Postoje istraživanja i rad jednog interesantnog preduzeća iz Klenovnika u Hrvatskoj (TESLA d.o.o. za proizvodnju, istraživanje, trgovinu, usluge i graditeljstvo), koji se bavi između ostalog i problemom pitke vode, i budućim procesom desalinizacije vode putem fotonaponskog kolektora i ostalih uređaja u jedan. Zanimljivu studiju koju su uradili 2003. godine, zove se „Sustav za desalinizaciju morske vode-analize glavnih parametara“ mag. ing. el. Gorana Ribića.( http://bit.ly/w3yj0d)

Prema analizi ovog rada Zemlja će do 2025. godine imati 8 000 000 000 stanovnika. Od toga će 4 000 000 000 stanovnika biti žedna. Već sada 1 100 000 000 ljudi nema pristup pitkoj vodi. To direktno prouzrokuje 10% bolesti svake godine u zemljama koje su u razvoju. Dakle, ovo je isti problem koji je Tesla razmatrao pod brojem 1 u članku “Problem povećavanja ljudske energije”, što smo već komentarisali prethodno sa teoretskog i Teslinog filozofskog posmatranja.

Svake 21 godine udvostruči se potrošnja vode. Komercijalnim izvorima energije nema pristup blizu 2 milijarde ljudi na Zemlji. S druge strane, zemlje juga Evrope biće podložne sušama zbog posljedica globalnog zagrijavanja. Ako se osvrnemo na istorijsku nauku, vidjećemo da je jug Evrope bio podložan sušama vijekovima unazad, dakle, kada nije bilo problema globalnog zagrijavanja i zagađenja kao danas. Podatak da 500 miliona ljudi već 1995. godine nije imalo dovoljno vode ukupno u 31 zemlji, sa poređenjem današnjih podataka, jasno pokazuje da ako se ovako nastavi do 2025. godine, situacija može biti zabrinjavajuća a cifra ljudi bez pitke vode može biti zaista velika.

Ideja desalinizacije vode došla je na osnovu razmišljanja: zbroji li se slana voda iz mora sa sunčanom energijom, proizlazi desalinizacija morske vode sunčanom energijom. Postupak je dosta jednostavan. Inače, postoje prema pomenutoj studiji dva postupka: proces promjene faza i homogeni monofazni proces. Prvi je isparavanje i ponovljeno kondenzovanje, gdje voda isparava na puno nižoj temperaturi naspram soli, te onda ona zaostaje u preostalom vodenom talogu. U drugom procesu je postupak elektrodijalize i povratne osmoze, u kojem se morska voda pod pritiskom potiskuje kroz opnu koja ne propušta so.

Najčešća metoda je i najednostavnija za primjenu, a to je destilacija. Prednosti su ovdje dvije, a samo je jedan nedostatak. Jednostavnost konstrukcije i lakoća održavanja su njene prednosti, dok je glomaznost uređaja njen nedostatak. 24/ Sastav elemenata ovakvog jednog najčešćeg sistema za desalinizaciju morske vode čini sljedećih šest djelova: termički sunčani kolektor, fotonaponski kolektor, desalinizator, dvije pumpe, regulacijska tehnika i spremnik:


***

“Šta će čovek činiti kada mu ponestane šuma, kad budu iscrpena nalazišta uglja?”, upitao je Tesla svoje slušaoce u Filadelfiji. “Prema onome što danas znamo, preostaće samo jedna stvar: to je prenos energije na velike razdaljine. Čovek će se okrenuti vodopadima, plimi i oseci”, rekao je Tesla, jer se oni, za razliku od nalazišta uglja i nafte obnavljaju. 25/

Godine 1893, Nikola Tesla je stvorio dobar niz novih izuma. Ti noviteti su pretvarali električnu struju u obrtno kretanje ili obratno, pretvarali parnu energiju u električnu. Tadašnji konstruisani Teslin visokofrekventni oscillator, jednom prilikom je bio potopljen u veliku bačvu punu nafte. Zatim je Tesla podešavao frekvencije naizmjenične struje i pokretao je naftu različitom brzinom i nafta je okretala lopatice, kao što vodeni točak obrće turbine. Što je Tesla pojačavao frekvencije tok se mijenjao, a s druge strane se obrtanje turbine ubrzavalo. I tako je Tesla sa svim tim raznim oscilatorima uspijevao da postigne mnoge rezultate. Mogao je da stvori precizne frekvencije koje se mogu upotrijebiti za prenos informacija ili električne energije, i to sve naravno sa stanovišta nauke o elektricitetu. Npr. kada bi oscilator pulsirao na frekvencijama svjetlosti, onda je mogao da proizvede osvjetljenje, dok je sa aspekta mehanike mogao proizvesti pulsiranje kroz metalne šipke ili cijevi, ili da npr. testira frekvencije harmonika i stojećih talasa itd. 26/

  No,osvrnimo se sada na standardno korišćenje nafte kao pokretačke snage čitavog prethodnog vijeka, kao i sada. Tablice naftnih tokova iz XX vijeka dali smo još u radu “Neki koraci budućnosti I-IV”, ali to ćemo zanemariti i držati se samo izvora iz National Geographic Srbija, iz juna 2008. godine.27/ Završena je prva decenija XXI vijeka i postaje sve poznatije da je nekim velikim sistemima nafta kao krv. Planeta se sve više zagađuje, a nafta sve više nestaje.28/
Sva otkrića velikih naftnih polja dijele se na: gigante, supergigante i megagigante. Prvi se računaju sa od 500 miliona pa do 5 milijardi barela. Drugi, supergiganti, od 5 milijardi do 50 milijardi barela, a megagiganti su sa preko 50 milijardi barela. 1930-ih je svakodnevna prosječna proizvodnja po polju u hiljadama barela na dan bila je 103; ’40-ih godina 198; ’50-ih 152; ’60-ih 125; ’70-ih 91, ’80-ih 83, a ’90-ih 77 hiljada barela na dan. Podaci za prvu deceniju XXI vijeka još nisu dostupni javnosti. Po svemu je očigledno da su veći od svih prethodnih.

Na osnovu istorijskog toka prošlog vijeka u eksploataciji nafte, jedan geolog, King Hjubert, predvidio je tačno da će američka proizvodnja nafte dostići vrhunac početkom 70-ih godina prethodnog vijeka. Nakon njega su brojni analitičari koristili njegove matematičke formule i prilagođavali ih da bi izračunali budući vrhunac svjetske nafte. Naravno, prognoze se moraju razlikovati. Međutim, slažu se u jednom-da kad nafta jednom dosegne vrhunac, eksploatacija onoga što je preostalo biće neuporedivo teža i skuplja.

Trideset godina kasnije, saudijski naftni geolog Sadad I. Al Huseini je 2000. godine došao do jednog zanimljivog zapažanja budućnosti svjetske nafte. Huseini je uvjek bio sumnjičav prema optimističkim prognozama o budućnosti proizvodnje u naftnoj industriji. Sredinom 90-ih godina prošlog vijeka, proučavao je sve podatke dobijene sa oko 250 vodećih naftnih polja koja proizvode najveći dio svjetske nafte, i provjeravao da li ima grešaka u procjeni ili se namjerno zamagljuje istina. On je posmatrao koliko je sirove nafte još preostalo u svakom od njih i kojom brzinom se ona crpi. Onda je na to dodao i sva nova polja za koja se naftne kompanije nadaju da će iz njih poteći nafta u narednim decenijama. Slagajući sve te brojeve na kraju, primjetio je upravo to da mnogi naftni stručnjaci „ili pogrešno tumače podatke o globalnim zalihama i proizvodnji nafte, ili ih zamagljuju“.

Zanimljiv je sada primjer Rusije na polju nafte. Ova zemlja danas nazdravlja nafti. Za nju je ovo vrijeme, doba ekonomskog procvata. Cijene svjetske nafte su se udesetostručile od 1998. godine. Rusija je čak pretekla Saudijsku Arabiju kao nekadašnjeg najvećeg svjetskog proizvođača sirove nafte. Ovaj procvat sadašnje Rusije dolazi upravo od močvara zapadnosibirskih naftnih polja. Ona proizvode oko 70% ruske nafte. To iznosi skoro 7 miliona barela dnevno.

U Hantijsko-Mansijskom autonomnom okrugu (teritorija velika skoro koliko Francuska) takvo bogatstvo pruža veliku priliku za ostvarenje savremenih i najpoželjnijih uslova za život u području, čije ime upravo priziva sliku surovog i pustog mjesta, i da se transformiše zahvaljujući prihodima od naftnih poreza. Prilika koja se pruža ovoj regionalnoj prijestonici, mogla bi ovoj regiji lako da isklizne iz ruku, jer bez obzira na značajan porast naftnih cijena, proizvodnja nafte u zapadnom Sibiru se posljednjih godina nije povećavala. Sve do maja mjeseca 2008. godine proizvodnja nafte u Rusiji je opala prvi put u deceniji. Neko manje povećanje proizvodnje bilo je prije toga od 2004-2007.godine, kada su vođe Kremlja koje sve drže pod kontrolom prigrabile najkvalitetnija polja. Uz to su vršili velika ulaganja u ta polja kako bi maksimalno povećali proizvodnju i profit.

Kremlj namjerava da eksploatiše naftu ne samo kao izvor nacionalnog bogatstva već i kao političko sredstvo kojim će Rusija ponovo postati velika svjetska sila. Ukoliko pogledamo već 2011. godinu uz Kinu ona i te kako postaje bitna. Npr. tu su i naftne platforme uz obalu Njufaundlenda od prometne benzinske stanice u Ljenjungang, u Kini. Francuska i Njemačka su pred kraj 2011. potpisale naftne ugovore sa Rusijom za energetskim snabdijevanjem.


U Rusiji su ozbiljnija naftna istraživanja počela 60-ih godina XX vijeka, i ona su pokazala da se u zapadnom Sibiru nalazi više nafte nego što je iko mogao zamisliti. Postoji vjerovatnoća da je Hitler znao za sibirsku naftu. Od tada do danas eksploatisano je više od 70 miliona barela. Do kraja 2008. godine blizu 1/3 sveukupnog uvoza sirove nafte u Evropskoj uniji, vrijedne skoro 60 milijardi dolara, poticala je iz Rusije. Neke su države postale izrazito zavisne od ruske nafte, kao npr. Poljska koja dobija 95% sirove nafte iz ruskih izvora. Rusija naftnu moć koristi i u političkim sporovima sa bivšim sovjetskim republikama, ukidajući im snabdijevanje ili preteći da će to učiniti. To je nova geopolitika da jedni ucjenjuju, a da drugi poput SAD ratuju za naftna polja.

Glavna naftna mjesta u Hanti Mansijsku su: Kogalim, Novoagansk, Južno jugansko polje, Savojskoje polje, Nižnevartovsk, Surgut i Neftejugansk. Ukupno 90% privrede glavnog grada ove oblasti čini nafta. To i nečudi s obzirom na rast cijene nafte. Ovo je pravi pokazatelj koji ukazuje na zajednički problem svim ekonomijama koje zavise od prirodnih bogatstava, pošto će se kad tad ti izvori iscrpiti i moraće se pronaći novi izvori „blagostanja“. Zato današnja Rusija angažuje timove istraživača i preseljava ih u ovu oblast. Takvu budućnost nazivaju začetkom „Silicijumske tajge“, jer kad vrijeme lake nafte prođe odgajaće se sopstveni naučnici stvaranjem poslova za mlade generacije informatičkog biroa. Tako će se nakon toga umjesto ulaganjem u naftu, ulaganjima u nauku moći garantovati “trajna” svijetla budućnost za privredu ove oblasti i njene ljude, jer im je uzor takvoj ideji Silicijumska dolina, koja se nalazi u klimatskoj umjerenoj Kaliforniji.

Smatra se da naftna ekspanzija Sibira tek treba da se ostvari, kako bi se stvorio magnet za privlačenje ruske naučne klase u budućnosti. Za sada Sibir privlači mnoge druge pridošlice, poput siromašnih doseljenika iz krajeva van ruskih granica, a Rusi ih nazivaju gastarbajterima.

Većinom dolaze iz Tadžikistana-bivše sovjetske republike u Centralnoj Aziji, čiju je privredu uništio građanski rat sredinom 90-ih godina prethodnog vijeka. No, veliki broj Rusa iz ekonomski posrnulih gradova zapadno od Urala, takođe preplavljuje naftne gradove zapadnog Sibira. Npr. nekada je Surgut do 60-ih godina bio samo skup drvenih koliba sa temperaturom koja se znala spustiti do minus 50 step. C, i sa mrakom koji usred zime traje gotovo čitavi dan. Danas ovaj grad jedan je od najvećih gradova zapadnog Sibira i broji 300 000 stanovnika.

Kompjuterski inžinjeri prate rad na polju preko karte, koja svakog trenutka pokazuje podatke koji se šalju kodiranim radiosignalima sa pumpnih stanica, aktivnih bušotina i cjevovoda. Na taj način imaju uvid koliko se troši električne energije, da li treba popraviti neku bušotinu ili cjevovod. Nekada se jedva marilo o zagađenju okoline, a danas je stavljen akcenat na etosu, a pošto ruske naftne firme postaju globalni igrači, ujedno postaju i svjetski „brižnici“ o zaštiti životne sredine. Zadatak koji ima Surgut u budućnosti da riješi jeste: da li će uspjeti da izađu na kraj sa raznim političkim, ekonomskim i tehničkim izazovima koji stoje pred njim. Isto važi i za ostala mjesta u Hant-Mansijsku.

Većina analitičara očekuje da će zapadni Sibir ostati dominantan izvor ruske nafte i u narednih blizu 20 godina. Sibir ima i teške poreze. Sav bruto dobitak preko 25 dolara po barelu odlazi federalnoj vladi, kao i u igre moći iza kojih stoji Kremlj. I upravo sada je Rusija najveći svjetski proizvođač sirove nafte, sa oko 70% njenih zaliha koje se nalaze u zapadnom Sibiru. Nakon eksploatacije nafte, najveći dio nje ide stranim potrošačima. Sadašnji status Rusije kao supersile ne potiče iz njene vojske, već energije nafte, smatra i sam Vašington. To smatra i Džulija Nanaj koja je direktorka PFC Enerdžija kao globalni savjetnik sa sjedištem u Vašingtonu. Ona je uvidjela da je Kremlj taj koji kontroliše i podstiče zapadni Sibir, kako bi kroz proizvodnju i izvoz uspjeli da povećaju geopolitički značaj Rusije. To je današnji moderni monopol, jednak nekadašnjim srednjovjekovnim monopolima u prodaji krzna, soli, vina, vune i dr.

Predviđanja su pretežno ukazivala na izraziti rast proizvodnje nafte iz godine u godinu, na osnovu praćenja globalne potražnje. Ali, pominjani Huseini, proračunao je da će se povećavanje proizvodnje zaustaviti najranije 2004. godine. Ono što mnoge brine jeste i to što će vrhunac proizvodnje trajati najviše još 15 godina počevši od 2008, a nakon toga će proizvodnja konvencionalne nafte početi sa padom. Pad će, kako kaže Huseini, biti „postepen, ali i nepovratan“. Ministru za naftu Saudijske Arabije, Ali al-Naimiju, nije se svidio Huseinijev izvještaj 2004. godine. Ukoliko je Huseinijev proračun prav, onda to znači da počevši od odbrane pa do prevoza i proizvodnje hrane, zapravo pokreće jeftina i izdašna nafta, kojoj predstoji dramatična promjena.

Inače, Huseini nije jedini stručni analitičar budućnosti naftnih sistema, koji misli da se svijet približio vrhuncu u svjetskoj proizvodnji nafte. Geolozi nafte već decenijama postavljaju takve teorije-da će nakon potrošnje polovine početne svjetske nafte, dalje crpljenje iz zemlje postajati sve teže, i da će krajnja granica onda biti nemogućnost crpljenja nafte. 1900. godine crpljenje je bilo ispod milion barela dnevno, a u drugoj polovini 2008. godine blizu 85 miliona barela dnevno. To će u budućnosti bitno zaustaviti rast, smatra se. Svijet će se prije ili kasnije, bio spreman ili ne, suočiti sa postnaftnom budućnošću. Zatim, to bi mogla da obilježi recesija, možda čak i rat, ukoliko bi SAD i drugi veliki uvoznici nafte počeli strateška nadmudravanja oko pristupa pouzdanim naftnim zalihama. Mada su šanse male da dođe do rata, jer ove dvije zemlje imaju najveći atomski arsenal u naoružanju, pa samo može biti zatezanja odnosa kao u vrijeme Hladnog rata.

Niko u stvari ne zna koliko je još nafte ostalo u unutrašnjosti Zemlje. Ne zna se ni koliko smo blizu njenoj polovini od koje bi trebala krenuti kriza. I to je najveći problem. Naftni pesimisti govore da je vrhunac blizu, pa čak i da je već nastupio. Isto misli čak i Huseini. S druge strane, optimisti tvrde da će do prekretnice proći još nekoliko decenija. „Dokaz“ optimista nafte za to je u tome što na svijetu ima još mnogo nafte, koja još nije eksploatisana, pa čak i mjesta na kojima nije još otkrivena. Drže se i toga da postoje i ogromne zalihe „nekonvencionalne“ nafte na primjeru masivnih taloga katranskog pijeska koji se nalazi u zapadnoj Kanadi. Kada su čitali Huseinove prognoze 2004. godine, odmah su ih odbacili kao „zanimljive ali nevažne bilješke“.

Industrijski stručnjaci kazuju da su visoke cijene nafte privremene i da su posljedica uskih grla tehnike, naglo rastuće potražnje iz Azije kao i slabljenja dolara, pa će kažu, prije nestati potražnja nego što će nestati nafta. Uprkos ustaljenom rastu cijena nafte posljednjih nekoliko godina, globalna proizvodnja konvencionalne nafte vrti se negdje oko 85 miliona barela na dan. Upravo je to ono što su Huseinovi proračuni pokazali kako će proizvodnja prestati sa rastom, i ta promjena je toliko drastična da je čak i sama naftna industrija izgubila nešto od svoje velike samouvjerenosti.

Jeseni 2009. godine Međunarodna agencija za energetiku objavila je prognozu da će globalna potražnja za naftom porasti za više od jedne trećine do 2030. godine i to na 116 miliona barela dnevno. Nekoliko kompanija je čak izjavilo da više nisu optimistični da će proizvodnja više ikada biti u stanju da prati potražnju. S druge strane, neke su francuske kompanije tvrdile da najveća dnevna proizvodnja može biti 100 miliona barela, što bi prema proračunima značilo da bi globalna potražnja mogla premašiti snabdijevanje i prije 2020. godine. Generalni direktor „Royal Dutch Shella“, Jerun van der Fer, procijenio je da ponuda lako dostupne nafte i gasa više neće moći pratiti potražnju nakon 2015. godine. On govori zajedno sa iskusnim naftašem Maržerijem, o naftnom vrhuncu u geološkom smislu, da su politički i ekonomski činioci po njima iznad zemljine površine. Za njih su ti parametri bitniji, prije nego oni geološki ispod zemlje. Zapravo su politika i ekonomija glavne prepreke povećanja proizvodnje. Američko Ministarstvo spoljnih poslova već radi na tome da se savladaju političke prepreke u proizvodnji nafte. Već se od 2009. godine i među optimistima nafte javljaju priznanja da se pomaljaju fizička ograničenja nafte i da bi trebalo tragati za novim nalazištima.

Sada se izrađuju i kompjuterske seizmičke karte koje kompanijama omogućuju da „vide“ naftu skrivenu duboko ispod Zemljine površine. Velika pronađena polja nazivaju se stručno „slonovi“. Novembra 2007. godine otkrili su na taj način naftno polje nazvano Tupi, u moru, blizu brazilske obale. Međutim, ispalo je da je Tupi sa svih svojih 8 milijardi barela približno petnaest puta manje nalazište od legendarnog saudijskog nalazišta Gavar. Razlike su ogromne, jer je saudijski Gavar imao skoro 120 milijardi barela kada je otkriven 1948. godine.

Razlike između velikih i malih polja su i u tome, što su mala nalazišta ekonomski neisplativa za eksploataciju. Manja naftna polja su skuplja od velikih, tako da i bezbroj malih naftnih polja koja postoje bivaju neisplativa i u količini eksploatacije i u plaćanju. Proizvodnja već opada u nekim produktivnim oblastima kao npr u Sjeverno more ili u Sjeverni obronak Aljaske.

Širom svijeta proizvodnja se smanjuje za 8% godišnje. Kompanije poput „Shell“ i državne meksičke kompanije „Pemex“, godišnje više nađu manjih naftnih polja nego što uspiju da prodaju nafte. Činjenica je da sve više postojećih nalazišta stari, tj. da na takvim mjestima nestaje nafta iz godine u godinu, dok potražnja raste. Iz svega proizlazi zaključak da će se deficit uvećavati sve više, i čini se da je sasvim sigurno da je era jeftine nafte iza nas.
Saudijska Arabija i ostale članice Organizacije zemalja izvoznica nafte kontrolišu ukupno 75% svjetskih zaliha nafte. Time je jasno da će vrhunac njihove proizvodnje uslijediti znatno kasnije u odnosu na druga naftna područja. Sa proizvodnjom nafte a s porastom stanovništva, količina benzina, kerozina i dizela po stanovniku planete Zemlje, mogla bi u budućnosti biti znantno manja od današnje, što bi bilo loše za energetski intenzivne ekonomije poput SAD. Zato se i vode od strane nje ratovi ka Iraku, juče Libiji, sjutra… Bio bi to krah za zemlje u razvoju ukoliko se oslanjaju na naftna goriva, kako za svrhe transporta tako i pripremanje hrane, rasvijetu i navodnjavanje. Zabrinjavajuće je što globalno još uvijek nema pravih rasprava o promjenama u energetski intenzivnim načinima života na Zemlji.

Kako će se naftni svijet ubuduće razvijati ostavlja se na praćenju i posmatranju običnog čovjeka. Upravo se već ispituju ostale mogućnosti traganja nafte iz alternativnih izvora: biogoriva, nafte iz uglja i katranskog pijeska. Biogorivom znači da bi se možda mogla smanjiti „glad“ za naftom, obnavljanjem goriva dobijenih iz žitarica, stabljika i biljnih ulja. Sada je popularan etanol baziran na kukuruzu, a inače je sporan kao dodatak benzinu. Nafta iz uglja se može dobiti pod jakim pritiskom i pod visokim temperaturama. Katranski pijesak, kojeg smo spominjali kao naftnu zalihu koja postoji u zapadnoj Kanadi, može da se izdvajanje katrana iz pijeska pretvori u sirovu naftu. Smatraju ovo isplativijem, jer ga ima u velikim naslagama na pomenutom mjestu. Međutim, taj proces iziskuje ogromne količine vode i energije, i to najčešće iz prirodnog gasa. Ugalj je relativno izdašan resurs i može da se pretvori u tečno gorivo, samo što je taj proces skup i oslobađa velike količine ugljen-dioksida (CO2), što bi naravno još više povećalo zagađivanje životne sredine. (isto 27 i 28).

Svijet postaje sporo svjestan svoje budućnosti, a nemilosrdna aritmetika eksploatacije nafte teče i dalje, sve dok jednog dana ne dođe kraj ovoj vrsti energije koja nije beskonačna.

___________________

1 “Tesla-čarobnjak i genije”, Aleksandar Milinković, Samostalna izdavačka agencija „Zlaja“, Beograd, 2005, 132.
2 “Problem povećavanja ljudske energije, kretanje čoveka napred-energija kretanja-tri načina za povećanje ljudske energije”, Članci, Izabrana dela Nikole Tesle, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, tom 2, Beograd, 2006, 91-147.
3 “Misli, emocije i realnost”, Svetozar Radišić, Znanje-portal za razvoj svijesti, http://bit.ly/y3sjlg.
4 “Samoostvarenje apsoluta”,Goran Marjanović, KPV, http://bit.ly/z7Hf2q.
5 “Svetlost na tragu duha”, Slađana Marjanović, KPV, http://kpv.rs/?p=1605.
6 “Inteligentne eterske energije”, Goran Marjanović, KPV, http://kpv.rs/?p=335.
7 “Govor povodom obeležavanja dana puštanja u rad elektrane na vodopadima Nijagare, održan 12.januara 1897.godine u Elikot klubu u Bafalu”, objavljeno u časopisu “Electrical Review”, N.Y., January 27.1897, N.Tesla, Predavanja, Izabrana dela Nikole Tesle, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, tom prvi, Beograd, 2006, 286 i 287.
8 …po izvorima od 2008-2011.
9 “Tesla-čarobnjak i genije”, Aleksandar Milinković, Samostalna izdavačka agencija „Zlaja“, Beograd, 2005, 134 i 135.
10 “Razvojna psihologija”, Ljubomir Žiropađa i Ljiljana Miočinović, Čigoja, Beograd, 2007, 107.
11 “Problem povećavanja ljudske energije, kretanje čoveka napred-energija kretanja-tri načina za povećanje ljudske energije”, Članci, Izabrana dela Nikole Tesle, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, tom 2, Beograd, 2006, 102.
12 “Nenadmašni genije” , Džon O’ Nil, Metafizika, Beograd, 2006, 192.
13 …ili drugi dio “Razvoja čovječanstva”, V.Karadžić, Znanje-portal za razvoj svijesti, http://bit.ly/yaVK2e.
14 …u arhivi oko 60 hiljada neistraženih dokumenata.
15 “Kako kosmičke sile utiču na našu sudbinu”, New York Times, 7. feb. 1915., N.Tesla, Članci, Izabrana dela Nikole Tesle, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, tom 2, Beograd, 2006, 152 i 153.
16 “Tesla-čarobnjak i genije”, Aleksandar Milinković, Samostalna izdavačka agencija „Zlaja“, Beograd, 2005, 138.
17 ”Čekić, krava i NATO”, Miroslav Lazanski, Politika online, 16. jan. 2010.
18 Prema -‘srce puno ljubavi’, http://bit.ly/khrsH7.
19 “Problem povećavanja ljudske energije, kretanje čoveka napred-energija kretanja-tri načina za povećanje ljudske energije, N.Tesla, The Century Magazine, jun 1900,“ Članci, Izabrana dela Nikole Tesle, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, tom 2, Beograd, 2006, 114.
20 “Pokretačka snaga budućnosti”, N.Tesla, Everyday Science and Mechanics, dec. 1931, Članci, Izabrana dela Nikole Tesle, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, tom 2, Beograd, 2006, 319.
21 ”Priključivanje na Sunce”, napisao Džordž Džonson, snimio Majkl Melford, National Geographic, Srbija, sept. 2009, 26-49.
22 “Da li solarna energija može da nas spase?”, projekcije bazirane na podacima iz 2005. godine, grafikon 5W Infographicssource, Udruženje zabrinutih naučnika, National Geographic, Srbija, sept. 2009, 50 i 51.
23 Hrvatska stručna udruga za sunčevu energiju, “Solarna tehnologija-časopis za projektante, proizvođače, distributere i korisnike solarnih sustava”, godina IV, broj 8, jesen 2008, 20.
24 Desalinizacija, http://bit.ly/w3yj0d.
25 citat, “Čarobnjak - život i vreme Nikole Tesle”, M.Sajfer, Stylos, Beograd, 2006, 110.
26 pogledati kod M. Sajfera str. 122.
27 O nafti prema podacima iz “Pošaljite me u Sibir-nafta preobražava daleke krajeve Rusije”, napisao Pol Starobin, snimio Gerd Ludvig, National Geographic, Srbija, jun 2008, 80-97.
28 “Iscrpljena-svetska potražnja za naftom raste, a zalihe nestaju”, Pol Roberts, National Geographic, Srbija, jun 2008, 99-103.

Stranica 3 od 4 Sve stranice