Karma neistine

Preveo: MonteChristo, Galaksija forum

Rudolf Steiner
KARMA NEISTINE 1/13
Dornach, 4 prosinca 1916.

Neprekinuta nit provlači se kroz sve rasprave održane ovdje kroz mnoge godine: Od vitalnog je značaja da oni koje pokreću impulsi duhovne znanosti razviju smisao, osjećaj za širinu u kojoj ova duhovna znanost ulazi u sve što čovječanstvo donosi na površinu za vrijeme ljudske evolucije — mislim na površinu duhovnog života ili, uistinu, sveg života, jer je apsurdno očekivati da duhovni život postoji u izolaciji. U stvari, sve što naizgled pripada materijalističkom životu nije ništa drugo osim efekt duhovnog života.

Za početak, veze između materijalnog života i duhovnog života su malo shvaćene zbog toga što se na duhovni život danas često gleda kao na ništa više nego zbroj apstraktnih filozofskih, apstraktnih znanstvenih i apstraktnih religioznih ideja. Od onog što je rečeno u drugim prigodama moći ćete pokupiti da su religiozne ideje danas najjače unesrećene apstrakcijom, sa idejama i osjećajima koje se mogu sasvim dobro razviti bez ikakvog direktnog duhovnog života. Apstraktna kultura ove vrste ne može ući u materijalni život; to može samo istinski duhovna kultura, kultura čiji izvor leži u životu duha. Ako čovjekov budući razvoj želi izbjeći zastranjenje u potpunu degeneraciju, istinska duhovna kultura će morati zauvijek ući u vanjski život. Vrlo malo ljudi shvaća ovo danas jer vrlo malo ima neki osjećaj što duhovni život uistinu je. Često sam naglašavao da je upravo sada iznimno teško govoriti o položaju koji duhovna znanost ima u mnogim bolnim događajima našeg vremena.

Prije više godina izabrali smo kao moto ove Goethe-ove riječi: ‘Mudrost leži isključivo u istini'. Naš izvor nije bio upravljan površnim kapricima koji često upravljaju takvim odlukama ovih dana. Izabrali smo ovaj moto imajući na umu da ljudsko biće treba biti pripremljeno cijelom svojom dušom, cijelom svojom prirodom, ako želi apsorbirati duhovnu znanost u svoju dušu na pravi način, čineći je pravom vodećom silom svog života. Široka priprema koju treba da bi prodro na ispravan način u duhovnu znanost danas, sadržana je u motu: ‘Mudrost leži isključivo u istini'. Naravno riječ ‘istina’ mora biti gledana kao nešto ozbiljno i uzvišeno u vezi svih stvari. Čak i površno gledano nalazimo da nivo kulture koji smo danas dosegli — premda visoko hvaljen — i u Europi i u svijetu kao cjelini, pokazuje kako je malo duša pokrenuto sa onim što je izraženo ovim motom.

Molim da ne pretpostavljate da mislim na naše antropozofske krugove posebno! To bi bilo potpuno neshvaćanje. Duhovna znanost, naravno za početak, mora, u idealnom smislu, prepoznati svoju povezanost sa modernom kulturom u cjelini.
Neizbježno moram spomenuti mnoge stvari koje pripadaju današnjoj kulturi koje je potpuno nemoguće povezati na ispravan način sa duhovnom znanošću. Ali u ovome mislim najmanje na sve naše antropozofske krugove koji pokušavaju svjesno prodrijeti u duhovne potrebe našeg vremena, i streme pronaći bilo što, što može donijeti ozdravljenje bez podcjenjivanja ičeg što se nalazi u biću.

Postoje, naravno, temeljne unutrašnje potrebe koje nisu bile nepredviđene. Ali stavljajući ovo po strani, izvana smo ušli na vrijeme u kojem su, unutar tog duhovnog života koji se diže na površinu u mjeri u kojoj to svatko može vidjeti u svojoj duši, ljudi najmanje skloni da uzmu istinu u svom pravom smislu, u svom najosnovnijem značenju. Ni na koji način, čak ni iz razloga unutarnjih impulsa duše, čak ni u radosnim trenucima unutarnje osjetljivosti, ljudi nisu osviješteni punim svjetlom istine koja ih najviše zanima. Umjesto toga osviješteni su — posebno u sadašnje vrijeme — svjetlom koje izranja iz njihova članstva u pojedinoj naciji ili drugoj zajednici. Svjesno i nesvjesno ljudi danas rade prosudbe u skladu s tom točkom gledišta. Što je brža prosudba, što je manje stvarnog uvida koji je sačinjava, to je udobnija za duše današnjice. To je razlog zašto je danas tako mnogo sasvim nemogućih prosudbi koje se odnose kako na šira pitanja a tako i na pojedine događaje. Ove prosudbe nisu bazirane ni na jednoj vrsti intimnog znanja; zaista nema težnje da ih se bazira na takvom znanju. Ljudi nastoje odvratiti pozornost od stvarnih problema i umjesto toga gledaju na stvari koje uopće nisu bitne.

U ovakvom raspoloženju ljudi danas govore o razlikama između nacija; rade se prosudbe o nacijama. Između nas ovo očito ne bi trebao biti slučaj, ali da bi imali ispravan aršin moramo jasno znati što se zbiva oko nas. Dakle, prosudbe se rade o nacijama, a ipak se nema razumijevanja za nekog koji ne radi takve procjene već, umjesto toga, prosuđuje što je stvarno. Ove procjene o nacijama nikada ne dotiču ono što je stvarno. Ipak kada netko sudi o ovim stvarima u realnostima i zbog toga mora kazati nešto o nekoj vladi, ili o određenoj osobi, ili o nečemu što se događa u politici, — bilo o svakodnevnim događajima ili dalekosežnijim stvarima — tada se taj procjenjuje kao da su mu namjere drugačije nego što u stvari jesu. Kako je nekome lako dati prosudbu o nekom državniku koji je uključen u ono što se danas zbiva. Ako to dođe do ušiju osobe koja pripada istoj naciji kao i taj državnik, ona odmah osjeća suprotstavljanje. To je zato što se uzima nešto što je rečeno o stvarnosti i to povezuje, ne sa ovom stvarnošću već sa nečim što je teško definirati ako se ne gleda u svjetlu duhovne znanosti; to se povezuje s nacijom o kojoj se priča ili s nekom drugom nacijom.

Dakle najčudnije prosudbe se čuju u svijetu danas. Ljudi koji pripadaju određenoj naciji rade prosudbe o drugim nacijama ne shvaćajući da one nemaju nikakav sadržaj; one sadrže samo izrečene riječi i ne sadrže ništa što je na bilo koji način proživljeno. Samo razmislite što formiranje prosudbe o cijeloj naciji povlači za sobom — a upravo se takve prosudbe raspršuju okolo na sve strane! I ne samo to. Ljudi su strastveno predani svojim sudovima bez i da imaju i najmanji znak i o najoskudnijem dokazu na kojima bi ih trebali temeljiti. Naravno da ne možete od svakog tražiti da bude u posjedu takvih dokaza. Ali se može očekivati od svakog pojedinca da plasira prosudbe sa dozom umjerenosti, umjesto da ih izjavljuje kao apsolutan sud. Čak i ako ne idemo ovako daleko, mora nam biti jasna razlika između prosudbe koja ima sadržaj, rečenice koja nosi neki sadržaj, i rečenice koja je potpuno bez sadržaja. Možemo reći: veliki grijeh naše današnje kulture leži u činjenici da živi u rečenicama koje nemaju sadržaja, bez da shvaćamo koliko su te rečenice prazne. Više nego u bilo kojem vremenu možemo iskusiti danas: ‘Onda su došle riječi da spase situaciju. One će voditi vaše bitke ako ih unovačite, ili vam namjestiti univerzalni sustav.’ (Goethe/Faust op.pr.)

Zaista, mi osjećamo i još više; mi osjećamo kako je pravljena povijest i vođena politika sa riječima koje nemaju sadržaja. Ono što deprimira je da ima tako malo sklonosti da se shvati ova velika stvar. Vrlo rijetko sam sretao pravi smisao za ono što se stvarno događa kod ovih stvari. Ali u zadnjih nekoliko dana prešao sam neka poglavlja koja pokazuju smisao za ovaj nedostatak našeg vremena:

‘Sa čuđenjem slušamo od proroka našeg vremena da su stare riječi, Sloboda, Jednakost, Bratstvo bili samo privremeni ideali da bi bili zamijenjeni nečim novim. Profesor Kjellén je ovo rekao ...’

Moram naznačiti — to je ovih dana neophodno — da profesor nije nijemac već šveđanin; pripada neutralnoj državi.
‘u svom dokumentu “Ideje 1914” u kojem uspoređuje stari slogan iz 1789 sa novim iz 1914: Red, Dužnost, Pravda! Gledajući pažljivije ove takozvane nove riječi nalazimo da su one prilično stare i pohabane. Usporedba između njih otkriva drevni sukob koji karakterizira čovjekov duhovni život, sukob između unutarnjeg svijeta slobodnog djelovanja i vanjskog svijeta rigidnih zakona, mjera prinude. Čak i tako davno kao u vrijeme Krista, pravda kao ispunjenje zakona je balansirana milošću, dužnost s ljubavlju, a pravni poredak dobrovoljnim oponašanjem Krista.

Da bi mu objasnio, profesor Kjellén ne zastupa bezuvjetnu aboliciju riječi Sloboda, Jednakost, Bratstvo, čak i jer su postale prekomjerne sa smrću "drevnog režima". On predlaže sintezu između njih i onih iz 1914: Red, Dužnost, Pravda. Ali također ni u ovoj sintezi nema ničega novog. Bilo je dovoljno realnosti u Engleskoj osamnaestog i devetnaestog stoljeća kako bi se omogućila nesavršenost svakoj ljudskoj ustanovi.

Činjenica da je ta sinteza sada postala neučinkovita samo dokazuje da su sve vrijednosti i protu-vrijednosti, zajedno sa sintezom koja god je postala važeća, postale prazne fraze čim se božanska iskra koja im je dala život ugasi. Sloboda, Jednakost, Bratstvo označavaju jednu formulu koja crpi snagu iz socijalne svijesti. Red, Dužnost i Pravda, na drugoj strani, pretpostavljaju uvjerljivu snagu višeg autoriteta ako žele biti efikasni. Ovdje se, i to ne u nadmoći jedne ili druge formule, otkriva nedostatak koji je tako odlučujući za sudbinu modernog čovječanstva: Snaga socijalne svijesti kod velike većine je odsutna da bi dominirale vrijednosti koje oslobađaju, a snazi autoriteta previše nedostaju one vrijednosti koje se vežu izvana da bi dominirale. Vrijednosti koje nisu duboko utemeljene u evoluciji mogu se brzo preokrenuti u prazne fraze i početi zloupotrebljavati ...’ i tako dalje.

Ipak, povremeno se odsvira nota koja otkriva izvorni smisao onog što se događa. Ne bi me trebale iznenaditi riječi koje se za mene izdvajaju kao oaza u današnjoj pustinji praznih fraza. Napisane su, napokon, od moje stare prijateljice Rose Mayreder. Mogu se naći u Internationale Rundschau u broju iz studenog 1916 i ukazuju na mnogo toga o čemu smo razgovarali prije mnogo godina. Dakle ne bih se trebao iznenaditi našavši te riječi; ali sam na mnogo načina bio ushićen čuti kako su se misli te osobnosti razvile kroz godine. Premda se nije mogla uzdići do pogleda na svijet temeljenog na duhovnoj znanosti i uvijek je zauzimala stav jalove kritike, ipak mora reći:

‘Svi problemi koji se mogu naći u vanjskim strukturama svijeta mogu se pratiti unatrag do jednog izvora-pitanje moći.’
Kada bi samo na ovo pazili, trebali bi biti puno manje skloni živjeti živote u praznim frazama!

‘U centru svih svađa i uznemiravanja koja dominiraju stoji borba grupa i pojedinaca za moć. Ova borba za moć između cijelih grupa nacija ili država je, iza svih praznih fraza, pravi uzrok svakog rata. Rat se ne može odvojiti od traženja moći; oni koji se žele suprotstaviti ratu moraju najprije obezvrijediti princip moći — baš kao su, prilično je logično, to napravili rani kršćani.
Odijelo u kojem se princip moći sada pojavljuje gore je nego što je to ikad bilo u prošlosti; jer sada tretira ljudsku dušu u svim njenih divnim i uzvišenim svojstvima. To bi se moglo nazvati mehanizacija života kroz tehničko i ekonomsko gospodarenje prirodom. To je tragična sudbina čovjeka da zauvijek postane rob vlastitih kreacija zbog nesposobnosti da unaprijed izračuna posljedice. Tako se dogodilo da je čak i tamo gdje je upotrebom svoje genijalnosti i inventivnosti da uposli elementarne sile u svoju službu, još jednom postao rob nepredvidljivih efekata koje je preuzeo kroz njihovu kombinaciju s principom moći.
Moderna tehnologija, koja čini ljudski život na mnogo načina mnogo lakši, i moderna ekonomija, koja tako beskrajno uvećava čovjekovo materijalno bogatstvo, postaju sada oruđe modernog imperijalizma, okreću se protiv esencije bića kao individue.
Udruženi zajedno u bezdušnim razmjerima, ljudska bića su učvršćena sa mašinerijom stranačkih interesa koji upravljaju današnjom civilizacijom. Pojedinac postaje rezervni dio, zub; može držati sam sebe samo toliko koliko ima snage. Ali vrijednosti duševnih kvaliteta utemeljene u starim kulturama gube se u procesu ... U današnje vrijeme ovakve kulturne vrijednosti preživjele su jedino u zemljama koje su izvan imperijalističkih interesa, ili u ruralnim područjima i malim gradovima gdje je još uvijek prisutan određeni stupanj dokolice i odmora, gdje zahtjevi kod pojednica ne prelaze njegov kapacitet da bi ih ispunio. Ovo su neophodni uvjeti za harmoničnu umjetnost života; ali oni su usisani u ubitačan vrtlog neumjerenosti koji prevladava u centrima moderne civilizacije ...’

Glasovi kao ovaj pokazuje da postoje neki — nema ih mnogo — koji razumiju što danas nedostaje. Ipak ovi ljudi uzmiču od toga da dohvate živi impuls duhovne znanosti. Važne stvari za shvaćanje stvarnosti su nadohvat ruke. Glavni razlog za ovo je u osnovi nedostatak impulsa u njihovim stremljenjima, i to osnovnog impulsa za istinu. Postoji težnja za traženje istinu u praznim frazama. Bez obzira koliko entuzijastično punili svoje biće s ovim frazama, ova potreba ih nikada neće dovesti do istine. Za nalaženje istine neophodno je imati osjećaj za činjenice, bez obzira da li su one nađene na fizičkom planu ili u duhovnom svijetu.

Pogledajmo na život kakav je danas: Da li potraga za istinom drži korak sa mudrošću i sa neizmjerno veličanstvenim napretkom utjelovljenim u vanjskoj kulturi? Ne. Možemo čak reći da su u određenom smislu ljudi izgubili dobru volju da gledaju ispravno i vide da li je ono što se nalazi u stvarnosti na bilo koji način povezano s istinom.. Ali je neophodno razviti ovaj osjećaj za istinu u svakodnevnom životu jer ga inače neće biti moguće podići do razumijevanja duhovnih svjetova.

Da bi pokazao što mislim, dati ću primjer, ne samo o laži u praznoj frazi već i kako se određena laž uzburkava i ljulja na valovima današnje civilizacije, utječući na stvarni život. Ima mnogo događaja na koje se možemo sada osvrnuti a koji su protresli Europu do temelja. Neophodno je da se vratimo više decenija unatrag i prepoznamo esencijalne karakteristike ovih događaja ako želimo prosuđivati što danas uzrokuje da se cijeli svijet trese; ali moramo imati sluh za realnosti.

Već sam vam rekao da je u određenim tajnim bratstvima na Zapadu — imam dokaz za ovo — bilo govora 1890 u vezi sadašnjeg rata. Učenicima ovih bratstava davane su instrukcije u smislu karata koje su pokazivale kako bi Europa trebala biti promijenjena sa ovim svjetskim ratom. Posebno Engleska bratstva su razmatrala ovaj rat koji se trebao dogoditi — uistinu, koji je trebao biti vođen i dobro pripremljen. Govorim o činjenicama, ali postoje određeni razlozi zašto se moram suzdržati da vam nacrtan karte, iako bi vam lako mogao nacrtati mape koje su razmatrane u učenjima ovih zapadnih tajnih bratstava.

Ova tajna bratstva, zajedno svime što im je pridruženo, računali su na velike revolucije koje su se trebale dogoditi između Dunava i Egejskog mora i između Crnog mora i Jadrana u vezi s velikim europskim ratom o kojem su raspravljali — svaka rečenica koju govorim je prilično promišljena. Jedna od rečenica koja se javila u njihovim diskusijama, i koju ću reći više-manje doslovno, išla je: Čim su se snovi o panslavizmu razvili samo malo više, dobar dio se odrazio i na Balkan što je u suglasju sa razvojem u Europi. Mislili su u suglasju sa tajnim bratstvima.

Ovo je jedna velika mreža koju želim osvijestiti u vama. Snovi o panslavizmu su razmatrani neprestano od strane ovih tajnih bratstava. Oni su govorili o političkim snovima, o političkim revolucijama, a ne o kulturnim snovima što bi bilo potpuno ispravno; nismo li mi u našem duhovno znanstvenom pokretu raspravljani temeljitije nego bilo tko drugi o tome što živi u duši Istoka! Nakon što smo vidjeli kakvu su ulogu snovi o panslavizmu odigrali, sada se vratimo realitetima na fizičkom planu. Dati ću jedan primjer. Dosta decenija postojao je, pod zaštitom ruske vlade, ‘Slavenski odbor za socijalnu skrb’. Što bi bilo ljepše od ‘Slavenskog odbora za socijalnu skrb’ pod zaštitom moćne vlade? Sada ću vam nešto kratko pročitati što ima veze s ovim Odborom, datirano 5 prosinac 1887. Kaže se slijedeće:

‘Predsjednik Odbora za slavensku socijalnu skrb iz Petrograda uputio Ministarstvu vanjskih poslova zahtjev za oružjem i streljivom za ekspediciju Nabokov’.

Zahtjev nije bio za toplo donje rublje za malu djecu, bio je za streljivo za određenu ekspediciju povezanu sa poticanjem revolucije u različitim balkanskim državama! Možda vidite iz ovoga kako nešto što je laž, svjesna laž, kako se može pojaviti u javnom životu. ‘Odbor za skrb’, — kako neškodljivo, zaista dostojno! — bavio se poslom različitih revolucionarnih odbora povezan s ruskom vladom kojih je zadatak bio poticanje balkanskih država.

Mogao bih vam lako citirati deset, dvadeset, ovakvih malih nota. Da dodam još nešto: U kobnoj godini 1914 određeni g. Pašić zauzeo je visoki položaj u vladi određene balkanske zemlje. Sigurno se sjećate tog imena. Dok je dinastija Obrenović još vladala Srbijom, ovaj g. Pašić je bio izgnan u drugu balkansku državu. Možete se pitati što je tamo radio. Ne bih ga želio kritizirati ali bi vam pročitao još jedno kratko pismo. Ono počinje: ‘Tajna komunikacija od predsjednika Odbora za slavensku socijalnu skrb u Petrogradu, za konzularnog administratora u Rustshuku, datirano 3 prosinca 1885, Br. 4875.’ Citirao sam broj dokumenta da ne mislite da manipuliram ili samo pravim anegdotu:

‘Prema instrukcijama direktora azijskog odjela zadovoljstvo mi je poslati u vašu čast uz ovo i 6000 rubalja sa poniznim zahtjevom da se ovaj iznos plati srpskom emigrantu Nikoli Pašiću preko ureda udovice Natalya Karavelove koja je u Rustshuk-u. Molim da budete ljubazni i potvrdite prijem i dalje proslijedite ovaj iznos.’

Vidite da čak i oni koji su radili za neškodljivi ‘Slavenski odbor za socijalnu skrb’ su odigrali određenu ulogu u kobnim događajima Europe. Zar ne bi bilo dobro razviti instinkt za istinu tako da ne uzimamo stvari bezbrižno s obzirom na naziv ili frazu, te kultivirati volju da ih malo ispitamo? Dok to ne napravimo, do zaključaka dolazimo potpuno bezbrižno, a nepromišljenost u formiranju prosudbi je ono što nas sve više udaljava od istine. Činjenica da nas nepromišljenost u prosudbama udaljava od istine nikada ne može biti opravdanje da nismo znali ovo ili ono.. Prosudbe koje nosimo u svojoj duši su činjenice koje su bitne u svijetu; nikada ne smijemo zaboraviti da u svojoj duši nosimo činjenice koje su bitne u svijetu, iako u cjelini to je predmet s obzirom na ono što upravlja cijelim opsegom života.

Mala digresija, najčudnije prosudbe o relacijama između država mogu se čuti ovih dana. Naziv za ovo — prazna fraza na mjestu istine — je ‘međunarodne veze’. Prosudbe rade ljudi koji nisu učinili ni najmanji napor da konzultiraju činjenice, iako ih je nekada prilično lako pronaći. Ne mislim, naravno, na one koji su ujedinjeni ovdje sa nama u antropozofskom društvu. I pored toga, mi živimo u svijetu i on djeluje na nas preko najmanje jednog posrednog načina, jer mi uvijek dopuštamo da se utječe na nas sa onim što neki zovu najveća sila: Tisak! Posljedice tiska su stvarno najviše katastrofalne, jer on falsificira i muti relativno sve. Kako bi malo toga bilo napisano kada bi oni koji pišu bili pozvani da pišu ispravno! Tko danas ne piše o odnosu Rumunjske i Rusije, ili Rumunjske i bilo koje druge države? Čak im ne pada na pamet da je temeljni preduvjet da reći bilo što o ovim vezama, pročitati memoare bivšeg kralja Karola od Rumunjske. Oni koji pišu bez da su to učinili, pišu samo stvari koje nisu vrijedne čitanja, čak i najprostijih ljudi.

Vremena su teška; dakle samo teški i ozbiljni pogledi na svijet mogu biti korisni u ovo vrijeme. Važno je da se osjeti nešto što sam često opisivao kao esencijalno: iznad svega ne prosuđivati ishitreno već, umjesto toga, gledati na stvari stranu po stranu i pričekati da same progovore. Tijekom vremena reći će nam mnogo dobrih stvari. Upoznati se sa koliko je moguće aspekata je najbolja priprema za prodrijeti dubinski u teške i komplicirane uvjete života danas.

Bez želje da izrazim bilo kakvu prosudbu želio bih reći nešto što će pokazati pravi put za za smjestiti ono što ću reći zajedno sa ostalim stvarima koje se dogode. Važna uloga odigrana od strane rumunjske vojske u rusko-turskom ratu dobro je poznata. Nakon što su Rusi zahtijevali dopuštenje da prođu kroz Rumunjsku, i nakon što su bili odbijeni, došao je trenutak u ovom ratu kada je Veliki vojvoda Nikolaj, koji je već igrao važnu ulogu u tom vremenu, napisao Rumunjskoj ovako: ‘Dođite nam pomoći, prijeđite Dunav kako god želite i pod uvjetima kakvima želite. Samo dođite brzo, jer će Turci završiti s nama.’ Kao rezultat, kao što znamo, intervencija rumunjske vojske dovela je do priželjkivanog ishoda za Rusiju.

Poslije ovog, kralj Karol od Rumunjske želio je imati udjela u mirovnim pregovorima. Nije mu dopušteno. Tako da je zauzeo prilično naprasitu poziciju vis-á-vis ruske vlade, a kao posljedicu toga je prolazio čudnovato iskustvo. Postojale su ruske trupe stacionirane u Bukureštu i lako je bilo uvjeriti se da im je namjera srušiti kralja; pošto je situacija bila kako sam upravo naznačio, možete lako shvatiti da su takve namjere zaista i postojale. Tako je kralj Karol zahtijevao povlačenje ruskih trupa, gdje je primio veoma grub, zbilja prilično zločesti odgovor od Goršakova, tadašnjeg ministra vanjskih poslova. Razmišljao je — ovi ljudi misle s vremena na vrijeme — i tješio se da se ipak car Aleksandar ne bi složio i da je to samo Goršakov koji se ponaša slobodno. Tako je pisao caru i primio odgovor iz kojeg doslovno citiram glavne rečenice:

‘Neugodna situacija koju su donijeli vaši ministri nije ni na koji način izmijenila srdačni interes koji imam za vas; Žao mi je što je to aluzija na posebne mjere koje bi me stav vaše vlade prisilio poduzeti.’

Ovo vam govorim samo kao primjer kako smještati događaje proteklih decenija jedne do drugih, tako da prosudbe same proizlaze iz njih. Jedino sami događaji nam mogu pomoći da kreiramo prosudbu sa stvarnim sadržajem. A događaji prethodnih decenija su takvi da se ne mogu prosuđivati konačno jer previše veza ih vodi jedne do drugih. Nadalje, neophodno je uz svaku prosudbu imati na umu pravu motivaciju, pravu perspektivu. U tim vezama mogu biti sadržana najbolnija iskustva. Moram priznati da u licu velike akumulacije neljubaznosti koju sada susrećem u vezi ovog ne mogu nego doći do bolnog zaključka da postoji jako malo naklonosti u svijetu da se prosudbama da prava perspektiva i malo volje da se razumije nekoga tko želi procjenjivati stvari na ovaj način, dakle tražeći pravu perspektivu za prosudbe.

Bez izražavanja svog mišljenja na bilo koji način, moram priznati da sam se izvan Njemačke jedva i susreo s nekom prosudbom o Njemačkoj koja ima razumijevanja i prijateljska je. Prosudbe su izražavane sa ogromnim samopouzdanjem, ali ne sa pravim razumijevanjem. U drugu ruku, postoje nebrojene iznimno pozitivne prosudbe o svemu u okruženju. Nitko ne treba misliti da me to iznenađuje. Sigurno da ne. Nisam niti malo iznenađen, ali pokušavam shvatiti zašto je to tako. Razlog je što nema baš nikakve volje da se ima prava perspektiva. Ljudi niti ne sumnjaju da se prosudba o tom što živi danas u Centralnoj Europi mora raditi iz perspektive koja je potpuno drugačija od one koja je potrebna za prosudbe o onom što živi na periferiji. Ne znaju što znači da je sa svime što je u Centralnoj Europi, svaka osoba osjetljiva i ugrožena, pa je prema tome nivo odnosa na nivou čovjeka, dok je na periferiji to nivo država i političke borbe, što treba prosuđivati iz potpuno drugačije perspektive. O svemu se sudi na istoj osnovi, što je u ovom slučaju beznačajno.

Kao što sam rekao, Ne izražavam mišljenje već govorim o formi u kojoj se daju prosudbe. Nigdje u svijetu nije uzeta u obzir činjenica da nešto što ne bi trebalo povezivati s pojedinom nacijom, je ipak, neprikladno viđeno u vezi s tom nacijom. Nitko ne uzima u obzir da Britansko carstvo prekriva četvrtinu zemljine kopnene površine, Rusija jednu sedminu, Francuska i njene kolonije jednu trinaestinu. Zajedno ovo čini gotovo polovinu kopnene površine Zemlje! Dobro shvaćam na dobronamjerno shvaćanje ovog može biti promatrano, jednostavno matematički. Očito nešto zavisi od onog što dominira polovinom zemlje! To razumijem. Ali loša misao koju treba razmotriti je da se ovo ne priznaje i, umjesto toga, koriste se svakakve moralne izjave i prazne fraze. Kada bi samo ljudi rekli: Mi ne možemo pomoći ali vidite sa jednom polovinom zemlje! U tom trenutku bi bilo skoro sve u redu. Ali ljudi će učiniti sve da ovo izbjegnu. Usput rečeno, mogu usput samo napomenuti da Njemačka, zajedno sa svim kolonijama što ih je ikada posjedovala, prekriva jednu trideset trećinu zemljine kopnene površine.

Ove se stvari definitivno moraju uzeti u obzir, i ja vas pitam: zar nije esencijalno uvrstiti ovakve stvari u nečije prosudbe? Što se mislilo pod ‘imperijalizam’ u prije citiranom eseju bilo je, naravno, širenje dominacije preko teritorija svijeta. Britansko carstvo je očito najveće. To je neosporno. Ne govorim o mišljenjima već o činjenicama. Molim da ne mislite da su moje opaske upućene bilo kojoj osobi koja pripada bilo kojoj naciji.

Imajući na umu što je upravo rečeno, nije iznenađujuće ako saznamo da je Britansko carstvo imalo, i još uvijek ima, najviše izvozne kvote. Ovo moramo znati i uzeti u obzir. Međutim, pojavljuje se izuzetna okolnost: Njemački izvoz počinje hvatati britanski. Ne mnogo godina unatrag usporedba je pokazivala da su njemačke izvozne kvote bile vrlo niske a britanske vrlo visoke. Sada ću napisati na ploči kvote od siječnja do lipnja 1914. Za ovaj period njemačke izvozne kvote bile su £1,045,000,000 a britanske £1,075,000,000. Da je još jedna godina prošla bez dolaska svjetskog rata, moguće je da bi njemačke izvozne kvote bile veće od britanskih. Ovo se nije smjelo dopustiti!

Ove stvari treba gledati bez potrebe da pustimo osjećajima da nas vuku u jednom ili drugom pravcu. Što pojedinci, koji teže objektivnosti, misle o događajima ovih dana to je puno važnije od bilo koje subjektivne simpatije ili antipatije i, iznad svega, puno važnije od onog što udara kroz dnevni tisak na tako poguban način. Proći ću kroz ove stvari dublje sa duhovne točke gledišta uskoro. Međutim ne bi ispunio svoju dužnost kada bi ovo obasjao duhovnim svjetlom bez da naznačim realitete na fizičkom planu. Ne mogu sve napraviti ugodnim i izbjeći ranjavanje nečijih osjećaja tako da podignem donošenje prosudbi gore u zemlju oblaka-kukavice. Esencijalno je da pustim da svjetlo onog što se može reći o duhovnoj situaciji osvijetli također i ono što bi netko mogao i morao znati o fizičkom planu. Dakle dopustite mi da privučem vašu pažnju na nešto što vas može zanimati i što sada neće izazvati previše vrijeđanja, jer vjerujem da svi naši prijatelji prisutni ovdje su očito slobodni od bilo kojih predrasuda. Moram nositi svoj zadatak savjesno a to znači i kreiranje dobrog osnova.

Postoje neki ljudi koji streme jasnom gledanju na stvari i vidi ih kakve stvarno jesu. Iako izgleda da su svi pristrani ima, u stvari, različitih stupnjeva predrasuda i to moramo imati u vidu. Bez da ga preporučujem ili hvalim na bilo koji način, želim spomenuti članak koji je, zanimljivo, bio objavljen ovdje u Švicarskoj: O povijesti izbijanja rata prema službenim dokumentima britanske vlade njegova veličanstva od dr. Jakoba Ruchti. Ovaj članak značajno odstupa od ono što se svugdje čuje u polovini svijeta ovih dana o takozvanoj krivnji Centralnih sila. Stil članka je znanstveni, bolje reći pedantan, u maniri povijesnih seminara. Citirani zapisi su uglavnom od britanske vlade. Zbog razmatranja ljudskih osjećaja neću ponavljati do kojih se zaključaka došlo, jer u velikoj mjeri odstupaju od prosudbi koje se inače čuju u okruženju o Centralnoj Europi. Na kraju članka čitamo:
‘Ali povijest ne može biti stalno krivotvorena; mit ne može doći na mjesto znanstvenog istraživanja; zlokobna mreža biti će donesena na svijetlo i razbijena na komadiće, iako je umjetnički ispletena.’

Ovaj članak, plod povijesnog seminara na švicarskom sveučilištu, čak je osvojio i nagradu Sveučilišta u Bernu. Dakle danas postoji članak koji je dobio nagradu švicarskog sveučilišta, članak koji nastoji otkriti činjenice u svjetlu različitom od onog kojeg često ovih dana nalazimo u okruženju. Ovo vrijedi uzeti u razmatranje, jer se nitko ne bi usudio optužiti povijesni fakultet Sveučilišta u Bernu da je možda podmićen.

Ima još jedna činjenica koju želim spomenuti. Već neko vrijeme odvija se diskusija između Clemenceaua, g. Archer-a i Georg Brandes-a. Georg Brandes je danac, danski pisac. Mnogi od vas su čuli za njega, jer je jedan od najslavnijih europskih pisaca. Nemojte misliti da ga spominjem danas jer sam nekako povezan s njim; on je zaista pisac koji mi posebno nije drag, za kog imam vrlo malo simpatija.

Bez daljnjeg uvoda, pročitati ću vam članak kojeg je Brandes nedavno napisao, slijedeći raspravu sa Greyom, g. Archerom i Clemenceauom. Moram ponoviti, ipak, da računam da će se moja ranija izjava o našem sadašnjem krugu pokazati ispravna: naime, da će se primjenjivati diskriminacija i da nitko neće misliti da je moja svrha da tražim rupe kod bilo koje nacije. Ja ne dajem svoje mišljenje, jedino vam čitam članak od Georg Brandes-a. On piše:

‘Pošto sam se susreo s osobnim insinuacijama i u stranom tisku i u onim anonimnim pismima preko kojeg cvijet danskog šljama zrači svoje parfeme, jednom i zauvijek moram reći slijedeće: Imam čast biti član tri istaknuta londonska kluba, i bio sam predsjednik jednog, pod-predsjednik drugog; Počasni sam član tri učena društva i počasni doktor Škotskog sveučilišta. Dakle, jake veze povezuju me s Velikom Britanijom. Dugujem engleskom književnom i umjetničkom svijetu duboku zahvalnost i uvijek sam bio snažno privučen engleskim životom i književnošću. Njemački reich i Austro-Ugarska, kao suprotnost, nisu mi nikada dodijelili ni najmanju čast bilo koje vrste, čak ni sićušnu Malu crvenu pticu četvrte klase; Nisam nikada bio član ni jednog njemačkog kluba ili učenog društva i nisam nikada primio ni najmanju nagradu njemačkog sveučilišta.’

Ja, također, nisam nikada čuo o bilo kakvoj sklonosti sa strane njemačkog društva da uruče bilo kakvu počast Georgu Brandesu, ali jesu ga srčano grdili!

‘Zbog mojih primjedbi o Sjevernom Schleswig-u bio sam regularno i žestoko klevetan u njemačkom tisku u posljednjih dvadeset godina. Ne može se, dakle, stvarno se ne može tvrditi da sam bio podmićen da dižem batinu za Njemačku.’

Vrlo istinito! Ovo, dragi prijatelji, putem kratkog uvoda. Mogao bih dodati da je Brandes bio vrlo intiman prijatelj Clemenceau-a. Sam sam vidio u Austriji na imanju njihovih prijatelja, klupu na kojoj su — tako mi je rečeno — Clemenceau i Brandes jednom sjedili u najljepšoj i odanoj slozi i na kojoj su urezana imena ‘Clemenceau i Brandes’. Od tada ova klupa u tom divnom Silezijskom okružju bila je poznata kao sjedalo Clemenceau-Brandes. Predavajući u Budimpešti, Georg Brandes jednom je rekao:

‘Pošto ne govorim mađarski neću vam moći govoriti na mađarskom, a pošto ne volim njemački jezik onoliko koliko i vi, neću vam govoriti niti na njemačkom. Održati ću ovo predavanje na francuskom.’

Kao što vidite, ne postoji ni najmanji razlog zašto bi bilo koji nijemac imao naklonost za Georga Brandesa. Njegov članak nastavlja:

‘Ne može se, dakle, stvarno se ne može tvrditi da sam bio podmićen da dižem batinu za Njemačku. Ako sam govorio bez zauzimanja strane o onom što sam vidio da je istina, to sam učinio iz razloga drugih nego što je to glupo ukazivao g. Clemenceau kada je predlagao da budem na korist Kaiser-u.’

Ne znam da li je jedno ili drugo ime izbrisano sa onog sjedala od kada su se pojavile ove izjave! Brandes nastavlja:
‘G. Archer temelji svoje argumente na pretpostavci da samo Centralne sile (naime, određene osobe) treba kriviti za rat i pripremu za njega. Ova ista pretpostavka stalno je naglašavana između Saveznika: pretpostavka da nepotpuna priprema za rat dokazuje da je jedna strana janje, a druga vuk.

Po mom mišljenju nepripremljenost za rat određene zemlje na kontinentu u ljeto 1914 ne dokazuje ništa više nego određenu nebrigu, nehajnost, aljkavost i loše predviđanje kod odgovarajućih autoriteta. Određena nacija se dakle mogla dosta nadati, u smislu rata, da će povratiti u posjed neku oduzetu pokrajinu. Lako je zamisliti da je javno mnijenje mislilo da je takav rat sveta dužnosti ali, čak i uz to, nemarnost je značila da su vojne snage nepripremljene.

A što se odnosi na kopnene snage odnosi se isto toliko i na pomorske snage.

I.
27 studenog 1911 postavljeno je pitanje u engleskom parlamentu da li anglo-francuski ugovor oko Maroka iz travnja 1904 može biti tumačen, bilo od strane Francuske ili od strane engleske vlade, da uključuje vojnu podršku na kopnu ili na moru, i pod kojim uvjetima. Odgovor je dobiven kroz izjavu da diplomatska podrška nije potvrda ni vojne ni pomorske podrške. Na isti dan Sir Edward Grey je rekao: “Dopustite mi da stavim točku na neke sumnje u vezi tajnosti ... Mi smo položili ispred Doma tajne članke iz ugovora sa Francuskom iz 1904. Nema drugih tajnih angažmana ... Jer mi sami nismo napravili niti jedan tajni članak bilo koje vrste od kada smo došli u urede.” Dana 3 kolovoza 1914 Sir Edward Grey čita u Parlamentu, između ostalih stvari, slijedeći pasus iz dokumenta koji je poslao francuskom ambasadoru u Londonu 22 studenog 1912: “Naznačili ste da ako bilo koja od
Vlada ima ozbiljan razlog očekivati neisprovocirani napad od treće Sile, može postati ključno znati da li se kod tog događaja može pouzdati u oružanu pomoć one druge. S time se slažem, ako neka od Vlada ima ozbiljan razlog očekivati neisprovocirani napad od treće Sile, ili nešto što ugrožava opći mir, (prekomjerno maglovita izjava) treba odmah raspraviti s onom drugom da li obje Vlade trebaju raditi zajedno da spriječe agresiju i sačuvaju mir, i, ako je tako, koje mjere bi se trebale zajednički pripremiti.” U istom govoru, Grey je kazao: “Mi nismo stranke u francusko-ruskoj Alijansi. Čak ne znamo ni uvjete tog Saveza.” ’
Brandes je dodao, u zagradama: ‘Zbilja izvanredna izjava.’

‘Dana 10 ožujka 1913 Lord Hugh Cecil je rekao u debati nakon obraćanja: “Postoji veoma općenito vjerovanje da je ova zemlja pod obvezom, ne ugovornom obvezom, već obvezom koja proizlazi iz obećanja danog od ministarstva tijekom diplomatskih pregovora, da pošalje veliku oružanu silu van iz ove zemlje da operira u Europi ...” Ovdje je Mr Asquith prekinuo govornika riječima: “Dužan sam reći da to nije istina.”

Dana 24 ožujka 1913 predsjednik vlade bio je ponovno upitan da li pod određenim uvjetima britanske trupe mogu biti mobilizirane u cilju da se prizemlje na kontinentu. On je odgovorio: “Kao što je već ponavljano, ova zemlja nije pod nikakvom obvezom ni javnom ni poznatoj Parlamentu koja je prisiljava da uzme stranu u bilo kojem ratu.” Da li se ovaj odgovor slaže s istinom? Kada su se slijedeće godine ponovno pojavile glasine, Sir Edward Grey je odgovorio 28 travnja 1914: “Pozicija je ostala ista kao što je izjavio predsjednik vlade u odgovoru na pitanje u ovom Domu 24 ožujka 1913.” Na još jedno pitanje 11 lipnja 1914 Sir Edward Grey je odgovorio: “Nema neobjavljenih ugovora koji bi ograničili ili smetali slobodu Vlade ili Parlamenta da odluče da li Velika Britanija treba učestvovati u ratu.” Bez ikakvog preuveličavanja ovo se može nazvati sofisticirano. Naposljetku, postojalo je pismo od 22 studenog 1912 za Monsieur Cambon koje, u užasnom birokratskom stilu diplomatskog jezika, nedvosmisleno obvezuje Englesku na sudjelovanje u bilo kojoj vojnoj nesmotrenosti u koju bi Rusija mogla uvući Francusku.’

Stil je zaista bolan.

‘Još i više izvanredan je završetak govora ministra vanjskih poslova: “Ali ako bi bilo koji ugovor bio sklopljen zbog kojeg bi trebalo neophodno poništiti ili mijenjati prošlogodišnju izjavu predsjednika vlade, treba, po mom mišljenju, biti, i pretpostavljam da bi bio, podastrt ispred parlamenta.”

Cijeli svijet zna da se ovo nije dogodilo.

II.
Ovi ulomci iz parlamentarnih govora dokazuju da Velika Britanija nije bila nespremna za rat sa Njemačkom. G. Archer gleda kao prilično nedvosmisleno da je Njemačka strastveno težila ratu s Velikom Britanijom.

Dokazano je da je engleska objava rata bila tako neočekivana od njemačke vlade da je izazvala zapanjenost. Moguće je njemačku vladu nazvati naivnom u vezi ovog, ali apsolutno nema sumnje da su bili bolno iznenađeni. Kao što je C. H. Norman zaključno dokazao, Kaiser Wilhelm je imao dobar razlog da se nada engleskoj neutralnosti. U godinama 1900-1901 spriječio je Europsku koaliciju koja bi prisilila Englesku da dade povoljne mirovne uvjete Južnoafričkoj republici. On je pokazao svoje prijateljstvo za Englesku tako što je odbio primiti u Berlinu izaslanstvo Bura koji su bili po Europi. U dobro poznatom intervjuu u Daily Telegraph ekspresno je objavio činjenicu da je odbio poziv od Rusije i Francuske da im se pridruži u poduzimanju koraka koji bi prisilili Englesku završiti burski rat. Ni Francuska ni Rusija nikada se nisu usudili ovo zanijekati.’

Mogao bih dodati dosta toga iz ovog pisma u Daily Telegraph-u koji bi bili mnogo jasniji nego što to čini Georg Brandes; ali ne želim sam ništa dodati!

‘Tako da rat s Engleskom nije bilo ono što je Kaiser želio u to vrijeme. I nebi bilo lako uvjeriti bilo koju misleću osobu da je šest godina nakon tog intervjua on iznenada planirao zaratiti s cijelim svijetom. Očito je, naravno, da je njegova vlada napravila lošu kalkulaciju. Ali oni nisu željeli rat s Engleskom u 1914, i nekontrolirana mržnja njemačkog naroda protiv engleske koja se tako odvratno rasplamsala bila je očito rezultat otkrića neočekivanog i posebno moćnog neprijatelja u Velikoj britaniji.

Do zadnje minute, Njemačka je tražila preko svojih diplomata da dobije englesku neutralnost. Oni su radili pažljivo. Njemački Kancelar je predložio Sir Edward Goschen-u (britanskom ambasadoru u Berlinu) da će podržati nepovredivost francuskog teritorija ako se dogodi da njemačka osvoji Francusku i Rusiju. Ali Sir Edward Grey je to primio negativno jer njemačka ne bi bila proširila to jamstvo da uključuje i francuske kolonije.

Sada je Princ Lichnowsky, njemački ambasador u Londonu, pitao da li bi se engleska složila da ostane neutralna ako bi se njemačka suzdržala od narušavanja belgijske neutralnosti. Sir Edward Grey je odbio. Želio je zadržati slobodne ruke. (“Ne mislim da možemo dati obećanje neutralnosti samo na osnovu tog uvjeta.”) Bili se on složio kada bi njemačka jamčila integritet i Francuske i njenih kolonija? Ne. (“Ambasador me pritisnuo s time da formuliram uvjete u kojima bi mi ostali neutralni. Čak je natuknuo da bi integritet Francuske i njenih kolonija mogao biti zajamčen. Rekao sam da se osjećam obvezan odbiti svako obećanje o neutralnosti u sličnim uvjetima, i jedino sam mogao reći da mi moramo držati slobodne ruke.”)

Sir Edward Grey je poslije držao da je Princ Lichnowsky sigurno prekoračio svoje ovlasti kod davanja ovih ponuda. Sigurno da je jedino mogao kazati ovakve stvari jer je bio, i još je, uvjeren da Njemačka ima neodoljivi nagon da se bori simultano s Rusijom, Francuskom, Engleskom i Belgijom.’

Molim da mi oprostite što ću ovdje nešto dodati. Iz ovoga što sam upravo pročitao možemo vidjeti da bi jedna izjava od Grey-a bila dovoljna da spriječi rušenje belgijske neutralnosti. Međutim, ja ne krivim Grey-a ni na koji način, jer je on lutka nekih drugih snaga o kojima ću govoriti kasnije. Upravo suprotno, poštujem ga kao potpuno iskrenog ali izuzetno glupu osobu; ali ne znam koliko je daleko danas dozvoljeno ići kod izražavanja ovakvih prosudbi! U svakom slučaju, jedna izjava od Grey-a bila bi dovoljna da spriječi narušavanje belgijske neutralnosti, i moguće je i dodati: Jedna izjava i rat na Zapadu ne bi se bio dogodio. Jednog dana svijet će čuti za ove stvari.

Mislim da ove stvari imaju priličnu težinu, jer su činjenice. Brandes nastavlja:

‘Kao što sam rekao ranije, i to je očigledno za zdrav razum, Njemačka je bila spremna za njemačko-ruski rat, ovo treba proizlaziti iz invazije Srbije od strane Austrije. Ali Njemačka nije željela zlostavljati Francusku (ili Belgiju) ako bi ona ostala neutralna. Francuska, međutim, je bila odredila da će pomoći Rusiji. Mudrost ove politike prosuđivati će buduće generacije, ali u međuvremenu njena konzekvenca je da deset milijuna ljudi provodi sedam dana u tjednu bijedno ubijajući jedni druge. Bez znanja parlamenta, englesko Ministarstvo vanjskih poslova je obvezalo Veliku Britaniju za pomoć Francuskoj u slučaju europskog rata. Pošto je dobilo nove i jake simpatije za Francusku, javno mnijenje u Engleskoj bi možda i odobrilo ovu obvezu i kada bi to bilo javno poznato. Ali kada bi svi detalji bili poznati sigurno ne bi bili odobreni unutar prinude koju je stavila Engleska, jer Engleska je bila primorana ići u rat zbog francuske veze s Rusijom, jedinom silom koja nema što izgubiti u slučaju rata. Ruska populacija je tako enormna da bi gubitak života u slučaju rata jedva vrijedilo razmatrati, i ako bi narasle nacionalne strasti i ako bi rat vodio u pobjedu, ovo bi samo služilo jačanju pozicije konzervativne vlade.

Da je politička pozicija bila u potpunosti poznata, javno mnijenje u Velikoj Britaniji bilo bi prepoznalo da posljedice sukoba ne bi donijele ništa dobra za slobodu ili dobrobit čovječanstva. Ako bi Saveznici pobijedili, to bi vodilo samo do ogromnog porasta moći Rusije, pobjede vladajućeg sustava suprotnog od onog u Velikoj Britaniji. Za ruske ljude, koji bi kao ljudi pobijedili srce Europe, takva pobjeda ne bi donijela nikakav progres.

III.
Ne vjerujem da moj cijenjeni oponent, g. Archer, može mrziti pruski militarizam više od mene. On je uzrokovan sa dvije duge i prijeteće granice, onom između Njemačke i Rusije na jednoj strani i onom između Njemačke i Francuske na drugoj.’
Primijetite da je ovo rečeno od strane osobe koja nikada nije bila nagrađena čak ni sićušnom Malom crvenom pticom, čak ni četvrte klase!

‘To je oprostivo vis-á-vis Francuske sa činjenicom da su francuzi okupirali Berlin dvadeset ili više puta, dok su nijemci uzeli Pariz samo dvaput. To je odvratno zbog njegovog kastinskog sustava i arogancije. Ali se teško može reći da je gori od militarizma drugih država.’

Govori Georg Brandes, koji nema čak ni najmanju Malu crvenu pticu, čak ni četvrte klase!

‘Europa, uključujući Englesku, bila je zabrinuta imajući na umu aferu Dreyfus koji oblik je francuski militarizam sposoban uzeti.’
Naravno ja se slažem cijelim srcem sa Georg Brandes-om!

‘A o ruskom militarizmu, godine 1900 naši idilični i mili rusi, oko kojih moj cijenjeni prijatelj Wells ima takav entuzijazam, i koji su osvojili srca i nas ostalih, hladnokrvno su zaklali kompletnu populaciju Kineza u Blagoveshchensk-u i okolici. Kozaci su vezali kineze skupa sa njihovim konjskim repovima i bacili ih na rijeku u brodovima koji su tonuli. Kada su žene bacale svoju djecu na obalu i molile da barem njih poštede oni su ih zaklali s bajunetama. “Čak ni Turci nikada nisu bili krivi za nešto gore od ovog masovnog ubojstva u Blagoveshchensk-u,” pisao je g. F E Smith, bivši engleski novinski cenzor 1907 godine, godine anglo-ruskog ugovora koji je jamčio i u isto vrijeme podrivao nezavisnost Perzije.

Isti engleski pisac potvrđuje i opis japanskog militarizma od dopisnika The Times-a. 21 studenog 1894 japanska vojska osvaja Port Arthur i za četiri dana vojnički ološ kolje civilno stanovništvo, muškarce, žene i djecu, sa krajnjim barbarstvom: “Od zore do duboko u noć dani su prošli u ubojstvima, otimačini i sakaćenju, u svakom zamislivom obliku neizrecive okrutnosti, dok mjesto nije predstavljalo takvu sliku užasa koju će svaki preživjeli držati u memoriji dok je živ.” ’

Ove stvari koje Brandes govori, čak iako on ne posjeduje ni najmanju Malu crvenu pticu četvrtog reda, bile su naravno dobro poznate nekome tko je napisao: ‘Rat donosi sa sobom užas rata i nije iznenađujuće ako se najmodernije metode koriste u ratu’. Ipak sam drugi dan čuo da je posebno ova rečenica u mom pamfletu bila loše prihvaćena. Ona može biti loše prihvaćena samo od ljudi koji ne znaju ništa o povijesti i nemaju pojma o uzrocima ovih stvari. Georg Brandes nastavlja:

‘Dakle vidimo da je militarizam, bez obzira koje nacionalnosti, prilično jednak svugdje. Želio bih da je g Archer pročitao predavanje koje je dr Vöhringer dao o Njemačkoj Africi dana 30 siječnja 1915 u Hamburg-u. Iz ovog bi naučio kako su njemački stanovnici Kameruna, oko pedeset žena i muškaraca, patili, kada su iznenađeni objavom rata, uhapšeni od strane engleskih oficira i predani crnim stražarima koji su ih zlostavljali. Patili su od gladi i žeđi. Ako bi molili za vodu dali bi im blatne posude, a britanski oficir je rekao, “Nije bitno da li će njemačke svinje imati što piti ili ne.” Na putovanju od Lagosa do Engleske nisu dobili ni vodu za pranje’.

Nisam gnjavio nikoga tko je čitao moj pamflet sa stvarima kao što su ove; ipak je bilo loše primljeno to što nisam bio usklađen s tonovima koji su se čuli svugdje. Nije bilo kritizirano ono što pamflet govori već činjenica da ne govori ono što se govori svugdje. Bilo je loše primljeno jer ne grdi na način kako svi drugi grde. Georg Brandes nastavlja:

‘Ovo je kako izgleda engleski militarizam. Da li je to išta bolje od pruskog militarizma kada engleski nacionalizam, kao i bilo koje druge nacije, se podigne na točku ludila?

IV.
Neka g. Archer i ostala eminentna gospoda u i izvan Velike Britanije završe s beskonačnim raspravama, u koje sam i sam bio uvučen, o tome čija je krivnja za početak rata i o tome tko bi trebao snositi posljedice završetka! Neka se umjesto toga okrenu jedinom važnom i krucijalnom pitanju, naime kako pronaći izlaz iz ovog pakla o kojem možemo iskreno reći, kao u Macbeth-u:

O užas, užas, užas! Jezik niti srce
Ne mogu pojmiti niti imenovati te ...

Apetiti onih koji vode rat su nezasitni. Zar nije bilo odlučeno u Parizu o nastavku trgovačkog rata čak i nakon prekida neprijateljstava? Zar ovo ludilo nema kraja?

U svakom slučaju rat mora završiti sa sporazumom; i pošto je rat ekonomske prirode, sporazum bi morao biti ekonomski. Kao slobodna trgovačka sila, Engleska je pokazala put cijelom svijetu. Carinski ugovori biti će neizbježni; vlade će biti prisiljene raditi zajedničke koncesije i biti će neophodno težiti za većom slobodom trgovine da bi konačno bila postignuta svjetska slobodna trgovina.

Građanin zemlje koja je najviše propatila zbog rata od početka, belgijski proizvođač iz Charleroi-a, gospodin Henri Lambert, izrekao je riječ iskupljenja koja može izgladiti put do mira: Jedina inteligentna i dalekovidna politika, u ovom slučaju carinska politika, je pravedna politika koja ne zavidi na životu drugoj strani. On je naglasio da se konstantno poboljšanje situacije u Europi može postići jedino ako su zemlje koje traže mir obvezne ukinuti ili bar smanjiti carine, naravno samo unutar dogovora koji je potpuno pravedan za obje strane. Ukinuće carina izgleda kao jedini razuman i efikasan način sprječavanja ekonomske taktike koju englezi poznaju kao “dumping”, za koju su tako strastveno optužili nijemce.

Carinski ugovori također bi bili neizbježni kod događaja koji nije za očekivati da je rat došao do točke velike pobjede za jednu ili drugu stranu. Kada bi se to dogodilo, milijuni i milijuni ljudskih bića bili bi žrtvovani na bojnom polju ili bi umrli od ranjavanja, bolesti i siromaštva. Pod pretpostavkom da bi pobjednici odlučili (u skladu s ekonomskom konferencijom u Parizu) diskriminirati pobijeđene do te mjere u smislu carina da bi oni bili spušteni na niži ekonomski nivo, ovo bi bilo povratak čovječanstva u cjelini u sustav nacionalnog ropstva.

Gubitnik bi, to je sigurno činjenica, činio sve napore da se ponovno podigne; on bi iskoristio svaki razdor između pobjednika i bio bi opet slobodan u manje od pola stoljeća. Savezništvo nikada ne traje pedeset godina.

Tako, mirna budućnost za Europu zavisi od slobodne trgovine. Kao što je Cobden rekao, slobodna trgovina je najbolji mirotvorac. Zaista, izgleda čak i više: to je jedini mirotvorac. U stara vremena, konji čiji je zadatak bio da idu stalno u krug oko mlina imali su pogled usmjeren naprijed. Slično, slijepi na stvarnost oko njih, nesretne nacije Europe u krug na mlinu rata, dobrovoljno i pod prinudom.’

Ovo je prosudba neutralnog građanina, ali onog koji ne temelji svoje prosudbe na praznim frazama; on uključuje brojne činjenice u svoje prosudbe, pokazujući kako je moguće vrjednovati ih međusobno na pravi način. Moja težnja nije bila da izrazim mišljenje već da naznačim nešto što je potrebno u današnje vrijeme ako želimo tražiti istinu. Zašto ne bi bilo moguće suzdržati se od prosudbi, bar od onih u vlastitoj duši, ako netko nema ni vremena ni volje da se bavi činjenicama na pravi način? Duhovna znanost nam može pokazati da su prosudbe koje se danas rade, i koje su tako često uvijene u riječi kao što su: ‘Mi se borimo za slobodu i prava malih nacija', zbilja najneodgovornije prazne fraze. Netko tko zna makar i najmanji dio istine mora shvatiti da je takav govor usporediv sa onim ajkule koja pregovara o uvjetima mira sa malom ribicom koja će biti njegov plijen. Ovo prirodno ne može biti shvaćeno odmah, možda ne dok ne razmislimo o tome, da dosta današnjih govora sliči na prijedlog: Zašto ajkule ne uđu u među-ribne sporazume (najčešće se koristi riječ među-narodne) sa malim ribama koje žele pojesti?

Ljudi koji danas govore o dolasku mira kažu da ubijanje neće prestati dok postoji vjerojatnost vječnog mira. Praktično je nemoguće zamisliti ništa luđe nego tvrdnju da ubijanje se mora nastaviti sve dok, preko ubijanja, ne dođe do situacije kada neće biti više rata. Jedva da je danas potrebno imati znanje o duhovnim stvarima da bi znali da jednom kada ovaj rat u Europi dođe do kraja samo nekoliko godina će proći do furioznijeg, daleko više razarajućeg rata koji će potresti zemlju izvan Europe.
Ali tko danas brine o stvarima koje su dio stvarnosti? Ljudi radije slušaju državnike koji izjavljuju da se ovo ili ono mora postići u interesu slobode ili prava malih naroda. Ljudi čak slušaju kada se odvjetnici, dosta kompetentni odvjetnici, koji bi trebali postati predsjednici pojave u togi muslimanskog princa zbog vođenja slučaja u Rumunjskoj... samo ovo nije primijećeno jer u ovom primjeru govorimo o ‘republici’. Što bi još trebalo reći ako ljudi još žele ići na predavanja koja drže ovakvi ljudi o umjetničkim i književnim stvarima, o odnosima između mitova i saga i književnim materijalima Zapadne i Centralne Europe, nastranu s drugim činjenicama koje sam vam spominjao drugih dana: Maeterlinck je bučno pljeskao kada su Goethe, Schiller, Lessing i drugi nazvani ‘mediokritetni umovi’. Ali ne želim utjecati na vašu prosudbu na bilo koji način; Odmjereno sam privlačio vašu pažnju na činjenice koje se moraju uzeti u obzir kod stvaranja prosudbi, kao i na još neke druge stvari, ako će prosudba postati istinita.

Moramo shvatiti da populacija okupljena zajedno u Centralnoj Europi mora biti prosuđivana sa potpuno drugačije točke gledišta jer, ovdje, ljudske vrijednosti su pod prijetnjom. Za periferne zemlje, u drugu ruku, točka gledišta može biti ona od državnih ili političkih vrijednosti, barem za neko vrijeme, dok ne dođe do određenih drugih okolnosti zbog odlaganja rata za mnogo godina. U Centralnoj Europi mi moramo raditi sa bogatstvom duha, sa razvojem duše i sa svime što je stvarano kroz stoljeća. Bila bi krajnja besmislica vjerovati da moramo biti slično zabrinuti u vezi periferije; bilo bi nepromišljeno izraziti bilo što takvo. Naravno ima dosta toga svugdje u čemu možemo naći grešku. Ali ima jedna stvar — uspoređujući važnije i manje važne stvari — naći grešku u stvarima koje se nalaze unutar zatvorene tvrđave i druga naći grešku u onom što se javlja kod vojske koja opsjeda. Još nisam čuo nikakvu prosudbu iz periferije koja uzima u obzir ove stvari.

Da ne bih bio jednostran, sada ću, u zaključku, skrenuti na nešto drugo. Da bi bili pravedni, uvijek se misli da je dobro suditi obje strane govoreći: Ovdje je ovako a ondje onako, i tako dalje. Ali nikada se ne postavlja pitanje: je li to stvarno tako? Švicarske novine su nedavno objavile članke koji, da bi bili pravedni za obje strane, ukazuju na prilično apstraktan način da su laži izgovorene u objema taborima. Ali pretpostavljajući što je rečeno da nije istina? Članak je o neistinama u svjetskom ratu, ali je on sam po sebi, zbog načina na koji je napisan, potpuno neistinit. Sada vam želim pročitati — u strahu i trepetu, mogao bih dodati — nešto iz njemačkog magazina, nasumično odabrano, da bi vam pokazao razliku. Što se piše okolo po Njemačkoj već je dobro poznato, i isto tako je dobro poznato da to sigurno nije pisano bez naklonosti prema nacijama Centralne Europe. Čak i u člancima koje daju prosudbe koje su malo manje zajedljive još uvijek ima mnogo nepristojnih izjava protiv nacije koja je, napokon, dala Goethe-a, Schiller-a, Lessing-a i ostale.

Slučajno sam došao na članak o ljudskom dostojanstvu od Alexander von Gleichen-Russwurm-a. Članak je motiviran činjenicom da su Nijemci nazivani barbari, i zaista ih još nazivaju barbari na periferiji. Gleichen-Russwurm — on je Schiller-ov unuk — nije posebno uvrijeđen zbog toga što je korištena riječ ‘barbari’. Upravo suprotno, on dosta dobro pokazuje što su drevni grci i rimljani mislili sa ‘barbarin’, što nije bilo ništa strašno. Ja neću ići u ovom smjeru. On ide dalje raspravljati o različitim nacijama. Ovaj članak je kao i mnogi drugi koje danas možemo naći napisan od ljudi u Centralnoj Europi koji su jednaki, recimo, Maeterlinck-u. Oprostite mi! Gleichen-Russwurm pravi razliku između nacija i vlada i u nekim izjavama to i naznačuje — ja vam ih samo prenosim, to nisu moje riječi — može izgledati užasno kada se onaj tko čita ili sluša nađe uvrijeđen jer je pripadnik te nacije. Imam povjerenje da nema među nama onog tko će se osjećati na taj način; mi smo svi antropozofi i možemo razumjeti ovakve stvari. Ne zbog riječi koje su korištene da opišu vlade u članku koji vam želim pročitati, već da vam pokažu kako Gleichen-Russwurm — ne baš poznat čovjek ali koji je ugrubo par sa Maeterlinck-om što se tiče inteligencije — se na nijedan način ne povlači od govora vlastitom narodu unutar tvrđave što hrabri, misleći i častan čovjek mora kazati ako im ne želi baciti pijesak u oči. Očito, dakle, što je rečeno unutar tvrđave ne smije se odnositi na periferiju jer u osnovi nema ništa s tim. Mislite odmjereno i shvatit ćete što mislim. Gleichen-Russwurm kaže:

‘Ruski narod je dobre prirode i ljubazan, štogod Kozaci, koji nisu s njima povezani, napravili. Kriminalna carska vlada izazvala je rat, ipak najveći pjesnik nacije, Tolstoj, koji će uvijek uživati naše poštovanje, propovijedao je gađenje od rata najpoticajnijim riječima.

Zvjerstva počinjena od francuske rulje, glupost njihovih ministara i nekulturne primjedbe pariških novinara i pisaca, ne mogu promijeniti činjenicu da je Francuska zemlja svete i milostive ljubavi, Vincent de Paul-a, koji još ima mnogo sljedbenika, ni da je većina francuskog naroda radišne i miroljubive prirode.

Engleska ostaje mjesto rođenja Shakespeare-a i dala je svijetu nježne pjesnike, nesebične filantrope i filozofe najveće vrijednosti. Ipak zemljom upravljaju lažovi i prevaranti i engleski narod, koji je najponosniji na vlastitu kulturu, doveden je do najgore vrste modernog barbarstva preko njihovog načina vođenja rata.

Talijanska beskarakterna banditska vlada zaslužuje prezir. Sa svime nedavno povezanim s Italijom nije se moglo složiti i bilo je odbojno čak i njenim prijateljima. Ipak još od Goethe-a primili smo tako bogatu riznicu kulture, osjećaj za umjetnost i prirodnu ljepotu da ćemo je imati u srcima, nezaboravnu i još plodnu.

Mržnja koju naši neprijatelji imaju prema nama možda je očuvala ono najvrjednije u našoj prirodi. Gorčina koja nam se pokazuje ovih dana, naše prepoznavanje antipatije bez presedana s kojom smo suočeni sa svih strana, je kao upozorenje koje podčinjeni šapuće pobjedniku: “Memento mori!”

Čak izgovoreno odvratnim jezikom osigurava da plemenitost ne postane oholost, da godišnjica trijumfa ne degenerira u aroganciju i oholost — drskost na koju su grčki pjesnici upozoravali svoje heroje da je se čuvaju.

Schiller, zabrinut za dostojanstvo čovjeka, razmišljao je da plemenita ljudska bića plaćaju ne samo za ono što rade već i za ono što jesu.’

Vidite, moguće je formirati vrlo pogrdno mišljenje o onima koji sudjeluju u sadašnjim događajima, bez da upadnemo u zamku da obilježimo cijele nacije. Prosudbe ovakve vrste broje se stotinama i ako, jednog dana, bude se radila statistika od 1914 nadalje o tome kako su druge nacije bile prosuđivane od Centralne Europe i od periferije, rezultat će biti otkrivanje izuzetne kulturne i duhovne prirode! Ali u međuvremenu u svačijim umovima ništa nije udaljenije. Upravo sada g. Leadbeater sastavlja statistike uspoređujući kriminalne dosjee njemačke i engleske, i nedavno je objavio u velikom izdanju u Theosophical Review koliko Njemačka ima više kriminalaca nego Engleska. Onda je, u slijedećem broju neko naznačio da je određeni broj bio naznačen ispod krivog zaglavlja i da bi ispravak pokazao da je situacija sasvim različita. Čini mi se da je stavio dvadeset devet tisuća kriminalaca za Englesku, zaboravljajući sto i četrdeset šest tisuća; za Njemačku ih je sve uključio. Ali dok je tabela prikazujući Njemačku kao zemlju sa najvećim brojem kriminalaca tiskana velikim slovima u Theosophical Review, opovrgavanje se pojavljuje malim slovima na kraju slijedećeg broja.

Statistike kao ova biti će jednog dana zamijenjene drugima i tada će nešto od onog što je rečeno u članku ‘O povijesti izbijanja rata’, koji je dobio nagradu Sveučilišta u Bernu, biti prepoznato kao istinito:

‘Ali povijest ne može biti stalno krivotvorena; mit ne može doći na mjesto znanstvenog istraživanja; zlokobna mreža biti će donesena na svijetlo i razbijena na komadiće, iako je umjetnički ispletena.’

Bilo je neophodno reći ove stvari kao pripremu za govorenje slijedećeg puta o stvarima o kojima brojni iščekuju čuti ali koje, moram ponoviti, ne mogu biti ugodne kao što netko možda zamišlja. Ja sam nemam potrebu izraziti ovo ili ono mišljenje. Kao duhovni znanstvenik trebam gledati na stvari onakve kakve jesu, bez krivotvorenja, i tako o njima i govoriti. Znam vrlo dobro kakve primjedbe će neki ljudi — iako naravno nitko iz ovog kruga — vjerojatno dati s obzirom na određena zvjerstva i druge stvari koje su kazane i poticane bez ikakve prave perspektive. Poznajem te primjedbe, ali također znam kako ih je kratkovidno davati i koliko malo pojma može imati onaj koji ih daje o tome kako stvari stvarno stoje i kako je krivnja stvarno raspodijeljena.

Kada smo imali naš spor — ako ga tako mogu nazvati — s gđom. Besant, ona je sredila da baci svu krivnju na nas. Prema nekome tko je do tada bio njen ljubitelj ali tko je od tada povukao svoje poštovanje, ponašala se sukladno principu: ako osoba napada drugu osobu, i ako onaj tko je bio napadnut plače za pomoć, tada napadač može reći da onaj tko plaće za pomoć je kriv jer ne dozvoljava da bude zaklan. Mnoge prosudbe su danas slične prirode. Najčudnije situacije možemo susresti u vezi ovog. Ljubazni-srdačni, dobronamjerni ljudi koji ne bi nikada tako prosuđivali u svakodnevnom životu, ipak tako rade u odnosu na politička pitanja o kojima ne znaju ništa. Ovim ljudima nedostaje jasnoće u njihovim prosudbama. Ali jasnoća je temeljna pretpostavka za formiranje bilo kojeg zaključka, iako to nije poravnanje za davanje ove ili one prosudbe u ovom ili onom smjeru.