VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )

Rudolf Steiner - Osnove Ezoterije ( 5. dio )



OSNOVE EZOTERIJE XXI / XXXI
Berlin, 19 listopad 1905

Da bi formirali točan koncept u odnosu na tehniku reinkarnacije, moramo se, za početak, upoznati s idejom koja ima značaja za cijelu koncepciju svijeta; to je, zakon efekta i protu-efekta. Svaki pojedini efekt priziva protu-efekt.

To se može promatrati na sirov način, kao kada, ma primjer ja nekog udarim i on mi uzvrati, tako da iza udarca slijedi protu udarac. Ovaj zakon možemo promatrati u cjelokupnoj Prirodi. U spisima Newton-a to se navodi na mnogo mjesta. To je također primjenjivo i u sferi okultizma. Protu efekt nije uvijek primjetan, ali je na primjer jasno primjetan ako napravite udubljenje na gumenoj lopti. Što je veći pritisak, toliko je jača i reakcija.

Kada se u Prirodi pojavi efekt kao toplina ta toplina mora biti iz nekog drugog dijela okruženja; tamo se javlja hladnoća kao protu efekt.

Međutim ovaj zakon efekta i protu efekta je također primjenjiv i na cjelokupni duhovni svijet i to znati je od krajnje važnosti ako želimo razumjeti reinkarnaciju i karmu. Djelo nalazi svoj izraz na fizičkom planu. Osjećaj se na fizičkom planu ne pokazuje direktno. Kada me s nekim povezuje prijateljstvo mi možemo biti fizički razdvojeni, dakle ne možemo postići da se naš osjećaj vidi izvana pomoću djela i ipak možemo osjećati privrženost jedno s drugim. Osjećaj može imati svoj direktni efekt na astralnom planu. Tek kad osjećaj prijeđe u djelo nalazi svoj izraz na fizičkom planu. Tu razliku moramo imati na umu. Mora nam biti savršeno jasna činjenica da svako pojedino djelo koje se odigra na fizičkom planu ima negdje efekt a također i svoj protu efekt. Preko djela se na fizičkom planu uvijek donosi promjena.

Ako želimo razumjeti svijet na dublji način, ne smijemo se ograničavati na ono što možemo vidjeti. U pozadini svih fizičkih tvari postoje sile koje ih dovode u postojanje. Ako, na primjer, studiramo strukturu kristala možemo promatrati njegov oblik, njegovu boju; ali povezane s njim su sile koje ga izgrađuju. Te sile se ne mogu opaziti na fizičkom planu, ali one također moraju biti tamo prve. Ove sile koje kreiraju oblike na fizičkom planu, koje tamo rade na formativni način, same nisu na fizičkom planu.

Ako pokušamo misliti meditativno u kristalu, na primjer u oktagonalnom kristalu, dopuštajući mu da duboko uđe u našu dušu, prilagođavajući sebe iznutra njegovoj formi, možda dopuštajući njegovoj formi da na nama radi jedan sat, i onda uspijemo u navođenju njegova puta, tada smo dosegli Arupa plan ... [Praznina u tekstu ...] Dakle ako putimo neki kristal, recimo planinski kristal, da radi na nama, zadržavajući njegove oblike na raspolaganju naše duše i napokon im dopuštajući da nestanu, tada smo na Arupa planu. Na ovaj način mi u stari doživljavamo da su snage koje izgrađuju kristal na Arupa planu.

Sve sile koje su u pozadini pojave na fizičkom planu mogu se naći na Arupa planu. Točno je da kroz ovakve opservacije ne možemo steći ideju koja je direktno povezana s ljudskim životom. U stvari je veoma teško premjestiti se na Arupa plan promatrajući ljudska djela, s izuzetkom djela adepta. Ali dobijemo vrlo mnogo kada, krenuvši od čisto fizičkog, poduzmemo takav postupak kao zaranjanje u kristal; jer u kristalu leži velika čistoća. U njemu nema instinkta ili želja.

Ovaj ideal koji bi čovjek trebao postići u dalekoj budućnosti pojavljuje se u punoj čistoći kada zaronimo u tiho mineralno carstvo. Tihi, bez strasti, nenametljivi kamen posjeduje za okultista iznimnu magijsku snagu. Čak ni u biljnom carstvu ne možemo postići tako tihu, ,jednostavnu čistoću kao objekta naše kontemplacije kao što možemo kod ovog najstarijeg carstva.

Sada, na fizičkom planu su na djelu sile koje su stvarno prisutne na Arupa planu, tako da u fizičkom svijetu uvijek moramo uzeti u obzir otkrivenu stranu, pojavu, i skrivenu stranu, sile. Kada smo aktivni na fizičkom planu, na prvo mjesto dovodimo pojavu, ali svaka akcija u stvari doseže također Arupa plan i tamo ima svoju protu akciju. Djela na fizičkom planu utiskuju sebe na Arupa planu, kao monogram u pečatu i tamo ostaju. Supstanca Arupa plana je delikatna, mekana i trajna; to je Akasha i ljudska djela ostaju tamo upisana.

Sada dolazimo do svih manifestacija ljudskog bića koje sadrže osjećaje. Svi osjećaji koje čovjek izražava imaju svoj kontra efekt, kao što i djela imaju, samo djela ne dosežu do Arupa plana, već nalaze svoj kontra efekt na nižim dijelovima Devachana, na Rupa planu.

Zapravo se do svega ovog došlo određenom kontemplacijom Prirode. Kada se koncentriramo na biljku na isti način kao i na kristal na biljci moramo mnogo duže boraviti s našom mentalnom slikom, jer ne samo da moramo dopustiti da na nama radi forma, već također njeno unutarnje kretanje, njen život. Na ovaj način možemo doći do određenih doživljaja, jedino što to traje duže nego u slučaju minerala. Treba u biljku gledati svaki dan u njen proces rasta. Kada najprije dopustimo maloj biljci da na nama radi i meditativno promatramo njen rast dok ne izbaci cvjetove i plodove, zatim dopustimo da to dalje radi na nama, gaseći njen osjetilni oblik — ovo se može prakticirati desetljećima — tada nas ono što je biljka oslobodila u nama kao duševne snage premješta u niže regije Devachana.

Sada se moramo upitati; koja sila je u biljkama aktivna, uvjetujući život. Ako smo mogli upuzati u biljku, živjeti unutar nje, rasti s njenim rastom, ako smo mogli postati dovoljno nesebični da umilimo u biljni svijet, tada bi izvana trebali spoznati ono što iznutra dobro znamo, to jest, ljudski osjećaj; zadovoljstvo i bol, tugu i radost, i tako dalje. (zapisi se razlikuju u nisu sasvim jasni) Ako smo mogli ostaviti naše zadovoljstvo izvan nas, trebali bi moći, kroz zadovoljstvo, uvećati čiste mineralne supstance. Preko ove sile neki yogiji su našli da je moguće utjecati na rast biljaka; oni su međutim prakticirali ova promatranja i meditacije mnogo godina, zaista kroz mnoge inkarnacije.

Osjećaji imaju svoju protu sliku na planu Nižeg Devachana. Čovjek nema utjecaja na biljke ako nije razvio snage Yoge, ali na naše drugove ljudska bića možemo raditi na živi način preko toplih osjećaja. Odgajatelj djece može ovo promatrati. Ako tijekom lekcije pristupimo djetetu s toplim interesom, znamo koju životvornu snagu ima osjećaj. I na druge načine također možemo promatrati efekt osjećaja u svijetu. Ondje, gdje se može započeti s utjecajem na rast, postavlja se zahtjev i za osjećaje. Preko umjetnosti je napravljen početak s onim što utječe na rast ljudskih bića. Umjetnik u svakom slučaju ima u sebi početak onog što je snaga organizacije; u svakom slučaju umjetnik različitosti kao, na primjer, stvaratelj glave Zeusa. To je umjetnička kreacija u vezi s ljudskim osjećajima koji, ako su razvijeni intenzivnije, učinili bi mogućim utjecati na rast biljaka. Teozofija bi mogla još jednom omogućiti impuls koji vodi do razumijevanja svega što je zaista umjetničko, gdje je to shvaćeno u svom svjetskom kulturnom aspektu u najčišćem, najuzvišenijem smislu.

Svakoj kombinaciji materije na fizičkom planu nedostaje etersko tijelo, ali sve što raste ima etersko tijelo. Ako netko radi umjetnički bilo na vizualan li plastičan način, to ima utjecaja na etersko tijelo. Artistički oblikovana skulptura ili slika radi direktno na eterskom tijelu. Vrlina, s druge strane, radi na astralnom tijelu. Mnoga uzvišena ljudska bića koja se vraćaju iz Devachana susreću eterska tijela koja nikako nisu pogodna za njihovo napredno astralno tijelo, jer nisu ništa napravili putem organizirane aktivnosti u sferi ljepote. Događa se prema tome da mnogi ljudi koji su u svojoj zadnjoj inkarnaciji živjeli sasvim svete živote, ali bez da su se zaokupljali onim što je plemenito u vanjskom svijetu čula, kada pristupaju reinkarnaciji proživljavaju strah od ponovnog rođenja, jer nisu oplemenili svoje etersko tijelo s ljepotom koja zavisi od osjetila.

To vrlo često dovodi do straha prije inkarnacije i u ekstremnom slučaju, ponovno rođenje kao idiot. Kada osoba tijekom života kao idiot doživljava sve što je štetno u svom eterskom tijelu, to je uravnoteženo u slijedećoj inkarnaciji. Jer ljudsko biće u trenutku inkarnacije, ili rođenja, prima šok ako nije oplemenilo svoje etersko tijelo dopuštajući ljepoti koja je zavisna od čula da radi na njemu, Slobodno zidarstvo je uzelo ljepotu kao svoj drugi princip. Mudrost, Ljepota i Moć ili Snaga tri su konstruktivne sile; njih treba razviti. Svatko tko posjeduje sve tri u slijedećoj će inkarnaciji postati ljudsko biće koje se harmonično uklapa u svoja tri tijela.
Ove stvari nam ostavljaju dužnost ponovnog uvođenja umjetničkog djelovanja u teozofski život. To je čak sada preuzeto u struju teozofskog djelovanja. Ovakvo učenje najprije mora raditi na astralnom tijelu. Osjećaji sada moraju također djelovati na etersko tijelo. Velika učenja nisu samo utjelovljena u riječima, već u zgradama, slikama i skulpturama. Ako bi oko sebe imali svijet, izgrađen u stilu koji je u skladu s velikim Teozofskim pokretom, tada bismo napravili mnogo. Kršćanstvo nije samo dano kao doktrina, već je naslikano od Michelangela, Raphaela, Leonarda da Vincija i također ugrađeno u gotičke katedrale. Tada se pojavio glazbeni element, koji je Kršćanstvo apsorbiralo nakon što je postao izvana produbljen.

Nakon svijeta osjećaja, uspinjemo se u svijet misli. Ako netko dohvati čistu misao dolazi u situaciju koja je različita od one do koje je došlo preko osjećaja i djela. Jer tko god dohvati čistu misao priziva također kroz tu misao kontra efekt. Europljani imaju ovakve čiste misli vrlo rijetko, jer su misli obično obojane instinktima, željama i strastima. Obično postoji samo jedno područje gdje oni imaju čiste misli, to je matematika. Kada ljudi računaju, njihove strasti su obično vrlo malo uključene. Budući da većina ljudi svugdje želi upotrebljavati svoje osjećaje i kritičke sposobnosti oni nemaju ljubavi za matematiku. Tu se ne može glasati na parlamentarni način. Matematičku istinu čovjek prepoznaje kao samu istinu; problem može imati samo jedno rješenje. Bez obzira da li jedan čovjek ili milijun ljudi ima vlastiti pogled na to, problem mora naći isto rješenje. Nigdje ne bi trebali većinske odluke, kada bi u svim sferama bilo moguće donositi odluke na način oslobođen emocija, objektivno, kao u matematici. U Europi se na to može jedino ukazati kao na ideal, u nadi da će jednog dana, u drugim sferama života, procjene biti, dosezane jednako objektivno i oslobođene emocija.

Mislioci se ne bi tako nasilno razilazili ako bi mogli uzeti u razmatranje sve faktore potpuno objektivno, jer istina ne pristupa čovjeku na različite načine. Ljudi drže različita mišljenja jer su instinktima i strastima uključeni u ideje na različite načine. Haeckel je imao različite instinkte od Wasmana; zato su imali različite zaključke. Ni jedna filozofija nije ljudske stvari izrazila tako objektivno, s tako čistim matematičkim mišljenjem, kao Vedanta filozofija koja je zaista filozofija u najvišem smislu riječi. Tko god sebe prožima s ovim, zna što znači slijedeće: ‘Ne treba mi nitko da bih znao da li je nešto točno.’ Tko god se uzdigne do ovog jasnog, bez strasti mišljenja, ne treba drugo mišljenje.

Heraclitus i Hegel su sebe oslobodili od emocija u većem stupnju nego Reymond du Bois, Herbert Spencer i Haeckel; oni dakle stoje na većem nivou. Postoje različita stajališta i zaključci, ali ne i kontradiktorne istine. Haeckelova istina baulja se na tlu; mudrost Vedante uzdiše se u čistoći bez strasti i promatra stvari s tih visina. Ona nije u kontradikciji s materijalizmom, već ima više stajalište. Goethe, u svojima ‘Metamorfozama biljaka’, pokušava kreirati neemotivnu formu kao što je ona kreirana od matematičara. Kroz to je želio kreirati misli oslobođene emocija i uvesti duh matematike u više oblasti. Samo neki stupanj Yoge, neki stupanj pročišćenih emocija, može napraviti razumljivim ono što je Goethe namjeravao sa svojom botanikom.

Pošto je u tom smislu misao nešto sveto, sa svojim mislima čovjek je na planu Devachana. Europljanin praktički nikada nije na Devachan planu osim kada misli matematički. Određene vrste umjetničkih kreacija također se uzdižu na Devachan plan. Kada Goethe postiže najveće visine kao umjetnik teško ga je razumjeti. U ‘Iphigenia’ i ‘Tasso’ pokušao je uvesti ove misli oslobođene strasti; još više u drami ‘Die natürliche Tochter’. Ove drame su posebno imale snažan efekt na ljudska bića koja su bila jaka i snažna. Takvi ljudi su lili suze nad ‘Die natürliche Tochter.’

Kontra efekt misli koja je na Devachan planu može se naći na Astralnom planu. Te misli rade prema dolje na astralnom planu; ostale stvari rade prema gore. U slučaju Fichtea na primjer misaoni sadržaj u ‘Die natürliche Tochter’ radio je na astralnom planu, na njegovim osjećajima, i pustio mu je suze. To je bio kontra efekt misli. Određeni ljudi su duboko dirnuti preko utjecaja ovakvih čistih misli. Kontra efekt djela ili osjećaja ide prema gore; ovdje se spušta.

Čak iako se misli rijetko pokazuju kao ovakve čiste misli one su ipak uvijek prisutne kao upravljačka sila. Premda različita mišljenja podižu mnoge polemike, misli su tamo. Ako će netko živjeti u misli na Devachan planu, mora dohvatiti misao na takav način da razvije osjećaj za misao. Većina ljudi je u suglasnosti s prvim teozofskim principom, ukoliko je to kao misao. Ako se pitamo da li smo predstavnici toga u osjećaju, doći ćemo do različitih zaključaka. Tek kada je mišljenje koje netko ima dovedeno dolje na astralni plan, kada je postalo potpuno prožeto osjećajem, tek tada mišljenje postaje stvarno efikasno. Cilj je Teozofskog pokreta razviti ljudska bića tako da također unesu život i osjećaje u ono što je svojstveno njegovim principima.

Dakle rekapitulirajmo. Efekt svih naših vanjskih djela može se naći na Arupa planu. U životu između rođenja i smrti ostavljamo cijeli kostur efekata. Od svega što smo osjećali u životu ostavljamo otisak na Rupa planu. Od svega što smo mislili, prisutan je otisak na Astralnom planu. Nakon smrti najprije prolazimo kroz Kamaloku a zatim dosežemo Rupa plan. Tamo stižemo kada još nismo imali mnogo takvih devachanskih misli. Da smo imali samo takve misli već bismo trebali postati Chele, okultni učenici; tada bi trebali imati Devachan plan potpuno unutar nas.

Chela može ostati na Astralnom planu; on se može odreći Devachana jer je kroz njegove čiste misli tako pročistio i ojačao njegovo astralno tijelo da ga može nastaviti koristiti. Sa nama je sve razgrađeno u Kamaloki na čemu još nije rađeno i oplemenjeno od ega. Kod divljaka je razgrađen najveći dio, kod visoko razvijenih ljudi najmanji. Oplemenjeno astralno tijelo uzeto je s nama u Devachan. Sve što smo razvili kao naš život osjećaja priprema nas za novi život, radi na nama. Kada smo se ujedinili sa svim našim djelima gurnuti smo prema našoj sljedećoj inkarnaciji. Dio ega koji je vječan, ja i oplemenjeno astralno tijelo, sada se vraćaju i u astralnom svijetu ponovno ujedinjuju s tijelom koje odgovara onom što još nije oplemenjeno. Priprema za ujedinjenje s nepoznatim astralnim tijelom poduzeta je u Devachanu. Zatim je kao član dodano etersko tijelo. Kao rezultat toga pojavljuje se pred-vizija svega što čeka ljudsko biće. Baš kao i kod napuštanja fizičkog tijela, u eterskom i astralnom tijelu budi se sjećanje na neposrednu prošlost i sve do vremena rođenja, tako sada imamo pregled onog što dolazi. Ovdje se može dogoditi nešto sasvim specifično: netko može primiti šok koji dovodi do idiotizma. S daljnjim silaskom dodano je fizičko tijelo.

Pošto su misli aktivne samo na astralnom planu one su karmički najintimnije. One su kreativne kroz vlastitu prirodu. Dakle može se reći: Ono što misliš danas to si sutra: Što čistija i više nadčulna misao, više netko radi na svom karakteru.

Sudbina je kreirana kroz još neke faktore: osjećaji oblikuju mogućnosti, djela oblikuju formu.

Manifestacija Sile

Fizički plan – Djela Arupa plan
Astralni plan – Osjećaji Rupa plan
Devachan plan – Misli Astralni plan



OSNOVE EZOTERIJE XXII / XXXI
Berlin, 24 listopad 1905

U nastavku predavanja o krami i reinkarnaciji, uzmimo u posebno razmatranje problem smrti u vezi s cijelom stvari.
Pitanje: Zašto čovjek umire? stalno privlači pažnju čovječanstva. Ali na to nije sasvim jednostavno odgovoriti, jer ono što mi danas zovemo umiranje direktno je povezano s činjenicom da smo na sasvim određenom stupnju razvoja. Znamo da živimo u tri svijeta, fizičkom, astralnom i mentalnom svijetu i da se naša egzistencija mijenja između ta tri svijeta. Mi imamo u sebi unutarnju jezgru bića koju zovemo Monada. Zadržavamo ovu jezgru kroz tri svijeta. Ona živi u nama u fizičkom svijetu, ali također i u astralnom i devahanskom svijetu. Ta unutarnja jezgra, međutim, uvijek je odjevena u različito odijelo. U fizičkom, astralnom i devachanskom svijetu odijelo naše jezgre bića je različito .

Sada ćemo skrenuti pogled od smrti i zamisliti ljudsko biće u fizičkom svijetu odjeveno u određenu vrstu materije. On zatim ulazi u astralno i devachaniski svijet uvijek sa različitom odjećom. Sada pretpostavimo da je ljudsko biće bilo svjesno u sva tri svijeta, tako da može opažati stvari oko sebe. Bez osjetila i percepcije ono ne bi moglo svjesno živjeti čak ni u fizičkom svijetu. Da je čovjek danas jednako svjestan u sva tri svijeta ne bi bilo smrti, bila bi samo transformacija. Tada bi svjesno prelazio od jednog svijeta u drugi. Taj prijelaz za njega ne bi bio smrt, a za one koje ostavlja iza najčešće nešto kao putovanje. Sada su stvari takve da čovjek tek postepeno stječe kontinuitet svijesti u ova tri svijeta. Na početku doživljava kao zatamnjenje svijesti kada ulazi u druge svjetove od fizičkog svijeta. Bića koja zadržavaju svijest ne poznaju smrt. Sada razjasnimo način na koji je čovjek dosegnuo stupanj današnje fizičke svijesti i kako će postići drugu svijest.

Moramo upoznati čovjeka kao dualitet: kao Monadu i ono što Monadu oblači. Pitamo: odakle se pojavilo jedno a odakle drugo? Gdje je astralni čovjek živio prije nego je postao ono što je danas i gdje je živjela Monada? Oboje je prošlo kroz različite stupnjeve razvoja, oboje je postepeno dosegnulo točku gdje se mogu ujediniti.

Razmatranje fizičko-astralnog ljudskog bića vodi nas natrag u vrlo daleka vremena, kada je bilo prisutno tek kao astralni arhetip, kao astralna forma. Astralni čovjek koji je izvorno bio prisutan bio je formacija koja nije slična sadašnjem astralnom tijelu, mnogo naprednijem biću. Možemo predstaviti sliku astralnog tijela tih vremena misleći na zemlju kao na veliku astralnu loptu načinjenu od astralnih ljudskih bića. Sve prirodne sile i bića koja nas danas okružuju bila su tada još unutar čovjeka, koji je živio razgrađen u astralnoj egzistenciji. Sve biljke, životinje i tako dalje, animalni instinkti i strasti, bili su još unutar njega. Ono što lav, i svi sisavci, imaju danas unutar sebe, tada je bilo potpuno izmiješano s ljudskim astralnim tijelom, koje tada sadržavalo unutar sebe sva bića danas raširena zemljom. Astralna zemlja sastojala se od ljudskih astralnih tijela spojenih zajedno kao velika skupina ograđena duhovnom atmosferom u kojoj su živjela devachanska bića.

Ova atmosfera — netko bi mogao reći astralni zrak — koja je u to vrijeme okruživala astralnu zemlju bila je komponirana od nekako rjeđe supstance nego astralna tijela ljudskih bića. U ovom astralnom zraku živjela su duhovna bića — i niža i viša — između ostalih također i ljudske Monade, potpuno odvojena od ljudskih astralnih tijela. To je bilo stanje zemlje u to vrijeme. Monade, koje su već bile prisutne u astralnom zraku, nisu se mogle ujediniti s astralnim tijelima, jer su ova još bila previše divlja. Instinkte i strasti je trebalo prve odbaciti. Dakle preko odbacivanja određenih supstanci i sila koje je posjedovalo astralno tijelo, ono se postepeno razvilo u čistiji oblik. Međutim ono što je odbačeno ostalo je kao odvojene astralne forme, bića s mnogo gušćim astralnim tijelom, s divljim instinktima, impulsima i strastima.

Dakle tamo su postojala dva astralna tijela: manje divlje ljudsko astralno tijelo i astralno tijelo koje je bilo veoma divlje i mračno. Držimo ih strogo odvojeno, ljudsko astralno tijelo i ono što je živjelo oko njega. Ljudsko astralno tijelo postaje sve finije i plemenitije, uvijek odbacujući one dijelove sebe koje treba izbaciti, i oni su postajali sve gušći i gušći. Na ovaj način, kada su eventualno dosegli fizičku gustoću, javljaju se druga carstva: životinjsko, biljno i mineralno carstvo. Određeni instinkti i sile na ovaj način izbačene pojavljuju se kao različite životinjske vrste.

Tako se odvija stalno pročišćavanje astralnog tijela i to donosi na zemlju neophodan rezultat. Jer kroz činjenicu da kao posljedicu ovog pročišćenja, ono što je čovjek jednom imao unutar sebe sada ima izvan sebe, on ulazi u odnos s tim bićima, i ono što je nekada imao unutar sebe, sada je u njemu radilo izvana. To je vječni proces koji vrijedi i za odvajanje spolova, koji od tada nadalje djeluju jedan na drugi izvana. U početku, cijeli svijet je isprepleten s nama; tek kasnije radi na nama izvana. Originalni simbol za ovaj povratak u sebe s druge strane je zmija koja grize njen rep.

U pročišćenom astralnom tijelu sada se javljaju slike svijeta koji ga okružuje. Pretpostavimo da je ljudsko biće možda odvojilo deset različitih formi, koje su sada oko njega. Prije su bile unutar njega a kasnije je s njima okružen. Sada se u pročišćenom astralnom tijelu javljaju zrcalne slike oblika koji egzistiraju u vanjskom svijetu. Te zrcalne slike postaju unutar njega nova sila, aktivne su unutar njega, transformirajući plemenitije, pročišćeno astralno tijelo. Na primjer, odbacio je od sebe divlje instinkte; one su sada van njega kao slike i djeluju na njega kao formativna sila. Astralno tijelo je sagrađeno pomoću slika svijeta koje je on odbacio i koje su prije bile unutar njega. One u njemu grade novo tijelo. Nekada je čovjek imao makrokozmos unutar sebe, zatim ga je izdvojio i sada je to u njemu oblikovalo mikrokozmos, dio iscijepan od sebe.

Dakle na određenom stupnju nalazimo ljudsko biće u formi koju mu je dalo okruženje. Zrcalne slike djeluju na njegovo astralno tijelo na takav način da u njemu dovode do diferencijacije i podjele. Preko zrcalnih slika njegovo tijelo se podijelilo i on ga ponovno sastavlja iz dijelova, tako da je sada organizam s članovima. Nediferencirana astralna masa je postala diferencirana u različite organe, srce i tako dalje. U početku je sve bilo astralno i to je onda zatvoreno fizičkim ljudskim tijelom. Time ljudski oblici postaju sve više i više prilagođeni zgušnjavanju i postajanju sve više komplicirani i napredni organizam, koji je slika cijelog okruženja.
Ono što je postalo najgušće od svega je fizičko tijelo; etersko tijelo je manje gusto i astralno tijelo je najfinije. Ona su stvarno zrcalna slika vanjskog svijeta, mikrokozmos u makrokozmosu. U međuvremenu je astralno tijelo postajalo sve finije i finije, tako da su na izvjesnoj točci evolucije zemlje ljudska bića razvila astralno tijelo. Preko činjenice da je astralno tijelo postalo u velikoj mjeri finije, privuklo je finiju astralnu supstancu oko sebe.

U međuvremenu se u višoj regiji odvijaju suprotni evolucijski procesi. Monada je sišla iz najviših oblasti Devachana u astralnu oblast i tijekom spuštanja postala gušća. Sada dva dijela pristupaju jedan drugom. S jedne strane čovjek se uzdiže do astralnog tijela, s druge strane susreće ga Monada pri svom silasku u astralni svijet. To je bilo u doba Lemurije. Dakle mogli su zajedno oploditi jedno drugo. Monada se ogrnula devachanskom supstancom, zatim opet s astralnom zračnom supstancom. Odozdo prema gore imamo fizičku supstancu, zatim etersku supstancu, zatim opet astralnu supstancu. Tako obje astralne supstance oplođuju jedna drugu i, takoreći, tope se jedna u drugoj. Ono što dolazi odozgo ima u sebi Monadu. Kao u krevet, zaranja u astralnu supstancu.

Tako se odvija silazak duše. Ali da bi se to moglo dogoditi Monada mora razviti žeđ za upoznavanjem nižih oblasti. Ova žeđ mora se uzeti zdravo za gotovo. Kao Monada netko može upoznati niže regije jedino inkarnirajući se u ljudskom tijelu i na taj način gledati okolni svijet. Čovjek se sada sastoji od četiri člana. Najprije ima fizičko tijelo, drugo etersko tijelo, treće astralno tijelo i unutar toga kao četvrti član ega, Monadu. Nakon što je postao četverostruki organizam Monada kroz njega može gledati okruženje i uspostavljen je odnos između Monade i svega što je u okruženju. Kroz ovo je žeđ Monade djelomično ugašena.

Vidjeli smo da je cijelo ljudsko tijelo sastavljeno, bilo sastavljeno, iz dijelova koji su se pojavili preko činjenice da se originalno nediferencirana masa podijelila na organe, nakon što je originalno astralno tijelo odbacilo različite dijelove sebe koji su se zatim reflektirali natrag, uzrokujući pojavu slika unutar sebe. Ove reflektirane slike postaju sile unutar astralnog tijela i one izgrađuju etersko tijelo, to će reći, kroz ove raznolike slike etersko tijelo je razvilo odvojene članove. To etersko tijelo se sada sastojalo od različitih dijelova i, kao daljnji proces, svaki od tih dijelova se unutar sebe zgušnjavao i tako se razvilo diferencirano fizičko tijelo.

Svaka ovakva fizička jezgra, iz koje su se kasnije razvili organi, formira u isto vrijeme neku vrstu centralne točke u eteru.


Međuprostori između centara ispunjeni su glavnom eterskom masom. Moramo misliti o tijelu kao da je sastavljeno od deset dijelova. Tih deset dijelova (prikazani na dijagramu) drže tijelo na okupu kroz svoj odnos; oni su slike cijelog ostatka Prirode i sve ovisi o tome koliko su jako povezani. Između odvojenih dijelova postoje različiti stupnjevi odnosa. Onoliko dugo koliko su oni sačuvani tijelo je na okupu; kada različite veze nestanu, dijelovi otpadnu; tijelo se dezintegrira. Pošto tijekom evolucije mi imamo različite forme, dijelovi eterskog tijela su na okupu samo do određenog stupnja. Ljudska priroda je slika bića koja su bila izbačena. Utoliko što ova bića vode odvojenu egzistenciju, dijelovi fizičkog tijela također vode odvojenu egzistenciju. Kada su odnosi sila postali tako neznatni kao da ne postoje, naš život dolazi do kraja. Duljina našeg života uvjetovana je načinom na koji bića oko nas idu jedna s drugima.

Razvoj višeg čovjeka nastavlja se na takav način da, za početak, čovjek radi na svom astralnom tijelu. U njega usađuje ideale, entuzijazam i tako dalje. Bori se protiv instinkta. Čim zamjenjuje strasti idealima, instinkte dužnostima, i razvija entuzijazam umjesto želja, kreira harmoniju između dijelova njegova astralnog tijela. Ovaj mirotvoran rad započinje ulaskom Monade, i astralno tijelo postepeno pristupa besmrtnosti. Od tada pa dalje, astralno tijelo više ne umire već zadržava kontinuitet do stupnja u kojem ima induciran mir u sebi i ispostavlja mir u odnosu na destruktivne sile. Od vremena kada ulazi Monada, to donosi mir, za početak u astralnom tijelu. Sada instinkti počinju dolaziti u uzajamni odnos. Dolazi do harmonije u nekadašnjem kaosu i javlja se astralna forma koja preživljava, nastavlja živjeti. U fizičkom i eterskom tijelu mir još nije uspostavljen, a samo djelomično je u astralnom tijelu. Ovo zadnje zadržava svoju formu samo na kratko vrijeme, ali što je više mira uspostavljeno, toliko je duže vrijeme u Devachanu.

Kada je netko postao Chela on počinje uspostavljati mir u eterskom tijelu. Tada etersko tijelo također preživljava. Učitelj uspostavlja mir također i u fizičkom tijelu; dakle u njihovu slučaju fizičko tijelo također preživljava. Važno je dovesti u harmoniju različita tijela, koja se sastoje od odvojenih zaraćenih dijelova, i preobraziti ih u besmrtna tijela.

Čovjek je oblikovao svoje fizičko tijelo izbacujući iz sebe carstva Prirode, koja su mu zatim sebe reflektirala natrag. Kroz to, pojedini dijelovi su nastali unutar njega. Sada on izvršava djela; kroz njih on opet ima općenje sa svojim okruženjem. Ono što sada stavlja vani učinci su njegovih djela. On projektira svoje akcije u svijet koji ga okružuje i postepeno postaje refleksija tih akcija. Monada je bila povućena u ljudsko tijelo; čovjek počinje izvršavati djela. Te akcije su pripojene okolnom svijetu i reflektirane natrag. U istom stupnju u kojem Monada počinje uspostavljati mir, također počinje uzimati reflektirane slike vlastitih djela.

Ovdje dolazimo do točke gdje kontinuirano stvaramo novo carstvo oko nas — posljedice naših vlastitih djela. To ponovno izgrađuje nešto u nama. Kao što smo prethodno oblikovali nediferencirano etersko tijelo u odvojene članove, ugrađujemo u monadsku egzistenciju posljedice naših djela. To zovemo kreiranjem naše Karme. Time svemu u Monadi dajemo postojanost. Ranije je astralno tijelo pročistilo sebe izbacivanjem svega što je bilo u njemu. Sada čovjek kreira za sebe novo carstvo djela, takoreći ni iz čega, s obzirom na odnose, ‘kreiranje ni iz čega’. To što prije nije imalo egzistenciju, novi odnos, reflektira se u Monadi kao nešto novo, nešto što ima slikoviti karakter, i nova jezgra bića formirana je u Monadi, javljajući se od reflektirane slike djela, refleksija Karme. Kako rad Monade napreduje, jezgra bića postaje sve veća i veća. Promotrimo Monadu nakon određenog vremena. U jednu ruku će uspostaviti harmoniju iz suprotstavljenih sila, a u drugu ruku iz posljedica djela. Oboje ujedinjuje i javlja se ujedinjena formacija.

Pretpostavimo da je nečija zemaljska odjeća ostavljena po strani a Monada ostala. Ona zadržava posljedice djela. Pitanje je, kako su rezultati djela ostvareni. Ako su ovi rezultati djela ostvareni tako da u svijetu u kojem se Monada sada nalazi mogu nastaviti biti plodonosni, tada ljudsko biće može tamo boraviti dugo vremena; ako ne, samo kratko vrijeme. U tom slučaju mora ponovno zapasti u žeđ Monade (za fizičkim planom) i još jednom boraviti u fizičkom tijelu.

Ljudski život je kontinuirani proces umatanja u ono što nas okružuje: Involucija — Evolucija. Uzimamo slikovne forme i u skladu s njima, oblikujemo vlastito tijelo. Ono što je ostvarila Monada ponovno je uzeto od čovjeka kao njegova Karma. Čovjek će uvijek biti rezultat njegove Karme. Vedanta podučava da su različiti dijelovi ljudskog bića razgrađeni i bačeni u vjetar; ono što od njega ipak ostaje, to je njegova Karma. To je ono vječno što je čovjek sam stvorio, nešto što je prvo morao uzeti kao sliku iz svog okruženja.

Čovjek je besmrtan; treba samo izvršavati svoju volju, treba samo oblikovati svoja djela na takav način da ona imaju trajnu egzistenciju. Besmrtan je onaj dio nas koji steknemo za sebe iz vanjskog svijeta. Mi smo došli u svijet na početku, kroz oplodnju s Monadom, da u sebi izgradimo ogledalo novog svijeta. Monada je oživjela zrcalne slike u nama. Sada ove slike mogu raditi vani, i efekti tih slika ponovno se reflektiraju. Pojavljuje se novi unutarnji život. S našim djelima mi stalno mijenjamo naše okruženje. Preko ovoga, javljaju se nove reflektirane slike; ove nove postaju Karma. To je novi život koji izvire iznutra. Rezultat toga je da bi se od određene točke dalje razvili moramo ići van sebe i nesebično raditi u našem okruženju. Moramo napraviti mogućim da to ide iz nas samih da bi nesebično doveli do harmoničnih odnosa u našem okruženju. To čini nužnim harmoniziranje reflektiranih slika u nama. Naš je zadatak napraviti svijet oko nas harmoničnim. Ako smo destruktivni element u svijetu, ono što se reflektira u nama je devastacija: ako u svijet unosimo harmoniju, harmonija se reflektira u nama.

Najviši stupanj perfekcije koji smo dali iz sebe vani, koji smo uspostavili oko nas, to ćemo uzeti sa sobom. Prema tome Ružokrižari kažu: Oblikuj svijet na takav način da on u sebi sadrži Mudrost, Ljepotu i Snagu; zatim će Mudrost, Ljepota i Snaga biti reflektirani u nama. Mudrost je refleksija Manasa; Ljepota, Pobožnost, Dobrota su refleksije Buddhia; Snaga je refleksija Atme.

U početku mi razvijamo oko nas domenu Mudrosti preko toga što gajimo Mudrost. Zatim razvijamo domenu Ljepote u svim oblastima. Tada Mudrost postaje vidljiva i reflektira se u nama: Buddhi. Konačno poklanjamo cijeloj fizičkoj egzistenciji, Mudrost iznutra, Ljepotu izvana.

Ako naša volja omogućava da to provedemo, tada imamo snagu: Atma, snaga da to sve dovedemo u stvarnost. Tako u nama uspostavljamo tri kraljevstva: Manas, Buddhi, Atma.

Ne napreduje čovjek dalje na zemlji kroz teško istraživanje, već utjelovljujući se u zemaljsku Mudrost, Ljepotu i Snagu. Kroz rad našeg višeg ega mi transformiramo prolazno tijelo dano nam od Bogova i stvaramo za sebe besmrtna tijela. Chela, koji oplemenjuje svoje etersko tijelo (tako da ostaje u egzistenciji), postepeno se odriče Maharaje. Učitelj, čije fizičko tijelo također ostaje u egzistenciji, može se odreći Lipikasa. On stoji iznad Karme. To moramo opisati kao napredak čovjeka u njegovu unutarnjem životu. Onom što je više, izvan nas, moramo težiti pristupiti. Prema tome naše Više Ja ne treba tražiti u nama, već u individualitetima koji su se uspeli u više oblasti.


OSNOVE EZOTERIJE XXIII / XXXI
Berlin, 25 listopad 1905

Prizovimo u umu točku u vremenu kada se, u sredini lemurijske rase, čovjek uzdigao do duhovnosti. Sada je po prvi puta oplodnja Duhom, s Monadom postala moguća. Postepeno, iz kaotične Zemlje, kroz ono što se odvojilo od čovjeka, formirana su druga bića koja su živjela na Zemlji kao njegovi kompanjoni. Čovjek je razvio fizičko tijelo, etersko tijelo i astralno tijelo. Astralno tijelo je postalo pročišćeno i upravo je tada bilo prilagođeno primiti Manas, Buddhi, Atma.

Na Zemlji se sve razvija postepeno, tako da se čovječanstvo, još bez intelekta ili mogućnosti govora, pojavljuje iz neusklađene zemljine mase. Sada pitamo: kako je do toga došlo? Ni biljke ne izrastaju ni iz čega. Sjeme mora biti zasijano u Zemlju. Tako je bilo i sa ljudima koji su bili tamo u to vrijeme. Ljudska su bića također morala rasti iz Zemlje i za to je tamo na Zemlji trebalo biti sjeme. Jednom je slično biće već postojalo. Ovaj sjemenski čovjek se pojavio na Starom Mjesecu. Od tamo je prešao u stanju sjemena, prošao kroz Pralayu i onda se još jednom pojavio na Zemlji.

Razvoj Zemlje je imao tri preliminarna stupnja: (Stari Saturn, Sunce i Mjesec). U prve tri Zemljine Runde ti su stupnjevi imali kratku rekapitulaciju. U Prvoj Zemljinoj Epohi ponovljena je egzistencija Saturna, u Drugoj Epohi egzistencija Sunca i u Trećoj Epohi egzistencija Mjeseca. Tek u Četvrtoj Rundi pojavila se aktualna Zemljina egzistencija i tada je čovjek dosegnuo nešto viši stupanj nego na Starom Mjesecu. Tamo još nije bio dosegnuo odvojeni razvoj, nije još bio dovoljno pročišćen da primi Monadu. Na Mjesecu je njegovo astralno tijelo još bilo divlje i strastveno. Na Zemlji se još mora pročistiti da bi mogao primiti više principe. Ovo pročišćenje je kompletirano sredinom doba Lemurije.

Posljednja ljudska bića za vrijeme egzistencije Starog Mjeseca naši su praočevi. Na Zemlji su se sada razvili nešto dalje. Zemaljski ljudi pred-lemurijskog doba stvarni su nasljednici stanovnika Mjeseca. Zato zovemo stanovnike Mjeseca Očevi ili Pitri zemaljskog čovjeka. Ovi zemaljski ljudi još nisu mogli koristiti svoje prednje udove za rad. Bili su animalnog oblika imajući izvjesnu veliku ljepotu. Njihova supstanca je bila mnogo mekša od današnje fizičke materije: bila je mnogo mekša nego je danas nalazimo kod nižih životinja. Bili su ozračeni i unutarnji oganj je sijao kroz njih. Kada su ljudska bića prolazila ranije stupnjeve evolucije, još su bila ljepša i plemenitijeg oblika.

Tijekom doba koje je prethodilo dobu Lemurije, na Zemlji imamo Hiperborejsko doba, ono od Sunčeva čovjeka, Apollo-čovjeka.
Oni su bili formirani iz još plemenitije i još delikatnije supstance. Zatim idemo još natrag do same prve rase, do Polarnog čovjeka. U to vrijeme su živjeli u tropskoj polarnoj klimi, rasa koja je mogla postići posebne visine preko činjenice da im je udijeljena izvanredno velika pomoć. Najljepši Pitri Mjeseca sišli su na Zemlju. Polarna ljudska bića bila su vrlo slična četveronožnim životinjama, ali bila su formirana iz meke, gipke supstance slične meduzi, ali mnogo toplije. Ljudska bića najboljih oblika, koja sadrže najplemenitije komponente, primila su tada pomoć posebne prirode, jer su bića koja su ranije dosegnula viši stupanj još bila povezana s Zemljom.

Sav ezoterizam prepoznaje da je Sunce bilo prvi planet; ono tek kasnije postaje zvijezda stajačica. Niz stupnjeva kroz koja je prošla Zemlja su: Stari Saturn, Staro Sunce, Stari Mjesec, Zemlja. Kada je samo Sunce bilo planet, tada je sve što je sada na Mjesecu i Zemlji još bilo na Suncu. Kasnije su se Sunce i Mjesec odijelili od Zemlje.

Promislimo natrag na vrijeme Starog Sunca. Tada je sve što sada živi na Zemlji, boravilo na Suncu. Bića su tada bila sasvim različito oblikovana, imajući samo fizičko tijelo, mnogo manje gustoće nego je danas, i etersko tijelo. Čovjekov način života bio je potpuno kao biljke. Bića su živjela u svjetlosti Sunca. Svijetlost im je dolazila iz centra njihova vlastitog planeta. Bili su potpuno različiti od današnjeg čovjeka. U usporedbi s današnjim čovjekom Sunčev čovjek je stajao obrnuto i Sunce je sjao na njegovu glavu. Sve povezano s reprodukcijom slobodno se razvijalo na drugoj strani. Čovjek je tada rastegao svoje noge, takoreći, u zrak.

Biljka je ostala na ovom stupnju, njeni korijeni su u zemlji i ona rasteže svoje organe za reprodukciju, prašnike i tučak, u zrak (biljka). Ovaj Sunčev čovjek razvijao se u sedam različitih stupnjeva. Njegova usmjerenost na planetu je ista kao rast biljke na Zemlji. Zatim, s trećom inkarnacijom Zemlje on postaje čovjek Mjeseca. On se naginje, okomito postaje vodoravno (životinja). Razvila se tendencija prema kralježnici. Simbol za to je Tau = T. Na Zemlji se on potpuno okreće. Za to je simbol križ. Simbolizam križa oslikava razvoj od Sunca, preko Mjeseca do Zemlje. Na Zemlji simbol križa je postignut dodavanjem gornjeg okomitog člana iznad T. Ovo se dodatno razvilo držanjem križa na ramenima.

Sunčev čovjek je također postigao izvjesni viši razvoj. Postojali su također Adepti Sunca, koji su dalje napredovali nego ostali ljudi Sunca. Oni su prešli na Mjesec. Tamo su isto imali mogućnost biti na višem nivou nego ostali ljudi Mjeseca, i oni su se razvili u sasvim posebne visine. Oni su bili praočevi čovjeka Zemlje, ali su požurili mnogo naprijed. Kada su u Drugoj epohi Četvrte Runde Hiperborejci živjeli u njihovim mekim formama, ovi Sinovi Sunca su bili u poziciji da se inkarniraju i formirali su posebno lijepu rasu. Oni su bili Sunčevi Pitri. Već u Hiperborejskoj epohi kreirali su za sebe uspravnu formu, potpuno transformirajući Hiperborejska tijela. To druga ljudska bića nisu mogla. U Hiperborejskoj epohi Sunčevi Pitri postaju predivni Apollo ljudi, koji su u drugoj rasi već postigli uspravan položaj.

Na Starom Suncu bilo je sadržano sve što se kasnije ekstrapoliralo kao Mjesec i Zemlja. Sav život i sva toplina strujala je gore od centra Sunca. Zatim, u slijedećoj Manvantari (Stari Mjesec) odvilo se slijedeće: iz tame Pralaye pojavilo se Sunce. Dio supstance Sunca imao je težnju da se otkači. Najprije se razvila formacija kao vrsta dvopeka.


Zatim se jedan dio potpuno izdvojio i dva tijela su nastavila jedno do drugog kao Sunce i Stari Mjesec. Sunce je zadržalo mogućnost emitiranja svijetla i topline. Stari Mjesec je zadržao snagu reprodukcije. Mogao je ponovno iznijeti bića koja su bila na Suncu, ali su oni morali biti zavisni od Sunca za svijetlo i toplinu. Pošto sam Mjesec nije posjedovao svijetlo, bića su se morala orijentirati prema Suncu. Sve su biljke prema tome potpuno obrnule svoju poziciju na Starom Mjesecu. Životinje su se okrenule za polukrug i ljudska bića također samo napola; ali kao kompenzaciju za to primili su na Mjesecu astralno tijelo, Kamu, i prema tome, razvili toplinu iznutra prema vani.

Kama je u to vrijeme esencijalno još bila sila zagrijavanja. Zato se ljudska bića tada nisu već bila potpuno okrenula prema Suncu. Život je bio u tamo. Stari Mjesec je također kružio oko Sunca, ali ne kao naša Zemlja danas. Mjesec je rotirao oko Sunca, na takav način da je samo jedna strana bila okrenuta prema njemu. Mjesečev dan je prema tome trajao kao što danas traje pola godine. Dakle na jednoj strani je bila jaka toplina a na drugoj strani jaka hladnoća.

Na Starom Mjesecu su preci čovjeka opet prolazili izvjestan normalan razvoj. Ali bili su također Mjesečevi Adepti koji su brže napredovali od ostatka čovječanstva. Na kraju evolucije Starog Mjeseca ova Pitri bića bila su mnogo naprednija nego ostatak čovječanstva, baš kao što su Adepti danas.

Sada smo prvi put došli do stvarne evolucije Zemlje. U slijedećoj Pralayi koja je slijedila evoluciju Mjeseca, Mjesec se oborio u Sunce. Kroz Pralayu su prošli kao jedno tijelo. Kada se Zemlja napokon pojavila iz tame s njom je bila ujedinjena cijela Sunčeva masa. U toj epohi je počela prva ili Polarna rasa. Tada je prethodni Sunčev Čovjek, u skladu s uvjetima u to vrijeme, mogao formirati ovu posebno favoriziranu vrstu, Sinove Sunca, pošto je Sunce još bilo ujedinjeno s Zemljom.

Za vrijeme Hiperborejskog perioda cjelina se opet podijelila. Jedan se dio izdvojio i Zemlja se pojavila iz Sunca. To je na ovoj točci gdje je Kant-Laplaceova teorija relevantna. Zemlja je bila u stanju maglice podudarajući se s Kant-Laplaceovom teorijom. Vanjska pojava je izgledala kao prsteni oko Saturna. Sada je evoluirala druga Hiperborejska rasa. Postepeno se sjemenje Mjesečeva Čovjeka pojavilo na Zemlji, Pitri različitih stupnjeva percepcije. Oni su svi još imali mogućnost reproduciranja sebe kroz samo-oplodnju.

Slijedilo je drugo odvajanje. S Mjesecom je sve povezano sa samo-oplodnjom otišlo od Zemlje, tako da sada imamo tri tijela: Sunce, Zemlju, Mjesec. Zatim je mogućnost samo-oplodnje nestala; Mjesec je povukao ono što je to činilo mogućim. Tada je Mjesec bio vani i bila su bića koja sebe više nisu mogla reproducirati; tako su se u doba Lemurije pojavila dva spola.


Ovakvi oblici evolucije odvijaju se samo pod posebnim vodstvom viših bića, Deva, da bi na određeni način unaprijedili evoluciju. Vođa cijelog napretka je Bog koji se u Hebrejskoj tradiciji zove Jahve; Jehova. On je bio Bog Mjeseca. On je posjedovao u najvišem smislu riječi, snagu koja se razvila na Mjesecu i on je u skladu s tim nastojao čovječanstvo dalje razvijati u tom smjeru. U zemaljskom svijetu Jahve predstavlja onog Boga koji bića obdaruje mogućnošću fizičke reprodukcije. Sve drugo (intelekt) nije bila Jahvina namjera. Da se jedino Jahvina intencija nastavila razvijati, ljudsko bića bi napokon izgubilo mogućnost da se reproducira, jer bi se snaga reprodukcije iscrpila. Njega bi tada zanimala samo kreacija predivnih oblika, jer bi bio nezainteresiran za ono što je iznutra, intelektualno. Jehova je želio stvoriti predivno oblikovana ljudska bića, kao predivne statue. Njegova je intencija bila da sa snagom reprodukcije treba nastavit dok ne bude potrošena. Želio je imati planet koji bi nosio samo predivne ali potpuno nepokretne forme. Da je Zemlja nastavila svoju evoluciju s Mjesecom u sebi, bila bi se razvila u potpuno rigidnu, zaleđenu formu. Jehova bi bio svoj planet učinio besmrtnim kao spomenik svoje namjere. Do toga bi bez sumnje došlo da nisu oni Adepti, koji su požurili iza evolucije Mjeseca sada došli u prvi plan. Upravo u to vrijeme oni su se pojavili. Oni su već na Mjesecu razvili inteligenciju i Duh koji mi razvijamo tek na Zemlji. Oni su sada uzeli ostatak čovječanstva pod svoju odgovornost i spasili ga od sudbine koja bi ih inače zadesila. U čovjekovu astralnom tijelu nova iskra je bila zapaljena. Baš u to vrijeme dali su čovjekovu astralnom tijelu poticaj da se razvija iza ove kritične točke. Jahve je sada mogao spasiti situaciju jedino mijenjajući način djelovanja. Stvorio je muškarca i ženu. Ono što više nije moglo biti sadržano u jednom spolu bilo je podijeljeno između dva spola.

Sada su postojale dvije struje, ona od Jahve i ona od Adepta Mjeseca. Interes Mjesečevih Adepta leži u produhovljavanju čovječanstva. Jahve je, međutim, želi od njih napraviti predivne statue. U to vrijeme ove dvije snage se međusobno takmiče.
Dakle na Zemlji imamo posla sa silom koja ima snagu samo-reprodukcije; Kriya-shakti. Ova sila je danas na Zemlji prisutna jedino u najvišim Misterijima. U to vrijeme je posjedovao svatko. Preko ove sile čovjek može sebe reproducirati; zatim postaje podijeljen na dvije polovine s rezultatom da na Zemlji nastaju sva spola.

Jehova je od Zemlje povukao kompletnu snagu samo-reprodukcije i smjestio je na Mjesec uz bok Zemlje. Kroz to se pojavila veza između snage reprodukcije i Mjesečevih bića. Sada imamo ljudska bića s oslabljenom moći reprodukcije, ali koja još nemaju mogućnost da se produhove. Oni su bili preci današnjeg čovjeka. Adepti Mjeseca su im došli i kazali: Ne smijete slijediti Jehovu. Neće vam dopustiti da dođete do znanja ali bi trebali. To je Zmija. Zmija je pristupila ženi, jer je ona imala moć dati iz sebe izdanak. Sada je Jehova rekao: Čovjek je postao kao što smo mi, i donio u svijet smrt i sve povezano s njom.

‘Lucifer’ je ime dano Adeptima Mjeseca; oni su ti koji poklanjaju čovjekovu intelektualnost. To daju astralnom i fizičkom tijelu; da je bilo drugačije Monade ne bi mogle ući u njih i Zemlja bi postala planetarni spomenik Jehovine veličine. Preko intervencije luciferskog principa bila je sačuvana ljudska nezavisnost i duhovnost. Tada je Jehova, tako da čovjek ne bi bio potpuno produhovljen, podijelio proces samo-reprodukcije na dva dijela. Ono što bi međutim bilo izgubljeno da je Jehova nastavio raditi sam ponovno će se pojaviti u šestoj korijenskoj rasi, kada će čovjek postati toliko produhovljen da će ponovno steći Kriya-shakti, kreativnu moć reprodukcije. Biti će u poziciji iznijeti vlastitu vrstu. Na taj način čovječanstvo je bilo spašeno od propasti.

Preko moći Jehove čovjek u sebi nosi mogućnost postajanja rigidnim. Kada promotrimo tri niža tijela vidimo da ona u sebi nose mogućnost povratka u fizičko stanje Zemlje. Gornji dijelovi: Atma, Buddhi, Manas, jedino su mogli doći u ljudsko biće zbog toga jer je dodan utjecaj Zmije. To je čovjeku dalo novi život i snagu da ostane s zemaljskim planetom. Reprodukcija je međutim postala dvospolna i tako su u svijet ušli rođenje i smrt. Prije se to nije dogodilo.

Kada čovjek, radeći iz duha, preobrazi fizičko tijelo, on pobjeđuje smrt. Odijeljene snage se iscrpljuju kada uzmu posebne oblike. Sila ulazi u oblik sa sve većom gustoćom i stoga je život u doba Lemurije morao primiti novi impuls, do kojeg je došlo okretanjem oko zemaljske kugle. Os Zemlje je postepeno pomaknuta. Prije je bila tropska klima i Sjeverni pol; kasnije je okretanjem oko zemljine osi došlo do tropske klime u srednjem pojasu. Ova promjena se odvila relativno brzo ali trajala je ipak možda četiri milijuna godina. [Rudolf Steiner je kasnije ispravio svoju vremensku skalu na mnogo kraće periode.] Četiri milijuna godina je trebalo mjesečevim Pitrima da okrenu os Zemlje. U to vrijeme razvoj mjesečevih Pitrisa je već bio mnogo dalji nego današnjeg čovjeka.

Dakle u to vrijeme razvila su se dva spola iz uniseksualnog ljudskog bića. U početku između uniseksualnih ljudskih bića bilo je vrlo retardiranih individua, ali također i onih koji su bili vrlo napredni. Samo mali dio Zemlje bio je pogodno boravišno mjesto za spuštajuće Monade. Tada je bilo da su se ljudska bića podijelila u dva spola. To se kod životinja odvilo prije. Usporedo s ljudskim bićima tamo su postojali mužjaci i ženke životinja. Vrlo groteskne forme su mogle živjeti na sasvim različito konstituiranoj Zemlji. Također su mogle letjeti. Nosile su u sebi budući zavjet onog što ljudska bića posjeduju danas. Ezoterijske religije zovu ljudska bića koja mogu iznijeti vlastitu vrstu Bikovi. (S ovim su povezani određeni simboli životinja.) Bik je simbol plodnosti; prije je došao Lav, simbol hrabrosti, a prije toga Orao. U viziji Ezekiela, koja se odnosi na ta ranija vremena, životinje imaju krila jer se mogu uzdići iznad zemlje. Čovjek se pojavio tek kasnije.

Dakle imamo ljudsko biće kako je evoluiralo od uniseksualnog u biseksualno stanje, i zajedno s njime biseksualne životinje, mužjake i ženke. Tek je preko lunarnih Pitri čovjek postao dovoljno zreo da ima tijelo sposobno primiti Monade. One su međutim izabrale samo najrazvijenije primjerke i evoluirale plemenitu ljudsku formu; samo njih je trebalo potpuno povući iz međuodnosa sa svime oko njih, inače bi predivna tijela bila izgubljena. Tek je tada tijelo formiralo sebe u skladu s Monadom. Ostale forme koje su bile manje napredne nisu zadovoljile spuštajuću Monadu; prema tome su ulile samo dio njihove duhovne snage u nesavršena ljudska tijela i treća struja se sasvim odbijala inkarnirati. Zbog toga su tamo postojala vrlo siromašno obdarena ljudska tijela a također i druga sasvim lišena duha.

U sredini doba Lemurije nalazimo prve sinove Vatrene magle; oni se inkarniraju u vatrenom elementu, koji je u to vrijeme okruživao Zemlju. Sinovi Vatrene magle bili su prvi Arhati. Zatim su se tamo pojavile druge dvije vrste. U prvoj Lemurijskoj ljudskoj rasi oni koji su primili samo malu iskru bili su slabo prilagođeni formiranju civilizacije i uskoro su otišli dolje. S druge strane oni koji nisu primili apsolutno ništa našli su puni izraz za svoju nižu prirodu. Oni su se pomiješali s životinjama. Od njih su nastale zadnje Lemurijske rase. Divlji, animalni instinkti živjeli su u divljim slično animalnim ljudskim formama. To je dovelo do degeneracije cijele ljudske supstance.

Da su sva ljudska bića bila oplođena Monadama, cijela ljudska rasa bi bila naveliko poboljšana. Prvo se zlo pojavilo preko činjenice da su se određene Monade odbile inkarnirati. Iz ovoga, kroz pomiješanost, došlo je do pogoršanja. Na taj način ljudska bića su pretrpjela esencijalnu fizičku degradaciju. Tek su u Atlantskom dobu Monade žalile svoje prethodno odbijanje; došle su dolje i naselile cijelo čovječanstvo. Na ovaj način su se javile različite Atlantske rase.

Sada smo došli do vremena kada se dogodilo nešto da dovede do pogoršanja Zemlje. Do toga je dovelo kompletno pogoršanje rasa. Tada je sjeme Karme zasađeno. Sve što je došlo kasnije rezultat je originalne Karme; jer da su Monade sve ušle u ljudske forme u pravo vrijeme, ljudska bića bi bila posjedovala izvjesnost životinja, ne bi mogla biti podložna grešci, ali ne bi mogla razviti slobodu. Originalni Arhati nisu mogli zastraniti; oni su anđeli u ljudskoj formi. Mjesečevi Adepti su međutim tako postavili stvari da su određene Monade čekale prije inkarniranja. Preko toga je princip asketizma ušao u svijet — opiranje nastanjivanju Zemlje. Ovaj raskorak između više i niže prirode javlja se u ovo vrijeme. Zbog toga je čovjek postao neizvjestan; sada mora isprobavati stvari, oscilirati od jednog iskustva do drugog, u pokušaju da nađe svoj put u svijetu. Pošto je imao originalnu Karmu, došlo je do njegove vlastite daljnje Karme. On je sada podložan grešci.

Intencija je bila da bi čovjek trebao steći znanje. Do toga je jedino moglo doći preko originalne Karme. Luciferski princip, Mjesečevi Adepti, željeli su razviti slobodu i nezavisnost u još većem stupnju. To je vrlo lijepo izraženo u sagi o Prometeju: Zeus neće dopustiti ljudskim bićima da dođu do vatre. Prometej im međutim daje vatru, sposobnost sve višeg razvoja. Radeći tako on čovjeka osuđuje na patnju. Čovjek sada mora čekati na dolazak Sunčeva heroja, dok mu princip Sunčeva heroja u šestoj rasi ne omogući daljnji razvoj bez luciferskog znanja. Oni obdareni višim stupnjem napretka su kao Prometej, oni su Sunčevi heroji.

Mi smo dakle spoznali dvostruki niz ljudskih bića: one koji su podlegli principu Jehove, donoseći perfekciju na fizičku Zemlju, i također duhovna ljudska bića koja su postajala sve više razvijena. Jehova i Lucifer su angažirani u neprestanu bitku. Intencija je Lucifera da razvije sve prema gore, prema znanju, prema svijetlu. U Devachanu ljudska bića mogu donijeti određeni stupanj napretka za luciferski princip. Što više ostane u Devachanu više od ovoga može razviti. Mora proći kroz onoliko inkarnacija koliko je neophodno da bi taj princip doveo do pune perfekcije.

Dakle tamo u svijetu postoje Jehova princip i Lucifer princip. Da se podučavao samo Jehova princip, čovjek bi podlegao Zemlji. Da je bilo dopušteno da učenje o reinkarnaciji i karmi potpuno nestane s Zemlje mi bi pridobili za Jehovu sve Monade i fizički čovjek bi bio predan Zemlji, skamenjenom planetu. Ako se međutim podučava reinkarnacija i karma, čovjek je vođen gore prema produhovljavanju. Kršćanstvo je prema tome napravilo potpuno ispravan kompromis, i određeno vrijeme nije podučavalo reinkarnaciju i karmu, već važnost pojedine ljudske egzistencije, da bi čovjek naučio voljeti Zemlju, čekajući dok ne bude dovoljno zreo za novo Kršćanstvo, s učenjem reinkarnacije i karme, što je spašavanje Zemlje i donošenje svega što je zasijano u Devachan.

Kao rezultat, u samom Kršćanstvu postoji konflikt između ova dva principa: jednog bez reinkarnacije i karme, drugog s tim učenjem. U zadnjem slučaju, sve što Lucifer može ostvariti bilo bi uzeto od ljudskih bića. Oni bi u stvari odbacili reinkarnaciju i okrenuli leđa Zemlji, postajući degenerirani anđeli. U tom slučaju Zemlja bi išla prema svojoj propasti. Da su domaćini Jehove bili na Zemlji pobjednici, Zemlja bi zaostala iza kao vrsta Mjeseca, kao rigidno tijelo. Mogućnost produhovljenja bila bi tada izgubljena mogućnost. Bitka u Bhagavad Giti opisuje konflikt između Jehove i Lucifera i njihovih domaćina.

Danas još može biti moguće da učenje Kršćanstva bez reinkarnacije i karme prevlada. Tada bi Zemlja bila izgubljena za princip Lucifera. Cijela Zemlja je još bojno polje ova dva principa. Princip koji vodi Zemlju prema duhovnosti je Lucifer. Da bi živjeli po ovom principu treba najprije zavoljeti Zemlju, treba se spustit na Zemlju. Lucifer je Princ koji vlada carstvom znanosti i umjetnosti, ali on ne može potpuno sići na Zemlju: za to, njegova snaga nije dovoljna. Sasvim samom, za Lucifera bi bilo nemoguće da ono što je na Zemlji vodi gore. Za to, nije samo neophodna snaga Mjesečevog Adepta, već i Sunčeva Adepta, koji obuhvaća univerzalnost ljudskog života, ne manifestirajući se samo u znanosti i umjetnosti. Lucifer je predstavljen u obliku Krilatog zmaja; Ezekiel ga opisuje kao Krilatog bika.

Sada je tamo došao Sunčev junak, sličan onom koji se pojavio u Hiperborejskoj epohi, predstavljen od Ezekiela kao Krilati lav. Ovaj Junak, koji je dao drugi impuls, je Krist, Lav iz plemena Judeje. Predstavnik Orla tek će doći kasnije; on predstavlja princip Oca. Krist je Sunčev junak, lavlje prirode, Sunčev Pitri.

Treći impuls će biti predstavljen od Adepta koji je već bio Adept na Saturnu. Takav se još ne može inkarnirati na Zemlji. Kada čovjek ne bude mogao samo razviti svoju višu prirodu gore, već se radeći kreativno potpuno odreći svoje niže prirode, tada će se ovaj najviši Adept, Adept Saturna, princip Oca, skriveni Bog, moći inkarnirati.


OSNOVE EZOTERIJE XXIV / XXXI
Berlin, 26 listopad 1905

Mi sada živimo u petoj pod-rasi pete korijenske rase. Ova korijenska rasa se obično naziva Arijska rasa i uključuje kao prvu pod-rasu Drevnu Indiju, koja se razvila u oblasti Južne Azije. Prvobitna južno azijatska populacija živjela je tamo dugo, dugo prije pojave Veda. Sve što imamo u Vedama nesvjesni je eho te beskonačno duboke religijske mudrosti koju su podučavali drevni Rishi. Kasnije na Bliskom istoku nalazimo drevnu Perzijsku rasu koja je primila svoje religijsko učenje i svoju kulturu od Zaratustre. Kasnije Zaratustrijanske kulture u Aziji tek su eho ovog učenja. Zatim kao treću pod-rasu, nalazimo Egipatske, Kaldejske, Babilonske, Asirijke narode, iz kojih se postepeno razvila Semitsko-Židovska civilizacija. Tamo se zatim pojavila četvrta pod-rasa, Grčko-Rimska civilizacija u Južnoj Europi, koja je trajala do uspona germanskih naroda u Sjevernoj, Srednjoj i Zapadnoj Europi. Dvije daljnje civilizacije će tek slijediti. Sedam pod-rasa zajedno čini korijensku rasu.

Prethodna je korijenska rasa nastanjivala Atlantidu, dio Zemlje koji je kasnije poplavio Atlantski ocean. Ovoj korijenskoj rasi pripadaju slijedeće pod-rase: Najprije Rmoahalci, drugo Tlavtlijci, treće Tolteci, četvrto originalni Turanijci, peto originalni Semiti, šesto Akadijci, sedmo Mongoli.

Još dalje natrag dolazimo do kontinenta Lemurije, između Afrike, Azije i Australije. Tamo dolazimo u vrijeme sasvim drugih uvjeta. Zatim idemo još dalje natrag do druge korijenske rase, Hiperborejske, i do prve korijenske rase, Polarne. Sada prema tome dvije pod-rase i dvije korijenske rase još trebaju slijediti.

Kako idemo natrag dolazimo do ljudskog bića sastavljenog od sve finije supstance. Na početku njene evolucije, Zemlja je bila sastojala od fine eterske supstance. U to vrijeme sva bića su također bila sačinjena od takve supstance. Na kraju njene evolucije Zemlja će se također sastojati od ove fine eterske supstance. Ovakva stanja kroz koja Zemlja prolazi, počevši s najfinijom eterskom supstancom, zatim postajući zgusnuta i ponovno se vraćajući u stanje fine fizičko eterske supstance, konstituiraju Kuglu. Dakle eterska Kugla se razvija iz još finijeg stanja od onog od najfinijeg fizičkog etera. Etersko se razvija iz astralnog i vraća se astralnom.

Na prethodnoj Kugli sva su bića bila u astralnom stanju. Danas astralna Kugla više ne pluta negdje u nebeskom prostoru već su se bića koja su bila na njoj zgusnula i astralna Kugla se zgusnula s njima. Ova Kugla je sama Zemlja. Tranzicija od astralne Kugle do fizičke je transformacija stanja. Na astralnoj Kugli se razvilo također sedam uzastopnih stanja. Netko se možda naviknuo da se u teozofskoj literaturi ova stanja zovu rase; dakle bilo je sedam astralnih rasa. Astralna Kugla se također postepeno zgusnula u astralnu supstancu. Ranije je astralna Kugla bila još finija i zaista se sastojala od supstance iz koje su danas tkane naše misli. Iz tog razloga je nazvana mentalnom supstancom a Kugla Mentalna Kugla. Tamo na mentalnoj Kugli je postojalo sedam uzastopnih mentalnih rasa čovječanstva sa svime što je povezano s njima. Ovome je prethodilo još finije stanje razvoja, od još finije supstance; Arupa Mentalna-Kugla; ‘Arupa’ pošto nisu postojale aktualne forme, već je sve bilo samo u naznakama. Ove četiri se zovu četiri Kugle; u stvarnosti međutim, to su četiri uzastopne forme Zemlje. Dakle imamo sedam Rundi.


Sada pratimo smjer fizičke Zemlje dok ne dođe do kraja svoje evolucije. Ona ponovno prelazi u etersku Zemlju, zatim u astralnu Zemlju. Na prethodnoj astralnoj Zemlji bića su bila još neodređena, primajući svoj oblik od snaga izvan njih. Kada čovjek ponovno bude na astralnoj Zemlji moći će sebi dati vlastiti oblik. Na prethodnoj astralnoj Zemlji Jehova i njegovi domaćini dali su čovjeku njegov oblik. Međutim na plastično-astralnoj Zemlji čovjek će dati sebi svoj oblik iz svoje unutarnje snage; stoga se to zove ‘plastična’ Kugla i s obzirom na to slijedeće Kugle, Rupa i Arupa Kugle će imati slična stanja. Čovjek se mora pročistiti tako potpuno da će konačno biti tek kao sjeme, u stanju zametka sadržavajući sve što je apsorbirao u sebi. Tada su sva iskustva unutar njega, premda koncentrirani u točci kao sila. Sjeme koje je bilo prisutno na prvoj Kugli još to nije sadržavalo. Međutim na zadnjoj Kugli sjemenje sadrži sve što je doživjelo na različitim Kuglama.

Između pojedinih materijalnih stupnjeva ovih Kugli nema postepene diferencijacije, već je to nekako isprekidan proces. Baš kao što možemo uzeti sol, razgraditi je u vodi i pustiti da se opet kristalizira, tako i Kugla dolazi u stanje spavanja (Pralaya) i iz toga se pojavljuje slijedeća Kugla. Između dva budna stanja Kugla prolazi kratko stanje spavanja. Kada čovjek dođe na zadnji, sedmi stupanj on prolazi duže stanje spavanja. On je obogaćen i opet može nastaviti svojim putem na viši stupanj. Iz tog razloga on najprije mora proći kroz dužu Pralayu. Ova duža Pralaya međutim nije nediferencirano, homogeno stanje sna već vrlo diferencirano.

Kada je netko toliko razvio okultne sposobnosti da spava svjesno u spavanju bez snova on je razvio Devachansku svijest. To mu omogućava da prati što se odvija između smrti i novog rođenja. Ova svijest može biti poboljšana. Tada ima sposobnost promatranja onog što se odvija između Kugli. Kao treći stupanj svijesti je kada postane sposoban promatrati što se događa između Rundi. Ovo treće stanje prema tome odgovara svijesti između dviju Rundi. Moći promatrati što se događa između dva zemaljska života prvi je stupanj više svijesti; između dvije Kugle drugi, i između dvije Runde treći stupanj. Svjesno spavanje, koje vodi do ove svijesti sasvim je različite prirode.

Između zadnje Runde planetarnog stanja i prve koja slijedi, pet daljnjih stanja leže na drugoj strani svijesti. Sedam Rundi i pet stanja Pralaye zajedno se nazivaju dvanaest stupnjeva Kozmičke godine. Tada se cijela stvar ponovno prolazi ali na višem stupnju.

Mi smo sada u četvrtoj Rundi Zemlje a tri druge su joj prethodile. Prije nego je zametak čovjeka kakav je danas bio tamo, ljudska bića su već bila tri puta prisutna u stanju slično sjemenu; jednom u svakoj Rundi. U svakoj Rundi imamo sedam stupnjeva razvoja koji se nazivaju Kugle, i ponovno sedam na svakoj Kugli, koji se nazivaju Rase. Sedam ovakvih Rundi zajedno čine Planetarno stanje ili evoluciju. Prva Runda počinje s Arupa stanjem i zgušnjava se u Zemlju. Već je četiri puta naša Zemlja postala fizička. Ponovno će tri puta postati takva. Svako takvo zgušnjavanje i razgradnja pripada Rundi. Sedam ovakvih Rundi ne nazvano Planetarni sustav ili Evolucija.

Kada se prva Runda Zemlje pojavila, sve što je sišlo od onog što se razvilo na Starom Mjesecu tamo je bilo u zametku. Između zadnje Runde Mjeseca i prve Runde Zemlje bilo je dugo stanje Pralaye. U to vrijeme ljudi Mjeseca bili su preci ljudi, stojeći između današnjih ljudi i današnjih životinja, u skladu s njihovom nižom prirodom. Današnje životinje su ljudi Mjeseca koji su sišli na niži nivo i ljudska bića su ljudi Mjeseca koji su se uspeli više. Ali na Mjesecu su i biljke također različite od ovih današnjih. Biljno carstvo je stajalo između današnjeg mineralnog i biljnog carstva, slično tresetištu koje je polu mineral i polu biljka. Stari Mjesec je u stvari bio ogromna biljka. Njegovo tlo se sastojalo od isprepletenih biljaka. U to vrijeme stijene nisu postojale. Biljkoliko mineralno carstvo se prvo zgusnulo na Zemlji do sadašnjeg mineralnog carstva. Naš sadašnji kvarc, malahit i tako dalje konsolidirali su se iz biljaka Mjeseca; Dolomiti su se pojavili od prvobitnih biljaka. Dakle na Mjesecu je bilo carstvo koje leži između minerala i biljke. U tome je bila ukorijenjena vegetacija Mjeseca; ona je trebala tlo Mjeseca. Vrsta vegetacije koja na Zemlji nije našla vezu s tlom postala je parazitska, ona još uvijek mora rasti na biljkama, na primjer imela. Ona raste na biljkama, baš kao što je na Starom Mjesecu sva vegetacija rasla na biljkolikim temeljima. Loki, Bog Mjeseca, ubio je Baldura s imelom, biljkom Mjeseca. Dakle na Mjesecu nalazimo:

Carstvo između mineralnog i biljnog carstva
Carstvo između biljnog i životinjskog carstva
Carstvo između životinjskog i ljudskog carstva.
To je bilo sjemenje koje je prešlo na Zemlju.

Za vrijeme prve Runde Zemlje ljudsko carstvo je postepeno sebe odvojilo. Čovjek je postao više čovjek, životinja više životinja. Vanjsko tijelo čovjeka polako je postajalo više ljudsko. Za vrijeme druge Runde odvojilo se životinjsko carstvo, za vrijeme treće biljno carstvo, za vrijeme četvrte mineralno carstvo. Tada je čovjek napravio daljnji uspon. Prve tru Runde su bile ponavljanja ranijih stanja i priprema, da bi u četvrtoj Rundi, u Lemurijskoj rasi, preuzeo nešto novo. Sada čovjek radi na mineralnom carstvu. Doći će vrijeme kada će, kao proizvod njegove aktivnosti, preraditi i transformirati mineralno carstvo, tako da neće preostati ni čestica čija priroda nije promijenjena majstorstvom čovjeka. Tada sve može biti preobraženo u čiste astralne forme.

To je iskupljenje carstva. U četvrtoj Rundi čovjek će iskupiti mineralno carstvo, kada ga bude preobrazio svojim radom na njemu. Tada sve ide u Pralayu; tamo neće biti mineralnog carstva, ali cijela Zemlja će postati biljka. Čovjek će tada biti podignut pola stupnja više i sve drugo s njim; na primjer u petoj Rundi, katedrala u Kelnu rasti će kao biljka.

Ne radi uzaludno onaj tko oblikuje mineralno carstvo. Katedrala u Kelnu će eventualno rasti kao biljni svijet iz onog što će tada biti tlo. U atmosferi pete Runde, u živim formacijama oblaka nalazimo sve što je danas naslikano. Tamo ćemo imati ponavljanje na višem stupnju gdje sav naš rad u mineralnom svijetu oko nas raste.

U petoj Rundi mi iskupljujemo biljni svijet, u šestoj životinjski i u sedmoj Rundi ljudsko carstvo. Tada će čovjek biti dovoljno zreo da stupi na novi planet. Da bi se mogao razvijati prema gore, ostala carstva do neke mjere moraju biti gurnuta dolje i on ih kasnije mora iskupiti. Nakon sedme Runde i Pralaye on će prijeći na drugi planet.

Sedam Rundi plus sedam Kugli, i dodano svakoj potonjoj, sedam rasa, zajedno čini tri stotine četrdeset tri stanja Zemlje. Cijela evolucija Zemlje ima svrhu kreiranje budne dnevne svijesti u čovjeku, dok je cijela evolucija Mjeseca imala svrhu razvijanja slikovite svijesti u čovjeku. Tome je prethodila svijest spavanja bez snova na Suncu; u to je vrijeme čovjek još bio uspavana biljka. Još ranije stanje, ono dubokog transa, bilo je prisutno na Saturnu, stanje koje se danas još javlja kod određenih patoloških slučajeva. Dakle svrha pojedine planetarne evolucije je razvoj uzastopnih stanja svijesti.

1. Stari Saturn = Svijest dubokog transa
2. Staro Sunce = Svijest spavanja bez snova
3. Stari Mjesec = San s sanjanjem ili slikovita svijest
4. Zemlja = Budna svijest ili svjesnost objekata
5. (Budući) Jupiter = Psihička ili svjesna slikovita-svijest
6. (Buduća) Venera = Super-psihička ili svjesna životna-svijest
7. (Future) Vulkan = Duhovna ili samo-svijest univerzalne svijesti

Baš kao što se sada čovjekove okolnosti povinuju temeljnim zakonima Prirode, tako će se u budućnosti povinovati onom što je moralno. One će biti stupnjevane u skladu sa stupnjevima karme, sedam stupnjeva morala (etičke ljudske kategorije). Sustav kasti je prethodnik ove kasnije moralne gradacije. Kategorije karme biti će naznačene na ovaj način.


OSNOVE EZOTERIJE XXV / XXXI
Berlin, 27 listopad 1905
[Nema zabilješki Marie Steiner za ovo predavanje. Tekst u drugoj polovici je fragmentiran, posebno o tri carstva elementala]

Kada razmatramo uzastopne planetarne evolucije nalazimo da je svaki stupanj posebno stanje evolucije, koji ima 7 Rundi, 7 x 7 Kugli i 7 x 7 x 7 Rasa. Svrha svake ove planetarne evolucije je da provede jedno stanje svijesti kroz sve njegove stupnjeve. U različitim ezoternim religijama ovi stupnjevi su nazivani na različite načine. U Kršćanskom ezoterizmu:

stanje svijesti se naziva Moć
Runda se naziva Kraljevstvo, Mudrost
Kugla se naziv Veličanstvenost, Slava

Kada u Kršćanskoj ezoteriji govorimo o Moći mislimo ‘ići kroz stanje svijesti’. Ići kroz Rundu je ići kroz Kraljevstvo. U uzastopnim rundama čovjek doživljava sedam Kraljevstava:

Prvo Kraljevstvo elementala
Drugo Kraljevstvo elementala
Treće Kraljevstvo elementala
Mineralno Kraljevstvo
Biljno Kraljevstvo
Životinjsko Kraljevstvo
Ljudsko Kraljevstvo

Ići kroz sedam stanja Oblika ili Kugli naziva se Slava. Slava označava ono što ima vanjsku pojavnost, ono što uzima oblik i formu. Očenaš nam daje u zadnjim riječima: ‘Jer Tvoje je Kraljevstvo, Moć i Slava,’ zurenje gore u kozmičke događaje[ovako završavaju mnogi protestanti, op.pr.]. Kada ovo ponovno bude prisutno u svijesti, znanje o Bogu biti će moguće.

Danas su sve religije, egzoterne religije posebno, napustile pravo znanje o Bogu. One su nositelji egoizma jer nisu shvaćene u vezi s cijelim svijetom, s Moći, Kraljevstvom i Slavom. Kada kroz živu svijest ove riječi opet dobiju svoje značenje, tada će religije ponovno biti ono što bi trebale.

Stanje Saturna je bilo da se bi u čovjeku razvila svijest dubokog transa; danas je to slabo poznato. On poznaje jedino spavanje bez sna kao biljka i snovima ispunjeno spavanje kakvo je postojalo na Mjesecu — slikovita svijest. Čovjek više ne poznaje svijest dubokog transa iz slijedećeg razloga: Kada netko spava, oslobađa se jedino astralno tijelo a fizičko i etersko tijelo ostaju ležati na krevetu. Da u snu može ponijeti sa sobom etersko tijelo sa sobom kao što može Chela, tada bi jedino fizičko tijelo ostalo iza; tupa svijest. U slučaju medija do toga dolazi na nenormalan način i na svijetlo izlaze izvanredne stvari. Takvi ljudi tada mogu izvlačiti izvanredne kozmičke slike. Na primjer, djevojka je pala u trans s punom čašom lučkog vina i u tom stanju izvlači izvanredne slike, u kojima se vide karikature našeg kozmičkog sustava; također je našla aproksimacije naših imena za njih.

Mediji imaju svoje vizije jer također mogu uzeti svoje etersko tijelo iz spavajućeg fizičkog tijela i u spavajućem fizičkom tijelu opažati svjesno. Tada oni još mogu koristiti fizičko tijelo; fizičko tijelo postaje vidovito na izvanredan način. Chela ovo postiže svjesno, dok medij to radi nesvjesno. Preko ove vidovite svijesti je bio otkriven planetarni sustav. Sva stanja u koja mogu prijeći Chele i Adepti nisu ništa drugo nego svijest kroz fizičko tijelo; oni sve to doživljavaju potpuno svjesno.

Na budućoj Veneri razvit će se potpuna svijest u eterskom tijelu. Tada, dok čovjek spava, on će steći svijest o drugoj strani svijeta. Na Vulkanu duh je potpuno odvojen; također je sa sobom uzeo etersko tijelo. To stanje obdaruje čovjeka s egzaktnim znanjem o cijelom svijetu.

Razlikujemo:

Na Saturnu Svijest transa, univerzalna svijest
Na Suncu Spavanje bez snova, svijest ograničena na ono što je živo
Na Mjesecu Slikovita svijest
Na Zemlji Budna svijest
Na Jupiteru Astralna svijest, dalje proširena
Na Veneri Eterska svijest, još dalje proširena
Na Vulkanu Univerzalna svijest

Svako ovakvo stanje svijesti mora proći kroz sva Kraljevstva, kroz sedam Rundi ili Kraljevstava, u svakoj Rundi stječući složenost kako prolazi kroz sedam Kugli. Slabije snage dalje se razvijaju u takozvanim Rasama. Tako postepeno kreacija izvlači iznutra vani ono što je prisutno kao unutarnji potencijal.

Danas čovjek najbolje poznaje mineralno carstvo jer živi u njemu. Sve što se odvija u višim carstvima nije shvaćeno intelektom. To je bila neophodna faza evolucije. Sada međutim više ne možemo biti zadovoljni samo znanošću. Shvaćeno je da je sve u kontinuiranoj evoluciji.

Ako u mineralnom carstvu razmotrimo bilo koju vrstu kamena — ono što mi tu vidimo je prostor s definiranim granicama, definirani oblik. Od mineralnog carstva kao takvog mi ne vidimo apsolutno ništa, već vidimo samo reflektirano svijetlo. Zrake Sunca se reflektiraju u određenom obliku. Ako udarimo zvono čujemo zvuk: efekt zvona ide u naše uho. Sve što mi u svijetu opažamo kao mineralno carstvo to je cjelina zbijena zajedno u prostorni oblik. Ako izdvojimo boju objekta, zvuk, okus, ne preostane ništa. To je uslijed mineralnog carstva da se svijetlo i zvuk pojavljuju preko ovakvih formi. Promislimo na svijet u kojem samo kvalitete percepcije struje kroz prostor i ne opažaju se u vezi s određenim formama. Pomislimo na obojane oblake kako plutaju svijetom, zvukovi odjekuju kroz svijet, sve naše čulne impresije ispunjavaju prostor bez da su ograničene s oblikom; tada imamo Treće elementarno carstvo. To su elementi svijetlo i vatra, prožimajući prostor. Sam čovjek u astralnom je carstvu obojani oblak.

Sada ćemo ići još korak naprijed. Kada vidimo misaonu formu, to je takav obojani oblak, pokret koji u sebi vibrira. Ako netko želi dočarati misao, mora oblik o kojem se radi nacrtati u astralnom prostoru. O tome zavisi prizivanje čarobnjaka. Oni crtaju oblike u prostoru a zatim ih okružuju astralnom supstancom. Oni usmjeravaju astralnu supstancu duž ovih figura. Treće elementarno carstvo nije proizvoljno, već leti amo tamo u interpenetrirajućim linijama: sve što izražava predivne oblike imajući snagu svijetla unutar sebe. Oni su kao svjetlosna tijela koja lete amo tamo u prostoru, sjajeći iznutra.

Zvukovi koji odzvanjaju prostorom uspostavljeni su u skladu s brojevima. Ono što se treba posebno imati na umu je da otpočetka stvari stoje u određenom odnosu jedna s drugom. Jedan oblik može djelovati na drugi da ne napravi nikakvu štetu, ili tako da bude sasvim uništen. To se zvalo mjera stvari. Sve je uspostavljeno u skladu s mjerom, brojem, oblikom. Moguće je misliti daleko od kvaliteta induciranih čulima i svijet ispuniti takvim mislima-oblicima. To bi bilo Drugo elementarno carstvo koje leži ispod Trećeg.
Ovdje imamo sam oblike tkane mislima, mislima svjetskog etera.

Prvo elementarno carstvo je teško opisati. Pretpostavimo na primjer da zamislimo misao takvog oblika kao što je spirala, zatim misao krivulje (ovdje se misli na Bernoulijevu krivulju op.pr.). Sada sebe premještamo u namjeru prije nego se oblik stvarno pojavi, dakle prvo u namjeru spirale a zatim u namjeru krivulje. Netko zamišlja svijet ispunjen ovakvim mislima-sjemenjem. Ovaj bezoblični svijet je Prvo elementarno carstvo.

Četvrto elementarno carstvo je mineralno carstvo koje reflektira ono što prima izvana. Biljno carstvo ne samo da reflektira čulne kvalitete, već su te refleksije iznutra obdarene životom. Drugo elementarno carstvo je formativni element Trećeg elementarnog carstva. Mineralno carstvo je kondenzirano iz kvaliteta koje pripadaju Trećem elementarnom carstvu. Biljka reflektira oblik Drugog elementarnog carstva i tako iz sebe razvija oblik. Životinjsko carstvo također reflektira namjere koje leže u Prvom elementarnom carstvu.

U prvoj Rundi čovjek je bio u Prvom elementarnom carstvu. Kada je u to vrijeme postao fizički, bio je u prvoj Rundi i u Prvom elementarnom carstvu na nivou fizičkog oblika. U fizičkim uvjetima Prvog elementarnog carstva prve Runde, misao-sjeme postaje fizička. U to vrijeme Zemlja se sastojala samo od fizičkih loptica, toliko malih da ih se ne bi moglo vidjeti; bile su jednostavno točke sile. Ove točke sile postepeno su se kondenzirale; još nisu bile diferencirane. U to je vrijeme kondenzirano elementarno carstvo već bilo fizičko. Kada netko zamišlja ljudsko biće kao samo biće misli, tada može lako ići kroz takvo biće čak iako ga ne vidi, ali čak iako ga ne može vidjeti, ne može ići kroz njega kada je postalo fizičko. Kasnije fizička točka sile još jednom postaje astralna i prelazi u slijedeću Rundu.


U drugoj Rundi Zemlja se sastojala samo od oblika. Zemlja je bila predivno oblikovana sfera u kojoj su sve stvari koje su se od nje razvile bile prisutne kao tipovi. To je bilo proročko oblikovanje svega što se pojavljuje u ostalim carstvima. Na Zemlji su boje i oblici bili prototipovi današnjeg čovjeka. Na sljedećem planetu će boje i oblici će biti prototipovi onog što će čovjek tada biti.

U petoj Rundi, plastični-astralni čovjek neće više trebati zadržati svoje ruke. Ruke će biti formirane samo kada je potrebno. To će biti nešto kao hvataljka, pošto će tada sve preuzeti prirodu biljke. Tada će također sve što razvija odvojenu egzistenciju biti biljni-proizvod. Na isti način će sve što proizlazi od čovjeka biti biljkoliko. Mi ćemo tada živjeti u biljnom carstvu.

U šestoj Rundi živjeti ćemo u životinjskom carstvu. Tada sve što se produžuje od čovjeka, što struji van iz njega, biti će živi proizvod koji u sebi ima život i senzaciju. Riječ će tada biti živo biće — ptica koju netko šalje vani u svijet.

U sedmoj Rundi čovjek će kreirati sebe. Tada će moći duplicirati, reproducirati sebe. U sedmoj Rundi svatko će doseći stupanj na kojem danas stoje naši Učitelji. Tada će naš ego biti nositelj svih zemaljskih iskustava. U početku će to biti koncentrirano u Loži Učitelja. Viši ego će se zatim zajedno izvući, postati atomski i formirati atome (budućeg) Jupitera.

Na Bijelu Ložu će se gledati kao na jedinstvo, ego koji obuhvaća sve. Svi ljudski egoi i sva odvojenost će se predati i teći će zajedno u sveobuhvatnu univerzalnu svijest; veliki krugovi, prošireni iznutra, svaki dajući posebnu boju, svi sklopljeni zajedno u samo jedan krug. Kada se misli na njih kao položene jedni na druge rezultat je sveobuhvatna boja. Svi egoi su unutar njega, čineći cjelinu. Ova neizmjerna kugla, sakupljena, konstituira atom. To sebe umnožava, stvarajući sebe iz sebe. To su onda atomi koji će formirati Jupiter. Mjesečevi Adepti formirali su atome sadašnje Zemlje. Netko može proučavati atom kada proučava plan Lože Adepta na Mjesecu.

Sažetak

Svako Kraljevstvo mora proći kroz sedam formi:

1. Arupa = Pristup Formi
2. Rupa = Forma
3. Astralna = svjetlucanje i sjajenje iznutra prema vani
4. Fizička = neprobojna u prostoru
5. Plastično-astralna = formiranje sebe iz sebe
6. Intelektualna
7. Arhetipska




... daljnji prijevod u toku...