rakete. Tako su me natjerali da idem.” “Šta se desilo nakon što si otišla na vožnju raketom?” “Ne sjećam se,” Heidi je slegnula ramenima. Ted se okrenuo ka Susie. “Kada je to tačno bilo kad vam je Heidi ovo ispričala?” upitao ju je. “Možeš li se sjetiti?”
“Da,” klimnula je glavom. “To je bilo tamo negdje početkom proljeća, mislim početkom aprila prošle godine. “A tada si i ti imao onaj san,” upao je Bad.

“Kakav san?” pitala je Susie. Nakon što je čuo Heidinu priču, Ted je osjetio potrebu da kaže njenim roditeljima o svom snu u vezi sa NLO ali oni nisu bili oduševljeni kad su to čuli. “Mi smo mislili da je Heidi samo to sanjala,” rekla je Susie, vrteći svojom glavom, “ali sada ne znam šta da mislim. Da li se takve stvari stvarno mogu dešavati?” Prije nego što je Ted uspjeo odgovoriti, Susie je nastavila. “Oh, upravo sam se sjetila nečega drugog,” rekla je uzbuđeno. “Istog vikenda nas je bio posjetio i jedan moj osamnaestogodišnji rođak. On je tada spavao na sofi u dnevnoj sobi. A kada smo ustali sljedećeg jutra, rekao nam je da je u noći vidjeo neku čudnu djecu u dnevnoj sobi.” “Da li su stvarno neka djeca mogla biti u kući?” pitao ju je Ted, na šta je Susie samo odmahnula glavom.

“Ne,” odgovorila je, “a nama nije bilo jasno o čemu on to uopšte priča. Rekao je da se probudio i vidjeo posvuda jednu prigušenu, blijedu, plavičastu svjetlost a da su svuda po sobi rastrčala neka djeca. Čak je rekao i to da je onda sjeo na kauč i pričao s njima, ali se nije mogao sjetiti šta su mu govorili.”

Tedu nije bilo dovoljno ovo što je Susie ispričala o tim stvarima, pa ju je nagovorio da nazove telefonom svog rođaka kako bi sve čuo direktno od njega. Tako su ga nazvali i Ted je po drugi put te noći čuo bar jednu djelomičnu potvrdu svog sna. Samo što je sada shvatio da on to ne može više nazivati snom.

Stranica 2 od 24 Sve stranice