Mahunarke - grah, grašak, leća ubrajaju se zbog velikog sadržaja bjelančevina i ugljikohidrata u povrće s najbogatijim hranjivim tvarima, a moraju im se pripisati i ljekovite vrijednosti. U povijesti ljudske ishrane nalazimo ih već vrlo rano u upotrebi kao živežne namirnice pa ih je moguće slijediti sve do prethistorijskog vremena.

Dok je bob (Vicia faba L.) pronađen u sojenicama švicarskih jezera, te u grobnicama egipatskih kraljeva oko 2000. god. pr. n. e. i u Troji, dotle je grah sve do oko 155. god. bio nepoznat u sredozemnom području i u Evropi, pa je u Evropu uveden iz svoje domovine Amerike tek nakon njezina otkrića, no grah je, naprotiv, nađen u prethistorijskim grobovima u Arizoni i Peruu. Grašak je prastar kao živežna namirnica, a najstariji nalazi javljaju se iz naseobina kamenog doba na području Mađarske, iz sojenica Švicarskih jezera i iz nekadašnje Troje. Konačno, i leća je prastara hrana koja je isto tako dokazana u naseobinama kamenog doba kao i u egipatskim grobnicama oko 2200. god. pr. n. e. Leću spominje i Sveto pismo u priči, prema kojoj je Jakob svome bratu Esavu otkupio pravo prvorođenoga za hranu od leće.

Mahunarke su igrale važnu ulogu i u zakonima (Kapitulare) Karla Velikoga.

Moglo bi se navesti još mnogo zanimljivih kulturno-historijskih činjenica, no mi ćemo se ograničiti na hranidbene i zdravstvene činioce navedenih rodova mahunarki.

Mahunarkama je zajedničko da imaju visok sadržaj biljne bjelančevine, što u velikoj mjeri zahvaljuju svojim kvržicama na korijenu u kojima se nalaze bakterije (Bacterium radicicola) koje vežu slobodan dušik iz zraka, pretvaraju ga u aminokiseline iz kojih se opet izgrađuju bjelančevine. Ugljikohidrati u plodovima mahunarki nalaze se u obliku galaktana, glukuronske kiseline, fruktoze, glukoze, manita i drugih spojeva.

Uz bjelančevinu i škrob u plodovima postoji i mast i lecitin kao važna materija za živčani sistem. Dok su u osušenim plodovima mahunarki sadržani samo tragovi vitamina C, količina vitamina C raste prilikom klijanja, tako da proklijali plodovi mogu spriječiti skorbut.

Klijanjem se stvara i vitamin E, tj. antisterilitetni vitamin koji se ne razara kuhanjem. Vitamin A nalazi se u maloj mjeri, dok su plodovi u suhom stanju, naprotiv, bogati vitaminom B-1, koji se i kod topline od 100-120° C odmah ne uništava.

Kako je ljuska sjemena bogata surovim vlaknom, pektinskim i drugim teško probavljivim spojevima, treba sušene plodove mahunarki upotrebljavati samo kao brašno ili oljuštene, tj. oslobođene ljuske (pasirane). U kašastom, jušnom ili u obliku pirea, nisu plodovi mahunarki samo najukusniji nego prije svega najprikladniji i lakše probavljivi. Treba imati na umu da suhi plodovi, doduše, sadrže mnoge hranjive tvari ali da su siromašni mineralnim solima, što se može nadoknaditi povrćem, voćem i mlijekom.

Za bolesnike s groznicom nisu prikladni plodovi od mahunarki jer djeluju na povišenje temperature i uzrokuju štetne pojave rastvaranja u crijevima.

Osobe koje boluju na želucu i crijevima, moraju izbjegavati osušene plodove jer oni ne samo da izazivaju u oboljelom želucu ili crijevima nepoželjno stvaranje kiseline, nego djeluju i na povećano napuhavanje. Dobro istlačene plodove, pasirane kroz sito, uz dodatak začina koji smanjuju napuhavanje, kao kim (br. 42), mažurana (br. 86) ili timijan (br, 144) ili svježi zeleni grašak, podnose u malim obrocima i bolesni na želudac i crijeva. Vrlo su dragocjeni plodovi mahunarki ako postoji začepljenje stolice ili čak i kronični začep, jer upravo pasirani plodovi omogućuju znatniju i mekšu stolicu, bez boli ili bez trenutnog proljeva.

Bolesni na bubrege ne smiju uzimati jela od osušenih plodova radi previsokog sadržaja bjelančevina dok, naprotiv, takvi bolesnici smiju uživati jela od mladog graška pripremljenog bez soli.

I bolesni na srce moraju izbjegavati mahunarke, jer stvaranje plinova nepovoljno utječe na rad srca. Šećerni bolesnici moraju paziti kod ishrane tim plodovima zbog visokog postotka ugljikohiarata. Dozvoljen je jedan obrok leće umjesto zobene kaše, a sasvim umjereno mogu u redoslijed ishrane uvrstiti i zeleni grašak (2 jedaće žlice).

Za hranu nisu prikladne niti za salatu pripremljene zelene i sirovo narezane komuške graha, jer u zelenom grahu postojeći glikozidi cijanove kiseline, fazeolini, već su uzrokovali otrovanja koja su završila smrću. Tek se kuhanjem rastvaraju glikozidi cijanove kiseline. Naprotiv, ne stoji tvrdnja da mahunarke treba izbjegavati zbog purina, jer su količine purina u plodovima tako male da ih se može davati čak i oboljelima od gihta. To bi bila najvažnija zdravstveno-dijetetska pravila s obzirom na mahunarke, dok se pobliži podaci o tome moraju potražiti u posebnim djelima koja obrađuju dijetnu ishranu.

a) PHASEOLUS VULGARIS L. — grah


1) Phaseolus vulgaris var. communis Aschers. — visoki grah



Narodni nazivi: bažulj — beli grah — beli pasulj — boranija — fažol — fižol fasol — gra — grav — pasulj — pasulj puzavac — pasulj tačkaš — pletenac — pritkaš — puzavac — trkljaš.

2) Phaseolus vulgaris var. nanus Aschers. — niski grah



Narodni nazivi: čučavac — fažolica — grah pešak — ležak — pasuljica — pešak.

Opis biljke: grah raste gotovo u svakom kućnom vrtu te je općenito dobro poznat. Listovi su bogati oblicima, a i cvjetovi su vrlo različitih boja što je sve ovisno o vrstama graha. Isto tako i plodovi, odnosno komuške, mogu biti različite duljine, te mesnate ili tanke i zelene ili žućkaste. Miris biljke je osebujan i opor, dok sirovo sjeme ima bljutav i brašnav okus.

Vrijeme cvatnje: od lipnja, pa kroz čitavo ljeto, a sazrijeva već prema vrsti od srpnja do jeseni.

Stanište: grah voli u jesen dobro pognojeno, vlažno i duboko zemljište i sunčani položaj. Čvrsta vapnena tla nisu prikladna za uzgoj graha.

Ljekoviti dijelovi biljke: u ljekovite svrhe sabiru se lupine graha, tj. zrele komuške iz kojih je izvađeno sjeme (Fructus Phaseoli sine semine ili Cortex Phciseoli fructus). S obzirom da se ljekovite i djelotvorne tvari prije svega nalaze u komuškama, treba u ljekovite svrhe dati prednost sortama s mesnatim komuškama, pred sortama s velikim sjemenom. Sušenje prikupljenih komušaka vrši se na sjenovitom mjestu.

Ljekovite i djelotvorne tvari: plodovi sadrže inozit, šećer i vitamin C. Plodovi, kao i komuške, od sazrijevanja sjemena nadalje, sadrže čitav niz spojeva s dušikom: asparagin, arginin, tirozin, leucin, lizin, holin, trigonelin, alantoin, nukleinske baze i tako vrijednu rastvorijivu kremičnu kiselinu. Osim toga, komuške graha sadrže inzulinu sličnu tvar glukokinin. Taj je glukokinin, među ostalim, sadržan i u listovima borovnice (br. 151), običnoj salati (br. 76) i u koprivi (br. 150), vrlo je vrijedna ljekovita tvar za bolesnike koji boluju od šećerne bolesti, jer može sniziti sadržaj šećera u krvi i umanjiti izlučivanje šećera putem mokraće.

Ljekovito djelovanje: ljekovitost komušaka graha s obzirom na sniženje šećera u krvi, bilo je već mnogo puta različito ocijenjeno. Postoji, naime, mišljenje da i kod manjih ili jedva spomena vrijednih uspjeha u liječenju treba tražiti niz faktora ne samo kod bolesnika nego i kod biljke, odnosno njezine žetve, konzerviranja i primjene. Upravo kod komušaka graha mora se najtočnije pridržavati propisa u pogledu berbe i postupka pri konzerviranju; pri tom ne treba previdjeti da nepovoljni uvjeti staništa, kao npr. prevlažno ili presuho tlo, a također i pojedine sorte, mogu uzrokovati vrlo različite uspjehe u liječenju. Budući da postoje mnogo vrsta graha, bio bi svakako nužan zadatak utvrditi najljekovitije.

Po pažljivom ispitivanju, nezrele zelene mahune imaju visoko djelovanje glukokinina. Ta se spoznaja nadopunjuje savjetom da se svježe, zelene i nezrele mahune uživaju po mogućnosti tokom svih ljetnih mjeseci. Uzgojem graha u vremenskim razmacima dobivaju se od prvih ljetnih tjedana pa do kasne jeseni, dragocjene zelene mahune koje obilno sadrže naročito glukokinin i to tako dugo dok plodovi u komuškama previše ne dozore, šećerni bolesnici moraju tu sezonu mahuna što više iskoristiti kako bi obilnom hranom mahunama (4-7 kg u tjednu) u obliku različito pripremljenog povrća mogli uzimati glukokinin na biološkoj podlozi. Pri tom se može utvrditi uspjeh: znatno se smanjuje ili se čak odstranjuje aceton u krvi i mokraći, a postiže se i pad šećera u krvi na tašte za 20-40 %. Glukokinin se kuhanjem ne razara, pa će pažljiva domaćica za trošenje u zimskim mjesecima konzervirati u odgovarajuće staklene posude što više zelenih mahuna.

Sušene mahune, koje se brižno spreme za trošenje u zimskim mjesecima, sadrže doduše manje glukokinina ali još uvijek uspješno podupiru nastojanje za odstranjenjem ili smanjenjem acetona ili šećera u krvi. Ovdje mora biti jasno, da ne treba ostati samo na upotrebi suhih mahuna nego treba nastojati da se ljekovitost poveća primjenom i drugih ljekovitih biljaka; tj. dodavanjem drugog ljekovitog bilja, kao listovima borovnice (br. 151), stolisnika (br. 1), maslačka (br. 142), borovice i dr., dakle, pripremom čajne mješavine. Može se kroz 8-10 dana pojedinačno pripremiti drugi biljni čaj, kao npr. već navedeno ljekovito bilje s bijelom imelom (br. 158), kičicom (br. 43), pelinom (br. 23), da nabrojimo samo nekoliko. Kod odabiranja treba dati prednost onom bilju, kod kojeg se djelovanje najbolje osjeća, a tada ponovo ispočetka nastaviti s čajem od grahovih komušaka. Potrebno je redovito savjetovanje s liječnikom i najtočnije pridržavanje, kako uputa o ishrani, tako i ostalih uputa. Čim se ranije upozna početna bolest i slijede opisane metode liječenja, tim je sigurnije ozdravljenje.

Čaj od komušaka graha ne samo da je lijek za oboljele od šećerne bolesti, on se s uspjehom primjenjuje i kod vodene bolesti te kod kroničnog reumatizma i išijasa. Daljnja područja liječenja tim čajem su kod bolesti bubrega i mjehura, upale mjehura poslije šarlaha, tifusa i difterije, kod izlučivanja bjelančevine za vrijeme trudnoće, kroničnog oboljenja mokraćnih kanala te kod stvaranja pijeska i kamenaca u bubrezima. Čaj od grahovih komušaka sprečava daljnje stvaranje mokraćne kiseline, rastvara već postojeće staloženu mokraćnu kiselinu i odvodi je putem mokraće iz tijela. Kod navedenih bolesti piju se dnevno 2-3 šalice čaja od grahovih komušaka.

Konačno se mora spomenuti još i upotreba grahovog brašna za liječenje vlažnih ekcema, kod svrbeža kože i kod kožnih osipa. Na sva ta oboljela mjesta na koži stavlja se bez ikakve primjese čisto brašno od graha te se nakon toga lagano poveže. Svaka 2-3 sata treba oboljela mjesta okupati, odnosno oprati, mlakim čajem od kamilice (br. 89) i ponovo posipati grahovim brašnom. Priprema čaja od grahovih komušaka: 1 jedaća žlica dobro posušenih komušaka kratko se prokuha u 1/4 litre (1 šalica) vode, ocijedi i pije nezaslađeno i u gutljajima. Dugotrajno kuhanje čaja od komušaka, kao što se tu i tamo o tome čita, ne odgovara više novim saznanjima.

Za liječenje od šećerne bolesti priprema se osim čajne kure i tzv. juha od komušaka. U tu svrhu lagano se u vodi kuhaju 2-3 šake dobro osušenih komušaka, dok se ne dobije gusta juha sadržaja oko 1/2 litre. Ta dnevna količina juhe i uzimanje 1-2 šalice čaja odgovara oko 3-5 jedinica inzulina. Kod težih oboljenja, gdje su po odredbi liječnika potrebne injekcije inzulina, navedena juha od komušaka u zajednici s čajem od komušaka i to kao kura ispravno primijenjena, djelovat će kao ušteda na inzulinu.

Primjena u pučkoj medicini: umjesto niskog graha, pučka medicina upotrebljava i visoki grah i to komuške od biljaka koje imaju bijeli cvijet. One su u ljekovitosti nešto slabije, iako ih pučka medicina smatra jednako vrijednima. Čaj od komušaka je stari pučki lijek, ne samo kod šećerne bolesti nego i kod vodene bolesti, reumatizma i gihta.

Da bi nastala kaša poput masti, izmiješa se brašno od graha i ječma te kamilica, dobro se prokuha i protisne kroz sito. Ta topla kaša namazana na otekline, kožne osipe i ekceme, liječi ova i ostala kožna oboljenja.

Čaj od cvjetova graha je prastari pučki lijek protiv bubrežnih kamenaca, gihta i grčeva u bubrezima. Čaj se priprema kao oparak, a piju se 2-3 šalice dnevno, bez šećera i u gutljajima.

b) PISUM SATIVUM L. — grašak

Sinonimi: Pisum album Gars. — Pisum hortense Aschfi — Pisum sativum v. hortense Neilr. — Pisum sativum v. vulgare Sch. et Mart. — Pisum vulgare Jundz.

Narodni nazivi: biž — biža — biži — gospodski grah — grah viši — grah loznjak — orbaz — tačkaš — šećerac — zečac — zečjak.



Zbog prisustva bjelančevina, grašak nije samo hranjiv, nego je važan i u dijetnoj ishrani. Graškov pire poboljšava se mlijekom pa dobivamo dvije vrste bjelančevina koje se međusobno dobro dopunjuju.

Primjena u pučkoj medicini: u pučkoj medicini smatra se brašno od graška još djelotvornijim za liječenje osipa i sazrijevanje čireva i to u obliku vlažnih i toplih kašastih obloga.

c) LENS ESCULENTA MOENCH — leća

Sinonimi: Ervum lens L. — Cicer lens Willd. — Lathyrus lens Bernh. — Lens culinaris Med. — Lens sativa Hell. — Lens vulgare Delabr. — Vicia lens Coss Germ.

Narodni nazivi: leće — lećica — leća — rogačica — sočivica — sočivo — soška.



Primjena u pučkoj medicini: leća se kuha u vodi da nastane kaša pa je pomiješana s medom lijek protiv glista kod djece.

Leća kuhana u octu, zdrobljena u kašu i nanesena na ekceme, čireve i otekline, liječi upalu na tim bolnim mjestima.

Leća se kuha u vodi i tako dobivena juha pospješuje stolicu, naročito ako se tome primiješa malo maslinova ulja.

Kod bolova izazvanih reumatizmom i gihtom pomoći će ugrijani prah od leće, kojeg treba usuti u platnenu vrećicu i položiti na oboljelo mjesto.