Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Val serija poglavlje 06


Poglavlje 6

 

Životinjska psihologija ili
Ono što je bilo A, bit ?e A.
Ono što nije bilo A, ne?e biti A.
Sve je bilo i bit ?e ili A ili ne-A.


11.02.1995

P: Ranije smo ?itali iz Ouspensky-jevog Tertium Organum-a o percepcijama, da li je to bilo to?no opisivanje stanja naše svijesti i stanja percepcije 2. denziteta?

O: Da.

P: Dobro, sa time, napravimo skok prema percepciji 4. denziteta, da li je percepcija 4. denziteta...

O: ?ekajte i vidite.

Znam da se dosta vas ?udi u vezi te napomene o Ouspenskyevom opisu percepcija u 2D što je spomenuto u prethodnom dijelu ovih serija, jer ste mi bili pisali pitaju?i me o ?emu se zapravo radi. Prije nego se upustim u diskusiju, želim citirati taj dio iz sesije, jer ?e se tema ponovo pojaviti, a ?itatelj bi možda htio biti upoznat sa tim, jer svih zanima zašto i kako može biti da mi živimo u svijetu tako ogromnih razlika u percepciji, i da to može imati duboki uticaj na nas, jer nam ukazuje da je mogu?e da živimo me?u bi?ima koje mi ne možemo opažati.

Tu je i tema o tome kakva može biti naša percepcija, opažanje, nakon „diplomiranja“ i prelaza u 4D i to je pitanje na koje svi želimo ?uti odgovor. I tako, u svojim špekulacijama, Ouspensky nam je možda dao neke naznake, iako je prili?no sigurno da nije bio skroz u pravu. Zapravo, Ark i ja smo diskutirali o tome da li treba objaviti ovaj dio, jer je on misli da postoji ozbiljan propust u Ouspenskyevim „znanstvenim argumentima.“ Ark kaže da oni uop?e nisu znanstveni i da Ouspensky pravi pretpostavke i izjave bez dokaza. To može biti istina, no smisao ovog dijela je bio da da nagovještaj razlika izme?u ljudskog i životinjskog doživljavanja svijeta oko nas, tako da bismo mogli imati okvir iz kojega ?emo izvoditi daljnje špekulacije. U me?uvremenu Ark ?e pripremati neke dodatne informacije o današnjim saznanjima u podru?ju teme koju Ouspensky možda nikad nije ni zamišljao, ili ako jest, onda nije dovoljno, zato „ostanite na liniji.“

Izvadak ?e biti poduži, ali ne vidim na?ina kako da ga skratim, a da se ne izostavi nešto važno. Iako je jezik malo „staromodan“, obzirom da je pisan 1920-ih ili ranije, Ouspensky je prili?no jezgrovit i ekonomi?an sa rije?ima, i samo ih je nekoliko koje su „ekstra“. No, krajnji rezultat ?e biti, ?ak i za one koji nemaju ili ne mogu nabaviti knjigu, razumijevanje onoga o ?emu ovdje govorimo, a to je precipiranje u denzitetima. A želim prenijeti ideju o razlikama percipiranja u razli?itim denzitetima, ne nužno onako kako je iznio Ouspensky. Dakle, molim, pro?itajte to iako možda isprva ne?ete vidjeti povezanost; možda ?ete biti iznena?eni sa idejama koje ?e vam po?eti padati na pamet!


Iz Tertium Organum:

Osnovna jedinica naše percepcije je osjet. Osjet je elementarna promjena stanja našeg unutrašnjeg života koja nastaje, ili se nama tako ?ini, zbog neke promjene stanja vanjskog svijeta s obzirom na naš unutrašnji život, ili zbog promjene stanja u našem unutrašnjem životu s obzirom na vanjski svijet. U ovom slu?aju fizi?ko tijelo je dio vanjskog svijeta. Tako nas u?e fizika i psihofizika. Ovdje ne?emo ulaziti u raspravu o tome koliko su to?na ili neto?na tuma?enja tih znanosti. Dovoljno je odrediti osjet kao elementarnu promjenu stanja svijesti, tj. kao element ili osnovnu jedinicu te promjene. Doživljavaju?i osjet držimo da je on, da tako kažemo, odraz nekih promjena u vanjskom svijetu.

Proživljeni osjeti ostavljaju neki trag u našem pam?enju. Gomilaju?i se, pam?enja osjeta se u svijesti spajaju u grupe po sli?nosti, združuju se, slažu, suprotstavljaju. Osjete koje obi?no doživljavamo u bliskoj vezi s nekim drugim osjetom u istoj ?e vezi iskrsavati u pam?enju. I postupno se iz pam?enja osjeta stvaraju predodžbe. Predodžbe su, da tako kažemo, grupe pam?enja osjeta. Pri stvaranju predodžbi osjeti se grupiraju u dva jasno izražena smjera.

Prvi je smjer po naravi osjeta: osjeti žute boje spajat ?e se s drugim osjetima žute boje, osjeti kiselog okusa s drugim osjetima kiselog okusa. Drugi je smjer po vremenu primanja osjeta. Kad jedna grupa, koja stvara jednu predodžbu, sadrži razli?ite istovremeno doživljene osjete, pam?enje te odre?ene grupe osjeta pripisuje se zajedni?kom uzroku. "Zajedni?ki uzrok" se projicira u vanjski svijet kao objekt i pritom se pretpostavlja da odre?ena predodžba odražava zbiljska svojstva tog objekta. Takvo grupno pam?enje je predodžba, npr. predodžba stabla - tog stabla. U tu grupu ulazi zelena boja liš?a, njegov miris, sjena, šum vjetra u granama itd., itd. Sve to zajedno stvara nešto poput žarišta svjetala što izviru iz našeg razuma i postupno se usmjeravaju na vanjski objekt, uskla?uju?i se, bolje ili lošije s njim.

U daljnjem zapletanju mentalnog života pam?enje predodžbi prolazi isti proces kao i pam?enje osjeta. Gomilaju?i se, pam?enja predodžbi ili "slike predodžbi" povezuju se u najrazli?itijim smjerovima, poklapaju, suprotstavljaju, stvaraju grupe i naposljetku daju pojmove. Tako od razli?itih osjeta, doživljenih u razli?ito vrijeme (u grupama), u djeteta nastaje predodžba stabla (tog stabla), a potom iz slika predodžaba razli?itih stabala stvara se pojam stabla, tj. ne odre?enog stabla, ve? stabla op?enito.

Stvaranje pojmova povla?i za sobom stvaranje rije?i i pojavu govora. Govor se sastoji od rije?i, svaka rije? izražava pojam. Pojam i rije? su u biti isto, samo je prvi (pojam), da tako kažemo, unutrašnji vid, a drugi (rije?) vanjski. Rije? (tj. pojam) je algebarski znak stvari. U našem govoru rije?i izražavaju pojmove ili ideje. Ideje su širi pojmovi, no one nisu grupni znak za sli?ne predodžbe, ve? grupe razli?itih predodžaba, ili ?ak grupe pojmova. Dakle, ideja je složeni ili apstraktni pojam.

U sadašnjem trenutku imamo tri jedinice mentalnog života: osjet, predodžba, pojam (i ideja) i po?inje se formirati ?etvrta jedinica - viša intuicija.

Ako je Kantova ideja istinita, ako je prostor sa svojim osobinama svojstvo naše svijesti, a ne vanjskog svijeta, trodimenzionalnost svijeta mora na neki na?in ovisiti o aparatu našeg mentalnog aparata. Konkretno, pitanje se može postaviti ovako: kakav je odnos trodimenzionalne protežnosti svijeta prema ?injenici da u našem mentalnom aparatu postoje osjeti, predodžbe i pojmovi, i to upravo tim redom?

Mi imamo takav mentalni aparat, a svijet je trodimenzionalan. Kako dokazati da trodimenzionalnost svijeta ovisi o takvom mentalnom aparatu?

Kad bismo mogli promijeniti naš mentalni aparat i vidjeti da se tom promjenom izmijenio i svijet oko nas, to bi za nas bio dokaz ovisnosti svojstava prostora o svojstvima našeg razuma. Kad bismo, na primjer, trima postoje?im jedinicama našeg mentalnog života mogli pridodati ?etvrtu, tj. višu intuiciju, koja zasad postoji samo u zametku, kad bismo je mogli u?initi odre?enom, to?nom i djelotvornom u skladu s našom voljom, poput pojma, i kad bi se pritom pove?ao broj karakteristika prostora, tj. kad bi prostor od trodimenzionalnog postao ?etverodimenzionalan, to bi potvrdilo našu pretpostavku i dokazalo Kantovu ideju da je prostor sa svojim svojstvima oblik naše osjetilne percepcije.

Kad bismo mogli ustanoviti da je za bi?e koje ima samo osjete svijet jednodimenzionalan; za bi?e koje ima osjete i predodžbe dvodimenzionalan; a za bi?e koje uz pojmove i ideje ima i više oblike percepcije da je svijet ?etverodimenzionalan, Kantova ideja bila bi eksperimentalno dokazana. Odnosno, Kantova tvrdnja o subjektivnoj naravi ideje prostora mogla bi se smatrati dokazanom:

a) kad bi se bi?u koje ima samo osjete sav naš svijet sa svom raznolikoš?u oblika ?inio kao jedna crta; kad bi svemir toga bi?a imao jednu dimenziju, tj. kad bi to bi?e bilo jednodimenzionalno po svojstvima svoje percepcije; i

b) kad bi za bi?e, koje osim sposobnosti doživljavanja osjeta ima i sposobnost stvaranja predodžbi, svijet imao dvodimenzionalnu protežnost, tj. kad bi sav naš svijet s plavim nebom, oblacima, zelenim stablima, planinama i ponorima njemu izgledao kao ravnina; kad bi svemir tog bi?a imao samo dvije dimenzije, tj. kad bi to bi?e bilo dvodimenzionalno po svojstvima svoje percepcije.

Ukratko, Kantova tvrdnja ?e biti dokazana kad shvatimo da se broj karakteristika svijeta odre?enom subjektu mijenja u skladu s promjenama njegova mentalnog aparata. Na žalost, nemogu?e je izvesti takve pokuse, ne umijemo ograni?iti ni svoj, niti tu?i mentalni aparat.

Stoga moramo tražiti druge na?ine dokazivanja. Ako je pokus nemogu?, mogu?e je promatranje. Moramo si postaviti ovakvo pitanje: ima li u svijetu bi?a u kojih je mentalni život na razini nižoj od našega u tome smislu? Ne znamo za bi?a s mentalnim životom višim od našega, koja bi postojala u uvjetima poput naših. No bi?a s mentalnim životom nižim od našega nedvojbeno postoje. To su životinje.

Ali ne znamo je li mentalni život životinje ograni?en upravo onako kako nama treba i moramo pažljivo razmotriti sve što o tome znamo. Vrlo malo znamo u ?emu je razlika izme?u mentalnog procesa životinje i mentalnog procesa ?ovjeka. To ne zna ni obi?na "razgovorna" psihologija.

U pravilu, životinjama ili posve odri?emo posjedovanje razuma ili im, naprotiv, pripisujemo vlastitu psihologiju, samo "ograni?enu", a kako i u ?emu, ne znamo. Kažemo da životinja nema razuma, ve? instinkt, tj. kao da ona nije svjesna sebe, ve? je automatska sprava. No, imamo vrlo maglovitu ideju o tomu što zapravo instinkt može zna?iti. Ne govorim samo o popularnoj, ve? i o "znanstvenoj" psihologiji.

Pokušajmo istražiti što je instinkt i kakav je mentalitet životinje. Prvo ?emo razmotriti radnje neke životinje i odrediti u ?emu se one razlikuju od naših. Ako su to instinktivne radnje, što to zna?i? Kakve radnje uop?e postoje i po ?emu se razlikuju?

Kod živih bi?a razlikujemo refleksne, instinktivne, svjesne i automatske radnje.

Refleksne radnje su jednostavno odgovori kretanjem, reakcije na vanjske podražaje, koje se uvijek odvijaju na isti na?in, neovisno o svrhovitosti ili nesvrhovitosti, o primjerenosti ili neprimjerenosti u odre?enom slu?aju. Po?etak i zakoni tih radnji potje?u iz jednostavne podražljivosti stanice.

Što je podražljivost stanice i koji su njezini zakoni? Podražljivost stanice je njezina sposobnost da kretanjem odgovara na vanjske podražaje. Pokusi s najjednostavnijim jednostani?nim živim organizmima (poput "morske zvijezde", amebe) pokazali su da podražljivoš?u upravljaju strogo odre?eni zakoni. Stanica kretanjem odgovara na vanjski podražaj. Snaga reaktivnog kretanja pove?ava se s pove?anjem snage podražaja, no nije mogu?e utvrditi to?an razmjer. Da se izazove reaktivno kretanje podražaj mora biti dovoljno jak. Svaki doživljeni podražaj ostavlja u stanici neki trag koji je ?ini prijemljivom za druge podražaje. To se vidi po tome što na ponovljeni podražaj jednake ja?ine stanica odgovara ja?im kretanjem nego na prvi. Ako se podražaji dalje ponavljaju, stanica ?e na njih odgovarati sve ja?im i ja?im kretanjima do odre?ene granice. Kad do?e do te granice stanica kao da se umori i stane na isti podražaj odgovarati sve slabijim reakcijama. ?ini se da se stanica navikava na podražaj. On postaje dijelom njezine stalne okoline i prestaje na njega reagirati, budu?i da reagira samo na promjene u okolnostima koje su stalne.

Ako je podražaj toliko slab da ne izaziva kretanje kao odgovor, on ipak ostavlja u stanici neki nevidljivi trag. To vidimo po tome što se ponavljanjem slabih podražaja može posti?i da stanica stane reagirati na njih. Dakle, u zakonima o podražljivosti otkrivamo za?etke sposobnosti pam?enja, umora i navike. Stanica stvara iluziju bi?a, koje, premda nije svjesno i razumno, u svakom slu?aju je u stanju pamtiti, navikavati se i umarati. Ako nas stanica gotovo može obmanuti, koliko nas lakše može obmanuti životinja sa svojim složenim životom. No vratimo se našoj analizi radnji.

Refleksnim radnjama organizma nazivaju se takve radnje u kojima ili sav organizam ili njegovi odvojeni dijelovi djeluju poput stanice, tj. u okviru zakona o podražljivosti. Takve radnje primje?ujemo i kod ljudi i kod životinja. ?ovjek zadrhti od iznenadne hladno?e ili neo?ekivanog dodira. Kapci mu zatrep?u ako mu se brzo približi ili ga dodirne neki predmet. Noga koja slobodno visi kad ?ovjek sjedi trza se od udarca po tetivi ispod koljena. Ta se kretanja zbivaju neovisno o svijesti, mogu se zbivati ?ak i usprkos svijesti. Svijest ih obi?no zamje?uje kad je radnja ve? izvršena. Ta kretanja nisu nužno svrhovita. Noga ?e se trznuti od udarca po tetivi bez obzira na to da li je pred njom nož ili vatra.

Instinktivnim radnjama nazivaju se svrhovite radnje, ali one koje se izvršavaju bez svijesti o izboru ili o cilju. One se javljaju s pojavom emocionalne kakvo?e u osjetu, tj. od trenutka kad se na osjet nadoveže svjesni osje?aj lagode ili nelagode. Zapravo, prije pojave ljudskog intelekta, radnjama u životinjskom carstvu upravlja težnja da se stekne ili zadrži lagoda ili izbjegne nelagoda.

Schopenhauer nije priznavao drugog zadovoljstva doli spasenja od nelagode i držao je da samo nelagoda upravlja životom životinje. No ta je misao previše proturje?na i u biti neto?na. Lagoda i nelagoda nisu razli?iti stupnjevi iste stvari. Lagoda nije uvijek i samo prestajanje nelagode. U lagodi nije samo poništavanje minusa, ve? i aktivni plus. Okus lagode posve je druga?iji od okusa prestajanja nelagode ili neovisne lagode. S najve?om sigurnoš?u možemo re?i da je lagoda i nelagoda instinkt koji poput pozitivnog i negativnog pola elektromagneta odbija i privla?i životinju sad na jednu sad na drugu stranu, prisiljavaju?i je da izvršava nizove složenih radnji, ponekad toliko svrhovitih da se ?ine svjesnima; i ne samo svjesnima, ve? utemeljenima na predvi?anju budu?nosti, gotovo vidovitosti, poput seljenja ptica, svijanja gnijezda za još nero?ene ptice, pronalaženja puta za jug u jesen i
za sjever u prolje?e itd. No sve se te radnje zapravo objašnjavaju samo instinktom, tj. pot?injavanjem lagodi-nelagodi.

U razdobljima u kojima se tisu?lje?a mogu ra?unati kao dani, odabirom se razvio tip koji živi u skladu s tim pot?injavanjem. To je pot?injavanje svrhovito, tj. ono vodi traženom cilju. Posve je jasno zašto je to tako. Ne može biti druga?ije. Zato jer odre?ena vrsta druga?ije ne bi mogla živjeti i odavno bi izumrla. Instinkt upravlja njezinim životom, ali samo dotle dok je svrhovit. ?im prestane biti svrhovit, on postaje nosilac smrti i vrsta izumire. Naj?eš?e, lagoda-nelagoda je lagodna ili nelagodna - ne zbog korisnosti ili štetnosti koju donosi, ve? zbog same lagodnosti ili nelagodnosti.

Utjecaji koji su se pokazali korisnima za odre?enu vrstu za njezina vegetativnog života, s prijelazom na animalni život po?inju se osje?ati kao lagodni, a štetni utjecaji kao nelagodni. Isti utjecaj - recimo odre?ena temperatura - može biti za jednu vrstu koristan i ugodan, a za drugu štetan i neugodan. Stoga je jasno da pot?injavanje "lagodi-nelagodi" mora biti svrhovito. Lagodno je lagodno zato jer je korisno, nelagodno je nelagodno zato jer je štetno.

Poslije instinktivnih, na sljede?em stupnju su svjesne i automatske radnje. Svjesnom radnjom naziva se radnja poznata subjektu koji je izvršava prije njezina izvršenja, radnja koju subjekt koji izvršava može imenovati, odrediti, objasniti, re?i njezin uzrok i cilj prije no što je izvrši. Ponekad se svjesne radnje izvršavaju tako brzo da izgledaju nesvjesne. No to su ipak svjesne radnje ako subjekt koji ih izvršava zna što radi.

Automatske radnje su radnje koje su bile svjesne radnje odre?enog subjekta, a zbog ?estog ponavljanja prešle su u naviku i postale nesvjesne. Nau?ene automatske radnje dresiranih životinja bile su svjesne radnje, ali ne životinje, ve? dresera. Takve radnje ?esto izgledaju posve svjesne, no to je ?ista iluzija. Životinja pamti redoslijed radnji i na taj na?in njezine radnje izgledaju osmišljene i svrhovite. One i jesu bile smišljene, ali ih nije smislila ona. Automatske radnje ?esto se brkaju s instinktivnima. Zapravo, one su sli?ne, no istovremeno je me?u njima ogromna razlika. Automatske radnje stvara subjekt tijekom svog života. Prije no što postanu automatske, one dugo moraju biti subjektu (ili drugoj osobi) svjesne. Instinktivne radnje stvaraju se tijekom života vrste i sposobnost za njih predaje se u gotovom obliku naslje?ivanjem.

Automatske radnje mogu se nazvati instinktivnim radnjama koje je odre?eni subjekt razvio za sebe. Instinktivne radnje ne možemo nazvati automatskima, koje je razvila odre?ena vrsta, jer one nikada nisu bile svjesne u nekih pojedinaca odre?ene vrste, ve? su posljedica složenih nizova refleksa.

Reflekse, instinktivne radnje i "racionalne" radnje mogu se smatrati odraženim, tj. kao ne - samostalne. Prve, druge i tre?e ne dolaze iz ?ovjeka, nego iz vanjskog svijeta. ?ovjek je samo prenosnik ili pretvara? snage; sve njegove radnje pripadaju u ove tri kategorije koje su proizvodene dojmovima iz vanjskog svijeta. U ove tri vrste radnji ?ovjek je zapravo automat - ili nesvjestan ili svjestan svojih radnji. Ništa ne dolazi iz ?ovjeka samog.

Samo najviše kategorije radnji, tj. svjesne radnje (koje op?enito govore?i ne promatramo, jer smo ih brkali sa racionalnim radnjama, uglavnom zato što nazivamo "racionalne" radnje svjesnima) - samo ove radnje su ovisne ne samo o dojmovima iz vanjskog svijeta, nego i od ne?eg drugog. Ali kapacitet za takve radnje je vrlo rijedak i samo vrlo malo ljudi ga ima. Ove ljude se može definirati kao VIŠI TIP ?ovjeka.

Pošto smo ukratko utvrdili razlike me?u radnjama, moramo se vratiti na postavljeno pitanje: - po ?emu se mentalni aparat životinje razlikuje od ?ovjekova? Znamo da životinje ne govore poput nas.

Od ?etiri kategorije akcije samo dva niža tipa su dostupne životinjama. "Racionalne" radnje nisu dostupne za njih. To je dokazano, prije svega, ?injenicom da životinje ne govore. Ranije smo ukazali da je stjecanje govora neraskidivo povezano s posjedovanjem pojmova. Dakle, možemo re?i da životinje ne posjeduju pojmove.

Je li to to?no i je li mogu?e posjedovanje instinktivnog razuma bez posjedovanja pojmova?

Sve što znamo o instinktivnom razumu upu?uje nas na to da on djeluje tek kad posjeduje samo predodžbe i osjete, a na nižim razinama kad posjeduje samo osjete. Mentalni aparat, koji misli uz pomo? predodžaba, mora biti istovjetan instinktivnom razumu koji mu omogu?uje da odabere izme?u dostupnih predodžaba, što izvana ostavlja dojam rasu?ivanja i zaklju?ivanja. Životinja zapravo ne misli o svojim radnjama, ve? živi po emocijama, pokoravaju?i se onoj emociji koja je u odre?enom trenutku ja?a. Premda, dakako, u životu životinje ima vrlo kriti?nih trenutaka kad je su?eljena s nužnoš?u da odabere iz nekog niza predodžaba. Tada njezine radnje u odre?enom trenutku mogu izgledati posve promišljene. Primjerice, životinja u opasnosti ?esto se ponaša za?u?uju?e oprezno i mudro.

No u zbilji, postupcima životinja upravljaju samo emocije. Ve? smo istaknuli da su emocije svrhovite i pot?injavanje njima mora biti svrhovito za normalno bi?e. Svaka predodžba životinje, svaka zapam?ena slika povezana je s nekim emocionalnim osjetom ili emocionalnim sje?anjem; nema neemocionalnih hladnih misli ili slika u naravi životinje. Ako ih i ima, one su nedjelatne, nesposobne da je pokrenu na bilo kakvo djelovanje.

Dakle, sve radnje životinja, ponekad vrlo složene, svrhovite i naizgled razumske mogu se objasniti i bez pretpostavke da u životinja postoje pojmovi, sudovi i zaklju?ci. Naprotiv; moramo priznati da životinje nemaju pojmova. Za to je dokaz to što one nemaju govor.

Uzmemo li dva ?ovjeka razli?ite nacionalnosti, razli?ite rase, koji govore razli?itim jezicima i nastanimo ih zajedno. Oni ?e odmah na?i na?in da razgovaraju. Jedan prstom nacrta krug, drugi uz njega nacrta drugi krug. To je dovoljno da utvrde kako se mogu razumjeti. Ako se ljudi odvoje debelim kamenim zidom, ni to ih ne?e odvratiti. Jedan pokuca tri puta, drugi za odgovor pokuca tri puta. Komunikacija je uspostavljena. Ideja komuniciranja sa stanovnicima drugog planeta temelji se upravo na sistemu svjetlosnih signala. Na zemlji bi trebalo postaviti golemi svijetle?i krug ili ?etverokut. Morali bi ga spaziti s Marsa ili bilo odakle i odgovoriti sli?nim signalom.

Sa životinjama živimo zajedno, a s njima nismo u stanju uspostaviti takvu komunikaciju. O?ito je me?u nama ve?a udaljenost i dublja razlika nego medu ljudima koje odvaja nepoznavanje jezika, kameni zidovi i velike udaljenosti.

Drugi dokaz odsutnosti pojmova u životinja je nesposobnost životinje da radi s polugom, tj. njezina nesposobnost da samostalno shvati zna?enje i rad poluge. Uobi?ajeni zaklju?ak da životinja ne zna kako upotrijebiti polugu jednostavno stoga što njezini organi (noge i sl.) nisu prilago?eni za takve radnje ne bi izdržao kritiku, jer se svaka životinja može nau?iti da upotrebljava polugu. Zna?i, ne radi se o organima. Životinja jednostavno ne može sama do?i na ideju poluge. Pronalazak poluge smjesta je odvojio prvobitnog ?ovjeka od životinja i to je tijesno povezano s pojavom pojmova. Mentalna strana razumijevanja rada poluge sastoji se u sklapanju to?nog silogizma. Bez mentalnog sklapanja silogizma nemogu?e je razumjeti rad poluge. Bez pojmova je nemogu?e izvesti silogizam. Na mentalnom polju silogizam je doslovce isto što poluga na fizi?kom. (silogizam – logi?ki zaklju?ak koji se izvodi iz dviju ili više pretpostavki )

Upotreba poluge jednako silno razlikuje ?ovjeka od životinje kao i govor. Kad bi zemlju promatrali neki u?eni Marsijanci i objektivno je ispitivali kroz teleskop, bez mogu?nosti da izdaleka ?uju govor, niti da ulaze u subjektivni svijet žitelja zemlje, i bez ikakva dodira s njima, oni bi bi?a koja žive na zemlji podijelili u dvije grupe: oni koji znaju raditi s polugom i oni koji ne poznaju rad poluge.

Psihologija životinje nama je uop?e vrlo maglovita. Bezbroj promatranja svih životinja, od slona do pauka i bezbroj anegdota o inteligenciji, oštroumnosti i ?udorednim odlikama životinje ne mijenjaju ništa u tom pogledu. Mi zamišljamo životinje ili kao žive automate ili kao glupa ljudska bi?a. Odve? smo se zatvorili u krug našeg mentaliteta. Ne pomišljamo na neki drugi i nehotice mislimo da je jedini mogu?i oblik mentaliteta onaj koji mi posjedujemo. No to je iluzija koja nas prije?i da shvatimo život. Kad bismo mogli u?i u unutrašnji svijet životinje, razumjeti kako ona zamje?uje, shva?a i postupa, vidjeli bismo mnogo izuzetno zanimljivih stvari.

Na primjer, kad bismo mogli zamisliti i mentalno rekonstruirati logiku životinje, to bi nam mnogo pomoglo da razumijemo vlastitu logiku i zakone našeg mišljenja. U prvom redu bismo shvatili uvjetnost i relativnost vlastitih logi?kih sklopova i zajedno s tim uvjetnost naše ukupne predodžbe svijeta. Životinja mora imati vrlo osobitu logiku. To, dakako, nije logika u pravom smislu rije?i, jer logika podrazumijeva postojanje logosa, tj. rije?i ili pojma. Naša uobi?ajena logika po kojoj mi živimo, bez koje "?izmar ne bi mogao napraviti ?izme", svodi se na jednostavnu shemu koju je formulirao Aristotel u onim djelima koja su njegovi u?enici objavili pod zajedni?kim naslovom Organon, tj. "Oru?e" (mišljenja). Ta se shema sastoji u ovome

A je A.
A nije ne-A.
Sve je ili A ili ne-A.

Logika te sheme - Aristotelova logika, posve je dostatna za promatranje. Ali za iskustvo ona je nedostatna jer se iskustvo zbiva u vremenu, a u Aristotelovim formulama vrijeme nije ura?unato. To je uo?eno na samom po?etku utvr?ivanja našeg iskustvenog znanja, zabilježio je Roger Bacon, a formulirao, nekoliko stolje?a kasnije, njegov slavni prezimenjak lord Francis Bacon u djelu Novum Organum, "Novo oru?e" (mišljenja). Baconovu formulu ukratko se može svesti na ovo:

Ono što je bilo A, bit ?e A.
Ono što je bilo ne-A, bit ?e ne-A.
Svaka stvar je bila i bit ?e A ili ne-A.

Sve naše znanstveno iskustvo izgra?eno je na tim formulama, neovisno o tomu da li ih naš razum uzima u obzir ili ne. Upravo na njima se temelji šivenje ?izama, jer kad ?izmar ne bi bio siguran da ?e koža koju je kupio ju?er biti koža i sutra, vjerojatno se ne bi odlu?io šiti ?izme, ve? bi tražio sigurnije zanimanje.

Logi?ke formule, i Aristotelove i Baconove, jednostavno su izvedene iz promatranja ?injenica, ne sadrže i ne mogu sadržati ništa drugo doli sadržaj tih ?injenica. One nisu zakoni mišljenja, ve? samo zakoni vanjskog svijeta kako ga mi zamje?ujemo, ili zakoni našeg odnosa prema vanjskom svijetu.

Kad bismo mogli predo?iti sebi "logiku" životinje razumjeli bismo njezin odnos prema vanjskom svijetu. Naša glavna greška u pogledu unutrašnjeg svijeta životinja sastoji se u tome što im pripisujemo našu logiku. Mislimo da je logika jedna, da je naša logika nešto apsolutno što postoji izvan nas i mimo nas. Me?utim, to su samo zakoni odnosa našeg unutrašnjeg života prema vanjskom svijetu ili zakoni koje naš razum nalazi u vanjskom svijetu. Razli?it um na?i ?e druge zakone.

Prva razlika izme?u logike životinje i naše logike je u tome što logika životinje nije op?a. Postoji posebna logika za svaki slu?aj, za svaku pojedina?nu predodžbu. Za životinju ne postoji klasifikacija prema zajedni?kim svojstvima, tj. prema razredima, odlikama, vrstama. Svaki pojedini predmet postoji sam za sebe, sva njegova svojstva su specifi?na svojstva.

Ova ku?a i ona ku?a za životinju su dva posve razli?ita predmeta, jer prva je njezina ku?a, a druga neka tu?a. Op?enito govore?i mi prepoznajemo predmete po njihovoj sli?nosti, a životinja ih vjerojatno prepoznaje po njihovoj razli?itosti. Ona svaki predmet pamti po onom obilježju koje za nju ima najve?e emocionalno zna?enje. U takvom obliku, tj. s emocionalnim odlikama, predodžbe se održavaju u pam?enju životinje. O?ito, mnogo je teže ?uvati u pam?enju takve predodžbe te je stoga pam?enje životinje neusporedivo optere?enije od našega, premda je po koli?ini znanja i po koli?ini onoga što se zadržava u pam?enju ona mnogo iza nas.

Kad jednom vidimo predmet mi ga svrstavamo u odre?eni razred, rod, vrstu, uvrštavamo ga u ovaj ili onaj pojam i u našem ga umu povezujemo s nekom "rije?i", tj. s nekim algebarskim znakom, zatim s drugim koji ga odre?uje itd. Životinja nema pojmova, ona nema te mentalne algebre uz pomo? koje mi mislimo. Ona mora znati odre?eni predmet i zapamtiti ga sa svim njegovim karakteristikama i osobitostima. Ne?e se vratiti niti jedna zaboravljena karakteristika. Za nas se glavnina karakteristika podrazumijeva u pojmu s kojim smo povezali neki predmet i možemo ga prona?i u pam?enju po bilo kojoj njegovoj karakteristika.

Iz toga je jasno da je pam?enje životinje mnogo optere?enije od našega i da je upravo to glavni razlog koji ko?i mentalni razvoj životinje. Njezin je razum odviše zauzet. Ona nema kada kretati se naprijed. Mentalni razvoj djeteta može se zaustaviti ako se prisiljava da u?i napamet nizove rije?i i brojeva. Životinja je to?no u istom položaju. To objašnjava neobi?nu ?injenicu da je životinja inteligentnija u mladosti. Vrhunac intelektualne mo?i ?ovjek doseže u zrelom dobu, vrlo ?esto ?ak i u starosti. U slu?aju životinje upravo je obrnuto. Ona je prijem?iva samo dok je mlada. U zreloj dobi njezin se razvoj zaustavlja, a u starosti nedvojbeno nazaduje. Logika životinje, ako je pokušamo izraziti u formulama poput Aristotelovih i Baconovih, bit ?e ovakva:

Životinja ?e razumjeti formulu A je A. Ona ?e re?i: ja je ja, itd.

Ali formulu A nije ne-A ona više ne?e razumjeti. Ne-A je ve? pojam. Životinja ?e ovako re?i:

Ovo je ovo.
Ono je ono.
Ovo nije ono.

ili

Ovaj ?ovjek je ovaj ?ovjek.
Onaj ?ovjek je onaj ?ovjek.
Ovaj ?ovjek nije onaj ?ovjek.

Kasnije ?u se morati vratiti na logiku životinja. Zasad je bilo nužno samo utvrditi ?injenicu da je psihologija životinje osobita i bitno se razlikuje od naše. Ona nije samo osobita, ve? i vrlo razli?ita.

Me?u nama poznatim životinjama, ?ak me?u doma?im životinjama, toliko su velike psihološke razlike da ih to postavlja na posve razli?ite razine. Mi to ne opažamo i sve stavljamo pod zajedni?ki nazivnik – "životinje".

Gusak je nogom stao na komad kore lubenice, nateže ga kljunom i ne može ga izvu?i, a nikada ne?e do?i na to da podigne nogu. To zna?i da su njegovi mentalni procesi toliko neodre?eni da gusak slabo poznaje svoje tijelo i slabo ga razlikuje od drugih predmeta. To se ne može dogoditi ni psu ni ma?ki. Oni odli?no poznaju svoje tijelo. No, u odnosima prema vanjskim predmetima pas i ma?ka su vrlo razli?iti. Promatrao sam psa, "vrlo inteligentnog" setera. Kad mu se zgužvao prostira? na kojemu je spavao i postalo mu neudobno ležati na njemu, on je shva?ao da je neudobnost izvan njega, da je neudobnost u prostira?u, to?nije, u položaju prostira?a. Hvatao je zubima prostira?, vrtio ga, vukao tamo-amo i pritom režao, uzdisao i stenjao dok mu netko ne bi došao pomo?i. Ali sam nikada nije uspio poravnati prostira?. S ma?kom se takvo pitanje ?ak ne bi ni pojavilo. Ma?ka dobro pozna svoje tijelo, ali sve izvan sebe ona prihva?a kao takvo, kao nešto dato. Ispravljati vanjski svijet, prilago?avati ga za svoju udobnost ma?ki nikada ne?e pasti na pamet. Stoga, kad nešto ne bi bilo u redu s njezinim ležajem, ma?ka bi se sama vrtila i gnijezdila bezbroj puta dok se ne bi udobno smjestila; ili bi otišla i legla na drugo mjesto. Majmun bi, dakako, s lako?om prostro sebi prostirku. To su ?etiri posve razli?ite psihologije. I to je samo jedan primjer, a lako bi bilo navesti ih na stotine. Ipak, za nas je to sve jedno životinja. Mi miješamo zajedno vrlo mnogo posve razli?itih stvari. Naše su "podjele" vrlo ?esto neto?ne i to nas ometa da se sna?emo u ispitivanju nas samih.

Uostalom bilo bi posve neto?no tvrditi da spomenute razlike odredjuju "evolucijske stadije", da su životinje jednog tipa višlje ili niže od drugih. Pas i majmun, po svojim sposobnostima da imitiraju i vjernosti ?ovjeku se ?ini da su višlji od ma?ke, ali ma?ka je beskrajno nadre?ena njima u intuiciji, istan?anom osje?aju, nezavisnosti i snazi volje. Pas i majmun o?ituju sebe u cijelosti. Sve što se nalazi u njima se može vidjeti. Ali nije bez razloga da se ma?ka smatra ?arobnom i tajnovitom životinjom. Ima puno u njoj što je skriveno, koliko ni sama ne zna. Ako netko govori o evoluciji, bilo bi mnogo više to?nije re?i da su to životinje razli?itih evolucija, kao i, po svemu sude?i, ne postoji jedna nego i nekoliko evolucija u ?ovje?anstvu.

Priznanje nekoliko nezavisnih i iz odre?ene to?ke gledišta, ekvivalentnih evolucija, razvijanje posve razli?itih svojstava, bi nas dovelo do izbavljenja iz beskona?nog labirinta proturje?nosti u našem razumijevanju ?ovjeka i pokazalo bi nam put do razumijevanja jedine prave evolucije važne za nas, evolucije ka nad?ovjeku.

Utvrdili smo veliku razliku izme?u duhovnog aparatstva ?ovjeka i životinje. Ta razlika bez sumnje mora imati velik utjecaj na percepciju vanjskog svijeta životinja. Ali kako i u ?emu? Upravo to je ono što ne znamo i što moramo nastojati utvrditi. Zbog toga se još jednom moramo vratiti na našu percepciju svijeta i detaljno ispitati kako ga mi zamje?ujemo, a zatim pogledati kako mora zamje?ivati svijet životinja sa svojim ograni?enim mentalnim aparatom.

Prije svega moramo pribilježiti da je, s obzirom na vanjski izgled i oblik svijeta, naša percepcija krajnje neto?na. Znamo da se svijet sastoji od tijela, no mi vidimo i zamje?ujemo samo površine. Nikada ne vidimo i ne zamje?ujemo tijela. Tijelo je ve? pojam sastavljen od niza predodžaba ste?enih razmišljanjem i iskustvom. Za neposredni osjet postoje samo površine. Osje?anje težine, mase, obujma, koje misaono povezujemo s "tijelom", zapravo je vezano s osje?anjem površina. Mi samo znamo da to osje?anje površine potje?e od tijela, ali samo tijelo nikada ne osje?amo. Možda se složeno osje?anje površine, težine, mase, gusto?e, ?vrsto?e i sl. može nazvati "osjetom tijela". No mi moramo umom povezati sve te osjete u jedan i taj op?i osjet nazvati tijelom. Izravno osje?amo samo površinu, a zatim odvojeno težinu, ?vrsto?u itd. Tijelo kao takvo nikada ne osje?amo.

Ali mi znamo da se svijet ne sastoji od površina, znamo da pogrešno vidimo svijet. Znamo da nikada ne vidimo svijet kakav on jest, ne samo u filozofskom smislu, ve? u najobi?nijem geometrijskom. Nikada nismo vidjeli kocku, kuglu itd., ve? samo površine. Znaju?i to, mi misaono ispravljamo ono što vidimo. Iza površina promišljamo tijelo.

Nikada ne možemo ?ak ni zamisliti tijelo. Ne možemo zamisliti kocku ili kuglu, ne u perspektivi, ve? sa svih strana odjednom. Jasno je da svijet ne postoji u perspektivi iako ga mi druga?ije ne možemo vidjeti. Mi sve vidimo samo u perspektivi, tj. zamje?ivanjem mi našim okom iskrivljavamo svijet. I znamo da ga iskrivljavamo. Znamo da nije onakav kako ga mi vidimo. Umom stalno ispravljamo ono što oko vidi, zamjenjujemo zbiljski sadržaj s onim simbolima stvari koje nam naš vid pokazuje.

Naš vid je složena sposobnost. Sastoji se od vidnih osjeta i pam?enja osjeta opipa. Dijete nastoji opipati sve što vidi: nos svoje dadilje, mjesec, "ze?i?a" na zidu. Tek postupno u?i samo vidom razlikovati što je blizu, a što daleko. Ali znamo da i u zreloj dobi vrlo lako podliježemo opti?kim iluzijama. Udaljene predmete vidimo kao plošne, tj. još pogrešnije, jer je reljef ipak simbol koji ukazuje na neko svojstvo predmeta. Iz velike udaljenosti ?ovjek nam se ?ini poput silhuete. To se doga?a stoga što na velikoj udaljenosti nikada ništa ne možemo opipati, a oko nije naviklo uo?avati razlike me?u površinama koje se na maloj udaljenosti mogu osjetiti vrhovima prstiju.

Nikada ne možemo, ?ak niti na vrlo malom prostoru, vidjeti dio vanjskog svijeta onakav kakav on jest, tj. onakav kakvog znamo da jest. Pisa?i stol, ormar, nikada ne možemo vidjeti istovremeno sa svih strana i iznutra. Naše oko na odre?eni na?in iskrivljava vanjski svijet kako bismo, pogledavši oko sebe, mogli odrediti položaj predmeta u odnosu na sebe. No, nemogu?e nam je pogledati svijet ne sa svog gledišta i nikada ga ne možemo vidjeti to?no, neiskrivljena našim vidom.

Reljef i perspektiva - to je iskrivljavanje predmeta našim okom. To je opti?ka iluzija, obmana vi?enja. Kocka u perspektivi uvjetni je simbol trodimenzionalne kocke. Sve što vidimo samo je uvjetna slika uvjetno zbiljskog trodimenzionalnog svijeta koji izu?ava naša geometrija, a ne sam zbiljski svijet. Na temelju onoga što vidimo moramo naga?ati što je u zbilji. Znamo da je ono što vidimo neto?no i mislimo, tj. pretpostavljamo da svijet nije onakav kakvim ga mi vidimo. Kad ne bismo sumnjali u to?nost našeg vi?enja, kad bismo mislili da je svijet onakav kakvim ga mi vidimo, mi bi mislili da je on takav kakvim ga vidimo. U stvarnosti, mi konstantno uvodimo korekture u ono što vidimo.

Sposobnost ispravljanja onoga što oko vidi zahtijeva posjedovanje pojmova, jer se ispravke stvaraju rasu?ivanjem, što je nemogu?e bez pojmova. Bez te sposobnosti ispravljanja onoga što oko vidi mi bismo svijet vidjeli druga?ijim, tj. mnogo onoga što postoji vidjeli bismo pogrešno, ne bismo vidjeli mnogo onoga što postoji i vidjeli bismo vrlo mnogo onoga što u zbilji uop?e ne postoji. U prvom redu vidjeli bismo veliku koli?inu nepostoje?ih gibanja.Za izravni osjet svako naše gibanje povezano je s gibanjem svega oko nas. Mi znamo da je to gibanje iluzorno, ali ga vidimo kao zbiljsko. Predmeti se okre?u pred nama, jure mimo nas, pretje?u jedni druge. Ku?e pokraj kojih se sporo vozimo polako se okre?u; ako se vozimo brzo i one se brzo okre?u; stabla naglo izrastaju pred nama, jure i iš?ezavaju.

To naizgledno oživljavanje predmeta, zajedno sa snovima, pribavljalo je i još uvijek pribavlja glavnu hranu bajkovitoj mašti. U tim slu?ajevima "gibanja" predmeta mogu biti vrlo složena. Pogledajte kako se ?udno ponaša žitno polje gledano kroz prozor vašeg vagona. Ono pritr?ava do samog prozora, zaustavlja se, polako okre?e oko sebe i bježi u stranu. Stabla u šumi tr?e razli?itim brzinama, prestižu?i jedno drugo. Cio krajolik iluzornog gibanja! A tek sunce koje i dalje u svim jezicima "izlazi" i "zalazi" i vjera u "gibanje" kojega se neko? tako strasno branila! Sve to nama izgleda tako. I premda ve? znamo da su ta gibanja iluzorna, mi ih ipak vidimo i ponekad se prevarimo. Koliko bismo više iluzija vidjeli kad ne bismo razumom mogli shvatiti uzroke zbog kojih one nastaju i kad bismo držali da sve postoji upravo onako kako mi vidimo.

Ja vidim, zna?i to postoji!

Ova tvrdnja glavni je izvor svih iluzija. To?no bi bilo re?i:

Ja vidim, zna?i to ne postoji!

ili barem:

Ja vidim, zna?i to nije tako!

Mi to možemo re?i, a životinja ne može. Za nju ono što vidi, to i postoji. Ona mora vjerovati onomu što vidi. Kakav životinji izgleda svijet? Svijet životinji izgleda kao niz složenih pokretnih ploha. Životinja živi u dvodimenzionalnom svijetu, njezin svemir ima svojstva i izgled plohe. Na toj plohi odvija se velika koli?ina svih mogu?ih gibanja naj?udesnije naravi. Zašto ?e životinji svijet izgledati kao ploha? Ponajprije stoga što on i nama izgleda kao ploha. No mi znamo da svijet nije ploha, a životinja to ne može znati. Ona prihva?a sve onako kako njoj izgleda. Ona ne može ispravljati ono što oko vidi - ili ne može u onoj mjeri u kojoj mi možemo.

Mi možemo mjeriti u tri smjera, jer nam to dopušta narav našeg razuma. Životinja može mjeriti samo u dva smjera istovremeno. Nikada odjednom u tri. Kako životinja nema pojmova, ona nije u stanju zapamtiti mjere prvog smjera dok mjeri drugi i tre?i. To moram bolje razjasniti.

Zamislimo da mjerimo kocku. Pri mjerenju kocke u tri smjera, dok mjerimo jedan, druga dva moramo držati u pameti, pamtiti. Pamtiti ih možemo samo u obliku pojmova, tj. samo ako ih povežemo s razli?itim pojmovima, ako na njih nalijepimo razli?ite znakove. Tek kad na prva dva smjera nalijepimo znak duljine i širine, možemo mjeriti visinu. Druga?ije je nemogu?e. Kao predodžbe, prve dvije mjere kocke posve su istovjetne i svakako ?e se u duhu sliti u jednu. Životinja nema pojmova, pa ne može na prve dvije mjere kocke nalijepiti znakove duljine i širine. Stoga, kad životinja stane mjeriti visinu kocke, prve dvije mjere stopit ?e se u jedno.

Životinja koja mjeri kocku, a posjeduje samo predodžbe bez pojmova, bit ?e poput ma?ke koju sam jednom promatrao. Ona je odvukla svoje ma?i?e bilo ih je pet ili šest - u razli?ite sobe i nije ih mogla sakupiti zajedno. Hvatala je jedno, prenosila i stavljala pored drugoga. Zatim je tr?ala tražiti tre?e, donosila ga i stavljala uz prva dva, ali onda bi uzimala prvo i odnosila u drugu sobu, stavljala ga pored ?etvrtog, zatim opet tr?ala tamo, uzimala drugo i vukla ga negdje petomu itd., itd. Ma?ka se kinjila sa svojim ma?i?ima cijeli sat, iskreno se mu?ila i ništa nije mogla uraditi. Bilo je jasno da nije imala pojmova uz pomo? kojih bi mogla zapamtiti koliko je ukupno ma?i?a.

Izuzetno je važno objasniti odnos životinje prema dimenziji tijela. Radi se o tome da životinja vidi samo plohe. (To možemo re?i s punim uvjerenjem jer i sami vidimo samo plohe.) Budu?i da vidi samo plohe, životinja može zamišljati samo dvije dimenzije. Tre?u dimenziju, zajedno s prve dvije, ona bi ve? morala promišljati, tj. ta dimenzija mora biti pojam. No životinja nema pojmova. Dakle, tre?a dimenzija se javlja i kao predodžba. Stoga se, u trenutku kad se pojavi tre?a dimenzija (kao predodžba), dvije prve predodžbe neizbježno stapaju u jednu. Životinja vidi razliku izme?u dvije dimenzije. Razliku izme?u tri dimenzije ona ne može vidjeti. Tu razliku treba znati. A da bi se ona znala, nužni su pojmovi.

Istovjetne predodžbe moraju se životinji stapati u jednu kao što se nama stapaju u jednu dvije istovremene, istovjetne pojave koje se zbivaju u jednoj to?ki. Životinji ?e to biti jedna pojava kao što su za nas jedna pojava sve istovjetne istovremene pojave koje se zbivaju u jednoj to?ki. Na taj na?in, životinja ?e vidjeti svijet kao plohu i mjerit ?e tu plohu samo u dva smjera.

Kako objasniti ?injenicu da se životinje, žive?i u dvodimenzionalnom svijetu, ili vide?i sebe u dvodimenzionalnom svijetu, savršeno snalaze u našem trodimenzionalnom svijetu? Kako objasniti da ptica leti i gore i dolje i naprijed i postrance, u sva tri smjera; konj ska?e preko jaraka i prepona; pas i ma?ka vjerojatno shva?aju svojstva dubine i visine istovremeno s duljinom i širinom?

Da to objasnimo moramo se vratiti na temeljna na?ela psihologije životinja. Ve? smo ukazali da mnoga svojstva predmeta, koja mi pamtimo kao op?a svojstva vrste i oblika, životinja mora zapamtiti kao pojedina?na svojstva predmeta. Da se sna?e u toj golemoj zalihi pojedina?nih svojstava sa?uvanih u pam?enju životinji pomaže emocionalna odlika koja je za nju povezana sa svakom predodžbom i svakim zapam?enim osjetom. Recimo da životinja zna dvije staze kao posve odvojene pojave koje me?u sobom nemaju ni?eg zajedni?kog; jedna pojava, tj. jedna staza sastoji se od niza odre?enih predodžaba obojenih odre?enim emocionalnim karakteristikama; druga pojava, tj. druga staza sastoji se od niza drugih odre?enih predodžaba obojenih drugim karakteristikama. Mi kažemo da je i jedno i drugo staza, jedna na jednom, druga na drugom mjestu.

Za životinju dvije staze nemaju ni?eg zajedni?kog. No ona pamti sav redoslijed emocionalnih karakteristika prve i druge staze i na taj na?in pamti obje staze s njihovim okukama, rupama, ogradama itd. Dakle, pam?enje odre?enih svojstava vi?enih predmeta pomaže životinji da se snalazi u pojavnom svijetu. Ali, u pravilu, pred novim pojavama životinja je mnogo bespomo?nija od ?ovjeka. Životinja vidi dvije dimenzije. Tre?u dimenziju ona stalno osje?a, ali je ne vidi. Ona je osje?a kao nešto prolazno, kako mi osje?amo vrijeme. Plohe koje životinja vidi za nju imaju mnoga ?udna svojstva, a ponajprije mnogobrojna i razli?ita gibanja. Kao što je ve? re?eno, za nju su vjerojatno posve zbiljska sva iluzorna gibanja. Ona se i nama ?ine zbiljskima, no mi znamo da su iluzorna: okretanje ku?e mimo koje se vozimo, izrastanje drva iza ugla, putovanje mjeseca kroz oblake i sli?no.

Osim toga, za životinju ?e postojati mnoga druga gibanja o kojima mi ?ak i ne slutimo. Radi se o tome da se mnogi, za nas nepokretni predmeti - upravo svi predmeti, životinjama moraju ?initi pokretnima. I upravo u tim gibanjima njoj ?e se o?itovati tre?a dimenzija tijela, tj. tre?a dimenzija tijela njoj ?e izgledati kao gibanje.

Pokušajmo zamisliti kako životinja zamje?uje predmete vanjskog svijeta. Pretpostavimo da pred njom stoji veliki disk i uz njega velika kugla istog promjera. Stoje?i nasuprot njih na odre?enoj udaljenosti životinja ?e vidjeti dva kruga. Ako ih stane obilaziti, uo?it ?e da kugla ostaje krug, a disk se postupno sužava, pretvara se u usku prugu. Pri daljnjem kretanju oko te pruge, ona se po?inje širiti i postupno se nanovo pretvara u krug. Ako se kre?e oko kugle, ona ne?e mijenjati oblik. Ako joj se životinja približi, s njom ?e se po?eti zbivati neobi?ne pojave.

Pokušat ?emo opisati kako životinja zamje?uje površinu kugle, za razliku od površine diska. Nedvojbeno je da ona sfernu površinu zamje?uje druga?ije od nas. Mi konveksnost ili sfernost zamje?ujemo kao op?e svojstvo mnogih ploha. Po naravi svog mentalnog aparata životinja mora sfernost zamje?ivati kao pojedina?no svojstvo odre?ene kugle. Kako sfernost može izgledati kao pojedina?no svojstvo odre?ene kugle? S punim uvjerenjem možemo re?i da ?e sfernost životinji izgledati kao gibanje plohe koju ona vidi.

Kad se životinja približi kugli vjerojatno se doga?a otprilike ovo: ploha koju životinja vidi stane se brzo gibati. Središte se pomi?e naprijed, a sve ostale to?ke udaljavaju se od središta brzinom razmjernom udaljenosti tih to?aka od središta (ili kvadratu udaljenosti od središta). Upravo na taj na?in životinja mora osje?ati sfernu plohu. To podsje?a na na?in na koji mi osje?amo zvuk. Na odre?enoj udaljenosti od kugle životinja je vidi kao ravninu. Približavaju?i se i dodiruju?i neku to?ku na kugli ona vidi da je odnos svih drugih to?aka prema toj to?ki druga?iji u usporedbi s tim kakav bi on trebao biti na ravnini, kao da su se sve ostale to?ke pomakle, povukle se u stranu. Dodiruju?i drugu to?ku ona vidi, da i od nje sve ostale to?ke uzmi?u. To svojstvo kugle njoj ?e izgledati kao gibanje, kao "vibracija". Kugla ?e zaista biti nalik na plohu koja vibrira, njiše se. Na isti na?in i životinji mora izgledati kao gibanje svaki kut nepomi?nog predmeta.

Životinja može vidjeti kut trodimenzionalnog predmeta samo ako se kre?e mimo njega i pritom ?e joj se ?initi da se predmet okrenuo, pojavila se nova strana, a prethodna se povukla ili pomakla u stranu. Kut ?e se zamje?ivati kao okretanje, kao gibanje predmeta, tj. kao nešto prolazno, vremensko, odnosno, kao promjena stanja predmeta. Sje?aju?i se ranije vi?enih kutova, koje je vidjela kao gibanje tijela, životinja ?e držati da su oni ve? prošli, završili, iš?ezli, da su oni u prošlosti. Dakako, životinja ne može tako razmišljati, ali ?e postupati kao da je tako razmišljala. Kad bi životinja mogla misliti o pojavama (tj. o kutovima i zakrivljenim plohama) s kojima se još nije srela u životu, ona bi ih nedvojbeno zamislila samo u vremenu. Drugim rije?ima, životinja im ne bi mogla priznati zbiljsko postojanje u sadašnjem trenutku, dok se one još nisu pojavile. Kad bi mogla izraziti mišljenje o njima, ona bi rekla da ti kutovi postoje kao mogu?nosti, da ?e postojati, ali ih sada nema.

Ugao ku?e pokraj kojega svaki dan protr?i za konja je pojava što se ponavlja u odre?enim okolnostima, no koja se ipak zbiva samo u vremenu, a nije prostorno i stalno svojstvo ku?e. Kut je životinji vjerojatno vremenska pojava, a ne prostorna kao nama. Na taj na?in vidimo da životinja svojstva naše tre?e dimenzije zamje?uje kao gibanje i ta svojstva pripisuje vremenu, tj. prošlosti i budu?nosti ili sadašnjosti, odnosno, trenutku prijelaza iz budu?nosti u prošlost. To je izuzetno važna okolnost u kojoj leži klju? za razumijevanje naše vlastite percepcije svijeta i stoga je moramo podrobnije ispitati.

Dosada smo razmatrali o višim životinjama: psu, ma?ki, konju. Sada uzmimo nižu, na primjer puža. Mi ništa ne znamo o njegovu unutrašnjem životu, ne možemo biti sigurni da je njegova percepcija vrlo razli?ita od naše. Puževa osjetilna percepcija okolnog svijeta najvjerojatnije je vrlo nejasna. On vjerojatno osje?a toplinu, hladno?u, svjetlo, tamu, glad i on instinktivno (na poticaj lagode-nelagode) puzi prema nepojedenom kraju lista na kojemu stoji i odmi?e se od suhog lista. Njegovim kretanjem upravlja lagoda-nelagoda, uvijek teži jednom i izmi?e drugom. On se uvijek kre?e samo po crti - od nelagodnog prema lagodnome. On ne zna i ne osje?a ništa osim te crte. Ta je crta sav njegov svijet. Sve osjete što dolaze izvana puž osje?a na toj crti svoga kretanja. A oni dolaze iz vremena, od mogu?nosti postaju zbilja. Sav naš svemir za puža postoji u budu?nosti i u prošlosti, tj. u vremenu. U prostoru je samo crta. Sve ostalo je u vremenu. Puž najvjerojatnije nije svjestan svoga kretanja. Napinju?i ?itavo svoje tijelo on se kre?e naprijed prema svježem kraju lista, no njemu se pritom ?ini da list ide prema njemu izranjaju?i u tom trenutku, pojavljuju?i se iz vremena kao što se nama pojavljuje jutro.

Puž je jednodimenzionalno bi?e.. Životinje na višem stupnju razvoja: pas, ma?ka, konj dvodimenzionalna su bi?a. Njima se prostor ukazuje kao ploha, ravnina. Sve izvan te ravnine za njih leži u vremenu. Vidimo, dakle, da je viša životinja - dvodimenzionalno bi?e u usporedbi s jednodimenzionalnim - izdvojila iz vremena jednu dimenziju više.Svijet puža ima jednu dimenziju. Za njega se naša druga i tre?a dimenzija nalaze u vremenu. Svijet psa ima dvije dimenzije. Za njega je naša tre?a dimenzija u vremenu. Životinja može pamtiti sve pojave koje je opazila, tj. sva svojstva trodimenzionalnih tijela s kojima je došla u dodir, ali ne može znati da je ono što su za nju pojave koje se ponavljaju, stalno svojstvo trodimenzionalnih tijela - kut, zakrivljenost, ili konveksnost.

Takva je psihologija percepcije svijeta dvodimenzionalnog bi?a. Za njega svaki dan izlazi novo sunce. Ju?erašnje sunce je zašlo i više se ne?e vratiti. Sutrašnje još ne postoji. Pijetao ne bi mogao misliti da svojim kukurijekanjem budi sunce. Za pijetla sunce i ne ide spavati. Ono odlazi u prošlost, iš?ezava, nestaje, prestaje biti. Sutra, ako se pojavi, to ?e biti novo sunce. Da bi postojalo, ono se ne mora probuditi, ve? nastati, roditi se. Pijetao bi mogao misliti da on svojim kukurijekanjem stvara, ra?a sunce, da ga on prisiljava da se pojavi, da se rodi iz ni?ega, ali ne bi mogao misliti da budi sunce. To je psihologija ?ovjeka. Za pijetla svakog jutra izlazi novo sunce kao što za nas svaki dan dolazi novo jutro, svake godine novo prolje?e. Pijetao ne može shvatiti da je sunce jedno i isto i ju?er i danas, upravo onako kao što mi vjerojatno ne možemo shvatiti da je jutro jedno i prolje?e jedno.

Gibanje predmeta, ono koje nama nije iluzorno, ve? zbiljsko poput okretanja kota?a, vožnje ko?ije itd., životinji se umnogome razlikuje od gibanja koje ona vidi u svim za nas nepomi?nim predmetima, od gibanja u kojemu se njoj prikazuje tre?a dimenzija tijela. Te dvije vrste gibanja za nju ?e biti nesumjerljive. Kut ili konveksnu plohu životinja ?e mo?i mjeriti premda ne?e razumjeti njihovo pravo zna?enje i smatrat ?e ih gibanjem. No zbiljsko gibanje, tj. ono koje je zbiljsko i za nas, ona ne?e biti u stanju mjeriti. Za to je potrebno naše shva?anje vremena i mjerenje svakog gibanja u odnosu na neko stalnije, tj. uspore?ivanje svih gibanja s jednim. Životinja nije u stanju to uraditi jer nema pojmova. Stoga ?e za nas zbiljska gibanja predmeta za nju biti neizmjerljiva i, budu?i neizmjerljiva, i nesumjerljiva s drugim gibanjima koja su za nju zbiljska i izmjerljiva, a za nas iluzorna - ona koja zapravo predstavljaju tre?u dimenziju tijela.

Ovo posljednje je neizbježno. Ako životinja osje?a i mjeri kao gibanje ono što nije gibanje, onda je jasno da ona ne može istom mjerom mjeriti ono što jest i ono što nije gibanje. No to ne zna?i da ona ne može znati narav gibanja u našem svijetu i prilagoditi im se. Naprotiv, vidimo da se životinje savršeno snalaze me?u gbanjem predmeta u našem trodimenzionalnom svijetu. U tome joj pomaže instinkt, tj. sposobnost, razvijena tisu?godišnjim odabiranjem, da svrhovito postupa bez svijesti o cilju. Životinja se zaista odli?no snalazi u svim gibanjima oko sebe.

Me?utim, kako razlikuje dvije vrste pojava, dvije vrste gibanja, jedno od njih životinja mora tuma?iti kao nerazumljivo unutrašnje svojstvo predmeta, tj. najvjerojatnije ?e to gibanje držati posljedicom oživljenosti predmeta, a predmete koji se mi?u živima. Ma?e se igra loptom ili svojim repom jer lopta ili rep bježe od njega. Medvjed ?e se tu?i s granom dok ga grana ne zbaci sa stabla zato što on u zaljuljanoj grani osje?a nešto živo i neprijateljsko. Konj se plaši grma jer se grm pokrenuo i mahnuo granom. U posljednjem slu?aju grm se uop?e nije trebao micati - tr?ao je konj. No njemu je izgledalo da se grm mi?e - dakle, bio je živ. Životinji je vjerojatno sve što se mi?e živo. Zašto pas tako bijesno laje na kola u prolazu? Nama to nije posve razumljivo. Mi ne vidimo kako se u o?ima psa ko?ija što prolazi vrti, prevr?e i krevelji. Živa je - kota?i, krov, blatobrani, sjedalo, sve se to mi?e, okre?e. Pokušajmo sažeti sve naše zaklju?ke.

Utvrdili smo da ?ovjek ima osjete, predodžbe i pojmove, da više životinje imaju osjete i predodžbe, a niže samo osjete. Zaklju?ak da životinje nemaju pojmova izveli smo iz ?injenice da one ne posjeduju govor ni rije?i. Zatim smo ustanovili da, budu?i da nemaju pojmova, životinje ne mogu pojmiti tre?u dimenziju i vide svijet kao plohu, tj. nemaju sredstava, oru?a da isprave svoje pogrešne osjete svijeta. Zatim smo zaklju?ili da, kako svijet vidi kao plohu, životinja na toj plohi vidi vrlo mnogo za nas nepostoje?ih gibanja. Naime, kao gibanja njoj se moraju ?initi sva ona svojstva tijela koja mi smatramo svojstvima njihove trodimenzionalnosti. Tako kut i sferna površina životinji moraju izgledati kao gibanje plohe. Došli smo do zaklju?ka da sve ono što za nas, kao nešto stalno, pripada podru?ju tre?e dimenzije, životinja mora smatrati prolaznim, ne?im što se doga?a predmetima - vremenskom pojavom. Na taj na?in, u svim svojim odnosima sa svijetom, životinja je posve nalik nestvarnom dvodimenzionalnom bi?u koje smo pretpostavili da živi na ravnini. Sav naš svijet ?ini se životinji poput ravnine, kroz nju prolaze pojave i gibaju se po vremenu ili u vremenu.

Prema tome, možemo re?i da smo utvrdili sljede?e: pri odre?enom ograni?enju mentalnog aparata kojim zamje?uje vanjski svijet, subjektu se moraju mijenjati obli?ja i sva svojstva svijeta. Ako dva subjekta s razli?itim mentalnim aparatem žive jedan pored drugoga, oni moraju živjeti u razli?itim svjetovima, njima se moraju potpuno razlikovati svojstva protežnosti svijeta. Uostalom, vidjeli smo kakvi su uvjeti, ne izmišljeni niti umjetni, ve? zbiljski postoje?i u prirodi, tj. mentalni uvjeti života životinja u kojima svijet izgleda ili kao ravnina ili ?ak kao crta.

Drugim rije?ima, utvrdili smo da trodimenzionalna protežnost svijeta nama ovisi o svojstvima našeg mentalnog aparata; ili, da trodimenzionalnost nije svojstvo svijeta, ve? samo svojstvo naše percepcije svijeta. Odnosno, trodimenzionalnost svijeta je svojstvo njegova odraza u našoj svijesti. Ako je sve to tako, onda je o?ito da smo doista dokazali ovisnost prostora o osje?anju prostora. A ?im smo dokazali postojanje osje?anja prostora nižeg od našega, dokazali smo i mogu?nost osje?anja prostora višeg od našega.

Kad bi se u nama uobli?ila ?etvrta jedinica mišljenja, koja se razlikuje od pojma kao što se pojam razlikuje od predodžbe, moramo priznati da bi se istovremeno s tim, u svijetu koji nas okružuje, nama pojavila ?etvrta karakteristika koju geometrijski možemo nazvati ?etvrtim pravcem ili ?etvrtom okomicom, jer bi ta karakteristika sadržala svojstva predmeta koja su okomita na sva nama poznata svojstva i nisu paralelna niti s jednim od njih. Drugim rije?ima, mi ?emo sebe vidjeti ili osje?ati ne u trodimenzionalnom, ve? u ?etverodimenzionalnom prostoru, a okolni predmeti, baš kao i naša vlastita tijela, otkrivat ?e op?a svojstva ?etvrte dimenzije koja ranije nismo zamje?ivali, ili smo i ih smatrali pojedina?nim svojstvima predmeta (ili njihovim gibanjem) upravo onako kako životinje protezanje predmeta u tre?oj dimenziji smatraju njihovim gibanjem.

Vidjevši ili osjetivši sebe u ?etverodimenzionalnom svijetu ustanovit ?emo da trodimenzionalni svijet nema i nikada nije imao nikakva zbiljskog postojanja, da je bio proizvod naše mašte, utvara, privi?enje, opsjena i opti?ka varka, bilo što, samo ne zbilja.

Sve to nipošto nije neka "hipoteza", pretpostavka; to je egzaktna metafizi?ka ?injenica, baš kao što je ?injenica postojanje beskona?nosti. Da bi opstao, pozitivizam je morao odbaciti beskona?nost ili je u najmanju ruku nazvati "hipotezom" koja može biti istinita, a može biti i neistinita. Ali beskona?nost nije pretpostavka; ona je ?injenica. A isto takva ?injenica jest i višedimenzionalnost prostora i sve ono što ona implicira, tj. nezbiljnost svega trodimenzionalnoga.

Ouspensky, 1920


Nakon što sam pro?itala ovaj dio iznad, NAKON što su Kasiopejci govorili o percepciji na 4. denzitetu, postala sam svjesna jaza izmedju naše percepcije ovog našeg svijeta i onoga što bi naš svijet zapravo morao biti. Mi ?emo se vratiti na Ouspenskog i njegove špekulacije o percepciji na višim denzitetima, ali za sada se moramo vratiti na našu pri?u o Valu I otkri?ima, kuda su vodila ta otkri?a i ono što mi razumijemo u sadašnjosti. Oko tjedan dana nakon što je moje "Sufi" pitanje dovelo do teme "nestabilnih gravitacijskih valova", odlu?ila sam se pitati pitanja o denzitima. Stvarno sam pokušavala shvatiti ZAŠTO mi možemo percipirati stvari samo u ovom uskom okviru naše stvarnosti. Htjela sam znati zašto su stvari koje postoje u drugim "oblastima" zastrte od nas. Nisam mogla posve shvatiti razliku izme?u 4. i 5. denziteta jer toliko mnogo poznatih u?enja govore o fizi?kom planu, a zatim - fiju! - odeš na eteri?ni ili "astralni" plan. Kasiopejci su govorili da postoji nešto "parafizi?ko", neki srednji stupanj - fizi?ki, ali na osebujan na?in - i ti možeš "umrijeti" tamo, a zatim ideš na "astralni" ili eteri?ni plan. Ovo je bila potpuno nova ideja, i ja sam pokrenula pitanje na tu temu:


22.06.1996

P: Željela bih ve?eras pitati u vezi 5. denziteta. Kako funkcionira "linija razdvajanja" izme?u fizi?kog 4. denziteta i 5. denziteta?
O: Recikliraju?a zona, netko mora imati direktan kontakt u perfektnom balansu s onima na 6. denzitetu da bi ispunio potrebu za fazom kontemplacije/u?enja dok je izme?u inkarnacija u denzitetima 1 - 4.
P: Kad osoba završi sva svoja iskustva u denzitetima 1 - 4, da li oni ostaju na 5. u nekom periodu dok se ne pomaknu u 6?
O: Da.
P: Kad umrete u 3. i odete u 5. denzitet, da li prolazite kroz 4., ili ga vidite?
O: Ne.
P: Kad ste u 5. denzitetu, da li je dio vašeg služenja da budete vodstvo? Da li su tamo 2 vrste bi?a, na 5. denzitetu, ona koja su tamo za recikliranje i ona ?iji je to, jednostavno, nivo?
O: Ne. Svi su kao jedan u bezvremenskom razumijevanju svega što tamo jest.
P: Ako osoba 5. denziteta ima bezvremensko razumijevanje, što to njima odre?uje gdje ?e se "reciklirati", kao suprotnost prebacivanja iz 5. u 6. denzitet?
O: Kontemplacija otkriva potreban put / sudbinu.
P: Dakle, ujedinjeni sa drugim bi?ima na 5. denzitetu, vi do?ete do, u neku ruku, razumijevanja vaših lekcija...
O: Balansirani. I to je, draga moja, drugi primjer gravitacije kao veze svih kreacija... "Veliki izjedna?iva?"!
P: U slici u mojoj glavi, ciklus ide prema van, disperzira, i po?inje rasti i vra?ati se izvoru. Da li je to to?no?
O: Blizu.
P: Da li je to, u stvari, to?no pola svega što postoji, što se kre?e u debalans, dok druga polovica ide u balans?
O: Blizu.
P: Cijeli svemir? Sve što postoji?
O: Da.
P: Da li je mogu?e da jedno podru?je svemira ima više balansa, traže?i energiju, dok drugi ima više onog što traži debalans?
O: Oh, da!
P: Da li je Zemlja jedno od tih podru?ja koje je više u debalansu nego u balansu, trenutno?
O: Da, ali brzo se kre?e natrag, prema balansu.
P: Da li je granica realiteta ( Val ) dio tog balansiranja?
O: Da.
P: V: Prije nekoliko tjedana neki od nas su po?eli patiti od unutrašnje topline, besanice i drugih stvari. Što je to bilo?
O: Slika. Duboka veza vlakana se povezuje u DNA strukturi.
P: Pa, želim znati da li je to u mojoj glavi da postajem toliko vru?a ili da li moja temperatura tijela zbilja raste?
O: Samo u 4. denzitetu. Curenje (bleedthrough, prim. prev.), naviknite se na takve stvari!
P: L: Da li to zna?i da mi stvarno doživljavamo curenje do 4. denziteta?
O: Slika.
P: V: Da li su maleni bljeskovi svjetla koje vidim, tako?er manifestacija toga?
O: Možda je tako, ali pokušajte se koncentrirati na eteri?ki zna?aj, ra?e nego na fizi?ki.
P: L: Kad kažete "Duboka veza vlakana se povezuje u DNA strukturi", da li to zna?i da se mi povezujemo sa tijelom 4. denziteta koje raste, razvija se?
O: Polako, ali sigurno.Rekli smo vam prije da su nadolaze?e "promjene" vezane uz spiritualne faktore i faktore svijesti, a ne na toliko objavljivane fizi?ke. Simbolizam je uvijek neophodno oru?e kod u?enja. Ali, trik je u tome da se ?itaju sakrivene lekcije predstavljene simbolikom, a ne da se zaka?i na doslovno zna?enje simbola!
P: Rekli ste da simbolika ima mnogo toga sa sakrivenim zna?enjima. Simbolika koju ste koristili je "slika" i "duboka veza vlakana" DNA. Sad, da li je to fizi?ka, simboli?ka slika?
O: Da.
P: Što je vaša definicija "slike"? Mi ih imamo mnogo.
O: U?enje je zabavno, Laura, kao što si mnogo puta iskusila!
P: Pa, ja sam toliko "vru?a" sada da bih odmah željela znati! I kako to da sam uvijek ja ta kojoj se dodijeli posao ili onaj tko to mora shvatiti?
O: Jer si ti pitala za "mo?" da shvatiš najbitnije stvari u cijelom realitetu. I mi smo ti asistirali u tvojem napretku.
P: Slika. DNA veza. V: "Mo?" je bila pod navodnicima.
O: Pusti to zasad, ubrzo ?eš znati dosta toga.
P: Da li je to tijelo u 4. denzitetu nešto što ve? postoji tako da mi možemo komunicirati s njim?
O: Imaš tijelo? (Habeas Corpus?)
P: Pa, oni su upravo rekli... L: Pa ono što to mora zna?iti je to da ti JESI ono - ti se transformiraš malo po malo i svi neugodni usputni efekti su samo dio toga.
O: Da.
P: V: Pošteno! L: TR mi je pokazao nekoliko akupunkturnih to?aka koje izgleda da induciraju promjenjeno stanje svijesti. Da li je to, kao što on kaže, na?in da se otvore vrata prema podsvijesti?
O: Stimulira endorfine.
P: Ima li nekog dijela tijela koji se MOŽE koristiti za asistiranje za otvaranje prema podsvijesti?
O: Takva asistencija nije potrebna. Prvo, željeli bi predložiti da potražiš doktora za "spin" za tvoju potragu!!!
P: Da li bi doktor za "spin" bio Sufi u?itelj?
O: Jedan primjer.
P: Da. Oni stalno ukazuju na stvari koje uklju?uju i vrtenje. ( spin je svojstvo subatomskih ?estica da se vrte oko svoje osi )
O: Hilliard. Leed Skallen. Koralni Dvorac.
P: Pa, oni zbilja forsiraju tu stvar sa gravitacijom. Mogu li pitati pitanja s drugom temom?
O: Možeš pitati i o Uskršnjem Zeki ako želiš.
P: Da li je svijest 3. denziteta jedina sa percepcijom vremena?
O: Ne.
P: Pa, koje još?
O: 4,5,6,7.
P: Ali mislila sam da je percepcija vremena - iluzija?
O: TVOJA percepcija vremena je iluzija. Sje?ate se primjera kad se pas i ma?ka voze u autu?
P: Da. Ouspensky i konj. Dakle, vrijeme, kao esencijalna stvar, POSTOJI?
O: Ali ne kao što ga vi znate. Kad mi spomenemo "bezvremenski", mi samo govorimo sa stajališta koje je vama poznato.
P: Onda, da li vrijeme postoji i da li svemir ima granica?
O: Vi postajete zbunjeni jer vaša uro?ena linearna percepcija zaklanja sliku vaših napora koje pokušavate ostvariti.
P: Dobro, vratimo se natrag na "balansiranje" Zemlje. Kako se to može posti?i?
O: Nejasno pitanje.
P: Da pokušam ovako: grupa "kanti ljubavi i svjetla" kaže da ?e se izbalansirati jer ?e svi po?eti misliti lijepe misli i da ?e njihove kante ljubavi i svjetla dosegnuti kriti?nu masu i raširiti se na ostatak ?ovje?anstva i da ?e svi loši momci biti transformirani u dobre momke. To je standardna verzija. Da li ste na to vi mislili?
O: Ne.
P: Napuhano! Da li ?e energija koja se manifestira u pozitivnom, na i oko planete, reducirati nivo negativnosti u bi?ima koja egzistiraju na planeti?
O: To nije bit. Kad "Zemlja" postane realitet 4. denziteta, sve sile, i OPS i OPD ?e biti u direktnom kontaktu jedne s drugima... Bit ?e to "igralište na istom nivou", i zato, balansirano.
P: Govore?i o balansu, jedan od krugova u žitu ste interpretirali kao "astronomski dvojni fenomen". Što je astronomski dvojni fenomen?
O: Mnogo savršeno sinhroniziranih zna?enja. Duplikat, kao kod "Alisa kroz nao?ale".
P: Dvostruke slike. Da li je to vezano uz materiju i antimateriju?
O: Da, i...
P: Gravitaciju i manifestiranju na jednoj strani i manifestiranju slike u ogledalu na drugoj...
O: Da, i...astronomskih.
P: Dobro, to je vezano uz zvijezde i planete... astronomski u smislu drugog univerzuma, alternativnog univerzuma sastavljenog od antimaterije?
O: Da, i...
P: I da li ?e se taj alternativni univerzum do? u presjek sa našim univerzumom...
O: Ne.
P: Da li je taj alternativni univerzum od antimaterije to?ka iz koje se dešava fenomen ili manifestira u našem univerzumu?
O: Više kao vrata "tunela".
P: Da li taj alternativni univezum sredstvo kojim ?emo morati putovati u 4. denzitet? Da li je on veo, ili neka vrsta ponora?
O: Razmislite o tome kao o autoputu. Granica realiteta je putuju?i val.
P: Dobro, rekli ste "putuju?i val" i onda ste rekli da je antimaterija autoput. Da li to zna?i kretanje kroz antimateriju ili na neki na?in, interakcija s antimaterijom kroz impuls putuju?eg vala, ili granice realiteta?
O: Savija prostor/vrijeme, to je tamo gdje se vaši nestabilni gravitacijski valovi mogu primjeniti.
P: Korištenje antimaterije pomo?u kreiranja EM polja, koje destabilizira gravitacijski val, dozvoljava antimateriji da se ujedini s materijom, kreira portal kroz koji se vrijeme/prostor može saviti, ili putovati koriste?i to "savijanje". Drugim rje?ima, stvaranje EM polja, donošenje u antimateriju, JEST savijanje vremena/prostora? Da li je to?
O: Da.
P: V: Da li postoji portal za svaku osobu ili jedan veliki portal?
O: Ne.
P: Dakle, mi se kre?emo kroz portal u masama?
O: Ne.
P: V: Ako nema osobnih portala za osobe za jednu osobu, ili portala za grupe ljudi...
O: Portal je tamo gdje ti poželiš da bude. Sa odgovaraju?om tehnologijom vi možete kreirati portal gdje poželite. Tu su neograni?ene opcije.
P: L: Odgovaraju?a tehnologija. Nestabilni gravitacijski valovi. I jednom ste nam rekli da prou?avamo Tesline zavojnice... antimaterija... destabilizacija gravitacijskih valova pomo?u generiranja EM polja omogu?uje antimateriji da bude u interakciji s materijom što tada kreira portal... da li u antimaterijskom univerzumu sve to putovanje natrag i naprijed ?ine vanzemaljci kad otimaju ljude?
O: Blizu. Oni transportiraju kroz njega, ali ve?ina otmica se dešava ili u 3. ili u 4. denzitetu.
P: Da li je to kretanje kroz univerzum antimaterije ono što ljudi opaze kao njihovu otmicu kao "vatreni zid"? Rastavljanje. Demolekularizacija?
O: Ne. To je TransDimenzionalna Atomska Remolekularizacija. ( TDARM )
P: Dobro, ako je osoba prolazila kroz antimaterijalni univerzum, kako ?e ona to vidjeti?
O: Ne?e.
P: Zašto?
O: Nema prostora, nema vremena.
P: Univerzum antimaterije nema prostor, niti vrijeme... dakle, taj univerzum je vjerojatno tamo gdje su jadni momci sa Leta 19?
O: Da.
P: I može se zaglaviti na tom mjestu?
O: Da. I ako ste u ?ahuri vremenskog iskrivljenja, vi ste hipersvijesni, tj. vi opažate "nula vremena", kao da su doslovce milioni godina, tj. ako je krug povezan ili zatvoren, kao u "Filadelfijskom eksperimentu". I na to, laku no?.


Sada želim staviti ove dvije primjedbe iz gornjig prijepisa zajedno:

Kad "Zemlja" postane realitet 4. denziteta, sve sile, i OPS i OPD ?e biti u direktnom kontaktu jedne s drugima... Bit ?e to "igralište na istom nivou", i zato, balansirano.

i

P: Dakle, ujedinjeni sa drugim bi?ima na 5. denzitetu, vi do?ete do, u neku ruku, razumijevanja vaših lekcija...
O: Balansirani. I to je, draga moja, drugi primjer gravitacije kao veze svih kreacija... "Veliki izjedna?iva?"!

Sje?ate se što je bilo re?eno o "bi?ima suštine" u drugom dijelu Serije o Valu:

P: Ima li drugih dijelova nas u svim realitetima, ?ine?i druge stvari u ovome trenutku?
O: Da.
P: I kako ?e utjecati granica križanja realiteta na to?
O: Stopit ?e se (ujediniti).
P: Da li trebamo proširenu hipnozu da iznesemo te aspekte nas samih i da se nosimo s njima pomalo?
O: Desit ?e se nenamjerno. Bit ?e kao termonuklearna eksplozija.

I iz diskusije o "Oz-u":

P: Sad, kad onaj tko se pomakne u 4. denzitet, da li ?e on iskusiti kompletnost ili se stopiti sa svim drugim denzitetima postojanja svojeg bi?a, na toj to?ki, pa ?ak iako je to jako kratko?
O: Za nekog mali nemjerljivi trenutak, to je ono pod ?im se podrazumijeva "prosvjetljenje"!
P: Ali, u tom kratkom trenutku, jer tu ne postoji vrijeme, možda trenutak kao eon, ovisno o tome kako bi to neka individua mogla mjeriti, mi možemo iskusiti jedinstvo sa višim "nama"?
O: To može izgledati da traje "zauvijek".
P: L: Da li je to poznato kao "ushi?enje"?
O: Neki su pokušali objasniti instinktivne misaone forme na taj na?in.


Tako, ?ini se da smo identificirali naš val - to je Gravitacijski val.

Do sada je sve dobro, zar ne? Slijede li me svi ovdje? Svi znamo što sam pokušavala saznati sa ovim pitanjima? Mislila sam da je tako. A što je više, mislila sam da polako držim stvar u ruci. Mislila sam da imam trag. Postala sam tako intenzivno progonjena referencama o gravitacijskom valu koji ?e otklju?ati tajne fizike, da nisam mogla ni spavati zbog svih vizija Nobelove nagrade u mojoj glavi! Tamo sam bila ja, gospodja obi?na Amerikanka sa petoro djece i spritisti?kom plo?om u sobi pored kuhinje koja ?e mi dati tajne da otklju?am sve tajne prostora, vremena i postojanja! Ja ?u to napraviti za sve žene u svijetu koji su bili tretirane kao drugi sloj gradjana otkad je taj stari Gušter Jehova / Yahweh dao jabuku Evi.

Ja ?u to napraviti za sve neopjevane heroje i svu genijalnost koja je nastala kod ku?e i za sve one koji žive svoj život u tihom o?ajanju, mole?i nebo no?u "Zašto sam ovdje? Što moram uraditi?" Moja mala prakti?na plo?a ?e mi dati NOVU teorija SVEGA! Umotati ?u to sve u lijepi, krasan mali paket i poslati ga najbližem sveu?ilištu, a oni ?e samo pre?i preko toga u ?udu i poslati me da u Stockholmu podignem moju medalju!

Kako tvrdoglav osje?aj! Ja sam trebala vidjeti da to dolazi, ali nisam. Jama, znate ona jama koju iskopa ponos? Pala sam u takvu jamu u slijede?oj sesiji.