Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 8/13
Basel, 21 prosinac 1916

Mnogi ljudi imaju običaj slaviti svaku godinu rođenje Bića koje je ušlo u zemaljsku evoluciju da bi joj dalo smisao. U skladu sa zadatkom našeg duhovno znanstvenog pokreta, zadatkom kojeg nikada ne smijemo izgubiti iz vida, i u naporima da izbjegnemo rutinsko slavlje kakvo se danas može naći na mnogim mjestima, biti će odgovarajuće da u ovim teškim vremenima stavimo pred naše duše neke aspekte onog što je povezano sa značenjem fizičkog rođenja Krista Isusa.

Često smo sa našim duhovnim očima kontemplirali činjenicu da u Kristu Isusu dva bića utječu zajedno da bi formirali jedno: Krist-biće i čovjek Isus-biće. Ovo je nešto što su ljudi na Zemlji sposobni doživjeti. Kako se kršćanstvo razvijalo, bilo je mnogo sukoba, mnogo dogmatskih sukoba u vezi značenja ujedinjenja Krista sa Isusom u tijelu čije fizičko rođenje slavimo u božićnim blagdanima. Počnimo s onim što znamo. U Kristu prepoznajemo kozmičko, nad-zemaljsko biće, ono koje je došlo iz duhovnih svjetova da bi dalo smisao zemaljskoj evoluciji sa rođenjem u fizičkom ljudskom biću. A u ljudskom biću Isusu prepoznajemo onog tko je bio predodređen, na način koji nam je poznat, da se ujedini kao ljudsko biće sa Krist-bićem, da uzme to Biće u sebe nakon trideset godina pripreme.

Nije samo mnogo rasprava, mnogo dogmatskih sukoba povezano s načinom na koji se Krist ujedinio s Isusom. Postoji isti tako, u odnosu od Krista ka Isusu, indikacija važnih misterija povezanih sa cjelinom evolucije čovječanstva na Zemlji. U stremljenjima da istražimo što se događalo do sada, kao i da nešto razumijemo o ovom ujedinjenju Krista sa Isusom, i u razmatranju što se još mora dogoditi u ljudskoj evoluciji da bi ovu vezu donijeli u odgovarajući fokus, nalazimo da diramo jednu od najvećih misterija ljudskog znanja i ljudskog života.

Kako se približavalo vrijeme kada će ljudska evolucija primiti u sebe Krist-biće, pojavila se kao mogućnost, kao naslijeđe iz drevnih dana vidovite mudrosti, dobivanja predodžbe, ideja o sasvim uzvišenoj pojavi Krist-bića. Tada je postojala mudrost o kojoj danas ljudi često govore kao o vrsti svetogrđa, premda jedva da imaju ideju što je to predstavljalo. To je nešto što je sada eliminirano iz ljudske evolucije od određenih struja koje stoje nasuprot dubljim kršćanskim otkrivenjima. Ovo je bila Gnoza, mudrost u koju je utjecalo mnogo znanja otkrivenog čovječanstvu od drevne, atavističke vidovitosti. Svaki fragment Gnoze, i verbalni i napisani, bio je iskorijenjen od strane zapadnog dogmatskog kršćanstva, ali ne prije nego je Gnoza također težila naći odgovor na pitanje: Tko je Krist?

Danas nije više u pitanju povratak na Gnozu jer je, naravno, svijetlo Gnoze u međuvremenu nestalo. Ali eliminacija Gnoze, korijena i grana, premda posljedica zla, ignorancije i neprijateljstva prema znanju i mudrosti, dolazi, ipak, kao potreba ljudske evolucije. Dakle optužba da antropozofska duhovna znanost namjerava obnoviti drevnu Gnozu nije ništa drugo već jedan od mnogih zlonamjernih napada na nas. Ova optužba dolazi od ljudi koji ne znaju ništa o Gnozi i, slično tome, malo o Antropozofiji. Mi ne želimo obnoviti Gnozu, ali želimo prepoznati da je Gnoza nešto snažno, nešto veliko, u vrijeme prije devetnaest stoljeća kada je težila naći neki odgovor na pitanje: Tko je Krist?

Oko gnostika — njeno duhovno oko — vidjelo je duhovne svjetove. On misli o duhovnim hijerarhijama raspoređenim na predivan način, rang po rang. On je također vidio kako se Krist spušta dolje kroz svijet duhovnih hijerarhija da bi ušao u ovijajuće tijelo smrtnog ljudskog bića. Sve ovo je bilo otkriveno duši gnostika. A ta duša se trudila dobiti sliku o tome kako je Krist došao iz duhovnih visina i bio primljen na Zemlji. Možete dobiti ideju o veličini ovih događaja ako zamislite da je sve što je došlo u svijet od eliminacije Gnoze bilo malo i sitno u usporedbi sa moćnom Krist-slikom gnostika. Misterijska mudrost koja leži iza Evanđelja je beskonačno velika, veća od bilo čega što je teologija naknadno sposobna naći u njima.
Da bi shvatili kako je malo i beznačajno današnje uobičajeno shvaćanje Krist-bića u usporedbi s onim od Gnoze, možete pokušati uroniti u Krist-ideju drevnih gnostika. Kada ovo stavite pred vaše duše puzati ćete u prašini ispred veličine ove slike Krist-bića koji je sišao s duhovnih visina, duhovnih daljina, duhovnih širina u ljudsko tijelo. Dakle, davno, bio je jednom među ljudima blagorodan koncept Krista. On se sada povukao. Za sve one dogme koje su se zatim pojavljivale, vjerovanja Arius-a ili Athanasius-a, su sitna u usporedbi s gnostičkim konceptom koji kombinira mudrost o strukturi univerzuma sa viđenjem Krist-bića. Preostali su samo ostaci ovog velikog gnostičkog koncepta.

Ovo je jedan aspekt veze Krista sa Isusom, naime, da je Krist došao u svijet u vrijeme kada je mudrost koja bi Ga mogla razumjeti, koja bi stremila da Ga razumije, već bila istisnuta. Štoviše, sve do, onih koji govore o Gnozi kao o orijentalnoj fantaziji koja treba biti istisnuta za dobro zapadnih ljudi koji su se smatrali dobrim kršćanima. U stvari, to je bila samo nesposobnost tog vremena, nesposobnost povezati zemaljske koncepte sa nebeskim konceptima. Zaista trebate osjećaj za tragediju ako želite razumjeti ljudsku evoluciju.

Koliko dugo je nakon Misterija na Golgoti trebalo da Hram u Jeruzalemu, mjesto mira, bude uništeno? Mjesto Jeruzalem je okruživalo Solomonov hram. Što je Gnoza bila kao mudrost, Solomonov hram je bio kao simbol. U Solomonovu hramu su bile simbolizirane sve misterije univerzuma. Svrha je bila da oni koji uđu u Solomonov hram, gdje su bili okruženi sa slikama koje su se zrcalile u njihovim dušama, trebali bi upiti nešto u svoje duše što bi ih tek tada transformiralo u ljudska bića. Solomonov hram je bio tu da ulije značenje univerzuma u duše onih kojima je bilo dopušteno da tamo uđu. Ono što je sadržavao Solomonov hram nije bilo direktno sadržano nigdje na Zemlji, jer je on sadržavao sve na način univerzalnih misterija koje su sjale na Žemlju kroz disanje kozmosa.

Zašto je bio izgrađen Solomonov hram? Moji dragi prijatelji, ako biste pitali drevnog inicijata koji je znao o Hramu on bi odgovorio: Zato jer bi trebao postojati znak ovdje na Zemlji koji mogu vidjeti one snage koje se pridružuju dušama koje traže put u zemaljskim tijelima. Shvatimo ovo ispravno. Ovi drevni inicijati su znali, pošto su se pridruživali ljudskim bićima dolje kroz sve znakove Zodijaka u njihova zemaljska tijela, da moraju voditi posebne duše u ona tijela koja su sposobna u sebi zrcaliti simbole solomonova hrama.

Sasvim prirodno, ovo je mogao postati razlog za podlijeći aroganciji. Ako se ovo nije uzimalo s poniznošću, s poniznošću Esena, to je postalo razlog za podleći mudrosti Farizeja! Ali istina je ovakva: Zemaljsko oko je gledalo gore u nebesa i vidjelo je zvijezde. Duhovno oko onih koji vode duše dolje na Zemlju kroz disanje univerzuma bilo je usmjereno dolje i vidjelo je Solomonov hram sa svojim simbolima. To je za njih bila zvijezda pomoću čijeg svijetla mogu pridružiti duše u tijela takvog kalibra da su sposobna shvatiti značenje Solomonova hrama. On je bio zvijezda u sredini Zemlje koja se jako sijala u duhovne visine.

Kada je Krist Isus došao na Zemlju, kada se odvijao Misterij na Golgoti, tada se ovaj veliki Misterij na Golgoti zrcalio u svakoj pojedinoj ljudskoj duši: ‘Moje kraljevstvo nije sa ovoga svijeta!’ Tako je vanjski, fizički Solomonov hram najprije izgubio svoj značaj, i njegova se sudbina ispunila na tragičan način. U osnovi, u to vrijeme nije ostao nitko tko je mogao, zrcaleći simbole Solomonova hrama, u punoj mjeri prihvatiti Krist-biće. Ali samo Krist-biće je ušlo u zemaljsku evoluciju i sada je bilo u njoj. Ovo je — kao što se mnogo ponavljalo unutar naših krugova — činjenica koja je bitna. Gnostici su bili zadnji preostali od onih koji su nosili takvu mudrost koja je bila dovoljno obimna i intenzivna da nešto shvati o Kristu iz te drevne, atavističke zemaljske mudrosti.

To je jedna strana veze između Krista i Isusa. U to vrijeme Krist-biće je moglo biti shvaćeno od Gnoze. Ali to nije bio dio plana evolucije, premda je u onom što je bila Gnoza sadržana puna mudrost o Kristu. Ali sada se može reći da je put kojim je kršćanstvo išlo kroz stoljeća na Jugu — kroz Grčku, Italiju, Španjolsku i tako dalje — bio pogodan za sve veće i veće gašenje znanja o tome što je Krist uistinu bio. Rim u opadanju, Rim u dezintegraciji imao je sudbinu da gasi razumijevanje Krista.

To je izvanredna stvar da je, u jednu ruku, veza Krista prema Isusu radila na takav način da je, u Gnozi, visoki koncept Krista zasjao i zatim izumro kako je kršćanstvo prolazilo kroz rimski element, i da je, u drugu ruku, kada je kršćanstvo susrelo narode koji su se spuštali prema njemu sa Sjevera, koncept Isusa počeo dobivati oblik. Koncept Krista je odumro na Jugu. Onda se, na Sjeveru, pojavljuje koncept Isusa, sigurno ne na uzvišen način, već na način koji govori dušama ljudskih bića; nešto predivno ulazi u ljudske duše kroz misao kako je u posvećenoj noći rođeno dijete, dijete koje će u sebe primiti Krista. Baš kao što je na Jugu koncept Krista bio neadekvatan, takvi su i na Sjeveru bili osjećaji za Isusa. Usprkos tome, osjećaji su bili takvi da su duboko pokrenuli ljudska srca; premda, samo po sebi, to nije potpuno shvaćeno. Trebate samo usporediti veličinu i veličanstvenost onog što Krist Isus znači za ljudsku evoluciju sa svim sentimentalnim tričarijama sadržanima u toliko poema i pjesama o ‘dragom djetešcu Isusu’, što pokreće srca onih koji, u svom egoizmu, vjeruju da proživljavaju božansku ekstazu. Ako to usporedite dobiti ćete trenutnu impresiju nečeg što želi zaživjeti ali to ne može, nečeg što je udruženo s ostalim na takav način da cijeli dublji smisao i značenje ostaje u čovjekovoj podsvijesti.

Dakle što ostaje u čovjekovoj podsvijesti dok se koncept Isusa, osjećaji za Isusa, iskustvo Isusa uzdiže na površinu? Izvanredno je kako se to dogodilo! Razumijevanje Krista je tonulo u podsvijest a razumijevanje Isusa je počelo sjajiti u podsvijesti. U čovjekovoj podsvijesti, ne u svijesti, koja je bila slabašna, došlo je do susreta i ravnoteže Kristove svijesti koja je slabila i Isusove svijesti koja je počela sjajiti u podsvijesti. Zašto narodi koji su došli dolje iz Skandinavije, iz onog što je danas sjeverna Rusija, nisu primili u kršćanstvo ideju o Kristu koja im je, za početak, ostala potpuno nepoznata?
Zašto su u kršćanstvo primili ideju Isusa? Zašto božićni blagdani koji, iznad svega, govore ljudskim srcima, bude u njima beskonačne osjećaje svete nježnosti? Zašto je bilo tako? Što je bilo u ovoj Europi koja je primila s Juga ono što je u osnovi krajnje unakaženo kršćanstvo? Što je bilo tamo u ovoj Europi što je uzrokovalo da ta ideja zasvijetli u ljudskim srcima, ta ideja u kojoj su proživljavani božićni blagdani sa dubokim, dubokim osjećajima?

Ljudi su bili pripremljeni ali su, u određenoj mjeri, zaboravili što ih je pripremilo. Bili su pripremljeni iz drevnih sjevernih Misterija. Ali su zaboravili značenje drevnih sjevernih Misterija. Da bi otkrili, iz unutrašnjeg značenja sjevernih Misterija, duboku tajnu kako su osjećaji za Isusa ušli u europski duševni život, neophodno se vratiti zaista veoma daleko natrag.
Ove Sjeverne Misterije bile su temeljene na nečemu sasvim različitom od Misterija Male Azije, Misterija Juga. Ove Sjeverne Misterije bile su temeljene na nečemu što je bilo više intimno povezano sa životom zvijezda, sa prirodom, sa zemaljskim silama rasta, više nego one koje su bile prikazane u simbolima hrama. Misterijske istine nisu tričarije kojima se određene mistične sekte danas poigravaju. Misterijske istine su veliki i snažni impulsi unutar ljudske evolucije. Baš kao što mi ne možemo danas naći put natrag preko Antropozofije do Gnoze, do drevnih gnostika, ne može se ni čovječanstvo vratiti onom što su drevne Misterije Sjevera značile za ljudsku evoluciju. To bi bilo glupo nerazumijevanje vjerovati da su takve Misterijske istine sada otkrivene zbog želje za povratkom na neki način onoga što je živjelo u njima. Iz razloga samospoznaje neophodno je danas za čovječanstvo znati što je živjelo u ovakvim Misterijima. Jer ono što se u Sjevernim Misterijima umiješalo u cijelu evoluciju univerzuma bilo je povezano s onim što je došlo od Zemlje, dok je gnostička mudrost inspirirana kozmosom bila povezana s onim što se odigravalo u dalekom vidokrugu univerzuma. Misterij čovječanstva u vezi sa svim misterijima kozmosa, što se događa kada čovjek na fizičkoj Zemlju uđe u svoju fizičku egzistenciju, sve ovo, u određenom periodu zemaljske evolucije, leži dublje nego bilo gdje u temeljima ovih drevnih sjevernih Misterija.

Međutim neophodno je ići veoma daleko natrag, približno u treći milenij pr.n.e ili možda i dalje, da bi shvatili što je živjelo u onim dušama koje su kasnije primile u sebe osjećaje za Isusa. Upravo ondje gdje je danas poluotok Jutland kao dio Danske, postojao je centar iz kojeg su emanirali u ta drevna vremena veoma značajni misterijski impulsi. Međutim ljudi mogu ovo osuđivati sa svojim modernim shvaćanjem, Mogu vam reći da su ovi misterijski impulsi bili povezani s činjenicom da su, u trećem mileniju pr.n.e. u ovoj sjevernoj regiji, tamo živjela određena plemena koja su smatrala da su jedini ispravni stanovnici zemlje oni koji su bili rođeni za vrijeme određenih tjedana u zimsko doba. Do toga je došlo jer su svećenici hrama tajnog Misterijskog Centra na poluotoku Jutland objavili da se u određenim plemenima, Ingaevones-i kako ih je zvao Tacitus, seksualno sjedinjenje ljudskih bića može odvijati samo u prvoj četvrtini godine. Svako seksualno sjedinjenje izvan ovog perioda određenog od Misterijskog centra je bilo taboo; i svatko tko nije rođen za vrijeme sezone najtamnijih noći, u najhladnije doba prema novoj godini, bio je smatran od ovih plemena Ingaevones–a za inferiorno ljudsko biće. Impuls je bio odaslan od Misterijskg centra za vrijeme prvog punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija. To je bilo jedino vrijeme kada je onima koji su se osjećali istinski povezani s duhovnim svijetom bilo dopušteno prakticirati seksualno sjedinjenje. Snage korištene u seksualnom sjedinjenju bile su sačuvane za cijeli ostatak svake godine i prema tome doprinosile jačanju snage ljudi. Prema tome, oni su mogli razviti izvanrednu snagu čiji je čak i umirući eho iznenadio Tacitusa — pišući stoljeće nakon Misterija na Golgoti.

Na ovaj način su plemena Ingaevones-a, i ostala germanska plemena u manjoj mjeri, prolazila u to vrijeme prvog punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija posebno jako iskustvo procesa začeća, ne u stanju budne svijesti već kroz nekakvu objavu u snu. Oni su znali što je to značilo s obzirom na vezu između misterije čovjeka i misterija neba. Duhovno biće je pojavljivalo onom tko je razumio i najavio se, kao kroz viziju, ljudsko biće koje je došlo na zemlju kroz nju. Nije bilo svijesti, samo polusvijesti u toj sferi koju je ljudska duša proživljavala za vrijeme procesa ulaska u fizičku, zemaljsku realnost. Podsvjesno su ljudi znali da su vođeni od bogova, Vanir-a. Nisu bili potpuno svjesni u svom intelektu već su živjeli u ‘poznavanju snene-svijesti’.

Prakse koje su postojale u određeno vrijeme, i bile usklađene s tim vremenom, često su preživjele u kasnijim vremenima u vanjskim simbolima. U starijim vremenima sveti misterij rođenja je bio zaogrnut u podsvijest, što je pak značilo da su sva rođenja bila stiješnjena zajedno u određeno doba zimske sezone, i bilo je gledano kao grijeh ako je ljudsko biće bilo rođeno u drugo vrijeme. Poslije je ovo djelomično sačuvano, ali su samo fragmenti preneseni u kasniju svijest, fragmenti čije je značenje do sada ostalo neotkriveno od bilo kojeg učenja. Zaista, otvoreno se priznavalo da ni jedan učenik nije uspio u otkrivanju bilo kakvog značenja. Fragmenti su ostali u takozvanoj Ertha sagi. Osim par zabilješki, sve što se danas izvana zna o Ertha, ili Nerthus sagi sadržano je u zapisima Tacitus-a, koji o tome ovako izvještava:

‘Reudigni, Aviones, Anglii, Varini, Eudoses, Suardones, Nuithones, Germanic plemena koja su ograđena rijekama ili šumama’ — to su više ili manje ona plemena koja zajedno čine Ingaevones — ‘poštovali su Nerthus, Ertha, ili Majku Zemlju i vjerovali da je ona u ljudskim poslovima, i posjećuje narode u svojoj kočiji.’

U starija vremena svaka žena koja će dati Zemlji novog građanina znala je u svojoj snenoj svijesti, kroz religijsko obožavanje Vanir-a, da će se boginja kasnije obožavana kao Ertha ili Nerthus njoj pojaviti. Ovo božje biće je gledano kao muško-žensko radije nego čisto žensko. Tek je kasnija korupcija dovela do toga da Nerthus postane potpuno ženski princip. Baš kao što je i anđeo Gabrijel došao Mariji tako je, u drevnim vremenima, Nerthus došao u svojoj kočiji onima koji će Zemlji dati novog građanina. Žene koje će dati rođenje vidjele su to u duhu. Kasnije, kada je misterijski impuls u ovoj formi odavno iščeznuo, ljudi su još slavili umirući eho ovog događaja u simbolima. To je ono što je Tacitus vidio, i opisao kako slijedi:

‘Na otoku u oceanu ima sveti šumarak, i u njemu posvećena kočija, prekrivena odjećom. Samo jednom svećeniku je dopušteno da je dotakne.’

Na svećenika se mislilo kao na inicijata Ertha misterije.

‘On može osjetiti prisutnost boginje u ovom svetom zabačenom mjestu, i korača joj sa strane s krajnjim poštovanjem kako nju junice vuku naprijed. To je sezona radosti, i blagdani vladaju gdje god se ona udostoji otići i bude primljena. Oni ne idu u bitku niti nose oružje; sve oružje je pod ključem; samo mir i tišina su bili dobrodošli u ovo vrijeme, sve dok božica, iscrpljena od općenja s ljudima, ne bude vraćena od istog svećenika u njezin hram.’

Ovo je točno kako je vizija izgledala. Ovakvi drevni dokumenti zaista opisuju stvari prilično točno, samo ih ljudi više ne razumiju. ‘To je sezona radosti i blagdana. Oni ne idu u bitku niti nose oružje; sve oružje je pod ključem.’ Ovako je zaista bilo u sezoni koja je sada naše uskršnje vrijeme. Iz svojeg unutarnjeg duševnog života ljudi su vjerovali da je sezona zemljine plodnosti došla i za njih također, i tako su bile začete one duše koje će se kasnije roditi u sezoni koje je sada naše božićno vrijeme. Sezona Uskrsa bilo je vrijeme za začeče. Na ovo se gledalo kao na svetu misteriju kozmosa i kasnije je simbolizirano s obožavanjem Nerthus-a. Sve ovo je bilo umotano u podsvijest i nije bilo dopušteno da se probije u svijest. Ovo svjetluca kroz ono što Tacitus govori o ovom obožavanju:

‘Samo mir i tišina su znani i dobrodošli u ova vremena, sve dok božica, iscrpljena od općenja s ljudima, nije vraćena od istog svećenika u njezin hram. Nakon toga su kočija, odjeća i samo božanstvo pročišćeni u tajnom jezeru. Sluge izvršavaju obred, njih trenutno progutaju vode.’ Kazna da se osigura da sve koji znaju o ovim stvarima proguta tama nesvjesnog. ‘Prema tome vlada misteriozni teror i ignoriranje pobožnosti s obzirom na prirodu onoga što su vidjeli samo ljudi osuđeni da umru.’

Sve što se događa u svijetu ima lucifersku i ahrimansku protu-sliku. Praksa Ingaevones-a, se ispravno uklapala u ljudsku evoluciju, u odnosu na vrijeme prvog punog mjeseca poslije proljetnog ekvinocija. Ali zbog precesije ekvinocija, ono što je ostalo u drevna vremena od onog što je jednom bilo sneno iskustvo događalo se sve kasnije i kasnije, i tako postajalo ahrimansko. Kada se događaj stvarnog, drevnog obožavanja Ertha-e postepeno pomaknuo približno četiri tjedna kasnije, postao je ahrimanski. Bio je ahrimanski jer je unija ljudske žene sa duhovnim svijetom bila tražena na nezakonit način, to jest, u nezakonito vrijeme. Ovo je onda bilo uhvaćeno i održavalo se u ‘Noći Walpurgisa’ koja pada u noć od 30 travnja na 1 svibnja. Ovo je čista posljedica ahrimanskog vremenskog pomaka. Znate da luciferski vremenski pomak ide unatrag; ahrimanski je suprotan, dakle ovdje je ekvinocij pomaknut naprijed tako da se ostatak prijašnjih vremena manifestira kasnije. Tako je ahrimanska, mefistofelska suprotna strana drevnog obožavanja Ertha-e, njen preokret u nešto demonsko, poslije postala ‘Noć Walpurgisa’, što je povezano s najdrevnijim misterijima od kojih je ostao samo slabi eho.

Mnogo od ovih misterija je nastavilo živjeti u Skandinavskim misterijima. Tamo je na mjestu Erthae Frigg, koji je simbolizam otkrivenja duhovne znanosti kasnijeg doba — u stvari se pojavljuje kao izdajica onog što stvarno leži u temeljima.

Nešto drugo bi također trebalo spomenuti u vezi s običajima ovih Misterija. Od vremena proljetnog punog mjeseca pa do zimske dubine plod je sazrio u majčinoj utrobi. Onda je jedno ovakvo ljudsko biće bilo rođeno prvo u svetoj noći. Između plemena Ingaevones-a ovo ljudsko biće, koje je prvo rođeno u svetoj noći, bilo je odabrano da postane, u dobi od trideset godina, vođa za vrijeme od tri godine, za samo tri godine. U najdrevnijim vremenima ovo se javljalo svaku treću godinu. Što mu se kasnije dogodilo možda ću vam moći reći poslije.

Pažljivo istraživanje otkriva da ne samo da je Frigg, Frea, Frija neka vrsta drugog imena za Nerthus, već i da je ime Ing, po kojem su se sami Ingaevones-i nazvali, također drugo ime za Nerthus. Oni povezani sa Misterijskim centrom nazivali su sebe ‘oni koji pripadaju bogu, ili božici, Ing’: Ingaevones-i. U vanjskom svijetu preostali su samo fragmenti onog što se stvarno odigravalo. Jedan od njih su i riječi Tacitus-a koje sam vam pročitao. Drugi fragment je čuvena anglo-saksonska runska-pjesma koja se sastoji od samo par stihova. Zna je svaki student germanske filologije ali nitko ne razumije njeno značenje:

‘Ing je prvo bio viđen od čovjeka istočnih Danaca. Kasnije je otišao istočno. Preko valova on korača, a njegova ga kočija slijedi.’

Ova anglo-saksonska runska-pjesma sadrži odjek onog što se odvijalo u drevnom misterijskom običaju začeća o Uskrsu s pogledom na vrijeme rođenja o Božiću. Što je bilo u vezi toga u duhovnom svijetu bilo je poznato, iznad svega, na danskom poluotoku. Zato je runska-pjesma govorila dosta ispravno: ‘Ing je bio prvo viđen od čovjeka istočnih Danaca.’
Onda su došla vremena kada se ovo drevno znanje sve više i više gubilo, tako da je ostao samo eho i simboli. Sve skupa ljudska evolucija je postajala više prožeta onim što je došlo s toplijom klimom. Iz toplijih zemalja je dolazilo nešto različito od onog što dolazi s hladnijom klimom, gdje je tijek godine intimno povezan s onim što su ljudi doživljavali u svom unutarnjem biću. Kod toplije klime sjeme čovjeka je sijano kroz cijelu godinu. Naravno da se ovo događalo i u hladnijim zemljama čak i dok je stara atavistička vidovitost još postojala, ali je bilo prožeto drevnim načelima. To je došlo u sjeverne regije kada je Vanir bio zamijenjen sa Aesir i kada su, u južnim regijama, prirodne Misterije bile već dugo zamijenjene sa hramskim Misterijama. To je došlo sjevernije, naravno još pomiješano sa starim načinima, kada je Vanir bio zamijenjen Aesir-om. Baš kao što je Vanir bio povezan sa 'imaginacijom', tako je Aesir bio povezan sa 'bićem', sa bićem ili postojanjem u materijalnom svijetu koje se želi dohvatiti vanjskim razumijevanjem. Kada je sjeverni narod ušao u vrijeme kada se počela razvijati pojedinačna inteligencija, kada je Aesir došao na mjesto Vanir-a, misterijski su običaji postali iskvareni. Migrirali su u izolirane, raštrkane misterijske zajednice na Istoku. Samo je jedan preostao. Onaj u kojem je cijelo značenje zemlje trebalo biti obnovljeno, onaj u kojem je trebao boraviti Krist, bio je izabran da u sebi ujedini ono što je jednom bio sadržaj sjevernih Misterija.

Dakle kontemplirajući iz Evanđelja po Luki priču kako se arhanđeo Gabrijel pojavio Mariji, možemo tražiti njen izvor u pravoj viziji koja se pojavila što se kasnije zrcalilo u misteriji Nerthus-a sa svojim simbolima. Ovo je migriralo preko na Istok. Duhovna znanost sada to otkriva i samo duhovna znanost može naći značenje anglo-saksonske runske pjesme. Jer Nerthus i Ing su jedno te isto. A o Ing-u je rečeno: ‘Ing je prvo bio viđen od čovjeka istočnih Danaca. Kasnije je otišao istočno. Preko valova on korača, a njegova ga kočija slijedi.’ On korača, naravno, preko valova od oblaka, kao što i Nerthus korača preko valova od oblaka. Ono što je bilo općenito u sjevernim regijama postaje singularno, jedan događaj. Odvija se kao jedan događaj i kao takav dolazi nam ponovno u opisu u Evanđelju po Luki.

Sada kada je nešto tamo, kada je postalo običaj i čvrsto usidreno u duši, tada to ostaje tamo, ostaje čvrsto u duši. Tako da kada su narodi Sjevera primili vijest o Kršćanstvu od onog što je na Jugu bilo Drevni Rim, te vijesti su bile vezane sa starim misterijskim običajima koji nisu više živjeli u punoj svijesti već u podsvijesti tako da su se osjećali zamagljeno. To je zašto su osjećaji za Isusa mogli biti tamo posebno jako razvijeni. Ono što je živjelo u staroj Nerthus Misteriji palo je u podsvijest gdje je bilo još prisutno, gdje se još ćutilo i osjećalo.

U tim dalekim vremenima na dalekom Sjeveru, kada je Zemlja još bila prekrivena šumama u kojima su bila divlja goveda i losovi, obitelji su bile okupljene u svojim snijegom prekrivenim kolibama uz svijetlost svijeće oko novorođenog djeteta. Govorili su o ovom novom životu i o tome kako im je to donijelo novo svijetlo koje su im nebesa objavila u danima ranog proljeća. To je bio drevni Božić, blagoslovljena noć. Kada su kasnije primili vijest o onom koji je rođen u sveti sat i čija je sudbina bila velika to ih je podsjećalo na drugog koji je bio prvorođen poslije dvanaest sati u blagoslovljenoj noći. Drevno znanje je nestalo, ali su drevni osjećaji živjeli kada su došle vijesti o takvom rođenju u dalekoj Aziji, onaj u kome je živio Krist koji se spustio na Zemlju iz zvjezdanih nebesa.

Naša je dužnost u sadašnjem vremenu razumjeti ove stvari sve više i više tako da učimo shvatiti značenje zemaljske evolucije čovječanstva. Sveto Pismo je prepuno onog što je nezamislivo veliko, ne sa nekom vrstom trivijalnosti kako je često raspravljano na religijskim raspravama. Ono je ispunjeno svetim istinama koje se protežu cijelom ljudskom evolucijom i uzbuđuju nas do srži, ispunjavajući naša srca čudom. Sve ovo odjekuje u onom što sadrže evanđelja. Od kada je duhovna znanost otkrila duboku pozadinu onog što živi u evanđeljima, ova evanđelja će za čovječanstvo postati nešto neprocjenjivo drago i vrijedno. Jednog dana čovječanstvo će znati zašto je u Evanđelju po Luki rečeno:

‘I dogodi se u one dane, da je izašla naredba cara Augusta, da cijeli svijet treba biti popisan. I ovo je prvi napravljeni popis za vrijeme dok je Cyrenius upravljao Sirijom. I svi su išli da budu popisani, svatko u svoj grad. I Josip se također vrati iz Galileje, iz grada Nazareta, u Judeju, u grad Davidov, koji se zvao Betlehem, (jer je on bio iz kuće i loze davidove): Da bude popisan sa Marijom svojom zaručnicom, koja je bila trudna. I tako je bilo, da, dok su bili ondje, došli su dani da treba roditi. I ona porodi svog prvorođenog sina, i povije ga u pelene, i položi ga u jasle; jer za njih nije bilo mjesta u svratištu.’

Za Njega, prvorođenog između onih koji su se pronašli u duši, drevne misterijske sile su migrirale na daleki Istok sa danskog poluotoka.

‘I tamo su u istoj zemlji bili i pastiri koji su boravili u polju, čuvali stražu kod svojih stada noću. Kad gle, anđeo im Gospodnji pristupi, i slava Gospodina zasjaše oko njih; i bili su silno preplašeni.’

Na isti način na koji je Ertha, koja je išla kroz krajolik u svojoj kočiji, donijela vijesti o dolasku ljudskog bića na Zemlju na način pogodan za drevnu svijest Vanir-a, to jest, za podsvijest, atavističku vidovitost.

‘A anđeo im reče, Ne bojte se: jer, gledajte, donosim vam dobre vijesti o velikoj radosti, koja će biti za sve ljude. Jer za vas je danas rođen, u gradu Davidovu, Spasitelj, koji je Krist Gospodin. I to bi vam trebao biti znak; Naći ćete novorođenče povijeno u pelene, kako leži u jaslama. I odjednom se anđelu pridruži velika nebeska svita hvaleći Boga i govoreći,’
Govoreći što je svećenik Ertha-e bio govorio u drevnom sjevernom misteriju ženi koja je zatrudnjela:
‘Otkrivenje božanstva dolazi sa visina u vrijeme mira među onima koji su dobre volje!’

Kao što je Tacitus rekao: ‘Ovo je vrijeme radosti i blagdana. Oni ne idu u bitku niti nose oružje; sve oružje je pod ključem.’
To je zbog ovog velikog djela da se ljudska bića moraju uzdići: Oni moraju gledati duboko u tijek ljudske evolucije. Jer čak i Misterij na Golgoti, koji je dao dublji značaj cijeloj ljudskoj evoluciji, postaje u potpunosti shvaćen kada se pokaže kako stoji unutar ljudske evolucije kao cjeline. Kada materijalizam bude nestao i ljudi budu željeli znati, ne samo na apstraktan način već i dosta konkretno o svom božanskom porijeklu, tada će ponovno doći do razumijevanja za svete misterijske istine drevnih dana. Tada će proći period vremena kada je Krist, iako je živio na Zemlji, mogao biti minimalno shvaćen pri punoj svijesti. Jer razumijevanje Krista kod gnostika je iščezlo; a razumijevanje Isusa raste jedino nesvjesno u vezi sa drevnim obožavanjem Nerthus. U budućnosti čovječanstvo će morati donijeti u svijest i spojiti zajedno obje ove nesvjesne struje. Onda će se razumijevanje Krista sve više i više probijati na Zemlji, i ovo će biti veza između drevnog misterijskog znanja i obnovljenog velikog napredovanja Gnoze.

Oni koji uzimaju ozbiljno antropozofski pogled na svijet, a također i pokret s njim povezan, vidjeti će da istine koje on mora kazati svijetu nisu dječja igra već velike i ozbiljne istine. Moramo dopustiti da naše duše budu duboko ganute, jer ove stvari i jesu da nas duboko ganu.

Zemlja nije samo veliko živo biće. Ona je također i uzvišeno duhovno biće. Baš kao što se veliki ljudski genij ne može razviti do punog stasa bez pogodnog razvoja kroz djetinjstvo i mladost, tako se i Misterij na Golgoti ne bi mogao dogoditi, božanski oblak se ne bi mogao ujediniti za zemaljskom evolucijom da se, u dane početaka Zemlje, druga božanska bića nisu spustila na različit, premda jednako božanstven način. Otkrivenje božanstva na visini sadržano u obožavanju Nerthus bilo je različito od načina kako je kasnije shvaćano; ali je postojalo.

Znanje sadržano u drevnoj mudrosti je samo atavističko, ipak je beskonačno veće od današnjih materijalističkih pogleda koji pretvaraju ljudska bića u životinje u pogledu nivoa njihovog znanja.

U Kršćanstvu mi se bavimo činjenicom, ne sa teorijom. Teorija treba slijediti nakon činjenice i važno je za ljudsku svijest koja će se razviti za vrijeme daljeg tijeka zemaljske evolucije. Ali Kršćanstvo kao takvo, Misterija na Golgoti, postoji kao činjenica, i bilo je neophodno da najprije uđe u nesvjesne struje. To je bilo još moguće u Maloj Aziji u vrijeme kada se Krist ujedinio sa Zemljom.

Pastiri, ljudi slični onima među kojima je živjelo obožavanje Nerthus, također su opisani u lukinom Evanđelju. Mogu vam samo sve ovo skicirati. Kada bi samo imali više vremena mogao bi vam pokazati koliko su duboko utemeljene činjenice koje sam vam danas morao reći. Zbog toga što je čovjek došao iz duhovnih visina tako je i otkrivenje božanstva došlo sa nebesa. To je moralo biti izraženo na takav način onima koji su znali, iz drevne mudrosti, da je sudbina čovjeka povezana sa onim što živi u zvijezdama na nebesima. Ali što živi na Zemlji kao rezultat utjelovljenja Krista u ljudsko biće trebati će biti postepeno shvaćano. Vijesti su dvostruke, one su u dva dijela: ‘Otkrivenje božanstva sa visine’ i ‘Mir zemaljskim dušama koje imaju dobru volju.’ Bez ovog drugog dijela, Božić, blagdan kristova rođenja je bez značenja!

Ne samo da je Krist rođen za čovječanstvo; već Ga je čovječanstvo razapelo! Bila je i potreba za to, također, ali to ne umanjuje činjenicu da Ga je čovječanstvo razapelo. I moglo bi biti poznato da razapinjanje na drveni križ na Golgoti nije bilo jedino razapinjanje. Mora doći vrijeme u kojem će se drugi dio božićnih riječi moći razumjeti: ‘Mir čovjeku na Zemlji koji je dobre volje!’ Jer se i negativno, također, može ćutiti i osjetiti, naime, da je čovječanstvo danas daleko odvojeno od ispravnog razumijevanja Krista i božićnog misterija.

Sigurno nas mora presjeći to što živimo u dobu kada je težnja čovječanstva za mirom utihnula. Gotovo je nečasno ovih dana, kada je težnja čovječanstva za mirom, na ovakav način, uopće i slaviti Božić. Nadajmo se, pošto još nismo suočeni s apsolutno najgorim, da se možda dogodi promjena u duši tako da, umjesto utišavanja težnje za mirom, možda dođu kršćanski osjećaji, volja za mirom. Ako ne, to možda neće biti oni koji teže u Europi danas već, oni koji su došli iz Azije koji će se osvetiti za gašenje težnje za mirom i donijeti vijesti o Kršćanstvu i Misteriji na Golgoti na ruševine europske kulture i duhovnog života. Onda će rezultat biti neizbrisiv: Na Božić godine tisuću devetsto šesnaeste poslije objave mira na Zemlji ljudskim dušama koje su dobre volje, u godini tisuću devetsto šesnaestoj poslije vijesti o Božiću, čovječanstvo je uspjelo ugasiti težnju za mirom!

Možda ne dođe do ovog! Možda dobri duhovi koji rade u kršćanskim impulsima čuvaju europsko nesretno stanovništvo od ovog!