Kada pričamo o djeci i vanzemaljskim otmicama, ulazimo u područje koje
je prilično zamagljeno, ako ne razumijemo ili nemamo više informacija o
onome, što nam moguće – ona govore ili ne shvaćamo što moguće znače,
crteži koje crtaju!
Osnovni problem je taj, što je vrlo teško razdvojiti u pokušaju
objektivnog sagledavanja događanja – što je istina – a što dječja mašta!
Dječju maštu bi svakako trebali promatrati i kroz ono što dijete
okružuje i čemu je «izloženo» tokom svog svakodnevnog života. Ali,
upravo je u tome problem, jer danas su izložena određenim utjecajima,
moguće baš iz razloga, da se stvarna događanja sakriju.
Dakle, ono što se djeci danas nudi, možda i nije slučajno – već smišljeno s namjerom.
Kako su nekada bajke bile «krivci» za strahove (a same bajke mogle bi se
promatrati i kroz filter prenešenog značenja!), tako i danas možemo
razloge za nešto što nazivamo «noćnom morom», pronaći u tim istim
bajkama (ako ih čitamo djeci), ali i u novonastalim pričama, crtanim
filmovima i igračkama kojima se igraju.
Svjedoci smo i prilično «nakaznog» okruženja, u kojem je seks, nasilje,
konzumacija alkohola i droge postalo svakodnevica, čak i poželjeno
ponašanje koje nam nude idoli, što isto djeluje na njih, kao uostalom i
na nas. I ne čudi onda, ako dijete razvija strahove čisto kao ogledalnu
sliku svijeta u kojem živi, ako ni zbog čega drugoga – zato što je sve
oko njega viđeno u suprotnosti s njegovom unutrašnjošću ili komponentama
Duše, Duha i Uma.
Kada dijete noću plače i tvrdi da mu je u sobi bio dinosaur, koji ga
proganja – nećete se možda, nimalo začuditi baš iz svih do sada
navedenih razloga – jer normalno je da njegova omiljena igračka, odigra
eventualno i tu «zlu» ulogu.
Sami ćete sebi lijepo objasniti, da je to sasvim normalno, ako je, recimo i prekasno leglo ili pojelo navečer nešto «preteško».
Druga objašnjenja, možda nećete ni tražiti, jer ćete «zapeti» na samome početku – a on je u samom liku dinosaura!
crtež L., 4 godina
Današnji pristup toj životinji je takav, da je on toliko drag i
simpatičan, da se njime «odijevaju» čokolade, sakupljaju se sličice pod
krinkom edukacije iz prirode i evolucije, a može se naći u raznim
izvedbama, u liku gumenih malih koje dijete može koristiti za žuljanje
desni dok mu rastu zubi ili plišanih velikih s kojima može i spavati. Tu
uglavnom gigantsku životinju, koja zasigurno nije bila nježna, gurate u
ruke djeci ne shvaćajući uopće što činite, niti kad ste krvoločnost
pustili u zagrljaj djeteta.
Nije ovo pretjerivanje, dragi Spielberg je iskreno to prikazao u filmu
«Jurski park», u kojem je oživio Tiranosaura koji proganja ljude.
U biti se o njima malo zna, spominju se i u Bibliji, kao Behemot -
«prvijenac Božjeg stvaranja»! Nadalje spominje se i kao Levijatan,
ljuskavo biće, s vatrom iz ustiju, pa se nekako često baš dinosaur može
nazvati i zmajem. A sama riječ dinosaur, grčkog je porijekla –
dinosauria – a znači – strašni gušter! U mom radu – oni su stalni gosti!
Kad pričamo o djeci i «napadima» na njih, zato je dobro proširiti sliku
viđenja, što svakako znači da bi trebali sagledati i sebe unutar toga!
Pogotovo ako je riječ o slučaju, gdje dijete noćne more i «halucinacije»
ima često, te se smisao njegova kreveta kao dijela namještaja gubi, jer
noći provodi u krevetu roditelja.
Ovakve situacije, često izazivaju strogost odgoja i inzistiranje da se
dijete ostavlja u svojoj sobi/krevetu – ne bi li naučilo
«osamostaljivanje». To je tako uobičajena preporuka dječjih psihologa,
da se dijete pušta da plače – ne bi li samo zaspalo! I sve pod krinkom –
da ga slučajno ne razmazite! Okrutnost ovakvog dobronamjernog savjeta
je strašna.
Rijetki će u takvom ponašanju spram djeteta, prepoznati malu začkuljicu
unutar koje se sakriva i činjenica da takvo dijete ometa intimu
roditelja.
I na koncu, to rezultira jednim događanjem koje je već toliko
isprepleteno – a sve učesnike dovodi u stanje straha/grizodušja/ljutnje i
rezultira najčešće još većim nerazumijevanjem!
Jer – neosporno je da napadano dijete nije samo u tome, napadnuta je cijela obitelj! Što najčešće ne prepoznajemo.
Ako se jedan od roditelja ipak pita što se događa djetetu, a drugi
moguće to neće na taj način htjeti dalje promišljati, već će inzistirati
na tezi da se to ionako događalo svima i da je riječ o sasvim prirodnim
stvarima, razvijat će se unutra obitelji daljnja nerazumijevanja. U
konačnici, to može dovesti do lančane reakcije – koja se najčešće
ispoljava time da dijete ostaje samo!
Kad se nađe samo i shvati da ga ne razumiju, zvat će u pomoć. Možda će i zašutjeti, a možda će pričati bez riječi: crtežima!
Međutim i tu vrijedi ona, da je moguće crtež koji dijete nacrta, a
unutar sebe ima vidljive elemente nasilja, straha, čudnih oblika,
povezati s utjecajima okoline, televizije, kompjuterskih igara. Ili ga
jednostavno proglasiti nedužnom škrabotinom! Naravno, većina crteža i
može biti obična škrabotina – zato je dobro naučiti prepoznati razliku,
kad je škrabotina, a kad podsvijesna potreba!
Ponuda svega navedenog, od igara do dječjeg televizijskog programa s
ciljem da se dijete subliminalno programira je šarolika, pa je sasvim
normalno danas, odgledati crtić u kojem neki tamo zločesti gmaz krade i
vadi ljudske Duše, leteći tanjuri se spuštaju i zrakama podižu životinje
i ljude u svoje letjelice.
I nije ovdje stvar samo u crtanim filmovima, isto je s igricama na
mobitelima, kompjuterima – jer, sve one sadrže ove iste elemente. Pa bi
bilo dobro znati i što dijete gleda, čita i čime se igra.
Sve to zajedno, uključujući stres kojem ste izloženi kroz brigu, kako za
dijete tako i za sebe i svoje potrebe, može vas kao roditelja dovesti u
situaciju da jednostavno nećete vjerovati svojoj djeci!
Točnije, znati ćete da se boje – jer noćna plakanja su vrlo uvjerljiva
kao i panika koju dijete tada ispoljava, ali nećete vjerovati da je to
utjecaj nečega što se zaista događa.
Zbunjenost obično dovede do toga, da ćete izabrati krivca u tim vanjskim
utjecajima, a on možda neće biti pravi, iako za dio takvih događanja
nije isključiv.
No, tu je moguće da ste i sami izloženi činu vanzemaljskih otmica, što
onda iz vašeg vlastitog straha, može utjecati i na prosudbu straha te
njegovih uzroka i kod vaše djece.
Najčešće je, na žalost – problem baš u ovome!
Jer, ako mislite da pišem ludosti i paranoje – teško da ćete bilo što od
ovoga što slijedi u tekstu – kod vašeg djeteta zaista i vidjeti!
A ako i vidite točno to što pokažem – smatrat ćete slučajnošću, pa
pribjeći onoj: «hm, da, možda se to i događa – ali ne meni i ne mom
djetetu. Toga sigurno ima, tamo negdje u Americi. Ako sam ja preživio
svoje strahove u djetinjstvu – preživjet će i moje dijete – jer to je
normalno!»
Ovdje vrijedi ona, da u većini slučajeva nije «problem» u djeci – već u roditeljima.
U ovom slučaju pak – «problem» nije ni u roditeljima, jer većina roditelja otimane djece i sami su otimana djeca!
Često zato viđam, da baš događanja s djecom, budu pokretač da se i
roditelji zapitaju o sebi samima. I da dijete «dovede» roditelje do
poticaja kojim mijenjaju kut percepcije, a time i do načina na koji
dolaze do objašnjenja svojih vlastitih strahova.
Kako prepoznati crteže koji možda nisu samo obična škrabotina?
Najbolje s pravim crtežima jednog običnog malog djeteta! Za ovakvu
analizu, svakako nije dovoljan samo jedan crtež, primjerice na ovom
ništa ne izgleda neobično. Sasvim je normalno da dijete crta likove u
boji! I bilo bi to sasvim normalno da unutar rada s otetima – neki
likovi koje se nalazi u interakciji s ljudima nemaju baš te boje.
Dapače, plavi je jako često vrlo nezgodan.
