Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 7/13
Dornach, 18 prosinca 1916

Početi ću s ponavljanjem mog hitnog zahtjeva da ne pravite zabilješke tijekom ovih predavanja. Začuđujuće je da moja molba u pogledu toga nije naišla apsolutno ni na kakvu suglasnost. Ipak to moram tražiti posebno s obzirom na ove lekcije.
Najprije, trenutna situacija ne daje mogućnost nekome tko gleda ozbiljno na ljudsku evoluciju da dade propisno zaokruženo predavanje; u najboljem slučaju moguće su samo izolirane opaske. I drugo, mi svi znamo da do nerazumijevanja u ovim bolnim događajima dolazi najprije jer su dijelovi mojih predavanja zabilježeni i raspršeni u svim smjerovima, u nekim slučajevima s namjerom pohvale govoreći: Vidi, stvari koje govori uopće nisu ni tako loše — ali i u drugima s manje pohvalnim ciljem da ljude nakostriješe tako da izazovu svakakve vrste ozlojeđenosti.

Izolirane rečenice izvučene iz konteksta, pogotovo uzete iz serije predavanja, ne mogu značiti ništa i mogu biti interpretirane na sve moguće načine. Mene zanima isključivo traženje istine, u ovom slučaju posebno jer je dosta naših prijatelja tražilo raspravu ove vrste i ima stvarnu želju za tim. Nisam zabrinut zbog toga što je moguće izvijestiti ovamo ili onamo da ono moram reći nije napokon ni tako loše. Ono s čime sam zabrinut je istina. Zasigurno svi mi koji duhovnu znanost uzimamo ozbiljno, i koji smo zabrinuti za traženje duhovne znanosti s obzirom na ljudsku evoluciju u našem vremenu, moramo biti zabrinuti za istinu.

Danas ću nastaviti davanje još nekih gledišta koja će dati osnovu za formiranje prosudbi pogodnih za danas — to jest, ne za slijedeće dane ili tjedne, ili čak za slijedeću godinu, već za sadašnje vrijeme u širem smislu. Sjetimo se da je duhovna znanost iznad svega ozbiljna stvar i da bi je ispravno razumjeli moramo je uzeti ozbiljnije od bilo čega drugog. Ako se, s druge strane — kako je tako često slučaj kada imamo društvo koje služi kao instrument za nastojanja duhovne znanosti — duhovnoj znanosti pristupa sa svim vrstama predrasuda i preuranjenih osjećaja koji dovode do stanja gorućeg fanatizma o svakakvim pitanjima, tada to dokazuje nedostatak spremnosti za duhovnu znanost. Ipak je danas savršeno moguće razumjeti da je sama duhovna znanost pogodna za razvoj ozbiljnosti koja je tako potrebna u ovim tragičnim vremenima.

Svaki pojedinac mora ukinuti svoje postavke za jedan ili drugi smjer da bi prihvatio stvari bez ikakvih predrasuda. Nije moguće reći određene stvari bez da se jedna ili druga osoba osjeća neugodno. Ima mnogo ljudi danas koji gledaju kao na grijeh čak i ako se samo ukaže na neke činjenice, jer zamišljaju da je samo spominjanje ove ili one činjenice ekvivalentno zauzimanju strana — što, naravno, uopće nije slučaj. Neke činjenice treba gledati hladno i direktno u lice jer se samo tako može doći do valjane prosudbe. Naravno, možda osoba ne želi doći do ovakve prosudbe, ali ako želi to može na temelju duhovne znanosti.

Sada ću vam dati neke uvodne napomene da bi iznijeli, na kraju današnje diskusije, neke stvari koje mogu probuditi shvaćanje za način na koji određeno – da li ćemo reći – okultno znanje forsira svoj put u sadašnjem duhovnom razvoju čovječanstva. Zapravo, ovo znanje forsira svoj put na površinu u svoj vlastiti sklad kao rezultat procesa ljudske evolucije, tako da nije neophodno raditi dodatne napore da bi se smjestilo unutar razvoja čovječanstva. Početi ću od određenih detalja, za koje vas molim da ih jednostavno prihvatite kao temelj, tako da kasnije glavni naglasak može biti stavljen na ono što ću predstaviti kao rezultat ovih sagledavanja.

Na početku ovih rasprava rekao sam: Ako netko, kao dobar europljanin, čini sve napore da temeljito prođe sve događaje i činjenice koji su se odvijali desetljećima i nedavno su postali poznate, čini napore da ih prijeđe temeljito bez predrasuda, i ako onda ispituje prosudbe iz periferije — i mislim kao što se podrazumijeva — od ljudi koji s pravom nose čuvena imena za vrijeme perioda koji vodi do današnjih bolnih događaja, tada se već može doći do određenog zaključka. To je zaključak da su određene prosudbe takve da, što god netko mogao dodati ili umetnuti, odgovor je uvijek isti: Nije bitno, Nijemac će biti spaljen-po starom obrascu: ‘Nije bitno, Židov će biti spaljen.’ Mnoge, mnoge prosudbe ne sadrže ništa osim određene averzije — bile pravedne ili ne otvoreno je pitanje — protiv bilo čega što bi se moglo nazvati njemačkim. Ja važem moje riječi pažljivo.

Ova averzija je nedavno pretvorena u goruću mržnju koja u svakom slučaju nema sklonosti da bilo što pažljivo prouči, niti da prihvati bilo što što je pažljivo proučavano, već svoju pravednost pronalazi jedino u mržnji. Ipak ovakva pravednost ne mora nužno biti iskorištena. Ako netko kaže: Ja mrzim — i ako stvarno to želi i tako objavi, onda zašto ne? Svatko ima pravo mrziti koliko ga volja; tu se ne može dati prigovor. Ali veoma mnogo ljudi je najviše zaokupljeno s time da ne priznaju svoj osjećaj mržnje u ovakvoj situaciji. Oni se pokušavaju uspavati u zaborav govoreći svakakve stvari koje bi trebale izbrisati mržnju i staviti na njeno mjesto navodno objektivne i pravedne prosudbe. Ali to sve stavlja pod pogrešno svjetlo. Ako netko iskreno prizna: Ja mrzim ovu ili onu osobu — tada možete razgovarati s njime, ili možda ne možete, zavisno o intenzitetu mržnje. Istinoljubivost, apsolutna istinoljubivost prema sebi i svijetu u svim stvarima je neophodna, i ako propustimo razumjeti da je istinoljubivost neophodna u svim stvarima, tada nećemo postići da duhovna znanost bude za čovječanstvo najintimniji impuls iz vlastitog srca i iz vlastite duše. Tada kažemo: Sigurno, želimo dio duhovne znanosti, dio koji ne brine o našim simpatijama i antipatijama, dio koji nam koristi; ali odbijamo one dijelove koji nam ne koriste. Moguće je zauzeti takav stav, ali to nije stajalište koje je danas korisno za ljudsku evoluciju. Ono što moram reći je bazirano na određenim primjedbama, ali u potpunosti bez ljutnje!

Dobro je poznata činjenica da veoma mnogo ljudi vidi vezu između današnjih događaja i osnivanja njemačkog Reicha koji leži u centru Europe. Nije moj zadatak da govorim o politici njemačkog Reicha ili o bilo kojoj drugoj politici, i to neću ni napraviti. Jednostavno vam želim dati nekoliko izoliranih činjenica kao osnovu. Moguće je formirati mišljenje o događajima koji su vodili do osnivanja njemačkog Reicha. Također je moguće formirati mišljenje — bilo opravdano ili ne — da je nesreća za čovječanstvo što Njemačka uopće postoji. Čak i ovo je otvoreno za raspravu. Zašto ne, ako je netko otvoren i dovoljno iskren da prizna da ima takve poglede? Ali to nije naša briga u ovom trenutku.

Pogledajmo činjenicu koja je ovu njemačku naciju dovela do osnivanja njemačkog Reicha za vrijeme zadnje trećine devetnaestog stoljeća. Postoje ljudi koji osporavaju osnivanje njemačkog Reicha iz sasvim različite pozicije. Oni razmišljaju da osnivanje carstva nije dobro za ljudsku evoluciju. Ali ljudi koji dijele ovakvo stajalište o zapadnim carstvima nemaju pravo na takav sud. Nemojmo zaboraviti da su ove nacije Zapada veoma privržene konceptu carstva, konceptu države, i da je njihov način razmišljanja s obzirom na nacionalnost veoma povezan sa različitim idejama o državi. Prema tome, oni koji ujedinjuju patriotizam sa idejom države, kao što su to zapadne nacije, nemaju uopće prava propitivati ideju carstva. To bi bilo prilično nelogično, jer bi to bila izjava da druga nacija nema pravo napraviti ono što je njihova vlastita napravila. U raspravi morate zauzeti stajalište koje daje osnovu za raspravu i također ima mogućnost ostati logično. Bilo bi lako voditi raspravu s Bakuninom o tome da li je njemački Reich u Centralnoj Europi nešto dobrodošlo. Ali osnova za ovakvu diskusiju bila bi bitno različita ako bi bila vođena, ne sa državnikom već sa bilo kojim članom zapadnih nacija, jer su oni toliko uronjeni u ideju države. Dakle mora biti jedna pretpostavka, naime, da ideja o carstvu kao takva nije odbačena nekontrolirano, inače ne bi bilo osnova za diskusiju. Ali nečije pretpostavke se moraju znati ako se želi doći do valjane prosudbe.

Ljudi danas više ne misle o povijesnim impulsima iz kojih je carstvo u Centralnoj Europi izniklo. Oni ne uzimaju u obzir, na primjer, da je tlo na kojem je carstvo osnovano bilo kroz mnoga stoljeća vrsta rezervoara, vrsta fontane za ostatak Europe. Vidite, nešto rimsko, u smislu nastavljanja onog što je bilo rimsko, danas više ne postoji. Ono što je bilo rimsko to je, ako mogu tako reći, isparilo i samo je ušlo u druge narodne elemente u formi izoliranih impulsa. Uzmite tlo Italije. Tijekom Srednjeg vijeka sve vrste germanskih elemenata su migrirale u Italiju. Možda ću kasnije imati šansu ovo objasniti pobliže. U današnjoj talijanskoj populaciji, čak i u njihovoj krvi, struji ogromna količina onog što se može zvati germansko. To se ulilo u njih sa rimskim elementom, ali ni na koji način da bi se današnje ljude Italije moglo nazvati nastavljačima starih rimskih ljudi. Uvijek je bio slučaj da su iz Centralne Europe, kao iz rezervoara naroda, svakakva plemena migrirala u periferiju, u Španjolsku, Sjevernu Afriku, Italiju, Francusku, Britaniju. I kako su narodi zračili vani na ovaj način, nešto što nije njihovo susretalo se s njima: rimski element. U sredini je, takoreći, bio rezervoar:

Čovjek kao Dante, o kojem sam vam govorio jučer, je jednostavno karakteristični izraz općeg fenomena. Tko je današnji francuski narod? Ne samo nasljednici latinskog elementa. Franci, drugim riječima bivša germanska plemena, rašireni preko cijele zemlje. Njihov sastav je postao izmiješan sa narodnim elementima ne više njihovim, elementima koji sadrže latinske aspekte, preko rimskih građanskih stajališta, pomiješano s drevnim keltskim aspektima; da bi rezultati svega ovoga bili nešto u čemu živi više germanskih impulsa nego što možete zamisliti. Isto tako danas u talijanskoj populaciji živi toliko mnogo germanskih impulsa. Ako bi to željeli, mogli bi proučavati migraciju Lombarda u sjevernu Italiju, germanski element koji je jednostavno apsorbirao rimski. Britanija je bila originalno nastanjena sa elementima koji su onda gurnuti natrag u Wales i Brittany i čak daleko kao što je Caledonia, ali ne prije nego su poslali glasnike da povuku Jutes, Angles i Saxons preko na otok tako da mogu zadržati predatorske Picts i Scots. Iz svega ovoga izgradio se element u kojem je očito germanski dominantan.

Širenje se odvijalo u svim pravcima. U Centralnoj Europi rezervoar je ostao otraga. Povezan s činjenicom da se centar mora različito razvijati je onaj skok — kojeg ne želim hvaliti da je skok naprijed — koji je izražen grimmovim zakonom glasovnih pomaka. Ovaj zakon ne treba mjeriti s mjerilom simpatije ili antipatije, jer to je jednostavno činjenica. Svatko može zamisliti što je do njega vodilo, ali to ne bi smjeli brkati s simpatijom ili antipatijom.

Kada su rimski Cezari vodili kampanje protiv germanskih plemena, oni koji su bili prvi osvojeni formirali su daleko najveći dio vojske, dakle rimljani su se tukli protiv germanskih plemena sa članovima germanskih plemena. Čak i u kasnija vremena mase naroda periferije stajale su sa onim što se može naći u centru u tolikom obimu da je postalo neophodno formirati carstvo koje je, u svojoj finalnoj fazi, bilo Sveto rimsko carstvo. Znate pasus u Faustu gdje je studentima drago da ne moraju brinuti u Svetom rimskom carstvu. Ali, u drugu ruku, također dolazi do toga da periferija vodi užasan rat na središnji element, ona se stalno buni protiv srednjeg elementa. Mora se isto tako uzeti u obzir da mnogo toga što je prisutno u svijesti Centralne Europe je povezano s načinom na koji je tlo ovog carstva stalno birano kao scena za bitku svih zavađenih naroda. To je posebno bio slučaj u sedamnaestom stoljeću, tijekom Tridesetogodišnjeg rata, u kojem je Centralna Europa izgubila gotovo trećinu stanovništva kroz krivnju okolnih naroda. Ne samo gradovi i sela već su i cijeli prostori bili uništeni. Narodi Centralne Europe su bili sasvim oderani od onih na periferiji. To su povijesne činjenice koje jednostavno treba gledati ispravno.

Sada nije iznenađujuće da se u Centralnoj Europi pojavila sklonost prema nečemu drugom od onog što su već postigli, naime carstvu. Ali populacija ovog tla je puno manja u usporedbi prema ideji carstva kakva je bila u zapadnoj Europi, koja se drži posebno jako, bez obzira radi li se o republici ili monarhiji. To je nebitno. Morate gledati iz samih riječi i vidjeti kako pojedinac, prema republici ili nekoj drugoj formi, stoji u odnosu na državu kojoj pripada, bez obzira jesu li osjećaji za način na koji joj pripada ovakvi ili onakvi. Rekao sam da nije iznenađujuće da su u Centralnoj Europi pojavio impuls želje za carstvom, državom koja čini mogućim da se, na jednoj strani, izgradi nekakva zaštita od stoljetnih napada sa Zapada, a na drugoj, napravi barijera prema onom što dolazi s Istoka — što je nešto što je još neophodno za Centralnu Europu iako nije, naravno, za Istok. Ove stvari su, vjerujem, razumljive.

Centralno Europska populacija ima drugačiji odnos prema onom što zovemo ideja o državi; to se razlikuje od onog kod zapadnih europljana, posebno francuza. U Centralnoj Europi ideja o državi nije živjela stoljećima kao što je, na primjer, u Francuskoj, i štoviše ideja o državi koja je postojala u Francuskoj nije pogodna za ono što je preostalo u Centralnoj Europi. U drugu ruku, u onom što je ostalo u Centralnoj Europi razvilo se nešto na prijelazu iz osamnaestog u devetnaesto stoljeće što je takvog duhovnog ugleda da će izazvati čak i divljenje Zapada kada se jednog dana nekako smanji mržnja. I ovaj duhovni ugled, koji će čovječanstvo mirisati u narednim stoljećima, bio je postignut u Centralnoj Europi u vrijeme kada je zbog Zapada bilo potpuno nemoguće za Centralnu Europu da izgradi koherentnu državnu strukturu. Lessing, Goethe, Schiller, Herder i svi ostali koji su povezani s ovom strujom nisu postali veliki unutar koherentne državne strukture. Oni su postali veliki usprkos izostanku propisne državne strukture. Teško je zamisliti koliko je to različito za Goethe-a, koji je postao velik bez koherentne državne strukture, u usporedbi s Corneille, ili Racine, koji se jedva mogu zamisliti bez pozadine državne strukture kojoj je briljantnost i eminenciju dao Louis XIV, kralj koji je rekao: ‘Država, to sam ja!’ Ove stvari se gledaju zajedno.
Međutim, tijekom devetnaestog stoljeća kod stanovništva Centralne Europe pojavljuju se impulsi koji su u početku bili sasvim unutrašnji, impulsi koji su doveli o rođenja sklonosti i za neki oblik državnog ustroja. Ova sklonost se prvo pojavila na jako idealističan način, i oni koji poznaju razvoj devetnaestog stoljeća znaju da je ideja države koja je pokrenula stanovnike Centralne Europe prvo bila usidrena, ponajviše, u glavama raznih idealista, ljudi koji su bili više idealisti a manje praktičari, koji su bili najviše nepraktični s idejom države, u usporedbi s praktičnim zapadnjacima.

Dakle mi pratimo razvoj nastojanja za formiranjem njemačkog Reicha koji bi zaokružio njemačke narode u Centralnoj Europi. Vidimo, posebno u 1848 godini, kako ideja uzima određene forme koje imaju određeni idealistički pečat. Ali pošto je devetnaesto stoljeće doba materijalizma, ono što je imalo idealistički pečat nije bilo sretne ruke. Krivnja za lošu sreću ne leži toliko u naciji koliko u materijalizmu devetnaestog stoljeća. Tako je postalo neophodno postići na praktičan način što nije moglo biti postignuto na idealistički način; drugim riječima onako kako se to uvijek postizalo tijekom europske povijesti. Jer kako se stvaraju države? Države se stvaraju ratovima, i svim ostalim stvarima koje su dovele do njemačkog Reicha između 1864 i 1870 godine.

Oni koji su iskusili dane kada je osnivan njemački Reich znaju kako su bila ispunjena bolom srca onih koji su još bili prožeti idejama iz 1848, kada je bio cilj osnovati ovaj Reich iz osjećaja i ideala. Bili su, u šezdesetima i sedamdesetima, oni koji su favorizirali ‘veliki njemački’ sporazum, dok su drugi favorizirali ‘mali njemački’ sporazum. Oni koji su favorizirali ‘veću’ Njemačku stajali su na starim idealističkim principima i nadali se osnivanju Reicha na idealističkim temeljima i impulsima. Oni nisu željeli nikakva osvajanja; jednostavno su htjeli ujediniti sve što je bilo njemačko, uključujući Austriju, u zajednički Reich ili državu. Bilo tko tko zamišlja da su ovi ljudi željeli napraviti i najmanje osvajanje nije shvatio stupanj nacionalnog idealizma koji je živio u njima. Dugo vremena oni su bili ljuta opozicija onima koji su favorizirali ‘malu’ Njemačku, i koji su, pod Bismarckom, osnovali sadašnji njemački Reich - to jest, njemački Reich pod vodstvom Prusije. Ali na kraju stranka ‘veće Njemačke’ se pomirila sa ostalima jer su shvatili da se u Centralnoj Europi u devetnaestom stoljeću stvari moraju odvijati onako kako su se odvijale. Došlo se do takvih odnosa i shvatili su da na kraju Njemačka mora biti osnovana na isti način kao Francuska i Engleska. Na ovaj način oni koji su favorizirali ‘veću’ Njemačku postepeno dolaze do odnosa s nečim što je bilo potpuno protiv njihovih ideala. Ove stvari se mora uzeti u obzir.

Računajte nadalje: Kakvo god mišljenje mogli imati o događajima koji su se dogodili između 1866 i 1870/71, bez obzira koga krivili ili ne za rat 1870, ne smijete zaboraviti da su sa strane Francuske rađeni napori da se spriječi osnivanje njemačkog Reicha, da je francuskoj politici bio cilj spriječiti stvaranje njemačkog Reicha. Naravno ovo može biti poricano, ali stvari koje se poriču ipak ostaju istinite. Kada govorim o francuskoj strani, ili o engleskoj strani, nikada ne mislim na same ljude. Mislim na koheziju onih koji su na kormilu u određenom vremenu, oni koji uzrokuju da se dogode vanjski događaji. Ljudi mogu misliti da im se sviđa španjolsko nasljeđe, ili francuska ili njemačka strana u korist rata. Ali nema rasprave o činjenici da su u francuskoj bili ljudi koji su činili sve napore da bi primijenili svoj sud: naime, da stvaranje nezavisnog njemačkog Reicha u Centralnoj Europi nije u skladu sa 'slavom’ francuske države. To je bio jedan od uzroka rata 1870/71. Kao protu udar razvio se drugi impuls, o kojem opet svatko može misliti što želi. To je bilo mišljenje da njemački Reich može biti osnovan na isti način kao i francusko carstvo, naime, ratovanjem sa susjedima. Ove stvari treba promatrati hladnokrvno.

Dakle njemački Reich je osnovan na način koji vam je poznat, iako danas ima malo sklonosti za detaljno ispitivanje povijesnih činjenica. Međutim, većina od vas ih zna, makar okvirno. Tako možemo reći: Njemački Reich je osnovan, dok su francuska i njemačka bile međusobno u ratu, na takav način da su sile koje je generirao ovaj rat bile one koje su dovele do njemačkog Reicha.

Pogledajmo na trenutak kada Pariz još nije pod opsadom ali kada su njemačke pobjede već učinile da osnivanje Reicha izgleda moguće. To je uzrokovalo da otpor osnivanju Reicha vidimo kao slomljen, i tako je u Centralnoj Europi iznikla ideja da se krene u osnivanje Reicha preferiranog od stranke za ‘malu’ Njemačku. Gledamo otprilike na studeni 1870. Tako dolazimo nasuprot činjenice da, iz svega što se dogodilo u onom što je kasnije postalo Njemačka — to jest, njemački Reich — pojavio se osjećaj da je ovakav način osnivanja njemačkog Reicha napravio veliku štetu u Europi, osjećaj da je struktura ovog Reicha struktura ugrožavanja. Govoriti o ‘Njemačkoj’ nije više od taktičnosti sa strane onih koji žive u periferiji. Nema Njemačke danas, a više je tu Kaiser od Njemačke. Postoje individualne njemačke države i onaj koji je izabran da predstavlja ove države ispred ostatka svijeta ne naziva se ‘Kaiser od Njemačke’ već ‘Njemački Kaiser’, što je sasvim različito. Ovo je proizašlo iz određenih osobina prirode Centralne Europe. Mogu napomenuti da kada je rumunjska država nedavno formirana bilo je mnogo rasprava da li bi se kralj trebao titulirati kao ‘Kralj Rumunja’ ili ‘Kralj Rumunjske’. Ovakve stvari mnogo znače u trenutku kada se počnu gledati realnosti a ne samo iluzije. Titula ‘Kralj Rumunjske’ je izabrana iz sasvim određenih povijesnih razloga umjesto originalne namjere kao ‘Rumunjski Kralj’ ili ‘Kralj Rumunja.’

Sada ako dozvolimo mišljenja koja su već neko vrijeme u izradi da bi radila na nama, mišljenja koja su nedavno u nekim slučajevima dosezala nove vrhunce gluposti — ponavljam, mi ne raspravljamo što je pravedno, jer sve je, naravno, uvijek bilo pravedno bilo nepravedno u svojim odvojenim dijelovima — ako sumiramo ova mišljenja nalazimo da se pojavljuje osjećaj da je osnivanjem njemačkog Reicha nanesena velika šteta Europi, osjećaj da je struktura ovog Reicha u Centralnoj Europi, na neki način, struktura prijetnje. Da bi ovo razjasnio želio bi vam pročitati tekst koji, dodatno, sadrži brojne stvari s kojima sam također sada zabrinut. Rečeno je: Njemačka, ili Nijemci, osjećaju se ugroženi na neki način, a ipak u stvari Njemačka prijeti cijeloj Europi. Izraženo je mišljenje koje je prilično značajno u vezi s ovim. Tiskano je u dnevniku Matin dana 8 listopada 1905. Nemojte zaboraviti da kada se brinemo o realitetima moramo znati da iza mišljenja jedne osobe uvijek stoji mišljenje nebrojenih drugih, i također da realiteti uvijek izlaze iz realiteta. U Matin od 8 listopada 1905 čitamo:

‘Ako se g. von Bülow želi požaliti da je Njemačka izolirana, treba se prvo upitati da nije možda Njemačka izolirala samu sebe od ostatka Europe sa svojim akcijama. Autori nepovjerenja i sumnjičave mržnje koji stežu njemački Reich svaki dan sve snažnije ne zovu se Delcassé, Lansdowne, Edward VII ili Roosevelt, već Bismarck i Moltke, Wilhelm II i von Bülow. Oni su oni koji su stvorili i razvili ovaj bodljikavi, iritantni i izazivački Reich, nakostriješenog oružja, koji upućuje izazivačke poglede Europi u zadnjih četvrt stoljeća i kojem na kraju Europa ne može pomoći gledajući od muke. Čineći je još više pruskom, oni su ti koji okreću simpatije koje su joj bile zajamčene u ranijim danima sa njenim aktivnom znanstvenim putem i trezvenom umjerenošću. Oni su ti koji izvlače iskre barbarske prijetnje ili brutalne strasti u ovo vrijeme iznurenosti. Europa se boji vatre koja nikada ne prestaje tinjati u Berlinu; Europa poduzima mjere predostrožnosti.’

Dakle kako stojimo s mišljenjem da je njemački Reich prijetnja cijeloj Europi?

Među onima na Zapadu koji danas izražavaju mišljenje teško da ima netko tko ne vidi Njemačku kao prijetnju cijeloj Europi, ili koji ne misle da je najgora moguća stvar koja se dogodila bila ta koja je okrenula ovaj narod, koji je prije sjajio svojom znanošću i trezvenom skromnošću — kako je ovdje zgodno izraženo — u prijetnju cijeloj Europi. Jer ono što je postao ponovno se stalno ponavlja kroz bezbrojne glasove i rijekama tinte za tiskanje.

Lako je reći ono što je često govoreno, naime da ovaj Reich nije stvoren iz povijesne nužnosti već iz ‘germanske arogancije’ — zloupotreba, namjerna, riječi ‘germanske’ — i nadalje da je pun ljudi koji nikad nisu prestali naglašavati da Germani vode svijet, Germani su spasitelji svijeta, i tako dalje. Čuli smo da je bezbrojno puta kazano: Nijemci su postali arogantni, misle da su pozvani da vladaju svijetom, misle da je Reich koji je osnovan nešto hitno potrebno u modernim vremenima, i tako dalje; ponos, arogancija Nijemaca postala je krajnje nepodnošljiva. Ovakva su mišljenja koja se čuju kroz stalno mijenjane forme.

Nemam namjeru bilo što glancati, ali sada vam želim pročitati mišljenje koje je dano u vrijeme kada je Reich osnovan, vrijeme koje sam već spominjao. Kazao sam: Vratimo se u studeni 1870. Ono što vam želim pročitati može učiniti da neki ljudi skaču gore dolje s nestrpljenjem — oprostite na lakomislenom izrazu — i kažu: Tu to imate! Ovo je vrsta ideje koju ljudi imaju o važnosti ovog njemačkog Reicha! Jedva je do toga došlo, zaista je bio u tijeku proces osnivanja, a već je bio predstavljen kao nešto blagotvorno, ne samo za Nijemce već za cijelu Europu, zaista za cijeli svijet — čak i za same francuze! Da bi vam pokazao da ništa ne glancam pročitati ću vam mišljenje izraženo godine 1870:

‘Nikada ni jedna nacija nije imala tako lošeg susjeda kao što je Njemačka imala Francusku u zadnjih četiri stotine godina; lošeg na sve moguće načine; drskog, pohlepnog, nezasitnog, neumoljivog, stalno agresivnog ... Njemačka, jasno vjerujem, bila bi budalasta nacija da ne misli o podizanju neke sigurne granične ograde između sebe i takvog susjeda sada kada za to ima šansu. Ne postoji zakon prirode koji poznajem, ni ukaz rajskog parlamenta, pomoću kojeg Francuska, ne bi trebala vratiti bilo koji dio njenih otetih dobara kada vlasnici od kojih je istrgnuta imaju priliku za to... Francuska se užasno žalila na prijetnju “nedostatka časti ” ... Ali da li bi spasilo čast Francuske da odbije platiti staklo svojevoljno razbijeno na susjedovim prozorima? Za sada, moram reći, Francuska izgleda sve više i više u deliriju, jadna, okrivljena, za žaljenje, i čak i prezrena.
Ona odbija vidjeti činjenice koje joj leže opipljive ispred nosa, i kazne koje je navukla na sebe ... Ministri koji lete u balonima balansiranim ničim već nečuvenim javnim lažima, proklamacijama pobjeda koje su proizvod mašte; Vlada koju drži na okupu lažljivost, želeći da se užasno krvoproliće treba nastaviti i povećati radije nego da oni, divne republikanske kreature, trebaju prestati upravljati s time: Ne znam kada je ili gdje viđena nacija koja se toliko prekrila nečašću ... Količina svjesne lažljivosti koju je Francuska, službeno i drugačije, izvršavala u posljednje vrijeme, je nešto predivno i strašno ... To je evidentno njihovo vjerovanje da se nova nebeska mudrost širi iz Francuske na sve ostale zasjenjene nacije; ta Francuska je novi Mount Zion univerzuma ... Vjerujem da će Bismarck dobiti svoj Alsace i što želi od Lorraine; i kao što će to učiniti za njega, i nas, i cijeli svijet, i čak uskoro i za samu Francusku, dosta dobroga... Bismarck mi izgleda da stremi sa velikom sposobnošću, strpljenjem, velikim, i uspješnim koracima, prema dobrobiti za Nijemce i sve ostale ljude. Takva plemenita, strpljiva, duboka, pobožna, i čvrsta Njemačka trebala bi biti u cijelosti spojena u naciju i postati Kraljica Kontinenta, umjesto kipteće, hvalisave, gestikulirajuće, svadljive, nemirne i previše osjetljive Francuske, izgleda mi kao najviše obećavajuća javna činjenica koja se pojavila u moje vrijeme ... Pojava jakog njemačkog Reicha dovodi do nove situacije. Ako bi vojne snage Francuske i Rusije udružile snage, mogu slomiti rascijepanu Njemačku koja leži između njih. Ali su sada njihove proizvoljne akcije suočene s značajnim preprekama...’

Sada ću ispustiti frazu iz razloga koji ćete odmah razumjeti:

‘Čemu je svaki engleski državnik težio napustilo je realitet ideja i postalo stvarnost ...’

Mogli biste pitati, da li je ovo megalomanija? Dragi prijatelji, Upravo sam vam pročitao članak koji se pojavio u The Times -u u studenom 1870, ali sam ispustio jednu riječ u zadnjoj rečenici. Potpuna rečenica glasi:

‘Ali su sada njihove proizvoljne akcije suočene s značajnim preprekama. Jaka Centralna moć čemu je svaki engleski državnik težio napustila je realitet ideja i postala stvarnost.’

Kao što vidite, neophodno je gledati stvari onakve kakve jesu. Oni koji danas čitaju The Times trebaju do neke mjere uzeti u obzir mišljenja u The Times-u u studenom 1870. Možda dođu do neobičnog pogleda na tu najgrozniju frazu ikada skovanu, onu o ‘njemačkom militarizmu’, ako bi malo promislili o onom što je u to vrijeme rečeno s engleske strane: da pojava jakog njemačkog Reicha dovodi do nove situacije. Ako se vojne snage francuske i rusije udruže, mogu slomiti razdijeljenu njemačku koja leži između njih.

Vremena se mijenjaju, kao što vidite. Ali ljudi još vjeruju da mogu imati apsolutno mišljenje, i tako su sretni sa svojim apsolutnim mišljenjem. To zaista nije neprijateljstvo prema engleskom biću i engleskom narodu ako netko da mišljenje koje mnogima iz Engleske može izgledati pogrešno, kao ono koje sam ja jučer dao o Sir Edward Greyu. Oni Englezi koji misle da je to neprijateljstvo, u stvari su, sami sebi najgori neprijatelji. Ali ja nemam naviku davati prosudbe bez ikakve podrške onog što možemo nazvati pouzdan izvor. Možete reći da tko god kazao o Sir Edward Greyu ono što sam ja rekao nije Englez i ne može ga poznavati. Dakle pročitati ću vam mišljenje o njemu od Engleza koji ga dobro poznaje jer je bio kolega ministar. Za vrijeme zime 1912/13 ovaj čovjek je rekao o Sir Edward Greyu:

‘Zabavno je za nas koji su poznavali Greya od početka njegove karijere primijetiti koliko impresionira svoje kontinentalne kolege. Oni izgleda pretpostavljaju da je u njemu nešto što, u stvari, nije. On je jedan od glavnih sportskih ribolovaca u kraljevstvu također i prilično dobar tenisač. On, međutim, ne posjeduje nikakav politički ili diplomatski kapacitet, osim određene naporne dosadnosti u svom načinu govora i također iznimnu ustrajnost, kako je izgledalo. Earl Rosebery je jednom rekao o njemu da dojam koji ostavlja o velikoj koncentraciji proizlazi iz činjenice da u njegovoj glavi nikada nije misao koja bi ga odvratila od onog koji god da je papir proučavao. Kada je nedavno ponešto žustriji diplomat izrazio divljenje za Greyevu umjerenost, koja nikad ne otkriva što mu je možda u glavi, nešto drskiji tajnik je kazao: “Kutija za novac napunjena do vrha sa zlatnim suvenirima ne zvekeće kada se protrese. Niti ne zvuči kao da ne sadrži ni peni. U slučaju Winstona Churchilla, nekoliko novčića zvekeće tako glasno da vam ide na živce. U slučaju Greya uopće nema zvuka. Samo onaj tko kutiju za novac drži u rukama može reći da li je puna do vrha ili potpuno prazna!” Premda drsko, ovo je dobro rečeno. Ja vjerujem da je najpristojniji karakter, iako ponekad dopušta da ga zavede prilično nesretna taština pa se nađe umiješan u poslove koje bi bilo bolje ostaviti na miru u interesu da ima čiste ruke. On je uvijek opravdan činjenicom da on sam nije u stanju shvatiti ili misliti o bilo čemu na pravi način. On sam nije nikakav intrigant, ali u trenutku kada vješt spletkar ovlada njime on može postati najvještiji spletkar. To je zašto su politički spletkari uvijek pokušali birati njega kao svoje oruđe, i samo tome on duguje svoju poziciju.’

Moramo uočiti ove stvari tako da se ne očekuje da mislimo da je mir u Europi u srpnju 1914 bio u posebno dobrim rukama. Koristeći određen broj dokumenta na koje se pozivaju razne knjige bilo što se može dokazati. Ono što je bitno je da li su ove stvari korištene na pravi način u rukovanju sa silama koje su važne.

Druga stvar za uočiti je da povijesni procesi izranjaju jedan iz drugog, oni postepeno dobivaju oblik. Što je vodilo do događaja u 1914 dugo je bilo pripremano, veoma dugo. Mnogo je bilo rečeno u ovim pripremama, na primjer, da zemlje Trostruke Antante nisu imale nikakav dogovor koji je bio protiv Centralne Europe; da je jedina svrha Trostruke Antante bila očuvanje mira u Europi. Sve vrste činjenica su paradirale kao prividan dokaz za ovu pretpostavku. Morao bi vam pričati neke veoma dugačke priče kada bi vam želio u potpunosti dokazati ono što moram reći. To nije moguće, ali želim vam dati par referentnih točaka. Na primjer, volio bi vam pročitati neke pasuse iz govora u Francuskoj u listopadu 1905, jer će u budućnosti ovo igrati određenu ulogu u povijesti. Ovakvi govori su uvijek jednostrani, naravno, ali ako se ima sve na umu — a ovdje ima brojnih stvari za imati na umu — prosudba se može napraviti. Brojne važne stvari mogu se izvući iz ovog govora od Jaurèsa iz godine 1905. Mogu izabrati ovaj primjer jer sam nedavno govorio o Jaurèsu u sasvim drugačijem kontekstu. Kao što znate, Jaurès je bio demokrat, zaista socijaldemokrat i, što god drugi mislili o njemu, on je sigurno bio čovjek koji je bio ozbiljno zabrinut ne samo radi mira koji je bio toliko neophodan u Europi, ili barem zapadnoj Europi, već i pozivajući zajedno sve one ljude u svijetu koji su ozbiljno težili zadržati mir. Na određeni način Jaurès je imao pravo govoriti onako kako je govorio. U listopadu 1905, kratko nakon što je francuska demokratska vlada had pokopala Delcasséa — oprostite na lakomislenom izrazu — kada je postalo očigledno za vrijeme sastanka komore da je on sposoban ugroziti mir u Europi u bliskoj budućnosti, Jaurès je to komentirao kako slijedi:

‘Engleska je prepoznala Delcasséov san i tiho se pripremala da ga iskoristi. Prijetnja od njemačke industrije i njemačke trgovine, na svim svjetskim tržištima, engleskoj trgovini i engleskom profitu, dnevno se povećavala.

Bilo bi cinično, bilo bi skandalozno, ako bi Engleska proglasila rat Njemačkoj samo da bi uništila njenu vojnu moć, uništila njenu flotu i poslala njenu trgovinu na dno oceana.

Ali ako bi jednog dana izbio sukob između Francuske i Njemačke u kojem bi Francuska prenijela legalne razloge i zahtjev za obnovom njenog nacionalnog integriteta, tada iza ovih divnih izgovora kalkulacija engleskih kapitalista, koji žele ukloniti njemačko suparništvo silom, mogla bi se ušuljati i ovo iskoristiti kao sredstvo za postizanje njihovog cilja.

Tako kada su se pojavile teškoće u marokanskoj aferi između Francuske i Njemačke, i potonja, sumnjajući na koaliciju između Francuske i Engleske, napravila oštru intervenciju da bi ih prisilila da naprave deklaracije, pokazalo se da je Engleska — bojim se da to moram reći — bila potpuno sklona raspirivanu plamena. To je činjenica da je, u značajnom trenutku kada su događaji dosegli vrhunac, Engleska ponudila Francuskoj napadačko-obrambeni sporazum u kojem nam je jamčila potpunu podršku i obvezala se ne samo na potapanje njemačke flote već također da osvoji Kaiser Wilhelm Canal i smjesti sto tisuća vojnika u Schleswig-Holstein. Da je ovaj sporazum potpisan — a to je Monsieur Delcassé želio napraviti — to bi odmah značilo rat. To je razlog zašto smo mi socijalisti zahtijevali ostavku Monsieur Delcasséa, i sa tim napravili uslugu Francuskoj, Europi i čovječanstvu općenito.’

Iznad svega, Jaurès je znao ove stvari koje mnogi ljudi ne znaju kada dođu do prosudbi — najbitnije i najvažnije stvari. Bio je čak dovoljno nemaran da izrazi ove esencijalne i važne stvari na takav način kao da daje do znanja da bi o tome mogao još reći u budućnosti. Dobro je poznato okultistima da u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća član određenog bratstva obznani svijetu određene stvari koje, po mišljenju bratstva, ne bi trebalo učiniti javnim. Jedan dan odmah nakon što to napravi on nestane; bio je ubijen. Jaurès nije bio okultist, ali nama se može opravdati znatiželja da li bi svijet ikada čuo što je dovelo do njegove smrti u osvitu rata.

Stvari koje je Jaurès rekao vode natrag na sastanak komore za vrijeme kojeg je Delcassé, kreatura Edvarda VII, kao i ostale kreature koje su radile iza scene, bio pokopan od vlade, možda ne toliko jer je trasirao put ratu već iz sasvim drugog razloga.
Mi smo u godini 1905. Rusija je još angažirana na Istoku i, dakle, nadala se da ako plamenovi koje potpiruje Delcassé na Zapadu stvarno počnu gorjeti posljedice neće biti kakve bi mogle biti ako Rusija ne bi bila još zauzeta na Istoku. Ali Delcassé nije osoba koja prima stvari ležeći. Kada su ga oni koji nisu željeli rat optužili da dovodi stvari na rub rata, on je odgovorio da Engleska daje do znanja Francuskoj da je spremna okupirati Kaiser Wilhelm Canal i napasti Schleswig-Holstein sa 100,000 vojnika i, ako Francuska bude tako željela, ova ponuda će biti stavljena na papir. Ove novosti, koje je Delcassé prezentirao svojim ministarskim kolegama koji su ga upravo otpremale vani bile su, naravno, ishod pregovora koje je provodio iza njihovih leđa i u koje je kralj Edvard VII također bio teško umiješan.

Mogu citirati mnoge članke koji bi potvrdili ovu činjenicu, koji su objavljeni u Matin-u, a kasnije i u drugim novinama. Ali ja samo želim privući vašu pažnju na činjenicu da je barem netko bio, čak i u to vrijeme, tko je gledao stvari pobliže i vidio da su sumnjive. To je bila osoba koja se možda uopće nije sviđala ljudima, posebno u Francuskoj. On je bio svećenički senator Gaudain de Villaine koji je, 20 studenog 1906, kada je Clemenceauovo ministrovanje već bilo počelo, pitao kakva je situacija između Francuske i Engleske o kojoj se mnogo čulo. Clemenceau je odgovorio da za sada što se ideje o odmazdi tiče, on je bio ogorčen da mu francuski senator može postaviti takvu zamku, obvezujući ga ili da razočara Orange Lodge ili da objavi rat, i on prema tome odbija odgovoriti. Dakle Clemenceau je odgovorio na pitanje senatora da li išta postoji u vezi koalicije između Francuske i Engleske, što može dovesti do europskog rata, odbijajući da odgovori. Jer ako bi bio odgovorio morao bi ili razočarati Orange Lodge u vezi ideje o odmazdi, ili bi morao proglasiti rat. Dakle vidite: Da je Clemenceau bio otvoren u to vrijeme o vezi između Francuske i Engleske morao bi proglasiti rat — ne proglasiti mir već proglasiti rat. Ovo je sam rekao 1906.

Ne smijemo zaboraviti što je djelatno u svakoj situaciji u svijetu je ono što jedna osoba čuje od druge. Možete li zamisliti da je bilo moguće u Centralnoj Europi vjerovati u ‘miroljubive’ namjere Zapadne Europe, dok u isto vrijeme slušati ne jednu, već bezbroj ovakvih činjenica? Za prosuditi ove stvari više faktora se mora uzeti u obzir. Jedan od njih je krajnja apsurdnost govoriti o militarizmu Centralne Europe u kontekstu Centralne Europe u njenom najširem smislu. Jer svaki ovakvi militarizam je posljedica što ste u sendviču između dvije militantne države.

Ljudi bez ikakvog smisla za realnost mogu pitati: Zar nisu bili svakakvi prijedlozi za razoružanje? Trebate samo pogledati ove prijedloge za razoružanje! Određeni cilj se može postići na priličan broj različitih načina. Naravno neki ljudi — ne kažem nacije, kažem ljudi — u zapadnoj Europi bili bi radije postigli ono što su željeli, i još žele, bez rata koji bi prolio krv stotina tisuća na svim stranama. Oni bi radije gledali razdragano i rekli: Gledajte, napravili smo mir!

Jedno od sredstava preferiranih od strane zapadno europskih političara određenog kalibra bilo je prijedlog o razoružanju, jer to je jednostavno različit način za postizanje cilja. Kada se pokaže da nikakav napredak nije postignut s prijedlogom o razoružanju, ovu određenu rutu treba napustiti kao neprohodnu. Ako bi bilo moguće obuzdati Centralnu Europu sredstvima razoružanja to bi, naravno, bilo preferirano. Ali to je bio samo jedan od nekoliko mogućih metoda.

Ne smije se biti zaveden riječima ili iluzijom; treba biti jasno što ljudi žele. Dakle uvijek i ponovno je neophodno ustati za ljude sa zdravim načinom razmišljanja, ljude koji stvarno žele ono što kažu da žele, čak iako su, pod utjecajem mržnje i svakakvih osjećaja, identificirani kao oni koje treba kriviti za nešto. Treba ustati za njih i biti jasno kako nije fer kazati: Englez je napravio ovo ili ono, Engleza treba kriviti za ovo ili ono. To nije razumna prosudba. Ali nije razumno ni ako se Englez osjeća povrijeđen kade se otkrivaju činjenice kao ona o kojoj smo upravo raspravljali. Treba sjesti i napraviti bilješke kada, na osnovu dobrog razuma, prsti pokazuju na određene faktore u velikom kompleksu uzroka. Tako nalazimo pod naslovom ‘Njemačka scena’ u Daily News od 13 listopada 1905 deklaraciju koja govori slijedeće o britanskoj vladi tog vremena, koja nosi toliko mnogo krivnje za ono što se još i danas odvija. Moram dodati da prethodnik Sir Edward Greya nije bio baš nitko. Lord Lansdowne je znao mnogo o tome što je što. Ali od određene točke nadalje, oni koji su iza scene trebali su nule, da bi lakše funkcionirali:

‘I krajnje je vrijeme da Lord Lansdowne treba objasniti i obraniti ovo poglavlje u diplomaciji za koje su on i njegovi kolege ustavno odgovorni. Bila je kasna tendencija da se Lord Lansdowne postavi na najvišu točku, ali zemlja bi imala malo razloga zahvaliti mu ako bi se našlo da je dozvolio da se zemlja uvuče u uplitanje koje direktno uključuje rizik od europskog rata ... Najbolji od sudova će ponekad štititi obiteljske posjede, ali što ima narod Velike britanije ili narod Njemačke sa ovim stvarima? ... Protu njemačke usijane glave u ovoj zemlji i protu britanske usijane glave u samoj Njemačkoj stoje na putu takve konzumacije [prijateljskih i stabilnih odnosa] i za njihove burne prohtjeve ogromne populacije mogu jednog dana skupo platiti.’

Morate uzeti u obzir esencijalne stvari na pravim mjestima. Ali nikada ne uzimajte sve činjenice; sam zdrav razum može dokazati da dvije centralno europske države nisu imale ni najmanji razlog za rat. Kako bi rat izgledao onima koji su mislili o njemu? Francuska bi morala reći da bi u slučaju europskog rata, osim ako se ne ispune određeni uvjeti, po svoj prilici mnogo propatila. Međutim, to se nije vjerovalo u Francuskoj jer je još postojala jaka vjera u Francusku koja je vladala Europom stoljećima. U Italiji su bili posebni uvjeti. Možda ako budemo imali vremena raspraviti ih u vezi druge stvari. Ali također i Italija, pod određenim uvjetima, nije mogla zamisliti da bi neka dobra stvar došla od rata koji bi Europu gurnuo u kaos. U Rusiji su, također, bili posebni uvjeti, kako sam vam već rekao zbog veze Rusije sa slavenskim narodima, slavenskom rasom.

Ovo mi daje mogućnost, usput bubi rečeno, da vam dam primjer dubina misli Sir Edward Greya. Što je njegov kolega Rosebery rekao? Da je utisak dobre koncentracije koji ostavlja dolazi iz činjenice da nikada nema u glavi misao koja bi ga ometala? Dobro, jednom je miso bila infiltrirana u njegov meditativni um od onih koji su radili na infiltriranju misli u njegov um, ishod je bio da je konačno rekao: Ruska rasa ima veliku budućnost i sudbina joj je napraviti velike stvari. On je bio zaboravio da se mislilo na slavenske narode i da nema takve stvari kao što je ruska rasa. Kada govorimo o realitetima apsolutno je neophodno razlučiti rusizam i slavenske narode.

U Rusiji samo oni koji su predstavljali rusizam mogli su računati na neku veću dobit iz europskog rata, naime, realizaciju, barem djelomičnu, testamenta Petra Velikog. Nezavisno od toga, očekivale su se velike patnje, ali ne takve da bi predstavnici rusizma tome pridavali bilo kakvu vrijednost.

Engleska bi mogla reći da će najmanje izgubiti i najmanje riskirati. Sada kada se tužni ratni događaji odvijaju mjesecima, kada bi se radila procjena tko je najmanje propatio, ili teško da je uopće — barem s obzirom na mišljenje svjetske povijesti — odgovor bi bio: Engleska. Engleska će moći nastaviti s ratom dugo vremena bez da značajnije pati.

Ali takozvane Centralne Sile vrlo izvjesno nemaju što dobiti od rata i nemaju želje za takvim ratom. One uvijek pokazuju dvije tendencije. U jednu ruku postoji određena bezbrižnost koja se javlja, ne iz znanja o tome što se zbiva već iz osnovne karakteristike; jer austrijski karakter je u osnovi bezbrižan. U drugu ruku naglasak je uvijek stavljan na izjavu da sve što su oni željeli je zadržati što su već imali, i da je sve drugo besmisleno. Nije u pitanju, na primjer, da bi bilo koji dio Srbije bio pripojen, ako bi oni koji bi to pokušali uspjeli lokalizirati rat između Austrije i Srbije.

Da je Engleska bila vođena od državnika koji nije rekao već 23 srpnja: Ako Austrija zarati sa Srbijom, to može voditi do europskog rata; da je Engleska bila vođena od državnika koji je rekao: Učiniti ćemo sve moguće da rat ostane lokaliziran; tada bi događaji imali sasvim drugačiji smjer. Ali to bi trebao biti netko tko formira svoje prosudbe drugačije nego Sir Edward Grey, koji je od početka hipnotiziran mišlju: Ako Austrija zarati sa Srbijom, to će biti europski rat. On nije nikada pitao što Rusija ima sa cijelom stvari oko rata između Austrije i Srbije. To se kod njega nikad nije pojavilo i u svemu što je govorio ne može se vidjeti sumnja. Sve što je ikada vidio bilo je opravdanje za ruski utjecaj u Srbiji, opravdanje za utjecaj koji je bio pripremljen na izniman način i bio rođen u iznimnoj struji, kako sam vam pokazao.

Ništa što se dogodilo u vezi ovog, uključujući 364 ubojstva između godine 1883 i 1887, nema ništa sa bilo kojom prosudbom o srpskom narodu. Sve što su napravili je da su se hrabro borili, i u njihovim sadašnjim uvjetima još to rade. Samo njima se duguje jedini uspjeh postignut proteklih tjedana od Antante. Nitko tko razumije ove stvari neće suditi protiv bilo kog naroda, a kamoli onog koji je, upravo u svojim najtragičnijim danima, pokazao da ne samo da ima volju — do toga da žrtvuje svoju krv — već je i sposoban ustati za svoju pravu prirodu, uvijek prisutnu i spremnu u ozbiljnim vremenima, samo ako mu se dopusti.
Ali također moramo zapamtiti da je ubojstvo nadvojvode Franza Ferdinanda bio samo zadnji veliki hitac u cijeloj seriji pokušaja ubojstava austrijskih vladinih službenika koji su se odvijali unutar nekoliko mjeseci. To je bila u stvari posebna kampanja, koja je bila čak i prilično razumljiva i podržavana od određenih ljudi. Sjećate se što sam vam rekao o okultnoj pozadini ove osobnosti, nadvojvode Franza Ferdinanda. Također se sjećate da je činjenica, paradoksna činjenica, da je ovaj par, ljubazno raspoložen prema slavenima u najvišem smislu, bio ubijen od slavena — ili je tako izgledalo. Dublje veze se mogu napraviti pristupačnijima sa određenim razumijevanjem srca. Mi vidimo ljudsko biće, ljubazno raspoloženo u najvišem smislu prema slavenima, ubijeno — zajedno sa svojom ženom — od slavenskog metka. U trenutku dok je Duchess špijunirao iz njene kočije mlada ženska osoba je stala dosta blizu; smiješeći joj se, sekunde prije nego su meci udarili, jer je primijetila da je slavenska žena, i uzviknuo: ‘Gledaj, slavenka!’ Tada su udarili meci. Kakvu čudnu karmu ovo otkriva! Prije nego su je meci oborili, Duchess je zadovoljno uzviknuo, jer je njen pogled pao na jednu od njenih ljubljenih slavenskih žena.

Ranije sam opisao dalekosežnu vezu koja postoji između makinacija na Balkanu i brojnih dobro pripremljenih situacija na apeninskom poluotoku. I sada vam još jednom želim postaviti pitanje koje sam već postavio: Zašto je bilo napisano u prilično inferiornim pariškim novinama u siječnju 1913 da je za dobrobit čovječanstva neophodno da nadvojvoda Franz Ferdinand bude ubijen? Zašto je dva puta kazano u ovom takozvanom ‘Okultnom Almanahu’ ta će on biti ubijen? Treba pogledati sv činjenice odjednom. Naći ćemo da je alkemija metaka koji su korišteni za ovo ubojstvo bila iznimno komplicirana i da, iako su izašli iz srpskog arsenala, oni su bili 'pomazani’ iz sasvim različitog mjesta — ako to mogu reći simbolično.

Ovo su stvari koje su izražene u onom što možemo vidjeti, na primjer, u Austriji. Zamislite Švicarsku okruženu samo onima koji je mrze. Sumnjam da bi to imalo posebno smirujući utjecaj, posebno ako bi mržnja bila izražena izrazima kao što su oni trenutno u Rumunjskoj: Jos Austria perfida! — To jest: Dolje lukava Austrija!; ili: Radije Rus nego Austrijanac! — i tako dalje. Ako ovako stoje stvari, i ako razmotrite sve stvari koje su napisane u Italiji prilično dugo vremena prije nego je izbio rat protiv Austrije, tada ćete shvatiti da je situacija daleko od spokojne. Na ovaj način je organizirana obimna kampanja koja se širi daleko i široko u zemljama koje okružuju Austriju. Ne branim posebno ni jedno stajalište, već samo spominjem činjenice.

Razmotrite, na primjer, i ovo: Na berlinskom kongresu, Austrija je dobila, kroz značajan utjecaj Lorda Salisburya, mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. Kada je Engleska dala Austriji mandat da poduzme ovu akciju na Balkanu za vrijeme sedamdesetih, pokazalo se da u Austriji postoji gorljiva opozicija pripajanju Bosne i Hercegovine jer su Nijemci u Austriji govorili: Već imamo dovoljno Slavena; mi ne možemo apsorbirati više Slavena. Ako bi se u Austriji pojavila ideja za osvajanjem nekog dijela Srbije ratnim činom to bi se suočilo s najoštrijom opozicijom u interesu Austrije, koja je dobro razumjela, da ništa ne bi bilo gluplje nego žudjeti za dijelom srpskog teritorija. Jedina je želja bila držati carstvo na okupu da bi neutralizirali kampanju. Ovo je bilo savršeno pošteno, iako možda bezbrižno. Viđeno objektivno, postaje savršeno očito da rat ne bi započeo kao posljedica ultimatuma Austrije Srbiji da Rusija nije zauzela stav koji svi znamo, usprkos tome što je znala da Austrija nije sklona bilo kojoj formi osvajanja. Međutim, u svemu ovome, moramo zapamtiti raspoloženja. Posljedica svega o čemu smo raspravljali je bila u raspoloženjima, ne samo na periferiji već i u Centralnoj Europi.

Sada vam želim dati mali primjer da vam pokažem kako je, usprkos svemu, moguće formirati mišljenje o ovim stvarima ako se uozbiljimo da bi došli do ispravne prosudbe. Zanimljivo je pogledati izvjesne točke u određena vremena, jer se samo tako može nešto prepoznati. Na primjer, možemo pitati: Kako je moralo izgledati u duši nekoga tko se osjećao odgovornim za Austriju, recimo otprilike u vrijeme ubojstva nasljednika prijestolja — mislim neposredno prije i neposredno poslije ovog?
Da bi došli do valjane prosudbe s obzirom na raspoloženje kod poštenih ljudi u Austriji, najbolji trenutak za izabrati bi bio onaj koji ne neposredno prethodio ubojstvu, jer ljudi tada nisu bili pod utjecajem onog što se događalo kao posljedica ubojstva. Vidite koliko oprezan pokušavam biti. Neću uzeti u obzir nervozne i tjeskobne duše kakve su bile neposredno nakon ubojstva. Umjesto toga, pogledajmo što je živjelo u duši poštenog austrijanca pod svim utjecajima koji, poslije Delcasséa, su doveli do osjećaja da dolaze iz zapadne Europe i povezuju se s istočnom Europom, s Rusijom. Sada, mogu staviti ispred vaših duša takvu prosudbu čitajući vam odlomak iz eseja koji je bio napisan baš u trenutku o kojem se radi. Premda se pojavio poslije ubojstva bio je već u procesu tiskanja kada se dogodilo. Dakle bio je napisan od strane jednog austrijanca u tjednima neposredno prije ubojstva:

[Praznina u stenografskom zapisu.]

Ovdje imate prosudbu čovjeka čije misli su bazirane na zdravom razumu, nekoga tko je vidio sve faktore koji su na djelu u Europi upravo prije finalnog događaja, ubojstva. Svi su znali da bi poticajem od Rusije balkanske države morale objaviti rat Austriji. Prema tome, prava stvar za učiniti da bi izbjegli rat bila bi započeti baš u ovoj točci sa pokušajima da lokaliziramo situaciju, jer izvana su mogućnosti izgledale jako dobre.

Neophodno je kada radimo prosudbe prema vlastitim osjećajima — za nas, prosudbe su činjenice — pogledati na same činjenice i koristiti ih kao temelj. Danas sam vam mogao dati samo nekoliko izoliranih činjenica da bi objasnio što mislim. Ali sam vam ih dao naročito u svrhu razvoja činjenica; ništa više. Budimo jasni oko svrhe uvođenja ovakvih činjenica: svrha je doći do istine. Istina, čak iako, paradoksalno, može biti štetna, ne može nikada biti štetna kao neistina.

Oni koji razumiju činjenice znaju da su fabricirane beskonačne laži, od momenta kada je postalo moguće lagati, neskriveno, kao posljedica mogućnosti da se netko čuje iznad druge strane — to jest, potapanja druge strane različitim načinima koji su došli do izražaja na tako bolan način. Ali mi se brinemo o istini i pristupu istini. To sasvim izvjesno nije istina ustrajati na tome da je ovaj rat isprovociran od Centralne Europe. Možda ljudi ne mogu govoriti istinu jer je ne znaju. Očito, kada dođe do nečega kao što je ovaj rat, obično se djelomično okrivljuju obje strane, ali na različite načine. Ali ja ne govorim o krivnji, govorim o beskorisnosti prosudbi koje su napravljene, koje ne uzimaju u obzir aktualnu istinu o stvarima. Naravno, ne očekujem da će se ovakve prosudbe prestati raditi, jer očito znam što se događa u tijeku ljudske evolucije i da, posebno u naše vrijeme, nema sklonosti za temeljenje prosudbi na valjanim osnovama; jer ima toliko toga u naše vrijeme što sprječava da se prave prosudbe na valjanim temeljima. Ali stvarno treba biti ispravan u onom što se govori.

Oni koji su povezani sa određenim izvorima ovih bolnih svjetskih događaja, koji se iz čiste nepažnje misli još naginju zvati 'rat', oni koji se dakle osjećaju povezanima s onim što emanira na periferiji iz određenih centara, trebali bi sasvim otvoreno priznati: Da, mi želimo ono što određeni centri na periferiji žele, mi želimo da narod Centralne Europe bude dijelom iskorijenjen a djelom bude osuđen na kmetstvo.

Određeni ljudi u ovim centrima, međutim, ne žele da kulturni život Centralne Europe nestane. Oni govore o divnoj znanosti i kulturi i o trezvenoj umjerenosti koja je postojala. Drugim riječima, oni bi bili sretni da gospodare ovim teritorijima kulture i umjerenosti onako kako su se rimljani ponašali prema grcima. Očito, grčka kultura je bila viša; i rimljani je nisu uništili. Slično, nitko u Antanti ne želi uništiti njemačku kulturu. Upravo suprotno, ovi ljudi bi bili zadovoljni samo ako bi njemačka kultura nastavila snažno cvjetati, ali oni žele odnos sličan onom od rimljana prema grcima: to jest, oni žele napraviti neku vrstu kulturne potpore od onog što postoji u Centralnoj Europi. U redu, onda neka tako kažu! Zašto to pokriti s nečim krajnje smiješnim! Jer njemački militarizam — koji ne treba nijekati — ima svoje pravo porijeklo u francuskom i ruskom militarizmu. Bez francuskog i ruskog militarizma ne bi bilo ni njemačkog militarizma.

Neka kažu da žele porobiti Centralnu Europu! Neka kažu da bi bili zadovoljni ako bi do toga došlo! Neka priznaju da mrze prisutnost ovakvog naroda u sredini Europe koji želi raditi ono što svi okolni narodi rade! Ako netko kaže: Mrzim sve njemačko; Ne želim da Nijemci imaju ono što drugi narodi imaju — u redu, dobro. Tada s njim možete pričati o tome, ili ne ako on to ne bude želi0, ali on usprkos tome govori istinu. Ali ako on stalno ponavlja: Želim uništiti njemački militarizam, ne želim da nijemci ugnjetavaju druge narode, želim da nijemci rade ovo ili ono — kao što je danas rečeno i stalno godinama ponavljano — tada on laže. Možda on ne zna da laže — ali on laže, on zaista laže. Objektivno on laže, premda subjektivno možda ne.

Ono što je bitno je stajati na temeljima istine, čak i ako je istina možda štetna, čak i ako je sramotna. Neophodno je priznati ove stvari i ne anestezirati sebe sa praznim frazama poput njemačkog militarizma za koji netko ima mržnju koju ne želi priznati, čak ni sebi. Mora se priznati da se želi porobiti njemački narod, a ipak se ne može suočiti s tom željom. Možda je anestetik potreban; ali to onda nije istina! Najvažnije je stajati na temeljima istine. Imati snage suočiti se s istinom uvijek vodi mali korak naprijed. Ali treba imati hrabrosti stajati s istinom.

Činjenica je da svaki narod, sam po sebi, ima misiju unutar cijele evolucije čovječanstva. Svaki narod ima misiju, i sve ove različite misije zajedno čine cjelinu, naime, evoluciju čovječanstva. Ali jednako je točno da određene osobe, posebno one koje su upoznate s misijom čovječanstva, imaju aroganciju staviti u vlak određene stvari koje su u interesu ograničene grupe, i za ovo se koriste onim što leži u ljudskoj evoluciji.

Uzmimo engleski narod. Ako ono što neophodno treba doći u petom post-atlantskom periodu kroz engleski narod zaista i dolazi, tada ne bi nikako bilo moguće, kroz pravu prirodu engleskih ljudi, da Engleska započne rat. Jer za istinsko biće engleskog naroda u njihovoj misiji u svjetskoj povijesti je u suprotnosti s bilo kojom vrstom ratobornih impulsa. Prava priroda engleskih ljudi čini ih najmanje moguće ratobornom nacijom. A ipak stoljećima nije nikada bilo deset uzastopnih godina tijekom kojih Engleska nije bila umiješana u rat. Mi živimo, napokon, u realitetu iluzije. Ali usprkos ovome, istina je istina. U prirodi engleskih ljudi leži izuzeće bilo koje vrste rata, kao što je stoljećima to bilo u prirodi francuskih ljudi — samo ne više; sada to mora biti umjetno podsticano — provoditi rat opet i opet iznova. Nije u prirodi engleskog naroda da provodi rat, a razlog za ovo je u posebnoj konfiguraciji engleskog narodnog duha čija je svrha razviti što će biti inkorporirano u dušu svijesti petog post-atlantskog perioda. To je zauzvrat postignuto kroz sve one veze između ljudi koje proizlaze od logičkog i znanstvenog mišljenja na jednoj strani, a u drugoj, od trgovačkog i industrijskog mišljenja. I kada je Brooks Adams stavio ispred svijeta ideje koje sam ranije spominjao, to je bilo guranje unaprijed, dolazeći iz Amerike, ukazujući prema onom što engleski narod mora prepoznati kao njihovu misiju u svjetskoj povijesti, baziranu na njihovoj dubljoj ulozi koja ne sadrži ništa od onih ratobornih i imaginativnih karakteristika kakve su one koje su prisutne, na primjer, u prirodi ruskog naroda.

Sada mnogo zavisi od toga da li će se ova dublja priroda engleskog naroda jednog dana razumjeti u dubljem, duhovno znanstvenom načinu. Na više vanjski način neki pojedinci su to razumjeli. Rad Herberta Spencera i Johna Stuart Milla pokazuje da su je duhovi s najviše inspiracije razumjeli u potpunosti, premda kroz njihovo više materijalističko stajalište a ne, ipak, kroz duhovno znanstveno stajalište. Mogu preporučiti da pročitate s određenim entuzijazmom političke eseje Herberta Spencera i John Stuart Milla, jer možete dosta naučiti od njih. Ovaj duh mira koji je, između ostalih stvari, omogućio na poseban način određenu vrstu političkog mišljenja, u maniri kako sam već opisao, zaista je preplavio Europu iz Engleske.
Netko tko je ušao u europski život, kroz toliko mnogo različitih stajališta kao što ja stvarno tvrdim da sam napravio, zna, na primjer, da je na političke znanosti Centralne Europe bilo utjecaja iz pravca Engleske. I nije slučajno da su osnivači njemačkog socijalizma, Marx i Engels, osnovali ovaj njemački socijalizam iz Engleske.

Lako se događa da se priroda Centralne Europe pogrešno razumije. Prava priroda Centralne Europe se još gotovo uvijek krivo razumije u zapadnoj Europi. Zar bi moglo biti drugačije? Kultura Centralne Europe je bila toliko prožeta francuskim elementom tako da je jedno od najvećih, najznačajnijih radova njemačke literature, ono koje je obojilo zenit njemačke kulture, Lessingov Laokoon, imalo naročitu sudbinu: Lessing je ozbiljno razmatrao da li da piše na njemačkom ili francuskom. Obrazovani ljudi u Centralnoj Europi u osamnaestom stoljeću pisali su njemački loše a francuski dobro. Ovo se mora imati na umu. A u devetnaestom stoljeću Centralna Europa je bila u opasnosti postati potpuno anglikanizirana, potpuno preuzeta engleštinom. Nije čudo da je priroda Centralne Europe tako malo poznata, pošto je stalno bila potapana sa svih strana, bilo duhovno bilo kulturno. Pomislite, na primjer, na Goethe-ovu teoriju evolucije u odnosu na životinje i biljke. To je stvarno nivo naprijed od Darwin-ovog materijalizma kao što je, s obzirom na Grimmov zakon, njemački jezik nivo naprijed od gotičko-engleskog. Ipak je u samoj Njemačkoj materijalistički darwinizam bio favoriziran od sudbine, a ne njen vlastiti njemački goetheanizam. Dakle nije iznenađujuće da je njemački duh slabo razumijevan i da je tako malo napora rađeno da ga se stvarno razumije onako kako bi trebalo, ako bi bilo kako je pravedno.

Kako sam kazao, političke znanosti su, posebno, bile strogo pod utjecajem engleskog načina razmišljanja. Ali ono što je sada žurno potrebno je da različiti ljudi do određenog stupnja samospoznaje. Bez ove samospoznaje, za koju Herbert Spencer i John Stuart Mill nisu dovoljni — već koja mora biti temeljena na duhovnoj znanosti i na smislu koji duhovna znanost može dati — bez ovoga, ozdravljenje neće doći.

Samo razmotrite kako je teško, na primjer, shvatiti sljedeće — kako se ne misli na suhu teoriju, već na nešto što je u osnovi života: Postoji u duši određena veza između misli i riječi. To je činjenica. Zamislimo da u strukturi duše riječ leži u ovom polju, a misao u ovom:

Francuzi imaju tendenciju gurati misli pravo dolje u riječ; tako, kada oni govore, misao je gurnuta upravo u ono što govore. Upravo zato, posebno u ovom polju, postoji tako laka omamljenost riječima, sa frazama — a mislim fraze u najboljem smislu:

Englezi utiskuju misli dolje ispod riječi, tako da se misao miješa s riječju i traži realnost ispod riječi:

Njemački jezik ima posebnost da ne uzima misli daleko kao riječi. Samo zbog toga bilo je moguće da filozofi kao Fichte, Schelling, Hegel — koje je nemoguće zamisliti bilo gdje drugdje u svijetu — naprave svoje radove. Njemački jezik ne uzima misao tako daleko kao riječ, on zadržava misao u misli. Zbog ovoga, međutim, ljudi će vrlo lako jedan drugog krivo razumjeti. Jer je pravi prijevod u ovakvoj situaciji nemoguć, on je uvijek samo zamjena. Nije moguće reći ono što je Hegel rekao, na engleskom ili francuskom. To je nemoguće; ovakvi prijevodi mogu biti samo zamjena. Činjenica da je nekakvo razumijevanje moguće dolazi od toga da su neki latinski elementi zajednički kod više od jednog jezika, jer je isto kada kažete ‘association’ na francuskom, ili ‘association’ na engleskom; oba idu natrag do latinskog elementa. Ovakve stvari grade mostove. Ali svaki narod ima svoju posebnu misiju i jedino je moguće ovom pristupiti kroz istrajnost da se dođe do ovakvog razumijevanja.

Slaveni guraju misli prema unutra tako da imamo:

Tamo, riječ je prilično udaljena od misli. Ona pluta, odvojeno.

Najjača vezanost misli sa riječju, tako da misao nestaje nasuprot riječi, je u francuskom. Najjači nezavisni život misli je u njemačkom. Prema tome, izraz formuliran od Hegela i hegelijanaca: ‘Samosvijest misli’, ima značenje samo u njemačkom. Nešto što je apstrakcija za ne-nijemce to je, za nijemce, najveće iskustvo koje mogu imati, ako ga razumiju u živom smislu. Njemački jezik se postavlja da nađe brak između onog što je samo po sebi duhovno i onog što je duhovno u mislima. Nigdje u svijetu, ni od kojeg naroda, ovo ne može biti postignuto osim od strane njemačkog naroda.

Ovo nema nikakve veze s bilo kakvim Reichom, ali će biti stoljećima ugrožavano ako ljudi odbiju ono što sada ide kroz svijet kao misao mira. Jer onda neće samo Reich u Centralnoj Europi biti ugrožen već također i sama esencija onog što je njemačko. To je razlog zašto su ova vremena teške bremenite sudbine za one koji razumiju ove stvari. Barem se nadajmo da će stvari ovog puta biti drugačije procijenjene, drugačije nego prijašnjeg puta kada je impuls sudbine ušao u igru, impuls sudbine kojem su trebale biti dane mnoge misli — ali nisu bile — kada je Austrija dobrovoljno proglasila njenu spremnost da dade Italiji ono što je trebala da joj se pomogne ispetljati iz ideja Iredente i Velikog Orijenta. Ali nije bilo misli na periferiji za ono što je bilo bitno u to vrijeme da malo misli o tome što je Italija, ili radije njena tri naroda, radila. Nadajmo se da će, što god se dogodilo, svijet biti skloniji uzimati ove stvari ozbiljno.

Germanski element ima svoj naročiti zadatak zbog posebne situacije sa germanskim mislima. Ako ova nezavisno živuća misao ne dođe do izražaja neće nikada biti moguće ostvariti duhovnu evoluciju koju se mora ostvariti. Stvari treba gledati onakve kakve jesu. Engleski narodni element čini da je do određene točke neophodno materijalizirati ono što je duhovno.
Ovo nije nešto što bi se držalo protiv engleskog naroda; to je jednostavno činjenica. Unutar engleskog narodnog elementa stvari koje su duhovne moraju se napraviti materijalne do određenog stupnja. To je razlog zašto će tamo biti veće razumijevanje za ono što dolazi od narodnog elementa kao suprotnost elementa čovječanstva kao cjeline, naime medijumstvo i druge atavističke aktivnosti. Upravo tamo drevne stvari imaju svoj izvor: drevni Rosicrucians, drevni Indijci, i tako dalje. Ovo uvijek treba poštovati na određeni način, baš kao što je sam jezik ostao iza na gotičkom stupnju, gdje ‘ostao iza’ nije moralni sud, ni onaj koji uključuje simpatije i antipatije, već jednostavno indikacija pozicije u odnosu na ostale. To je pitanje kako su stvari aranžirane, ne ostajanje iza u evoluciji.

Uzmimo stvari onakve kakve jesu. Očito svaka nacija danas sve može razumjeti. Ipak je točno kazati da sva stvarno plodonosna engleska duhovnost,u najboljem smislu riječi, potječe od Centralne Europe i bila je uvezena. Njen izvor je u Centralnoj Europi, ili je uzet drugdje. Pošto je intelektualizam tako dobro razvijen u Engleskoj, to je mjesto gdje duhovnost može biti sistematizirana, organizirana. Um kakav je Jakob Böhme bio bi nemoguć, na primjer, u Francuskoj. Ali dok je Jakob Böhme rođen u potpunosti iz duhovnih misli Centralne Europe, povukao je velikog sljedbenika kroz Saint-Martina, takozvanog philosophe inconnu, nepoznatog filozofa, sljedbenika Jakoba Böhmea.

Prema tome, ove stvari moraju raditi zajedno, tako da nema svrhe raditi prosudbe na osnovu nacionalnih osjećaja. Treba uzeti ono što je dano čovječanstvu u pravoj vrijednosti. U trenutku kada se uzme u obzir da je karma nešto ozbiljno, da je netko povezan sa nacijom preko karme kako sam opisao jučer, u trenutku kada vidimo ove stvari kroz stajalište karme a ne strasti, naći ćemo ispravan stav. Mogu zamisliti vrijeme kada će narod strastven oko nacionalnih stvari kao što su to francuzi doći do razumijevanja činjenice nacionalnosti kao nečeg karmičkog. Mogu čak zamisliti da kroz njihov veliki talent za duhovnost engleska nacija će doći, kroz određenu znanost o duhu, do prepoznavanja da postoje druge nacije koje su usuglasile neki stupanj jednakog statusa, nešto za što sada nema ni najmanjeg razumijevanja. Ovo nije zamjerka; najmanje od svega je zamjerka! Ali nitko ne zna koliko često se govore stvari koje netko sam savršeno razumije, dok ih drugi smatraju nevjerojatnima. Takvo držanje je premašeno od onog od Amerikanaca. Kod njih potpuni nedostatak svjesnosti, da mogu biti drugi koji namjeravaju napredovati u skladu s njihovim vlastitim osobinama, je čak i više paradoksalan; naravno, onima koji ne dijele isto stajalište.

Zbog velikog talenta kojeg posebno engleski narod ima za duhovnost, može se očekivati da dosta toga uđe u ovaj narod zaobilazeći duhovnost, posebno uzimajući u obzir da u njima također leži najveći talent za čisto logičko, to jest, neduhovno razmišljanje, kao i za sistematiziranje svega. Ništa nije bolji izraz ovog organizacijskog talenta od pisanja Herberta Spencera.
U odnosu na sve znanstveno engleski narod ima najveći organizacijski talent. To je zašto oni imaju takav nos za institucionaliziranje sustava za sve i svašta u cijelom svijetu. Samo oni koji vole prazne fraze mogu reći da Nijemci imaju poseban talent za organizaciju. Takvi ljudi previđaju činjenicu da je talent za organizaciju najviše izgubljen od svih drugih talenata iz istinske prirode njemačkoga naroda.

Ne smije se zaboraviti da ono što je nedavno naizgled postignuto od Nijemaca u određenim smjerovima, i teritorijalno i kulturalno, je došlo kao rezultat načina na koji je Njemačka ukliještena između Istoka i Zapada. Zbog ovoga, za vrijeme devetnaestog stoljeća određene karakteristike su se razvile više u Njemačkoj nego kod onih naroda kojima zaista te karakteristike i pripadaju. Ovo je razumljivo. Samospoznaja nije još prodrla u svaki kutak, i pošto su Nijemci toliko sposobni apsorbirati u vezi s nekim stvarima, narodi za Zapada — ne Istoka — imali su prigodu otkriti, u određenim stvarima, mnogo o sebi kroz ono što su Nijemci apsorbirali od njih. Ovakve karakteristike, kada se vide u sebi, uvijek izgledaju izvanredne i očite — dovoljno prirodne! Ali kada se sretnu kod drugih, tada se po prvi puta primijeti što one stvarno jesu. Ne možete zamisliti koliko onoga što Zapad vidi kao nepoželjno u Centralnoj Europi je ništa drugo nego refleksija onog što je apsorbirano od njih u Centralnu Europu.

Ljudi nemaju predodžbu kakve misterije leže ovdje skrivene. Gledajući na stvar objektivno, izvanredno je kako neki članovi posebno francuske nacije su prilično nesposobni vidjeti kod samih sebe stvari koje smatraju krajnje štetnima kod drugih koji su ih apsorbirali pod francuskim utjecajem prije svega. Možda nije uopće tako lijepo ako to sretnete kao imitaciju. Ali ako će čovječanstvo uopće napredovati, kako sam opisao u mojoj zadnjoj knjizi Misterij čovjeka, biti će esencijalno da dođe to ove suradnje Centralno Europske misli. Ovo je neophodno a ne može biti eliminirano; a niti smije biti brutalno uništeno.

Čovječanstvo je sada suočeno s tim da mora riješiti izvjesne sasvim specifične probleme. Ovo se odnosi, iznad svega, na nešto o čemu sam već govorio, što je povezano s današnjom najviše poštovanom tehnologijom — posljedicom prirodne znanosti — što je također veoma poštovano od duhovne znanosti. U relativno bliskoj budućnosti, ova najviše poštovana moderna tehnologija će dosegnuti konačni stupanj gdje će, na određeni način, poništiti samu sebe. Kao suprotno, doći će do pojave nečeg — već sam to ovdje spominjao — što će omogućiti ljudima da koriste delikatne vibracije u njihovim eteričkim tijelima kao pokretačku snagu s kojom će pokretati strojeve. Postojati će strojevi koji su zavisni o ljudima i ljudi će prenositi vlastite vibracije strojevima. Samo ljudi će biti sposobni stavljati ove strojeve u pokret pomoću određenih vibracija koje sami stimuliraju. Ljudi koji danas sebe vide kao praktičare znanosti naći će se, u ne tako dalekoj budućnosti, suočeni s potpunom transformacijom onog što danas zovu praktična primjena znanosti; jer ljudsko biće će biti usklađeno sa svojom voljom na objektivnu sferu osjećaja u univerzumu. Ovo je jedan od problema.

Drugo je, da će ljudi, na određeni način, razumjeti ono što zovemo silama dolaska u biće i odumiranja, silama rođenja i smrti. Prije svega moraju postati moralno spremni za ovo. A u ovo će spadati dobivanje uvida u stvari o kojima se danas govori samo kao o besmislicama. Na ovo sam ukazao prije u vezi s pitanjem koje ljudi pitaju o tome kako poboljšati natalitet kada je u opadanju. Ali oni govore krajnje besmislice jer ne znaju ništa o tim stvarima, i jer metode koje predlažu sigurno neće postići ono o čemu govore.

Treća stvar koju želim spomenuti je, da će u ne tako dalekoj budućnosti potpuni preokret u cjelokupnom načinu na koji ljudi misle o bolesti i zdravlju postati vidljiv. Medicina će postati ispunjena onim što se može razumjeti duhovno kada se nauči gledati bolest kao posljedicu duhovnih uzroka.

Već sam rekao da još uvijek nije fer reći duhovnom znanstveniku: Pokažite nam što možete u vezi bolesti i liječenju bolesti! Prvo okovi trebaju biti skinuti! Tako dugo dok je polje još potpuno okupirano materijalističkom medicinom nije moguće bilo što napraviti, čak ni u pojedinim slučajevima. Na ovom polju zaista je neophodno biti istinski kršćanin — to jest Pavlin — i znati da grijeh dolazi iz zakona a ne, obrnuto, zakon iz grijeha.

Ali nijedna od ovih stvari koje bi trebale doći čovječanstvu unutar petog post-atlantskog perioda neće, u stvari, doći ako se ne napravi napor da se dopusti duhovnoj znanosti da radi s nama na ljudskoj evoluciji. Mi trebamo ovo duhovno razmišljanje. Ali da bi to bilo moguće ono treba prestati biti čuvano od nekih i postati zajedničko znanje. Tako da je neophodno, posebno u engleskom narodnom elementu, da se dogodi osnovni zaokret u određenom smjeru. Da bi vam pokazao da je ono što govorim bazirano na stvarnosti, želim vam citirati mišljenje Lorda Actona za koje ćete vidjeti da dosta otkriva. Lord Acton kaže: Stranac nema mistični štof u svojoj vladi, i nema arcanum imperii. Vidimo kako je, u devedesetima prošlog stoljeća Lord Acton razmišljao na zdrav način kombinirajući najljepši engleski racionalizam sa engleskim kapacitetom za ono što je duhovno — iako on sam ne posjeduje bilo što duhovno: on vidi mistični element koji je ispod engleskog imperijalizma. Imperijalizam je proizvod nedavnih vremena; ali on je dobio svoj žig od mistične pojave koju je dobio od engleskog imperijalizma. I ovaj mistični element — možda čudno izgleda da ga zovem ‘mističnim’, ipak je to ispravno — također je našao izraz u vanjskim događajima.

Sve do devedesetih, Engleska je bila izvrstan primjer poštenog i uspravnog parlamentarizma, pošto je bio zadatak Parlamenta da daje impulse vanjskoj politici. Kroz različite parlamentarne institucije u Engleskoj narod može imati pravu ulogu u vanjskoj politici. U vrijeme kada su se stvari na koje sam ukazivao tek počele javljati postalo je neophodno stvoriti posebnu instituciju, jer nije bilo moguće povlačiti svakakve stvari ako sve mora doći pred Parlament. Iz tog razloga vođenje vanjskih poslova je odvojeno od Parlamenta a također i od Ministarstva vanjskih poslova a sačuvano za Komitet čiji članovi su bili isključivo iz Kabineta i određenih službenika iz Ministarstva vanjskih poslova. U ovakvom Komitetu zbiva se mnogo više toga nego što izgleda kada predsjedava netko kao Grey. U devedesetima mjesto gdje su sve niti dolazile zajedno bilo je odvojeno od ‘vanjske politike’, koja nije postala ništa više od politike u sjeni, koja više nema mnogo za reći i otkriva ono što se stvarno zbiva samo ako se desi da neko pogleda u pravom trenutku. Dakle, u trenutku kada postane neophodno početi vući niti, scena akcije je prenijeta od vanjskog pogleda na skrovito mjesto, na takozvani Komitet Ministarstva vanjskih poslova. Lord Acton je rekao:

‘Stranac nema mističnu tvornicu u svojoj vladi, i nema arcanum imperii. Za njega, temelji su ležali razotkriveni; svaki motiv i funkcija mehanizma je proračunata jasno kao satni mehanizam. Ali s našim domaćim ustavom, koji nije izrađen rukama ili napisan na papir, već zahtijeva da se razvija po zakonu organskog rasta; sa našim nepovjerenjem u čednost definicija i općih principa i našim oslanjanjem na relativne istine, mi nemamo ništa ekvivalentno živopisnim i produžavanim debatama u kojima ostale zajednice predočavaju svoje najskrivenije tajne političke znanosti svakom čovjeku koji može čitati. I rasprave biračkih tijela, u Philadelphiji, Versaillesu i Parizu, u Cadizu i Brusselsu, u Ženevi, Frankfurtu i Berlinu, iznad skoro svih, onih najprosvjećenijih država Američke Unije, kada su prekrajali svoje institucije, su glavne u literaturi o politici, i nude blago koje mi kod kuće nismo nikada uživali ...’

I, usprkos ovome, to je zemlja sa savršenim primjerom parlamentarizma, zemlja sa savršenim primjerom političkog života, jer ništa od toga u stvari nije neophodno, pošto može biti mistična samo ako je posvećena samom narodu, narodu koji, od devedesetih, je izostavljen iz razmatranja.

Pošto Engleska ima sasvim specifičan zadatak s obzirom na dušu svijesti petog post-atlantskog perioda, određeni načini razmišljanja pripadaju narodu kao cjelini; oni ne trebaju biti način razmišljanja pojedinaca, oni pripadaju cijelom narodu. Ovo je nešto za što uopće nema mjesta u Centralnoj Europi. Dati ću vam primjer.

Jedan od najvećih duhova svih vremena je Faraday. Michael Faraday se izrazio kako se on, kao prirodni znanstvenik, odnosio prema pitanjima religije i njegove rečenice su, to stvarno treba reći, monumentalne:

‘Prije ulaska u ovu temu, moram napraviti jednu distinkciju koja je, bez obzira kako to izgledalo drugima, za mene od krajnje važnosti. Visoko kao što je čovjek smješten iznad svih stvorenja oko njega, postoji viša i daleko uzvišenija pozicija unutar njegovog pogleda; i putovi su nebrojeni u kojima on okupira svoje misli oko straha, ili nada, ili očekivanja u budućem životu.
Ja vjerujem da se istina o toj budućnosti ne može spoznati bilo kakvim naporom njegovih mentalnih snaga, bez obzira koliko uzvišeni mogu biti; da mu je to obznanjeno bilo kojim učenjem osim njegovim vlastitim, a primljeno je kroz jednostavno vjerovanje u dano svjedočanstvo. Neka nitko ni za trenutak ne pretpostavlja da će pomoću samo-obrazovanja kojeg se spremam preporučiti, s obzirom na stvari u ovom životu, prošireno sa bilo kakvim razmatranjem nade koja je ispred nas, čovjek sa rezoniranjem moći naći Boga. Bilo bi neprimjereno ovdje dalje ulaziti u temu osim tražiti apsolutnu distinkciju između religioznog i običnog vjerovanja. Biti će mi zamjerena slabost u odbijanju da primijenim one mentalne operacije koje smatram dobrim u odnosu na visoke stvari do najviših. Ja sam zadovoljan da nosim tu zamjerku. Ipak čak i u zemaljskim stvarima vjerujem da“Njegove nevidljive stvari od kreacije su jasno viđene, shvaćene preko stvari koje su napravljene, čak i Njegova vječna snaga i božanstvo”, i ja nikada nisam vidio bilo što nekompatibilno između onih stvari čovjeka koje se mogu upoznati čovječjim duhom koji je u njemu, i one više stvari u vezi njegove budućnosti, koje ne može upoznati duhom.’

S uvjerenjima sličnima ovima, Darwin, je također, mogao naći svoj materijalistički darvinizam i ipak ostati pobožan čovjek u prilično netrpeljivom smislu. Newton je bio najnetrpeljiviji čovjek na svijetu u dogmatskom smislu. Kada je darvinizam donesen u Centralnu Europu i prihvaćen od Haeckela nije više mogao biti odvojen od religijskih osjećaja. To je zbog karakteristične prirode misli u Nijemaca. U razmišljanju Haeckela, darvinizam postaje religijski sistem. Sve ove stvari imaju najdublje temelje. One nam pokazuju kako ljudi mogu raditi zajedno bez podjela između religija, nacionalnosti i tako dalje, ako su u stanju praviti razliku između misija pojedinih naroda. Čovječanstvo će u cjelini morati doći do razumijevanja ovoga.
Kada to bude ostvareno, u jednu ruku biti će učinjena pravda za dublju prirodu različitih naroda i, u drugu ruku, tužna vremena kao ono sadašnje neće se više pojavljivati: vremena koja su tužna, ne samo zbog sve krvi koja je prolivena već i zato jer dokazuju koliko malo osjećaja za istinu ima u čovječanstvu općenito. Zato mi smijemo govoriti o tome ovdje. Jer naš moto je: ‘Mudrost leži isključivo u istini’. Posebno u vremenima ozbiljnim kao što su ova dopušteno je skretati pažnju na ove stvari, vremenima u kojima naša srca strašno krvare. Umjesto da prolazi vrijeme sa svakakvim stvarima koje ljudi rade pod utjecajem novinarstva, bilo bi korisnije početi sa mnogim drugim velikim stvarima.

Jedna pozitivna misao na kojoj se može formirati mišljenje je, na primjer, strašna činjenica da ovaj rat ne samo da je upravljan s periferije već je bio upravljan na takav način da traje duže nego je potrebno, ne zbog neizbježnih okolnosti već zbog pogrešaka. To je krajnje skandalozno kada uzmete u obzir koliko je bitno da rat ne traje predugo, ako već mora biti upravljan. Rat je dirigiran s periferije, ne samo dirigiran, već provođen na takav način kako nikada ne bi bilo moguće ako bi samo ljudi vidjeli da, pod utjecajem vlastitog diletantizma i nesposobnosti, oni stalno izbjegavaju bilo kakve korisne akcije, i samom činjenicom da ne rade ništa uzrokuju da se beskonačno provlači.

Ali sada je došlo vrijeme koje može otkriti da li oni koji su bitni — ne sami ljudi, koji mogu samo pokazati da li su nešto naučili u svim ovim ratnim mjesecima — kada oni koji su bitni izražavaju čak i znak iskre istine kada kažu da i oni, također, žele neku vrstu mira. Kažem znak, jer u realnosti to je nešto drugo. Jer ako do mira uskoro ne dođe, svatko dijete će moći vidjeti tko ne želi mir! Zaista svako dijete već može vidjeti kako su smiješna opravdanja koja se sada daju. Nije potrebno ići dalje od izvještaja u novinama jedne ad zemalja Antante — i priča izgleda istinito — tako je, između ostalih, tiskana rečenica: Svim projektilima koje nam je Njemačka poslala sada je dodan najgori od svih — mir.

Nema potrebe da dođe do ovakvog suvišnog ludila kakvo je u riječima da je mir najgori projektil od svih. Bilo bi dovoljno reći izmislili ovo ili ono poboljšanje, imaju ove ili one namjere. Briand ili Lloyd George bili bi prilično sposobni doći do različitih motiva koje bi Njemačka mogla imati, ali nisu u pitanju ti motivi; zaista, može se i samo pretpostaviti da postoje. Ako ćete se upuštati u analizu različitih motiva koji su do sada spominjani, nećete pogriješiti u zaključku: Ako su stvari stvarno onakve kao što gospodin Briand, ili bilo tko drugi, pretpostavlja da jesu, tada svaki pravi prijatelj mira mora ustrajati da se mir postigne što prije! Kada bi samo, moji dragi prijatelji, daleko od utjecaja na ljudske prosudbe, bilo moguće barem očistiti velike planine od krša nagomilane na ljudsku sposobnost prosudbe!

Ne možete zamisliti koliko srca onih koji vide što se zbiva krvare kada vide ljude sposobne slušati ili čitati, bez ikakvog svetog ogorčenja, ono što je danas napisano tako paradoksalno. Jer da ove stvari nisu ukorijenjene u nečemu što postoji, ne bi mogle biti napisane. Tako da nas ni same pritužbe u vezi novinara neće daleko odvesti. Savršeno je moguće, možda ne baš baciti pijesak u oči određenih ljudi, ali sigurno zamračiti oko njihovih duša govoreći: Gledajte, oni razbacuju otrov između nas!
Dječja je igra uvjeriti se kolika je ovo besmislica, jer čak i ako se pretpostavlja da je istinito — zašto ne bi pretpostavili? — još uvijek nema razloga da se ne napravi ono što je potrebno za dobro čovječanstva, naime, privesti krvoproliće kraju! Nijedna od izjava koje su do sada davane nije dovoljan razlog da se to ne napravi.

Mogu se sjetiti samo jedne kategorije ljudi koji, kao rezultat njihovih obmana, ne bi došli pameti, naime, oni koji još i sada postoje i koji kažu: Želimo apsolutno stalni, potpuno savršen mir, i dok to ne budemo mogli imati ne možemo okončati rat. Ima dosta ovakvih ljudi; prilično često nazivaju sebe pacifistima. Neki su se tek počeli sramiti svojih ekstremnih pogleda i počeli su izražavati razumnija mišljenja. Ali zbilja se događalo za vrijeme ovih strašnih događaja da su ljudi govorili: Mi se borimo za trajni mir. Oni ne primjećuju da je to glupost, jer je prilično moguće govoriti glupost dok se odaje dojam da se objavljuju najviši ideali.

Ne, dragi moji prijatelji! Ideal savršenog mira ne može se nikada dostići ako je i najmanja kap krvi prolivena putem rata. Savršeni mir mora doći u svijetu na prilično drugačiji način! I tkogod kaže da se bori za mir, i da mora nastaviti ratovati sve dok neprijatelj ne bude uništen da bi se postigao mir, laže, čak i ako to ne shvaća, i bez obzira tko bi on mogao biti!

Ovo su stvari koje se danas jedva uzimaju u obzir. Ono što svi trebamo je da nam duhovna znanost bude učitelj u donošenju prosudi. Prema tome, ja se ne ustručavam s vremena na vrijeme pozvati špadu na špadu i izraziti prosudbu do koje se istinski nije lagano došlo. Međutim, bolje da ne idemo danas do ponoći, dakle završavamo za trenutak.