Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 5/13
Dornach, 16 prosinca 1916

Kada mi ne bi bili društvo kojeg je zadatak promatrati sve stvari s točke gledišta dubljeg znanja, zaista dubokog duhovnog znanja, ja bih očito sada iznosio rasprave kakve smo imali i koje su bile zahtijevane sa raznih strana. Ako bi bila stvar bilo čega drugog osim dubljeg znanja, tada bi rasprave naravno trebale biti obustavljene sve dok ne dođe vrijeme kao rezultat važnih događaja.

To je, vjerujem, neupitno da svaka duša koja je ozbiljno i pošteno zabrinuta za dobrobit čovječanstva iščekuje sa gnjevnim uzdahom što će proizaći iz slijedećih nekoliko dana. Činjenice će pokazati da li su određeni izvori iz onog što smo nazivali periferija, sposobni za dovoljnu osjetljivost. Ako nisu, tada će od cijelog čovječanstva — i u budućnosti, također — biti očekivano da vjeruju da se netko bori za mir okrećući glavu dolje i izuzimajući mogućnost relativno ranog postizanja mira.
Ako stvari idu u smjeru kakvom pretpostavljaju razni glasovi iz tiska — premda ni jedan ozbiljan promatrač više ne bi to uzimao kao pretpostavku — tada nitko ne bi bio obvezan čak ni pretvarati se više da vjeruje da ima i jedno zrno iskrenosti u svim onim recitalima koji proklamiraju mir ili čak prava nacija. U skoroj budućnosti svijet će imati mogućnost odlučiti sa punom svjesnošću da li da vidi ove recitale volje za mirom kao pogrešne i neistinite i ipak ih nastavi smatrati značajnima, ili da se okrene istini.

Mi, međutim, stojimo na temeljima dubljeg znanja, tako da nema potrebe da prekidamo naša promatranja. Mi tragamo za istinom, i istina se mora naći po svaku cijenu. Jer istina nikada ne može biti štetna ili raditi štetno.

Danas imam namjeru da stavim pred vaše duše određene stvari koje nam daju mogućnost da napravimo naše prosudbe opravdanim u više smjerova. Ni na koji način ne želim utjecati na bilo čije stajalište, niti na prosudbu; jer smo zaokupljeni gledanjem činjenica fizičkog plana, kao i činjenica i impulsa duhovnog svijeta, smirenim pogledom. Prije nekog vremena sam kazao da pitanje neophodnosti u svjetskim događajima mora biti proučavano, čak i u licu najbolnijih događaja. Ali antropozofija nas nikad neće napraviti fatalistima, u smislu da govorimo o neophodnostima kao o sudbini koju moramo napustiti. Opravdano je postaviti pitanje: Da li su se ovi bolni događaji morali dogoditi? Ali iako se osjećamo obvezni odgovoriti potvrdno, ipak nije u pitanju da uronimo u ove neophodnosti na fatalistički način. Volio bi početi ilustrirati ono što mislim s usporedbom.

Pretpostavimo da dvije osobe raspravljaju kolika će dogodine biti žetva na određenom području. Prvi kaže: Žetva će zavisiti od uvjeta postavljenih od prirode. On nabraja sve uvjete — vrijeme, i sve druge uvjete koje su manje ili više nezavisni od volje čovjeka. Drugi, međutim, može primijetiti: Vi ste u pravu, sve to postoji; ali ono što bi mi trebali gledati kao praktično pitanje je kakav doprinos mi sami možemo dati. Dakle to je mnogo manje pitanje vremena i drugih uvjeta na koje ne mogu utjecati; moja osnovna briga je, tada, da želim odigrati svoju ulogu u slijedećoj žetvi, tako da na mojem djelu zemlje ja ću posijati najkvalitetnije sjeme što ga mogu naći. Kakvi god ostali faktori mogu biti, moja je dužnost posijati najbolje moguće sjeme, i učiniti ću sve da tako bude. Prvi čovjek može biti fatalist; drugi ne mora poricati razloge fatalizma prvog, ali on će napraviti sve što može da posije najbolje sjeme. Na isti način, za svaku osobu koja želi biti obazriva u ovim pitanjima to je stvar, iznad svega, nalaženja načina kako posijati najbolje sjeme.

Naravno, za duhovni razvoj čovječanstva izraz ‘posijati odgovarajuće sjeme’ znači nešto mnogo kompliciranije nego što je to slučaj u usporedbi koju sam naveo. To ne znači primjenu nekoliko apstraktnih principa. Znači uzeti zahtjeve evolucije čovječanstva i ispravno prepoznati što je potrebno u ovom trenutku za tu evoluciju. Jer kakvo god vrijeme slijedeće godine bilo i kakve god se pojavile smetnje ili nepoželjne okolnosti, ako druga osoba ne posije dobro sjeme žetva će sigurno biti loša! Dakle najvažnije je prepoznati da sada spas razvoja čovječanstva zahtijeva određene uvjete kojima se, u ovom trenutku, daleko najveći dio čovječanstva opire. To su uvjeti koji moraju biti uključeni u ljudski razvoj tako da razvoj u budućnosti bude uspješan i zdrav. I također mora biti shvaćeno da se čovjek sada nalazi u fazi razvoja u kojoj, unutar određenih granica, sam mora savladavati svoje pogreške.

U ranijim vremenima to nije bio slučaj. Prije petog post-atlantskog perioda, prije nego je barem veliki dio zemaljskog čovječanstva došao do punog ispunjenja svoje slobode, božanske duhovne snage su intervenirale u zemaljskom razvoju, i moguće je jasno opaziti da su ovu intervenciju božanskih duhovnih snaga ljudska bića osjetila. Danas, ono što je bitno je pokazati čovječanstvu kako je moguće doći do određenog uvida i, iznad svega, kako oblikovati zdravu prosudbu koja se podudara sa uvjetima koje zahtijeva čovjekov razvoj. Činjenica da postoji otpor ovoj prosudbi je jedan od najdubljih uzroka sadašnjih bolnih događaja.

Drugo pitanje koje ćemo morati razmotriti u slijedećih par dana je zašto se ljudska bića nisu okrenula više duhovnim stremljenjima prije jednog stoljeća. Jer da jesu do današnjih bolnih događaja sigurno ne bi došlo. Ostavimo ovo da malo stoji i vratimo se na ovo sutra ili prekosutra. Iznad svega, držimo se spoznaje da je do bolnih događaja došlo uglavnom kao rezultat ovog poricanja čovjekove veze s duhovnim svijetom. Sadašnji događaji mogu se prema tome opisati kao karma materijalizma. Ali ovu frazu ‘karma materijalizma’ ne smije se uzeti kao praznu frazu; treba je razumjeti na pravi način.

Uvidi koji su duboko neophodni izranjaju samo sporadično za vrijeme godina naših života — zadnja desetljeća devetnaestog i prva desetljeća dvadesetog stoljeća. Zasigurno neki uvidi — a mnogo zavisi od uvida — su se oblikovali unutar čovječanstva. Nadalje, bio je pokušaj da ih se oblikuje na takav način da bi značajan broj ljudi mogao biti uključen. Ali, za sada, iz razloga koje ćemo spomenuti kasnije, ljudi se strašno opisu bilo kojoj vrsti višeg, duhovno utemeljenog uvida.
Sada želim spomenuti knjigu koja se pojavila prije dosta godina. Možete naravno reći: Mnoge knjige su objavljene, pa zašto je ova tako značajna? U većini slučajeva, knjiga može samo dati ljudima neke teoretske instrukcije, i spas svijeta zasigurno neće zavisiti od toga da li su pročitane ili ne. Dopustite mi da kažem da je ulog viši nego što se možda očekuje ako su neke ideje i uvidi rasprostranjeni. Pogledajte još jednom u svoju dušu na ono što sam vam govorio za vrijeme dva ili tri zadnja predavanja i moći ćete reći ta je to tako.

Knjiga na koju mislim objavljena je u Americi i autor je Brooks Adams. Kada se pojavila prije toliko godina izgledalo mi je kao da je to jedna od najvažnijih manifestacija novog ljudskog uvida. Čak iako je način na koji je predstavljena svijetu bio pokvaren činjenicom da je uključivala predgovor bivšeg predsjednika Roosevelta, jednog od najvećih frazera današnjice, usprkos tome ideje u ovoj knjizi od Brooks Adamsa mogu donijeti prosvjetljenje u najširem smislu za svijet. Drugi faktor koji treba uzeti u obzir u vezi europskog kulturalnog života je to da je njemački prijevod ove knjige došao od izdavača za kojeg je poznato da služi sasvim određene duhovne struje, struje koje su sasvim izvjesno neprijateljske i štetne, na primjer za naš antropozofski pokret. To nije ono što je bitno, međutim. Ono što je uvijek bitno je imati osjećaj za činjenicu da je značajno ako su ideje predstavljene svijetu pod odgovarajućom zastavom ovakve vrste. Dosta je različito ako je knjiga objavljena od, recimo, Cotta'sche Verlag, različite izdavačke kuće koja jednostavno izdaje knjige ili, kao u slučaju ove knjige, od izdavača koji objavljuje knjige koje služe svrsi određenog društva. Postoji velika razlika između bavljenja jednostavno literaturom i bavljenja određenim nedvosmislenim impulsima!

Što je u toj knjizi od Brooks Adamsa? Dopustite prvo da otvorim glavne ideje koje nosi, moram reći, prilično općenito i apstraktno na veoma amaterski način za sada njihov značaj može biti prepoznat jedino u Americi. Ipak je važno znati da ptica kao što je ova poleti iz određene točke. Brooks Adams kaže efektno: Ima na svijetu raznih nacija koje su se razvijale sporo kroz duga razdoblja. U razvoju ovih ljudi moguće je pronaći i uspone i padove: oni se rode, prolaze kroz djetinjstvo, mladost, zrelost i starost, i onda nestanu.

Ovo nije, za početak, duboka istina već samo okvir. Međutim, ono što Brooks Adams kasnije razvija u vezi evolucije ovih naroda na način razvojnih zakonitosti svakako ima neko značenje. Može se promatrati, on kaže, da u periodu svoje mladosti ovi narodi neminovno razviju dvije tendencije koje spadaju zajedno. Da bi ispravno ušli u ovakve ideje kao što su ove od Brooks Adamsa moramo, naravno, praviti striktnu razliku između naroda kao takvog i individualnih ljudskih bića; niti smijemo miješati koncept države s konceptom naroda. Dakle, Brooks Adams pripisuje određene karakteristike određenom periodu razvoja naroda i također smatra da one pripadaju zajedno. Prema njemu neki narodi, u periodu svoje mladosti, imaju sposobnost imaginacije, što je sposobnost formiranja mentalnih slika koje su, uglavnom, povučene iznutra. Oni duguju svoje porijeklo produktivnoj imaginaciji a ne razmatranjima kao što su ona koje danas zovemo znanost; one su izvučene iz kreativne unutarnje snage ljudskog bića. Ova karakteristika kreativne imaginacije je, prema Brooks Adamsu, neophodno povezana s drugom: ovi narodi su ratoborni. Dvije karakteristike, kreativna imaginacija i ratoborna narav su neodvojivo povezane u ovim narodima. Brooks Adams smatra ovo za prirodni zakon u duhovnom životu ovih naroda. Narodi koji su oboje imaginativni i ratoborni su, takoreći, poseban tip.

Kao suprotnost ovim narodima koji pripadaju imaginativnom i ratobornom tipu su, kaže Brooks Adams, narodi koji pripadaju drugom tipu. Ovdje, kreativna imaginacija nije više dominantna, jer se ona razvila u nešto što možemo nazvati trezveno znanstveno mišljenje. Narodi koji posjeduju ovu karakteristiku trezvenog znanstvenog razmišljanja nisu ratoborni po prirodi; oni su industrijski i trgovački. Ove dvije karakteristike — govorimo o narodima, ne pojedincima — pripadaju zajedno: znanstvena i trgovačka (jer industrijska je jednostavno osnova za trgovačku). Prema tome, postoje narodi koji su znanstveni i trgovački, i narodi koji su imaginativni i ratoborni.

Za sada ne želim kritizirati ove ideje već samo spomenuti što samo mišljenje nameće, premda u prilično diletantskoj maniri, koje se prije više godina zalepršalo, takoreći, od američkog tla: Pazite da ne povjerujete da se cijelo čovječanstvo može mjeriti sa istim kriterijima! Nemojte misliti da se isti ideali mogu postaviti za sve nacije! Opazite da se u razmatranje može uzeti samo ono što ima osnovu u evoluciji, što znači da ne možete očekivati od naroda kao što su Slaveni, čiji karakter je imaginativan, da ne budu ratoborni! Oni od vas koji pažljivo čitaju Brooks Adamsovu knjigu, molim primijetite posebno ovaj zadnji primjer. Prosudbe moraju biti utemeljene, ne na vanjskoj pojavnosti već na unutarnjim vrijednostima, unutarnjim sklonostima.

Ova knjiga je površna makar samo iz razloga da takvo znanje, ako se uopće izražava, mora biti izraženo samo na osnovu duhovnog uvida. Toliko dugo dok postoji nedostatak duhovnih uvida, sudovi o evoluciji čovječanstva — na koju naravno utječu duhovne snahe — ne mogu biti nego jednostrani. Iznad svega, velika istina je zanemarena: Na fizičkom planu nalazimo se unutar iluzije kako u vezi događaja kao i u vezi volje ljudskih bića. Čim se iluziju uzima, ne kao iluziju već kao stvarnost, moramo upasti u grešku. I čim ne pridajemo propisnu pažnju razvoju unutar iluzije i onom na što liči razvoj unutar iluzije, mi već tretiramo iluziju kao stvarnost.

Kada ne bi bilo besmisleno bilo bi veoma lijepo, na primjer, živjeti u sezoni stalnog proljeća, u okruženju cvatnje, nicanja, pupanja života. Zašto kreatori univerzuma nisu uredili stvari tako da imamo ničući, cvjetajući život zauvijek? Zašto predivni tulipani, ljiljani i ruže moraju venuti i raspasti se? Odgovor je prilično jednostavan: moraju venuti i truliti tako da mogu opet cvjetati! I sve dok stojimo na fizičkom planu mora nam biti jasno da jedno ne može biti bez drugog — zaista, da je jedno tu u svrhu drugog; i postoji duboka istina u onom što kaže Goethe da je priroda stvorila smrt da bi imala tako mnogo života. Pošto je fizički svijet iluzija nema balansa sve dok smo u fizičkom svijetu; ravnoteža može doći jedino u smislu ako se možemo izdići iz fizičkog u duhovni svijet. Međutim, ova ravnoteža je različita od one ravnoteže koju očekujemo tako dugo dok držimo da je fizički svijet realnost. Prema tome neophodno je da spoznamo zakone iluzije, i da naučimo da se unutar iluzije nikada ne može naći ravnoteža, bilo od strane čovjeka ili drugog bića, ako iluzija nije protkana s nečim što leži izvan iluzije a unutar duhovne realnosti.

Dakle, iznad svega, uvijek je važno spoznati iluziju kao iluziju, doći do razumijevanja što znači da nicanje i pupanje mora biti praćeno s truljenjem. U slučaju prirode to je lako priznati, jer vidimo ispred očiju činjenice koje trebamo prepoznati. Bilo bi lako svakom objasniti da će u ljeto i jesen 1917 sazrjeti plodovi koji su zasijani u vrijeme sjetve prethodne godine. Ako je zasijano loše sjeme, tada će naravno loši plodovi biti požnjeveni. Dakle mi ćemo težiti obraćanju pažnje na kvalitetu sjemena i nećemo tako lako dopustiti da budemo obmanuti od iluzije, kao u drugim područjima ljudskog života gdje su stvari više opskurne.

Netko tko ukazuje na sličan način, u vezi s životom nacija, o efektu loše sjetve na kvalitetu sazrijevanje plodova, odmah se susreće s predrasudama. Ove mogu, na primjer, biti izražene na način: mogu nekome sugerirati da ne smije biti iznenađen s lošom žetvom jer mu je sjeme kada je posijano bilo loše, on može onda uzvratiti da je to njegovo sjeme i da vrijeđam njegove osjećaje kada tako govorim. Ali ja nemam namjeru vrijeđati njegove osjećaje, jer loša kvaliteta njegovog sjemena ne mora uopće biti njegova greška. To nije pitanje vrijeđanja nečijih osjećaja već prije izjava objektivne činjenice. To za mene nije stvar prosudbe veze između njega i njegovog sjemena kukuruza; to je njegova stvar i prepuštam mu je potpuno. Ali da bi znali objektivne činjenice neophodno je vrlo pomno istražiti sjeme kukuruza i suočiti se s onim na čemu počivaju događaji.
Ako, radeći tako, možemo imati odgovarajuću objektivnost, to bi mogla biti i dobrobit za onog tko sije. Zaista, dobrobit bi mogla biti značajna ako mu uspijemo pojasniti vezu između žetve i sjetve. Ono što vam želim pojasniti je važnost postavljanja misli u pravom smjeru, i traženja u pravom smjeru.

Poslije ove predigre, sada se želim vratiti malo u povijest. Razlozi za ovo uskoro će postati jasni. Već sam privlačio vašu pažnju tijekom predavanja ovdje na kralja Engleske koji je igrao važnu ulogu za Englesku u oblasti iluzije, u vezi s religijskim razvojem: Henrik VIII. Kao što znate, bio je dosta dobar u rješavanju sebe od žena, kojih je imao podosta. Također je imao — dobro — možemo reći, odvažnosti za prekid s Papom koji nije želio razriješiti jedan od njegovih brakova. Ovo odbijanje Pape dalo je Henriku VIII hrabrost da donese novu religiju za cijelu Englesku, pošto je zavisila od njega. Pričali smo o ovome u jednoj drugoj prigodi.

Tijekom vladavine Henrika VIII živio je veliki i eminentni Thomas More. On je bio čovjek uzvišene duhovnosti, zaista duhovnosti jednake, na primjer, onoj još jednog velikog čovjeka, Pico della Mirandola, kao i drugih eminentnih osoba tog doba. Thomas More je bio prosvijetljen duh, čak iako, unatoč svom prosvijetljenom uvidu, on postaje Henriku VIII Lord Chancellor i nije prezirao samog Henrika. Uskoro ću vam dokazati da nije prezirao Henrika VIII. On je bio duh čiji prosvijetljeni instinkt mu je omogućio da prihvati iluziju kao iluziju. Ipak, kao i Pico della Mirandola, on je bio također i pobožan čovjek. Nije bio pobožan u maniru Hanrika VIII, niti u maniru Pape; on je bio iskren, ozbiljan pobožni čovjek i za njegove točke gledišta odbijao je impulse i pokušaje reformacije koji su već bili počeli treperiti u njegovo vrijeme.

U određenom smislu Thomas More je bio vjerni sin katoličke crkve; i premda bi mu Henrik VIII, čiji Lord Chancellor je već bio, odavao sve počasti ako bi se složio s njegovim željama, ostao je nesklon da se okrene novoj religiji jednostavno zato što je Henrik želio uzeti novu ženu. Zbog toga nije samo bio lišen svoje pozicije, bio je osuđen na smrt, i zapis sudskog postupka koji je kulminirao s njegovom osudom je iznimno zanimljiv i veoma karakterističan za to vrijeme. Slaganje rečenice koja je osudila Thomasa More-a na smrt je prilično vrijedno pažnje.

Većina od vas zna, jer je odavno objavljeno u svjetovnim knjigama, da je u Slobodnom zidarstvu uspon kroz različite stupnjeve povezan sa određenim formulacijama što također uključuje i očekivanje smrti za one koji ne budu čuvali tajne određenog stupnja. Navodi se da pod određenim okolnostima kandidat će morati umrijeti strašnom smrću; na primjer, u slučaju jednog od stupnjeva, njegovo tijelo će biti rasječeno i njegov pepeo razasut na četiri vjetra na zemlji. Ove stvari, koje sam upravo rekao, sada su subjekt brojnih svjetovnih spisa. Sada se osuda Thomasa More-a točno podudara sa formulacijom u pogledu na određeni stupanj Slobodnog zidarstva: trebao se prenijeti od života do smrti na najnehumaniji način. Ipak samo ovo nije bilo dovoljno. Njegovo tijelo je trebalo biti podijeljeno na onoliko dijelova koliko ima točaka na kompasu i dijelovi su trebali biti razasuti u svim tim smjerovima. Dio ove osude je zaista i izvršen na ovaj naročiti način.

Uzmite u obzir da se ovo dogodilo na početku petog post-atlantske perioda. Thomas More je bio rođen u drugoj polovini petnaestog stoljeća i umro u prvoj polovini šesnaestog stoljeća. Možemo se dobro upitati da li je sve što je napravio bilo odbijanje kralju priznati nadmoć — to jest, odbiti priznati da je engleska crkva nezavisna od Pape i upravljana od strane Kralja Engleske. Je li to zaista sve što je napravio?

Vratimo se sada najvažnijoj stvari koju je učinio, naime nešto što, čak i danas, može imati ogroman značaj za svakog tko na to ispravno gleda. Thomas More je napisao knjigu Utopija. O najboljem obliku države i novom otoku Utopija. Glavni dio ove knjige bavi se institucijama otoka Utopija, što znači ‘nije mjesto’, ili ‘ne mjesto’. Ako knjigu uzmemo na način kako je namjeravao Thomas More, otkrijemo da mu Utopija znači mnogo više nego neko zamišljeno kopno u vanjskom fizičkom svijetu. Ne smijemo biti tako naivni, naravno, pa pretpostaviti naravno da je More napisao knjigu jednostavno kao izmišljenu priču. Thomas More se ne može ubrajati u Utopiste. On nije želio ljudima predstaviti neku imaginarnu priču; želio je reći mnogo više od toga, ukoliko je to bilo moguće u njegovom vremenu.

Glavni dio knjige bavi se Utopijom, ali također ima i vrlo detaljan uvod. Ovo nam objašnjava zašto je More napisao knjigu. Ima zanimljiv pasus kojim želim privući vašu pažnju, tako da vidite da nije prezirao Henrika VIII. Počinje ovako:
‘Nedavno je bila prilično velika razlika u mišljenju između tog velikog stručnjaka u umjetnosti vladanja, Njegova nepobjedivog veličanstva, kralja Henrika osmog od Engleske, i njegove dostojanstvene visosti, princa Charlesa od Castile. Njegovo veličanstvo me poslalo u Flandriju da raspravim i sredim stvar.’

Dok je bio u Flandriji kao veleposlanik Henrika VIII, koga naziva prosvijetljenim i velikim kraljem, susreo je čovjeka kojeg gleda kao iznimno inteligentnog — duhovno, iznimno važnog. Pitao ga je: Pošto toliko znaš i procjenjuješ stvari tako ispravno, zašto ne ustupiš svoje uvide na raspolaganje nekom princu? Jer je More smatrao da većina ljudi u službi prinčeva nisu naročito nadahnuti, i da mnogo toga dobrog i povoljnog može proizaći za svijet ako se ovakvi nadahnuti ljudi stave u službu prinčeva. Ovaj sada odgovara: Bilo bi bez uspjeha, jer kada bi izrazio svoje poglede unutar nekog ministarstva ili slično, ne bih druge napravio pametnijima; umjesto toga brzo bi me izbacili. Da bi naglasio da je ovaj čovjek, sa kojim se ne može složiti, stvarno postojao, Thomas More dodaje: Sreo sam ovog čovjeka u najraznolikijem društvu i on nam je rekao kako je jednom pokušao objasniti svoje poglede u jednom drugom društvu.

Ovo nije samo uvod u Utopiju; Thomas More misli nešto dalje. Imamo rijetku situaciju u kojoj Thomas More želi izraziti kritiku Engleske tog vremena, Engleske na prijelazu iz petnaestog u šesnaesto stoljeće; Lord Chancellor želi kritizirati Englesku. Ne treba reći da netko tko razmišlja kao Thomas More se neće upustiti u kritiku nečeg apstraktnog. Govoreći o Engleskoj on zna da engleski narod nije identičan sa onim što podrazumijeva engleska država. On ovo vrlo dobro zna i također zna da država nije nešto apstraktno već da se sastoji od osoba, i da engleski narod nije uključen u bilo koji kriticizam koji bi mogao biti izražen o djelovanju ovih osoba o kojima svi najvažniji aspekti države zavide. So Thomas More se hvata najbolje moguće startne pozicije za konkretnu raspravu, jer naravno nije konkretno, već više besmisleno, reći: Engleska je ovakva, Njemačka onakva, Italija kao i drugi — i tako dalje; tako reći je ne reći ništa.

Sada, unutar okvira većeg društva, More dovodi ovog inteligentnog, prosvijetljenog čovjeka u kontakt s nekim tko je izvrstan odvjetnik, nekim koga svijet smatra za ‘izvrsnog odvjetnika’, i tako ova dvojica — inteligentni čovjek i izvrstan odvjetnik pred očima svijeta — ulaze u diskusiju o engleskoj pravnoj znanosti. Engleskoj pravna znanost tada nije bila kakva je danas, ali nije važno: peti post-atlantski period je upravo počinjao. Inteligentni i prosvijetljeni čovjek misli da je iznimno glupo postupati protiv lopova na način kakav je smatran za primjeren u Engleskoj tada. Ovaj čovjek, koji je bio vidio Utopiju i kasnije je opisao, mislio je da cijeli način na koji su pljačke i ostale stvari razmatrane nije uopće bio pametan. Mislio je da se moraju istražiti dublji uzroci ovakvog ponašanja. Tako je došao do odbijanja svih pogleda tog vremena u vezi ljudske sklonosti lopovluku. Izvrstan odvjetnik, naravno, nije ga uopće mogao razumjeti. Sada malo promotrimo argumente inteligentnog čovjeka — ne one izvrsnog odvjetnika. On kaže:

‘Dogodilo se da sam jednom ručao s Kardinalom kada je bio ondje izvjesni engleski odvjetnik. Zaboravio sam kako smo došli na temu, ali on je sa velikim entuzijazmom govorio o krutim mjerama koje su se poduzimale protiv lopova. “Vješamo ih posvuda,” reče, “Vidio sam ih po dvadesetak na jednom gubilištu. I meni je to bilo čudno. Uzimajući u obzir koliko malo ih se uspije izvući, zašto se još uvijek mučimo s toliko pljačkaša?” “Što je tu čudno?” pitao sam — jer nikad nisam oklijevao slobodno govoriti ispred Kardinala.’

Sada čujmo govor inteligentnog čovjeka!

‘ “Ova metoda bavljenja sa lopovima je nepravedna i socijalno nepoželjna: Kao kazna to je previše strogo, a kao zastrašivanje je prilično neefikasno. Petty larceny nije toliko loš da zaslužuje smrtnu kaznu, a nijedna kazna na svijetu neće zaustaviti ljude da ne kradu, ako je to jedini način da dođu do hrane. U ovom smislu vi Englezi, kao većina drugih nacija, podsjećate me na nekompetentne učitelje, koji najradije šibaju svoje učenike kako bi ih podučili. Umjesto davanja ovih strašnih kazni, bilo bi mnogo učinkovitije omogućiti svakom neka sredstva za izdržavanje, tako da nitko nije pod zastrašujućom nuždom postati lopov pa onda leš.” “Za to već postoje odgovarajuće zakonske odredbe,” odgovara odvjetnik. “Ima mnogo zanata otvorenih za njih. Tu je uvijek rad na polju. Mogu uvijek zaraditi pošteno za život ako to žele, ali oni namjerno biraju kriminal.” “Ne možete tako izaći iz njega ”, ja sam rekao.’

Ovo je inteligentan čovjek još jednom.

‘ “Ignorirajmo, iz razloga argumenta, slučaj onemogućenog vojnika, koji je izgubio ud u službi kralja i domovine, bilo kod kuće ili vani — možda u onoj bitci s kornvalskim pobunjenicima, ili možda tijekom borbi u Francuskoj, ne tako davno. Kada se vratio kući, nalazi da se nije u stanju baviti starim zanatom, i da je prestar da nauči novi. Ali kao što sam rekao, zaboravimo na njega, jer rat je samo sporadični fenomen. Ostanimo na stvarima koje se događaju svaki dan.

Dakle, najprije ima mnogo plemenitaša koji žive kao trutovi na račun tuđeg rada, drugim riječima, od svojih zakupaca, koje stalno izrabljuju povisujući im rente. To je njihova jedina ideja o praktičnoj ekonomiji — inače bi ih brzo upropastilo njihovo rasipništvo. Ali nisu zadovoljni s tim da sami budu besposleni, oni se okružuju ogromnim brojem jednako besposlenih pratitelja, koji nikada nisu naučili ni jednu metodu zarađivanja za život.

Kada njihov gospodar umre, ili se oni sami razbole, odmah dobiju korpu — jer ovi plemenitaši imaju mnogo više simpatija za besposlenost nego za bolest, i njihovi nasljednici često ne mogu priuštiti tako veliko osoblje.

Sada je otpušteni pratitelj pogodan za postati žestoko gladan, ako se ne koristi nasiljem. Jer što je alternativa? Može, naravno, lutati okolo dok mu se odjeća i tijelo ne iscrpe, i on bude samo hrpa krpa i rana. Ali u tom stanju ni jedan gospodin neće se udostojiti zaposliti ga, i nijedan farmer neće tako riskirati — za koga bi bilo manje vjerojatno da vjerno služi siromahu, znojeći se s krampom i motikom za bijednu plaću i jedva adekvatnu ishranu, od čovjeka koji je bio uzdignut u krug luksuza, šepurio se u vojnoj uniformi, gledajući odozgo na sve oko sebe?”

“Ali to je upravo tip osobe koji trebamo ohrabriti,” uzvratio je odvjetnik. “U doba rata bio je okosnica vojske, jednostavno zato jer ima više duha i samopouzdanja od običnog zanatlije ili radnika na farmi.”

“Možete tako reći,” odgovorio sam,’

Sada inteligentni čovjek govori ponovo.

‘ “da u svrhu rata trebate poticati lopovluk. Dakle, zasigurno vam nikad neće nedostajati lopova, tako dugo dok imate ljude kao što je taj. I, naravno, potpuno ste u pravu da su lopovi prilično efikasni vojnici, a vojnici čine prilično poduzetne lopove. Te dvije profesije imaju dosta zajedničkog. Međutim, problem nije ograničen na Englesku, iako je kod vas dosta loše. To je praktično epidemija svjetskih razmjera.

Francuska, na primjer, pati od možda i goreg oblika toga. Tamo cijela zemlja ima najezdu čak i u vrijeme mira — ako to tako možete zvati — plaćenika koji su se pojavili iz poprilično istih razloga koje ste naveli za besposlene pratitelje. Vidite, eksperti su odlučili, u interesu javne sigurnosti, da oni moraju imati moćnu stajaću vojsku, koja se sastoji uglavnom od veterana — zato oni imaju tako malo vjere u sirove novake tako da namjerno počinju ratove da daju vojnicima praksu, i režu vratove samo da su uposleni, kako je to Sallust dosta lijepo opisao.

Tako je Francuska naučila iz gorkog iskustva koliko je opasno imati ove divlje ljubimce, ali bilo je mnogo sličnih lekcija u povijesti Rima, Kartage, Sirije, i mnogih drugih zemalja. Uvijek iznova stajaće vojske dođu do prilike da se obruše na vladu koja ih je uposlila, devastiraju njenu teritoriju, i uništavaju njene gradove. A ipak to zbilja nije neophodno. To je dovoljno očito iz činjenice da usprkos svom intenzivnom vojnom treningu Francuska često ne može jamčiti da bi pobijedila vaše regrute — Neću to više naglašavati, od straha da ne izgleda da laskam ovom društvu.” ’

Tako kaše Lord Chancellor, Thomas More. Teško trebamo nešto više nego kopirati što on kaže o siromašnim ljudima francuske. Možete koristiti ove riječi da formulirate najljepše rečenice za predstaviti engleskim ministrima tako da mogu bjesniti protiv ‘Pruskog militarizma’. Ali ove stvari su rečene na početku petog post-atlantskog perioda, i moguće da usporedba današnjih rasprava s onim što leži na početku toga može povrijediti osjećaje na nekim mjestima.
Vidite, Thomas More nam daje da čujemo riječi osobe koja teži doći do biti stvari, i, štoviše, na način s kojim se neki ne mogu složiti, čak iako je stvari dotakao dosta površno. On nastavlja:

‘ “U svakom slučaju kako može biti u javnom interesu da se priprema za rat, koji vam ne treba osim ako ga ne želite, podržavajući nebrojene izgrede protiv mira — kada je mir toliko beskrajno važniji.

Ali to nije jedina stvar koja sili ljude da kradu. Postoje i drugi faktori koji su na djelu koji moraju, mislim, biti jedinstveni u vašoj zemlji.” ’

Tako govori čovjek koji se vratio iz Utopije.

‘ “I koji su to?” pitao je Kardinal.’

Novi učesnik u raspravi.

‘ “Ovce,” rekoh mu. “Ova mirna stvorenja, koja su trebala tako malo hrane, sada su očito razvila razjaren apetit, i počela jesti i ljude. Polja, kuće, gradovi, sve klizi kroz njihova grla. Da to kažem jasnije, u tim dijelovima kraljevstva su bile najfinije, i tako da se dobivala i najskuplja vuna, plemići i gospoda, da ne spominjem nekoliko pobožnih opata, su postajali sve manje zadovoljni prihodima koje su njihovi preci imali sa svojima imanja. Nisu više zadovoljni vođenjem lijenih, udobnih života, koji ne donose ništa dobrog društvu — oni moraju aktivno činiti štetu, zatvarajući svu zemlju koju mogu za pašnjake, i ne ostavljajući ništa za obradu. Oni čak ruše kuće i demoliraju cijele gradove — izuzev, naravno, crkve, koje čuvaju za torove.
Kao da već nisu trošili dovoljno vašeg tla za skloništa i rezervate divljači, ovakve duše su počele uništavati sve tragove ljudskog prebivanja, i pretvarati svaki komadić obrađene zemlje u divljinu. Što se dakle događa? Svaka gramziva osoba hvata se na svojoj prirodnoj zemlji kao zloćudna izraslina, apsorbirajući polje za poljem, i zatvarajući tisuće jutara sa jednom jedinom ogradom. Rezultat — stotine farmera su iseljeni. Oni su ili prevareni ili plaćeni da odustanu od svojih imanja, ili sistematično loše tretirani dok napokon nisu bili prisiljeni prodati. Kako god je to napravljeno siromašna stvorenja su morala otići, ljudi i žene, muževi i supruge, udovice i siročad, majke i mala djeca, zajedno sa svim njihovim zaposlenima — kojih veliki broj nije bio najboljeg zdravlja, jer jednostavno niste mogli voditi farmu bez mnogo radne snage. Morali su otići iz svojih domova koje su dobro poznavali, i nisu mogli naći gdje bi živjeli. Za cijeli namještaj ne bi dobili dobru cijenu, čak i da su mogli čekati najbolju ponudu. Ali nisu mogli, tako da su zaista malo dobivali. tada su neko vrijeme lutali okolo, ono malo je sve potrošeno, i onda što su mogli osim krasti — i biti propisno obješeni?

Naravno, mogu uvijek postati skitnice i prosjaci, ali čak i tada bi ih uhitili kao skitnice, i stavili u zatvor zbog besposličarenja — kada im nitko neće dati posao, koliko god to željeli. Jer rad na farmi je ono što su radili, i pošto nema obradive zemlje, nema ni takvog posla. Napokon, potreban je samo jedan pastir za ispašu životinja za cijelo područje koje bi trebalo dosta radnika za proizvodnju kukuruza. Iz istog razloga, kukuruz je skuplji u mnogim oblastima.

Cijena vune je također naglo porasla tako da je siromašniji tkalci nisu mogli kupiti, što znači još ljudi izbačeno s posla. Ovo je djelomično zahvaljujući epidemiji truleži, koja je uništila veliki broj ovaca odmah nakon što je počela pretvorba zemlje iz obradive u pašnjake. Gotovo je izgledalo kao kazna vlasnicima zemlje zbog pohlepe — osim što su je oni trebali dobiti umjesto ovaca. Cijene ne bi pale, s obzirom koliko je bilo ovaca, jer je ovčarstvo postalo, ako ne striktno monopol — jer to implicira samo jednog prodavača — onda barem oligopol. Mislim ono je gotovo potpuno pod kontrolom par bogatih ljudi, koji ne moraju prodati ako to ne žele, a nikada ne žele ako ne mogu dobiti traženu cijenu.” ’

Ne trebam dalje čitati, već vam jednostavno naglasiti da je Thomas More u ovoj knjizi, Lord Chancellor, čovjek koji dijeli poglede s Pico della Mirandola, izrazio gorku kritiku kroz usta koja bi zaista mogla biti izmišljena i koja je bila u Utopiji; ali kritika je izjednačena s onim što se zbilja tada događalo. Jer su zaista na širokom području ljudi koji su obrađivali zemlju sa svojim rukama bili gonjeni sa svoje zemlje, koja je pretvorena u pašnjake za ovce zemljoposjednika koji su na ovaj način tražili profit od prodaje vune.

Thomas More je mislio da je neophodno ukazati na činjenicu da postoje ljudi koji su prognali ruralno stanovništvo sa zemlje koju su obrađivali da bi je okrenuli ovcama. Oni koji mogu povezivati posljedice i uzroke na objektivan način mogu pratiti, na fizičkom planu, kako je struktura engleske države danas intimno povezana s onim što se dogodilo toliko vremena prije i na ovaj način bilo kritizirano od strane Thomasa More-a. I ako se prate stvari sa sredstvima duha, koje su stvarne, tada se otkrije da se engleski narod ne može držati odgovornim za većinu onog za što se politiku Engleske mora držati odgovornom.
Nadalje, oni koji su odgovorni za englesku politiku su nasljednici — u određenim slučajevima, čak i stvarni potomci — onim koje je ovdje kritizirao Thomas More. Postoji neprekidna evolucija koju se može pratiti unatrag do te točke. Ako ove stvari uzmemo u obzir otkriti ćemo i saznati da se u govorima kao što je onaj od Rosebery-a, koji sam vam prije neki dan citirao, mogu ćuti glasovi onih koji su prije dugo vremena profitirali od prodaje vune na opisani način. Svugdje se moraju tražiti objektivne veze. Iznad svega mora se imati pravo da se ne bude krivo shvaćen na svaki mogući način.

Što to znači kada se nekome priđe i kaže da mora biti taktičniji jer, inače, Engleska će misliti ovo ili ono? To uopće nije bitno. Ono što je bitno je da u našim životima danas ima određenih stvari koje mogu biti praćene unatrag do svojih izvora, i ti izvori moraju biti traženi na pravim mjestima. Nema razloga da bilo tko, samo zato jer je Englez, žuri u obranu nasljednika onih koji su davno otjerali seljake iz kuća i domova, sa zemlje i tla, da bi držali stada ovaca umjesto ostavili obradivu zemlju.
Neophodno se upoznati sa zakonima uzroka i posljedice, i ne brbljati o jednoj ili drugoj naciji da je treba kriviti za ovo ili ono.
Sada kada sam vam nastojao pokazati karakterističnu vezu između nečega u sadašnjosti i nečega u prošlosti, okrenuti ću se još jednoj točci, da bi još jednom napravio vezu. Predstaviti ću vam brojne vanjske činjenice koje će služiti tome da vam dam osnovu na kojoj možete graditi prosudbe.

Pregled sadašnje Europe, sa iznimkom istočnog dijela koji je nastanjen slavenima, otkriva da je najveći dio proizašao iz onog što je bilo kraljevstvo Karla velikog u osmom i devetom stoljeću. Ne brinem se za sada oko samog Karla velikog, ni sa činjenicom da ima mnogo svađa oko njega danas. Ova rasprava o Karlu velikom stvarno ima malo smisla kao i rasprava tri sina o svom ocu. Ako se tri sina prepiru između sebe, razlog je često taj da svi imaju dosta prava nazivati određenu osobu ocem. Zaista, tri osobe se obično ne bi svađali između sebe ako tu nije činjenica da dijele istog oca; i objekt njihove svađe nije njihovo nasljeđe!

Iz kraljevstva Karla velikog su došla, uglavnom, tri sastavna dijela: zapadni dio koji, koji je poslije raznih preobražaja, postao današnja Francuska; istočni dio, je uglavnom, postao današnja Njemačka i Austrija, sa iznimkom slavenskih i mađarskih područja; i srednji dio koji je postao esencijalno današnja Italija. Striktno govoreći, sve troje imaju jednako pravo pratiti sebe unatrag do Karla velikog. Ponekad ljudi imaju čudne osjećaje koji određuju da li žele da budu praćeni unatrag do Karla velikog ili ne. Na primjer, ako uzmete u obzir koliko Sasa je zaklano od Karla velikog, neki ljudi ne pridaju važnost da ih se prati do njega. Dakle, ove tri regije se pojavljuju iz kraljevstva Karla velikog. Da bi razumjeli dosta od onog što se događa danas moramo uzeti u obzir da su u Srednjem vijeku postojale, između srednjih i zapadnih regija, određene veze koje su bile idealne prirode, veze koje danas više uopće ne postoje u tim područjima, nastranu neke prazne fraze koje se ne mogu uzeti ozbiljno. Jer je Sveto rimsko carstvo bilo u velikoj mjeri zasnovano na idealima. Ako ne želite vjerovati ostalim izvorima koji govore o ovim idealima, tada pročitajte Dante-ovu De Monarchia, ili istražite što je još Dante mislio o ovim stvarima. Razmotrite, na primjer, da je to bio Dante tko je pristupio Rudolfu od Habsburga jer premalo brine o Italiji, ‘najljepšem vrtu u Carstvu!’ Dante je bio, barem za vrijeme tog dijela života što i je najvažnije, gorući pristaša te idealne zajednice koja se pojavila i bila nazvana Njemačka-Italija.

Onda u trinaestom i četrnaestom vidimo da se Venecijanska republika počela buniti protiv onog što dolazi sa Sjevera. Prije svega Venecija je progutala patrijarhat Aquileia, ali glavna briga Venecije je bila dobiti uporište na Jadranu i smjestiti se tamo uz obalu. Venecija je bila vrlo uspješna i možemo vidjeti kako je ono što je dolazilo sa Sjevera zaista vraćeno natrag, posebno sa utjecajem Venecijanske Republike. Onda dolazi razdoblje poznato kao Renesansa, koje je cvjetalo u Italiji i drugdje, posebno pod utjecajem procvata slobodnih gradova. Ali ovo je slijedila Protu-Reformacija i politika proizašla od Pape i Španjolske, i vidimo da sve do osamnaestog stoljeća Italija nije mogla ni pomisliti na oporavak od stoljeća bola i patnje. Zbog toga što to možete pročitati u svakoj povijesnoj knjizi, nema potrebe da opisujem kako je napokon došao trenutak da je Italija pronašla jedinstvo, uz odobravanje cijelog svijeta. Oni od nas koji su upoznati s ovim stvarima znaju da je isto tako i u njemačkim područjima izražavan entuzijazam oko ujedinjenja Italije.

Možemo pitati kako je došlo do modernog ujedinjenja Italije. Trebali bi gledati na slučaj Italije kao posebno važan primjer kako dolazi do ujedinjenja države. Ali moramo također doći do razumijevanja veza između događaja u Srbiji i Italiji o kojima sam govorio prošlog tjedna. Ovo su veze koje su od goleme važnosti za razumijevanje današnje situacije. Ali prije moramo za trenutak razmotriti kako je došlo do pojave države Italije, države koja stvarno može biti velikodušno priznata.
Trebamo ići natrag samo do Bitke za Solferino u kojoj se Francuska tukla na strani Italije, i gdje je napravljen prvi korak prema kasnijoj kreaciji moderne države Italije. Mi smo u pedesetima devetnaestog stoljeća. Kako je došlo do toga — jer su ulozi u to vrijeme bili veliki — da se prvi korak na putu prema modernoj Italiji mogao napraviti u Solferinu od Italije i Francuske? Čitajte vaše knjige povijesti i naći ćete da u potpunosti potvrđuju ovo što govorim: Došlo je isključivo zbog toga što Prusija i Austrija — Austrija je mogla samo izgubiti — nisu mogli postići nikakav dogovor!

Što se dogodilo kao posljedica duguje se činjenici da je Italija imala Camillo Cavour-a istinski velikog državnika, u čijoj je duši procvjetala ideja da se, počevši od sada, nešto može pojaviti u Italiji što bi dovelo do ponovnog rođenja drevne rimske veličine. Ali stvari su uzele različit smjer. Nešto slično, iako možda s dosta različitom nijansom, se pojavilo; nešto slično onome što smo vidjeli u vezi Mihaelom Obrenovićem, princem Srbije, kada je ranije idealističke poglede žrtvovao zahtjevima državne potrebe. Na sličan način se velika duša Camillo Cavour-a sagnula ispred karmičkih potreba i napravila prijelaz od idealizma do vanjskog realizma.

I Mogu vam dati samo glavne crte o ovim stvarima. Italija je nastavila od nivoa do nivoa. U ljeto 1871 Victor Emmanuel je mogao ući u Rim. Kako je to postalo moguće? Postalo je moguće sa Njemačkom pobjedom nad Francuskom! Od državnika Francesco Crispi-ja izlaze riječi: Italija je išla u Rim zahvaljujući njemačkim pobjedama, nakon što je Francuska poduzela prvu inicijativu u Solferinu. Ali činjenica da je Rim postao glavni grad kraljevstva Italije duguje se njemačkim pobjedama nad Francuskom.

Sada se uspostavlja izvanredna veza između Italije i Francuske. Interesantno je zapaziti kako u onom opsegu u kojem je Italija mogla konsolidirati svoje jedinstvo, ona istovremeno postaje oponent i saveznik Francuske. Drugi faktor je da je talijanski državnik na veliko trgovao s činjenicom da je njezina državna struktura sakupljena zajedno izvana a također da duguje Njemačkoj konačni veliki korak prema jedinstvu. Ovaj državnik je također vidio da udruživanje snaga s Francuskom na način koji je bio moguć u to vrijeme ne bi mogao biti plodonosan za nju. Ta je struja, međutim, bila u opoziciji s drugom, koja je udružila snage od 1876 nadalje: ona od frankofonske demokratske stranke lijevog krila. Tako je sada ova nova država treperila između privlačnosti za Francusku koja je bila, mogu reći, više na nivou osjećaja, i više praktične privlačnosti prema Centralnoj Europi. Iznimna stvar je bila da je u svemu o čemu se u to vrijeme radilo uvijek odlučni faktor bio praktična tendencija Centralne Europe.

Do novog okreta je došlo kada je Francuska preuzela Tunis. Uvijek se uzimalo za gotovo da će Tunis pripasti Italiji. Ali sada se Francuska nastavila tamo širiti. Tako su praktične tendencije u Italiji počele postizati nadmoć, tendencije koje naginju prema Centralnoj Europi. Interesantno je, na primjer, da je na berlinskom kongresu talijanski delegat pitao Bizmarka, koji je prilično hladno sugerirao da bi se Francuska trebala širiti u Africi, da li stvarno ima namjeru postaviti Italiju i Francusku jednu drugoj na vrat. Sigurno je za talijanskog državnika tog vremena značilo da se Italija mora okrenuti prema Njemačkoj. I pošto je Bizmarck izgovorio čuvene riječi: ‘Put u Njemačku prolazi preko Beča’, Italija se mora okrenuti i prema Austriji također. Tako je drevni feud, kojeg je Austrija uzela što je ono što bih nazvao njena tragična sudbina, morao biti odložen. Jer sve što je Venecijanska Republika napravila značilo je, u osnovi, da oni elementi koji naginju ka Njemačkoj moraju biti gurnuti van Italije. Dakle Austrija mora uzeti ulogu držanja struje koja dolazi dolje sa Sjevera.

Kao rezultat francuskih akcija u Sjevernoj Africi, frankofonska struja u Italiji morala se povući, i tako se veza sa Centralnom Europom uzela zdravo za gotovo u to vrijeme. Dajem vam samo skicu ovih stvari jer ipak, napokon, nije moj zadatak učiti vas politiku. Ali je neophodno znati određene stvari o kojima se, nažalost, premalo zna ovih dana. Italija se pridružila Centralnoj Europi 1882 što je postalo poznato kao Trostruka Alijansa. Određeni ljudi će uvijek krivo suditi ovu Trostruku Alijansu jer se ne mogu naviknuti da koriste ispravne termine. Ovo su ljudi koji stvarno krive za bolene događaje sadašnjeg rata Trostruku Alijansu umjesto takozvanu Trostruku Antantu, koja je uključivala Entente Cordiale. Vidite, ljudi ne koriste uvijek ispravne termine. Obično možete pitati o nečemu što ima namjeru dovesti do određenog cilja da li je to stvarno sve tamo i koliko dugo to i dalje vrijedi. Sada, uvijek je govoreno od onih koji su bili stranke Trostruke Alijanse da je njezina svrha očuvati mir. I ona je zaista služila toj svrsi kroz mnoga desetljeća; to jest, desetljećima je služila svrsi za koju su sudionici govorili da joj je svrha.

Onda je došla Trostruka Antanta za koju se isto govorilo da joj je svrha očuvati mir. Ipak unutar manje od desetljeća mir je nestao! Sve drugo na svijetu će biti suđeno po tome što je postignuto. Ipak baš u ovim stvarima ljudi se ne udostojavaju formirati objektivne prosudbe. Samo pet godina kasnije došlo je do tajnog nauma koji nam daje mogućnost pobliže istražiti alkemiju onih metaka koji su korišteni za ubojstvo u Sarajevu! Ubojstvo u srpnju 1914 nije moglo promašiti! Jer da su ovi meci promašili svoj cilj, drugi bi uspjeli! Svaka predostrožnost je poduzeta da se osigura da ako jedan pokušaj propadne, drugi bi bio uspio. Bilo je bolje promišljeno, zaista planirano na većem nivou, od bilo kojeg ubojstva u povijesti.

Da bi proučili ono što su tražili naši prijatelji, treba otkriti alkemiju onih metaka. Na ovo ću se vratiti kasnije. Jer nakon samo pet godina nešto je bilo pomiješano sa međusobnim vezama Trostruke Antante, nešto što je donijelo da postoji veza između svakog događaja koji se dogodio u Italiji i svakog događaja koji se dogodio u balkanskim zemljama. Cilj je bio ne dopustiti da se išta dogodi na Balkanu bez odgovarajuće veze u Italiji. Strasti naroda trebale su se njihati na takav način da se ni jedna akcija ne smije poduzeti jednostrano, ni u jednoj zemlji ni u drugoj; osjećaji i misli ljudi trebaju se uvijek odvijati paralelno. Desetljećima je postojala intimna veza između različitih impulsa na apeninskom i balkanskom poluotoku. Ponekad se slučajevi ovakve vrste ističu na iznimno simboličan način. To je ‘ljepota’ u načinu kako se točno prilagođava teoriji, baš kao što za liječnika ozbiljan slučaj može biti ‘ljepota’ ako mu daje mogućnost izvođenja iznimno dobre operacije — što nikako ne znači da je to nešto lijepo samo po sebi.

U posjeti Italiji jednom smo pozvani u Rim od najljubaznijeg, divnog i prijateljskog gospodina koji je otada umro. On nas je pozvao u dnevnu sobu gdje smo našli na vrlo istaknutom mjestu portrete, osobo potpisane, Drage Mašin i Aleksandra Obrenovića. Ovaj prijateljski gospodin nije bio samo čuveni profesor; on je bio organizator takozvane Latinske Lige, koju je zabrinjavalo odvajanje Južnog Tirola i Trsta od Austrije u korist Italije. Naravno da ne želim izvlačiti bilo kakav veliki zaključak iz ovako beznačajnog iskustva. Ali ima simbolički značaj da netko tko je organizirao Latinsku ligu — ne sudim ni kritiziram, samo izvještavam — i, u vezi s Latinskom ligom, uzrokovao pobunu studenata u sveučilištu u Innsbrucku, mora imati u svojoj dnevnoj sobi, vidljive sa svih strana, potpisane portrete Aleksandra Obrenovića i Drage Mašin. Pošto su mi tajne niti koje povezuju Rim i Beograd već tada bile dobro poznate, ovo iskustvo je na mene ostavilo dojam kao na određeni način simptomatično. Karma nas, ipak, vodi do bilo čega što nam je važno u svijetu, i ako smo sposobni vidjeti i razumjeti stvari na ispravan način, tada shvatimo da nas je karma dovela do točke gdje nešto moramo 'nanjušiti' da bi unaprijedili naše znanje.

Stvari su se sada razvijale na takav način da je u 1888, godini u kojoj je mogao izbiti rat baš kao i 1914, kriza bila spriječena jer je Crispi ostao lojalan Trostrukoj Alijansi. On je ostao lojalan Trostrukoj Alijansi jer se Francuska nastavila širiti u Sjevernoj Africi. Francuska je tada zauzela političku taktiku namijenjenu Italiji, koja se počela okretati od nje. Francuska je sama govorila da je s tom taktikom namjeravala ‘iznova-osvojiti Italiju sredstvima izgladnjivanja’, to jest, protiv Italije je iskušana vrsta trgovinskog rata, i taj trgovinski rat je zasigurno igrao važnu ulogu u to vrijeme. Posljedica je bila da su talijanske praktične veze s Centralnom Europom bile pojačane. Možda vam mogu dati i mišljenje francuza o ovom, radije nego nijemca. On je rekao da je moderna Italija ekonomska kolonija Njemačke.

Često se naglašavalo, ne samo od strane nijemaca već i od ostalih, da je Italija spašena zbog njenih tijesnih ekonomskih veza sa Njemačkom od opasnosti da bude osvojena od Francuske pomoću gladi — ne baš lijepi izgledi. Sve je ovo doprinosilo mirnom rješavanju krize krajem osamdesetih. Veoma je zanimljivo proučavati ovu krizu u svim detaljima. To otkriva nešto prilično posebno onome tko ima sklonosti uzimati u obzir međusobne veze i da ne bude obmanut. Učinio sam slijedeće: Pozvao sam u sjećanje događaje 1888 i preklopio na njih 1914. Događaji su potpuno identični! Baš kao i 1914 poticanje u tisku počelo je u Petersburgu i onda je preuzeto u Njemačkoj, kao i 1888. Kao i onda, tako isto i 1914, do konflikta je trebalo doći između Njemačke i Austrije. Ukratko, svi detalji su jednaki. Zanimljivo je da sam raznim ljudima čitao naglas govor iz 1888 u kojem sam zamijenio datum iz 1888 sa 1914. Svi su vjerovali da je govor bio iz 1914!

Kada su ovakve stvari moguće nismo skloni govoriti o slučajnostima. Moramo razumjeti da tu postoje upravljačke sile i da te upravljačke sile rade sistematično. 1888 stvari su spriječene na način kako sam opisao. Onda je situacija postala kompliciranija. Komplikacije su nastale posebno iz razloga jer su veze apeninskog poluotoka sa centralnom Europom poprimile poseban karakter barem što se ticalo Italije. Psihološki je zanimljivo proučavati ove stvari. Stvarno je došlo do točke gdje se Italiju, političku Italiju, moralo tretirati kao što se tretira histerična dama. Odvijale su se najnevjerojatnije stvari, posebno jer je u Europi raslo i širilo se mišljenje da se Austrija mora razbiti. Ne kritiziram, samo izvještavam.

Možete dobiti utisak kako se ovo mišljenje širilo Europom čitajući publikacije od Loiseaux-a, Chéradame-a i drugih, od kojih svi razmatraju pretpostavku da će u bliskoj budućnosti Austrija biti podijeljena. Sada su ove prosudbe od Loiseaux-a i Chéradame-a i drugih bile bačene na ono što je tinjalo dolje na Jugu. Pod ovim okolnostima svakako nije bilo lako baviti se onim što je obično poznato kao politika. Na primjer, Oberdank je bio veoma slavljen u Italiji. On je bio pokušao ubiti cara Franza Josefa. U Beču, s druge strane, slici na izložbi je trebalo biti promijenjeno ime za vrijeme posjeta vojvode od Abruzzia. Njen naslov je bio Pomorska bitka kod Lisse. Ova bitka je dobivena od Austrije, i tako da se ne uvrijedi vojvoda od Abruzzia slika je morala biti nazvana Pomorska bitka. Ovo je samo jedan primjer od mnogih. Ja ne kritiziram, ali se pitam o stvarima davanja i uzimanja. Bili li itko u Italiji bio snishodljiv da razmotri zabranu imena pomorske bitke koju je Italija dobila? U Beču su bili. Bilo to ispravno ili pogrešno, to nameće pitanje davanja i uzimanja. Spominjem ovo da bi okarakterizirao ponešto različita raspoloženja. Jer ova su raspoloženja bitna kada uđu u igru struje kao što je ona od ‘Grand Orient de France’ i kada se okultni impulsi ovakve vrste počinju utjecaj.

Određene stvari koje ljudi koje do sada nisu opažali postati će stvari kojima će se pridavati pažnja u budućnosti, jer nije tako da ‘Massonieri’, a također i ostala tajna bratstva, nisu primjećivali što je tamo; prije su sebi postavili zadatak da iskoriste te sile koje su zaista tamo. Oni znaju gdje su sile koje moraju iskoristiti. Dakle ako na apeninskom poluotoku postoji određena struja, i ako na balkanskom poluotoku postoji druga struja, tada se ove dvije struje moraju prikladno upotrijebiti tako da, u pravom trenutku — to jest, u pravom trenutku s točke gledišta ovih ljudi — jedna ili druga stvar mogu biti pokrenute.

Neka ovo bude priprema za alkemijsku raspravu koju sa spomenuo, koja će nas odvesti dalje na našoj stazi. Molim uzmite u obzir, da bi udovoljio željama naših prijatelja, ne mogu ne spomenuti određene stvari koje se odvijaju u našem vremenu. Ono što moram reći mora biti povezano s određenim stvarima koje stvarno postoje, iako se svi ne slažu da to treba biti otvoreno. Ja sam uvjeren da je jedan od glavnih uzroka bolnih događaja u svijetu stav da se slijepo oko može usmjerit on određene stvari dok su ostali raspravljali na osnovu potpuno krivih pretpostavki. Čak i sa velikim stvarima ovakve vrste, svaka osoba mora početi na osnovu samospoznaje. A dio samospoznaje je uključen ako prepoznamo to da tvrdnja da se za ove stvari nema interesa i da se samo želi čuti okultne stvari, pomalo, nije različita od svega onog što se dodaje događajima kroz koje danas prolazimo. Jer duhovne stvari nisu samo one koje su u vezi s višim svjetovima. Ove su, za početak, naravno okultne za svakog. Ali dosta onog što je na fizičkom planu je također okultno za dosta ljudi. Možemo se samo nadati da mnogo od toga što je okultni i skriveno na ovom planu može biti otkriveno! Jer jedan od razloga današnje mizerije je taj što mnogo toga ostaje okultno za tako mnogo ljudi, koji usprkos toga ustraju na formiranju prosudbi.