Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi kolumna - Bezuvjetna ljubav - Duhovni principi 15. dio
BOG ISTINA ILI ILUZIJA
Po čemu je duhovno uopće bitno za čovjeka, kada ga ne opažaš osjetilima, mislima, umom i tijelom?
Odgovor na ovo pitanje mora biti krajnje jednostavan i jasan dječaku od deset godina, jer da nije tako ne bi imao smisla. Nije nirvansko tako nevidljivo kako ti se čini na prvi pogled. Nisi ti samo tijelo, um i ego, nego u tebi postoji i duhovni aspekt, temeljem koga si stvoren i red je spoznati stvoritelja kao istinu postojanja. Vjerojatno su duboko nesretni svi oni koji napuštaju ovozemaljski plan a nisu spoznali istinu o sebi. Odlaskom u raj ili pakao, poslije smrti, um će uvidjeti da to nije mjesto vječnosti i mora se ponovo vratiti, inkarnirati i pokušati spoznati sebe.
Najkraće, duhovno je potrebno čovjeku najprije zbog mira i otklanjanja neizvjesnosti i straha u sebi. Iz perspektive uma i tijela, duhovno je jedno veliko NIŠTA, ali to je samo nemoć pojedinca u percipiranju duhovne istine. Kada duhovno ne bi postojalo, zašto bi uopće toliko zaokupljalo tvoju pažnju uma? Zašto je nirvansko tako bitno?
Od osjetila koja opažaju ono iz vana, preko misli, uma, ega, tijela, znanja, intelekta i logike, još uvijek si u kavezu fizičkog tijela, često bez mira, sa željom za istinom i slobodom, napet, u strahu ili boli, što ti stvara nepodnošljivu zbrku, koja se može ponavljati iz dana u dan.
U pronalaženju mira sjetiš se spiritualnih moći, staješ na PUT, usmjeravaš misli i um, sabiraš dušu od ega i tijela, stvaraš duh i on sam iskače iz tijela, nošen energijom do pojave svjetle istine o tvom životu i postojanju.
Kada svjetlost iza zida istine obasja prostor Apsoluta, u trenutku sve postaje jasno, kao uvid i SVIJEST da je to SLOBODA.
Očarani duh se brzinom svjetlosti vraća u tijelo, noseći sa sobom lijepe vijesti o čaroliji Apsoluta. Tvome umu ta priča postaje nevjerojatno impresivna, on djetinjasto zaboravlja sve ono što je naučio, tjerajući duh da se ponovo vrati kako bi mogao još pričati o čaroliji slobode.
Eto tako, kao u bajci, moraš shvatiti svrhu duhovnog aspekta u tvom životu duše i tijela. Priča nema nikakvog smisla ako o tome dublje ne promisliš i sam staneš na put vlastite spoznaje i ostvarenja. Put će te izravno voditi do Izvora. Kada budeš tamo stigao, doživio preporod i slobodu kroz svijest, tek ćeš biti uvjeren da te nisam lagao o značenju duhovnog u tvom životu. Nemoj misliti da ti je za to putovanje potreban novac, vrijeme ili što drugo, jer je to putovanje prema tebi i tvojoj dubini, koju još uvijek ne vidiš. Prikupi pravo znanje, otvori treće oko i astralno polje, to će ti biti dovoljno za duhovno putovanje.
Možda nisi dublje razmišljao o prirodi uma, koji je stvoren poslije TEBE, ali prije rođenja tvog tijela. On je uvijek između fizičkog tijela i duhovnog života, negdje između, zarobljen u mentalnom aspektu tvog bića. Bez uma zaista nećeš moći spoznati duhovnu stvarnost, jer ne možeš ništa preskakati na putu samospoznaje života.
Um je uvijek tvoje unutarnje dijete, nestaško koji te dovodi u neprilike ako nisi bezuvjetno budan nad njim. Eto vidiš odakle izvire bezuvjetna ljubav, za koju mnogi misle da je nemoguća, samo zato jer se ne bave svojim umom, već stvari prepuštaju užitku, osjećanjima, emocijama, sjećanjima i mislima.
Tvoj um je to kozmičko sjeme stvaranja, reda, stalne mijene i vječnosti, samo ga moraš dovesti u tu ravan.
Počni meditirati, jer je to način praćenja daha, stvaranje vakuuma i put uvida. Imaš dušu i tijelo; duši daj mir i meditiraj, a tijelu jogu i minimalne količine odabrane hrane. Čisti se tijelom i dušom.
Duhovno je samo prostor i ako trebaš kome udovoljiti onda udovoljavaj svakom prostoru oko sebe. Iluzorno je udovoljavati sebi, jer TI već jesi u prostoru svog bića. Uroni u cjelinu prostora, a ne izdvajaj se iz njega, jer time gubiš svu moć.
Nisi rođen kao ljudsko biće da bi jeo hranu, spavao i bavio se seksom. To si radio mnogo ranije na evolutivnoj razini životinje. Znam da su navike duboko urezane u karmu, ali nije red da si bez mira, pun želja i straha, možda u boli, nadi, vjeri i sudbini, kada imaš spiritualne moći duhovnog preporoda i osvješćivanja. Ono što misliš i radiš mora biti kreativno bez napora, a ne bezvoljno životarenje.
Ništa nije nestvarno kao želja zbog koje možeš doživjeti razočarenje i patnju, zato zaboravi želje, budi stvaran u granicama svojih mogućnosti i potreba, na jednostavan način istine o duhovnom.
Duhovno nije napor i nema cijenu. Ne moraš ništa raditi, samo stani na PUT koji vodi prema tebi. Vezivajući se za život, a ne za ono iz vana, sve će se u tebi samo složiti u čistu radost.
Nemoj gajiti iluziju da ćeš promijeniti sredinu u kojoj živiš, ljude i svijet, nego mijenjaj sebe. Sve ostavi kako je stvoreno, pomiri se sa tim. Bilo dobro ili loše, noć ili dan, sve ima svoju svrhu, koju ti ovoga trenutka možda i ne vidiš.
Na Istoku su mistici davno spoznali istinu duhovne suštine svijeta i ta su učenja nastavili budisti, dokazujući da je Apsolut samo beskrajna snaga vakuuma prostora svijeta, nazivajući ga ništavilom, iz perpspektive objetivne stvarnosti, ili jedina istina o postojanju svijeta, kroz Boga, kao cjeline JEDNO, sadržane samo u svijesti čovjeka.
Još uvijek je čovječanstvo u fazi nesvjesne evolucije čovjeka, gdje je pojedinac primoran potražiti spas u duhovnosti, s ciljem konačnog preporoda, samospoznaje i samoostvarenja, temeljem spiritualnih moći, kada će konačno ući u novu svjesnu evoluciju čovjeka sa izmjenjenom DNK strukturom, sa više spirala. Tada će istina svakome biti jasna kao na dlanu i materija (tijelo), neće biti prepreka slobodnom duhu.
Čovjek nove svjesne evolucije neće se baviti nebitnim materijalnim stvarima, neće uživati, neće imati razvijena osjetila, neće misliti, neće biti strastven, zaboravit će na želje, već će imati razvijenu svijest kao direktnu povezanost duše sa Izvorom. U tom slučaju um će se konačno predati, a o egu nitko neće razgovarati. Nešto će se morati promijeniti i u vezi komunikacije i govora. Valjda će svi imati jako razvijenu intuitivnu svjesnost.
Vraćamo se sada na ono bitno a to je vakuum prostora kao jedino stvarno što ovu kreaciju čini ovakvom kakva jest.
Kada u sebi dahom stvoriš vakuum (tehnika se lako uči), izravno si povezan sa vakuumom prostora koji te okružuje i time postaješ u trenutku JEDNO s cjelinom, kao najkraći put uma, duše i duha do istine i svijesti. U stanju vakuuma ništa ti nije bitno, ni opažanja, ni misli, jer si primoran držati se života i opstanka. Tu si na klackalici između života i smrti. Ako održiš vakuum, živ si i svjestan, ako ostaneš bez vakuuma i daha ostaćeš bez svijesti.
Koliko dugo možeš održati vakuum, toliko ti ni disanje nije potrebno. Dovoljan je to dokaz kako svijest direktno podržava život, jer su istina, svijest i život JEDNO apsolutno, duhovna stvarnost i Bog. U stanju vakuuma nisi materijalno ovisan i tada jednostavno uviđaš istinu da je tvoje tijelo ipak izdvojeno od života, ali se pokušava održati na njegovoj vječnosti.
Ovu priču lame na Tibetu odavno praktično potvrđuju kroz duge meditacije.
Materija je u prirodi stvorena energijom, kozmičkim redom, metafizičkim i fizičkim zakonima. Tako stvorena materija se lako razgrađuje.
U slučaju kada čovjek kreira prirodu, moguće su katastrofalne pogreške po pitanju razgradljivosti novonastalih tvari. Nova tehnološka rješenja najviše su u tom smjeru, od plastičnih masa, sinterovanih materijala, kada su njihove molekularne strukture u mnogome izmjenjene. Tako nešto se u prirodi ne dešava samo od sebe.
Sve stvoreno je temeljem energije, u prostoru s beskarjnom snagom vakuuma, u smjeru kada energija vibrira od Izvora prema van. U obrnutom smjeru, zbog vremena i starenja počinje poluraspad materije i tu uočavamo da je ona ipak najvećim dijelom prazna. Ono što ostane poslije oksidacije ili sagorjevanja, je minimalno u odnosu na raniji oblik. Tako dolazimo do spoznaje da je materija u prostoru vakuuma vjerojatno samo milijuniti dio istine i jedine stvarnosti. Ne moramo to precizno određivati, važno je jasno prepoznati suštinu stvari.
Materijalizirana smo bića i nije čudo što su nam osjetila, misli i um, konceptualno izgrađeni dominirajućim egom. Kada duši bude potrebno više čiste energije, ona će primorati tijelo i um na predaju, izgraditi duh i lako prepoznati istinu materije, koja je skrivena u prostoru samog bića. Obično se pojedinac lakše okreće duhovnim vrijednostima kada osjeća neizvjesnost, strah ili bol. U mladenačkoj dobi pojedinac ima jake želje prema materiji, zbog toga glavom ide kroz zid, jer još nema stvorena iskustva uma o stvarnom životu.
Um se izgrađuje iskustvima koja stvara od ograničenih opažanja osjetila, misli, logike i znanja koja iza toga slijede. Zbog strasti pojedinca prema materiji, um lako stvara iluziju prema njoj, doživljavajući je impresivno.
U svjesnom entitetu će uvijek biti zbrke u percipiranju stvarnosti, dok se um ne navikne pokoravati duhu koji je moćan prepoznati istinu materijalne prirode, u odnosu na jedinu duhovnu stvarnost i slobodu.
Bog je prava sloboda, zato je duhovna stvarnost i nemoj produbljivati iluziju o njemu, nego ga zaista doživljavaj potpuno oslobođen svake ovisnosti. Jedino možeš biti ovisan u objektivnoj ravni. Na duhovnoj razini nemaš od čega ovisiti, ili si u njoj uronjen preko vakuuma i svijesti ili nisi.
Dovoljno je biti svjestan Boga.
Moguća sloboda je jasan dokaz, bez ostatka, o postojanju duhovnog. Bez ostatka zato jer u samospoznaji je ona izvjesna, a spoznavalac će nestati. Jedino utjelovljeno duhovno ima smisla, naravno kada se ponovo vratiš u kavez fizičkih ograničenja na koja si sam pristao.
Duhovna terminologija je individualna stvar pojedinca, baš kao individualno iskustvo. Zato se mnogi pojmovi, kojima pokušavamo opisati duhovno, ne uklapaju.
Najbliži si svijesti kada smiriš dah i to između izdaha i novog udaha, s tom razlikom što bi tijelo trebalo potpuno biti prazno od ostatka zraka prethodnog udaha. Plitko disanje kada se ne oslobađaš otpadnih plinova kroz dubok izdah, upravo zamagljuju tvoju svijest. Kada pokušaš dublje disati onda te uhvati vrtoglavica, jer nemaš naviku pravilnog disanja dijafragmom i vakuumom (ne plućima, kako mnogi misle). Pluća su samo dio prostora tijela gdje se odvija metaboliziranje zraka. Svoj dah ne smiješ silovati nekakvim tempom i brojanjem, prepusti ga skladu duše i tijela, ali budi njega svjestan. Vakuum se postiže kada umjesto novog udaha, jednostavno ne udahneš zrak nego se sama dijafragma zaljepi za grudni koš i pluća. Ti samo ostani tako dok ti je udobno ili dok ne osjetiš drhtanje prsti na rukama, a to je znak da energija neometano struji kroz tvoje biće. Ponovo diši i sve što češće pratiš svoj dah i budeš u stanju vakuuma, biti ćeš svjesniji, bez crnih rupa u energetskom tijelu i bez bolesti.
Upravo je vakuum duhovno iscjeljenje svega. Ništa objektivno stvarno ne postoji, sve je to izmišljeno u umu, a kada i njega uvjeriš u duhovno, onda se i sam predaje njoj. Zato nemoj da te lažu, nauči prepoznavati istinu, sve je prolazno, samo je vakuum vječan.
Sve ima lice i naličje. Nemoj se zavaravati fizičkom ljepotom, jer je i ona prolazna. Istinska ljepota je u duhu, ali to ne možemo nazvati ljepotom nego SLOBODOM.
Priči nikad kraja, uči pravo znanje između redaka, meditiraj i raduj se, jer postoji mogućnost da shvatiš da si istinski vječan.
Moraš nešto posebno shvatiti. Ti se ne možeš približiti Apsolutu, istini, svjetlosti, svijesti i slobodi, jer već to jesi.
Što možeš uraditi po tom pitanju?
Ništa.
Raduje se, budi miran i spokojan, jer je u tebi sve ono pravo, duhovno, prosvjetljeno, ali se ti odupireš tome, povodljiv si za nebitnim stvarima, praviš od sebe ovisnika i pun si želja.
Ako na trenutak možeš biti miran, radostan i svjestan, onda možeš biti stalno. Ako to odbijaš, onda je to tvoja greška.
Transcendirajući um u višu duhovnu stvarnost, nestaće tvoja iluzija o materijalnoj prirodi. Jedino tako možeš biti slobodan.
Ništa se nije dogodilo, sve je i dalje ono što je bilo prije, samo si ti miran.
Prava duhovna čarolija.
Ti se na svaki način trudiš ponašati da nisi Bog, a u suštini jesi. Dokaz je ono dok si bio božanska beba.
Ključ problema je u osvješćivanju nesvjesnog, jer svjesno već postoji.
Ispada da sve što ćeš raditi, radiš zbog drugih i društva, a ne zbog Boga u sebi. To i nije loše, samo Bog u tebi ne bi smeo biti u strahu, nezadovoljan i bolestan, a ti često jesi.
Blizu si rješenja problema, možda te još koja inkarnacija dijeli od toga, a možda i ne.
Pričam kao da sam pametniji od tebe, a nisam. Nije nama problem prihvatiti duhovno, jer je ono već u nama, nego nam je problem prihvatiti da nismo samo tijelo.
Čovjek uvijek prosvjetljuje sam, ali to ne može uraditi jer je griješnik. Praktički sam sebi ne priznaš da si božanstven. Da bi to postigao zaista trebaš očistiti karmu. Eto to je duhovno i pravda.
POSTOJANJE
Oduvijek čovjek pokušava pronaći odgovor na postojanje svijeta i života, međutim nikada nema pravi odgovor.
Svijet u kome živimo jest cjelina, ali nije statičan.
Spoznati svijet nije moguće bez svih čimbenika koji čine tu cjelinu.U pitanju su prostor, vrijeme, materija, energija i Apsolut.
Istraživanjem svijeta bavi se čovjek iz perspektive objektivne stvarnosti, koje nikada nije cjelovito, upravo zbog nedostatka istine skrivene u subjektu-istražitelju.
Nije moguće do kraja analizirati materiju, ako se promatranje ne vrši cjelovito, fizičkim i metafizičkim zakonima, te duhovnom stvarnošću.
Znanstvenici smatraju kako imaju dobre metode analize, opremljene laboratorije, ali gube iz vida da im istražitelji nisu sposobni prepoznati istinu duhovne stvarnosti i nikada ne uvažavaju prostor u kome je vakuum. Svaka analiza počinje vakuumom prostora i završava u njemu. Jednostavno, postojanje je stvar vakuuma prostora svijeta i dok se to nema u vidu, spoznaja nije moguća. Koliko god umišljali Boga kroz gospodina, biti će nam tajna. Jedino ako Apsolut shvatimo kao nešto apsolutno čisto, prazno i vječno, može nam biti jasno da je u pitanju vakuum prostora svijeta.
U analizi se jedino vrijeme može isključiti i to opet preko subjekta-istražitelja.
Znanost troši milijarde dolara na proučavanju postojanja svijeta, dok na drugoj strani još nisu u stanju istražiti vodu, niti prirodu čovjeka. O ljudskom umu da i ne govorimo jer to je za znanost tajna nad tajnama.
Sama istraživanja svijeta su beskorisna, ako pojedinac nije u stanju to sagledati, jer su istraživanja upravo zbog njega. Društvo ne dopušta duhovno probuđenje pojedinca, držeći ga tako u kavezu vlastitog mraka tijela. Ako prosvjetljeno biće bez ostatka vidi svijet, postojanje i život kao na dlanu, čemu onda znanstvene analize neprosvećenih istražitelja, sa visokim svjetskim titulama, koje su opet dobili od neprosvjetljenih.
Pojedincu nisu potrebne analize, tajne, vjerovanja, sudbine, učitelji, proroci, već on mora biti sam svoj vodič života, sukladno sredini u kojoj živi, zemlji po kojoj hoda i nebu u koje gleda.
Svi odgovori su u čovjeku, zato nikuda ne treba ići u spoznaji svijeta. Fizički, mentalni, intelektualni i duhovni aspekt čine ljudsko biće i u cjelosti zahvataju život i postojanje.
Sve radimo zbog ljubavi i opće ljudske radosti, kojih je sve manje, želje su sve veće, a sa njim patnje i boli. Liječnici se nečim bave, ali to ni blizu nije istini. Oni mjere tlak bolesnima, analiziraju krv i limfu, ali se još nitko ne bavi mjerenjem vakuuma unutarnjeg prostora bića i koliko on odstupa od vakuuma prostora iz vana. Opstanak tjelesnih stanica nije moguć bez vakuuma, a time i život tijela. Preporučaju obavezno pijenje 2 litre vode na dan, ne uvažavajući princip da tijelo mora samo stvarati potrebnu količinu vode. Ne samo to, od viška vode koju popiješ, daješ priliku svim mikroorganizmima da prežive u tijelu. Popijena voda je kao hrana, stvara kiseli sadržaj koji pogoduje razvoju mikroorganizama u tijelu, a voda koju stvara samo tijelo je alkalizirana i u njoj mikroorganizmi ne žive. Naravno, ovo povlači i kulturu prehrane, gdje hrana mora biti kao lijek, u granicama stvarnih potreba tijela, a ne kao nesvjesno uživanje pojedinca.
Postojanje svijeta je jednostavnost Apsoluta i jedinstvo svega u njemu, temeljem beskrajnog vakuuma. Rupe u prostoru, kao i rupe u energetskom tijelu čovjeka, uvijek su posljedica narušenog vakuuma. Običnim praćenjem daha, svi aspekti života u tijelu i biću se usklađuju onog trenutka kada se postigne vakuum i kada on odgovara vakuumu iz vana. Tvrdim da se vakuumom može sve iscijeliti. Vakuum u čovjeku je najbliži čistoj svijesti, kada apsolutna inteligencija preuzima stvar u svoje ruke.
Što postižemo dahom?
Znamo, dahom unosimo zrak, sa njim kisik, vodik, dušik, ugljik, neki vjeruju i KI (energiju), ali previđaju da se dahom najprije regulira vakuum prostora, onaj unutar tijela i onaj iz vana. Vakuum je ta prirodna inteligencija i apsolutna svijest. Zato u dubokoj meditaciji, kada je mir ostvaren i čista svijest prisutna, disanje je veoma usporeno, a može se i bez njega.
U tom slučaju imamo jasniju spoznaju da energija već postoji u tijelu, ona je konstanta. Mi nju ne unosimo. Ona nas je oblikovala i jednostavno vibrira kroz nas. Druga je stvar što nam se čini da smo ostali bez energije, a to je samo iluzija stvorena u umu.
Kada želite pratiti dah, najprije izdahnite zaostali zrak iz šupljina tijela. Tako će novi udah biti dublji.
Jednostavno bolesti ne postoje, njih je izmislio um. Biti ću drzak i reći da se i degenerativne bolesti mogu vakuumom popraviti, ali to spada u red savršenstva. Život čovjeka nije ograničen, već se tiče znanja i svijesti. Čovjek može ishranom promijeniti krvnu grupu, žena može prostom vježbom zaustaviti mjesečnicu, sijeda kosa može povratiti boju, starijem čovjeku može ponovo izrasti zub, mišićna i koštana masa u tijelu se također mogu mijenjati znanjem i sviješću. Naravno, sve se može, sve je jednostavno postavljeno kreacijom svijeta, ali to nije moguće uraditi u mraku neznanja.
Prema prosvjetljenju čovjeka, većina se postavlja prema nečemu nedostižnom, međutim, prosvjetljenje je najobičnije zračenje pojedinca iznutra.
Svima je stalo „trošiti“ energiju što je apsurd, jer je ona konstanta, a nitko nije u stanju postaviti se prema njoj bez pružanja otpora kroz osjetila, misli i um. Većina ljudi se ponašaju kao mala djeca, očekujući skrb i ovisnost iz vana, a nisu uopće svjesni svog životnog potencijala iznutra. Još je gore što svi očekuju poboljšanje života od stvari prolaznih vrijednosti, neznajući da je život uvijek apsolutan, beskrajan i da mu zaista ništa nije potrebno.
Čovjek kao svjestan entitet centar je vrtnje svijeta. Da nije njegove svijesti, za ništa se ne bi znalo. To znači, čovjek treba usmjeriti moć uma i spiritualne moći prema Izvoru, prema životu i postojanju, prema sebi. Na Istoku se pojedinac podučava duhovnim vrijednostima i Bogu od najranijeg djetinjstva. Oni Boga doživljavaju kroz vlastitu religioznost u srcu, podižući svuda hramove u znak zahvalnosti za sve što ih održava u miru i životu. Bog jest Apsolut, ali kao takav ne može biti samosvjest, već je utjelovljen u svijesti čovjeka. Čovjek ne može biti Bog nad Bogom, jer idući prema njemu i sam nestaje u tom ništavilu. Na zapadu ljudi razvijaju um u pogrešnom smjeru, tehnološki su superiorniji, ali je to ipak ništavno u odnosu na duhovnost Istoka. Na Zapadu je religija pretvorena u cenatr najviše političke moći i podjele među ljudima. Ljubav pojedinca se simulira i stimulira iz vana, a ne budi iznutra. Sva superiornost Zapada se svodi na bolesnog pojedinca koji sve više gubi tlo pod nogama i ne vidi svrhu života. Pri kraju završetka nesvjesne evolucije čovjeka to je više nego sramno, ali zasigurno ima svoju svrhu.
Komentar:
Misli još uvijek nisu zbrka dok te nije preuzela želja.
Vrijeme u prostoru ne postoji. Svi oni koji vode računa o duhovnom aspektu u sebi, ne stare.
Vrijeme je stvar svjesnog subjekta kad mislima skakuće od objekta do objekta ili subjekta.
Um se najlakše drži osjetila i misli. Njemu je problem srce i dublji doživljaj iznutra. Radije se zadovoljava površinskim. Zato nije jednostavno uzdignuti potencijal nagona na liniju srca i ljubavi, jer tada um mora preći u duh, a on se tome jako odupire, zbog ega.
DUHOVNA STVARNOST, ONOSTRANO, NIRVANA
Kada budeš imao pravo znanje o duhovnoj stvranosti, onostranom ili nirvani, biti će ti jasno da se samo radi o suprotnosti onoga iza tvoje vanjske pojave, skriveno u tebi, na prvi pogled nevidljivo, ali ipak stvarno, živo i vječno.
Svi oni koji se bave orijentalnom medicinom Istoka i vidovnjaštvom, na jednostavan način, preko tvoje vanjštine, vide tvoju nutrinu, upravo jer je ona samo njena suprotnost.
Tvoje tijelo ostavlja sliku kao mapu na kojoj se potpuno vidi tvoja priroda, kako vanjska, tako i unutarnja, kako fizičko tijelo, tako duša preko aure tijela.
Vanjštinu opažaš osjetilima, a nutrinu trećim okom i astralnim putovanjem. Praktički je sve u tebi, kao cjelina duše i tijela, kao prostor i komadić cjeline svijeta, uvijek uronjen u njemu.
Ako je duhovni prostor svijeta, kao beskrajni vakuum vječan, onda je i prostor tvoga bića, kao život tvoje duše jednako vječan. Prolazno je samo fizičko tijelo.
Kada govorimo o duhovnoj stvarnosti, onostranom ili nirvani, obično zamišljamo beskrajni prostor svijeta, zaboravljajući da je naše biće upravo mikrokozmos svijeta, kao jedna točkica, naizgled beznačajna, ali beskrajno moćna na račun cjeline prostora.
Tvoja moć jedino ovisi da li si povezan sa cjelinom prostora svijeta; da li si kao kap vode u ronjen u ocean svijeta. Ako si izdvojen od cjeline, onda si ugrožen, nesiguran, podvojen i u strahu. Ta podvojenost dolazi od osjetila, misli i uma, kada ti vanjština tijela (kao lažno JA ili EGO), nedopušta da nutrinu, preko duha, povežeš sa vanjskim prostorom u koga si izravno uronjen. Ti si živ, sve u tebi postoji, ali nemaš uvijek prisutnu svijest da je to baš tako. Znači, tvoja radost života je stvar SVIJESTI, preko koje si moćan, siguran i apsolutno podržan od cjeline svijeta.
Miran i radostan jedino možeš biti u stanju pune svijesti, kada se tvoj duh, iz dubine duše, kao usmjereni um, probije kroz tijelo, po vertikali i izađe na tjemenu glave. Taj trenutak nazivamo ISTINA, bez koje duhovna stvarnost nije moguća, jer tek iza nje dolazi povezivanje sa apsolutnom inteligencijom, što će za tebe značiti punu svijest i tek tada ćeš osjetiti dah slobode. Da sve bude jasnije, istina je uvijek kada si svjestan, jer svijest nikada ne može biti tvoje vlasništvo, ona je uvijek apsolutna inteligencija na koju se vežeš.
Upravo si TI taj komadić duhovne stvarnosti, onostranog ili nirvane, kao vječni život, Apsolut, postojanje ili Bog. Tvoje tijelo nije tvoje JASTVO, jer se ne uklapa u duhovnu stvarnost i vječnost. Tijelo je materijalno i prolazno u vremenu, a istina, svijest i sloboda su viša duhovna stvarnost, viša dimenzija, denzitet ili plan. Bog si uvijek TI, bio točkica ili cjeli svijet, svejedno jer si preko apsolutne inteligencije JEDNO snjim. Nije teško zamisliti da netko može biti toliko kreativan, prosvjetljen i da zrači beskrajnom svjetlosti, kao što zrače Buddha i Isus.
U sagledavanju duhovne stvarnosti koristimo se uvećanom mapom svijeta, jer je tako jednostavnije prikazati i zamisliti beskrajni prostor. Za početnika bi bilo zbunjujuće da o nutrini svog tijela govori kao da je beskraj.
Promatrano metafizičkom realnošću energije koja je oblikovala materiju, sve se usporava milijunima puta. Primjera radi jedan dan u ovom vremenu, deset milijuna godina je sporiji u odnosu na vibraciju energije u mikrokozmosu nutrine majke, u kojoj se razvija beba. To znači da je život tijela potpuno beznačajan u odnosu na apsolutni vječni život iznutra. Kroz suprotnosti tijela i duhovne stvarnosti postaje jasno što je original a što kopija. Tvoj um prati tijelo i stvara predstavu kao da ti život sporo prolazi, međutim, promatrano kroz brzinu energije čiste svjetlosti, tijelo kao da ne postoji. To se u meditaciji jasno uočava, kada postigneš mir i astralno putuješ duhom brzine svjetlosti, tijelo je nestalo, kao kada meteor probija zid atmosfere i bude u trenutku spaljen.
U sagledavanju duhovne stvarnosti moraš se koristiti istinom jer je ona najčistija svjetlost koju tvoj duh može postići, u smislu najčistije energije duše. Tijelo iz vana je obasjano svjetlom sunca i vidiš ga, a nutrinu moraš nekako drugačije obasjati da bi bila vidljiva. Upravo se to radi spiritualno, koje ti nitko ne može objasniti dok i sam ne doživiš takvo iskustvo. To nije teško ni nemoguće, ali zahtjeva određeno znanje, fizičko pročišćenje tijela, usmjereno razmišljanje (kontemplaciju), aktivnost tijela (jogu) i meditaciju.
U tebi duhovno uvijek postoji, još i prije fizičkog rođenja, ali nije imalo značaj dok se nije u svijesti manifestiralo. Morao si izgraditi fizičko tijelo, naučiti opažati, misliti, govoriti i formirati um, koji ćeš naviknuti da bude spreman rušiti branu ega fizičkog tijela, kako bi duhom probijao barijeru mesa i kostiju, radi istine, svijesti i slobode, koje su duboko skrivene u tvojoj nutrini. Naravno, radi lakšeg shvaćanja suštine stvari, služimo se jedinim mogućim PUTEM kojim ide duh, a to je put vertikale života, uvijek bez linearnog vremena, sa kojim tijelo stari.
Kako ne bi došao u iluziju percipiranja stvarnosti, one objektivne za fizičko tijelo i one duhovne za život, moraš znati da je tijelo u svemu materijalno, a duhovno nešto apsolutno, suprotno materiji, na neki način PRAZNO, ali ipak apsolutna snaga svijeta kao beskrajni vakuum.
Priroda istine
Najjednostavnije rečeno istina je sve ono pozitivno i negativno što propustiš kroz sebe, a ne zadržiš ga u mislima i umu. Na taj način ne postoji mentalni otpor tijela. Tako privlačiš mir i svjestan si da sve stvoreno ima dušu, ima svrhu i da ti nemaš potrebe ništa mijenjati, jer ništa nije tvoje vlasništvo, niti može biti.
Istina je sastavni dio intuitivne svijesti i života. Do nje dolaziš propuštajući kroz sebe sve pozitivno i sve negativno, bez ostatka u mislima i umu. Jedino tako podržavaš jedinstvo koje u prostoru vlada.
Materija i energija, kao fizička i metafizička realnost koriste apsolutni prostor svijeta i sa njim čine cjelinu JEDNO, međutim TI kao svjestan entitet ne možeš imati predstavu o tim realnostima ako izravno nisi u njima. Drugim riječima i ti si cjelina, kao i svijet i ne možeš biti izdvojen od toga. Zato ne smiješ trčati ispred svijesti, istine, energije i tijela, moraš jednostavno biti miran i promatrati što će se na tom putu dogoditi. Jedino ako si miran sve će biti u redu. Ako u mislima i umu pokušaš mijenjati stvari, kaznićeš sam sebe, jer si tada griješnik.
Tijelo za energijom kasni deset milijuna godina u jednom satu i što osjetila tu mogu popraviti?
Jedino misli mogu pokušati stvoriti nekakvu predstavu opaženog, ali istinu ne mogu vidjeti. Um je prinuđen stvoriti iluziju.
U slučaju kada imaš pravo znanje, kada imaš predstavu o duhovnoj stvarnosti, onda poduzimaš korake da stvoriš duh u sebi, kako bi mogao uhvatiti ritam vibracije energije. U tome ti pomažu spiritualne moći, kada umjesto tijela koristiš univerzalnu svijest radi stvaranja istinitog uvida u stvarnost.
Da nije duhovne pomoći, TI bi i dalje bio na razini evolutivnog razvoja životinje. Zato je duhovno viđenje ili čista svijest prava radost, jer nemaš zbrku i iluziju uma.
Ljudi malo ili ništa ne znaju o duhovnoj stvarnosti. Nije im opipljiva niti vidljiva. Zadovoljavaju se onim koliko je njihovo znanje, koliko mogu dočarati sebi svijet osjetilima, mislima i umom. To nije dovoljno za jasan uvid života. Na taj način neizbježne su želje, zbrka u mislima, neizvjesnost, strah, bol i jednostavno potajna patnja, jer ne vidiš istinu, ne vidiš svrhu života. Sve ti izmiče iz dana u dan, osjećaš da toneš, nije ti prijatno, stariš, a nemaš pojma da je unutar tebe božanski život, zaista vječan i on će ostati vječan ako ne osvjestiš tijelo. Na žalost u to se jedino možeš uvjeriti na samrti, kada ti se na trenutak pojavi istina, kada duša napušta tijelo, a ti shvatiš što si propustio. Zašto si bio nezadovoljan svih minulih godina i nemaš izbora, moraš u raj ili pakao.
Svi oni koji su na vrijeme uzdigli sebe, izgradili duh, doživjeli istinu duhovnog života, uvijek su mirni, kada umiru znaju da i dalje žive, samo uzvišeno u nekoj višoj dimenziji duhovne stvarnosti, oslobođeni svih materijalnih ograničenja, koja su neizbježna tijekom boravka u tijelu.
Smiješno je kada netko vapi za božjom pomoći, a nema znanje da je upravo Bog izravno u njemu, još prije rođenja i uvijek. Sam život je Bog, potpuno neovisan od tvog ponašanja, jer prava priroda Boga je beskrajni vakuum prostora, kao apsolutno JEDNO, gdje se energija konstantno igra, stvarajući od vlastite vibracije materijalnu prirodu, koja je prema Apsolutu potpuno beznačajna, kao prašina na najvećem lusteru u nekom hramu. Energija koja je stvorila tu prašinu (pojavnu prirodu), kada se bude vraćala u suprotnom smjeru vibracije, razgradit će tu prašinu, a to nazivamo pročišćenjem materije ili njenom evolucijom.
Prema tome Bog, duša i tijelo su jedinstvo i cjelina. Tu nema ni podvojenosti ni sentimentalnosti. Sve se odvija po kozmičkom redu, ima svrhu, jedino je materija vremenom ograničena, energija posjeduje metafizičku realnost (niti je materija niti Apsolut), a Bog je vječnost, sveprisutan, svemoćan, ali nema manifestaciju, dok ga ne utjeloviš i u svijesti doživiš, naravno jedino u sebi.
Kada pojedinac ne koristi spiritualne moći, ograničen je u svemu, nema jasan uvid, ne vidi svrhu života, već životari onoliko koliko se tijelo može usklađivati sa metaboliziranjem duše.
Život nije ni pozitivan ni negativan, apsolutan je i vječan, u svemu Bog. Jedino ono nesvjesno u čovjeku može biti negativno manifestirano. Nemir, želja, patnja, bol, strah, samo su posljedice nesvjesnog uma onog pojedinca koji se ponaša izvan kozmičkog reda, koji ne prihvaća jedinstvo.
Na drugoj strani, svjesnima je jedino stalo do pravih vrijednosti, istine, ljubavi, mira i radosti.
Tko u tome pronađe slobodu, zaista zrači iznutra.
Svi oni koji izvan božanskog života traže nešto više u prolaznim vrijednostima, zaista su ograničeni na kavez uma, na mrak tijela, na želju, patnju, nemir, strah i nezadovoljstvo.
Njima život zaista još nije jasan.
Do svijesti se dolazi kružnim putovanjem duha; iznutra prema van, do iznad tjemena glave, a u suprotnom smjeru duh unosi svijest u tijelo i um. Kada se duh potpuno izgradi, ti postaješ prosvjetljen, sa istinom života koja zrači iz tebe. Svi prirodno osjećaju istinu, ali kod prosvjetljenih se ona posebno vidi jer zrače milošću.
Podsjećanja radi, već sa prvim dojenjem, beba poprima zemaljski plan, veže se umom za njega i zaboravi na božanski život u sebi. Nije to slučajno, takav je put duše.
Prohodaš prvim korakom, progovoriš prvom izgovorenom riječi, postaneš ovisan prvim iskustvom uma, osvjestiš se prvim oslobađanjem duha. Uvijek se radi o aktivnosti uma i u tebi je sve temeljem uma. Praktički, sve je duša i sve energija, koja konstantom održava život u tijelu. Duhovno je jedino vakuum u tvojim stanicama tijela, preko koga je život održiv i u prolaznoj formi fizičkog tijela.
Tvom životu nikada ništa nije potrebno jer je božanstven i vječan.
Tvome srcu ništa nije potrebno iz vana, nego unutarnji mir.
Uvijek TI odlučuješ, o životu i o miru.
Istina se neće dogoditi ako ti SADA to ne dopustiš. Tvoje dopuštenje se odnosi da se odmah sada složiš sa situacijom u kojoj jesi. Kada ne prihvaćaš stanje oko sebe, usamljen si, u smislu energije i svijesti, može te uhvatiti strah i panika. Obično se to dešava ljudima noću, kada nema svjetlosti. To znači, navikavaj se odobravati okolnosti u kojima se nalaziš. Tada si miran i život jednostavno ide dalje.
Svijest je najdublje stanje mira, koji temeljem duha, možeš postići u sebi u budnom stanju.
Dah i svijest su početak i kraj zatvorenog kruga kotača životnog puta duše, na kome se upravo dešava kreativnost kroz sve aspekte života. Skretanje sa životnog puta je grijeh.
Niti jedna životna okolnost ne smije umanjiti tvoju zahvalnost, pažnju, ljubaznost i odgovornost za život koji si dobio na poklon i služiš se njime u fizičkom tijelu. Sve kvalitete čovjeka na sadašnjem stupnju evolucijskog razvoja moraju biti u prvom planu.
Obični ljudi su podložni vjeri, sudbini, nemaju pravo znanje, ne vide inspiraciju u sebi i ne zrače iznutra; radije se vežu za ono iz vana, što nije pravi put, jer time postaju ovisni, pohlepni, puni želja, što sve vodi u potajnu patnju i bol. Čak i ljubav priželjkuju iz vana, u neznanju da se ljubav jedino budi duboko u svom srcu.
Lako podpadaju pod društveni moral i religioznost, čime ne doživljavaju vlastitu duhovnost i jedinu prirodnu religioznost u srcu. Sloboda je za njih samo san.
VAKUUM I MIR
Ako malo dublje promisliš i vakuum i mir su beskrajna moć.
Ljudsko biće kao živi organizam ima propusnu moć, uvijek nešto propušta kroz sebe. Nešto se u tom propuštanju dešava svjesno, a nešto nesvjesno.
Kada spavaš živ si, dišeš, nisi svjestan, ali ipak nešto propuštaš kroz biće. Naravno, kroz živo tijelo izravno vibrira energija, bio ti svjestan ili ne. Sve to izgleda usklađeno, no znaš da to nije stalno tako.
Nije jednostavno imati skladan odnos svih aspekata života (fizičkog, mentalnog, intelektualnog i duhovnog), tim prije imajući u vidu činjenicu relativnost i prolaznost fizičkog, metafizičku realnost mentalnog i intelektualnog i duhovnu stvarnost.
Život nikada ne bi imao smisla bez reda, mira, ljubavi, radosti i kreativnosti. Postoji nešto što sve to može podržati, a tiče se Izvora života, onog univerzalnog i apsolutnog od čega sve počinje. Iz jedne najsuptilnije točke širi se život, kao beskrajno postojanje. U tom širenju života formira se prostor. Sam Izvor je apsolutan, izvan fizičkog i metafizičkog, čak nema ni dimenziju, ali jedinstven, svemoćan i sveprisutan. Prostor oko Apsoluta ispunjava energija i zanemarljiva količina materije, kao prašina stvorena od vibracije energije.
Apsolut (Bog), energija i materija su cjelina, u svemu JEDNO, nepodvojeno. Hologramski se prepliću, sve je u svemu i jedno drugom ne smeta, jer je ono drugo posljedica uzroka prvog.
Apsolut i materija su potpuno suprotni, a energija posreduje; preko svjetlosti (istine) prelazi u apsolutno stanje, dok u jednom djeliću vibracijskog opsega oblikuje materiju, koju jedino razumijemo preko materijalne prirode i tijela.
Zanimljivo je koja moć stvara jedinstvo prostora svijeta? Sama riječ kaže jedinstvo mora biti jedinstveno, ništa duplo i ništa podvojeno. Tragajući za istinom, nameće se zaključak da je jedinstvo svijeta jedino moguće apsolutnim VAKUUMOM prostora. Znači vakuum po svojoj prirodi apsolutnosti, odgovara materiji, energiji i Bogu.
Vakuum u fizičkom smislu predstavlja NIŠTA, dok je u duhovnoj ravni jedina stvarnost.
Utvrdili smo da je apsolutni život vakuum prostora, čiji si i ti komadić, međutim, temeljem fizičkog, mentalnog i intelektualnog aspekta, u tvom biću vakuum doživljavaš na mnogo načina, preko najrazličitijih raspoloženja i osjećanja. Osjećanja mogu biti površinska, od osjetila i opažanja onoga iz vana, i najdublja osjećanja onoga iznutra, temeljem svijesti.
Duhovnu stvarnost moraš promatrati na dva načina, kao Apsolut beskrajnog prostora vakuuma i Božanstvo koje osjećaš kroz najdublje blaženstvo i milost. Nije u redu da o svom životu govoriš kao da je vakuum, jer na njega se okačila duša i tijelo koje zna uživati, osjećati, biti u ljubavi, radovati se. Biće zna misliti, a spiritualno se povezuje na Apsolut preko duha, istine i svijesti; i linijom Božanstva, preko bezuvjetne ljubavi i milosti. Kroz znanje o Apsolutu spoznaješ djelovanje kozmosa i sile neba na prirodu. Na drugoj strani spoznaješ utjecaj planeta Zemlje na prirodu. Ponašanje čovjeka je ovisno o tim silama, ali preko duha, istine i svijesti, nadilaziš sve utjecaje.
Pojam Boga označava duhovni prostor bića čovjeka, njegov život duše i tijela, koga nazivamo Božanstvo. Na drugoj strani pojam Apsolut označava tog univerzalnog Boga ili duhovnu suštinu svijeta. Znači, kad god govorimo o Bogu, mislimo na božansku notu čovjeka, unutar svoga bića. Odomaćilo se da ljudi psuju Boga, ali se to ipak odnosi na čovjeka kada se ponaša izvan reda. Nitko se ne usudi psovati Apsolut, jer to i nema nekakvog smisla. Čovjek je najprije griješnik kroz Božanstvo. Većina religija manipulira Bogom prikazujući ga kroz tijelo uzvišenog Gospodina, pri čemu ne uvažavaju energiju duše. Međutim Bog je utjelovljen u čovjeku preko svijesti, u svemu Apsolut.
Kada želiš mir i samopomoć, onda se posluži dahom, istinom i sviješću, a kada iskazuješ ljubav, onda idi linijom najdubljih osjećanja preko srca, kroz zračenje iznutra i milost. U svakom slučaju, vakuum neka bude samo tvoje najviše znanje o Apsolutu, a prema Bogu prilazi iz ljubavi, milostivo, jer bi vakuumom samo uplašio ljude.
Efekat mira i radosti u sebi postižeš kada si slobodan, isprazan od svih viškova koji remete sklad bića, kada u tebi sve podsjeća na ljubav i igru. Propuštajući kroz sebe sve negativno i sve pozitivno, praktički ostaješ miran, bez nemirnih misli , bez želja, koje uznemiravaju um i tako postaješ kreativan, pun volje i moći.
Ljudi se ne mogu materijalno povezivati, jer nešto je tvoje, a nešto moje. Ono što je zajedničko jest duhovno, od ljubavi, preko duha, istine, svijesti i slobode. Zar to nije potpuno jasno. U materijalnom su ljudi sebični i pohlepni, a po pitanju ljubavi i duhovnih vrijednosti, lako se postiže jedinstvo.
Apsolut je nulta točka, a tijelo 3D forma (u vremenu je 4D), sa značenjem da u njemu uvijek postoji dualizam i podvojenost, zato je tebi teško sabrati dušu i tijelo u nultoj točki. No, preko duhovnih principa i meditacijom, temeljem spiritualnih moći to možeš ostvariti. Istina dolazi do izražaja, kada svjesno odbacuješ ono što je kopija (tijelo), da bi na kraju ostalo JEDNO, kao stvarno, kao ŽIVOT.
Kroz priču i riječi, možda ovo izgleda komplicirano, ali kada stekneš iskustvo, sve se dešava automatski.
Znaš i sam, istinu nitko ne razumije, jer ona nije stvar razumijevanja i logike, nego svjetlosni štit Boga koga ništa na svijetu ne može uprljati. Ona je duhovne prirode, uvijek u svemu, samo kada si nje svjestan. Možeš imati zbrku u tijelu, nemirne misli i um, osjećati boli, ali Bog u tebi je uvijek Bog, onaj vječni apsolutan život. Jednako je grliti život ili Boga.
Naravno, riječi nisu savršene i ljudi su apsolutnu istinu zamijenili relativnom istinom u običnom svakodnevnom traču i komunikaciji. To ipak nije istina.
Da bi jednostavnije razumio priču o Apsolutu i Bogu, o vakuumu i božanskoj ljubavi, drži se vlastitog daha i mira u srcu. To će biti pravi sklad duše i tijela (srca). Figurativno zamisli taj mir i sklad preko obične libele, gdje onaj mjehurić predstavlja vakuum i život, ona tekućina tvoje tijelo, a ostatak naprave prostor svijeta. Vakuum je uvijek vakuum, bez obzira kako okrećeš libelu, samo što u jednom slučaju jesi u libeli (u skladu i miru), a u drugom slučaju nisi. Nisi usklađen u opsegu nadsvijesti, jer je to nirvana i ne možeš biti zombi, a nisi usklađen ni u podsvijesti. Mjehurić libele kao vakuum nikada ne može ići prema dolje, prema materiji, nego se materija mora usklađivati prema njemu, preko vertikale. Zato kažemo da je život uvijek vječan kao jedina duhovna stvarnost, koji ti ništa ne znači ako njega nisi svjestan, ako ga ne grliš, ako nisi jedno snjim. Baš kao i odnos koji imaš prema Bogu. Bog je svemoguć, ali ako ga ne utjelovljuješ u svijesti, on za tebe kao da ne postoji, Ti si usamljen i u strahu.
Budi u libeli, no to je grubo rečeno, budi u ljubavi, milosti i svjetlosti, neka svi osjete kako zračiš iznutra. Ne moraš biti ni mlad, ni lijep, ni bogat, samo zrači. To je jednostavno i ništa ne košta.
TKO SI pokaži kroz ljubav, jer uprkos vremenu u kome živimo u kome je opća zbrka, sve je više pojedinaca koji imaju razvijenu intuitivnu svijest i duboko osjećaju istinu, evolucija ne miruje.
Tvoje tijelo nikada nije bitno, jer se mijenja, stari u vremenu. Ostavi tijelo na miru, pokaži se onim iznutra, pokaži se duhom.
Život ne smije biti tajna, još manje senzacija; to je stvarnost kroz više ravni u kome si izravno uronjen, ali često nedovoljno svjestan te činjenice. Shvativši da si tijelo, duša i Bog, budi jednovremeno prisutan u svim aspektima. U toj prisutnosti ćeš doživjeti čaroliju života, ljubav i radost.
Prema Bogu nemaš izbora jer je tvoj Izvor života. Ako ga želiš spoznati, moraš imati znanje za jedini PUT koji preko duha i istine vodi do nulte točke.
Ako ti je do mira i slobode stalo, ova priča najviše ima veze sa tim.
ŽIVOT JE BOŽANSTVEN
Rekao sam ti već da si zanimljiv i jedinstven i da naše druženje nije stvar neke brzine dešavanja stvari. Ne mogu ti sve pojasniti, jer ima mnogo novih detalja koji za tvoj um predstavljaju nova iskustva.
Nije ni red da te zatrpam gomilom stvari. Najbolje je korak po korak ulaziti u sebe, u svoju dubinu, kada površinski doživljaj od osjetila i misli gube svoju moć i predaju se višoj (dubljoj) dimenziji ili ravni posebnih doživljaja.
Ono što je veoma bitno, duhovan si bio prije i samog tvog rođenja. Duhovan si i sada, naprosto sam život je duhovan, no, um je zbunjen i ne dopušta (zbog ega) da slobodno uđe u tu stvarnost, jer se i sam mora preobraziti u duh.
Početnik, duhovni tragalac, mora biti dosljedan, kako u prostoru tako i u vremenu, jer je svaka karika lanca života bitna, kao jasan uvid osvjetljenog puta kojim ideš u vlastitu dubinu života i stvarnosti.
Kažemo da ono iz vana nije stvarno. Kada to kažemo, mislimo da nam to iz vana nije bitno za život. Eto samo zato nije stvarno. Međutim, i to iz vana ima svoju stvarnost, ali RELATIVNU, u linearnom vremenu, jer se sve materijalno mijenja iz trenutka u trenutak.
U prostoru je jedino vibracija energije KONSTANTA.
Ono što je izvan materijalnog i izvan energije, jest sam BOG, nešto apsolutno čisto, vječno i samo primjereno svijesti čovjeka. Nitko i ništa drugo na svijetu nezna za Boga izuzev čovjeka.
Za kozmos, galaksije i univerzum Bog je nebitan, tamo se radi o Apsolutu. U pojmovima moraš praviti jasnu razliku, kako bi lakše shvatio suštinu.
Bog je samo za čovjeka, zbog Božanstva, najdubljih osjećanja, bezuvjetne ljubavi, blaženstva i milosti koje na njega ostavlja.
Ali i Bog je Apsolut i za njega vrijedi onaj isti princip njegove prirode apsolutnog i beskrajnog vakuuma, jer život je samo temeljem vakuuma; tvoje stanice tijela opstaju samo zato što su sposobne vakuumom privući energiju, ali onu pročišćenu, kao svjetlost koja se javi u istini.
Tijelo, materijalno, fizičko, relativno i prolazno, neizbježan je čimbenik života. Kada kažemo da ga kroz duhovnost trebamo odbaciti, to se ne odnosi da ga trebamo spaliti, jer nam nije potrebno. To nije točno. Tijelo je fizički temelj postojanja, zaista u svemu promjenljivo, ali, u ovisnosti od svijesti u tom tijelu, ono može biti mirno i zdravo u svakom trenutku.
Dolazimo do točke kada se moraš pitati, tko je taj u tijelu odgovoran i najpametniji da upravlja bićem, tom cjelinom?
U svakom slučaju jedno bez drugog ne može. Svi aspekti bića: fizički, mentalni, intelektualni i duhovni, jednako čine balans života. E sad, nešto je u fizičkom tijelu prirlično statično, a nešto je munjevito kao svjetlost. Naravno da ćeš prednost dati onome što se munjevito kreće, a to je duša, ajmo reć njena aura, njena pročišćena energija.
Na jednoj strani je tijelo fizičko i relativno, a na drugoj strani je duša metafizička. Kada im se doda i ono stvarno duhovno - Bog, imaš cjelinu kao ŽIVOT.
Što si zaključio, sve je u tebi jednako bitno i prema svemu moraš biti zahvalan, pažljiv, ljubazan i odgovoran.
Tijelu moraš dati malo odabrane hrane.
Duši daj stalnog mira, jer ona konstantno vibrira.
A Bogu (duhovnoj stvarnosti) nemaš što dati jer mu ništa ne treba. Bog je ta SLOBODA, kao cilj tvog ŽIVOTA.
Običan čovjek je ograničen vlastitim umom, povodljiv, često pohlepan, pun želja, sve bi on da posjeduje i u tom zanosu dolazi do izražaja svo njegovo neznanje prema životu. Zato mu je život tako nejasan, tako dalek, a u biti život je u njemu.
Pravo znanje je umijeće življenja i izravno te vodi u DOŽIVLJAJ, onaj prema vani od osjetila i misli i onaj iznutra, od duše i Boga.
Život se ne može tumačiti kroz formu riječi, izgovorenih ili pisanih, iz prostog razloga što je duhovne prirode, a riječi su primjerene fizičkom aspektu. Ne možeš fizički objasniti nirvanu, dok nisi sam uronio u nju. A tebi nije do nirvane, ti radije uživaš u onoj materijalnoj nirvani kada ti je pun džep novaca, kada uživaš, kada ti posao cvjeta, kada nemaš problema u obitelji i naravno kada je mir u društvu. Kada smo kod tog društvenog mira, e to je varka i iluzija zbog koje nisi ni razmišljao o vlastitom miru. Ne možeš ti vanjski mir preslikavati u dubinski doživljaj u sebi. Valjda unutarnjim mirom u sebi trebaš promatrati društvo, sredinu u kojoj živiš i svijet, na jedan komforan način neutralnog promatrača ili svjedoka. Promatrač si zato jer si neke stvari vidio, a svjedok si što si viđeno zabilježio u karmi.
Sloboda u društvu nije sloboda za svakog pojedinca; i u toj društvenoj slobodi postoje zatvorenici. Kada je život u pitanju, nitko ne mora biti nečiji zatvorenik, nitko ne treba biti u kavezu, u mraku, u neznanju.
Zbog svega što ti se dešava u životu moraš konačno promisliti o duhovnom aspektu koji u tebi nije aktiviran. Čim prije to istražiš, biti će ti lakše. Nećeš više biti zbunjen pred običnim stvarima; o svemu ćeš imati jasan uvid, a iznad svega ćeš povratiti MIR. S mirom dolazi i zdravlje, moć, volja, ljubav i radost.
Hajde, kreni već jednom, ne trebaju ti novci, ni posebno vrijeme, duhovni aspekt je uvijek u tebi, samo pitaj iskusne kako da ga osjetiš.
Upamti, po kodovima DNK jedinstven si na svijetu. Prema tome ne moraš oponašati nikoga. Uživaj u vlastitoj jedinstvenosti. Temeljem duhovnog života u tebi - vječan si, ako ti to uopće nešto znači.
Temeljem Božanstva, ne postoje negativnosti, slabosti, patnje ni boli, jer Božanstvo nije iluzija, u to se možeš uvjeriti na svaki mogući način. Ne treba ti veća potvrda Božanstva od vlastitog mira, ljubavi i radosti. Ljudi u suštini sve to znaju, ali na svoj način ne dopuštaju da duhovni aspekt u njima bude prioritet, nego se inate, psuju Boga i na svaki način se trude bježati od duhovne stvarnosti, od života.
Život je božanstven samo kada si miran. Nemoj se ponašati nezrelo i naivno, nego prikupi znanje, smiri se, sve će ti krenuti na bolje, promijenićeš se. Umjesto da mijenjaš ono iz vana sa čime se ne slažeš, jednostavnije je promijeniti sebe, naravno samo u svijesti, usmjerenim mislima i umom, slobodnim duhom i kreativnošću koja te gura u leđa.
Kada bi duhovno imalo cijenu, mnogi bi se utrkivali to platiti, ali život zaista nema cijenu, valjda zato i nije primjećen od svakog pojedinca.
Tra, la, la, priči nikada kraja, ništa ti novo nisam rekao, sve je ovo poznato od pamtivijeka, ali si ti smiješan, imaš neki društveni status, svi te po nečemu cijene, a ti ipak ne doživljavaš život. To nije šteta, nego neznanje.
Zahvalni pojedinci, pažljivi, ljubazni i odgovorni, uvijek su u misiji širenja mira među ljudima. Zbog stvaranja povoljnog feng shui prostora njima je uvijek stalo da ljubav i mir u njima izravno bude u svemu oko njih. Zato su nesebični, neumorni, strpljivi i uporni da se svaki čovjek stavi na Put života, znajući da je to najveće bogatstvo za čovječanstvo.
Ne samo to, kroz duhovnost pojedinca, kroz njegovu religioznost u srcu prema Božanstvu, sve se mijenja, svuda postaje mir i harmonija.
Naravno, moćnici svijeta imaju svoju prizmu pogleda na život, prekrajaju prirodu po svome, ali su i oni dio nesvjesnog, ljudi od duše i tijela i sa njima se mora raditi, možda nekada nešto shvate o životu, ljubavi i miru.
Duhovne vrijednosti i kreativnost su neiscrpne, jer izviru iz Božanstva.
DUŠA, AURA, MOĆ
Ono sa čime se ne slažeš, ono što ne dopuštaš, za tebe predstavlja otpor koji doživljavaš kao napor. U tom trenutku duša munjevito reagira, skuplja pipke aure sa tog mjesta, povlači se kao jež i mijenja boju u tamniju nijansu. Zamisli da se sa ničim ne slažeš iz vana; tvoja bi se aura sklupčala u tebi, ispalo bi kao da si ostao bez duše.
Mnogi se tako ponašaju, a onda se čude i kažu kako je sudbina učinila svoje jer su postali bolesni. U suštini sami su krivi jer ne dopuštaju energiji da slobodno vibrira prostorom.
Obzirom da energiju neš blokirati, ne preostaje ništa drugo nego da blokiraš sebe.
Tako nastaje svaka neizvjesnost, strah, patnja, bol, a kod nekih i smrt tijela.
Vrijeme nikoga ne čeka, ali nikada nije kasno da prikupiš pravo znanje, da sebi priuštiš mir, zdravlje, ljubav, radost.
Prihvaćanjem svega stvorenog, ljudi, stvari, biljke, životinje, prirodu, svega lijepog i ružnog, jednostavno širiš svoju dušu, time njena aura postaje veoma moćna, boje svjetlosti, a sa njom i ti postaješ moćan. Takvo širenje aure duše je jednostavno astralno putovanje, kada iz perspektive tijela, iz jedne točke, postaješ cjelina sa svijetom i imaš svu moć svijeta.
To je princip duha, kada se um njemu predaje, nisi više vezan za osjetila i opažanja iz vana, nego si usmjeren na Izvor, onaj iz tvoje dubine života, onaj koji ti daje svu moć.
To je i princip MIRA kada ne moraš misliti, jer ti sve postaje jasno i kažemo - svjestan si.
Ajme kako si postao moćan, u trenutku!
RELIGIOZNOST
Preko bezuvjetne ljubavi prema Boažnstvu, blaženstvu i milosti, neizmjerno si zahvalan Bogu-životu i svijesti.
Nisi iluzionista, slijepi putnik, nisi vjernik niti ovisnik sudbine, jednostavan si u najdubljoj religioznosti svoga srca. Moramo rasčistiti, religioznost čovjeka nije vjera u Boga kako mnogi misle, već istina kao najdublji doživljaj života.
Nemaš potrebe vjerovati u život, jer bi to bilo lažno i nesigurno. Jedino preko duhovnih vrijednosti, istine, svijesti i slobode, doživljavaš najdublji mir i slobodu. Uz takvu moć nitko te ne može zastrašiti, jer si duboko uronjen u vječni život.
Naravno, čovjek si kao i svi drugi, međutim, za razliku od drugih, ti sve doživljavaš uzvišeno, samo kroz svjetlost. Bez obzira na sve poteškoće života u tijelu i zemaljskom planu, za tebe je uvijek svjetlost. I kada je noć, u tebi zrači svjetlost.
Ono što je najbitnije, jednostavan si, jer nemaš potrebu baviti se sobom, svojim osjećanjima, svojim mislima i slabostima. Centriran si, sveprisutan, moćan i kreativan, u jedinstvu sa SOBOM, Bogom-životom i svijetom.
Sloboda je za tebe istinska moć, koja ruši sve negativno na tvom putu. I ne samo to, i drugi se pored tebe osjećaju zaštićenim.
Možda ove riječi u nečijem uhu izazivaju zvuk naivca ili sanjara, međutim, pojedinac ne može glumiti, još manje zračiti toplinu, mir, nenasilno ponašanje, zahvalnost, pažnju, ljubaznost i odgovornost, jednom riječi milost.
Bog i život su stvarnost, a nikako priviđenje. Potvrda toga je i mjesto gdje se to pokazuje, u srcu, između duše i tijela, gdje ništa iz vana ne može utjecati na taj doživljaj.
Ništa društveno, moralno, ideološko, crkveno, nasilno, neprirodno, materijalna bogatstva, ode i filharmonije neće učiniti čovjeka religioznim i vezanim za život, dok on to sam ne doživi u sebi.
Jedino pravo znanje koje te od najranijeg djetinjstva istinito drži na Putu spoznaje i samoostvarenja, može jednog dana biti pretočeno u ono o čemu pričamo, u potpun doživljaj života. Jedino kada spojiš početak i završetak Puta kotača života, siguran si i slobodan hodati njim jer je osvjetljen nevjerojatnom čarolijom boja, koja ti u svemu podsjeća na dječiju igru.
Tako nešto božanstveno kao život ne može biti izloženo prljanju, na površini, već je duboko skriveno u srcu i kroz miran tik-tak ritam i eliksir blago lužnate krvi, uz bezuvjetnu podršku duše i energije, može trajati koliko si njemu predan.
Ako postaneš strastven, sanjar, iluzionista, vjernik i ovisnik sudbine, prekinućeš vezu sa Bogom-životom i nestaće svjetlosti sa tvog Puta, a onda znaš što te čeka, neizvjesnost, strah, želja da se nešto dogodi, patnja i bol.
Umjesto božanstvene igre koju imaš od života, ne budi smiješan igrati se nebitnim stvarima i onim što je izvan čarolije tvog života.
Pero
Duhovni principi
http://bezuvjetna-ljubav.blog.hr/
http://www.facebook.com/home.php?sk=group_228125950535009&ap=1
Stranica 15 od 15 Sve stranice