Život između smrti i ponovnog rođenja 8/16
Između smrti i novog rođenja
Beč, 21 siječnja 1913

Zadnji puta kada sam ovdje govorio, ukratko sam se bavio značajnom fazom čovjekova života između smrti i ponovnog rođenja. Tu fazu se ne može tretirati kao da takoreći nema važnosti za našu fizičku egzistenciju. Trebala bi nam biti jasna činjenica da snage koje nam trebaju za život ne dolaze samo iz oblasti fizičkog tijela. One esencijalno emaniraju iz nadosjetilnog svijeta kojem pripadamo između smrti i ponovnog rođenja. To se može razumjeti samo ako smo u stanu formirati mentalne slike života između smrti i ponovnog rođenja.

Čovjek je uglavnom umotan u vrstu sanjajućih-spavajućih uvjeta. Oni koji idu kroz dnevnu rutinu bez razmišljanja o događajima koje proživljavaju u stvari spavaju u životu, a oni koji se bave s onim što leži iza materijalne egzistencije oni su koji su budni u fizičkom životu. U odnosu na naša ranija razmatranja, sjetit ćete se da je ispravno shvaćena duhovna znanost sposobna potpuno ući u sve aspekte ljudske egzistencije. Toliko koliko duhovna znanost bude prožela našu civilizaciju, čovječanstvo će u životu biti probuđeno iz spavanja. Mnoge stvari koje pristupaju ljudskim bićima čine se čudne i misteriozne, ali one predstavljaju zagonetku više za osjećaje nego za suhi intelekt. Majka koja stoji kraj mrtvačkog kovčega djeteta, ili obratno, takav je slučaj. U razmatranje ljudske egzistencije treba se potpuno upustiti da shvatimo kako ljudi postaju svjesni zagonetke života. Ljudi koji su izgubili sestru, muža, ili ženu dolaze mi i kažu, “Nikada nisam razmišljao o smrti, nikada brinuo o tome što se poslije može dogoditi, ali otkada mi je oduzeta ta bliska osoba to je kao da je ona još ovdje, i to me dovelo da se bavim duhovnom znanošću.” Život će dovesti ljude duhovnoj znanosti. Ono što se događa kao rezultat biti će bogato nagrađeno pošto duhovna znanost može prožeti život s određenim impulsima koje samo ona može dati.

Kada osoba nije više fizički prisutna, pojavljuje se zagonetka što se s njom zbiva nakon smrti. Vanjska znanost ne može dati odgovor jer ona samo promatra s očima, a one, također, istrune. Fizički mozak također istrune, i jasno je da ne može biti od koristi za ono što čovjek doživljava bez svog fizičkog omota. Ipak moćno pitanje o onom iza ostaje. U vezi ovog opći odgovori su malo od koristi i bolje je razmotriti stvarne primjere koji mogu prodrijeti direktno u život.

Uzmimo život na Zemlji kao početnu točku. Možda ste došli ispred osobe koja je, kroz duboke unutarnje težnje, kroz dispoziciju vlastite duše, dovedena do duhovne znanosti, dok duga možda ima antagonizam prema tome. Jedan postaje dublje involviran u duhovnu znanost, dok je njegov prijatelj razvio još veće neprijateljstvo prema tome. Život nam ne predstavlja samo mayu u prirodi već također i u našim neposrednim vezama s drugima. U stvari, ono što je upravo stavljeno u odnos može biti potpuna obmana.
Onaj koji je uvjerio sebe da je sve to besmislica može za to, u dubinama svoje duše o kojima ostaje nesvjestan, razviti tajnu ljubav.

Ljubav u donjem sloju može se izraziti kao mržnja. U životu nalazimo takve slučajeve. Kada je osoba otišla kroz vrata smrti, svi tajni duševni impulsi i težnje koje su suspregnute tijekom njegove zemaljske egzistencije dižu se na površinu i postaju sadržaj perioda katarze. Promatrali smo ljude koji su prošli kroz vrata smrti koji su na Zemlji bili neprijatelji duhovne znanosti i koji su nakon smrti razvili intenzivnu težnju za njom. Ovakvi antagonisti tada streme prema duhovnoj znanosti. Kada bi tijekom njihova zemaljskog života došli do njih s knjigom o duhovnoj znanosti, možda bi nas u bijesu otjerali. Nakon smrti ne možemo im napraviti veću uslugu nego im čitati. Čitanje s mislima na mrtve može na njih imati najveći dodatni efekt.

Postoje mnoge instance unutar našeg duhovnog pokreta u kojima oni povezani s mrtvim osobama su im čitali i tako im pomogli. Mrtav prima ono što mu se daje s krajnjom zahvalnošću, i na ovaj način se može razviti predivna veza. To pokazuje što duhovna znanost može sasvim praktično značiti. Duhovna znanost nije samo teorija. Mora se držati života i srušiti zid koji odvaja žive od mrtvih. Tako može biti premošten jaz. Mnogo dobra se može napraviti dovodeći duhovnu znanost u život s ispravnim stavom. Ne može se dati bolji savjet od čitanja mrtvima pošto je čudna činjenica da odmah nakon smrti nismo u stanju praviti nove veze. Prisiljeni smo nastaviti sa starima.

Javlja se pitanje dali mrtvi mogu ili ne naći duhovna bića iza praga koja bi ih podučila. To nije moguće! Za početak, mogu se imati veze samo s bićima s kojima smo imali vezu prije prolaska kroz vrata smrti. Pri susretanju bića koja na Zemlji nismo znali, samo prolazimo kraj njih. Na Zemlji, također, ne bi prepoznali genija ako bi bio obučen kao kočijaš. Imamo kontakt samo s pojedincima koje smo poznavali na zemlji. Mogu se sresti mnoga bića koja bi mogla biti od pomoći, ali ako nije bilo prethodne veze, ne mogu nam pomoći. Duhovna znanost je na svom ranom stupnju i pošto je tek počela imati utjecaj na ljudska bića, živi mogu napraviti najveću uslugu mrtvima pomažući im na ovaj način. To je instanca utjecaja koja se na druge može primijeniti iz našeg svijeta. Ali moguće je i obratno — mrtvi mogu djelovati u fizičkom svijetu. U mjeri u kojoj je duhovna znanost u skladu s životom, doći će do suradnje između dvaju svjetova. Mrtvi mogu također utjecati na živuće.

Ljudi o svijetu znaju izvanredno malo. Najčešće, dohvaćaju samo ono što se dogodi tijekom vremena. Mnogi misle da ostalo nije značajno. Ali ono što se stvarno pojavljuje samo je najmanji dio onog što vrijedi znati. Znajući samo ono što se događa izvana, u stvari ignoriramo život. Ujutro idemo na posao. Vjerojatno mislimo da stvari koje se tada dogode vrijedi znati. Jednog dana otiđemo tri minuta kasnije nego obično i dogodi se nešto iznenađujuće. Da smo, na primjer, napustili kuću u točno vrijeme mogli smo biti pregaženi, ali bili smo zaštićeni. Ili smo možda trebali ići na izlet i propustili vlak. Tada je baš taj vlak uključen u ozbiljnu nesreću. Što možemo izvući iz ovakvih razmatranja?

Ima mnogo toga što se u životu ne dogodi, a ipak trebamo takve događaje ubrojiti u mogućnosti. Zna li pojedinac koliko mnogo ovakvih mogućnosti izbjegne svaki dan? Zamislite sve stvari koje se mogu dogoditi od kojih je zaštićen! Mi ih previđamo jer su za hladni, apstraktni pogled na život one sasvim besmislene. Ali razmotrimo efekt na dušu osobe koja je spašena od opasnosti očitom koincidencijom. Čovjek iz Berlina je namjeravao otići u Ameriku i već platio svoju kartu. Prijatelj ga savjetuje da ne plovi Titanikom! Zamislite osjećaje ovog čovjeka. Nije otplovio, i onda je čuo o potapanju Titanika. To ima potresan efekt na njegove osjećaje. Kakvi dojmovi bi se pojavili u nama kada bi mogli promatrati sve stvari kojih smo tijekom dana pošteđeni! Kada se osoba počne baviti duhovnom znanošću razvija daleko veću osjetljivost za kompleksnost života, za ono što se događa tijekom uobičajenog dana.

Sada ako smo stekli osjetljivost duše i duhovno smo pripremljeni, u ovakvim trenucima možemo primiti utisak od duhovnog svijeta, poruku od mrtvih koja nam dolazi kao akt milosti. Vrata su otvorena od mrtvih. Oni mogu govoriti onima koji su razvili osjetljivost. Mogu biti priopćene važne stvari. Mrtva osoba nam, na primjer, može naložiti da izvršimo nešto što ona nije. Tako je jaz premošten. Kada duhovna znanost prodre u praktični život, a to će tako biti u budućnosti, moći ćemo s mrtvima komunicirati u oba smjera. Dovesti će nadosjetilni svijet u neposrednu sadašnjost.

Može se javiti slijedeće pitanje. Kada čitamo duhovno-znanstvenu knjigu na određenom jeziku, mogu li mrtvi razumjeti taj jezik? Za vrijeme perioda katarze mrtvi razumiju jezik koji su govorili na Zemlji. Tek kasnije, tijekom prijelaza u Devachan, ne mogu više razumjeti riječi već samo misli. Transformacija općenja s mrtvima događa se nakon određenog perioda godina. Ako je onaj koji je ostao na Zemlji osjetljiv, osjetit će da je s njim onaj tko je umro i da misle isto. To može trajati godinama i onda se odjednom gubi veza. To je trenutak kada mrtvi prelazi u Devachan. Tijekom perioda katarze još se sjeća zemaljskog života, još se drži za te uspomene.

Što je zemaljski jezik? Svaki jezik ima značenje samo za zemaljski život i usko je povezan s ustrojstvom osobe, s klimom i s formacijom grla. U Europi mi ne govorimo isti jezik kao u Indiji. Ali misli nisu oblikovane u skladu s zemaljskim uvjetima. Mrtvi razumiju jezik samo dok su u kamaloki. Kada medij priopći poruku od mrtvog u određenom jeziku, može doći samo od onog tko je nedavno prošao kroz vrata smrti.

Fundamentalno smo mi već unutar viših svjetova svaki puta kada idemo spavati, jer kod spavanja nesvjesno ulazimo u istu oblast u koju ulazimo nakon smrti.

Želio bih postaviti slijedeće pitanje. Može li netko tko još ne može vidjeti nadosjetilnom percepcijom ipak znati o ovim stvarima? Čovjek koji spava, naravno, živi. On je nekako kao biljka. Mogli bi se sjetiti da je znanstvenik, Raoul Francé, pisao da su biljke obdarene osjećajima i mogu se diviti. Ipak biljke nemaju element duše. Spavajući ljudski organizam je u istim uvjetima kao biljka. Zrake Sunca moraju pasti na biljku ako će živjeti. Zemlja je prekrivena biljkama jer ih Sunce poziva. Bez Sunca nema biljaka i tijekom zime one ne mogu nicati.

Kada čovjek spava, gdje je njegovo Sunce? Ono što leži na krevetu također ne možemo zamisliti bez Sunca. To Sunce izvan čovjeka je ego. Tamo ego treba raditi na uspavanom organizmu kao Sunce na biljkama. Ali ne igra samo Sunce ulogu u podizanju i održavanju vegetacije. Igra također i Mjesec. Bez utjecaja s Mjeseca biljke isto ne bi rasle, ali efekt lunarnih utjecaja znanstvenici potpuno ignoriraju.

Svjetlost Mjeseca utječe na biljke. Lunarne sile određuju širinu biljke. Biljka koja raste visoko i tanko pod slabim je utjecajem Mjeseca. Čak je i cijeli kozmos uključen u rast biljaka. Ego radi u fizičkom i eteričkom tijelu kao što Sunce utječe na rast biljaka. Slično, astralno tijelo je u odnosu s Mjesecom. Ego je Sunce za fizičko tijelo, astralno tijelo je duhovno njegov Mjesec. Naš ego kreira zamjenu za utjecaje Sunca, naše astralno tijelo za one od Mjeseca. To potvrđuje ono što inicijat misli kada kaže da je čovjek formiran kao ekstrakt snaga kozmosa. Kao što je Sunce središnja točka svijeta biljaka i zrači svoju svijetlost u svim smjerovima, na isti način svjetlo mora prožeti fizičko i eteričko tijelo. Svjetlost Sunca nije samo fizičke, također je i duševno-duhovne prirode izdvojene od kozmosa i postaje “JA” ili ego. Čovjekovo astralno tijelo sadrži ekstrakt svijetla Mjeseca. U ovom je sadržana najveća mudrost.

Da je čovjekov ego još bio vezan za Sunce, čovjek bi jedino mogao naizmjenično mijenjati spavanje i budnost kao biljke. Ako bi imali samo solarni utjecaj nikada ne bi mogli spavati tijekom dana. Spavali bi jedino noću. Ali naš cijeli kulturalni život zavisi od emancipacije od ovih uvjeta. Mi nosimo vlastito Sunce unutar nas i ego je ekstrakt solarnog utjecaja. Čovjekovo astralno tijelo ekstrakt je lunarnog utjecaja. Tako tijekom spavanja u duhovnom svijetu ne zavisimo o kozmičkom solarnom utjecaju. Naš ego radi ono što bi inače Sunce. Obasjani smo vlastitim egom i astralnim tijelom.

Drevna okultna vizija prodirala je do ove točke samo povremeno. Duhovna znanost daje nam slijedeću sliku čovjeka koji spava. Iznad njega sije Sunce, njegov ego, bez kojeg ne bi mogao biti kao biljka za vrijeme spavanja. Iznad njega sije Mjesec, njegovo vlastito astralno tijelo.

Sada, možemo također zamisliti da tijekom jeseni kada se utjecaj Sunca smanjuje, vegetacija vene. Kod čovjeka koji je budan astralno tijelo i ego su unutar fizičkog i eteričkog tijela. Povratak u tijelo je u izvjesnoj mjeri kao zalazak Sunca i Mjeseca, i također označava kraj egzistiranja kao biljka. Vegetativni uvjeti koji prevladavaju za oživljavanje naših snaga tijekom spavanja mnogo su manje aktivni tijekom budnog života. Snage vegetativnog rasta opadaju kako se čovjek budi. Utoliko što smo kao biljke, mi umiremo svako jutro. Ovo baca značajno svijetlo na uzajamno djelovanje između duše i tijela. Neki ljudi se osjećaju aktivni i stimulirani kratko nakon buđenja. To su oni koji mogu jače živjeti u sferi duše. Ljudi koji imaju tendenciju više živjeti u tjelesnoj prirodi često ujutro osjećaju izvjestan umor. Što je manje osoba ujutro umorna, može biti aktivnija. Ipak naš budni život može s usporediti s procesom umiranja biljaka zimi. Svakog dana povlačimo snage smrti unutar našeg organizma. One se akumuliraju i zbog ovog procesa mi eventualno umiremo. Fundamentalni razlog za smrt leži u sferi svijesti. Iz ovoga možemo zaključiti da je svjesna aktivnost ega unutar našeg dnevnog života uništavač našeg fizičkog i eteričkog tijela. Umiremo jer živimo svjesno.

Bilo je mnogo pokušaja objašnjavanja prirode spavanja. Spavanje bi trebalo biti stanje iscrpljenosti i rečeno je da postoji da bi se rastjerao umor. Ali spavanje nije u stvari stanje iscrpljenosti. Malo dijete, na primjer, spava manje nego itko. Spavanje je dio cjeline života. Dolazi u ritmu padanja u san i buđenja. Slično, kao što vidimo da priroda zimi vene, tako i u nama nešto umire za vrijeme budnog života.

Kada prolazimo kroz vrata smrti, ostavljamo naše fizičko i eteričko tijelo iza a naš ego i astralno tijelo sada iskrsavaju kao Sunce i Mjesec koji nemaju što obasjati. Prema tome, ego i astralno tijelo mogu nastaviti svoju egzistenciju usprkos činjenice da nemaju što obasjavati. Kada oni prožmu tijelo, svjesnost se diže. U duhovnom svijetu također, čovjek mora nešto prožeti ako želi steći svjesnost, inače bi postojao bez svijesti.

Tjelesna priroda je bila najjače obasjana tijekom grčko-latinskog perioda. Tada je izreka, “Radije prosjak na zemlji nego kralj u oblasti sjena,” imala stvarnost. U to vrijeme je boravak u podzemlju značio imati mizernu egzistenciju. Prije rođenja Krista život poslije smrti je bio slabo razvijen. Mi, u drugu ruku, pripadamo dobu koje karakterizira činjenica da se takve snage više ne upotrebljavaju na tjelesnoj prirodi. Čovjek, utoliko što spava, je u opadanju. Tjelesna priroda je bila u silasku od vremena Krista.

Vegetativne snage su najjače prevladavale tijekom grčke epohe. Na kraju evolucije čovječanstva tjelesna priroda će biti najoskudnija. U ranijim epohama čovjek je bio vidovit i duša je bila visoko razvijena. Kroz duševno-duhovno opadanje tjelesna priroda doseže vrhunac kako je izraženo u grčkoj umjetnosti. Ali kako idemo u budućnost sva stremljenja za ljepotom se suočavaju sa zamkom u kojoj vanjska ljepota nema budućnost. Ljepota mora postati unutarnja kvaliteta i na taj način mora otkriti svoj karakter.

Toliko koliko se taj proces uvenuća pojačava, unutarnja priroda sunca i mjeseca postajati će sve više veličanstvena. Oni koji kultiviraju duh i dušu kroz duhovnu znanost imaju više razumijevanja za budućnost od onih ljudi koji teže oživjeti grčke igre. Što čovjek više ostavlja svoju duševno-duhovnu prirodu u podsvijesti, jadnija je sudbina s kojom će se susresti između smrti i novog rođenja. Nazadak tijela nema ništa s životom poslije smrti, ali ako nije razvijeno ništa od duševno-duhovne prirode, tada se nema ništa za prenijeti u duhovni svijet. Što je osoba više otvorena za primanje duhovnog sadržaja, bolju će imati popudbinu nakon smrti. Čovječanstvo će sve više učiti da postane nezavisno od onog što je ograničeno fizičkim tijelom.

Duhovna znanost neće zadržati sadašnji oblik. Riječi jedva mogu prenijeti što ona želi isporučiti. U duhovnoj znanosti više će ovisiti o tome kako su stvari kazane, nego na onom što je kazano. To je internacionalni element i može živjeti u svakom jeziku. Naučit ćemo se slušati kako su stvari izražene. Na ovaj način može se ući u kontakt sa stanovnikom Devachana. Danas smo se okupili zajedno i govorimo o duhovnoj znanosti. Mi ćemo proći kroz vrata smrti i nastaviti se razvijati u više budućih inkarnacija.

Tada ćemo imati misli nezavisne od danas zemljom ograničenog jezika. Duh će ući u naš život i moći ćemo komunicirati s mrtvima.
Vanjski kulturni život ide prema svom padu. Doći će vrijeme kada će neba biti ispunjena avionima. Život na zemlji će uvenuti, ali ljudska duša će rasti u duhovnom svijetu. Na kraju zemaljske evolucije čovjek će napredovati tako da više neće biti oštre podjele između živih i mrtvih. Zemlja će ponovno prijeći u duhovno stanje jer će se čovjek produhoviti. To će vam dati osnovu za ispravan odgovor kada ljudi pitaju, “Smrt i rođenje se ponavljaju ali hoće li se to uvijek nastaviti?” Neće biti ovakve razlike između živih i umirućih jer će za ljudsku svijest sve biti produhovljeno. Uzlazni razvoj cijelog čovječanstva vodi do stanja koje će biti doživljeno na Jupiteru.

Govoreći o životu između smrti i ponovnog rođenja otvorili smo dalekosežnu oblast. Tu je, također, sve podložno promjeni i transformaciji, uključujući općenje živih s mrtvima. Mi ćemo postepeno dublje prodirati u prirodu čovjekove egzistencije, u uzajamno djelovanje između tjelesne i duhovne prirode.

Stranica 8 od 16 Sve stranice