Rudolf Steiner - Osnove Ezoterije ( 6. dio )

OSNOVE EZOTERIJE XXVI / XXXI
Berlin, 28 listopad 1905
[Nema zabilješki Marie Steiner za ovo predavanje.]

Danas ćemo govoriti o četvrtoj Rundi Zemlje. Tijekom cijele naše evolucije vidjeli smo sedam planetarnih stanja: Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja, Jupiter, Venera, Vulkan; i u vezi svakog planeta moramo uzeti u obzir sedam Rundi. Prolaz kroz Rundu može se također zvati Kraljevstvo, i četvrtu Rundu na Zemlji zovemo Mineralno Kraljevstvo. Mi smo sada na četvrtom planetu, u četvrtoj Rundi i unutar ove Runde u četvrtom stanju forme ili Kugli. Četvrta Runda je uvijek fizička.

Dakle stojimo točno u sredini naše zemaljske evolucije. To se često osjeća kao nešto iznimno važno za čovjeka. Iza sebe imamo tri planeta, tri Runde, tri Kugle i jednak broj još čeka pred nama. Ali da stojimo na Starom Mjesecu, trebali bi vidjeti još jedno planetarno stanje prije Saturna; da stojimo na budućem Jupiteru više ne bi trebali vidjeti Saturn, već na njegovom mjestu planet iza Vulkana. Točna sredina naše sadašnje evolucije bila je s četvrtom pod-rasom četvrte korijenske rase, s originalnim Turancima, četvrtom atlantskom pod-rasom.

U određenoj točci evolucije došlo je do neke vrste duhovne tame. Čovječanstvo je ušlo u mračno doba. To mračno doba se zove Kali Yuga. Ono što čovjek danas zna još uvijek zna sa stajališta koje je imao u ranijim epohama svog razvitka. Na kraju pete Runde čovjek će ponovno moći gledati duhovno, imajući sposobnost gledati i natrag i naprijed.

Četvrta Zemljina Runda počinje s pojavom prve Arupa Zemljine Kugle iz tame Pralaye, u kojoj je sve bilo razgrađeno. Tada je sve što danas postoji na Zemlji bilo prisutno u bezobličnom stanju kao misli. Možemo o tome steći pravi koncept kada sebe što je više moguće ograničimo na ono što je fizičko i zamislimo to kao sjemenja misli. Oblici još nisu bili prisutni, već samo misli koje su prethodile njihovim manifestacijama. Ako pitamo: Tko dakle ima te misli, primamo odgovor: To su bile misli duhovnih bića koja su u vezi s Zemljom. Takva duhovna biča kao, na primjer, Jehova i njegovi domaćini, ostvarila su sve oko nas na Zemlji. U to vrijeme sve misli su bile prisutne kao misli duhovnih bića u Arupa-Kugli.

Što je bilo to što je uzrokovalo to da bogovi imaju za cilj upravo tu misao čovjeka? Što je bilo to što im je dalo model? To su bile Monade koje su već bile prisutne, ali još nisu bile povezane s ljudskim bićima. Polako se čovjek razvijao kao misli bogova.

Sada se Arupa-Sfera zgusnula; sve se pojavilo kao misaone forme. S njima je bila ispunjena cijela Zemlja; do je bilo kao da zaista gledamo u veliki model ispunjen s malim kristalima. Prisutni unutar toga kao modeli bili su svi oblici ljudskih bića, životinja i biljaka. Na njima su radila duhovna bića kao što majstor graditelj radi na svojim modelima. Oni su sastavljeni izvana. Cjelina je zatim prešla u astralnu supstancu. Nastala je astralna Zemljina Kugla. U međuvremenu su bile kratke Pralaye. Sada opet imamo posla s izvana djelujućim božanskim silama koje su izlile astralnu supstancu, ispunjajući oblike svjetlom i bojom. Ovdje se mogu naći sve astralne forme ljudskih bića i životinja, kao i cijelo biljno carstvo, u velikom astralnom moru. To se sve više zgušnjavalo i fizička Zemlja se pojavila kao četvrta Kugla.

Do tada, do početka četvrte Runde, Sunce i Mjesec bili su još ujedinjeni s Zemljom; s Zemljom su činili jedno tijelo. Za vrijeme velike Pralaye koja je prethodila prvoj Rundi Zemlje, opet su se spojili s Zemljom; i tijekom prve tri Zemljine Runde to troje je ostalo zajedno. Tu se zatim pojavila neka vrsta oblika kao dvopek. U trećoj Rundi Zemlje, iz lopte Zemlja-Sunce, na jednoj strani Zemlja se izdužila kao oteklina, na drugoj strani Mjesec. U to vrijeme glavno tijelo se u stvari vuklo okolo s dvije takve vrećice. Tek je u četvrtoj Zemljinoj Rundi tijelo steklo svoj sferični oblik; onda se međutim opet pojavljuju vrećaste formacije u eteru, izdužujući se s obje strane.

Dakle ovdje imamo posla s Zemljom koja je još ujedinjena sa Suncem a također i s Mjesecom. U to vrijeme je većina života bila u oblasti između Mjeseca i Zemlje. To je ispravno sačuvano u muslimanskoj sagi o raju.

Sada se dogodilo slijedeće. Kada je nastupila druga korijenska rasa četvrte Zemljine Runde, Sunce se odvojilo, a u trećoj korijenskoj rasi to je isto učinio Mjesec. Sve je evoluiralo fizički što je prije bilo prisutno samo na astralnoj Kugli. Sada se također i čovjek pojavio fizički, ali organiziran na takav način da je mogao primiti Monadu u svoje postepeno pročišćeno astralno tijelo. Da je čovjek ranije u sebe primio Monadu, s njom bi primio Manas, Buddhi i Atmu. Postao bi veoma mudar, ali bi mudrost bila neka vrsta snene vizije.

U početku čovjek nije imao moć nad fizičkim i eterskim tijelom. Također nije mogao napraviti ništa u vezi niskih strasti koje su mu dolazile s Mjeseca; one su se pojavile kao neophodne do vremena u kojem je ušao u epohu Zemlje. Da je čovjek jednostavno uzeo Monade u oplemenjenu animalnost ne bi mogao pasti u grešku. Postao bi ono što je namjeravao Jehova, obdaren takoreći svom mudrošću, ali u isto vrijeme oblikovan u živu statuu. Tada su intervenirala ona bića, koja su se na Mjesecu razvila brže nego je to uobičajeno u evoluciji Mjeseca. Lucifer je snaga koja ima entuzijazam za mudrost koji je intenzivan kao što je čulni život kod životinja. On je opremljen svim onim stvarima koje su došle od Mjeseca. Da je Lucifer sam preuzeo odgovornost za evoluciju došlo bi do bitke između njega i starih bogova.

Jehovin cilj je bio perfekcija forme. Lucifer bi bio mogao u astralnoj supstanci razviti svoju strast za prijevremenu produhovljenost. Rezultat bi bio žestoka bitka između Jehovinih duhova i domaćina Lucifera. Postojala je opasnost da bi preko Jehove neka ljudska bića postala žive statue i da bi ostali bili prebrzo produhovljeni preko Lucifera. Sredstva dovođenja ravnoteže trebalo je pribaviti drugdje. Da bi anulirali bitku između Jehove i Lucifera, Bijela Loža, koja je bila tek na svom početku, trebala je pribaviti materijal od jednog od drugih planeta. To je bilo esencijalno različito od astralne supstance koja je prešla s Mjeseca, od astralne-kama animalne supstance. Pojavila se mogućnost dovođenja novih supstanci od drugih planeta: nove strasti, manje žestoke ali zamišljene na osnovu nezavisnosti. Novi materijal je prenesen s Marsa. Dakle u prvoj polovini naše Zemaljske evolucije uvedena je astralna supstanca od Marsa. Došlo je do velikog napretka kroz uvođenje ove astralne supstance os Marsa.

Vanjska civilizacija na Zemlji se pojavila kroz činjenicu da je stvrdnjavanje s jedne strane i produhovljavanje s druge bilo spriječeno. Lucifer je koristio ono što je bilo dano od sila Marsa. Novom stanju Zemlje dano je ime Marsa. Stvari su se tako nastavile do sredine atlantske rase. Tada se pojavilo novo pitanje. Čovjek je apsorbirao mudrost, ali u budućnosti neće biti moguće da se mudrost sama manifestira na oblikotvorni način. Kroz Lucifera će moći graditi mineralno carstvo, ali Lucifer mu neće moći dati život. Čovjeku nikada ne bi mogao biti pružen život pod utjecajem drugih sila. Zato je morao sići Sunčev Bog, biće više od Lucifera. Tamo je još postojalo ono što je poznato kao Sunčevi Pitri. Najuzvišeniji među njima je Krist. Kao što Lucifer predstavlja Manas element, tako je Buddhi element predstavljen od Krista.

Ljudska astralna tijela još moraju primiti treći udar. To je spušteno od Merkura. Krist je ujedinio svoju suverenost s onom od Lucifera. Ako netko ima volju da se uspne u visine da bi našao put do Bogova treba mu Merkur, Božanski glasnik. On je onaj koji je pripremao put Kristu od sredine atlantske korijenske rase nadalje da bi kasnije ušao u astralna tijela, koja su primila merkurski element.

Svi naši današnji metali tek su postepeno postali ono što su danas. Zlato, srebro, platina i tako dalje svi su prošli kroz određena stanja. Kada se griju oni prvo postanu vrući, zatim tekući, pa ona plinoviti. Ovo zadnje je jednom bilo stanje svih metala u plinovitoj Zemlji. Zlato se također najprije zgusnulo s Zemljom: jednom je ono bilo potpuno etersko zlato. Kada idemo natrag u vrijeme kada je Zemlja još bila ujedinjena sa Suncem, još nije bilo čvrstog zlata unutar nje. Čestice bijelog Sunčeva etera prvo su postale tekuće a zatim čvrste. To su zlatne žile koje su sada na Zemlji. Zlato je učvršćeno sunčevo svijetlo. Srebro je učvršćeno mjesečevo svijetlo. Sve mineralne supstance su se postepeno učvrstile. Kada ljudska bića postanu još više produhovljena, živa će također postati čvrsta. Jednom su zlato i srebro formirali kapljice kao što voda radi danas. Činjenica da je živa još fluid povezana je s cijelim procesom evolucije Zemlje. Postati će čvrsta kada Bog Merkur ispuni njegovu misiju. U sredini atlantske korijenske rase živa je spuštena od Merkura u eterskoj formi. Da nemamo živu mi ne bi imali ni Krist princip. U kapima žive trebamo gledati ono što se utjelovilo u Zemlji u sredini atlantske epohe.

Kada je Mars Princip (Kama-Manas) bio pripojen Zemlji, željezo je sišlo na Zemlju od Marsa. Željezo potječe s Marsa. Prvo je bilo u astralnoj formi a poslije zgusnuto. Kada pratimo zemlju u taj period vremena nalazimo sve manje toplokrvnih životinja. Tek se sredinom doba Lemurije pojavila ta topla krv zajedno s Mars impulsom. U to vrijeme je željezo ušlo u krv. U svim okultnim spisima željezo je dovedeno u vezu s Marsom, živa s Buddhi-Merkurom. Određeni ljudi su to naučili od Adepta. Zemlja je prema tome shvaćena kao Mars i Merkur. Sve što ne potječe od Marsa i Merkura prešlo je od Mjeseca.
Dani tjedna su slike planetarne evolucije. Niz planeta je upisan na predivan način u dane u tjednu.

Saturn Samstag Saturday, Samedi, Subota
Sunce Sonntag Sunday, Dimanche, Nedjelja
Mjesec Montag Monday, Lundi, Ponedjeljak
Mars (Tiu) Dienstag Tuesday, Mardi, Utorak
Merkur (Wotan) Mittwoch Wednesday, Mercredi, Srijeda
Jupiter (Donar) Donnerstag Thursday, Jeudi, Četvrtak
Venera (Freya) Freitag Friday, Vendredi, Petak
Vulkan (oktava do Saturna) Samstag Saturday, Samedi, Subota

U izreci da je Krist išao za zmijom i zgnječio joj glavu nalazimo duboki izraz ezoterije. Zmijina glava je samo mudrost; to treba biti prevladano. Prava mudrost leži u srcu; zato treba glavu zmije zgaziti nogom. U sagi o Herkulesu ista istina je već bila izražena. On ubija Lernaean Hydru, čija glava uvijek iznova raste. Čisti Manas se uvijek vraća. Herkules mora držati krv na rastojanju (Kama), tada će Hydra biti pobijeđena. Krv dolazi na Zemlju s Mars-mudrošću (Kama-Manas).

Dublje značenje leži u mnogim drugim stvarima. Odvajanje Mjeseca je prethodilo dobu Marsa. Mjesec sadrži srebro. Još ranije se dogodilo odvajanje Sunca. Zlato je kondenzirana sunčeva svijetlost, dakle Zlatno doba; Mjesečeva svijetlost i srebro: Srebrno doba; Mars i željezo: Brončano doba.

Mi smo sada u sredini, na četvrtoj Kugli. Na petoj Kugli će se pojaviti sposobnost organiziranja sebe iznutra prema vani. Tada će se Zemlja transformirati u sferu na kojoj će čovjek kreirati svoju formu iznutra prema vani. Zemlja će tada biti “Plastična” Kugla. Šesta Kugla je ona na kojoj čovjek ne samo da će raditi plastično na svojoj formi, već će vlastite misli moći smjestiti u oblik. Na petoj Kugli čovjek će moći, na primjer, formirati ruku; na šestoj Kugli moći će poslati svoje misli u okolni svijet. Na sedmoj Kugli sve će opet postati bez oblika. Sve će još jednom prijeći u stanje sjemena.

Sada ćemo razmotriti naš sadašnji ego. Unutar njega se nalazi mnoštvo mentalnih slika i koncepata. Kada danas promatramo civilizirani svijet kažemo: Civilizirani svijet se pojavio iz Ega. Sve ovo je jednom bilo u ljudskoj glavi; bilo je sadržano u egu. Sve je to sakupljeno zajedno. Sve stvari konstruirane ljudskom vještinom rođene su iz Ega. U sredini doba Lemurije Ego je još bio prazan; čovjek nije mogao ništa. Tek je postepeno na najprimitivniji način upoznavao svijet izvana. Njegov Ego je u to vrijeme bio kao šuplji mjehur od sapunice. Kada bi vidio kamen, on se u njemu reflektirao; možda je na njemu vidio oštri rub i počeo odlamati drugo kamenje. Na ovaj način je počeo formativno raditi u mineralnom svijetu. Ono što je bilo u njegovom okruženju sve se više reflektiralo u onom što je prije bilo prazni Ego. Na kraju fizičke Kugle sve će biti prisutno kao reflektirana slika u našem Egu. Kada to napokon budemo sve imali u nama mi ćemo to formirati iznutra vani. To će biti “plastično” stanje slijedeće Kugle. Majstor graditelj katedrale u Kelnu sakupio je utiske u svoj ego. Sadržaj njegovog Ega biti će oživljen od Buddhia i kasnije, na petoj Kugli on (graditelj) će svemu dati ovaj oblik. Na šestoj Kugli sve će to biti prisutno kao misao i na sedmoj Kugli sve će zajedno biti povućeno u atom. U slijedećoj Rundi čovjek će stvoriti novo biljno carstvo iz Ega.

U sredini doba Lemurije Ego je bio kao rupa izdubljena u materiji. Svi naši Egoi su u to vrijeme bili takve rupe u materiji koje mi od tada punimo. U slijedećoj Rundi njihov sadržaj će se ogledati u biljnoj formi, jer će se u petoj Rundi s biljnim carstvom događati ono što se sada događa s mineralnim carstvom. Cijela će Zemlja tada biti jedno neizmjerno, živo biće. Čovjek će postići svjestan život osjećaja i percepcije, i zatim će mu dati život izvan njega. U šestoj Rundi neće više biti biljnog carstva; čovjek će tada dopustiti živim mislima ispunjenim osjećajima i percepcijom da idu od njega vani kao čisto intelektualne formacije. U šestoj Rundi na šestoj Kugli, na šestom stupnju razvoja, koji odgovara šestoj Rasi, donijeti će se važna odluka. Za sve će vrijediti uvjet Devachana da su u stanju razvijati iz svih carstava. Ako netko ne bude napredovao do točke da se može uzdići na stupanj Devachana, ostati će u animalnom stanju. To će se dogoditi prema broju 666, broju Zvijeri.

U sedmoj Rundi cijelo će čovječanstvo biti potpuno pročišćeno. Kraljevstvo ljudi će tada postići svoj zenit. Ova Runda je najbrža. Ljudsko biće, kada iz nje izađe, postati će Bogom i prenijeti svoj razvoj na Jupiter.

U svakoj je Rundi prva Kugla, ili stanje forme, takve prirode da još nemamo posla s formom, već je forma prisutna samo kao početni plan. Zato ezoterizam ne računa Arupa-Kuglu kao stanje forme, već kao uvjete života; to je također slučaj i sa sedmom Kuglom, Arhetipskom. Dakle imamo samo pet stanja forme. Prva i posljednja Kugla svake Runde su uvjeti života. Sva stanja Rundi se također zovu i stanja života, jer prolazak kroz Kraljevstvo predstavlja uvjete života.

U prvoj Rundi život je bio u prvom elementarnom kraljevstvu, u drugoj Rundi u drugom elementarnom kraljevstvu, u trećoj Rundi u trećem elementarnom kraljevstvu, u četvrtoj Rundi u mineralnom kraljevstvu. U petoj Rundi život će biti u biljnom kraljevstvu, u šestoj rundi život će biti u animalnom kraljevstvu i u sedmoj Rundi život će biti u kraljevstvu ljudi.

Kada se razmatra život u kraljevstvu ljudi u sedmoj Rundi, to obasjava svijetlom slijedeću Rundu kada će čovjek prijeći u drugo stanje svijesti. Svrha Runde sastoji se u dosezanju novog stupnja života. Svrha sedme Runde je da vodi preko u novi stupanj svijesti. Dakle ezoterik broji samo šest stanja života, računajući sedmu Rundu kao novo stanje svijesti.

Ako želimo napisati brojeve stanja života, forme i svijesti dobijemo pet Kugli ili stanja forme, šest Rundi ili stanja života, deset planeta ili stanja svijesti. Ako računamo cijelu evoluciju od Saturna do Vulkana, izrazili smo ono što nalazimo kod Helena Petrovne Blavatsky kao broj Prajapatis 1065, to će reći , 10 – 6 – 5.

OSNOVE EZOTERIJE XXVII / XXXI
Berlin, 30 listopad 1905

Tijek svjetske evolucije pojavljuje nam se na tri nivoa: svijest, život i forma. Svijest u svojim raznima manifestacijama nalazi izraz u sedam planetarnih evolucija: Saturn, Sunce, Mjesec, Zemlja, Jupiter, Venera, Vulkan. Na svakom planetu ima sedam kraljevstava života i svako kraljevstvo prolazi kroz sedam stanja forme.

Naša fizička Zemlja je takvo stanje forme, četvrto stanje forme ili Kugla, u četvrtom kraljevstvu života, na četvrtom planetu, ili stanju svijesti. Mislimo na Zemlju kakva je sada i pitamo se: Što radimo ovdje? Uzimamo stvari iz okolnog prostora, uglavnom iz mineralnog carstva, i iz njih konstruiramo artefakte. To je proces kombiniranja; iz odvojenih stvari konstruiramo cjelinu, kreaciju unutar forme. Postoje drugi načini na koje se nešto može pojaviti, na primjer na sličan način kao što se stabljika, lišće i cvjetovi javljaju iz korijena biljke. Cvijet ne može biti sastavljen kao stroj, preko kombiniranja, već mora rasti iz onog što je već tu. To je proces unutar oblasti života. Iz onoga što je već tu kreirano je nešto novo.

U slučaju treće vrste produkcije, iz svijesti, javlja se nešto na takav način da možemo reći: prije u stvari tu nije bilo ničeg — ništavilo.

Preselimo se u prvobitni početak ovakve planetarne evolucije, na sam početak Saturna. Što se tamo može promatrati? Tamo još nema fizičkog planeta, nje prisutan čak ni u najfinijoj Arupa-formi, mi smo tamo čak i prije nego je Stari Saturn ušao u njegov sami početak. Ništa od naše serije planeta nije postojalo; međutim naravno postojao je kompletan rezultat prethodnog planetarnog lanca, prilično slično kao kada se mi ujutro probudimo, još ništa nismo napravili, i samo sjećanje onog što smo napravili prethodnog dana nam je u umu. Dakle kada se potpuno preselimo na početak evolucije Saturna, imamo u duhovnim bićima koja se tada manifestiraju, sjećanje na prethodni planetarni lanac i njegove događaje.

Sada se preselimo na kraj planetarnog lanca, u vrijeme kada treba završiti evolucija Vulkana. Pošto se planetarni lanac postepeno manifestirao kao kreacija, tendencija za to je već bila tamo u početku kao nerazdvojiva svijest. Dakle moramo početi s izlijevanjem svijesti; iz sadržaja ranije, iz sjećanja, svijest kreira novo. Na kraju je prema tome prisutno nešto čega tamo nije bilo na početku: odnosno, sva iskustva. Ono što je tamo bilo na početku teklo je vani u astralne stvari i bića. Na kraju je došlo do nove svijesti s novim sadržajem svijesti. To je nešto što se pojavilo ni iz čega, iz iskustva. Kada promatramo nešto novo moramo sebi reći: da bi to bilo moguće tamo mora biti sjeme. Novo stanje svijesti međutim, na kraju planetarne evolucije, u stvari dolazi ni iz čega, iz doživljaja; za to nisu potrebni temelji, nešto je kreirano što se javlja ni iz čega. Kada jedna osoba gleda drugu, ne može se reći da je ona uzela nešto od ove druge, kada kao rezultat toga ona nosi u sebi sjećanje na tu drugu osobu. Ovo sjećanje se pojavilo ni iz čega. Dakle tri načina kreiranja su slijedeća:

Kombiniranje postojećih dijelova: Forma
Stvaranje novih formacija s novim životnim sadržajem na postojećim temeljima: Život
Stvaranje ni iz čega: Svijest

Ovdje imamo tri definicije bića koja dovode, koja su temelj planetarnog lanca. Ona se zovu tri Logosa. Treći Logos stvara pomoću kombiniranja. Kada se iz jedne supstance pojavljuje nešto novo što ima život, to je izrodio drugi Logos. Svugdje, međutim, gdje imamo posla sa stvaranjem ni iz čega, imamo prvi Logos. Zato se prvi Logos također često naziva Onaj koji je imanentan (koji se nalazi u) stvarima, drugi Logos Onaj tko u mirnoj supstanci u stvarima stvara život iz živućeg, treći Logos Onaj koji kombinira sve što postoji, koji iz stvari sastavlja svijet.

Ova tri Logosa uvijek se u svijetu manifestiraju u i kroz jedan drugog. Također prvi Logos doživljava oboje i unutarnju mudrost i volju. U kreativnoj aktivnosti prvog Logosa postoji iskustvo, takoreći, sakupljanja misli ni iz čega i onda još jednom u skladu s tim mislima stvaranje ni iz čega. Kod stvaranja ni iz čega se međutim ne misli na takav način kao da uopće ničeg nije bilo tamo. Naprotiv, tijekom evolucije načinjeni su doživljaji a tijekom postajanja novo je kreirano, tako da se ono što je tamo otapa a iz doživljaja se stvara novo.

Stvaranje se može usporediti sa slijedećim: Netko vidi drugu osobu i promatra njenu pojavu. Da je nadaren za stvaranje kao prvi Logos mogao bi reći: Da, vidio sam N i također imam koncept suprotnog N. Mogu također formirati njegovu komplementarnu sliku, t.j. bijelo gdje je crno i obratno. Na ovaj način, iz doživljaja objekta i njegovog negativa, kreirao je potpuno novu formu. To može prožeti životom. To bi bila potpuno nova kreacija koja nije prethodno bila tu. Pretpostavimo da je netko to napravio s brojnim ljudima i da su ti ljudi iščezli: zatim, iz svojih doživljaja, promatrač bi mogao stvoriti novi svijet.

U kontemplaciji svijeta stalno se vidi interakcija tri Logosa. Uobličimo unutar okvira našeg planetarnog sustava, mentalnu sliku rada tri Logosa u odnosu na čovjeka. Promislimo na sami početak evolucije Saturna, kada tamo nije bilo ničeg. Što se onda događa? Tada sve što je prije bilo prisutno takoreći curi dolje. Sve stvari koje su prije bile tamo struje vani. Ono što se na ovaj način javlja je prvo izlijevanje supstance od zbroja ranijih iskustava. U tome je sadržana supstanca iz koje se kasnije razvio čovjek. Ta supstanca u početku je jednostavno tamo kao supstanca. Na ovom strujanju vani zatim treba kontinuirano raditi i kombinirati zajedno. Kombiniranje supstance koja struji vani je nova kreacija. To je iznad svega kreativna aktivnost trećeg Logosa. Odvija se nakon strujanja supstance vani i prema tome je kreativna aktivnost trećeg Logosa.

Što to za čovjeka znači? Za čovjeka to na prvom mjestu znači da su kombinirani svi dijelovi koji zatim formiraju fizičko tijelo. U to vrijeme, na Saturnu, ljudsko biće je bilo stvarni robot. Ako bi mu netko uputio riječ, on bi je ponovno izgovorio. Forme bića su oblikovane. To se zove rad trećeg Logosa i nastavlja se u epohu Sunca, kada čovjek također prima svoje etersko tijelo i s njim život. To je djelo drugog Logosa. Sada nastavimo u epohu Zemlje. Tamo samo čovjek stječe svijest, to će reći, mogućnost sakupljanja iskustva ni iz čega. To je djelo prvog Logosa. Na Saturnu je čovjek od trećeg Logosa primio ono što je u njemu forma.
Na Suncu je od drugog Logosa primio ono što je u njemu život. Na Zemlji je primio ono što je u njemu svijest, od prvog Logosa.
Koncept svijesti mora nam postati malo jasniji. Moramo potpuno razraditi koncept svijesti na određenom planu. Čovjek je svjestan, ali moramo znati gdje je njegova svijest. Kada govorimo o budnoj svijesti sada je svjestan na fizičkom planu. Ali budna svijest može također biti na astralnom planu. Kada se radi o stvorenju čiji je, život na fizičkom planu a svijest na astralnom planu, tada je to stvorenje životinja.

Kod ljudskih bića, mišljenje je lokalizirano u glavi. Kod životinja, na primjer tigra, svijest je na astralnom planu. Izvan glave je formirano ono što bi mogli zvati fokusna točka preko koje se utječe na tigra. Kada tigar osjeća bol to ide preko na astralni plan. Organ za to kod tigra je ispred glave, na mjestu gdje su kod čovjeka obrve. Kod čovjeka je to mjesto već zatvoreno unutar glave i ispunjeno je prednjim mozgom; svijest je zatvorena preko mozga i prednjeg dijela lubanje pa je prema tome na fizičkom planu. Kod tigra, i zaista svih životinja, fokusna točka svijesti leži ispred glave, u astralu: odatle ide u astralni svijet. Kod biljaka stvari su ponovno različite. Ako bi mogli slijediti njenu svijest, idući odozgo prema dolje, uvijek bi došli na vrh korijena. Ako bi zatim pratili liniju rasta, došli bi do centra Zemlje. Tamo je sabirna točka svih senzacija, usisna točka svijesti biljke. To je u direktnoj vezi s mentalnim svijetom. Cijeli biljni svijet ima svijest na mentalnom planu.

Svijest cijelog mineralnog svijeta je u najvišim oblastima Mentalnog svijeta, na Arupa planu. Svijest kamenja je takva da ako bi tražili njen fokus trebali bi ga naći kao vrstu atmosfere Sunca. Kada na Zemlji radimo u mineralnom svijetu, kada lomimo kamen, svaka pojedina akcija je u izvjesnom odnosu prema ovoj atmosferi Sunca. Tamo se opaža rad koji čovjek ovdje radi. Dakle imamo opseg bića na fizičkom planu čija svijest međutim leži na raznim planovima.

Ljudska bića i životinje se razlikuju preko činjenice da imaju svijest na različitim planovima. Postoje sada također i druga bića osim minerala, biljaka, životinja i ljudskih bića. Postoje bića koja imaju svijest na fizičkom planu a tijelo na astralnom. Takvo biće je, takoreći, obrnuta životinja. Takva bića stvarno postoje; to su elementalna bića. Da bi njihova priroda bila shvatljiva budimo jasni o tome što pripada fizičkom planu.

Fizičko je: Najprije čvrsta zemlja, drugo voda, treće zrak, četvrto eter (toplinski eter, svjetlosni eter, kemijski eter, životni eter). Zadržimo se na četiri niže forme našeg fizičkog plana i odvojimo od njih eterski svijet.

Stanja svijesti mogu ležati u svakakvim oblicima na fizičkom planu dok tijelo takvog bića leži u astralu. Moramo misliti o svijesti u čvrstoj Zemlji, tijelu u astralu; ili o biću koje ima svoju svijest u vodi a tijelo u astralu; zatim o takvom biću sa sviješću u zraku i njegovu tijelu u astralu i o jednom sa sviješću u vatri i tijelom u astralu. Današnji čovjek malo zna o takvim bićima; danas su poznata jedino kroz poeziju. Rudari (ili minerali) međutim poznaju dobro ovakva bića. Gnom je vidljiv samo onome tko može vidjeti na astralnom planu, ali rudari često posjeduju takvu astralnu viziju; oni znaju da su gnomi stvarni. Dakle, na Zemlji postoje razni oblici svijesti, i ono što danas prirodni znanstvenici nazivaju zakoni prirode misli su bića koja misle na fizičkom planu ali tijela imaju na astralnom planu. Kada u fizici imamo posla sa zakonima prirode možemo reći: to su misli bića koje ima tijelo na astralnom planu. Sile prirode su kreativna bića a prirodni zakoni su njihove misli.

U Srednjem vijeku alkemičari su pokušali koristiti ove duhove. Goethe je to dobro znao; Faust je želio imati vatreni zrak; to su trebali napraviti salamanderi koji imaju tijelo na astralnom planu. Tako oko nas imamo bića koja u stvari imaju svoju svijest u vatri, kojima nanosimo bol kada je vatra zapaljena, jer tako radeći u stvari uzrokujemo određenu promjenu u tijelu tog bića na astralnom planu. Kada netko pali vatru mijenja to astralno biće. Na isti način kada netko dovodi do promjena u drugim sferama elemenata i sila prirode mijenja nešto kod ovih astralnih bića. Čineći ovo ili ono mi stalno naseljavamo astralni plan. Ako ove misli mislimo skroz jasno, imamo značenje crkvenog rituala: odnosno, ne koristiti nikakve supstance fizičkog plana, osim onih koje su značajne, pomoću čega se značajna bića pojavljuju na astralnom planu. Kada na primjer netko pali tamjan radi nešto što ima svrhu; pali određenu supstancu i stvara bića određene vrste. Kada netko prolazi u četiri smjera kroz zrak mačem kreira određenu vrstu bića.
Isto je kod svećenika, kada radi određene pokrete s rukama, da prate određene zvukove o, i, u, pojačano ponavljanjem: Dominus vobiscum. Zvuk je pravilan, zrak je doveden u određene vibracije pojačane određenim pokretima ruke, i silfa je prizvana. Znak, rukovanje i riječ slobodnih zidara također dovode do određenih oblika koji se manifestiraju u skladu s određenim zakonima fizičkog svijeta. Preko namjerne upotrebe ovih riječi formirana je veza od jedne osobe do druge, osoba je umotana u astralnu supstancu koja je kreirana kroz znak, rukovanje i riječ.

Naravno da čovjek radi sve to u običnom životu, ali to radi na nesistematičan način, kreirajući kontradiktorna bića. Vještina se sastoji u harmoničnom radu prema gore od fizičkog na više planove. U ritualima, kroz određene činove, cilj je ne proizvesti kontradiktorna već harmonična bića. Sada čovjek nije u poziciji dovesti ove stvari u harmoniju. Ali za sve što čovjek na ovaj način kreira na astralnom planu postoje određena bića koja upravljaju. Tako oko nas imamo svijet elementalnih bića s kraljem. Kod indijaca kralj gnoma se zove Kshiti, najviši od gnoma; najviše biće kod undina: Varuna; najviše biće kod silfi: Vayu, i sve što svijest ima u vatri upravljano je od kralja vatre: Agni. U svoj aktivnosti povezanom s vatrom, vodom i tako dalje imamo posla s određenim Deva-bićima. Sva vatru koju imamo ovdje na Zemlji supstanca je koja je satkana od bića koja pripadaju Agni. Ceremonijalna magija je najniža vrsta čarobnjaštva i sastoji se od korištenja posebno izmišljenih trikova na fizičkom planu da bi se kreirale određene forme i bića na astralnom planu. Danas postoje škole u kojima se još prakticira ceremonijalna magija. Takva upotreba izaziva jaku privlačnost prema astralnom svijetu i vrlo često rezultira samoubojstvom, jer je tada osoba gotovo isključivo aktivna u astralnom svijetu i postala je neprilagođena koristiti fizički svijet u ispravnu svrhu. Razvila se djelomično za drugi svijet i fizičko tijelo je često smetnja.

Sada također shvaćate vezu s obožavanjem vatre koja se pojavila u povijesti religija. Sljedbenici Zaratustre su težili da, kroz žrtvenu vatru svećenika, u stvari kreiraju određene forme na astralnom planu. Na Zemlji se danas sve događa fizički. Ali iz onog što je rečeno, može se vidjeli da su pod utjecajem naših djela stalno kreirana astralna bića. Svim djelima su pridružena astralna bića. Ona su naše Skande koje dovode do naše karme. Ali također i sva fizička djela ostavljaju astralna bića iza na astralnom planu. Na primjer katedrala u Kelnu odgovara određenom biću na astralnom planu. Preko svega što se događa na Zemlji, kada bude prerađena sva fizička materija i Zemlja bude razgrađena, kroz to će se slijedeća astralna Kugla sama pojaviti. Jednostavno će biti tamo kao astralna bića, efekti ranijih fizičkih procesa. Zato čovjek stalno treba raditi s karmom. U slijedećem životu mora ponovno ispraviti groteskna astralna bića koja je zabrljao, inače će ona dati beznačajna stvorenja za slijedeću Kuglu. To je karma koju treba pročistiti. Ono što se na Zemlji događa na velikoj skali, odvija se u malom u čovjeku. Promislimo na dijete. Ono se pogrešno podiže, razmaženo je slatkišima i tako dalje. To ne samo da dovodi do procesa u fizičkom tijelu već ih stalno utiskuje u astral, tako da mu u stvari također mijenja i astralno tijelo. Ono što se fizički daje malom djetetu prelazi u njegovo astralno tijelo, prisutno je u obliku određenih formi. Dakle ono što dajemo, postepeno opet dobijemo. U kasnijoj dobi grijesi protiv djeteta se osvećuju. Ti grijesi ostaju tijekom cijelog života i od velike su važnosti posebno u finalnim godinama. Nakon srednjeg perioda događa se obrnuti proces; astralno tada radi na fizičkom planu.

U djetinjstvu je temelj onog što će čovjek imati u starijoj dobi umetnuto u astral. Kada osoba opaža kako je griješila i radi na sebi s time u vidu, tada može eliminirati štetu u astralnom tijelu, inače će se u starijoj dobi slomiti pod slabostima svog djetinjstva. Samo ono na čemu čovjek radi svjesno ima harmonizirajući efekt na astralno tijelo. Ako u kasnijem životu suprotne kvalitete nisu svjesno prizvane, ne može se riješiti pogreški.

OSNOVE EZOTERIJE XXVIII / XXXI
Berlin, 31 listopad 1905

Dati ćemo još jedan poseban primjer kako možemo uroniti u dubinu religijskih dokumenata i steći veće razumijevanje onog što sadrže.

Ako proučavamo naše osjetilne organe onako kako se obično proučavaju, vidimo da kroz osjetilo mirisa imamo mogućnost opažanja same materije. Ukoliko ova fina supstanca ne bi bila izlučena, čovjek ne bi mogao mirisati. Ono što se tu odvija je veza sa samom materijom. Organ okusa nije povezan sa samom materijom, već djeluje preko procesa otapanja i opaža njegov efekt. Dakle okus možemo zvati kemijskim osjetilom, pošto on penetrira u sastav materije. Treće osjetilo ono od vida, više nema posla s materijom, jer samo opaža slike koje je materija proizvela. Četvrto, osjetilo dodira, ima još manje posla s materijom kao takvom, jer ono opaža samo atribute okruženja u vezi s objektima, kao toplinu ili hladnoću; to je stanje materije koje više ne zavisi o samoj materiji, već s kakvim je uvjetima okružena. Slušanje ni na koji način ne zavisi o zraku, jer mi opažamo jedino oscilacije, vibracije zraka, nešto što stoji u sasvim vanjskom odnosu prema onom što je materijalno. Materija, zrak, samo je vozilo za zvučne valove.

Najniža percepcija materije je miris, zatim dolazi okus, zatim pogled, onda dodir i slušanje. Sada možemo pitati: Što je toplina ili hladnoća? To je ono što je sadržano u toplinskom eteru. Dakle osjetilo dodira opaža toplinski eter, pogled opaža svjetlosni eter, okus opaža kemijski eter, miris opaža atomistički ili životni, slušanje opaža zrak. Šesto i sedmo čulo koja će se razviti tek u budućnosti, opažati će vodu i zemlju.

Mi prema tome imao kod naših osjetila niz stupnjeva u vezi s onim što zovemo materija. Prvo ćemo pratiti razvoj naša tri niža osjetila.

Osjetilo vida pomoću svjetlosnog etera opaža objekte oko nas. Postojalo je međutim vrijeme kada je sve bilo mračno. Otiđimo natrag u vrijeme kada je vid nastao i svijet kao takav nam je postao primjetan. Prije toga oko nije bilo otvoreno vanjskom svijetu. Moramo zamisliti istu silu koju oko prima izvana u svjetlosnom eteru, tekući iznutra vani, strujeći vani kroz oko u suprotnom smjeru.
Da je to bio slučaj biće bi osvjetljavalo druge oko sebe. Tako je bilo u određenom vremenu kada su ljudska bića posjedovala oči kao Kiklopi. Do osvjetljavanja je došlo kroz strujanje svijeta vani; to svijetlo je strujalo od iznutra prema vani. Tada je čovjek osvjetljavao, kao što to rade mnoga morska stvorenja još i danas, objekte oko sebe i vlastito tijelo. U to vrijeme nije imao vlastitu svijest, već je bio samo instrument odgovarajućih božanskih bića, da bi za njih osvijetlio svijet. Božanska bića nisu imala sredstva za gledanje okolnih objekata osim ljudskih očiju.

Kada čovjek nije imao intelekt bilo je moguće da aktivno svijetlo Božanstva prođe kroz njega i osvijetli objekte. Ljudsko biće je bilo posrednik Božanstvu. Ono je željelo pomoću svijetla načiniti vanjske objekte vidljivim. Pošto je svijetlo prolazilo kroz njega, bio je oblikovan sam čovjek. Prije nego je svijetlo prolazilo kroz ljudsko biće Božanstvu svijetlo nije trebalo, jer objekti još nisu bili čvrsti, već fluidni, tako da svijetlo ne bi koristilo. To je stanje opisano u Bibliji: ‘Tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama.’ U to vrijeme svijet je bio jednostavno voda, čak i zlato i srebro i niz ostalih metala, bili su fluidni. Kada se unutar vode, kao blokovi leda, pojavljuju čvrsti objekti, čovjek je izdvojio svoju raščlanjenu formu i svijetlo je postalo neophodno. Bog reče: ‘Neka bude svijetlo i bi svijetlo.’ Zatim je i čovjek također prvo primio svoju formu. To je trenutak kada je uveden svjetlosni eter i čvrsti element se odvojio. Bog reče: ‘Neka se pokaže kopno.’ Prije toga sve je bilo vodene prirode. Na isti način na koji je svjetlosni eter bio pripojen čvrstom elementu, tako je i kemijski eter bio pripojen vodi. Dok je još bio fluidan u čovjeku su djelovali kemijski odnosi. Kemijski odnosi u skladu s kojima su danas kombinirane različite supstance, bili su utisnuti u individui. Zatim se vraćamo u stanje kada je čovjek a također i cijela Zemlja bio još zračan; život, ili atomistički eter je utjecao u njega. Životni eter je tada bio uveden u svijet preko čovjeka.

Sada još jednom skrenimo pažnju na stanje koje je postojalo kada je Bog rekao: ‘Neka bude svijetlo.’ Zemlja se počela zgušnjavati. Na nju je sijalo svijetlo. To je također i vrijeme kada se čovjek počeo zgušnjavati. Ranije sile međutim trebaju biti zadržane. Sada smo dosegnuli stanje kada je čovjek pustio da kroz njega prolazi svijetlo. Zatim se dogodio potpuni preokret. Čovjek je počeo opažati svijetlo kao nešto vanjsko.

Od početka je kroz njega bilo uvedeno u ovaj svijet:

1.Atomistički ili životni eter.
2.Kemijski eter.
3.Svjetlosni eter.

Preokret:

3.Percepcija životnog etera.
2.Percepcija kemijskog etera.
1.Percepcija svjetlosnog etera.

Sada čovjek natrag prima svijetlo od svijeta. (Preokret spirale.) Prije je on bio izvor svijetla, sada svijetlo struji u njega. Postao je zatvoren u sebe; time je stekao svijest. Svijetlo je sijalo u njega; počeo je puštati da se u njemu reflektira okolni svijet. Slijedeći stupanj je da nauči prepoznati objekte s obzirom na njihov kemijski sastav. Razvio je simpatiju i antipatiju za supstance, odnos prema vanjskom svijetu. Zatim je konačno došao do unutarnje percepcije atomističkog ili životnog etera.

Preko uvođenja svijetla u svijet čovjek je stekao svoju čvrstu formu. Preko uvođenja kemijskog etera stekao je odnos prema svijetu. Preko uvođenja atomističkog etera stekao je život. Dakle preko očiju je stekao formu; preko osjetila okusa, odnos prema svijetu; preko osjetila mirisa, nosa, život. Jehova je udahnuo u njegove nosnice dah života.

Kada pristupamo religijskim spisima s ovakvim idejama nalazimo da su u njima najdublje istine. Vidjet ćemo da li su izvorno ove istine bile stavljene u religijske spise onako kako ih imamo danas.

Uzmimo za primjer graditelja Gotthard tunela a zatim čovjeka koji ga opisuje. Graditelj, koji je stvarno konstruirao Gotthard tunel možda nije trebao u visokom stupnju posjedovati inženjerstvo u svjesnom ja, već je on u stvari doveo misao u stvarnost. Takav je odnos između mudrog čovjeka drevnih vremena i onih današnjih. U to vrijeme oni su posjedovali kreativnu mudrost. Sada imamo mudrost temeljenu na opservaciji. Kreativna mudrost je ona mudrost koja je jednom načinila čovjeka, gradeći jedan za drugim one dijelove koje danas anatomi izvlače i opisuju. Kreativna mudrost upravo je jednaka kao mudrost koja danas može biti otkrivena; ona je smještena u svijetu. U prvobitnoj mudrosti čovjek se bavio planom svijeta. Sada možete razumjeti zašto se mistik mora povući u sebe. Istinski mistik mora biti istraživač unutarnjeg. On pokušava naći one stupnjeve evolucije kroz koje je bio kreiran.
Ako bi mogli potpuno ugasiti sve svijetlo iz očiju a zatim kreirati svijetlo unutar nas, dok se svijet ne pojavi osvijetljen iznutra prema vani, tada bi se trebali moći iznutra prožeti kreativnom mudrošću i u sve prodrijeti s unutarnjom vizijom. To ima praktičnu vrijednost, jer se možemo sjetiti kako je u stvari čovjek izgrađen tako da je prolazio kroz mineralno, biljno i životinjsko carstvo: sve je to također u njemu. Ono što je vani u svijetu ostatak je onog što je čovjek sam bio.

Ljudsko srce kakvo je nastalo bio je srodno onome što se odigralo vani. Trenutkom zaranjanja u srce, kreiramo sebi okruženje kakvo je bilo kada je u doba Lemurije srce nastalo. Ako se koncentriramo na aktivnost srca, možemo prizvati cijelo okruženje doba Lemurije kada je srce formirano. Lemurijski krajolik uzdiže se unutar nas. Tkogod se koncentrira na srce vidi postanak ljudskih vrsta.

Kroz koncentraciju na unutrašnjost mozga, koji se postepeno razvio za vrijeme doba Atlantide, vidi se pojavljivanje atlantskog krajolika. Ako se koncentriramo na solarni pleksus vođeni smo do Hyperborejaca. Tako se putuje natrag u svjetove kakvi su nekada bili. To nije lebdjenje u sebi, već stvarna percepcija raznih organa u njihovom odnosu sa svijetom. To je način na koji je Paracelsus pronašao svoje lijekove i postigao svoja izlječenja. On je znao da je digitalis purpurea nastala u isto vrijeme kad i ljudsko srce. Kroz koncentraciju na određeni organ, odgovarajući lijekovi otkrivaju sebe. Tako članovi makrokozmičke i mikrokozmičke prirode čovjeka stoje u odnosu jedan prema drugom.

Sada je lako razumjeti slijedeće. Ljudsko biće prima toplu crvenu krv kao i više životinje. To će reći, od tada čovjek se može odvojiti od svog okruženja, postati nezavisan, cjelina zatvorena unutar sebe. To riba nije. Riba ima istu temperaturu kao i njena okolina. S toplom crvenom krvi za čovjeka je postalo moguće razviti toplinu unutar njega. Tada je sebe mogao izdvojiti iz svog okruženja. Prije je imao istu temperaturu kao njegovo okruženje. Što je to što se stvarno dogodilo?

Razmotrimo nediferencirani ljudski organizam prije doba Lemurije. Postojala je ravnomjerna temperatura preko cijele Zemlje. Stanje topline unutar čovjeka bilo je isto kao i vanjski toplinski uvjeti.

Zatim je unutarnje stanje topline povećano. To toplinsko stanje je označavalo individualnu toplinu, toplinu koja se iskoristila za individualizaciju; a u vanjskom svijetu došlo je do suprotnosti: toplina, vatra je bila distribuirana. Prije nije bilo vanjske vatre. U prirodi pripaliti vatru postalo je moguće tek kada se vatra pojavila u čovjeku. Od tog vremena je postojala blagotvorna vatra distribuirana vani, a unutar čovjeka egoistična vatra.

I sada dolazimo do točke u vremenu kada je vatra povućena od duhovnih bića zbog dobrobiti čovjeka. Ljudska bića vuku svoju toplinu od određene vrste duhovnih bića — Agni. Zbog toga, ono što je prije bilo tamo kao Duh vatre u svijetu moralo se povući i od tada se moglo pojaviti samo povremeno u obliku vatre. Na ovoj činjenici je temeljena Saga o Prometeju. Bog je izgubio svoje prijašnje tijelo i sebi stvorio novo u vanjskoj vatri. Ovdje imamo izvanredan primjer kako na izvjestan način čovjek radi destruktivno na elementalnim silama Prirode. Čovjek je sam prizvao element vatre u tome što je postao individualizirano biće. To je u osnovi okultne izreke da, fundamentalno govoreći, čovjek radi destruktivno što se tiče elementalnih bića. To je vrlo dalekosežno i razjašnjava nam kako još i danas čovjek stalno kreira nove uvjete, nove sile Prirode u svijetu oko njega, dok on sam napreduje u svom razvoju. On oblikuje strukturu Zemlje. Vatra se javlja u doba Lemurije; zbog toga se Lemurija mogla susresti s destrukcijom kroz vatru koju je sam čovjek kreirao.

Atlantski kontinent je nestao u vodi. Pad petog kontinenta doći će preko zla. Možemo promatrati vrstu nazadovanja na slijedeći način:

Slijedeći stupanj — tijekom atlantskog doba — bio je kreativni rad ljudskih bića na vlastitom eterskom tijelu. Tamo je on povlačio zrak iz okruženja u sebe. Na taj je način toliko promijenio svoje etersko tijelo da su uvjeti na Atlantidi postali sasvim različiti. Za vrijeme Atlantide površina Zemlje bila je jednom sama magla, atmosfera takve vrste da bi duga bila nemoguća. Tada je čovjek radio na vodi. U doba Lemurije radio je na čvrstoj zemlji, to je dovelo do vatre; u doba Atlantide radio je na vodi; to je dovelo do svijetla. (to je odgovaralo svijetlu našeg intelekta.) Zatim je radio na zraku.

Peta korijenska rasa dovesti će čovjeka do pada kroz ono što moramo nazvati zlo. Tada dolazi šesta korijenska rasa. Peta korijenska rasa je ona u kojoj se Manas razvija na fizičkom planu.

U staroj indijskoj civilizaciji čovjek je živio u uvjetima koji odgovaraju Manasu u stanju neke vrste dubokog transa. Tamo je prvobitna mudrost otkrivena drevnim Indijcima od Rishia. Drugo otkrivenje se odvilo s Perzijancima u stanju sličnom našem dubokom snu. U tom je stanju čovjek čuo Riječ. To je bilo stanje transa u spavanju starih Perzijanaca. ‘Honover’ je bila riječ koju su koristili Perzijanci.

Treće otkrivenje: Narodi Bliskog istoka, Babilonci i Egipćani, opažali su kroz Manas u slikovitoj svijesti; imali su vizije ili gledanje u snu.

Četvrto otkrivenje: Jasna budna svijest je razvijena od Semita, Grka i Rimljana. U to vrijeme Manas je opažan u jasnoj dnevnoj svijesti, kao utjelovljeni čovjek, Krist Isus.

Dakle kod starih Indijaca nalazimo trans fizičkog tijela. Kod drevnih Perzijaca nalazimo duboki san eterskog tijela. Kod naroda Bliskog istoka nalazimo slikovitu svijest astralnog tijela, kod Semita, Grka i Rimskih naroda budnu svijest ega.

Sada u petoj pod rasi čovjek ne opaža mijenjanje stupnjeva Manasa, već ova rasa vidi kao najviši stupanj psihički doživljaj koncepata kao takvih. Naša pod rasa je razvila psihički Manas, obično znanstveno znanje.

Šesta pod rasa će razviti super-psihički Manas. Ono što je kod ljudskih bića danas samo vrsta znanja postati će aktualna realnost, socijalna sila. Šesta pod rasa ima zadatak prožeti društvo na socijalan način sa svime što je nastalo na prethodnim stupnjevima evolucije. Tada će se po prvi puta Kršćanstvo pojaviti kao ono što oblikuje socijalni poredak. Šesta pod rasa biti će ona koja je kao zametak temelj za šestu korijensku rasu. Peta korijenska rasa ima porijeklo od izvornih Semita, od pete pod rase četvrte korijenske rase. Ovaj narod je razvio individualni ego koji je proizveo egoizam. Čovjek duguje svoju nezavisnost originalnim Semitima. Čovjek najprije mora pronaći sebe, ali se zatim mora predati. Mora se predati onom što misao čini stvarnošću. Šesta pod rasa je predodređena zamijeniti krvne odnose s odnosima Manasa, odnosima u duhu. Mišljenje koje je altruističko razviti će predispoziciju za prevladavanje egoizma.

Sedma pod rasa će biti preuranjeno rođenje. Ona će zaista prerano i prejako napraviti izvana ono što se pojavilo od Manasa.
U šestoj pod rasi biti će dana predispozicija za prevladavanje egoizma, ali na takav način da se održi balans između sebičnosti i nesebičnosti. Čovjek šeste pod rase, niti će se izgubiti u onom što je vani, niti će ušutkati ono što je unutra. Kod sedme pod rase doći će do neke vrste hipertrofiranja. Čovjek će tada izlijevati vani ono što sada ima unutar sebe: svoj egoizam. U drugu ruku članovi šeste pod rase održavati će balans. Sedma pod rasa će utvrditi egoizam. Kasnije će u šestoj korijenskoj rasi englesko-američki narod biti projektiran kao nešto što je postalo rigidno, baš kao što su danas Kinezi rigidni ostatak atlantskog doba, četvrte korijenske rase.

Svjetski egoizam proizlazi od Angloameričke rase. Iz tog smjera će cijela Zemlja biti prepravljena egoizmom. Iz Engleske i Amerike dolaze sva otkrića koja će prekriti Zemlju kao mreža egoizma. Dakle od tamo će cijela Zemlja biti prekrivena mrežom egoistična zla. Ali iz male kolonije na Istoku [Slavenski narodi] biti će razvijen, kao iz sjemena, novi život za budućnost.
Englesko-Američka civilizacija troši europsku kulturu. Sekte u Engleskoj i Americi ne predstavljaju ništa drugo nego nevjerojatnu konzervaciju onog što je staro. Ali onakva društva kao Vojska spasa, Teozofsko društvo i tako dalje, pojavljuju se baš tamo, da bi duše spasile od dekadencije, jer se evolucija rase ne odvija paralelno s evolucijom duše. Ali sama rasa ide u smjeru svoje destrukcije. Unutar nje je sjeme zle rase.

U četvrtoj pod rasi rad se izvršavao kao danak (robovski rad).
U petoj pod rasi rad je izvršavan kao roba (prodavan je).
U šestoj pod rasi rad će biti izvršavan kao poklon (slobodan rad).

Ekonomske potrebe za egzistenciju tada će biti odvojene od rada: neće više biti privatnog vlasništva, sve će biti zajedničko vlasništvo. Neće se više raditi radi vlastite egzistencije, već će se sve raditi kao apsolutni poklon čovječanstvu.

OSNOVE EZOTERIJE XXIX / XXXI
Berlin, 3 studeni 1905

Sada ćemo baciti još svijetla na skriveno djelovanje karme i razmotriti karmičke odnose između naroda i pojedinaca. Oni koji se iskreno drže principa da ne gledaju svijet materijalistički, već traže objašnjenja iz duha ovo će razumjeti.

Naučili smo iz povijesti da se tijekom evolucije javljaju bolesti koje prije nisu postojale. Dakle danas, za početak, čuti ćemo nešto o porijeklu takvih bolesti kako su povezane s epohama i narodima.

To ćemo razumjeti iz duha. Liječnik daje objašnjenja da je ova ili ona bolest uzrokovana bacilima. Mi međutim moramo pitati: odakle su bacili došli? Oni su jednako inkarnirana živa bića kao i čovjek. Za ona bića koja rade poremećaj u ljudskom životu moramo pitati: Odakle su došla? Što ih je dovelo u njihovu sadašnju materijalnu egzistenciju? Što su bili prije nego su se inkarnirali?

Pretpostavimo, na primjer, da je neka nacija ili rasa u nazadovanju, kreće se prema svom padu. To postavlja otpor. Taj otpor prema padu je duhovni izraz nečeg što živi u astralnom tijelu nacije o kojoj se radi. Ako bi to nazadovanje brinulo samo one koji idu prema kraju, tada izazvani osjećaji ne bi imali posebnog efekta na druge u svijetu. Recimo međutim da dolazi u konflikt s drugom nacijom, ponirući u strah i tjeskobu i tako stvarajući reakciju kod te druge nacije. Tada imamo dvostruku situaciju: nacija trpi nazadovanje, ono što se javlja iz uznemiravanja naroda koji se bori protiv vlastita nazadovanja, i strah i uzbuna od drugog naroda. To je nešto trajno.

Uzmimo određeni slučaj: Mongolski juriši u Srednjem vijeku, kada su Mongoli došli u sukob s Europljanima, šireći među njima strah i uzbunu. Takav strah i takva uzbuna su tada prisutni kod naroda o kojima se radi. Kada gledamo te napadajuće horde, od kojih su Mongoli posljednji, smještajući se u raspoloženje svih tih srednjevjekovnih naroda, vidimo kako očaj zadnjih grana četvrte korijenske rase i strah i uzbuna izazvana u europljanima stvara duhovne forme. Da su ti juriši naišli na hrabrost i ljubav, tada bi truleća supstanca bila razgrađena. Ali strah, mržnja i uzbuna konzerviraju takve truleće forme i one pružaju izvor prehrane za bića kao što su bacili. Kasnije se inkarniraju u takvim materijalnim formama pogodnim za takvu inkarnaciju. Dakle truleće supstance su se ugradile u strahu i uzbuni europskih naroda kao sjeme nazadovanja. One su sićušna živa bića. Na ovaj način se pojavila srednjevjekovna bolest, lepra. Javila se iz truleće supstance silaznih Mongolskih naroda.

Koje je porijeklo ovih izgrednika ljudske fizičke prirode? Dolaze od ranijih duhovnih uzroka, od grijeha. Tako se Karma manifestira u nacionalnim zajednicama. Iz ovog možete predvidjeti kako moralni život nacije uvjetuje vanjski život budućnosti. U naciji leži moć da skrbi za svoju fizičku budućnost preko odgovarajućeg moralnog života u sadašnjosti.

Sve europske ezoterijske škole kažu da sve bakterijske bolesti modernih vremena imaju slično porijeklo. Bolesti uzrokovane bacilima praćene su natrag do njihovog duhovnog izvora. To je ezoterijska tradicija među Ružokrižarima i kod drugih ezoterijskih škola gdje su te stvari podučavane. Postoji temeljno učenje u malima krugovima ezoterijskih škola, čiji sadržaj kaže da se u sedamdesetima u astralnom svijetu odvila sasvim određena bitka koja je uzrokovala da stvari idu na bolje, čak iako ... [Praznina u tekstu ...]. Ti događaji su nazvani bitka između domaćina arhanđela poznatog u kršćanskoj ezoteriji kao Mihael i domaćina boga Mammona. Mammon je, u jednu ruku, bog prepreka, koji postavlja destruktivne, ometajuće stvari na stazu napretka. U drugu ruku može se vidjeti u ovom bogu Mammonu kreatora sasvim određenih formi uznemiravanja u ljudskom životu u sferi zaraznih bolesti. Određene zarazne bolesti, ranije nepoznate, dovedene su od boga Mammona.

Možemo pretpostaviti do kojeg stupnja ezoterijske škole moraju probuditi napredno razmišljanje u najintimnijim dubinama ljudskog bića kada se shvaća da je stvarni izvor ovih modernih bolesti ništa drugo nego nazadovanje, dugotrajni konzervativizam takozvane više klase kao suprotnost osiromašenim nižim klasama koje teže prema novom ... [Praznina u tekstu ...]. One su ometane, držane natrag preko onoga do čega je doveo bog Mammon. Nalazimo dvije suprotstavljene sile: sentimentalni svijet silaznih viših klasa, koji želi sačuvati zastarjelo stanje, i osjećaje mržnje kod nižih klasa —astralni život isturen protiv drugih od narodnih masa. U ovom suprotstavljanju ezoterizam ponovno vidi nazadnu supstancu i time uzrok modernih zaraznih bolesti. Tkogod ima uvid u ove stvari neće ih naravno uzeti kao razlog za oponiranje modernoj medicini s njenim vanjskim lijekovima. Ali nikada neće doći do pravog poboljšanja preko tih vanjskih metoda.

Ono do čega kasnije dolazi uvijek se unaprijed otkriva kroz ezoterijsko znanje. To se sastoji od opažanja kako sadašnji moral može voditi do boljeg zdravlja u budućnosti. Iz toga možemo prosuditi kako je duboka bila percepcija onih koji su u svijet uveli Teozofski pokret. To proizlazi iz znanja o ovakvim odnosima. Predviđano je da će prijetnja ratom svih protiv svih uzeti sve više prijeteći oblik. Stvari koje moraju doći ispunjavaju sebe unutarnjom neophodnošću, baš kao što će se događaji na Istoku razviti poput vatre tamo gdje je posebno zapaljiv materijal. Bilo bi besmisleno željeti spriječiti ovakve stvari. Odgovarajuća i pogodna sredstva odvraćanja od rata svih protiv svih tražio je Teozofski pokret kroz širenje aksioma bratstva. Jer bratstvo razgrađuje ono što struji u svijet kao sredstvo truljenja, kao mržnja. Jer što se tiče rasa mi se nalazimo na silaznoj putanji. Ako će netko vjerovati da se ovaj pad može odgoditi i koji je sadržan mržnjom, ne riješen ljubavlju, prirodno je da će slijediti najgore. Teozofski pokret bi prevladao taj pad ljubavlju. Njegovi osnivači znaju da Teozofsko društvo nije samo lijek, već izvor za razvoj čovječanstva koje ide u budućnost.

Dakle vidimo kako je fizičko rezultat onog što je duhovno prethodilo i kako je u određenim okolnostima u moći ljudi, preko znanja o određenim odnosima, povezati fizičko s duhovnim izvorom. Na primjer, ako netko zna kako je određena bolest povezana s određenim osjećajima i emocijama, on zna da prizivanjem tih osjećaja on također priziva i bolest. Crni mag može koristiti to znanje da uništi ljude. Duboke okultne istine se prema tome ne mogu kazati svakome bez dužnog obzira, jer bi odmah dovele do demarkacije između dobra i zla. Ta je opasnost nerazdvojiva s širenjem okultnih učenja, jer se nikog ne može naučiti kako na napravi da ljudi budu dobro, bez da ih se u isto vrijeme uči kako da ih napravi bolesnim. Kada su okultna učenja prodrla u određene narode takve stvari su se dogodile. Postoje oblasti na Istoku gdje se mogu čuti izvještaji da postoje sekte koje su sebi stavile u zadatak da proizvedu određene bolesti. Tako u sve većem stupnju prodiremo do razumijevanja o načinima na koji se materijalno pojavljuje iz duhovnog.

Sada ćemo pokušati prijeći nešto veće periode vremena. Znamo da danas postoji predivno nadopunjavanje između svega što postoji kao animalni život i kao biljni svijet. Biljka za sebe koristi ugljik i izbacuje kisik, time stvarajući izvor života za sva stvorenja u okruženju koja trebaju disati. Taj izvor proizlazi od biljnog svijeta. Sve naše današnje disanje je tu kroz djelovanje ove misteriozne radionice biljnog svijeta. Iz ovog možemo formirati koncept kako svjetovi tonu, kako je otišao svijet koji je prethodio našoj Zemlji. Na Starom Mjesecu nije postojalo disanje kao sada kod ljudskih bića i životinja. Sasvim različit proces je na Starom Mjesecu bio na mjestu procesa disanja. O ranijem procesu možemo dobiti sliku kada pogledamo nešto što je preostalo od tog vremena: promjenjiva toplina životinja koje razvijaju istu temperaturu kao njihovo okruženje. Na Mjesecu je postojala toplina ili vatreno disanje. Udisanje ili izdisanje vatre ili topline tada odgovara sadašnjem udisanju i izdisanju zraka. U sredini doba Lemurije proces disanja je počeo poprimati oblik kakav ima danas.

Duhovni proces ugradnje Monade u nižeg čovjeka nalazi svoju materijalnu refleksiju u disanju. Disanje označava udisanje Monade. U Hatha Yogi prema tome učenik ide kroz proces disanja. On ritmički regulira ono što čovjek danas ima kao prirodni proces da bi stavio disanje pod svoju kontrolu. Baš kao što je prije čovjek napredovao do ovog procesa disanja, udisao je i izdisao toplinu, transformirajući to u cirkulaciju tople krvi, tako učenik Hatha Yoge teži formirati proces disanja u nešto unutarnje, dovesti ga iznutra pod svoju kontrolu. Pravila Hatha Yoge označavaju transformaciju daha u proces koji ne ide iznutra prema vani, već je reguliran iznutra, kao što je danas cirkulacija krvi također iznutra regulirana. U slučaju životinja s promjenjivom temperaturom proces cirkulacije krvi ima isti odnos kao kod ljudskih bića proces disanja učenika Hatha Yoge. Iza svih ovih stvari leže duboke misli u vezi evolucije koje teže biti temelj stvarnih procesa.

Ono što se danas obično ne shvaća je da je u zraku nešto duhovno. Kada je još postojala svijest o tome, duh je nazvan: Zrak, Vjetar = Pneuma. Pneuma znači struja zraka a također i duševno-duhovno. Ova terminologija potječe iz vremena u kojem je još postojala svijest o pravim vezama. Sada uzmimo činjenicu da su na prethodniku naše Zemlje (Starom Mjesecu) određena bića evoluirala iza stupnja ljudske evolucije tog vremena. To su bila Luciferička bića. Kada se razmatraju ta bića treba reći: Ona nisu živjela u okruženju kakvo danas ima Zemlja. Nisu mogla disati zrak, dakle nisu mogla primiti duh, jer uzimanje duha odgovara udisanju zraka. Ona su morala provoditi toplinski princip što se danas odvija u zraku. Na Zemlji razlikujemo sedam stanja fizičkog: Najprije životni eter, drugo kemijski eter, treće svjetlosni eter, četvrto toplinski eter, peto zrak, šesto vodu, sedmo čvrsto. Dakle Luciferička bića su morala provoditi u toplini ono što danas čovjek provodi u zraku. Sada možete shvatiti da su zato, ova bića koja su dala čovjeku njegovu odvojenu svijest, njegovu nezavisnost, u određenom smislu povezana s vatrom. Iz tog razloga, kada se ona pojave, to je povezano s izvjesnom žudnjom za svime što se u čovjeku manifestira kao toplina, kao vatra. Žudnja se prikači na čovjekovu individualnu toplinu. Dakle donosioci znanja i slobode vezani su s nečim što se teži inkarnirati u elementu topline u čovjeku na sličan način kako se to dogodilo na Starom Mjesecu. To je veza između znanja i rođenja i smrti, bolesti i tako dalje u svijetu. Sa znanjem, rođenje, smrt i bolest dolaze u svijet. To je bila cijena koju je čovjek platio za znanje. Također tako vidimo i vezu između određenih toplinskih fenomena i bolesti, naime groznice. To je porijeklo groznice. Tradicija ovoga zaostala je u 19-om stoljeću.

U ranijim planetarnim stanjima, pretečama naše Zemlje, nismo još imali posla s ljudskim bićima, životinjama, biljkama i mineralima kakvi su danas. Tada su postojala bića koja još nisu bila sišla tako duboko kao današnje životinje, niti se uspela tako visoko kao današnji čovjek. U to vrijeme biljke nisu izdisale kisik. Kisik, taj životni dah, još nije postojao. Tek s nastankom našeg biljnog carstva dušik postaje izmiješan s kisikom. Mjesec je bio okružen atmosferom dušika. U drugoj polovini ovog prethodnog planeta bića su sigurno već težila prema takvim formama koje mogu disati, koja su obdarena plućima i tako dalje; ali samo je u sadašnjem zemaljskom ciklusu biljno carstvo evoluiralo u ono što je sada. Animalna bića su onda razvila organe za disanje. Gurnula su biljno carstvo na niži stupanj, da bi ono snabdijevalo kisikom za disanje.

Ove procese prethodnika naše Zemlje moralo je slijediti stanje gdje život u istom obliku više nije bio moguć. Forma se razvila u nešto drugo i trebala je novi planet. Prethodni planet je morao dočekati svoj kraj; sve se živo ugušilo. Tako planeti sa svojim životom nestaju, i iz onog što je pripremljeno evoluira novi život u tijelu planeta Majke. Tako treba shvatiti pad i uspon planetarne evolucije.

Baš kao što je čovjek prije imao ostala carstva unutar sebe, tako danas još ima zlo u svojoj karmi unutar sebe. To sada sam prerađuje. U budućnosti dobro u zlo biti će u vanjskim formama, rasa dobra i carstvo zla jedno do drugog. U tom budućem vremenu ljudski lik će se pojaviti u transfiguriranom obliku iz odvojenog, zla animalnosti koje gura dolje. Promislimo o transfiguriranom ljudskom liku koji danas drijema kao zagonetka u animalnoj materiji, odvojen od animalnog zla i predstavljen simbolično. Ne možete to predstaviti na bolji način nego u velikoj intuiciji egipatske Sfinge. To ne ukazuje samo na prošlost, već također pokazuje i prema budućnosti. Nisu bez razloga stari Egipćani smjestili Sfingu ispred Hrama inicijacije. Inicijacija je usađivanje tajne budućnosti u ljudske duše. Na ulazu u Hram koji je bio preko Sfinge ambijent za inicijaciju je već bio stvoren.

Ono što je izvana tijelo od kisika iznutra je Monada. Čim se kisik pojavio na Zemlji Monada je imala mogućnost utjelovljenja. To je pokušaj posjedovanja Monade kada učenik udiše mnogo kisika i nastoji ga zadržati. Kisik nije samo nešto vanjsko materijalno. Kisik treba ispitati u svijetlu duha. Dakle izvana imamo kisik a iznutra Monadu. Kisik je prema tome u doba Lemurije formirao tijelo za silazak sinova Manasa.

OSNOVE EZOTERIJE XXX / XXXI
Berlin, 4 studeni 1905

Danas će u vezi s prethodnim predavanjem slijediti neke aforistične primjedbe koje se tiču različitih rasa. Prvo će međutim pozornost biti usmjerena na određene stvari, razloge zbog kojih se pojavljuju samo u par knjiga.

Takozvana pravila prehrane kod različitih civilizacija čine se u početku vrlo proizvoljna. To međutim nije tako, ona su rođena iz znanja i mudrosti, ali moramo jasno imati na umu da naše sadašnje čovječanstvo uopće nije u položaju da može slijediti ovakve stvari onako kako se danas želimo njima baviti. Ona će ipak dati podlogu za određena pravila socijalnog života. Naravno da ne treba vjerovati da netko odmah postaje adept jednostavno prelazeći na vegetarijanstvo i tako dalje.

Kod orijentalnih naroda postoji određeni način prakticiranja umjetnosti liječenja u kojem liječnici pridaju najveću važnost prehrani njihova vlastitog fizičkog tijela. Na mjestima gdje još postoji stari duhovni život, postoje oni koji su postali iscjelitelji slijedeći dijetu koja se sastoji isključivo od mlijeka. Sasvim im je jasno da zbog toga što izuzimaju sve drugo oni unutar sebe stječu određene snage iscjeljivanja, posebno u tretiranju takozvanih mentalnih bolesti. Imaju svoje posebne metode. Znaju sigurno da kada uzimaju samo mlijeko razviju sasvim određene snage.

Razjasnimo intuiciju o kojoj to zavisi. Ovu duboku intuiciju se može razumjeti na slijedeći način. Znamo za određene događaje u ljudskoj evoluciji. Sredinom doba Lemurije izvorni ljudski element se podijelio na uzlazno čovječanstvo i životinjsko carstvo. S time je povezana činjenica da su se sile koje je Zemlja još posjedovala kada je bila ujedinjena s Mjesecom također podijelile i dio njih se s Mjesecom odvojio od Zemlje.

Promislimo na vrijeme kada je Zemlja još bila ujedinjena s Mjesecom. Čovjek je tada bio na sasvim različitom stupnju razvoja. Već je imao toplu krv, ali još nije bio podijeljen na dva spola. Tu podjelu treba promatrati s odvajanjem Mjeseca, tako da kada danas gledate Mjesec možete reći: Tvoje odvajanje od Zemlje je ono što je dovelo da se snaga ljudske reprodukcija podijelila na dva dijela. Također je to na Zemlji bilo vrijeme u kojem je čovječanstvo bilo direktno povezano, spojeno s onim što je bilo animalno, i također bilo prehranjeno od životinje. Ovu vrstu prehrane ne mogu lako razumjeti oni kojima nedostaje snaga vidovitosti. Možemo međutim formirati koncept toga kada promatramo normalan način prehrane sisavaca, koji hrane mlade vlastitim mlijekom. S podjelom snage reprodukcije javila se također i ova vrsta prehrane. Ranije su ljudska bića mogla apsorbirati hranjivu supstancu kao što danas pluća uzimaju zrak. U to vrijeme su usisne niti povezivale čovjeka s cijelom prirodom oko njega, nekako na način na koji se zametak danas hrani u tijelu majke. To je stari oblik hranjenja na Zemlji. Ostatak toga je mladunče sisavaca, a mlijeko je kao prehrana čovječanstva u pred-lemurijska vremena. To je stara hrana Bogova, prvi oblik hranjenja na Zemlji. U to vrijeme priroda Zemlje je bila takva da se prehrana svugdje mogla sisati od nje. Dakle mlijeko je proizvod prvog oblika ljudske hrane. Kada je fizička konstitucija čovjeka bila bliže božanskoj on je sisao mlijeko iz svog okruženja. Okultisti znaju kako je čovjek povezan s prirodom.

Uzimanje mlijeka je transformacija prvobitnog oblika prehrane. Čovjekova prva hrana je uvijek bilo mlijeko. U izreci: ‘Mlijeko ljudske dobrote,’ taj izraz je upotrijebljen namjerno. Moramo pitati: Kako je izvorno došlo do toga da mlijeko, kakvo je onda bilo, može biti sisano od Zemlje? To su napravile mogućim Mjesečeve snage u Zemlji; kao sveprožimajuća krvna struja one su protkale cijelu Zemlju. Ali kada je Mjesec otišao te snage su jedino mogle biti koncentrirane u posebnim organima živih bića.

Okultisti zovu mlijeko: Mjesečeva hrana. Sinovi Mjeseca su oni koji sebe hrane mlijekom. Mjesec je donio mlijeko. Potvrđeno je da orijentalni iscjelitelji, koji žive samo na mlijeku, ponovno apsorbiraju originalne snage koje su bile na Zemlji kada je mlijeko još teklo u strujama. Oni kažu: To su sile koje su čovječanstvo dovele u egzistenciju. Te produktivne snage moraju također donositi i zdravlje, tako mi sami stječemo snagu za dalje zdravlje, kada uzimamo samo mlijeko i ništa drugo.

Premjestimo se u pred-lemurijsko doba. Tada su prevladavali uvjeti kada je mlijeko sisano iz okruženja. Javilo se stanje kada je mlijeko postalo opća prehrana čovječanstva, a zatim stanje kada je prehrana osiguravana majčinim mlijekom. Prije vremena kada je mlijeko upijano od prirode, bilo je doba u kojem je Zemlja još bila ujedinjena sa Suncem. Tamo je postojala Sunčeva prehrana. Baš kao što je mlijeko preostalo s Mjeseca, preostali su također proizvodi koji su stekli zrelost od Sunca. Sve ozračeno sunčevom svjetlošću, cvjetovi i plodovi biljaka, pripada Suncu. Prije je njihov rast naginjao prema centru Zemlje kada je bila ujedinjena sa Suncem. One su se posadile sa svojim cvjetovima u Sunce. Kada se Zemlja odvojila od Sunca one su zadržale svoj stari karakter: opet su okrenule svoje cvjetove prema Suncu. Čovjek je obrnuta biljka. Onaj dio biljke koji raste iznad Zemlje ima isti odnos prema Suncu kao što mlijeko ima prema Mjesecu, pa je prema tome sunčeva hrana. Usporedo s prehranom mlijekom javlja se vrsta biljne prehrane, naime od gornjih dijelova biljke. To je bio drugi oblik ljudske hrane.

Dakle kada se doba Lemurije približavalo svom kraju suočavaju se dva ljudska tipa: jedna vrsta, Sinovi Mjeseca, koji su odgajali životinje i prehranjivali se s onim što su životinje proizvele, s njihovim mlijekom; i druga vrsta koja se hranila biljkama, na proizvodu Zemlje.

Ova činjenica je oslikana u priči o Kainu i Abelu. Abel je pastir, Kain obrađuje tlo; Abel predstavlja rasu Mjeseca a Kain rasu Sunca. Ova alegorija je vrlo duboka. Okultna učenja otkrivaju ovo na nekako prikriven način. Ono Božansko biće koje je dalo čovjeku mogućnost da postane biće Mjeseca, hraneći se transformiranom mjesečevom hranom, Židovski narod je nazvao ‘Jehova’. On je bio prehranjivajuća sila prirode; to je teklo prema Abelu i on je to uzeo od svog stada. To je bilo otpadanje od Jehove kada je čovjek prešao na sunčevu hranu. Zato Jehova ne bi prihvatio Kainovu ponudu, jer je to bila ponuda sunčeve hrane.

Kada idemo u najdavnija vremena ne nalazimo nikakvu prehranu osim mlijeka, hrana koju čovjek prima od živih životinja. To je prvi oblik prehrane i još je i sada u prvim tjednima života, i Istočni iscjelitelj povezuje ovaj oblik prehrane s izrekom: ‘Ako ne budete kao mala djeca, ne možete ići u kraljevstvo nebesko.’ Sve te stvari imaju svoje značenje.

Sada dolazimo od Lemurijskog do Atlantskog doba, do naroda koji su živjeli u oblasti sadašnjeg Atlantskog oceana. Kod Atlantiđana pojavilo se nešto novo. Po prvi puta su počeli jesti hranu koja nije uzeta od onog što živi, već dolazi od onog što je mrtvo. Konzumirali su ono što je popustilo životu. To je vrlo važna tranzicija u ljudskoj evoluciji. Preko činjenice da su se ljudska bića prehranjivala s onim što je bez života postalo je moguće napraviti tranziciju prema egu. Ovo hranjenje s onim što je mrtvo ispravno je povezano s željom za egom. Čovjek je kroz jedenje onog što je mrtvo postao nezavisan. Beživotno uzima u sebe u različitim oblicima, najprije u slučaju razvoja lovaca koji su ubijali životinje. Kasnije, pojavili su se narodi koji su jeli, ne samo ono što je sazrjelo od sunca, već i što je sazrjelo ispod površine zemlje. To je jednako beživotno kao i mrtva životinja. Sve što živi u nižim dijelovima animalne prirode, što je zasićeno krvlju, okrenulo se od snaga Mjeseca. Sama snaga Mjeseca je još u mlijeku, što je povezano s procesom života, pošto čovjek apsorbira snage onog što umire dok jede ono što je mrtvo. Jednako je mrtav i onaj dio biljke koji raste ispod površine Zemlje, koji nije obasjan i ugrijan s životnim načelom Sunca. Dakle postoji podudaranje između korijena i krvlju zasićenog tijela životinje.

Kasnije je dodan još jedan oblik hrane koji prije nije postojao. Čovjek je uveo u hranu ono što je bilo čisto mineralno, što je uzeo od Zemlje, sol i tako dalje. U svojoj ishrani dakle prolazi kroz carstva. To je približno smjer koji je Atlantska civilizacija prešla s obzirom na prehranu. Najprije su došli lovci, zatim farmeri i treće razvoj rudarstva, koji je donio na svijetlo ono što je ispod Zemlje.

Sve ove stvari predstavljaju odvraćanje od stvarne životne sile ili produkcije. Mrtva životinja je odvojena od života. Onaj dio biljke koji je ispod tla je također odvojen od života. Sve prirode soli je mrtva priroda mineralnog carstva, što je preostalo iz prošlosti.
Sada dolazimo do pete ljudske rase. Pijenje mlijeka i jedenje plodova se nastavilo; kao nešto novo dodane su druge stvari. U petoj korijenskoj rasi izvanredan dodatak je ono što je dobiveno od minerala, tako reći, pomoću kemijskog procesa. To je naznačeno u Knjizi postanka. Što je to do čega se došlo pomoću kemijskog procesa? To je uspon u evoluciji, kemija je primijenjena na biljke, na voće. Iz toga se pojavilo vino. To na Atlantidi nije postojalo. Prema tome Biblija nam kaže da je Noa, izvorni predak post-diluvijske rase, postao opijen vinom. Pomoću mineralno-kemijskog procesa nešto je proizvedeno od biljnog carstva. Vino je tada igralo posebnu ulogu u cijeloj petoj korijenskoj rasi. Svi inicijati od početka pete korijenske rase uzeli su svoje tradicije iz vremena atlantske rase, kada tamo nije još bilo vina. Indijski, Perzijski i Egipatski inicijati nisu imali potrebu za vinom. Ono što je igralo ulogu u svetim ritualima bila je isključivo voda.

S petom korijenskom rasom pojavilo se vino, gdje je mineralni postupak na biljci morao odigrati svoju ulogu. Prve tri pod rase su bile ponavljanje onog što je došlo ranije. Četvrta pod rasa bila je prva koja će razviti novo, što s pojavilo u petoj pod rasi. Vinu je pridavana izvjesna svetost. U vezi toga se pojavljuju kultovi gdje je vino igralo ulogu (kult Dionysosa). Čak se pojavio i bog vina.
To je u razvoju čovječanstva bilo postepeno pripremano. Vino se prvo pojavilo kod Perzijanaca. Tamo je međutim vino bilo sasvim svjetovno. Tek je postepeno našlo svoj put u ritual, u Dionizijev kult. Četvrta pod rasa je ona koja je prva dovela Kršćanstvo i također i ona koja je sedam stotina godina ranije objavila svoju misiju kroz Dionizijske drame. One su prve uvele vino u sferu kulta. Ta činjenica je na predivan način oslikana od evanđelista koji je o Kršćanstvu najviše znao: sv. Ivana. On na samom početku opisuje transformaciju vode u vino, jer je Kršćanstvo došlo prvo za četvrtu pod rasu pete korijenske rase. Bilo je potrebno učenje koje će napraviti svetim ono što se pojavilo na fizičkom planu. Vino ljudska bića odvaja od svega duhovnog. Tkogod uzima vino ne može postići duhovno. Ne može znati ništa o Atmi, Buddhiu i Manasu, o onom što je trajno, onom što se reinkarnira. Tako je moralo biti. Cijeli tijek ljudske evolucije je silazak i ponovni uspon. Čovjek je trebao pasti na najnižu točku. I to je zato da dođe dolje na fizički plan što se pojavio Dionizijski kult. Kroz Dionizijski kult ljudsko tijelo je trebalo pripremiti za materijalizam; zato se morala pojaviti religija koja je vodu pretvorila u vino. Prije je vino svećenicima bilo striktno zabranjeno, mogli su doživjeti Atmu, Buddhi i Manas. Sada je morala doći religija koja vodi pravo dolje na fizički plan, inače ljudska bića ne bi potpuno sišla. Ta religija koja ih vodi dolje morala je imati vanjsku manifestaciju, manifestaciju koja se okrenula od Atme, Buddhia i Manasa, od reinkarnacije, i samo skretala pažnju na ono što je opće prirode. Slijedeća stvar će biti da se vino opet pretvori u vodu.

Da se u ranija vremena voda nije promijenila u vino, čovjek ne bi primio sve što je u ovoj zemaljskoj dolini. Na početku evanđelja sv.Ivana u opisu promjene vode u vino na vjenčanju u Kani, pokazano nam je kako je Krist uzeo u obzir ono što je tamo. Ali on je također računao s budućnošću, preko činjenice da je sa Svoje strane inaugurirao sakrament Posljednje večere. Posljednja večera je najveći simbol Onog tko je počeo ovu struju civilizacije s četvrtom pod rasom. Bijući zaista pravi ‘Sin čovječji’, koji je sišao u najveće dubine da bi se opet uzdigao s najvećom snagom, morao se držati onog što je bilo tamo i pokazati čovječanstvu kako je fizička konstitucija rase povezana s Njegovom misijom. Ako će se čovječanstvo ponovno uzdići bilo je za njih neophodno da imaju simbol koji još jednom vodi od mrtvih prema živima: kruh i vino. U okultnom smislu, kruh je ono što se javlja jedino kada je biljka ubijena. Ponovno, vino se javlja tek kada je biljka ubijena, ali onda dalje tretirana s mineralnom supstancom. Kada se peče biljka radi se isto kao kada se ubija životinja. Kada iz biljnog carstva izvlačimo vino u izvjesnom smislu radimo isto kao kada krvarimo životinju. Kruh i vino su simbol četvrte rase. Ono što se treba razviti u budućnosti je daljnji uspon od biljne do mineralne prehrane. Kruh i vino moraju ponovno biti žrtvovani, moraju se predati. Dakle kako se Krist pojavio u četvrtoj pod rasi ukazao je na kruh i vino: ‘Ovo je moje tijelo; ovo je moja krv.’ Tu je želio stvoriti tranziciju od animalne prehrane prema biljnoj prehrani, tranziciju prema nečem višem.

U to vrijeme postojale su dvije klase ljudskih bića: Najprije oni čija prehrana je bila meso i krv; to su pred-kršćanski ljudi s kojima se Krist ni na koji način nije bavio. Drugo oni koji samo ubijaju biljke, koji krv izvlače iz biljaka: ljudi koji su pili vino i jeli kruh. Oni su ga još zanimali; oni su preteča čovječanstva koje će postojati u budućnosti.

Značaj Posljednje večere je tranzicija od prehrane uzete od mrtve životinje do prehrane uzete od mrtve biljke. Kada naša peta pod rasa dosegne svoj kraj, u šestoj pod rasi, Posljednja večera će biti shvaćena. Čak i prije toga će biti moguće da se pojavi treći oblik prehrane, čisto mineralni. Sam čovjek će tada moći kreirati svoju prehranu. Sada uzima ono što su za njega stvorili Bogovi. Kasnije će napredovati i sebi će u kemijskom laboratoriju pripremiti supstance koje će mu trebati.

Dakle vidite da sve stvari proizlaze iz dubokih intuicija. Kada kod starih Istočnih naroda nalazimo svakakve upute o tome što treba jesti, to u stvari nisu zakoni, već priče: Ne smijete očekivati da efekti supstanci budu drugačiji nego što jesu.
To što je Krist ubio, što je u stvari bilo žrtvovano nakon što je učestvovao u Posljednjoj večeri, fizičko je tijelo. To umire. Za cijelo čovječanstvo to će umrijeti. Prema sredini šeste korijenske rase, u zadnjoj trećini, neće više biti fizičkog tijela. Tada će cijelo ljudsko biće opet biti etersko. Prijeći će u finiju supstancu. Ali to se neće dogoditi ako sam čovjek do toga ne dovede. Za to mora prije prijeći na prehranu koju priprema u laboratoriju. Tako da čovjek, utoliko što više ne uzima svoju prehranu od Prirode, već je dobiva od vlastite mudrosti, od Boga u sebi, toliko također i žuri prema vlastitom obogotvorenju.

Kada čovjek počne sebe prehranjivati, također će biti postavljen temelj za nešto više, odnosno, samo-propagaciju. On će postepeno za sebe kreirati život iz mineralnog svijeta.

To je veliko napredovanje ljudske evolucije. Ono što prirodni znanstvenici danas znaju samo je djelić velikog ciklusa.
Sa Saturnom smo došli u mineralno doba. U Atlantskoj epohi, preko konzumiranja onog što je mrtvo, napravljena je priprema za ono što će donijeti egoizam. Od izvornih Semita do pete pod rase, postepeno se razvijao ljudski ego. U šestoj pod rasi pete korijenske rase ‘Ja’ će ponovno doseći viši stupanj razvoja. To znači da mi stojimo pred novom takozvanom spiralom egzistencije. Prethodna spirala je počela u vrijeme kada su izvorni Semiti položili temelj za sadašnju korijensku rasu.

Izvornoj Semitskoj civilizaciji dugujemo sve što je postojalo do sadašnjeg vremena. Ali sada počinje novi udar sa Slavenskim narodima koji će voditi u budućnost. Vrstu prekida s prošlošću donijeti će ljudi koji će u svijet uvesti novi impuls. To radi kao skrivena duhovnost iz ruskog seljaštva. To će formirati drugi dio nadolazeće spirale. U sadašnje vrijeme određena kultura je u procesu destrukcije a nova se priprema. Pripremljena je na Zapadu a doći će u ostvarenje na Istoku. Ali Staro mora aktivirati Novo. Gdjegod u naše vrijeme imamo nove impulse oni su u začetku, nezgrapni, nevješti. Kao suprotnost Staro je očigledno, ali ima kritičan, destruktivni karakter. Semitska rasa je bila ona koja je izrodila nositelje Stare kulture, koji su nositelji tih spirala unutar spirale.

Svi ovi imaju nešto semitsko u sebi. Primjer: Lassalle, Marx. Spirala se okreće prema unutra. Nastavak odavde nije moguć. Sada treba napraviti skok kao od jedne obale do druge, do duhovnosti buduće kulture Istoka. To je potpuno novi impuls.

Ono što pripada budućnosti još nije formirano i naravno infiltrirano je starim. Haeckel je čovjek koji pliva srednjom strujom i povlače ga obje spirale. Prvi dio Haeckelovih ‘Weltritsel’ (Zagonetke svijeta) je pozitivan, elementarna Teozofija: drugi dio je negativan i u cijelosti destruktivan. To je dvostruka spirala (Wirbel).

Možemo također promatrati i kontradikcije u socijalizmu istoka i zapada. Socijalizam zapada je socijalizam proizvodnje; onaj od istoka je socijalizam potrošnje. Onaj tko vlada socijalnim životom u smjeru proizvodnje računa s posesivnošću, s egoizmom. Onaj tko računa s potrošnjom usmjerava svoju pažnju na ono što drugi od njega trebaju; on ima na umu svoje drugove, računa s bratstvom. Socijalizam proizvodnje — Marx, Lassalle — ima na umu samo radnika, utoliko što je on proizvođač. Na Istoku je potrošač stavljen u prvi plan, kao na primjer kod Kropotkina, Bakunina, Herzena. Ako slijedite Kropotkina vidjet ćete stvari dovedene do klimaksa. On ima trenutno razumijevanje principa suradnje u slučaju životinja. Socijalizam Zapada u potpunosti je izgrađen na svađi. Tako dakle struje svjetske evolucije utječu jedna u drugu.

OSNOVE EZOTERIJE XXXI / XXXI
Berlin, 5 studeni 1905

Našoj petoj korijenskoj rasi, sadašnjem post-atlantskom čovječanstvu, prethodilo je ono od Atlantide, na sada potopljenom kontinentu između Europe i Amerike. Atlantiđane ni na koji način ne možemo uspoređivati s ljudskim bićima koja nastanjuju našu zemaljsku kuglu. Jer čak i ostaci te stare rase su naučili razne stvari od kasnijih stanovnika petog kontinenta i prema tome nismo u stanju preko njih rekonstruirati uvjete u toj civilizaciji. Na početku atlantske civilizacije nije bilo alata. Pomoću vidovitih snaga za Atlantiđane je bilo moguće napraviti da zemlja služi njihovim potrebama. Priprema metala za takve potrebe javlja se tek krajem atlantske epohe.

Od populacije Atlantide odvojena je bila mala grupa, baš kao što bi se u Teozofskom društvu odvajanje sada još jednom trebalo dogoditi. Njihov je zadatak bio prenijeti novu civilizaciju u petu korijensku rasu. Naći ćete mjesto u kojem su živjeli oni koji su bili izabrani, mala kolonija, u sadašnjoj Engleskoj i Irskoj. Tu su u to vrijeme živjeli izvorni Semiti. Oni su bili prvi ljudi koji su bili u poziciji misliti svojim intelektom. Sve ideje Atlantiđana bile su još slikovite prirode. Okrugli oblik ispred čela , formiranje dijela mozga o kojem zavisi mišljenje, najprije se pojavilo kod populacije izvornih Semita, koji nisu bili ni na jedan način slični današnjoj Semitskoj rasi. Ovaj izvorni Semitski narod koji je, može se reći, otkrio mišljenje, putovao je kroz Europu u Aziju i tamo osnovao civilizaciju. Oni su od Atlantiđana formirali petu korijensku rasu. Sedam pod rasa atlantske korijenske rase bile su slijedeće: Najprije Rmoahalci, drugo Tlavatlijci, treće izvorni Tolteci, četvrto izvorni Turanci, peto izvorni Semiti, šesto izvorni Accadianci, sedmo izvorni Mongoli.

Peta korijenska rasa se prema tome javila od pete pod rase Atlantiđana. Kada gledamo prema Aziji tamo nalazimo kao, prvu pod rasu pete korijenske rase, drevnu Indijsku rasu, onaj narod koji je kasnije putovao južnije i tamo su postali preci kasnijih Indijaca. Najesencijalnija karakteristika ove naslijeđene rase, koja je putovala prema sjeveru Indije, bila je ta da nisu razvili stvarni smisao za materijalnu kulturu. Posjedovali su duhovnu viziju najvišeg reda kombiniranu s potpuno nerazvijenim osjećajem za materijalno. Drevni Indijci su bili okrenuti od svijeta; njihove duše su bile potpuno slične atlantskima, u kojima su mogli razviti nenadmašne, veličanstvene slike svijeta. Kroz prakticiranje Yoge, radeći iznutra prema vani, kasnije su razvili ono što danas nama izgleda kao učena koncepcija svijeta. Od ovoga, ono što je predano kao vanjska tradicija, ostali su samo fragmenti. Vede i Bhagavad Gita više ne daju nikakvu pravu sliku o moćnim koncepcijama Indijaca, samo eho. U filozofiji Vedante također je samo apstraktni podsjetnik na originalno učenje Indijaca, koje je preneseno usmenom predajom.

Mislite na sposobnost koja se pojavila u kasnijem Kabalističkom učenju u obliku koji je elaborirao materiju u sitnim detaljima sa suptilnom zamršenošću, mislite na ovu sposobnost primijenjenu na uzvišene kozmičke misli. Kada je kasnije Židov mogao primijeniti misli na takve stvari u Kabalističkim učenjima, proizlazilo je da je kasnije židovsko okultnu učenje samo dekadentna refleksija, eho to fino artikuliranog sustava mišljenja drevnim Indijaca. I ono što su postala učenja Brahmana nikako nije samo religija u smislu kasnijih sustava, već znanje, poezije i religija u jednoj velikoj cjelini. Sve je to bilo, takoreći najfiniji cvijet, izvučena esencija onog što se razvilo u staroj Atlantskoj civilizaciji.

Europljani su također prešli od Atlantika do Zapadne i Srednje Europe i ovdje su razvili sasvim različito učenje. Smjestile su se grupe ljudi koje još nisu bile dovoljno napredne da budu izabrane za osnivanje nove civilizacije, ali su ipak u formi zametka posjedovali ono što je u Indiji došlo do izražaja na tako veličanstven način, ali što je ovdje ostalo na mnogo ranijem stupnju. Ono što je počelo u Europi stalno se pomicalo prema Aziji. Formiran je temelj za zajedničko učenje, ali je u Europi to ostalo na nešto primitivnijoj razini.

Indijsko učenje je bilo izraženo u Vedama. ‘Veda’ znači isto što i ‘Edda’, jedino je sadržaj Veda finije razvijen nego onaj koji je ostao ovdje u Europi u primitivnijem obliku kao Edda, koja je napisana tek krajem Srednjeg vijeka. Moramo shvatiti da je ovo veliko prvobitno učenje pretrpjelo određene modifikacije do kojih je došlo migracijom naroda. Njegova originalna veličina sastojala se u postizanju moćne božanske unije koja je bila prepoznata od duhovne vizije (drevnih) Indijaca. Nije više bilo tako sa slijedećom, (drevnom) Perzijskom rasom. U mudrosti koja je proizlazila od prvobitne vizije Indijaca koncept vremena je skoro potpuno nedostajao. Bilo je to kod druge pod rase, drevnih Perzijanaca, da se pojavio koncept vremena. Vrijeme, točno je, bilo je od Indijaca prepoznato ali je bilo više jednolično; koncept povijesti, napredovanje od nesavršenog do onog što je savršenije, nedostajalo je. Mišljenje je bilo upravljano idejom da je sve emaniralo od božanske savršenosti.

Perzijsko mišljenje je bilo upravljano konceptom vremena. Zervan Akarana je jedno od najvažnijih Božanstava Perzijanaca a to je u stvari vrijeme. Kako se dolazi do koncepta vremena? Tko god traži prije svega prvobitno jedinstvo s Božanstvom, kao što je to slučaj s drevnim Indijcima, mora ga shvatiti kao apsolutno Dobro. Zlo, nesavršenost u svijetu, nije za drevne Indijce bilo ništa osim iluzije; ‘iluzija’ je bila vrlo važan koncept. Ovaj drevni narod je rekao: Ništa u svijetu ne postoji što je nesavršeno i zlo. Ako vjerujete da postoji nešto zlo, niste pogledali na svijet na način dovoljno slobodan od iluzije. Hrđa, na primjer, koja izjeda željezo, drugdje je vrlo blagotvorna: trebate samo uzeti u obzir gdje je. Kada gledate kriminal kroz veo iluzije, činit će vam se kao takav; ako se međutim okrenete od iluzije shvatit ćete da takva stvar kao zlo ne postoji. — Ovo učenje je iznutra povezano s okretanjem od svijeta.

Drugačije je bilo s drugom pod rasom. Tamo, kod najranijih Perzijskih naroda, Bogu je dano određeno mjesto u svjetskom procesu, na njega se gledalo kao na cilj. Rečeno je: Boga treba tražiti. Svijet je dobar i zao, Ormuzd i Ahriman; i ono što pobjeđuje zlo je Zervan Akarana, Vrijeme. Tako je dobro i zlo ušlo u rani Perzijski koncept svijeta kao princip evolucije. Zaratustrijansko učenje počiva na smještanju zla u svijet, i na konceptu vremena. Čovjek je smješten u život da bi pobijedio zlo. Ova koncepcija je povezana s činjenicom da druga pod rasa nije bila otuđena od svijeta, već je radila unutar njega. Aktivna, produktivna u različitim granama ljudske djelatnosti, pažnje usmjerene na vanjski svijet, razmatrala kako netko može sam činiti dobro u svijetu: takva je bila druga pod rasa. Kod Perzijanaca se prema tome javilo cijelo društvo Bogova; ne karakteristika jednog Boga, već mnoštvo Bogova; pošto svijet, ne gledan kao iluzija, već kao stvarnost, predstavlja raznolikost, mnoštvo. Jer Bogovi koji su tamo poštovani bili su više-manje osobna duhovna božanstva.

Najraniji inicijati, koji su utemeljili drevno Indijsko učenje, bili su također i učitelji druge pod rase, drevne Perzijske rase. Tu su cijelo učenje prilagodili radnim ljudima. Stvorili su religiju koju su doveli do ostvarenja razni Zaratustre.

Daljnja inicijacija napredovala je prema Bliskom istoku: prema Egiptu, Babilonu, Asiriji, Kaldejcima, tim praočevima Arapa. Tamo se razvila treća pod rasa. Ova treća pod rasa je bila takva da je sada tražila dovesti oba smjera — unutarnju prirodu čovjeka i vanjski svijet — u harmoniju jedno s drugim. Bez obzira da li tražite temeljni koncept ove treće rase u Kaldeji ili Egiptu, svugdje ćete naći izraženu svijenost o vezi između ljudskog rada i sila Prirode. To je esencijalna razlika u usporedbi s Perzijskom rasom. U Perziji imamo dvije sile, dobro i zlo, koje se bore jedna s drugom. Sada čovjek pokušava dovesti razne prirodne sile ili bića u svoju službu. Ono što se razvilo kao Perzijska religija izgrađeno je uglavnom na ljudskom moralu i marljivosti. Sada se u trećoj pod rasi pojavila svjesnost da se priroda ne pokorava samo pomoću tjelesne snage i moralnog ponašanja, već nabolje preko znanja. U onim zemljama gdje je težilo za vještini u poljoprivredi kao u Egiptu i Kaldeji, razvila se suradnja nebeskih duhovnih sila i onog što je izvršavano ljudskim radom. Tamo se razvilo znanje o meteorološkom okruženju i nebeskim tijelima. Snaga za rad je tražena u znanju o Prirodi. Dakle došlo je do toga da je čovjek usmjerio svoj pogled prema zvijezdama, i astronomija je dovedena u vezu s čovječanstvom na Zemlji. Čovjekovo porijeklo traženo je u zvijezdama. Dakle, u određenom smislu po prvi puta imamo posla s znanošću. Sada u trećoj pod rasi, umjesto unutarnje percepcije, imamo praktično znanje. Tako čujemo o velikim inicijatima koji su podučavali geometriju, praksu mjerenja, tehničke vještine. Oplođavanje ljudske aktivnosti s kozmičkom mudrošću donesenom dolje od duhovnog svijeta pojavilo se u trećoj pod rasi. S time, dano je nešto što je prenijelo cijeli koncept ljudskog života u vrstu nebeske znanosti. Kod raznih naroda to je našlo izraz na različite načine. U slučaju Egipćana, Osiris, Isis i Horus bili su shvaćeni kao predstavnici astronomskih fenomena.

Tri različite pod rase su se razvile u Aziji. Krenuvši od Atlantide, kolonija vođena inicijatima putovala je preko u Aziju. Poseban rezultat toga je bila drevna Indijska civilizacija, drugi, drevna Perzijska; treći rezultat je bio Egipatsko-Kaldejska civilizacija: sve su one imale zajednički inicijacijski izvor. U Europi su međutim grupe uvijek ostajale iza koje su otpale od toga što je tako veličanstveno kulminiralo u tri velike civilizacije. Ove odvojene kulturalne struje su bile distribuirane u Europi na najrazličitije načine. U Europi su također bili inicijati koji su formirali Škole Misterija prije kraja perioda o kojem govorimo: zvali su se Druidi: Drys znači Hrast. Jaki hrast je bio simbol ranih europskih svećenika-učitelja, jer ono što je dominiralo narodima na Sjeveru bila je misao da je neophodno da se njihov stari oblik kulture napusti. Tamo je podučavan Sumrak Bogova i kroz to je budućnost Kršćanstva našla veličanstven izraz kroz ove Sjeverne proroke u onom što je kasnije postala saga o Siegfriedu. To se može usporediti s sagom o Achillesu.

Achilles je neranjiv u cijelom tijelu s iznimkom pete, Siegfried s iznimkom u točci između ramena. Biti neranjiv na takav način označava biti iniciran. U Achillesu imate inicijata četvrte pod rase koji leži na uzlaznoj krivulji čovjekova kulturalnog razvoja: prema tome svi gornji dijelovi Achillesa su neranjivi; samo je peta kao niža priroda ranjiva, baš kao što Hephaistos šepa. Nijemac Siegfried je također bio inicijat četvrte pod rase, ali ranjiv između lopatica. To je njegova ranjiva točka, napravljena neranjivom tek od Onoga koji je nosio križ. S Siegfriedom Bogovi su došli do svog pada, Sjevernim Bogovima je došao kraj (Sumrak Bogova). To Sjevernoj sagi daje tragičnu notu, jer ne ukazuje samo na prošlost, već na Sumrak Bogova, na vrijeme koje će doći. Druidi su dali čovjeku učenje silazećih Sjevernih Bogova. Tako u onom što je još bio simboličan oblik, bitka sv. Bonifacija s Hrastom predstavlja bitku Druida sa starim svećenstvom.

Svugdje se na Sjeveru može ukazati na tragove onog što je došlo do izraza preko u Aziji. Na primjer Muspelheim i Niflheim su dvojnici Ormuzda i Ahrimana. Div Ymir, iz koga je napravljen cijeli svijet, odgovara rezanju Ozirisa na dijelove. Vrlo detaljno se može pratiti veza između europskih naroda Sjevera i ostalih civilizacija. Kada se na jugu Europe razvijala četvrta pod rasa, Sjeverna plemena su isto napravila prijelaz na četvrti stupanj tako da je u germanskim narodima Tacit našao mnogo toga što je povezano s Južnom kulturom. Irmin je na primjer isti lik kao i Herkules. Tacit nam također govori o obožavanju neke vrste Izis na sjeveru. Prema tome su stariji stupnjevi civilizacije napredovali prema onome što će doći kao Kršćanstvo.

Dakle mislite na Europu, Srednju Aziju i Egipat kao zasijane sjemenom onog što se razvilo pod utjecajem škola inicijacije. Te inicijacijske škole poslale su iz svog središta vani osnivača pete pod rase, koji je dugo bio pripreman u zaklonu Misterija. To je osobnost koja se u Bibliji naziva Abraham. On je došao iz Ura u Kaldeji i razvijao se kao ekstrakt tri starije civilizacije. Zadatak koji je predstavljen u Abrahamu bio je prenijeti u ljudsku oblast iz vanjskog svijeta sve što se držalo kao poštovano; da stvori inicijate koji polažu veliku vrijednost ona ono što je ljudsko, da stvori kult ličnosti. To je dovelo do osobnih atributa kod Židovskih patrijarha. Ovdje imamo posla s dvoličnošću i lukavstvom. Jakob stječe svoje nasljeđe koristeći prevaru i lukavstvo da bi od brata uzeo ono što želi. To je stvarnost iz koje se razvila naša sadašnja civilizacija: utemeljena je na inteligenciji i posesivnosti. U pričama u Starom zavjetu to je veličanstveno izraženo kao neka vrsta svitanja novoga. Bilo bi nemoguće predstaviti ovaj izvor na snažniji način. Ezav je još uvijek dlakav, to znači da predstavlja ljudski tip koji je još više upleten u fizičko; Jakob predstavlja onog tko počiva na svojoj inteligenciji i lukavstvu i time postiže ono što se u stvari sada razvija u ljudskoj prirodi. Ovdje je inaugurirano prevladavanje fizičke snage preko inteligencije. Inicijatori ne uvode uvijek nešto veliko u svijet, već ono što mora neophodno doći. ‘Izrael’ znači: Onaj tko čovjeka vodi nevidljivom Bogu, koji stanuje unutra. Izra-el: El znači cilj; Izra = nevidljivi Bog. Do tada je Bog bio vidljiv, bilo da je bio onaj koji je dao poticaj prema Dobru i Zlu kao kod Perzijanaca, bilo da je Bog koji ima tijelo u zvijezdama, u univerzumu: ovaj Bog se doživljavao kao nešto vidljivo.

I sada imamo Židovsku inicijaciju portretiranu u Josipu i njegovih dvanaest braće. To je predivna i snažna alegorija. Alegorijsko se sada pojavljuje: intelekt, kada želi biti efikasan, postaje onaj koji nabraja alegorije.

Kako je Josip iniciran bilo je prvo nabrojeno. Bio je maknut iz svoj normalnog okruženja, prodan za dvadeset komada srebra i bačen u jamu, gdje je ostao tri dana. To naznačuje inicijaciju. Zatim dolazi u Egipat gdje njegove aktivnosti donose nov život. I sada imamo konačno naznačenu tranziciju koja je počela u to vrijeme od znanja o Bogu u zvijezdama do znanja o čovjeku. Josip je bio odbijen jer je imao snove. Imao je slijedeći san: Sunce, Mjesec i jedanaest zvijezda klanjali su se pred njim. Jedanaest zvijezda je jedanaest znakova Zodijaka. On se osjećao kao dvanaesta. Simbolizam religije zvijezda sada je vodio preko do čovjeka. Kod dvanaest braće, početnih točaka dvanaest plemena, znanje o Bogu u zvijezdama vodilo je preko u osobnost. “Sada sigurno ne želiš izjaviti,” rekao je njegov otac — “da će ti se tvoja braća klanjati.” Ovdje nam je dana promjena. Božansko znanje o zvijezdama je zamijenjeno znanjem prikačenim na osobno ljudsko. To nalazi svoju formu u Mojsijevu zakonu.

Iz tri drevne civilizacije, preko inicijacije Židovskih patrijarha, ova četvrta civilizacija, prvobitna Židovska, je proizašla. To imamo kao četvrtu pod rasu, tamo joj pripadaju također civilizacije drevne Grčke i Rima (Rimski zakon) obje postajući velike baš kroz ovaj osobni element, dok se na kraju utjelovila misao, dosežući svoju kulminaciju u Kršćanstvu. Dakle u ovom manje rasnom ogranku pojavila se aktualna struja četvrte pod rase. Grčko-latinska struja je viši oblik Judejske; tu je pojačan kult osobe. Nema kontradikcije između ovog silaska do najdublje točke i zatim uspona.

Svugdje to [unutar četvrte pod rase] možemo promatrati. Osobno je stvarno moralo doći do izražaja na način opisan u sagi u sagi o Ezavu i Jakobu da bi našlo svoje pročišćenje u ljepoti ljudske kulture Grka i veličini ljudske kulture Rimljana. U sagi o Odiseju drevna civilizacija svećenstva osvojena je bila lukavstvom. Iz civilizacije koja se javila iz toga tek se moglo razviti Kršćanstvo, koje stvarno u sebi sadrži sve drevne kulture i može ih prema tome apsorbirati. U skladu s roditeljima Isus Krist je bio autohton u Galileji ... ‘Galilejac’ znači: ‘Stranac’, netko tko stvarno ne pripada; ‘Galileja’ znači mali izolirani teritorij gdje može rasti netko tko, u svom prirodnom miljeu mora primiti u sebe, ne samo Židovsku, već također i sve drevne oblike kulture.

Iz sudara Rimskih i Sjevernih naroda sada se razvila peta pod rasa u kojoj mi sami živimo. Ona je još zadržala impuls od starih Mavarskih škola Inicijacije, i Arapski utjecaj koji je prešao iz Azije. To je uvijek isti utjecaj, ista škola Inicijacije. Možemo pratiti kako su Irski redovnici, kao također i oni koji rade na polju znanosti, esencijalno inspirirani mavarsko-arapskom znanošću. To daje isti fundamentalni karakter u novom obliku, na način na koji sada može biti primljen. Tu je Kršćanstvo najprije našlo svoj stvarni izraz. Ono je samo prošlo kroz drevnu Grčku civilizaciju onoliko koliko je peti kulturni period bio pripreman; zatim je ovdje našlo čvrsto tlo, utjelovljujući se u velikom broju nacija. Sve je u to vrijeme bilo prožeto i inspirirano Kršćanstvom. Naše sadašnje doba sa svojom materijalističkom kulturom zadnji je radikalni izraz onog što je tada inaugurirano. Rođenje ove nove kulture simbolički je predstavljeno u sagi o Lohengrinu. Lohengrin je inicijator ‘grada-države’, i gradskog života koji vodi u novi kulturni stupanj koji je simbolizirala Elza od Brabanta.

U sve ove struje prodirale su i druge, na primjer Mongolska plemena. Ono što je izvorno prešlo sa Zapada bilo je povezano s onim što je došlo s Hunima sa Istoka. Tako se sa Istoka i Zapada susrelo nešto što je bilo povezano: Mongolska i Germanska plemena. Oni koji su potjecali s Zapada bili su potomci Atlantiđana ostavljeni otraga, kao što su bili i Mongoli s Istoka. Fundamentalno su obje struje bile povezane. Uvijek se jedna struja križa s drugom. Obje, međutim, imaju zajedničku zemlju porijekla pošto su obje potekle s Atlantide.

Sada ovdje na Sjeveru, sve što je preostalo od ranijih vremena uzima sve više utemeljeni oblik. U isto vrijeme kada je i epoha Židovskih proroka, u stoljećima prije Krista, ovdje nalazimo indikacije o velikom, drevnom, Atlantskom inicijatu. Wod-Wodha-Odin. To je modernizirana Atlantida, u novom obliku, atavizam, povratak u Atlantsko doba. A to se događa svugdje, preko u Aziji također.

U Aziji W, glas V, postaje B, Wodha = Bodha = Buddha. Budizam je pojavljuje kao povratak u Atlantsko doba. Zato nalazimo Budizam najviše raširen s onim što je preostalo od Atlantiđana u Mongolskim narodima. I gdje su se pojavili sami stupovi te veličine u Tibetu, tamo imamo moderan, monumentalan izraz atlantske kulture.

Treba upoznati ovakve veze među narodima, tada ćemo također razumjeti i povijest. Kada se Atila, borac za monoteizam, pojavio u Europi, Kršćanstvo ga je prvo zaustavilo, jer se tu sukobio s nečim većim od svega što su Huni posjedovali. Monoteizam Huna je bio, kao rezultat Atlantske civilizacije, takve magnitude kakvu nisu našli ni kod jednog naroda kojeg su susreli na svom putu. Samo je Kršćanstvo na njih ostavilo snažan utisak. Mnoge stvari u povijesnom razvoju treba shvatiti u svijetlu ovih velikih razmatranja.
Poznati putnik, Peters, sigurno je osjećao da Bodizam i Wotanizam mogu ići skupa, ali nije znao da mi u Europi nismo samo predstavnici ono što dolazi iz drevne prošlosti, već nečeg novog, nove spirale. U stari dio spirale udara nešto sasvim novo, mudrost koja ukazuje na budućnost. To je u odnosu prema staroj mudrosti kao što je jasna dnevna svijest u odnosu prema svijesti transa. S potpunom jasnom dnevnom sviješću budući narodi će razviti duhovnu kulturu koja će se razlikovati od stare. Iz tog razloga

Teozofija ne smije biti samo ono što je preneseno od starog, od Budizma i Hinduizma; to bi se zasigurno urušilo. Nešto novo mora izaći iz sjemena koje drijema na istoku Europe, dolazeći zajedno sa svime na čemu se tamo radilo.

Kultura inherentna budućnosti leži u razvijanju onoga što je sada u stanju sjemena u narodnom elementu Istočne Europe. Mi sami u Srednjoj Europi smo ranija postaja. Istočna Europa mora dati sredstva, ljudski materijal za ono što je ovdje unaprijed utemeljeno.
Ružokrižarske škole su uvijek podučavale da su Srednja i Zapadna Europa samo ranije stanice onog što će se razviti na europskom istoku, onog što će proizlaziti iz oplođivanja narodnog elementa i europskog znanja. S Tolstojem sve je oplođeno kroz zapadnoeuropsku kulturu, ali na način različit nego kod onih prije njega. Sa snažnom jednostavnošću on izjavljuje ono što ni Kant ni Spencer nisu mogli. Ono što se tamo javlja kao prezrelo u njemu se javlja kao nešto još neispunjeno. Ali tako je uvijek s onim što je u stanju sjemena. Ne iz dobro razvijene biljke, već iz sadnice, raste buduća biljka.

Štogod proživljavali, prema budućnosti se može gledati s potpunim povjerenjem. Jer baš kao što se i kristal razvija iz alkalnog rastvora tek nakon što je bio snažno potaknut, tako se nešto novo može razviti tek nakon velikog preokreta.

Kraj