[U vezi papira pročitanog radnicima od g. Müller-a]
Dobro jutro, gospodo! Samo ću dodati par opaski na izjave koje je dao g.
Müller — opaske koje bi vas mogle zanimati, premda prirodno, što se
današnjeg dana tiče, još nije došlo vrijeme da bi se ove stvari mogle
primijeniti na praktično pčelarstvo. Za sada, na ovoj strani praktičnog
pčelarstva, veoma malo, ili možda i ništa se ne može reći, pošto vam je
g. Müller već dao predivan izvještaj o načinu kako su stvari uređene u
današnje vrijeme.
Ako ste ga pažljivo slušali moralo vam je doći do toga da cijelo pitanje
pčelarstva ima prirodu zagonetke. Očito, pčelar je prvi zainteresiran
za ono što mora raditi. Svatko bi morao, u stvarnosti, imati veliki
interes za pčelarstvo, jer u stvari, više u ljudskom životu zavisi od
toga nego se obično misli.
Pogledajmo širi smisao. Kao što ste čuli na predavanjima koja vam je
ovdje dao g.Miller, pčele su sposobne skupljati ono što je kao nektar
prisutno u biljkama. One stvarno samo skupljaju nektar, a onda mi ljudi
oduzimamo dio kao med od onog što su skupile za košnicu — u cjelini to
nije veoma veliki dio. Možemo reći da ono što čovjek oduzima je negdje
oko 20% — grubo govoreći.
Ali kao dodatak ovome pčela, pomoću tjelesne strukture i organizacije,
može također uzeti polen od biljaka. Prema tome pčela skuplja od biljke
nešto čega tamo ima u veoma malim količinama i što je teško nabaviti.
Polen je sakupljen od pčela, uz pomoć malih četkica privijenih na
njihova tijela, u veoma, veoma malim količinama u kojima je, relativno
govoreći, dostupan; ovaj polen je zatim spremljen ili konzumiran u
košnici.
Prema tome u pčeli mi ispred sebe imamo biće koje skuplja supstance
iznimno delikatno pripremljene od prirode, i čineći to, koristi ih u
svom vlastitom domaćinstvu.
Dijagram 1
Sada ćemo ići korak dalje, na nešto vrlo rijetko primijećeno jer se ne
prestaje razmišljati o tome. Pošto transformiraju hranu pomoću vlastitih
tjelesnih supstanci u vosak — ovo pčela sama proizvodi — pčele sada
rade posebni mali kontejner u koji će položiti jaje ili u koji će
smjestiti zalihu hrane. Ova posebna mala posuda je, želio bih reći,
zaista veliko čudo, Pojavljuje se kao heksagonalna kada je pogledamo
odozgo; gledano sa strane zatvorena je na ovaj način. (Dijagram 1 i
Dijagram 2.) Tu mogu biti deponirana jaja, ili može biti spremljena
hrana. Svaka posuda leži do slijedeće; iznimno dobro se uklapaju
zajedno, tako da ova "površina" sa kojom je jedna ćelija, (jer tako se
zove), udružena sa drugom u medeno-saće, je iznimno iskorištena —
prostor je dobro iskorišten.
Dijagram 2
Kada se pojavi pitanje kako može pčela instinktivno izgraditi tako
vješto formiranu ćeliju, ljudi obično odgovaraju: “To se radi da bi
prostor mogao biti potpuno iskorišten.” To je točno. Ako pokušate
zamisliti bilo koji drugi oblik ćelije uvijek bi bilo razmaka, sve je
spojeno zajedno tako da je svaki dio površine saća iskorišten.
Ovo je svakako jedan razlog, ali vidite nije jedini. Moramo razmotriti
kako je mala larva koja leži unutar nje potpuno izolirana, i ne smijemo
ni na koji način vjerovati da bilo što postoji u prirodi što je bez
sila. Ovo šesterokutno, šestero površinsko stanište ima određene sile
unutar sebe; bila bi potpuno druga stvar kada bi larva zauzimala okruglo
mjesto. U prirodi označava nešto sasvim određeno to da leži unutar
šest-površinskog malog staništa. Larva prima sile oblika koje kasnije
osjeća u svom tijelu pošto je bila u heksagonalno oblikovanoj ćeliji, u
svojoj mladosti kada je bila prilično mekana.
Pčela je kasnije sposobna graditi slične ćelije iz istih sila koje je
tada apsorbirala. Tu leže snage kroz koje kasnije pčela radi, jer ono
što pčela radi izvana leži u njenom okruženju.
Dijagram 3
To je prva stvar koju moramo primijetiti. Dalje ima druga vrlo iznimna
činjenica koja vam je opisana. U gnijezdu postoji raznovrsnost ćelija.
Mislim da svaki pčelar može dobro napraviti razliku između ćelija
radilica i onih od trutova. To nije teško, zar ne? Još je i lakše
razlikovati između ćelija radilica i trutova i onih od matica, jer
potonje uopće nemaju takvu formu, one su više vrećaste. Ćelije matica
nemaju takav oblik, više su kao neka vrsta vrećice; također ih ima veoma
malo u gnijezdu. Dakle moramo reći: Radilice i trutovi (mužjaci) se
razvijaju u heksagonalnim ćelijama, ali matica se razvija u "vrećici".
Ona uopće ne želi imati heksagonalno okruženje. (Dijagram 3 i Dijagram
4).
Dijagram 4
Onda moramo razmotriti nešto drugo. Vidite, matica za svoj razvoj, tj.
dok ne postane sasvim razvijeni insekt, treba samo šesnaest dana. Tada
je ona potpuno zrela. Radilica treba oko dvadeset jedan dan do zrelosti,
što je duži period. Netko bi mogao reći da priroda poklanja mnogo više
pažnje razvoju radilica nego onom od matice.
Ali uskoro ćemo vidjeti da se radi o sasvim drugom razlogu. Radilica
dakle, treba dvadeset i jedan dan, a trut, mužjak — koji će najranije od
svih izvršiti svoj zadatak — treba dvadeset i tri do dvadeset i četiri
dana. Mužjaci su ubijeni kada izvrše svoj zadatak.
Ovdje imamo sasvim novu situaciju. Različite vrste pčela — matice,
radilice i trutovi — sve trebaju različit broj dana za svoj razvoj.
Dakle, razmotrimo ovaj dvadeset i jedan dan koji je potreban radilicama.
U ovome ima nešto veoma posebno. Period od dvadeset i jedan dan nije
bez značenja za ono što se događa na Zemlji. Dvadeset i jedan dan je
jednako periodu vremena za vrijeme kojeg se Sunce, aproksimativno
govoreći, jednom okrene oko svoje osi.
Sada razmislite, radilica uzima baš toliki period za svoj razvoj koliki i
Sunce uzima da se okrene oko svoje osi. Radilica proživljava jednu
revoluciju Sunca, i pošto proživljava jednu kompletnu revoluciju ona
ulazi u sve što Sunce može dati.
Dijagram 5
Ako bi željela ići dalje uvijek bi se susrela s istim sunčevim
utjecajem, jer ako sebi nacrtate ovdje radilicu, [dr. Steiner crta na
ploči.] (Dijagram 5) a ovdje Sunce u trenutku kada je položeno jaje,
tada ćemo ovdje imati točku potpuno suprotnu Suncu. Sunce se okrene oko
svoje osi za dvadeset i jedan dan; zatim se ponovno vrati i početna
točka je opet ovdje. Ako bi se ovo nastavilo, samo takav rad Sunca bi
bio tamo kakav je već jednom bio. Tako je radilica kroz to vrijeme kada
se potpuno razvila proživjela sve što Sunce može dati. Ako bi radilica
nastavila razvoj morala bi napustiti Sunce i ući u zemaljski razvoj;
tada više ne bi imala utjecaj Sunca u svom razvoju pošto sve to već ima,
i to je okusila potpuno. Sada prelazi u zemaljski razvoj, ali samo kao
savršeni insekt, kao zrelo stvorenje. Mogao bih reći — radilica se
okupira samo trenutno sa zemaljskim razvojem, i kada je završila sa
sunčevim razvojem, ona je potpuno stvorenje Sunca.
Sada pogledajmo trutove. Trut, mogao bih reći, razmatra stvari malo
dulje. On ne smatra da je potpuno spreman nakon dvadeset i jednog dana,
tako prije negoli je potpuno zreo ulazi u zemaljski razvoj. Trut je
prema tome zemaljsko biće, dok je radilica u potpunosti dijete Sunca.
Kako stoje stvari s maticom? Matica čak i ne prolazi kroz cijelu sunčevu
revoluciju, već stoji iza i uvijek ostaje stvorenje Sunca. Iz ovo
razloga matica je mnogo bliže stanju larve od ostalih; trutovi (mužjaci)
su najviše odvojeni od stanja larve. Matica je pomoću toga sposobna
leći jaja. Kod pčela jasno se može vidjeti što znači izloženost
zemaljskom utjecaju ili sunčevu utjecaju. Kao što znate, to u potpunosti
zavisi o tome da li pčela završi ili ne završi svoj sunčev razvoj, tako
da postaje matica, radilica ili trut. Matica leže jaja, a to je zato
što uvijek ostaje pod utjecajem Sunca i ne uzima ništa od Zemlje tako da
ima tu sposobnost. Radilica ide malo dalje i razvija se još slijedećih
četiri ili pet dana; ona kuša Sunce u potpunosti. Ali tada, upravo kada
njeno tijelo postaje dovoljno čvrsto ona ide dalje, samo na trenutak,
kao što sam rekao, u zemljin razvoj. Dakle radilica se ne može vratiti
ponovo Suncu, jer je već apsorbirala njegove utjecaje. Stoga radilica ne
može leći jaja.
Trutovi su mužjaci; oni mogu oploditi; ova moć oplodnje dolazi od
Zemlje; trutovi je sakupe u nekoliko dana za vrijeme kojih nastavljaju
rast unutar zemaljske evolucije i prije nego dosegnu zrelost. Tako sada
možemo reći: kod pčela jasno je vidljivo da oplodnja (muška plodnost)
dolazi od zemaljskih snaga, a ženska sposobnost da razvije jaje dolazi
od snaga Sunca. Dakle vidite, lako je zamisliti koliko je značajna
duljina vremena kroz koju se stvorenje razvija. Ovo je vrlo značajno
jer, prirodno, nešto se događa unutar određenog vremena što se ne bi
moglo desiti bilo u kraćem ili dužem vremenu, jer bi se tada dogodile
sasvim druge stvari.
Ali nadalje ima još nešto za razmotriti. Vidite, matica se razvija u
šesnaest dana. Tada je točka na Suncu nasuprot nje možda tek ovdje;
[Crtanje na ploči.] (Dijagram 5) matica ostaje unutar sunčeva razvoja.
Preostali dio sunčeva kursa prolaze radilice, ali one također ostaju
unutar sunčeva razvoja; one zapravo ne prelaze na zemlju. I tako,
vidite, one se osjećaju potpuno srodne s maticom jer pripadaju istom
sunčevu utjecaju; cijelo domaćinstvo radilica osjeća se povezano s
maticom. One kažu: — “Trutovi su izdajice; oni su pali na Zemlju. Više
nam ne pripadaju; podnosimo ih samo jer ih trebamo.”
Za što ih trebaju?
Kao što znate, ponekad se događa da matica nije oplođena; premda leže
jaja. Nije neophodno da matica bude oplođena kako bi legla jaja. Ovdje
imamo ono što se naziva “djevičansko leglo.” Ovo se događa i sa drugim
insektima; znanstveno ime za to je partenogeneza. Ali samo trutovi se
mogu izleći iz ovih neoplođenih jaja; ni radilice ni matice. Dakle kada
je matica neoplođena, radilice i matice ne izlaze, samo trutovi; ovakva
kolonija je prirodno beskorisna.
Vidite, u “djevičanskom leglu ” može dati jedino suprotni spol, isti
spol ne. Ovo je veoma zanimljiva činjenica, i važna za cijelo
domaćinstvo prirode — naime, da je oplodnja neophodna da bi se ostvario
isti spol (ovo vrijedi za niže životinje naravno, ne za više). Sa
pčelama je slučaj da se izlegu jedino trutovi ako nije bilo oplodnje.
Ova oplodnja pčela je zaista vrlo posebna stvar; tu nema ničeg kao što
je bračni krevet na kojeg se povlači, to sve ima potpuno drugačiji
smjer. Događa se otvoreno, pri punom sunčevu svjetlu i, iako to može
izgledati čudno na početku, što je moguće više u zraku. Matica leti što
je više moguće prema Suncu kojem pripada. (Ovo sam vam već opisao), i da
samo trut koji može nadjačati zemaljske snage — jer su trutovi
ujedinjeni sa zemaljskim snagama — samo onaj trut koji može letjeti
najviše je sposoban oploditi maticu gore u zraku.
Matica se vraća i leže jaja. Dakle vidite, pčele nemaju svadbeni krevet,
one imaju svadbeni let; one moraju stremiti koliko god mogu, prema
Suncu. Treba imati, zar nije tako, dobro vrijeme za ovaj svadbeni let
koji zaista treba Sunce? Po lošem vremenu ne može se odigrati.
Dakle sve ovo pokazuje koliko blisko matica ostaje povezana sa Suncem.
Kada se odigrala oplodnja, tada se radilice izlegnu iz ćelija radilica;
prvo se pojavljuje mala larva, što je g. Müller tako dobro opisao, i
onda se nakon dvadeset i jednog dana razvije u radilicu. U vrećastim
ćelijama razvija se matica.
Dijagram 6
Sada ako ćemo ići dalje, moram vam reći nešto što možete prirodno
primiti s određenom sumnjom, jer to traži egzaktno istraživanje. Ipak,
to je stvarno tako. Povezati ću ovu materiju sa slijedećim: — Radilica
sada zrela i spremna, zaputi se na svoj let, posjećujući cvijeće i
stabla na koja se zakači sa malim kukama na nogama. (Dijagram 6) Skuplja
oboje i nektar i polen. Polen je nošen na tijelu pomoću posebne
majstorije za deponiranje; nektar siše s jezikom. Dio nektara se koristi
za vlastitu hranu, ali veći dio se drži i to, na povratku u gnijezdo,
pčele ispljunu. Stvarno, kada jedemo med mi jedemo ispljuvak pčele; to
bi nam trebalo biti prilično jasno, ali to je vrlo čist i sladak
ispljuvak.
Dijagram 7
Tako pčela sakuplja sve što treba za hranu, za spremanje, i za daljnju
razradu u vosak, itd. Sada se moramo upitati, kako pčela nalazi svoj put
do cvijeća? Ona nalazi svoj put do cvijeća sa apsolutnom sigurnošću,
ali ovo se ne može objasniti samo promatrajući oči pčele. Radilica
(trutovi imaju nešto veće oči), ima samo dva mala oka, jedno na svakoj
strani, i tri sasvim mala na čelu (Dijagram 7). Trutovi imaju veće oči.
Ali ako studiramo ova dva oka pčele, otkrivamo sa njima vidi veoma malo,
a da sa tri mala prednja oka, za početak, uopće ne vidi ništa. To je
čudna stvar da pčela ne nalazi cvijeće pogledom, već sa osjetilom koje
je sličnije osjetilu mirisa. Ona nalazi svoj put do cvijeća osjetilom
koje je između okusa i mirisa, na svom letu ona već, tako reći, kuša
polen i nektar. Kuša ih izdaleka, tako da pčela uopće nema potrebu
koristiti oči.
Sada načinite sebi jasnu sliku sljedećeg.
Mislite na maticu rođenu u oblasti Sunca, a nije iskusila djelatnost
Sunca u potpunosti, ostala je, tako reći, potpuno pod utjecajem Sunca.
Cijelo domaćinstvo radilica, pošto je završilo tijek sunčeve revolucije,
nije u stvari prešlo u zemaljski razvoj. Ove radilice se osjećaju
ujedinjene s maticom, ne zato što su bile pod istim Suncem, već zato što
su ostale unutar sunčeva razvoja; to je zašto se osjećaju tako
ujedinjene s maticom. U svojem razvoju nisu se odvojili od onog od
matice. Trutovi im ne pripadaju; oni su sebe odvojili.
Ali sada se događa slijedeće. Da bi se mogla ostvariti nova matica, mora
se poduzeti svadbeni let. Matica ide vani u Sunce. Ostvaruje se nova
matica. U tom trenutku događa se veoma iznimna stvar za cijelo
domaćinstvo radilica koje se osjeća povezanim s starom maticom. Njihove
sićušne oči počinju vidjeti kada je rođena nova kraljica. Ovo one ne
mogu podnijeti; ne mogu izdržati da ono što su oni sami, može doći od
drugdje. Tri sićušna prednja oka, ova tri veoma mala oka radilice, su
izgrađena iznutra; ona su protkana s unutrašnjom krvlju i tako dalje,
pčele; nikada nisu bila izložena vanjskom radu Sunca. Ali sada je nova
kraljica rođena od Sunca, i donosi sunčevu svjetlost sa vlastitim
tijelom u košnicu; sada pčela postaje — želio bih reći — vidovita sa
svojim malim očima. One ne mogu izdržati ovo svjetlo na novoj kraljici.
Cijelo se njihovo domaćinstvo priprema za rojenje. To je kao strah od
nove kraljice, kao da su zaslijepljene. To je kao da mi moramo gledati u
samo Sunce.
To je zašto se pčele roje. I sada treba još jednom ponovno utemeljiti
koloniju na temelju većine radilica koje još pripadaju košnici — to
jest, staroj kraljici. Nova kraljica mora naći nove ljude. Dio
populacije košnice je naravno, ostao iza, ali to su one rođene pod
drugačijim okolnostima. Razlog zašto se pčele roje leži u činjenici da
radilice ne mogu trpjeti novu kraljicu koja donosi novi sunčev utjecaj.
Sada bi mogli pitati, “Zašto su pčele tako osjetljive prema novom
sunčevu utjecaju?” To je zaista vrlo čudna stvar. Bez sumnje znate da
ponekad nije uopće ugodno sresti pčelu; može vas ubosti. Ako se radi o
životinji velikoj kao čovjek u najgorem slučaju će se upaliti koža;
svejedno je prilično neugodno. Manje životinje mogu čak i uginuti od
uboda pčele. To je zbog činjenice da je žalac zaista cijev u kojoj se
neka vrsta klipa miče gore i dolje, koji je povezan s otrovnom vrećicom.
Ovaj otrov (veoma neugodan za onog tko ga je osjetio) je međutim, od
velike vrijednosti za pčele. Nikako nije ugodno za pčelu da ima dio sa
svojim otrovom, i stvarno ga ima samo zato jer ne može podnijeti da se
približi bilo koji utjecaj izvana. Pčela želi uvijek ostati unutar sebe,
ostati unutar sfere vlastite supstance. Svaki vanjski utjecaj osjeća
kao uznemiravanje, kao nešto što treba odagnati svojim otrovom. Ali ovaj
otrov ima u isto vrijeme sasvim drugo značenje, jer u sitnim količinama
on neprestano prolazi kroz cijelo tijelo pčele; bez njega pčela ne bi
uopće postojala.
Pri proučavanju radilice treba razumjeti da ona nije u stanju vidjeti sa
svojim malim prednjim očima, i to je zato jer otrov neprestano prožima
ove prednje oči. U trenutku kada se pojavi nova kraljica sa svojim novim
sunčevim utjecajem, to na ovaj otrov djeluje štetno. On prestaje biti
aktivan, i male oči napokon počinju vidjeti, jer je činjenica da pčela
živi svoj život u vječnom sumraku zbog otrova.
Ako bi vam u slikovitoj formi opisao što pčela proživljava kada se nova
kraljica izvuče iz svoje 'vrećaste' ćelije, morao bih reći: “Pčela
stalno živi u sumraku, i nalazi svoj put pomoću osjetila između okusa i
mirisa; živi u sumraku koji joj je blizak. Ali kada se pojavi nova
kraljica to je potpuno isto kao kada mi ušetamo u sumrak lipanjske
večeri, i mali svjetleći crvi sjaje.” Čak i da tako nova kraljica sjaji
za roj, jer otrov nije dovoljno jak da drži pčele u njihovom izdvajanju
od svijeta. Drži se za sebe čak i kada leti vani, jer je tada sposobna
sa svojim otrovom držati se za sebe. Ona treba otrov kada se boji da bi
je nešto izvana moglo uznemiriti. Cijela kolonija želi potpuno biti sama
za sebe.
Zaista, da bi kraljica mogla ostati u oblasti Sunca ne smije boraviti u
uglatoj ćeliji, već unutar okrugle. Tamo ostaje unutar sunčeva utjecaja.
Ovdje smo dotakli nešto što čini pčelarstvo iznimno zanimljivo za
svakog. Jer vidite, u stvarnosti, stvari se u košnici odvijaju na
potpuno isti način kao u ljudskoj glavi, sa samo malom razlikom. U našoj
glavi, na primjer, supstance ne rastu do takvih dimenzija. U ljudskoj
glavi mi imamo živce, krvne sudove, i odvojeno smještene okrugle ćelije
koje uvijek nalazimo. Imamo ove tri vrste ćelija u ljudskoj glavi. Nervi
se sastoje od odvojenih ćelija koje jedino ne rastu do samostalnih bića
pošto ih je priroda sa svih strana zatvorila; u stvarnosti, međutim,
ovi nervi bi voljeli postati male životinje. Ako bi se nervne ćelije
ljudske glave mogli razvijati u svim smjerovima, pod istim uvjetima kao
one u košnici, tada bi nervne ćelije postali trutovi. Krvne ćelije koje
teku venama postale bi radilice; a pojedine slobodne ćelije koje su,
iznad svega, u sredini glave i prolaze najkraći razvoj, mogu se
usporediti s maticama.
Dijagram 8
Dakle u ljudskoj glavi imam iste tri sile ( Dijagram 8 ) kao i u košnici.
Sada radilice donose kući ono što sakupe od biljaka, i prerađuju to u
vlastitim tijelima u vosak, od kojeg zatim grade predivne strukture
saća. Krvne ćelije u ljudskoj glavi međutim, rade istu stvar. Iz glave
one prolaze u cijelo tijelo. Kada gledate na primjer, kost, na dio
kosti, svugdje nalazite heksagonalne ćelije. Krv koja cirkulira kroz
cijelo tijelo prenosi isti rad kao i onaj kojeg u košnici rade pčele.
Slično je i sa ćelijama naših mišića koje, još jednom, odgovaraju
voštanim ćelijama pčela, ali pošto su mekše, brže se rastvaraju, tako je
to manje primjetno. Proučavanje kostiju dobro to pokazuje. Dakle, krv
ima iste snage kao što su one od radilica.
Može se čak pratit njihov razvoj kroz tijek vremena. Ćelije koje ćete
prve naći razvijene u ljudskom embriju, i koje zatim ostaju
nepromijenjene, su one koje već postoje na ranom stupnju života embrija.
Ostale, krvne ćelije, pojavljuju se nešto kasnije, i konačno se
razvijaju nervne ćelije — baš kao u košnici. Jedino što čovjek gradi
tijelo koje očito pripada njemu; pčela također gradi tijelo, ali za
radilice, to tijelo je košnica — ćelije. Ova gradnja saća odgovara onom
što se događa unutar naših tijela, — naime, da krvne ćelije u stvarnosti
rade ovo iz vrste voska — ali to nije lako dokazati.
Mi sami smo građeni od vrste voska, baš kao što saće formira veličanstvenu strukturu koju nalazimo u košnici.
Dakle to je onako kako je. Čovjek ima glavu, a ova glava radi na svom
divnom tijelu koje je ustvari "košnica" i sadrži u svojoj vezi između
bjelančevinastih ćelija (koje ostaju okrugle) i krvi, istu vezu koja
postoji u košnici između kraljice i radilica. Naši nervi se stalno
uništavaju; mi stalno koristimo naš nervni sustav. Mi naše nerve ne
ubijamo odmah — kao što pčele ubijaju trutove — jer bi u tom slučaju
trebali svaku godinu umrijeti, ali, i pored toga, naši nervi svaku
godinu slabe, i kroz ovo postepeno slabljenje nerva, čovjek stvarno
umire. Tada mi više ne možemo osjećati naše tijelo ispravno; čovjek u
stvari uvijek umire od istrošenosti svojih nerva.
Kada pogledate glavu — koja predstavlja gnijezdo — vidjeti ćete da je tu
sve dobro zaštićeno. Ako se ozlijedi glava, to je ozbiljna stvar; glava
to ne može podnijeti. Jednako, ono što se događa kroz prisutnost nove
kraljice — koja je tamo zbog svadbenog leta — to je nešto što pčele ne
mogu podnijeti; radije odlaze nego ostaju s njom.
To je zašto je pčelarstvo uvijek bilo gledano kao da ima najdublje
značenje. Čovjek oduzima pčelama — možda 20% njihova meda — i može se
opravdano reći da je ovaj med iznimno vrijedan za čovjeka, jer sa
uobičajenom prehranom dobiva se vrlo malo meda pošto je med distribuiran
u veoma malim količinama u biljnom svijetu. Na ovaj način dobivamo samo
sićušne količine meda u naša tijela.
Mi također imamo“pčele” unutar nas, naime, našu krv, koja prenosi med u
različite dijelove našeg tijela. Med je ono što pčele trebaju za
proizvodnju voska, iz kojeg zatim radi "tijelo" kolonije.
Kako starimo, med ima iznimno pogodan efekt za nas. Kod djece, mlijeko
ima sličan efekt; med nam pomaže da izgradimo naša tijela i strogo je
preporučljiv ljudima koji stare. To je izvanredno zdrava hrana; samo ga
se ne smije jesti previše! Ako ga se jede previše, koristeći ga ne samo
kao dodatak, mogu oblikotvorne snage postati previše aktivne. Oblik tada
može postati previše rigidan, i mogu se razviti svakakve bolesti. Zdrav
čovjek osjeća koliko meda bi trebao uzeti. Med je posebno dobar za
starije ljude pošto tijelu daje pravu čvrstinu.
Također treba napraviti plan za davanje prave količine meda djeci koja
pate od rahitisa kada su devet do deset mjeseci stara, i nastaviti s
ovom dijetom medom sve do dobi od tri ili četiri godine. Rahitis tada ne
bi trebao biti toliko izražen, jer ovo je bolest da je tijelo
premekano, i lomljivo. Naravno, u prvim tjednima djeci treba samo davati
mlijeko; med u toj dobi nema efekta. Med sadrži snage koje čovjekovom
tijelu daju čvrstoću. Ove stvari bi trebalo razumjeti.
Dakle može se reći da bi mnogo više pažnje trebalo posvetiti pčelarstvu nego je to običaj.
Moguće je i slijedeće. U prirodi sve je predivno međusobno povezano. U
prirodi oni zakoni u koje čovjek ne može prodrijeti svojom uobičajenom
inteligencijom su i najvažniji. Ovi zakoni rade — zar ne rade? — uvijek
sa savršenom slobodom. Ovo je primjenjivo na primjer, sa odnosom spolova
na Zemlji. To nije uvijek isto, odnos muškaraca i žena nije uvijek, već
samo više ili manje jednak jedan drugom; on je aproksimativno jednak na
cijeloj Zemlji. To je donijela mudrost prirode. Ako bi ikada do toga
došlo — vjerujem da sam vam ovo već rekao — da bi čovjek bio konačno
sposoban odrediti ovu stvar proizvoljno, tada bi sve palo u konfuziju.
Ako bi u bilo kojoj zemlji populacija bila desetkovana ratovima poslije
bi postala brojnija. U prirodi, svaka potreba doziva rad suprotnih sila.
Sada, dok pčele traže nektar od biljaka, one prirodno uzimaju ovo od
biljaka koje također imaju i drugu uporabu — koje nam daju voće i tako
dalje. Ali iznimna stvar je to da te voćke uspijevaju mnogo bolje na
mjestima gdje se drže pčele, nego na mjestima gdje nema pčela.
Kada pčele uzmu nektar od biljaka priroda ne ostaje besposlena, već
proizvodi više plodonosnih biljaka. Tako čovjek nema dobit samo od meda
koji rade pčele, već prima više i od biljaka koje pčele posjećuju. Ovo
je zakon velike važnosti, i koji možemo dobro razumjeti.
Promatrajući stvari na ovaj način, može se reći — u cijeloj međusobnoj
povezanosti kolonije pčela — tog organizma — priroda otkriva nešto za
nas veoma divno. Pčele su subjekt sila prirode koje su zaista divne i od
velikog značaja. Ne može se nego osjećati stid mumljajući među ovim
silama prirode. Danas postaje sve više i više očito da kada se čovjek
neumjesno upliće u ove sile on ne čini stvari boljima, već lošijima. On
ih ne čini lošijima iznenada, jer je zaista tako da to priroda svugdje
ometa, premda pored svega toga ometanja priroda radi najbolje što može.
Određena ometanja čovjek može ukloniti, i njihovo uklanjanje može za
prirodu olakšati stvari. Na primjer, izgleda da on u stvari pomaže
prirodi kada koristi košnice koje su zgodno složene, umjesto korištenja
starih slamnatih.
Ali ovdje dolazimo do samog pitanja o umjetnom pčelarstvu. Nemojte
misliti da nisam u stanju vidjeti — čak i sa ne-antropozofskog
stajališta — da su metode modernog pčelarstva na prvi pogled veoma
atraktivne, jer zasigurno, to čini mnoge stvari mnogo lakšim. No jako
držanje zajedno — želio bih reći — jedne generacije pčela, jedne
familije pčela, biti će na duge staze smanjeno.
Govoreći danas općenito, ne može se nego hvaliti moderno pčelarstvo;
tako dugo dok ćemo vidjeti sve takve mjere opreza o kojima nam je
govorio g.Miller, moramo im se diviti na određeni način. Ali moramo
čekati i vidjeti kako će stvari stajati za pedeset do osamdeset godina,
jer do tada određene sile koje su dosad bile organske u košnici postati
će mehanizirane, postat će mehaničke. Nije moguće doći do tog intimnog
odnosa između kolonije i kraljice ako je kupljen, do kojeg inače dolazi
prirodno kada se kraljica pojavljuje na prirodan način. Jedino, u
početku ove stvari nisu promatrane.
Naravno, ni na koji način ne želim da se pokrene kampanja protiv
modernog pčelarstva, jer se takve stvari ne mogu raditi u praktičnom
životu. Napraviti to bilo bi više kao nešto što ću vam sada reći. Moguće
je aproksimativno izračunati vrijeme kada na zemlji više neće biti
ugljena. Zemljino snabdijevanje ugljenom je iscrpljivo; jednog dana doći
će do kraja. Sada bi bilo moguće ograničiti količinu ugljena koji se
uzima iz zemlje, tako da snabdijevanje traje koliko i sama Zemlja. Ne
može se reći da bismo trebali to učiniti, jer bismo trebali imati malo
vjere u budućnost. Netko kaže “Dobro, mi naravno pljačkamo zemlju za
ugljen, to jest pljačkamo ugljen naših nasljednika, ali oni će izumiti
nešto drugo tako da više neće trebati ugljen.” Prirodno, netko može
kazati isto i za nedostatke modernog pčelarstva!
Ipak, dobro je biti svjestan činjenice da radeći mehanički mi uništavamo
ono što je priroda razradila na tako divan način. Vidite pčelarstvo se u
svim vremenima visoko cijenilo; posebno u starijim vremenima, pčele se
držalo za svete životinje. Zašto? Tako je smatrano jer u njihovoj
cjelokupnoj aktivnosti, otkrivaju se procesi koji se odvijaju i u samom
čovjeku. Ako u ruku uzmete komad pčelinjeg voska vi u stvari držite
nešto između krvi, mišića i kosti, što u čovjekovoj unutarnjoj
organizaciji prolazi kroz stanje kada je vosak. Vosak međutim ne postaje
čvrst, već ostaje fluidan dok se ne transformira u krv, ili mišiće, ili
u stanice kosti. U vosku mi ispred sebe imamo ono što nosimo u sebi kao
sile, ne kao supstancu.
Kada je čovjek u starijim vremenima napravio svijeće od pčelinjeg voska i
upalio ih, znao je da se odigrava divan i sveti čin: “Ovaj vosak koji
sada palimo uzeli smo iz košnice; tamo je očvrsnuo. Kada je plamen topi i
on isparava, tada vosak prelazi u iste uvjete kakvi su u našim
vlastitim tijelima.”
U topljenju voska svijeće čovjek je jednom shvaćao nešto što se uzdiže
na nebesa, nešto što je također unutar njegovog vlastitog tijela. To je u
njima budilo molitveno raspoloženje, a ovo raspoloženje ih je na svoja
način vodilo da gledaju na pčelu kao posebno sveto stvorenje, jer ona
priprema nešto što čovjek stalno treba raditi u sebi. Iz tog razloga,
što idemo više natrag više nalazimo kako čovjek pristupa pčelama s
poštovanjem. Naravno, to je kada su još bile u divljem stanju; tako ih
je čovjek našao, i gledali su na ove stvari kao otkrivenje. Poslije su
pčele doveli u svoja domaćinstva.
Sasvim divna zagonetka leži skrivena u svemu što se događa oko pčela, i
ozbiljnim proučavanjem njih može se naučiti što se događa između glave i
tijela u čovjeku.
Sada sam vam rekao nekoliko takvih stvari o kojima sam želio govoriti. U
srijedu ćemo imati naš slijedeći sastanak, i možda će biti mnogo
pitanja. Nešto se također može pojaviti i kod g.Mullera.
Danas sam samo želio napraviti ove primjedbe koje, napokon, izvan svake
sumnje, su temeljene na stvarnom znanju. Ali, može biti još toga što bi
trebalo razjasniti.
