Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Prirodna i božanska škola



Vječnost posjeduje svo vrijeme; ljudi si, međutim, ne mogu više priuštiti luksuz odgađanja. Provodi se određen pritisak nad ljudima: 'budite sretni sada', 'globalni mir sada', 'težite za samorazvojem', 'živite u sadašnjosti', fraze su koje često čujemo. Pitanje je jesu li to u stanju.

Čini se da čovjeku nedostaju potrebni instrumenti kako bi postigao vlastitu sreću ili 'da bi bio u stanju poboljšati svijet', a stoji pitanje je li to zaista potrebno. Ovaj svijet ne treba popravljati; on je vječan, kao što kaže Hermes. Ali koliko je vremena čovjeku ostalo? Kada možemo postaviti ovo pitanje, znamo da je na djelu prvi sloj, prva razina uvida. Uvid ne znači znati kako radi vaš um ili um drugih. Uvid također nije mjerljiv u bodovima na psihološkom kvizu kojim se mjeri stupanj vaše asertivnosti. Nije bitno, zapravo, ni poznajemo li sve naše slabe ili jake točke. Ne moramo poznavati ni sve teorije zavjere. To ne znači da je sve od navedenoga nevažno, ali to sve odvlači našu pažnju od bitnoga. To sve nije uvid sam u bit svih stvari, a on je jedini instrument koji nam pojašnjava što zaista možemo činiti u našem trenutnom životu.

DAJTE SRCU TEMELJ

Svijet je onakav kakav jest: vječan, uvijek promjenjiv, nikad nije statičan; uvijek reagira na Sunce koje mu daje život i na kozmičke vibracije, koje nas upućuju u veliku ideju sklada i povezanosti univerzuma.

Čovjek se neprestano mijenja, uvijek je u samoostvarenju, traži mogućnosti za samoodržanje. Kada se radi o samoodržanju na osnovi velikog plana unutrašnjega sunca, stimuliranom velikom stvarnošću sunčanog života, nema ništa loše u tome. Ali, koliko se često ne upinjemo u samoodržanju na račun drugih? Koliko sudjelujemo u teretu koji nosi cijela rasa, sudjelujemo li u borbi protiv drugih u vlastitu korist, bez da ih ikada podržimo u njihovoj? Kada se, vođeni uvidom, pomaknemo prema zahtjevima novoga razdoblja i pohranimo srce na temelje duha, u stanju smo prevazići sve valove i uzburkanosti, kao pluteni čep koji ostaje uvijek na površini i čak može drugima pomoći svojom snagom da plutaju. To je najvažnija stvar: pomoći drugima da pronađu sreću. Lakše je to reći nego učiniti. Kako se to može postići? Žele li to i drugi zaista? Za to je potrebno posvećenje. Potreban je naš napor upravo tamo gdje smo sada. U školi postoji solidarnost koja stvara 'polje razumijevanja', to je solidarnost koju škola širi diljem cijeloga svijeta. Pomoći nadasve, ako je moguće, svome bližnjemu da nauči spoznavati sam sebe.

Ne moramo daleko otići, kao junak koji spašava svijet, moramo samo biti ovdje kada se pojavi nevolja. A ona je obično uvijek blizu. To je druga razina na kojoj je djelatan uvid.

RADOST UČENJA

Ti instrumenti ne podrazumijevaju da je potrebno primijeniti tehnologiju koja je ljepša ili neke ispravnije financijske sustave. Sve to moramo potražiti unutar čovjeka. Instrumenti koje trebamo su srce koje voli, jasan um i zdravo duhovno tijelo. Kroz njih i u njima rađa se nova duša. Naš je posao to otključati. Možemo upotrijebiti svoj život s ciljem da ga učinimo svjesnim. Tada se javlja pitanje je li to naporna aktivnost ili mukotrpan put, koji nas lišava radosti i humora i preuranjeno pretvara u starce. Onaj tko tako misli ili čini, neka pogleda još jednom dijete kada s radošću poduzima svoje prve korake ili uči pisati svoje prve riječi. Koliko zadovoljstva u tome možemo naći! Ne, čim naučimo bitne stvari; čim duša poduzme jedan korak naprijed, čovjek započinje zračiti iznutra. Onaj tko uči bitne stvari i može ih asimilirati, tako raste i razvija se. A ono što raste uobičajeno je zdravo. Ovakvo poimanje, iskustvo i osjećanje da je tako stvarno istina, čini treću razinu uvida. Gdje to možemo naučiti? Čovjek uči te stvari u životnoj školi. Postoji stara rozenkrojcerska molitva koja je to izrazila u nekoliko lijepih stihova: 'Gospode, svo blaženstvo i ljupkost zrače iz tvojega bića. Svojim prstom ti zapisuješ znamenje prirode i nitko ga ne može čitati ako nije učio u tvojoj školi.'

PRIRODNA ŠKOLA I BOŽJA ŠKOLA

Priroda je uvijek u kretanju. Od prirode učimo što je zdravlje. U 'Božjoj školi' učimo da je duša, taj naš moćni i sjajni aspekt, ispunjena radošću - kao što nježna trešnja cvate u proljeće - kada vibrira u skladu s prvobitnim razvojem kakvoga je zamislio Bog. Učimo da je duša više od onoga što ona po prirodi jest. Ona može samo odražavati prirodu. Naravno, može odražavati i nešto najniže što čovjek može zamisliti, ali isto tako može povesti prirodu do sjajnoga ispunjenja, ako ona uči u 'Božjoj školi.'

Voditi prirodu do ispunjenja - biti stanovnik graničnog područja, prijeći granicu s unutrašnjim čovjekom; to je moguće, to je cilj koji izdiže život do četvrte razine uvida: u razumijevanju da su svijet i priroda beskrajna škola za obuku - također božanska priroda.

Taj plan razvoja sadržan je u svakomu čovjeku, baš kao što je on zapisan i u svakom trešnjinom cvijetu koji će jednoga dana postati zrela trešnja. On ispunjava čovjeka tragatelja hrabrošću i žudnjom za spasenjem i vodi ga prema suradnji i predaji tom životnom planu. Iz čistog razloga što živimo, on čeka na nas kao vječno obećanje, veliki počinak i sigurnost.

Nije li to previše pojednostavnjeno rečeno na taj način? Ne mora li čovjek doživjeti bolnu smrt, ne moram li poništiti svoje astralno ili više sebstvo? Ne moram li propasti i nije li život patnja, kao što kaže Buda? Bit će ostvareno sve prema zapisu i uputama sačuvanima u unutrašnjem planu univerzalnoga života, a koji uvijek iznova nudi bratstvo u svakom razdoblju. Krivo je tumačeno kada se taj put naziva putem patnje. Jednom kada čovjek shvati da se tu ne radi o njemu, nego o unutrašnjem drugome, nestaju sve poteškoće.

Ili, bolje: svijet može počivati težak na njegovim ramenima, on svejedno ostaje u Svjetlu.

Onaj tko može obgrliti ovaj peti uvid uzima kao samorazumljiv svaki mali korak, ne primjećuje (relativno) male neudobnosti koje se sa njim ili njom povezuju i ispunjen je spoznajom koja tako olakšava patnju čovječanstva. Tako možemo prevladati ograničenja krvi, a krv kao nosač svijesti kruži u nama i donosi život u sve organe.

Kada se mijenja krv i započne sadržavati novi element, cijeli čovjek postaje prijemčiv za više vibracije. Kako dolazi do tog postanka svijesti o unutrašnjem drugome? Hermes kaže:

To postajanje svjesnim odvija se u unutrašnjoj tišini, u miru srca, daleko od svakodnevne uzburkanosti. Učenik postaje svjestan na vedrom mjestu, u čistim eterima. Samo u polju čistih etera možete svjesno doživjeti unutrašnjeg Drugoga. Tada udišete njegove snage, koje onda teku vašim duševnim bićem. Unutrašnji Drugi obgrlit će vas zlatnim svjetlom, koja će vas obaviti kao vrtložna struja. Asimilirat ćete njegovu prisutnost svojom sviješću. Kada mu priđete, prići ćete vatri. Napustite osjetila svoga fizičkoga tijela i uđite u kuću svoga Gospodina! Tada će vas 'unutrašnji Drugi' poučiti u vašem novom domu kako djeluju snage nove duše. Bit će to moguće jer pristupate Drugome bez sveg znanja o polju zablude, bez onoga što je raspadljivo.

Preneseno sa:  http://www.ruzin-dvor.hr