VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )

Rudolf Steiner - Osnove Ezoterije ( 4. dio )


OSNOVE EZOTERIJE XVI / XXXI
Berlin, 11 listopad 1905

Ako želimo razumjeti cijeli put kojim radi karma, tema kojoj ćemo sada pristupiti, moramo moći oblikovati koncepciju onog što se zove Nirvana. Mnogo toga je uključeno u potpuno razumijevanje značenja Nirvane, ali mi ćemo pokušati steći uvodnu ideju o tome.
U bilo kojem djelu koje je čovjek izvršio postoji u stvari prisutno vrlo malo bilo čega što bi mogli nazvati slobodom, jer je čovjek u stvari rezultat njegovih djela u prošlosti. To je slučaj u najširem smislu riječi. Tako da bi on mogao postati ono što je, sva carstva Prirode moraju prvo biti kreirana. Mineralno, biljno i životinjsko carstvo, koje je on jednom imao unutar sebe, postepeno je iz sebe izvukao vani. Tome treba dodati ono što je stekao u vremenu koje je slijedilo nakon prve trećine Lemurijske rase. Sve što je donio vani preko djela, sve što je doživio u svojoj duši kao misli i osjećaje, što također pripada njegovoj prošlosti, postaje njegova Karma. Mi gledamo u prošlost koja u isto vrijeme pokazuje svoje rezultate u oblicima oko nas. Cijeli svijet koji nas okružuje nije ništa drugo nego rezultat prošlih djela. Na isti način čovjek sada vrši pripremu za ono što će se dogoditi u budućnosti.

Mi smo ipak stalno suočeni sa stvarima koje sveukupno nisu rezultat prošlih djela, već koje donose u svijet nešto novo. Određeni čovjek, recimo g. Kiem, rezultat je prošlih djela. Teozofsko društvo je također rezultat prošlih djela i to da je on došao u vezu s njim je također takav rezultat. Međutim pojavljuje se nešto novo kroz odnos g. Kiema prema Teozofskom društvu: to je opet uzrok budućih djela. Kada svijetlo obasja štap, iza njega se javlja sjena. To je u stvari nešto novo. Kada promatramo ovaj efekt sebi kažemo, odigralo se nešto što je novo. Odnos jedne stvari prema drugoj je nešto novo; formiranje sjene.

Sve što osoba obično misli, ona misli o stvarima, o onome što je već nastalo. Ona međutim može okrenuti svoje misli prema nekakvim odnosima koji se nisu pojavili kao rezultat ranijih uzroka, već onog što se javlja u sadašnjosti. Ovo se događa vrlo rijetko, jer se ljudi drže starog, onoga što se oblikovalo kao sloj oko njih. Odnosi koji se pojavljuju kao nešto potpuno novo sačinjavanju vrlo malo od sadržaja čovjekovih misli. Međutim svatko tko želi raditi za budućnost mora imati onakve misli koje će načiniti nove veze između jedne i druge stvari. Samo misli koje se bave ovakvim vezama mogu donijeti nešto novo. To se najbolje vidi u umjetnosti. Ono što stvara umjetnik nije tu u stvarnosti. Sama forma na kojoj radi kipar u stvari nije tamo; nije proizvod Prirode. U Prirodi postoji samo forma kroz koju pulsira život. Sama forma bi se suprotstavila prirodnim zakonima. Umjetnik iz odnosa radi nešto novo. Slikar crta ono što se javlja iz odnosa: svijetla i sjene; on ne slika ono što je stvarno tamo. On ne crta drvo, već impresiju koja je prizvana sa svime što doživljava u odnosu na drvo.

Također i praktičnim aktivnostima čovjek obično ne proizvodi ništa novo. Većina ljudi radi samo ono što je već bilo napravljeno. Samo malobrojni ljudi stvaraju iz moralne intuicije, u čemu donose nove dužnosti, nova djela u svijet. Ono što je novo dolazi u svijet kroz odnose. Zato se često kaže da sama priroda jednostavnih moralnih djela leži u odnosima. Takva moralna akcija sastoji se na primjer od djela izvedenih iz odnosa temeljenog na dobroj volji. Kod većine akcija nalazimo da imaju korijen u starom: čak i u slučaju akcija i događaja gdje se pojavljuje nešto novo, i ona su obično ukorijenjena u starom.

Preciznijim istraživanjem to obično postaje očito. Slobodne su samo one akcije koje nikako nisu temeljene na prošlosti, već gdje čovjek u svijetu izvodi samo one akcije koje su kombinirane s produktivnom aktivnošću njegova razuma. Takve akcije se u okultizmu zovu: Stvaranje ni iz čega. Sve druge akcije su proizvod Karme. Ovdje imamo dvije suprotnosti: Karmu i njenu suprotnost, Ništavilo, aktivnost koja nije ukorijenjena u Karmi.

I sada predstavimo sebi osobu čije akcije, misli i osjećaji su uvjetovani Karmom; kroz djela, misli ... osjećaje izranja prošlost. Zatim možemo misliti o njoj da je toliko napredovala da je sva Karma eliminirana i ona je prema tome suočena s Ništavilom. Kada on sada nešto radi u okultizmu se kaže: On djeluje iz Nirvane. Na primjer, djela Bude ili Krista su proizašla iz Nirvane, barem dijelom. Na uobičajeni način osoba se tome približava jedino kada je inspirirana umjetnošću, religijom ili svjetskom poviješću.
Akcije proizašle iz intuicije dolaze iz Ništavila. Tko god bi to postigao morao bi biti potpuno oslobođen od Karme. On tada ne može više izvlačiti svoje impulse iz uobičajenih izvora. Raspoloženje koje ga tada preplavljuje je blaženstvo, stanje koje se također naziva Nirvana.

Kako se ljudska bića uzdižu do Nirvane? Moramo pogledati natrag u doba Lemurije. Tamo nalazimo čovjeka, kakav je na zemlji, u početku hoda na sve četiri. Ta bića su, u koja se u to vrijeme čovjek, ‘čisti čovjek’, (kao Monada) inkarnirao, išla na sve četiri. Preko činjenice da se u njima inkarnirala Monada, ta bića su postupno uzdigla prednje udove i dosegla uspravan položaj. Sada po prvi puta počinje Karma. Karma, kao ljudska Karma, prvo postaje moguća kada ljudska bića za rad koriste svoje ruke. Prije toga čovjek nije radio individualnu Karmu. Bio je to vrlo važan stupanj ljudskog razvitka kada čovjek, od vodoravnog, postaje okomito biće, time oslobađajući svoje ruke. Na ovaj način njegov razvoj je vodio preko u atlantsku epohu.

Na slijedećem stupnju čovjek je naučio koristiti govor. Za početak je naučio koristiti svoje ruke, kasnije, koristiti jezik. Preko ruku je ispunjao okolni svijet djelima; preko govora ga je ispunio riječima. Kada čovjek umre tamo dalje živi sve što je u okolnom svijetu postigao preko djela i riječi. Sve što je postigao putem djela ostaje prisutno kao ljudska Karma. Ono međutim što je proizveo putem riječi ne samo da ostaje kao njegova individualna Karma, već kao još nešto esencijalno različito.

Možemo gledati natrag u vrijeme kada čovjek još nije govorio, već samo izvodio akcije. Tada su akcije bile nešto što je moglo doći samo od pojedine osobnosti. One su međutim prestale biti osobne kada je počeo govor. Jer su sada ljudska bića utemeljila međusobno razumijevanje. To je iznimno važan trenutak u atlantskom razvoju. U trenutku kada je izgovoren prvi glas, u svijetu je započela Karma čovječanstva. Čim su ljudska bića počeli jedno s drugim govoriti, nešto zajedničko svima istječe iz cijelog čovječanstva. Tada čisto osobna, individualna Karma prelazi u opću Karma čovječanstva. S riječima koje od nas emaniraju mi u stvari širimo okolo više nego samo sebe. U onom što govorimo živi cijelo čovječanstvo. Tek kada djela naših ruku postanu nesebična i one će također postati nešto za cijelo čovječanstvo. U svom govoru međutim čovjek ne može biti potpuno sebičan, jer bi tada ono što kaže pripadalo samo njemu. Jezik nikada ne može biti potpuno sebičan, dok su djela izvršena rukama uglavnom takva. Okultist kaže: Što radim rukama može biti jednostavno moja vlastita stvar; što govorim, govorim kao član nacije ili plemena.
Dakle naš život kreira oko nas ostatke — osobne, rudimentarne ostatke, izvedene djelima naših ruku i općenite ljudske rudimentarne ostatke izvedene iz naših riječi. Njih treba jasno razlikovati. Sve što nas u Prirodi okružuje — u mineralnom, biljnom i životinjskom carstvu — tu je kao rezultat naših ranijih djela. Ono što se sada oko nas izgrađuje našim djelima u stvari je nešto novo što dolazi u svijet. Svako pojedino ljudsko biće donosi nešto novo u svijet, nešto novo izbija unutra, i novi impulsi također izbijaju unutra dolazeći od čovječanstva u cjelini.

Ako prema tome moramo reći: Čovjek se pojavio na zemlji u sredini doba Lemurije i po prvi puta kreirao vlastitu karmu, prije toga nije kreirao nikakvu individualnu karmu; moramo se upitati: Odakle onda može doći ova karma, pošto je ona djelovala kao nešto novo? Može doći jedino iz Nirvane. U to je vrijeme trebalo u svijetu postati aktivno ono što je došlo iz Nirvane, iz onog što je ‘stvoreno ni iz čega’. Bića koja su tada zemlju učinila plodnom morala su dosegnuti Nirvanu. Oni koji su učinili plodnim četveronožna stvorenja tako da su postali ljudi, bila su bića koja su sišla s Nirvana plana. Zvali su se Monade. Zato su u to vrijeme bića takve prirode morala doći dolje s Nirvana plana. Biće s Nirvana plana koje je u nama, u ljudskim bićima, je Monada. Ovdje u svijet ulazi nešto novo i utjelovljuje se u onom što je već tu i što je, sa svoje strane, potpuno rezultat ranijih djela.

Mi dakle razlikujemo tri stupnja. Prvi se sastoji od vanjskih djela koja su prouzročena rukama; drugi je onaj što je prouzročeno kroz izgovorenu riječ, a treći je onaj što je prouzročeno kroz misao. I misao je nešto daleko obimnije od izgovorene riječi. Misao nije više, kao jezik, različita između različitih naroda, već pripada cijelom čovječanstvu.

Tako se čovjek uzdiže od djela, preko riječi do misli, i na ovaj način postaje sve univerzalnije biće. Ne postoji opća norma za akciju, nema logike za djela. Svatko mora djelovati za sebe. Ali ne postoji čisto osobni govor. Govor pripada grupi. Misao u drugu ruku pripada cijelom čovječanstvu. Ovdje imamo napredak od određenog do univerzalnog u ova tri ljudska stupnja: djela, riječi, misli.
Utoliko što sebe izražava u vanjskom svijetu, čovjek iza sebe ostavlja tragove duha cijelog čovječanstva kao misao; tragove ljudske grupne duše kao riječ; tragove svog odvojenog ljudskog bića kao akcije. To je najjasnije izraženo ukazujući na efekte do kojih dolazi kroz ova tri stupnja. Individualnost je kao nit koja ide kroz sve oblike osobne manifestacije u različitim inkarnacijama. Pojedinac stvara za buduće inkarnacije. Ljudi kao govorna zajednica stvaraju za nove ljude. Čovječanstvo stvara za novo čovječanstvo, na novi planet. Što čovjek radi za sebe osobno ima značaj za njegovu sljedeću inkarnaciju; što nacija govori ima značaj za slijedeću pod-rasu, za slijedeću inkarnaciju naroda. I kada tamo bude svijet u kojem sve naše razmišljanje ne živi više čisto kao mišljenje, već se javlja kao rezultat toga, mišljenja, tada novo čovječanstvo, takoreći, novi planet, nastaje. Bez ovih velikih perspektiva ne možemo razumjeti karmu.

Ono što mislimo, ima značaj za slijedeće planetarne cikluse. Sada uđimo u slijedeće misli: Da li će čovječanstvo, t.j., ono što ostane od nas, što će nastanjivati budući planet, da li će to čovječanstvo još misliti? Upravo onoliko koliko će nova rasa govoriti isti jezik kao i prethodna, upravo će toliko malo buduće čovječanstvo još misliti. Smiješno je pitati se u mislima što je Božanstvo. Na slijedećem planetu čovjek neće misliti, ali će shvaćati svijet koji ga okružuje pomoću druge aktivnosti koja ima formu sasvim različitu od misli na ovom planetu. Mišljenje je nešto povezano s nama. Kada objašnjavamo svijet pomoću misli, to objašnjenje svijeta je samo za nas. To je od neizmjerno širokog značaja jer pojedinac vidi kako je kao član čovječanstva također ispreden u niti karme i kako živi i tka u cijeloj karmičkoj mreži.

Kada istočni okultist izlaže ovakve stvari on kaže: Naš cijeli svijet je takve prirode da mi izgledamo kao okruženi granicama govora i mišljenja. Ako se maknemo od toga, za običnog čovjeka teško da je išta ostalo. Da mu je nešto još ostalo kada ide iza svega toga, to je rezultat ezoterizma. Ono što tada ostaje je doživljaj Nirvane.

Planetarni Duh koji predstavlja Biće svijeta sada je inkarniran u mišljenju, ali će u budućnosti biti inkarniran u nešto drugo.


OSNOVE EZOTERIJE XVII / XXXI
Berlin, 12 listopad 1905

U okultizmu mi u čovjeku razlikujemo najprije njegove akcije, utoliko što kao akciju razumijemo sve što proizlazi iz bilo koje aktivnosti povezane s njegovim rukama; drugo govor i treće misli. Sve što u ovom smislu on ostvaruje svojim rukama donosi svoj karmički rezultat u njegovu slijedeću zemaljsku egzistenciju. Ono što govorimo ne tiče se samo nas samih, već također i grupe ljudskih bića koja imaju isti jezik, i to utječe na karmu grupe ili rase. U riječima leži veća odgovornost nego u samim djelima: jer s njima mi pripremamo konfiguraciju buduće rase. Ono što mislimo radi čak i u novoj formaciji naše zemlje. Prema tome razlikujemo tri stupnja. Prvo: Ljudska djela su individualna, s iznimkom onih djela koja proizlaze iz ništavila. Drugo: Čovjek ne može govoriti samo za sebe; riječi se tiču grupe ljudskih bića. Treće: Misli se tiču cijelog čovječanstva.

S ovim, povezano je još nešto. Kada djelujemo mi stojimo sasvim sami iza naših djela. Kada govorimo nismo sasvim sami u našim riječima. Iza naših riječi s nama radi duhovno biće, stojeći iza nas. Kao što su stvarno riječi koje izjavljujemo utisnute sasvim točno u Akashi, tako je točno da sa svakom izjavljenom riječi udaramo u tijelo duhovnog bića koje je inkarnirano u supstanci Akashe u koju prodiru naše riječi. Moramo to podignuti u naš život osjećaja; to je zašto moramo obratiti toliku pažnju na naše riječi. Kada mislimo, čini se da smo sasvim sami sa sobom; ipak su bića duhovne prirode aktivna s nama u našim mislima, bića još viša i značajnija od onih aktivnih u našem govoru.

Više toga leži u ovim stvarima nego u cijeloj svjetskoj povijesti. Kroz njih mnogo toga može biti objašnjeno. Razmotrimo misao unutar nas. Iza ove misli prisutno je duhovno biće. Ako zamislimo da smo sa svih strana umotani u tijelo duhovnog bića, možemo shvatiti da je misao samo izraz tijela duhovnog bića koje radi u nama. Svaki puta kada kroz našu dušu bljesne misao to je impresija, vrsta otiska višeg duhovnog bića, baš kao kada bismo mi išli preko vlažnog tla, ostavljajući otiske, i rekli: ‘Ovdje je hodala osoba’. To duhovno biće je formirano od iste supstance od koje se sastoje misli. Misao u nama može postati otisak višeg duhovnog bića jedino zbog toga jer ta viša bića imaju tijelo formirano od iste supstance kao i naše misli.

Kada naša noga ostavlja svoj otisak na vlažnoj zemlji, otisak je negativ, protu slika našeg stopala. Tako je također i s našim mislima. U višem duhovnom svijetu postoji protu slika svake misli. Slika i protu slika povezane su kao pečat i pečatni vosak. Supstanca je više duhovno biće koje u našoj analogiji odgovara pečatnom vosku. Misao sada zovemo, utoliko koliko odgovara pečatnom vosku, intuicija, a utisak zovemo apstraktna misao. Kada mislimo možemo reći: ‘Osjećam tragove onog što se događa u višim svjetovima.’ To je s obzirom na ovu činjenicu da su u religijskim spisima, na primjer u Otkrivenju sv.Ivana, koristi izraz ‘pečat’. To je u skladu sa stvarnošću. Također je zbog toga što više biće radi s nama u našim riječima da je svaka riječ otisak pečata. Kod mistika protu slika se zvala Imaginacija. Dakle imamo tri nivoa misaonog elementa: intuitivni, imaginativni i obično apstraktno mišljenje.

Kada se čovjek razvija dalje, kada se sama apstraktna misao razvije do stupnja na kojem su inkarnirana bića koja s nama rade kada govorimo, tada je on Chela, okultni učenik. Biti Učitelj znači: raditi u supstanci u kojoj su inkarnirana bića koja s nama rade u našim mislima. Imaginacija daje sliku. Zato su veliki učitelji religija ranijih vremena govorili slikovito, jer imaginacija daje sliku, ne apstraktne misli. U svim religijama, učenja su bila izražena u slikama. Na početku je slika za čovjeka od manjeg značaja, al kada on razumije kako za sebe opet formirati sliku iz svake misli, tada je dosegnuo viši stupanj. To je pretpostavka za sasvim novu vrstu percepcije. Sve zavisi o čovjeku da se razvije do točke na kojoj ne misli više samo apstraktno, već stalno ima svoje misli u slikama.

U pravilu čovjek formira samo misli. Više razvijeni čovjek mora misliti u slikama, u predstavama; to znači ‘zamisliti’. U ovom izrazu već leži što on sam znači: ‘Pomoću određene snage napraviti otisak u nečemu, (zamisliti).’ U kreativnoj fantaziji, u slučaju pjesnika i umjetnika, nalazimo samo slabi odraz imaginacije. Kada čovjek koji traži viši razvoj govori, on će pokušati u određenim slučajevima, imati ispred sebe protu sliku, Imago. To je izvor moćnih slika u religijskim spisima. Tko god se razvio toliko da može kreirati ovakve slike postigao je stupanj duhovnih bića koja su uključena u stvaranje rasa. Onaj tko u sebi razvija ne samo slike, već intuicije, nije samo uključen u stvaranje rasa, već u kreiranje slijedeće planetarne egzistencije. Iz slika će odjekivati ono što će se kasnije manifestirati na zemlji, ali tko god radi iz intuicije stvara nešto što još nije postojeće, što nije nigdje manifestirano, to će reći stvara iz Nirvane. Taj koncept je nerazdvojan u svakoj apokalipsi: Ono što će se manifestirati u budućnosti može biti stvoreno jedino iz intuicije.

Preko apstraktnog mišljenja radi se kopija nečeg što postoji. Preko Imaginacije čovjek sebi dopušta da mu donese plod formativni duh unutar njega. Imaginacija odgovara skrivenim realitetima koji su se pojavili plodonosnim impulsom viših bića; tako se mogu vidjeti viša duhovna bića na astralnom planu. Pretpostavka za ovo je razviti govor koji nije izraz apstraktnih misli, već slika. Zato mediji također govore u imaginacijama, u slikama i simbolima, ali nesvjesno. Iza njih duh formira simbole. Okultni učenik radi to pri punoj svijesti, iako na način koji nije proizvoljan. Tako radeći on sebi dopušta da dobije plod od duha.

Baš kao što čovjek razvija sebe do stupnja gdje stvara slike i prima intuicije, tako je i prije nego je on došao u egzistenciju vanjski svijet bio aktivan; i zaista na takav način da u svemu što je oko nas kao mineralna egzistencija, kao čisto fizička priroda, rade Intuicije kao kreativne snage. Kristal je vanjski utoliko što se otkriva čulima; on je međutim kreiran pomoću Intuicije. Iza cijelog fizičkog svijeta leži kozmos Intuicija i napokon biće, Planetarni duh, koji producira Intuicije. Iza svih jezika rade bića Imaginacije i sa njima Duh rase. U svim živim stvarima, na djelu su Bića na istom duhovnom nivou. Iza svih biljaka aktivne su Imaginacije. Završen oblik biljke dolazi od Imaginacije i iza nje stoji duhovno biće: i sve prožeto sviješću i percepcijom došlo je od same Misli.

Sada pogledajmo na cijeli univerzum, za početak na njegov fizički aspekt: Zemlju, Sunce, Mjesec i zvijezde, Mliječni put i tako dalje. Iza njega stoji veliki intuitivni Duh. To je isti Duh koji se manifestira u našim akcijama; on također stoji iza cijelog univerzuma. Kršćanstvo ga zove Otac. Pošto je tako malo poznat također se zove Nepoznati Bog, a u teozofskoj literaturi Prvi Logos.

Iza svega živućeg stoji Duh Imaginacije. To je isti Duh koji također radi u našem govoru; to je zašto ga kršćanska religija zove Riječ. Ovdje se mislilo na nešto sasvim egzaktno i stvarno. Ovaj duh koji stoji iza svega živućeg danas još radi u našem govoru, u svakoj od naših riječi, i prema tome je ispravno nazvan ‘Riječ’, druga oznaka je: Sin ili Krist. On je Duh koji živi kao Imaginacija u svemu što ima život.

Zatim se uzdižemo do onog što je svjesno, što ima određeni stupanj percepcije, svijesti, sve što je životinjske prirode i što u čovjeku [praznina u tekstu ...] To se već može uhvatiti mislima. Sadržano je u svakom biću. Oo što se odigrava u životinji pojavljuje se na prvom mjestu unutar sebe: apstraktna svijest. Sva svijest koja postoji u svijetu također živi u čovjeku, u apstraktnom mišljenju. Unutar sebe čovjek je zove ‘Dug’; ukoliko radi vani u kreativnim silama Prirode on je zove ‘Duh sveti’. To je ono što leži ispod sve percepcije i svijesti. Bolest postoji samo u odvojenosti. Duh kao takav ne može biti bolestan, već jedino kada je inkarniran u nižim tijelima. Riječ ‘Heilig’ (zdrav) znači ‘heil sein’, biti dobro: to izražava činjenicu da je Duh koji protječe vani kroz svijet, zdrav. Duh Sveti nije ništa drugo nego Duh koji je potpuno zdrav: to je zašto svatko tko je uistinu ujedinio sebe s Duhom Svetim (Heiliger Geist) prima snagu izlječenja (heilen). To mora biti u harmoniji s Duhom Svetim koji protječe svijetom. To je Duh koji radi od čovjeka do čovjeka kao pravi iscjelitelj.

Ako sada okrenemo našu pažnju na fizički plan na prvom mjestu nalazimo ono što opažamo našim osjetilima. Iza je veliki intuitivni Duh. Sve što je fizički prisutno napravljeno je od Duha. Dakle iza svega što živi u ovakvom obliku, koji se može opažati osjetilima, stoji Duh Otac, prvi Logos. Kroz samo promatranje ništa ne mijenjamo, ali do promjene dolazi kada djelujemo. Tada ne mijenjamo samo ono što postoji vani u svijetu, već također i sile koje rade vani u svijetu. U trenutku kada djelujemo mi dovodimo do promjene na fizičkom planu. Međutim iza ovih promjena također leži promjena u ishodišnoj sili koja odgovara prvom Logosu. Na to mi utječemo s našim akcijama; to ostaje, tamo je, ne možemo se tog ponovno riješiti, ukoliko nije iskorijenjeno od iste sile koja je to dovela. I promjena koja je dovedena kroz naša djela ono je što nas ponovno pronalazi kao Karma. Ono što čovjeka još jednom povlači na fizički plan, ako gledamo sa stanovišta Karme zove se: Rupa. Zato što je to ostvareno u Rupi, kroz tijelo, kroz čovjekovu vanjsku prirodu. Tako mi stvaramo u tijelu, u Rupi, kada radimo na vanjskim Intuicijama.

Druga sfera u kojoj danas čovjek nije potpuno nezavisan, već gdje drugi Duh radi s njim, je govor. Ovdje pravimo impresije u svijetu iza kojeg ne leži samo ono što je fizičko, već što ima život. U svijetu života Imaginacije o kojima govorimo ostaju iza, formativnih sila koje kreiraju nove rase. Naša sadašnja rasa kreirana je iz onoga što leži iza riječi ranijih rasa. To je utjelovljeno u našoj rasi. Kao dodatak moramo uzeti u obzir sve što na bilo koji način pripada Imaginaciji. To nam pokazuje da s našim riječima stvaramo impresije u oblasti Sina, u oblasti drugog Logosa. One se vraćaju kao kolektivna Karma cijele rase, jer riječ nije stvorena samo od nas; Duh rase radi s nama. Što je temelj za ovaj oblik Karme? Gdje Duh rase radi? Duh rase je aktivan u čovjekovim osjećajima, prožima cijeli svijet osjećaja. To odjekuje u onome što ljudsko biće ima zajedničko s svojom grupom.

Ono što radi u mnogo širem smislu na Karmi je osjećaj (Vedana). Dakle prvo: Rupa, tjelesnost; drugo: Vedana, osjećaji. Za one ljude koji još nisu postali Chele, osjećaj ima veliku važnost gdje je u pitanju percepcija drugog Logosa i sve živuće. Cilj znanosti je proučavati životinje i biljke odvojeno od života. Danas čak i najučeniji ljudi još nisu napredovali iza stupnja razumijevanja života s osjećajem. To je Imaginativno razumijevanje koje im prvo omogućava gledati u sam život.

U vanjskom svijetu misao je povezana sa svime što posjeduje senzaciju i svijest. To s nama ima jednu zajedničku točku: percepciju. Činjenica da na bilo koji način možemo opažati vanjski svijet u fizičkom prostoru kao svijet boja i zvukova moguće je samo zato jer ga možemo prenijeti u misli. Mi primamo percepcije; mi mislimo o njima. Kada u percepcijama ne bi bile misli bila bi najveća čovjekova glupost formirati misli o njima. Misli bi tada bile same iluzije kada se percepcije ne bi javljale kroz misli. Iz kombinacije percepcija slijedi da su na prvom mjestu percepcije izgrađene mislima koje mi onda možemo iz njih izvući: zakoni prirode. Oni nisu ništa drugo nego misli; to je kreativni Duh, Duh sveti. Percepcija je granica između to dvoje, gdje naše misli dolaze u kontakt s kreativnim mislima vani. Dakle s mišlju koju imamo ne možemo raditi direktno na životu, već na svijesti koja je u vanjskom svijetu i sama misao.

Kroz misli mi iza ostavljamo tragove u svim duhovnim bićima koja su dovela do svijesti. Ono što čovjek gradi na osnovi percepcije putem misli, i što stvara kao misli, ima svoje reperkusije na svemu što čini percepciju neophodnom. Treće prema tome razlikujemo:

Percepciju ili Sanjnu, treći element koji ima efekt na Karmi.
Kroz sve akcije mi prizivamo protu akcije kao Karmu, jer vršimo udar na Intuitivni svijet: Rupu.
Kroz sve svjetove vršimo udar na Svijet kreativnih osjećaja oko nas: Vedanu.
S našim mislima o percepcijama radimo udar na cijeli Svijet misli izvan nas: Sanjnu.

Ono što opažamo oko nas neće više biti tu kada se ponovno pojavimo na Zemlji. Prema tome sve što mi mislimo u vezi sa svijetom percepcije neće imati efekta u bilo kojoj budućoj inkarnaciji; samo u ovoj inkarnaciji će imati snagu izgradnje Karme. Misao radi na našem sadašnjem karakteru.

Ono što se pojavljuje iz osjećaja, to je esencijalno povezano s našim okruženjem; što ulazi u svijet Imaginacije, vraća nam se u slijedećoj inkarnaciji, na takav način da se javlja unutar nas kao urođene tendencije i izvan nas kao mogućnosti. Kroz naše urođene tendencije prizivamo mogućnosti koje nam nudi svijet, što formira našu sudbinu, kroz tendencije koje imaju svoj izvor u Karmi. Misli oblikuju karakter: tendencije ili narav karmički vode do mogućnosti. Djela donose vanjsku sudbinu, sve tjelesne okolnosti u kojima je čovjek rođen. Ono što ostvarimo kroz Rupu, našu tjelesnu prirodu, to je naša stvarna sudbina, koja nam se karmički vraća.

Urođene tendencije mogu se svjesno kreirati za buduće inkarnacije jedino dostignuvši stupanj Imaginacije. U tome nalazimo tajnu kako su veliki utemeljitelji religija isturili njihov utjecaj iza njihova vlastitog vremena. Slike koje su dali ljudima oslobodile su tendencije raspolaganja za slijedeće inkarnacije. Svaka slika koju su usadili u dušu ponovno se pojavila u cijelom svijetu osjećaja ljudskih bića. Ili je stekao takve Imaginacije za sebe, ili ih je primio od učitelja. Mi ih sami stječemo kada smo stekli kontrolu nad našim cijelim svijetom osjećaja: to je slučaj kod okultnog učenika. Njegovi osjećaji su podanici njegove vlastite kontrole; ostatak čovječanstva je po ovom pitanju zbrinut od utemeljitelja religija. Religija je svijet osjećaja budućih rasa; izvana prema tome ona može biti potopljena, jer živi dalje u ljudskim tendencijama. Danas izbijaju na površinu tendencije koje su čovječanstvu implantirane u 13-om i 14-om stoljeću. Važno je da se materijalističke slike današnjih dana ne ukorijene u ljudskim srcima, jer bi u budućem vremenu one ispunile ljudska bića s najbrutalnijim instinktima koji su usmjereni jedino prema svijetu osjetila, ako im se ne bi suprotstavili duhovnim idejama. U čovjeku žive one želje i žudnje koje su proizašle iz imaginacije. To je željna-priroda = Sanskara. Sve intuitivno u čovjeku, veliki impulsi koje prima od najviših inicijata, oni stvarno prevladavaju Karmu djela. Onaj tko se uzdigao do Intuicije kao takve, prodire kroz fizički svijet sve do Duha Oca. Onaj tko posjeduje intuitivno znanje može djelovati na Karmu proizašlu iz djela. On počinje svjesno ograničavati svoju Karmu.

Za običnog čovjeka shvatljiva su jedino ona bića koja također imaju svijest. Kada napreduje do Imaginacije, shvatljiv također postaje i život; kada napreduje do Intuicije može naprijed koliko i Intuitivne sile.

Osoba može utjecati na svoju Karmu do stupnja u kojem ona sama posjeduje Intuiciju; ili je mora primiti od visokih inicijata u obliku velikih moralnih zakona. Vijnana je naziv koji se koristi za svijest neophodnu za prevladavanje Karme. I sada razmislimo o čovjeku koji živi u svijetu, izvršava svoja djela i umire. Nakon njegove smrti nešto od njega ipak ostaje ovdje u ovom svijetu što je on u njega utkao: Rupa, Vedana, Sanjna, Sanskara i Vijnana. Ovih pet je saldo na njegov račun: njegova osobna sudbina kao Rupa; sudbina nacije u kojoj je rođen, kao Vedana; aktualna činjenica njegova rođenja na ovoj zemlji kao Sanjna. I dodatno, radeći s Sanskarom, priroda želja, i Vijnana, svijest. To je pet Skandhi.

Ono što čovjek daje od sebe u svijet ostaje u svijetu kao pet Skandhi. One su temelj njegove nove egzistencije. One postepeno imaju manji efekt kada je on svjesno razvio nešto od zadnje dvije. Što je stekao više svjesne moći nad Vijnanom, to je više stekao snage svjesnog inkarniranja u fizičko tijelo. U njihovoj esencijalnoj prirodi Skandhe su identične Karmi.

1. Rupa: Tjelesnost, Djela.
2. Vedana: Osjećaj.
3. Sanjna: Percepcija.
4. Sanskara: Želja.
5. Vijnana: Svijest neophodna za prevladavanje Karme.


OSNOVE EZOTERIJE XVIII / XXXI
Berlin, 16 listopad 1905

Ako želimo dobiti točnije znanje o tome kako dolazi do Karme, moramo ići izvjesnim putem natrag kroz razvoj čovječanstva. Ako se premjestimo natrag izvjestan broj tisuća godina nalazimo Europu prekrivenu ledom. U to vrijeme, glečeri s Alpa forsirali su svoj put pravo dolje u niskim ravnicama Sjeverne Njemačke. Okrug u kojem mi sada živimo bio je tada hladan i sirov. Ovdje je živjela rasa ljudskih bića koja je koristila iznimno jednostavne i primitivne alate. Ako idemo natrag oko milijun godina nalazimo na istom teritoriju tropsku klimu kakva se danas može naći samo u najtoplijim područjima Afrike. U nekim dijelovima bile su ogromne prvobitne šume u kojima su živjele papige, majmuni, posebno gibon, i slonovi. Međutim teško bi u našim lutanjima tim šumama susreli bilo što približno današnjim ljudskim bićima čak ni izvjestan broj tisuća godina kasnije. Prirodna znanost može iz određenih slojeva zemlje koji se javljaju između ove dvije epohe egzistencije dokazati o vrsti ljudskog bića kod kojeg prednji dio mozga još nije bio razvijen kao što je danas i čije obrve su padale daleko natrag. Samo zadnji dio mozga je bio razvijen. Idemo dalje natrag u vremena u kojima ljudi još nisu poznavali upotrebu vatre i pravili svoje oružje oštreći komade kamena. Prirodni znanstvenici vole uspoređivati ovaj stupanj čovječanstva s onim kod divljaka ili nevještog djeteta. Ostaci ovakvih ljudskih bića nađeni su u Neandertalu i Hrvatskoj. Imaju lubanju sličnu onoj čovjekolikih majmuna i nalazi u Hrvatskoj otkrivaju da su prije smrti bili pečeni, tako dokazujući da su tamo živjeli kanibali.

Sada materijalistički mislilac kaže: Pratimo čovjeka natrag u vremena u kojima je još bio nerazvijen i nespretan i pretpostavljamo da se ljudsko biće razvilo iz ovog djetinjeg stupnja egzistencije sve do današnjeg stupnja ljudske kulture i da je ovaj primitivni čovjek evoluirao od životinja koje su imale sličnosti s čovjekom. U ovoj teoriji evolucije on prema tome jednostavno čini skok od primitivnih ljudskih bića do životinja sličnih čovjeku. Prirodni znanstvenici uzimaju kao gotovu stvar da je savršeniji uvijek evoluirao od manje savršenog. To međutim nije uvijek slučaj. Ako na primjer pratimo ljudsko biće natrag u djetinjstvo ne dolazimo do veće nesavršenosti jer je dijete poteklo od oca i majke. To će reći da dolazimo do primitivnog stanja poticanog višim stanjem. To je važno, jer je povezano s činjenicom da već pri rođenju dijete ima predispoziciju za kasniji stupanj perfekcije, dok životinja ostaje na nižem stupnju.

Kada je prirodni znanstvenik otišao natrag na stupanj na kojem čovjek nema prednjeg mozga i nema intelekta trebao bi sebi reći: Moram pretpostaviti da se porijeklo čovjeka treba tražiti drugdje.

Baš kao što dijete vodi porijeklo od svojih roditelja, tako sva ova primitivna bića vode porijeklo od drugih koji su već postigli visoki stupanj razvoja. Ta ljudska bića zovemo Atlantiđani. Oni su živjeli na onom dijelu zemlje koji je sada prekriven valovima Atlantskog oceana. Atlantiđani su imali još manji prednji mozak, čak dalje padajuće obrve, iako su još posjedovali nešto što se razlikovalo kod kasnijih ljudskih bića. Još su imali jače, energičnije etersko tijelo. Etersko tijelo Atlantiđana još nije bilo razvilo određene veze s mozgom; one se javljaju kasnije. Dakle iznad glave još je bila ogromna eterska glava. Fizička glava bila je relativno mala i uklopljena u etersku glavu ogromne veličine.

Funkcije koje ljudi danas izvršavaju uz pomoć prednjeg mozga bile su izvršavane u slučaju Atlantiđana, uz pomoć organa eterskog tijela. Pomoću toga mogli su ući u vezu s bićima s kojima je danas nama zapriječeno, samo zato jer je naš prednji mozak razvijen. Kod Atlantiđana je bila vidljiva vrsta vatrene obojene formacije, koja je strujala od početka fizičke glave prema eterskoj glavi. Imao je pristup svakakvim psihičkim utjecajima. Ovakva glava, koja misli kao eterska glava, ima moć nad eterskim, dok glava koja misli fizičkim mozgom ima moć jedino nad fizičkim, nad povezivanjem čisto mehaničkih stvari. On može raditi fizičke alate, dok netko tko još misli u eterskom može uzrokovati da sjeme raste i cvjeta.

Atlantska civilizacija je još bila u bliskoj vezi sa snagama rasta u prirodi, vegetacije, snaga koju je današnji čovjek izgubio. Na primjer, Atlantiđani nisu koristili snagu pare za pokretanje vozila, već su koristili snagu sjemena (samenkraft) biljaka. S time su pokretali svoja vozila. Tek od zadnje trećine Atlantske epohe, od vremena originalnih Semita do vremena kada je Atlantida bila prekrivena vodama Atlantskog oceana, prednja eterska glava razvija prednji mozak. Preko toga čovjek je izgubio moć utjecaja na rast biljaka i stekao jedino sposobnost fizičkog mozga, intelekta. S mnogim stvarima sada treba ponovno započeti. Mora početi učiti rad mehanike. U tome je bio kao dijete, nevješt i nespretan, dok je ranije u razvijanju carstva povrća postigao veliku vještinu. Neophodno je za čovjeka da prođe kroz stupanj inteligencije i da zatim ponovno stekne ono što je ranije mogao raditi. U to vrijeme, viša duhovna bića imala su utjecaj na neslobodnu volju; preko otvorene eterske glave radili su kroz intelekt.

Idući još dalje natrag stižemo do epohe Lemurije. Ovdje dolazimo na stupanj u ljudskom razvoju na kojem se prvi puta događa unija materinskog i očinskog principa. Ova eterska glava se prirodno grana u astralno tijelo koje okružuje ljudska bića sa svojim zrakama ... [praznina u tekstu ...]. Da je netko našao sredstvo za podizanje glave s astralnim tijelom kod takvog ljudskog bića pojavilo bi se nešto sasvim osobito. Ono bi time izgubilo mogućnost uspravnog držanja; ono bi se presavilo. Upravo se suprotni postupak dogodio u to vrijeme s čovjekom i kroz to se postepeno uzdignuo do uspravnog držanja.

U epohi Lemurije, međutim, čovjek je još bio na stupnju na kojem još nije posjedovao ono što pretpostavljamo da se moglo iz njega podići. U ovom ranijem periodu još nije posjedovao ovu etersku glavu s astralnim tijelom. U to vrijeme, ona još nije bila tamo. Čovjek je kakav je tada lutao zemljom bio stvarno biće složeno zajedno. Dva organa koja se sada koriste za rad, ruke, bile su tada okrenute natrag i činile dodatne organe kretanja, tako da je on išao na četiri noge. Trebate zamisliti dvije današnje osobe, muškarca i ženu, upleteni jedno u drugo, izbacite gornju polovinu tijela, ostavljajući tamo samo donji dio. Ljudsko biće je u stvari muško-žensko. Također je u to vrijeme imao astralno i etersko tijelo, ali ne kakvo je imao kasnije. To je bilo različito astralno tijelo, to jest, onakvo kakvo je dosegnulo najviše savršenstvo na Starom Mjesecu. Tamo je, na Starom Mjesecu, astralno tijelo zajedno s eterskim tijelom steklo sposobnost razvoja fizičkog tijela koje je tada imalo rakoliki oblik. Ljudsko biće je moglo stati na jedan par nogu i napraviti vrstu kružnog pokreta.

Astralno tijelo s eterskim tijelom je tada bilo sasvim druge prirode. Imalo je oblik koji nije bio potpuno jajoliki, već više kao zvono koje se spuštalo kao kupola nad ljudskim bićem koje je išlo na sve četiri. Etersko tijelo je bilo predviđeno za sve životne funkcije ovog ljudskog bića Lemurije. U njegovom astralnom tijelu imao je tupu polumračnu svijest sličnu onoj kod naših snova. Njegova svijest međutim nije bila kao sjećanja koja su nerazdvojna s našim snovima, jer je on sanjao stvarnosti. Kada mu je pristupalo drugo ljudsko biće koje mu je nesimpatično, u njemu se javljala senzacija svijetla koja je pokazivala ono što je bilo nesimpatično.
Već na Starom Mjesecu čovjek je imao nešto moći za korištenje oba svoja prednja uda u svrhu grabljenja, tako da je sada došlo vrijeme za preuzimanje uspravnog položaja. Njegovi ostali kompanjoni su bili, u doba Lemurije, reptilske prirode; životinje grotesknih oblika koje iza sebe nisu ostavile nikakav trag. Ichthyosaurs i tako dalje nasljednici su ovih životinja. Činjenica je da je u to vrijeme zemlja bila nastanjena bićima reptilskog karaktera; ljudska tijela su također bila kao reptilska. Kada bi eventualno ova reptilska ljudska bića zauzela uspravan stav, formacija glave je, naprijed prilično otvorena, iz koje je šikljao vatreni oblak, postala vidljiva. To je dalo poticaj za bajke o krilatoj zmiji, o zmaju. Takva je u to vrijeme bila čovjekova groteskna forma, reptilska. Čuvar praga, čovjekov niža priroda, često se javlja u takvom obliku. To predstavlja nižu prirodu s otvorenom formacijom glave. U to vrijeme, odigralo se ujedinjenje između ovih oblika na zemlji i drugih opisanih bića. Astralno tijelo s formacijom glave ujedinilo se s krilatom zmijom s vatrenim otvorom. To je oplođivanje materinske zemlje s očinskim duhom.

Na taj se način nastavilo oplođivanje s Manas silama. Niže astralno tijelo spojilo se s višim astralnim tijelom. Veliki dio astralnog tijela, kakvo je onda bilo, otpao je. Jedan dio je formirao niže dijelove ljudskog astralnog tijela, a drugo novo stečeno astralno tijelo, povezano s glavom, ujedinio se s gornjim dijelovima ljudskog bića. Ono što se tada ogulilo odbacilo je ovo astralno tijelo koje je bilo spojeno u formi krilate zmije; dalje se na Zemlji nije moglo razvijati. Ono je formiralo, kao nagomilana supstanca, astralnu sferu mjeseca, takozvanu osmu sferu. Mjesec u stvari daje utočište astralnim bićima koja su došla u egzistenciju kroz činjenicu da je čovjek nešto odbacio.

Ova sjedinjenje očinskog duha s materinskom supstancom opisano je u Egiptu kao unija Ozirisa i Izis. Iz nje je nastao Horus. Spajanje zmijolike forme s eterskom glavom, s novo stečenim astralnim tijelom i formacijom glave, vodilo je do koncepcije forme Sfinge. Sfinga je ekspresija ove misli u skulpturi.

Bilo je sedam vrsta ili klasa ovakvih formi, sve su se nekako razlikovale jedna od druge, od najfinije, približno visoko razvijene formacije ljudske forme dolje do onih koje su bile krajnje groteskne. Ovih sedam vrsta ljudskih formi sve su trebale biti oplođene. Treba shvatiti silazak ‘Sinova Manasa’ na ovaj slikoviti način. Tek tada se može shvatiti kako je astralno tijelo čovjeka došlo u egzistenciju. Sastoji se od dva različita člana.

Ako razmatramo ljudski razvoj naći ćemo da jedan dio astralnog tijela stalno nastoji prevladati drugu polovinu, nižu prirodu, i transformirati je. Utoliko što se čovjek danas sastoji od astralnog tijela s eterskim i fizičkim tijelom, u stvari je jedino fizičko tijelo ono koje je u svom sadašnjem stanju proizvod koji je dosegnuo završetak. I u slučaju eterskog tijela također postoje dva dijela koja teže da se spoje.

Kada sada čovjek umre predaje silama zemlje cijelo svoje fizičko tijelo, ali se etersko tijelo dijeli na dva člana. Jedan član se izvlači iz gornje formacije i to čovjek uzima sa sobom. Ostatak otpada, jer nad tim ne može gospodariti; to mu je došlo izvana. Može nad tim zagospodariti jedino kada je postao okultni učenik. Ovaj dio eterskog tijela je prema tome u slučaju običnog čovjeka predan eterskim silama kozmičkog prostora.

Ono što prijanja za osobu od onog astralnog tijela koje je došlo s njim sa Starog Mjeseca prisiljava ga da provede određeno vrijeme u Kamaloki dok se ne oslobodi s ove točke što se tiče tog određenog života. Tada on još ima taj dio astralnog tijela koji je pronašao stanje ravnoteže; s time on putuje kroz Devachan i natrag u fizički život. To je zašto netko vidi formacije kao zvona u astralnom prostoru jureći strašnom brzinom. To su ljudske duše koje opet traže inkarnaciju. Kada se ovdje s nama ovakvo zvonoliko ljudsko biće vrzma astralnim prostorom a zametak u Južnoj Americi je karmički povezan s njim, ovo ljudsko zvono mora odmah biti tamo. Tako ove povratne duše jure kroz astralni prostor. Ova zvonasta formacija podsjeća na one koje su se pojavile u doba Lemurije, jedino što je već našla svoje stanje ravnoteže s višim astralnim tijelom. Znamo da se ljudsko biće razvija radeći iz ega na ostala tri tijela. Ego nije ništa drugo nego ono što je radilo u to vrijeme na plodonosan način; gornji zlatni dio s eterskom glavom. Članovi koje je ljudsko biće razvilo su fizičko tijelo, etersko tijelo, astralno tijelo.

Gornje etersko ili Mentalno tijelo
Astralno tijelo kao Buddhi
Astralno tijelo
Niže etersko tijelo
Fizičko tijelo

Fizičko tijelo se pojavilo kroz transformaciju i oplemenjivanje tog zmijolikog tijela s kojim smo se susreli u dobu Lemurije. To je bilo muško-žensko. Današnje ljudsko biće je također muško-žensko. Kod muškarca osnova gornjih članova je ženska, kod žene osnova gornjeg eterskog tijela je muške formacije. Tako je u stvari fizička priroda ljudskog bića također muško-ženska.

Etersko se tijelo sastoji od dva člana, onog dijela ljudske prirode koji je izvorno došao od Starog Mjeseca i njegovog suprotnog pola. Oni na početku još nisu bili ujedinjeni zajedno; kasnije su se približili i postali ujedinjeni. Jedan je pol animalnosti, drugi je pol duhovnosti. Pol animalnosti je nazvan ‘etersko tijelo’, pol duhovnosti, ‘mentalno-tijelo’. Mentalno tijelo je materijalizirani eter.
Između njih je astralno tijelo i ovo je također došlo iz ujedinjenja dualnosti. U osnovi je to isto dvostruka formacija. Tu moramo razlikovati nižu i višu prirodu. Viša priroda je izvorno povezana s mentalnim tijelom. Ovaj dio astralnog tijela koje ima svoje mjesto u mentalnom tijelu — što je prema tome došlo u njega odozgo — je drugi pol nižeg astralnog tijela. Jedna od karakteristika nižeg astralnog tijela je da ima želje. Gornji dio ima umjesto njih, privrženost, ljubav, vrlinu davanja. Ovaj dio astralnog tijela se zove Buddhi. Ovdje dan opis ljudskog bića je kako je viđen u Kozmičkom svijetlu. Kada sam čovjek radi na svom okviru to je različito. Jedan portretira njegovu kozmičku strukturu, drugi kako on sam radi u njoj.

Dakle Buddhi je oplemenjeni astral, Mental oplemenjeni eter a Fizički ima svoj suprotni pol u Atmi.


OSNOVE EZOTERIJE XIX /XXXI
Berlin, 17 listopad 1905

Jučer smo vidjeli kako je na izvjestan način čovjek povezan s astralnim silama. Kada umre on prvo ulazi u astralni svijet. Ali čak i sada on stoji u stalnom odnosu s astralnim planom. Stvarno je slučaj da u astralnom svijetu stalno postaju vidljiva bića koja ne bi bila tamo da ne postoje ljudska bića. Kroz ljude, i čak i više kroz životinje, ta bića se pojavljuju na astralnom planu. Ona nisu iste prirode kao i ostala njegova bića. Na astralnom planu postaje vidljivo ono što čovjek u prvom redu doživljava samo kao osjećaj. Zadovoljstvo, tuga, strasti su stvarno prisutni, baš kao što su fizički objekti na fizičkom planu, kao na primjer, stolica ili stol. Stvari su takve, da biće koje nam se pojavljuje kao ugodno radi na našim osjećajima kada je astralna supstanca od koje je sastavljeno još sasvim rijetka.

Ono što se pojavljuje na astralnom planu obično je prisutno kao zrcalna slika kada to usporedimo s fizičkim planom; na primjer broj 563 tamo je 365. Osjećaj mržnje se također pojavljuje kao da dolazi od osobe na koju je usmjerena. Ta činjenica vrijedi za sve na astralnom planu. Osjećaje duše koji se javljaju na fizičkom planu sa astralnog plana se može doživjeti kao njihovu suprotnost. Na primjer ako osjećaji topline duše navaljuju iz astralnog plana na fizički plan oni se ovdje doživljavaju kao njihova refleksija; odnosno kao osobiti osjećaj hladnoće. Ove nam stvari moraju biti savršeno jasne.

S druge strane važno je imati na umu da bića astralnog plana imaju kao svoju supstancu ono što zovemo osjećaji. One nalaze svoj izraz u ovom osjećaju. Ako ta bića još nisu snažno prisutna možemo ih doživjeti kroz osjećaj hladnoće. Ako međutim oni postanu jači, ako je njihova supstanca pojačana, oni postaju vidljivi kao svjetlosna bića. To objašnjava zašto se, kada dođe do materijalizacije za vrijeme spiritističkih seansi, javljaju svjetlosni fenomeni (mekušac-rak na primjer). To je u tim uvjetima prirodni proces. Svatko tko promatra nešto ovakvo bez ovog znanja, govori o nečem čudesnom. Čudo nije ništa drugo nego penetracija višeg svijeta u naš vlastiti. To je jednostavno prirodan proces. Dakle to je, kada druga bića s viših planova interveniraju u ljudski život.

Razumijemo da je samo hladna, suha misao manje efikasna na astralnom planu nego misao koja izvire iz duše na impulzivan način. Kada je osoba na sadašnjem stupnju civilizacije došla toliko daleko da nije u milosti svojih strasti — naša civilizacija ima određeno sofisticirano lukavstvo — kada se hladne misli o svjetskim pitanjima uzdižu od njega na astralni plan, pokazuju se kao šuplji prostori, one odvode supstancu vani. Obični prostor može biti ispunjen supstancom. U obični se može dovesti, prostorna supstanca koja ga ispunjava. Nije takav slučaj sa supstancom koja, dolazeći od misli, struji u astralni prostor. To radi na suprotan način od fizičke tvari. Zamjenjuje ono što je tamo na prilično sličan način kao što, na primjer, netko čini rupu u tijestu. Tako je to, kada naše misli struje u astralni prostor. Viša supstanca je suprotnost nižoj; umjesto da ispunjava prostor, ona premješta ono što je u prostoru.


Kada misao prodire u astralni prostor formira gušći sloj oko šupljine koju su donijele misli. Oko ove šupljine, pojavljuju se fenomeni u bojama. Pojavljuje se svjetlucanje. To što tada vidimo je misaona forma. Astralna supstanca koja je okružuje postaje gušća i prema tome svjetlija. Dodatni sjaj koji se javlja oko misli uskoro nestaje; ali ako je misao povezana s jakim impulsom strasti, ona ima vezu s zgusnutom astralnom supstancom i daje joj život. Dakle ljudi koji su još dosta nerazvijeni ali vrlo strastveni kada misle u astralnom prostoru kreiraju živa bića. To prestaje kasnije; kada ljudi evoluiraju i postaju smireniji ovakva bića se kada misle više ne pojavljuju. Ali sada razumijete da na astralnom planu postoje bića koja potječu od ljudskih bića i također od životinja; jer također i u slučaju određenih životinja, formirana su ovakva bića, i zaista s daleko većim intenzitetom. Životinja međutim utiskuje vlastite impulse u vlastiti astralni oblik, tako da ona obično kreira svoj vlastiti oblik, vlastitu sliku u astralnom prostoru.

Svaka životinja ostavlja vrstu traga iza u astralnom svijetu; to ima, istina, samo kratak život, ali ipak ostaje neko vrijeme. Ali preko jako strastvenih misli ljudskih bića pojavljuje se novi elementarni stanovnik astralnog prostora. Postepeno čovjek dolazi do točke gdje se pojavljuje vrsta neutralnih elementarnih bića. Kada je ta točka neutralnosti konačno prošla, on napreduje do stupnja gdje oplemenjuje svoje strasti i želje u stalno većem stupnju. To ga vodi do toga da pruži svojim mislima plemeniti entuzijazam koji također ima moć kreiranja života u okolnoj astralnoj supstanci. Kroz razvoj patriotizma, na primjer, javljaju se također bića plemenite forme i elementarna bića kreirana na ovaj način igraju svoju ulogu u unaprjeđenju onog što živi u astralnom prostoru. Neplemenita bića proizvedena od čovjeka preko misli koje su ispunjene strastima su prepreke i djeluju na retrogradan način. Međutim sve što postiže oslobođeno onog što je senzualno, kroz entuzijazam i tako dalje, radi progresivno.

Supstanca u astralnom prostoru koja je utisnuta zajedno sa strastvenim mislima ista je kao ona koja je okruživala prethodni planet, Stari Mjesec, iz koje se Mjesec razvio na viši stupanj. Tako gdje god postoji ovakva supstanca, prisutna je izvjesna opasnost. Mi ljudska bića smo kreirani na takav način da smo se obvezni inkarnirati u današnjoj fizičkoj materiji. Na prijašnjem planetu još nije bila prisutna fizička materija ovakve vrste; bila je više razvijena od one sadašnjih životinja a manje od one sadašnjeg čovjeka. Ova supstanca u kojoj Jehova traži inkarnaciju ne pruža, kao takva, pogodno stanište. Ali bića koja su toliko napredna da su dosegnula svoj odgovarajući stupanj na Starom Mjesecu neće praviti nikakvu štetu. Ona nemaju sklonosti za tu supstancu.

To nije supstanca u kojoj je čovjek sada inkarniran. Ali izvjesna retrogradna bića koja su ostala(pala) iza na Starom Mjesecu u ovoj astralnoj supstanci otkrila su — hranu za svoju proždrljivost. Žele se s njom hraniti; ona za njih ima veliku privlačnost. To pokazuje da smo stalno okruženi bićima čija viša priroda je povezana s našom nižom. Kada netko producira egoističke misli, to je vrlo dobrodošlo za ova bića. U drugim pogledima ona su u stvari naprednija nego čovjek, ali imaju žudnju da se utjelove u astralnim formama koje mi sami kreiramo. Oni su takozvani Asure. Preko naših nižih misli mi osiguravamo hranu za ova asurska bića.

Kada ljudi čija priroda još nije pročišćena, još nije oslobođena strasti, meditiraju, stvarajući jake misaone forme, prizivaju oko sebe snažnu auru želja. U tome se inkarniraju asurska bića te vrste koja tada mogu odvući ljude nizbrdo. Ako osoba pospano meditira i radeći tako ne uzdiže se dovoljno jasno u misli, ona kreira tu supstancu, i pošto nema protuteže, ovakvo biće se inkarnira u njegovu misaonu formu. To su viša bića jer su potpuno razvila Manas na Starom Mjesecu, prije dolaska Buddhi impulsa; ona prema tome ne posjeduju taj impuls. Stoga je kod njih Manas egoističan. Da ljudsko biće na Zemlji nije, od onog vremena u kojem mu je Manas došao izvana, također primilo i Buddhi impuls, da se razvilo jedino prema težnji Manasa, ono bi u najjačem smislu riječi postalo egoistično biće. Manas evolucija je naginjanje egoizmu i nezavisnosti. Njen zadatak je bio učiniti čovjeka nezavisnim, ali onda je bila neophodna Buddhi priroda. Asurska bića na koja se to odnosi, pošto su prerano razvili Manas, propustili su impuls Buddhi prirode. Prema tome u jednu ruku ona stoje na višem stupnju i u drugu ruku ne mogu napredovati, već nastaviti razvijati Kama-Manas, koji je egoističan.

Na pola puta Lemurijske rase Kama-Manas se pojavio na fizičkom planu u dualnosti spolova. Bog koji je donio Kama-Manas bio je Jehova. Zato ga je Helena Petrovna Blavatsky nazivala Bog Mjesec; on se s pravom naziva Bog plodnosti. On je uzrokovao da vanjsko djelovanje Kama-Manas dosegne svoju krajnju granicu. Seksualnost koja se pojavila u doba Lemurije, kada je pratimo unatrag, kada je vidimo u njenoj sve višoj i višoj prirodi, postaje Drugi Logos. Preko silaznog Kama-Principa bila je manifestacija Jehove; preko uzlaznog Buddhi-Principa bila je manifestacija Krista.

Ako sada zaronimo u Kamu pred-zemaljskog perioda mi smo povučeni dolje od asurskih bića. Više snage ovih naših duhovnih prethodnika stoje okultno povezane s strastima i snagama naše vlastite niže prirode. Gdjegod je raskalašena neumjerenost, tu je dana supstanca u kojoj snažne asurske sile ulijevaju u svijet podmukli intelektualizam. U slučaju dekadentnih plemena mogu se naći slične snažne asurske sile. Crni mag vuče svoje najjače snage iz močvare senzualnosti. Svrha seksualnih obreda je uvesti takvu magiju u te krugove. Na Zemlji se stalno odvija bitka, jedna strana teži pročistiti strasti, druga strana teži pojačati senzualnost. Bića koja su vođena Krist-principom žele dobiti Zemlju za sebe, ali postoje također druga antagonistička bića koja žele uzurpirati Zemlju.

Ova utjelovljenja asurskih bića u vanjski tok strašću ispunjenih ljudskih misli jedna su vrsta astralnih bića. Ona se nazivaju umjetna elementarna bića jer ih je umjetno stvorio čovjek. U astralnom prostoru također postoje i prirodna elementarna bića. Ona su upućena od grupne duše životinja. Za svaku grupu životinja postoj na astralnom planu biće koje objedinjuje ono što je prisutno kod pojedinih životinja. I njih srećemo u astralnom prostoru. Svaka životinja vuče svoju vlastitu prirodu iza sebe kao rep. Međutim ono što je ovako formirano ne može biti toliko štetno kao ono što kreira ljudsko biće putem elementarnih bića. Ovaj astralni rep je učinjen neškodljivim jer je anuliran od grupne duše životinja. Međutim to nije tako s bićima kreiranim preko čovjeka, jer u ovom slučaju ništa nije anulirano i stoga ova elementarna bića ostaju.

Kada je životinja mučena, količina nanesene boli trenutno odskače na astralno tijelo ljudskog bića. Ovdje je naravno reflektirana kao svoja suprotnost; dakle senzualni užitak u okrutnost. Ovakvi osjećaji dovode do smanjenja ljudskog astralnog tijela. Kada osoba uništi život, to za njega ima ogroman značaj. [Praznina u tekstu ...]. Ni na jedan drugi način se tako spremno ne asimiliraju destruktivne astralne sile kao ubijanjem. Svako ubijanje bića koje posjeduje astralno tijelo izaziva pojačanje najbrutalnijeg egoizma. To označava povećanje moći. U školama Crne magije se prema tome, prvo davala instrukcija kako se porežu životinje. Rezanje na određenom mjestu, praćeno odgovarajućim mislima, inducira određenu silu, na drugom mjestu inducira drugu silu. (Ono što odgovara ovome u slučaju Bijele magije je meditacija.) Kada je to praćeno fizičkim mislima nešto se vraća natrag na fizički plan; bez misli vraća se natrag na Kamaloka plan.

Poražavanje ljudskog bića pomoću hipnotizma je još jače ubijanje, jer to uništava volju. Okultist prema tome nikada ne upada u slobodu osobe; on jedino dovodi u vezu činjenice.

Laganje je, s astralnog gledišta, ubojstvo i u isto vrijeme samoubojstvo. Ono obmanjuje drugu osobu i u njemu stvara osjećaj da je povezana s nepostojećom činjenicom, s ništavilom. Na astralnom planu javlja se protu slika ništavila, ubijanja. Vi dakle ubijete nešto u osobi kada joj kroz laž usmjerite osjećaje na nešto što ne postoji, i činite samoubojstvo jer [Praznina u tekstu...].


OSNOVE EZOTERIJE XX / XXXI
Berlin, 18 listopad 1905

Jučer smo razmatrali oblike u astralnom svijetu do kojih je došlo utjecajem samog čovjeka. Danas dolazimo do onih bića u astralnom prostoru koja su više ili manje njegovi stalni stanovnici.

Da bi razumjeli kakvu ulogu čovjek ima u astralnim događajima, moramo razmotriti prirodu ljudskog bića pri spavanju. Čovjek se sastoji, kao što znamo, od četiri člana: fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnom tijela i ega. Kada spava, astralno tijelo s egom izvan je ljudskog ovoja. Takva osoba luta u astralnom prostoru. U pravilu ne odlazi daleko od fizičkog i eterskog tijela koja ostaju ležati na krevetu. Dva druga člana, astralno tijelo i ego, tada su u astralnom prostoru.

Sada kada fizičko i etersko tijelo ostaju na fizičkom planu zasigurno ne smijemo zamišljati da zbog toga jedino fizičke sile imaju utjecaj na njih i jedino fizička bića im imaju pristup. Sve što postoji kao misli i mentalne slike ima utjecaja na etersko tijelo. Kada netko spava etersko tijelo ostaje na fizičkom planu. Ako, u blizini osobe koja spava, mislimo o nečemu, vršimo utjecaj na njeno etersko tijelo; jedino što ništa od toga spavač neće doživjeti. Kada je budno, ljudsko biće je tako obuzeto vanjskim svijetom da potiskuje sve misli koje prodiru u etersko tijelo. Ali noću je etersko tijelo samo, bez ega, i izloženo je svim mislima koje lete amo tamo oko njega, bez da spavač išta zna o tome. Tijekom budnog života također ne zna ništa o tome, jer je astralno tijelo, koje boravi u eterskom tijelu, uključeno u vanjski svijet. Kada je čovjek u stanju spavanja, svako biće koje ima moći slati vani misli, može imati nad njim utjecaj. Na njega prema tome mogu utjecati viši individualiteti, kao oni što ih zovemo Učitelji. Oni mogu slati misli u etersko tijelo spavača. Netko može prema tome primiti u svoje etersko tijelo čiste i uzvišene misli kada Učitelji svjesno žele da mu to bude interes. Ali noću misli koje lete u njega iz vanjskog svijeta također ulaze u etersko tijelo. Njih čovjek nalazi kada ujutro ponovno klizne u svoje etersko tijelo. Postoje dvije vrste snova. Jedna se javlja direktno iz doživljaja astralnog svijeta: iz odjeka dnevnih iskustava i određenih stvari iz astralnog svijeta. U pravilu ego noću u astralnom prostoru doživljava malo drugog osim stvari povezanih s dnevnim životom. Kada se ego vraća, može ali ne mora donijeti sobom u budan život iskustva astralnog svijeta.

Određene stvari su međutim već prisutne u eterskom tijelu. Ono što se našlo tamo uzeto je od astralnog tijela a zatim se nama manifestira kao snovi. Međutim ono što se odigralo tijekom noći s obzirom na etersko tijelo druga je vrsta doživljaja. Dakle ujutro se u eterskom tijelu mogu naći, najprije misli koje su mu pristupile iz okruženja i drugo također misli koje su Učitelji ili druge individualnosti usadili u njega. Upoznavanje ovih drugih je moguće kada osoba o kojoj se radi meditira. Time se netko za vrijeme dana zaokuplja s čistim, plemenitim mislima koje se bave vječnim pitanjima, on donosi u svoje astralno tijelo dispoziciju za ovakve misli. Kada ne bi imao tu dispoziciju, bilo bi beskorisno da Učitelj želi raditi na njegovom eterskom tijelu. Ako netko čita ‘Svijetlo na putu’ i o tome meditira, priprema astralno tijelo na takav način da kada Učitelj prožima etersko tijelo s uzvišenim mislima astralno se tijelo može u stvari spojiti s njima. To se zove odnos čovjeka s njegovim višim ja. Takva je prava priroda ovog procesa. Više ja čovjeka ne živi u nama, već oko nas. Više visoko razvijenih individualiteta su više ja. Čovjeku treba biti jasno da je više ja izvan njega. Ako bi ga tražio unutar sebe ne bi ga nikad našao. Mora ga tražiti s onima koji su već stupili na stazu na koju on želi stupiti.

Unutar nas nije ništa osim naše karme, ono što smo već doživjeli u ranijim inkarnacijama. Sve drugo je izvan nas. Više ja je oko nas. Ako mu, u pripremi za budućnost, želimo prići bliže, moramo ga tražiti iznad svega u društvu onih individualiteta koji tijekom noći mogu raditi na našem eterskom tijelu. Više ja je u univerzumu; prema tome vedantist kaže: ‘Tat twam asi’ — To si ti. Ako kroz odgovarajuće spise, kao što je Svijetlo na putu ili Evanđelje sv.Ivana, naše astralno tijelo je sklono primiti uzvišenu duhovnu hranu i tako razumjeti Učitelje, mi prema tome radimo na dobar način prema onom što će nas voditi do višeg ja.

Noću prema tome u astralnom prostoru nalazimo spavajuća tijela, ili učenike s njihovim Učiteljima, ukoliko je netko tko je formirao sponu koja ga ujedinjuje s Učiteljem, kroz odgovarajuću meditaciju, vođen prema njemu. To se može dogoditi za vrijeme noći. Za svakog je moguće da zaranjajući u inspirativne spise dosegne točku sudjelovanja u ovakvom odnosu i preko toga postigne razvoj njegova višeg ja. Ono što će tijekom tisuća godina postati naše ja sada je više ja. Međutim da bi zaista upoznali višeg sebe moramo ga tražiti ondje gdje danas već jest, s višim individualitetima. To je komunikacija učenika s Učiteljima.

Drugo što možemo sresti u astralnom prostoru je crni mag sa svojim učenicima. Da bi se obučio da postane crni mag, učenik mora proći posebno školovanje. Trening crne magije sastoji se od toga da osoba postane naviknuta, pod metodičnim instrukcijama, mučiti, rezati, ubijati životinje. To je ABC. Kada ljudsko biće svjesno muči živo stvorenje to ima nedvosmislen rezultat. Bol prouzročena na ovaj način, kada je nanesena s namjerom, proizvodi sasvim određeni efekt na ljudskom astralnom tijelu. Kada osoba svjesno reže u pojedini organ to u njemu inducira povećanje moći.

Sada osnovni princip sve bijele magije je da se nikakva moć ne može steći bez nesebične posvećenosti. Kada se moć stekne kroz takvo zalaganje, ona teče iz opće životne snage univerzuma. Ako međutim uzmemo životnu energiju od nekog određenog bića, mi je krademo. Pošto je pripadala odvojenom biću ona zgušnjava i osnažuje element odvojenosti u osobi koja je prisvojila, i to pojačavanje odvojenosti čini ga pogodnim da postane učenik onih koji su angažirani u konfliktu s dobrim snagama.

Jer naša zemlja je bojišnica; to je kulisa dvije suprotstavljene snage: desne i lijeve. Jedna, bijela snaga na desnoj strani, nakon što je zemlja dosegla određeni stupanj materije, fizičke gustoće, teži da je ponovno produhovi. Druga sila, lijeva ili crna, teži da napravi zemlju sve gušćom i gušćom, kao mjesec. Tako, nakon perioda vremena, zemlja može postati fizički izraz dobrih snaga, ili fizički izraz zla. Postaje fizički izraz za dobre snage preko čovjekova ujedinjavanja s duhovima koji rade na ujedinjenju, u tome što traži ego u zajednici. Ulozi zemlje pripada da se diferencira u sve većem stupnju. Sada je moguće da odvojeni dijelovi svaki idu svojim putem, za svaki dio da formira ego. To je crna staza. Bijela staza je ona koja teži za onim što je zajedničko, koja formira ego u zajednici. Ako ćemo se zakopati sve više u sebe, zaroniti u vlastitu ego organizaciju, željeti uvijek sve više za sebe, konačan rezultat bi bio da bi težili da se odvojimo jedan od drugog. Ako se u drugu ruku približimo, tako da nas inspirira zajednički duh, tako da se formira centar između nas, u našoj sredini, tada smo sakupljeni zajedno, tada smo ujedinjeni. Biti crni mag znači razvijati sve više duh razdvojenosti. Postoje crni adepti koji su na putu da steknu određene snage zemlje za sebe. Ako bi krug njihovih učenika bio toliko jak da se to pokaže mogućim, tada bi zemlja bila na putu koji vodi u destrukciju.

Čovjek je pozvan da ulazi u atmosferu dobrih Učitelja u sve većem stupnju. Blizu adepta sa svojim učenicima, nalazi se također na astralnom planu crni mag sa njegovim učenicima. Tamo se također nalaze ljudska bića koja su prije nekog vremena umrla i ona su tu da se postepeno riješe veza koja su imali sa zemljom. Zadovoljenje želja treba odbaciti. Takve želje su procesi u astralnom tijelu, ali ih astralno tijelo ne može zadovoljiti. Dok god netko živi na fizičkom planu može zadovoljiti želje astralnom tijela preko instrumenta fizičkog tijela. Nakon smrti želja za zadovoljstvom je još tamo, ali se ne mogu naći sredstva satisfakcije. Sve što se može zadovoljiti jedino kroz fizičko tijelo mora biti odbačeno. To se odvija u Kamaloki. Kada čovjek ostavi sa strane sve ovakve želje, Kamaloka je završena i onda slijedi vrijeme u Devachanu.

Kada Kamaloka dođe do kraja može se dogoditi nešto što nije sasvim normalno u ljudskom razvoju. Normalnim putem se događa slijedeće: osoba se oslobodila žudnji, želja, instinkta, strasti i tako dalje. Sada se sve što je više prirode izdiže vani iz astralnog tijela. Tada ostaje iza vrsta ljuske, ostatak onog što je čovjek koristio da bi uživao u čulnim zadovoljstvima. I kada je netko napustio Kamaloka plan, te astralne ljudske školjke plutaju tamo okolo. One se postepeno razgrade, i kada se osoba vrati veći dio je obično nestao. Lako se može dogoditi da čisto mjesečarske ili medijumske prirode mogu biti uznemirene od ovih astralnih ljuski. To se pokazuje kod slabih medijumskih osoba na način da na njih čini vrlo neugodne utiske. Može se pokazati da u svom egu netko ima tako jaku sklonost za astralno tijelo, usprkos činjenici da je s druge strane on već toliko razvijen da će ubrzo biti spreman za Devachan, da njegovi dijelovi koji su već razvili Manas ostaju ujedinjeni s ovom ljuskom. Nije toliko loše ako netko razvije niže želje dok je još jednostavna osoba, ali je loše ako netko koristi svoj visoko razvijeni intelekt za zadovoljenje tih želja. Tada se dio njegove manasičke prirode ujedinjuje s ovim nižim željama. U materijalističkom dobu to je iznimno često. Kod ovakvih ljudi dio Manasa ostaje ujedinjen s ljuskom, i tada ova školjka ima automatski intelekt. Ove školjke se zovu sjene. Ove sjene obdarene automatskim intelektom vrlo su često ono što se manifestira preko medijuma. Kroz ovo, netko može biti izložen iluziji da je ono što je samo školjka osobe njena prava individualnost. Vrlo često ono što postane poznato nakon smrti osobe proizlazi iz ovih ljuski koje nemaju ništa s egom koji se razvija dalje. Ali razgradnjom sjena, karma nije oslobođena.

Uzimamo sa sobom uzrok svake protu slike koju smo donijeli u astralni prostor. Naša djela nas slijede. Baš kao što je monogram utisnut u pečat, tako je i s onim što utiskujemo u astralni prostor i to može donijeti razarajuće efekte. Ono što odgovara pečatu mi uzimamo sa sobom. Ono međutim što ostaje iza u astralnom prostoru ne smijemo zanemariti. Zamislimo da je netko u ovom životu evoluirao iza određenog jasno definiranog stupnja razvoja. Na ranijem stupnju ima je mišljenja koja su s onima kasnijima bila u kontradikciji. Kada se uzdiže u Devachan stara mišljenja, s kojima nije došao u zadovoljavajući odnos, ostaju iza u ljusci. Sada kada medij dođe u kontakt s tom ljuskom, može biti da se nađu mišljenja koja su u kontradikciji s kasnijim životom te osobe. Takav je bio slučaj kada je napravljen pokušaj stupanja u kontakt na astralnom planu s Helenom Petrovnom Blavatsky. U jednom vremenu je bio njen stav da ne postoji takva stvar kao što je reinkarnacija. Medij o kojem se radi dobio je to mišljenje od ljuske koju je Blavatsky ostavila iza, mišljenje koje je međutim u kasnijim učenjima deklarirala kao pogrešno.

Nebrojene greške mogu salijetati svakog tko ulazi u astralni prostor. Osim svega drugog, postoji na astralnom planu otisak Akasha-kronike. Ako netko ima sposobnost čitanja, na astralnom planu, Akasha-kroniku, koja je tamo reflektirana u svojim pojedinačnim dijelovima, moći će vidjeti ranije inkarnacije. Akasha-kronika se ne sastoji od tiskanih pisama, već se tamo čita ono što se u stvari dogodilo. Čak i nakon tisuću i petsto godina, imamo Akasha-sliku ranije osobnosti. Dakle na astralnom planu također se mogu naći sve Akasha-slike iz ranijih vremena. Dakle netko lako može pasti u zabludu da vjeruje da govori Danteu, dok danas Dante može u stvari biti reinkarniran kao živa osoba. Također je moguće da Akasha-slika da razumne odgovore, čak da ide iza sebe. Može prema tome doći do toga da dobijemo stihove iz Danteove Akasha slike koji ne dolaze od napredne individualnosti već ih treba gledati kao nastavak stihova koji dolaze od Danteove prethode osobnosti. Akasha slika je nešto živo, nikako rigidni automat.

Da bi mogli naći nečiji put na astralnom planu raznoliko i sistematično školovanje je neophodno, jer uvijek postoji mogućnost obmane. I posebno se važno suzdržati od donošenja sudova koliko god je moguće.

Okrenimo sada naše umove procesu umiranja, da bi razumjeli tehniku reinkarnacije. Trenutak smrti sastoji se od separacije eterskog i fizičkog tijela. Razlika između padanja u san i umiranja je ta da kada netko pada u san, etersko tijelo ostaje povezano s fizičkim tijelom. Sve nečije misli i doživljaji su utisnuti u etersko tijelo. Oni su duboko ugrađeni u njega. Čovjek bi mogao zapamtiti mnogo više od svojih doživljaja kada od vanjskog svijeta ne bi bili stalno brisani. On nije uvijek svjestan svojih misli i impresija pošto je njegova pažnja usmjerena prema vani. Ako prestane to raditi, opaža ono što je pohranjeno u njegovom eterskom tijelu. Uglavnom, on usmjerava svoju pažnju prema vani apsorbira impresije u svom eterskom tijelu. Međutim njih djelomično zaboravlja. Kada je u trenutku smrti fizičko tijelo ostavljeno sa strane, on opaža ono što je pohranjeno u njegovom eterskom tijelu. To je ono što se događa nakon što se njegov ego odvojio od fizičkog tijela zajedno s astralnim i eterskim tijelom. Odmah nakon smrti je prema tome dana mogućnost potpunog sjećanja na prošli život.

Sada moramo pokušati razumjeti drugi sličan trenutak, naime trenutak rođenja, kada ljudsko biće ulazi u novu inkarnaciju. Ovdje se pojavljuje nešto različito. On donosi sa sobom sve na čemu je radio na Devachan planu. Kao zvona, astralna tijela, žudeći za inkarnacijom, kovitlaju se prema životnom eteru i sada formiraju novo etersko tijelo. Kada se ljudsko biće ujedinilo s budućim eterskim tijelom, pojavljuje se prolazna vizija baš kao što je prije, kod smrti, gledao natrag svoj prošli život. Ovo se međutim izražava na sasvim drugačiji način, kao zurenje u budućnost, predviđanje. U slučaju djece s nekakvim psihičkim tendencijama, može ih se ponekad čuti kako govore ovakve stvari, u njihovim najranijim godinama, sve dok materijalistička kultura još na njih nije utjecala. To je predviđanje dolazeće egzistencije.

To su dva vitalna trenutka, jer nam pokazuju što ljudsko biće donosi sa sobom kada se spušta da bi se inkarniralo. Kada je umrlo, esencijalna stvar je sjećanje. Ono što je esencijalno kada se reinkarnira je vizija budućnosti. Ovo dvoje je povezano jedno s drugim kao uzrok i posljedica. Sve što čovjek doživljava u zadnjem trenutku umiranja sakupljanje je zajedno svih prethodnih života. U Devachanu je ovo transformirano od onoga što je povezano s prošlošću u ono što je povezano s budućnošću. Ova dva trenutka mogu formirati važan putokaz koji ukazuje na sasvim određene veze u dvije ili više slijedećih inkarnacija.




... daljnji prijevod u toku...