VAL - ZNANJE
Portal za razvoj svijesti
- stranice za sporije modemske internet veze -

Početna stranica za sporije modemske veze

Metafizika ( Tekstovi, Val serija Kasiopejci, Kasiopejske transkripte, Pledijski materijal, Ra materijal )

Manipulacije ljudima ( Tekstovi )

Zdravlje i liječenje ( Tekstovi, Ljekovite biljke )

Znanost ( Tekstovi )


Prepoznavanje vanzemaljskih dezinformacija


Treći dio

prevod: B.P.

Priroda dezinformacija

Dezinformacija je najfunkcionalnija alatka za manipulaciju svijesti masa. Dok kod nas nikad ne vlada nestašica naivnih dezinformacija koje su posljedica lošeg rasuđivanja, razmišljanja tipa “šta je babi milo, to joj se i snilo”, pogrešnih nagađanja i predrasuda, selektivnosti kod odabira činjenica i najobičnije ignorantnosti; uz pomoć istinskih dezinformacija namijerno se eksploatišu ove naše slabosti, kako bi se oblikovalo vjerovanje i ponašanje ciljane grupe ljudi ili pojedinaca.

Dezinformacija je posebno uspješna kad je njena suština isprepletena s uvjerenjima poštenih individua koje ju rasturaju unaokolo i kojima je na neki način stalo da u nju vjeruju i da je brane. Na primjer, jedna hladna i proračunljiva inteligencija može sastaviti jedan dezinformativni paket kojeg će onda da propagiraju naivne individue kojima se sadržaj tog paketa dopada jer on uspješno štiti identitet njihovog ega, pruža im emocionalnu sigurnost, te će oni tako učiniti sve kako bi ga zastupali ili branili. To omogućuje jednoj maloj grupi nevidljivih dezinformatora da djeluje kroz ogromno tijelo naivnih vektora koji iskreno vjeruju u ono što rade.

Dezinformacija se takođe koristi pažljivo odabranim istinama kako bi uz njihovu pomoć podupirala lažne zaključke. Tu je često zastupljeno i rezonovanje na osnovu pogrešnih pretpostavki, izokretanje logičkih nizova, ili se jednostavno obeshrabruje svako rezonovanje, dok se od ljudi očekuje da zaključuju na emocionalnoj bazi ili jednostavno, na osnovu autoriteta navodnog izvora dezinformacije. Dezinformacija će često odigrati i poneki strateški gambit, otkrivajući stvarne ali prigodne istine, kako bi se steklo povjerenje u njen izvor ili sadržaj, međutim, samo u onim slučajevima kad se odredi da je potrebno ponešto i žrtvovati za svrhu ispunjenja krajnjeg cilja.

Prepoznavanje dezinformacija

Prepoznavanje dezinformacija je komplikovan posao. On se svodi na obavljanje mentalne biopsije patološke strukture osumnjičenog izvora. Tu od pomoći može da bude pouzdana intuicija, koja može odrediti pretenzije dezinformacije, nakon čega se pristupa određivanju stvarnog problema i njegovoj analizi uz pomoć kritičkog razmišljanja. Te probleme obično predstavljaju lažne pretpostavke, zapostavljanje činjenica koje ukazuju na suprotno, logičke nepravilnosti i prikriveni motivi.

Tačnije rečeno, dezinformacije vanzemaljaca se oslanjaju na ove naše uobičajene psihičke slabosti: lijenost za razmišljanje, nesigurnost ega i njegova težnja za posebnošću; naivni optimizam koji može da navede dobre namjere na opasan put; ukazivanje većeg poštovanja kredibilitetima i autoritetima, nego ličnoj razboritosti i intuiciji; razmišljanje u skladu s težnjom ka ispunjavanjem vlastitih želja (“whishfull thinking”, prim. prev.); očajna potraga za odgovorima, pa odatle i smanjenje kriterijuma kod određivanja njihove istinosti; oduševljavanje kojekavim “čudima” sve do izrazite lakovijernosti ili želja za razbijanjem dosade.

S obzirom na njenu glavnu funkciju da utiče na nečije mišljenje, najbolja dezinformacija je kratka, glatka i uvjerljiva. Ona maksimalizira svoju kredibilnost tako što uzima bilo koje atribute od strane autoriteta kojeg ciljana žrtva najviše poštuje, dok istovremeno raspršava svaku sumnju da njen izvor to čini kako bi postao slavan ili da bi finansijski profitirao.

Pogrešno je pretpostavljati da ukoliko neko rizikuje objavljivanjem važnih informacija a istovremeno ne zahtijeva nikavu naknadu za to, da on mora biti pošten; nasuprot tome, ono što dezinformacija zahtijeva, to je vjerovanje u njene polu-istine.

Najbolja dezinformacija toliko uredno upakuje svoje laži da priča koju u sebi sadrži može da bude impresivno koncizna, šarmantna, zabavna, i lagana za shvatiti. Bez obzira na sav svoj paralogizam, uz upošljavanje hipnotičkih tehnika, ona uspijeva da izmasira ciljane umove, tako da oni lako prihvate sve ono što im je tu servirano. Ovakva strategija manipulacije nije uopšte egzotična. Specijalisti za psihološki rat, ulični mađioničari, neuro-lingvistični programeri i urednici propagandnih programa, redovno je koriste prilikom obavljanja svog posla.

Dezinformacija bi idealno morala da eksploatiše najdublje porive, strahove i “slijepe tačke” kod onih koji se nalaze na njenoj meti.

Naravno, tu postoje i određene varijacije u skladu s tim o kakvom se tipu ciljane publike radi. Odatle, proizvođači dezinformacija će koristiti različite metode i izvore kada ciljaju različite grupe ljudi. Kada žele da koriste određene individue kao nesvjesne agente za promociju prevare, onda će njihov odabir žrtava zavisiti od toga koliko lako će slabosti određene žrtve dozvoljavati njoj da bude upecana da obavlja određene zadatke, kao i to, koliko se njene vrline mogu koristiti za vrbovanje šire publike, igrajući na kartu slabosti iste. Na taj način se uspostavlja jedan lanac uticaja koji stiže do javnosti preko posrednika koji ostavlja dojam obrazovanja i poštovanja.

Dezinformativni putevi

Ovo sto slijedi je istraživanje nekoliko puteva koji se koriste za dezinformisanje od strane vanzemaljaca, kao i razloga zašto su oni kao takvi pogodni i efikasni. To nam takođe indicira koliko je lako zavarati one koji se bave istraživanjem tzv. “rubnih područja,” ukoliko ne obraćaju pažnju na neke mogućnosti koje ćemo ovdje navesti. S obzirom da se isti ovi putevi mogu koristiti i za protok istinitih informacija, moj cilj nije to da ih generalno diskreditujem, nego samo da ukažem na neke njihove potencijalne mane.

“Kanalizator”

Sažetak: Kanaliziranje (“channeling”, prim. prev.) podrazumijeva kad jedna ili više individua dozvoljavaju sebi da budu korišteni od strane neke nevidljive inteligencije kako bi ova mogla saopštiti neke informacije kroz njih. To uključuje korištenje “ouija-ploče”, medijumska stanja transa, automatsko pisanje, kao i svjesnu verbalizaciju intuitivnih utisaka. Radiestezija uz pomoć klatna, testiranje mišića (kineziologija), kao i gledanje u kristal, takođe može omogućiti jednu takvu komunikaciju. Izvor kanaliziranih informacija može se predstaviti bilo kako, kao vanzemaljac, anđeo, neka umrla osoba, demonsko biće, poznata istorijska ličnost, vremenski putnik, inter-dimenzionalni entitet, podsvijest ili neki bezlični arhetip.

Jačina izvora: Diskarnirani entiteti, vanzemaljska bića i napredne vojne frakcije mogu prenositi verbalne i vizuelne informacije na daljinu, bilo na elekromagnetni ili telepatski način. Oni takođe imaju određene mogućnosti za indukciju nekih paranormalnih fenomena, predviđanje budućnosti i režiranje sinhroniziranih događaja koji bi trebali da dokažu njihovo postojanje, odnosno, da izazovu kod prijemnika stanje strahopoštovanja ili pokornosti. Tu se koristi paralogički koncept da je istina o postojanju izjednačena s postojanjem istine, gdje se ignoriše mogućnost da jedan stvarni izvor može pružati i lažne informacije, u skladu s tim kako mu to odgovara. Takve demonstracije sveznanja, svemoći i prekognicije, isključuju mogućnost da se tu radi o nekim fabrikacijama od strane ‘prijemnika’ (osobe koja vrši kanaliziranje, prim. prev.) ali isto tako ne dokazuju ni istinitost izvora kojeg se kanalizira.

Kanaliziranje takođe dozvoljava prevarantskim silama da ostanu potpuno anonimne, a daje im i slobodu da se lažno predstavljaju i izmišljaju razne priče. Prema tome, kanaliziranje je vrlo adaptivno prema slabostima osobe koja ga izvodi. Isti izvor može neprestano mijenjati identitet u bilo šta, što zvuči najautoritativnije.

Slabosti vektora: Uspostavljanje i održavanje veze zahtjeva mentalnu disasocijaciju od strane svjesnog uma osobe koja vrši kanalisanje, tako da izvor može proći što lakše i uz što manje otpora. To podrazumijeva odricanje od svoje slobodne volje, tako da manipulativni entiteti mogu zloupotrijebiti takve ponude i ukorijeniti se u umu ‘kanalizatora’, mnogo dublje nego što bi oni to normalno bili u stanju. U najgorim slučajevima, to može dovesti do zaposjednutosti, gdje će ‘kanalizator’ prenositi dezinformacije ne samo za vrijeme seansi, nego on tu postaje jedan pokretni produžetak negativnog entiteta, promovišući određene programe na jedan mnogo širi način.

Ostavljanje na stranu vlastite svijesti za vrijeme seansi kanalisanja može dovesti osobu koja vrši kanalisanje do navike da ostavlja po strani svoju ličnu razboritost i da tako prestane sama kritički da razmišlja. Ona će tada jednostavno prihvatati i oslanjati se na sve što joj je servirano, pogotovo ukoliko je izvor očara snabdijevajući je nekim prigodnim, mada u suštini, trivijalnim istinama.

Snaga vektora: Uloga običnog glasnika oslobađa ‘kanalizatora’ odgovornosti da lično brani istinitost primljenih informacija. Isto tako, sam izvor je oslobođen potrebe da stalno dokazuje svoje tvrdnje uz pomoć svoje samoproglašene autoritarnosti kao i nekih drugih posebnih opravdanja. Uz pomoć kanalisanja, dezinformacijama se daje neograničena kreativna širina i jedan smion i direktan izražaj a one tvrdnje koje daleko prevazilaze uobičajene koncepte, biće olako prihvatane od entuzijasta koje takve metode oduševljavaju. U nekim slučajevima kad su izvor i prijemnik posebno zanimljivi i fascinantni, oni se mogu uzdići do kultnih ličnosti, odnosno, osvojiti nivo poznatih estradnih zvijezda, pa onda postaju autoriteti, tako da taj faktor onda poništava svaku potrebu za kritičkim razmišljanjem.

Slabosti kod publike: S obzirom da se kanalisanje od strane racionalista smatra dubioznim sredstvom za istraživanje, njega više prihvataju ljudi koji sebe s ponosom smatraju otvorenog uma i neometani su ograničenjima hladnog intelekta. Međutim, postoji jedna veoma tanka linija između otvorenosti uma i lakovijernosti; a oni koji će radije zamijeniti zdravo rezonovanje intuicijom, umjesto da ga nadopunjavaju njome, izložiće se opasnosti da postanu žrtve opsjenarskih vještina, emocionalne manipulacije, razmišljanja u skladu s vlastim željama (whishfull thinking, prim. prev.) i drugih oblika subjektiviteta.

Kanalizirana informacija može lako da igra na kartu ovakvih čovjekovih slabosti.

“Posmatrač sa distance”

Sažetak: Posmatranje sa distance (“remote viewing”, prim. prev.) koristi se čvrstim protokolima kako bi se na vidovnjački način skupile informacije o cilju kojeg se posmatra, uz minimalna subjektivna skretanja. Nekoliko “posmatrača sa distance” mogu se koncentrisati na istu metu i primiti slične impresije, koje se nakon toga analiziraju kako bi se što ispravnije procijenio predmet posmatranja. Javnosti je poznata činjenica da je američka vojska istraživala daljinsko posmatranje kao jednu od metoda za skupljanje obavještajnih informacija. U poslednje vrijeme, neki istraživači su koristili posmatranje na daljinu kako bi istražili prirodu prisustva vanzemaljaca.

Jačina izvora: Kao što je to slučaj s kanalisanjem, vanzemaljski i napredni ljudski dezinformatori mogu prenositi informacije na daljinu uz pomoć prirodne i vještačke telepatije. Tako se linije vidovitosti posmatrača s distance, pa čak i cijelih njihovih timova, mogu cjepkati i manipulisati od strane dezinformatora, koji ih mogu filovati različitim lažnim impresijama.

Slabost vektora: Najveća slabost je pretpostavka da se uspjeh posmatranja s distance može mjeriti uz pomoć odnosa između čistog “signala” i “šuma”, što ignoriše mogućnost postojanja jednog jakog lažnog signala. Čak i kad se subjektivnost eliminiše, ono što preostane ne garantuje nam nikakvu istinitost.

Jačina vektora: Posmatranje s distance ima reputaciju preciznosti, objektivnosti, pa čak i naučnosti. Neki od praktikanata su radili i za vojsku, dok neki od njih posjeduju i visoko akademsko obrazovanje. Sve to daje neku atmosferu kredibilnosti i autoritativnosti ovoj disciplini, što pospješava efikasnost dezinformacija koje se distribuiraju tim kanalima.

Slabost publike: Posmatranje s distance se dopada ljudima otvorenog uma koji cijene objektivnost i naučne metode. Iako su ove metode mnogo oštrije nego što je to slučaj s kanalisanjem, kada se koriste za širenje dezinformacija, onda navodna objektivnost služi samo za friziranje iste prevare. To što je vojska imala dosta uspjeha u skupljanju obavještajnih podataka sa ciljeva koji se nalaze u zemljama bez psi-odbrane, ne mora istovremeno da podrazumijeva pouzdanost podataka dobijenih posmatranjem vanzemaljaca. Dezinformacije prenesene preko posmatrača s distance, šire lažne koncepte pod maskom striktne objektivnosti.

Insajder / Uzbunjivač

Sažetak: Insajderi su članovi tajnih društava, vojnih projekata ili vladinih agencija koji imaju pristup tajnim informacijama. Iz raznih razloga, insajderi mogu prenositi te informacije javnosti. Oni to često čine anonimno, uglavnom preko nekog trećeg lica koje se nalazi napolju i koje može potvrditi njihov identitet, međutim, ono će to obično držati u tajnosti, oslanjajući se na informacije koje je dobilo. Insajderi mogu takođe otvoreno da progovore bez sakrivanja njihovog identiteta s tim što se tada trude da ne otkriju više nego što im je dozvoljeno. Neki samoprozvani insajderi prilično detaljno iznose mnoge informacije i čine se kao da ništa ne zadržavaju za sebe.

Jačina izvora: Insajderi rade unutar veoma kontrolisane i kompartmentalizirane sredine koja se nalazi pod neprestanim nadzorom što se pravda samom tajnom prirodom posla kojeg obavljaju. Oni se tako nalaze veoma blizu visokih izvora dezinformacija ili onih koji imaju neposredan pristup njima, pogotovo izvorima koji se hijerarhijski nalaze iznad njih. Ukoliko je izvor neka napredna vojna frakcija, sama tajna priroda vojne mreže olakšava otimanje personala i njegovo mentalno programiranje kada je to potrebno, kako bi se stvorili nesvjesni vektori za prenos dezinformacija. Personal takođe može biti provjeravan, praćen, regrutovan i obučen za specijalne dezinformativne operativce, bilo da su oni svjesni svoje prevarantske misije ili im je samo dana uvjerljiva podloga kao i plemeniti razlozi u smislu prijeke potrebe obavještavanja javnosti u vezi nečega. Nekim od njih mogu čak biti pokazani i lažni dokazi ili dokumenti a onda ih se podmuklo navede da postanu uzbunjivači, te tako ovi počinju da rasturaju dezinformacije potpuno uvjereni da time podrivaju svoje pretpostavljene dok u stvari samo ispunjavaju njihove namjere.

Slabosti vektora: Insajderi dobijaju dozvole za pristup višim nivoima na osnovu potrebe da znaju važne informacije, uz polaganje testova odanosti i potpisivanja zakletvi u vezi držanja tajni, odričući se svojih ličnih prava i unaprijed prihvatajući kazne u slučaju gaženja zakletve. Tajne mreže imaju na raspolaganju razne mjere kako bi osigurale bebjednost informacija, što uključuje visoke plate službenika, ucjene, prijetnje smrću, hipnotičku kontrolu uma, dok se kod regrutacije biraju osobe koje su poslušne i koje je lako kontrolisati. Personalu se obično kaže samo ono što je potrebno da znaju kako bi obavljali svoj posao, što često uključuje lažne ali prihvatljive priče kako bi se osigurala njihova kooperacija. S obzirom da je posao koji se obavlja isparcelisan na mnogo dijelova, insajderima koji rade u jednom odjeljenju nije dozvoljeno da upoređuju svoje nalaze sa onima iz drugih odjeljenja, te tako nisu u stanju stvoriti širu sliku ili primjetiti dezinformacije kojima ih filuju njihovi pretpostavljeni. Uprkos tome što raspolažu nekim tajnama, insajderi ipak žive u mraku u vezi sa informacijama koje se nalaze na višim nivoima, gdje im nije dozvoljen pristup.

Jačina vektora: Svako za koga se može potvrditi da se nalazi ili se nalazio “unutra,” cijenjen je kao jedna privilegovana i kvalifikovana osoba a posebno je poštovan zbog svog hrabrog istupanja i odlučnosti da rizikuje svoj život ustupanjem dragocjenih informacija javnosti. To poklanja njihovim riječima veliku kredibilnost jer ono što oni imaju da kažu smatra se analognim svjedočenju nekog svjedoka koji je ekspert za određenu problematiku. Naravno, sam utisak autoriteta kojeg takva osoba projicira, predstavlja perfektno vozilo za sijanje dezinfomacija. Tajne zakletve i zakoni nacionalne bezbjednosti im odlično dolaze kao razlog za izbjegavanje davanja odgovora na određena škakljiva pitanja a istovremeno povećavaju intrigiranost kod publike.

Slabost publike: Kompartmentalizacija i zakoni o čuvanju državnih tajni sprječavaju publiku da dublje istražuje tvrdnje insajdera, zabranjujući joj pristup dokaznim materijalima, klasifikovanim dokumentima i drugim svjedocima koji su nevoljni da rizikuju svoje živote. Dobar dio onoga što insajderi tvrde uzima se na osnovu njihovog ugleda. Ukoliko mogu da dokažu svoj kredibilitet, to će mnoge impresionirati, međutim, insajderi će osigurati svoj uticajni glas ukoliko se njihova priča može prigodno pratiti i nekim dokumentima koji “slučajno” procure u javnost ili intrigirajućim fotografijama, što povlađuje nagađanjima, pitanjima i očajnim pokušajima publike da dođe do potvrda.

Javnost će garantovano biti prevarena ukoliko odbaci mogućnost da bi insajder mogao biti dezinformator, bez obzira na njegovu kredibilnost, pogotovo ako se njegove tvrdnje potvrdjuju uz pomoć krivotvorenih fotografija ili dokumenata koji su obezbjeđeni od strane dobro opremljene i povezane mreže ili organizacije koja ga podržava. Najviše što publika tu može učiniti je da obrati pažnju na greške i kontradikcije u tvrdnjama insajdera, a što je još važnije, da odredi njegov kredibilitet uz pomoć jednog ugla formiranog iz iznjetih tvrdnji i onoga kome one idu najviše u korist.

Javni zvaničnici

Sažetak: Ovdje spadaju izabrani ili postavljeni članovi političkih i religijskih institucija, obično s posebnim titulama i zaslugama, koji se nalaze na visokim pozicijama uprave.

Jačina izvora: Dezinformatori imaju prednost u uticanju na mase preko poznatih ličnosti, jer tako oni sami ostaju nevidljivi u pozadini. Oni mogu biti među njihovim ličnim savjetnicima, programirani ili vrbovani pomoćnici koji su postavljeni u blizinu nekog visokog zvaničnika kako bi uticali na njegova vjerovanja i donošenje odluka; tajna društva od kojih oni periodično dobijaju uputstva ili vanzemljske grupe koje ih otimaju i programiraju da prihvate njihove ciljeve. Takvi izvori mogu lako ucijenjivati zvaničnika, eksploatisati njegovu naivnost, nuditi mu novčana sredstva i moć u zamjenu za njegovu poslušnost ili mu odati neku “istinu” koja će ovoga biti u stanju šokirati i natjerati ga na saradnju.

Slabost vektora: Prvo i najvažnije, zvaničnik je javna ličnost kojoj svaki gubitak reputacije i podrške javnosti podrazumijeva kraj karijere. Odatle, njemu mogu prijetiti degradiranjem njegove ličnosti, atentatom ili ga potkupiti obećanjima o njegovom ličnom i institucionalnom napretku ili jednostavno, pružanjem zaštite. Obavljanje posla javnog zvaničnika traži dosta vremena, tako da je tu vrijeme koje se može posvetiti nekom ličnom i nezavisnom istraživanju prilično ograničeno što onda zvaničnika može učiniti zavisnim od njegovih savjetnika. To obično podrazumijeva i oslanjanje na neke od potencijalnih izvora dezinformacija, kao i jedan opšti nedostatak pronicljivosti u vezi sa stvarima koje su izvan njegove ekspertize. Njegova isturenost u smislu javne ličnosti može predstavljati i stanoviti rizik da bi mu se rekla stvarna istina, tako da će mu se spriječiti pristup visokim tajnama, osim u slučaju ukoliko on ima apsolutnu potrebu da nešto sazna. Ukoliko on nema inteligenciju i moć koja prevazilazi njegovu ulogu javnog zvaničnika, onda će on služiti samo kao potrošna roba.

Jačina vektora: Visoki službenici su donosioci odluka i lideri javnog mnenja. Ukoliko im reputacija nije okrnjena, njihove riječi imaju veliki uticaj na mišljenje javnosti. Oni su u stanju nagovoriti javnost da se ova čak odrekne i od demokratije a mogu zastupati i privatne programe obezbjeđujući za njih većinsku podršku. Zvaničnici se takođe mogu pozivati na moć i ugled institucija koje predstavljaju, slično kao što crkveni velikodostojnici mogu promovisati političke ideje predstavljaući ih kao božju volju.

Slabost publike: Publiku u ovom slučaju predstavlja većina naroda, što je u suštini najmanje pronicljiva publika. Konkretno rečeno, narod slijepo poštuje autoritete i lako ga je impresionirati. Širim narodnim masama nedostaje znanje kao i kontekst u kojem bi bile u stanju da pravilno odrede ono što im se kaže - a pogotovo kad bi im se saopštile dezinformacije u vezi s nekim kosmičkim temama, kao što su vanzemaljci. To je jedna jednostavna činjenica zasnovana na statističkom prosjeku. Široke narodne mase imaju potrebu za bezbjednošću, stabilnošću i spokojnošću, te tako i očekuju od svojih autoriteta da im ovi to obezbjede. Ukoliko bi javni zvaničnici objavili istinu o postojanju vanzemaljaca, uz potpuno odobrenje institucija s kojima su u tijesnoj vezi, to bi izazvalo šok u svijesti masa koje bi onda žučno zahtijevale od vlasti dodatne odgovore i pružanje zaštite; a to bi onda omogućilo istim zvaničnicima da na narodne mase sruče gomilu prigodno pripremljenih dezinformacija u vezi sa identitetom vanzemaljaca i njihovim motivima.

Akademici

Sažetak: Akademici, uključuju ugledne doktore, naučnike, profesore, teologe, analitičare i druge visoko obrazovane specijaliste čije su istraživanje i metode prezentacije formalni, sistematični i sofisticirani. Oni koji su uključeni u istraživanje raznih aspekata fenomena vanzemaljaca, mogu imati fakultetske diplome koje su korisne na onom području kojeg specifično istražuju. Oni obično citiraju druge akademike kako bi pojačali svoj vlastiti kredibilitet i izvlače zaključke na osnovu istraživanja odgovarajuće literature, upoređujući poglede nekih od autoriteta s generalnim opservacijama, što je ponekad obogaćeno i detaljima iz njihovog vlastitog istraživanja.

Jačina izvora: S obzirom da na njegove intelektualne sposobnosti i stratešku važnost, na jednog akademika može bez poteškoća uticati sa strane podizanjem njegovog ugleda, reputacije i objavljivanja publikacija. Jedna veća grupa kandidata može se pratiti kako bi se odabrali oni koji su najkvalifikovaniji i najpogodniji da budu odgojeni za dezinformativne vektore. Akadamici koji odbiju da sarađuju, te tako počnu da predstavljaju rizik, mogu biti fizički eliminisani ili preko srozavanja njihovog ugleda.

Vanzemaljske i vojne frakcije mogu takođe da kontaminiraju baze prikupljenih podataka koji su vjerodostojni, tako što će među njih ubacivati lažne podatke, na primjer, uz pomoć žrtava otmica kojima je instalirana tzv. “paravan memorija” koja pruža jednu lažnu sliku o motivima vanzemaljaca. U tom slučaju, ne sumnjajući u mogućnost prevare, akademik će olako prihvatiti lažne podatke i ubrizgati ih u sadržaj svog istraživačkog rada. Čak i u slučaju da posumnja, on tu svoju sumnju neće moći glasno izraziti jer će se izložiti riziku gubitka ugleda ili da ga proglase paranoidnim.

Slabost Vektora: Potreba za zaštitom reputacije, razumnim izgledom, opreznim i formalnim pristupom, može da vodi do agnostičke plašljivosti koja sprečava akademika da poduzme one korake u kreativnom razmišljanju koji su potrebni da bi se napravio proboj u samu srž misterije. To ga takođe obeshrabruje da uzme u obzir izvore informacija koji su izvan standarda koje je uspostavila akademska zajednica, iako ti izvori mogu sadržavati kritične djeliće slagalice. Uz sve to, nije nikakva tajna da su univerziteti postali više ustanove za indoktrinaciju, nego za obrazovanje, dok istovremeno služe i kao uređaji za filtriranje; oni koji su uspješno prošli kroz te filtere istovremeno pokazuju i svoju sklonost ka programiranju kao i voljnost da poštuju pravila, te kao takvi lako potpadaju pod grupni koncenzus. Tako, uprkos njegove oštre inteligencije, potencijalni nedostatak individualizma i intuicije može dovesti jednog akademika u situaciju da postane laka žrtva prevare, pogotovo nekih većih prevara koje su ovjerene od strane njegovih uglednih kolega i pretpostavljenih.

Jačina vektora: primarnu snagu akademika predstavlja njegov nivo sofistikacije, u smislu kako je on odgojen, obučen, razvijen i rafiniran. Međutim, ukoliko je neko sofisticiran, to istovremeno ne znači da je i pronicljiv, tako da on može biti i sofisticiran racionalist i dezinformator, odnosno specijalizovani sofist. Nadalje, akademicima se često automatski pridaju ugled i kredibilnost usljed njihovog obrazovnog nivoa, tako da oni uglavnom rade na uticajnim i savjetodavnim pozicijama. Kredibilitet i sofistikacija se onda zajednički koriste za efikasno opovrgavanje istina i verifikaciju laži. Oni takođe mogu u nekim zajednicama koje se bave proučavanjem rubnih područja nauke, da funkcionišu kao modeli za ugled, inficirajući svojim miopičkim agnosticizmom one kojima je on najmanje potreban.

Slabost publike: Za određeni dio publike akademici predstavljaju vrhunac objektivnosti i čestitosti koji su izvan svake kritike, pogotovo ukoliko se radi o nekoj grupi akademika koji se slažu jedan s drugim. Onaj najskeptičniji dio auditorijuma, poslušaće prije akademike, nego bilo koje druge tipove dezinformativnih vektora. Publika će uzimati dezinformacije mnogo vjerovatnijim od same istine, zato što će se one bolje uklapati s njenim nerealnim pretpostavkama i zato što one stižu iz jednog naoko objektivnog izvora. Posao akademika dezinformatora je da maskira program prevare, uz istovremeno marginalizovanje istina ili činjenica koje ukazuju na prevaru, u smislu kako one ne zadovoljavaju standarde plauzibilnosti i kredibilnosti.

Oteti / Kontaktirani

Sažetak: Oteti i kontaktirani su ljudi koji su imali direktan kontakt sa vanzemaljskim bićima. Žrtve otmica se odvode iz njihove životne sredine i prebacuju u prebivalište otimača gdje se nad njima vrše razni zahvati. Kontaktirani su oni koji su svjesno učestvovali u interakciji s vanzemaljcima i postali njihovi glasnogovornici. Ne moraju svi od onih koji su kontaktirani istovremeno biti i žrtve otmica, niti se sve žrtve otmica mogu smatrati ‘kontaktiranima’, međutim, ove dvije kategorije se u nekim segmentima pretapaju jer kontaktirani mogu biti i otimani, dok žrtve otmica mogu biti i obučene da svjesno prenose poruke vanzemaljaca.

Jačina izvora: Otimači imaju direktan pristup onima koje otimaju na području koje kontrolišu. Razne vanzemaljske i vojne grupe imaju sposobnost da stvaraju lažnu memoriju, skeniraju umove i njihovo aurično vibraciono obelježje za svrhu analize slabosti i predubjeđenja, da koriste post-hipnotičke tehnike za programiranje uma kako bi u njega instalirali podsvjesne naredbe; one mogu da ubijede žrtvu u nešto uz pomoć telepatije ili implanta; mogu da prate njihove žrtve sa distance, mogu da obezbjeđuju lažna “obistinjenja” režiranjem raznih ‘slučajnosti’, a mogu kreirati i gizdave laži i racionalizacije. Oni mogu skenirati populaciju i vjerovatne budućnosti interesantnih im individua, kako bi izabrali one koji najviše odgovaraju njihovim ciljevima; a korištenjem nekih logističkih i hipedimenzionalnih prednosti, mogu pridavati kao po mjeri skrojenu pažnju individuama koje su izabrali.

Slabost vektora: Najveća slabost one osobe koju vanzemaljci otimaju ili kontaktiraju je u tome što ona poznaje sebe manje nego što je oni poznaju. Oni ulaze na zadnja vrata njenog uma a onda tamo mogu obavljati radnje koje će podmuklo da utiču na njene misli i impulse. Ukoliko ta osoba nije svjesna ovih mogućnosti i ne poduzme nešto protiv toga, onda je situacija u kojoj se nalazi beznadežna.

Otete i kontaktirane osobe mogu se osjećati neprihvaćenim od strane društva zbog toga što su imale neobične i nevjerovatne doživljaje, tako oni sebe mogu posmatrati drugačijim od ostalih. Ukoliko se taj osjećaj zakači za njihov ego, onda se on može degenerisati, te osoba počinje da smatra sebe privilegovanom, superiornom ili posebnom, što nadalje olakšava otimačima da zadobiju njenu odanost. Oni svoj identitet mogu i potpuno poistovijetiti sa predstavnicima određene grupe vanzemaljaca a svaku sugestiju da ta grupa možda nema na umu dobre namjere, oni podsvjesno poistovjećuju s napadom na njihovu ličnost, što onda kod njih naravno izaziva iracionalne reakcije.

Neki će se jednostavno predati, osjećajući da su savladani od strane superiorne inteligencije sa superiornom tehnologijom, a onda će se u jednom psihotičnom pokušaju da spasu situaciju pretvoriti u njihove voljne i fanatične saradnike, kao kod tzv. Štokholmskog sindroma.

Jačina vektora: istinski otete i kontaktirane osobe su iskrene i ubjedljive kad navode svoja iskustva s vanzemaljcima. Ta njihova iskrenost i otvorenost može lako razoružati kratkovidu publiku. Neki od otetih mogu raspolagati audiovizuelnim, medicinskim i drugim dokaznim materijalom da su otimani, što dodatno pobuđuje radoznalost kod slušalaca u smislu interesovanja za ono šta su ovi doživjeli prilikom svoje interakcije s navodnim vanzemaljcima.

Slabost publike: Kao i u slučaju onih koji se bave kanalisanjem, kontaktirani mogu da postanu centar kulta ličnosti, igrajući ulogu posrednika između publike i njihovih vanzemaljskih idola, kao što proroci ili visoki sveštenici posreduju između vijernika i božanstava. Sama blizina otetih ili kontaktiranih osoba i njihova neposredna interakcija sa misterioznim vanzemaljcima, dodatno podgrijava kredibilnost dezinformacija koje se distribuiraju kroz njih.

Ciljana publika se sastoji i od ljudi koji su i sami otimani, pa tako pokušavaju da dođu do nekih odgovora, istraživača fenomena otmica koji se nalaze u potrazi za odgovorima o motivima vanzemaljaca, kao i ljudi koji sami žele da budu kontaktirani od strane vanzemaljaca. Dezinformacija se lijepo uklapa s njihovim vlastitim žudnjama i slijepim tačkama, oslanja se na ono malo što znaju i odvodi ih prema lažnim zaključcima, zadovoljavajući istovremeno njihov ego.

Hipnotizeri

Sažetak: Hipnotizer je obučen u navođenju klijenta ka ostvarivanju promijenjenog stanja svijesti, dovoljno dubokog kako bi se dosegao pristup podsvijesti. Hipnotički trans istovremeno podrazumijeva visoku sugestibilnost i disasocijaciju. Istraživači otmica obično prihvataju hipnozu kao jedno od sredstava koje mogu pomoći subjektu da se sjeti događaja za vrijeme abdukcije, kojih se on normalno ne može sjetiti zbog promijenjenog stanja svijesti u kome se nalazio za vrijeme abdukcije ili usred instaliranja tzv. paravan memorije od strane otimača; ili post-hipnotičkih komandi u smislu da zaboravi taj događaj.

Hipnotizirani subjekti se takođe mogu koristiti za posmatranje s distance (“remote viewing”, prim. prev.), istraživanje prošlih i mogućih budućih života a mogu se koristiti i kao pasivni instrumenti za kanalisanje drugih bića.

Jačina izvora: Vanzemaljske i vojne stranke mogu instalirati u otete osobe višeslojnu paravan memoriju sa različitim lažnim scenarijima otmice; a mogu i sa distance zauzeti um hipnotiziranog subjekta i govoriti kroz njega dok on nije pri budnoj svijesti.

Slabost vektora: Hipnotizeri mogu biti nedovoljno stručni kad imaju posla s dezinformativnim izvorima koji se javljaju preko njihovih klijenata. Ukoliko nisu svjesni mogućnosti postojanja nekoliko slojeva paravan memorije, onda će se obično zadovoljiti onim što saznaju nakon proboja nekog od gornjih slojeva i to će uzeti kao najvjerovatniju istinu.

Slično je i kod slučaja tzv. “režiranih abdukcija”, gdje ono što je žrtva doživjela stvarno odgovara istini, međutim sam događaj je izrežiran kao neki pozorišni komad čiji je cilj samo da zavede žrtvu i napravi konfuziju. A kad hipnotizirana osoba postane instrument kroz koji dezinformatori mogu direkno da govore, onda se hipnotizer nalazi uživo u kontaktu s nekim ili nečim ko može da iskoristi njegove lične slabosti.

Jačina vektora: Informacije koje se mogu dobiti uz pomoć hipnoze su fascinantne, zabavne a često se mogu i verifikovati. Iz tog razloga one su prihvaćene i poštovane od strane onih koji se bave istraživanjem “rubnih područja”. Njih mogu koristiti i akademici kako bi nadopunili ili proširili svoju zbirku podataka. Isto kao i kod slučaja s kanalisanjem, ono što je rečeno ne može uvijek biti i verifikovano, tako da dezinformacija može biti onoliko kreativna i fantastična koliko se to od nje želi.

Slabost auditorijuma: Dezinformacija se ovdje koristi pretpostavkom da ukoliko ono što je dobijeno kroz hipnozu nije izmišljeno od strane subjekta, ili inducirano od stane hipnotizera, onda je to najvjerovatnije istina. Još jednom, to je paralogizam baziran na konceptu: “ukoliko nešto nije subjektivno i pogrešno, onda je to objektivno i istinito”, što ignoriše mogućnost postojanja jedne objektivne prevare. U normalnim slučajevima, kad ne postoje zle namjere, hipnoza može stvarno biti pouzdana. Međutim, povjerenje i poštovanje koje je hipnoza zaslužila na osnovu pouzdanih slučajeva, ne bi trebalo automatski prenositi na one potencijalno dezinformativne slučajeve.

Direkte poruke

Sažetak: poruke javnosti se nekad mogu činiti kao da dolaze direktno od vanzemaljaca, bez posrednika. To uključuje radio signale iz svemira, preuzete TV emisije, znakove u žitu, kao i anonimno distribuirane članke koji su pisani s njihove tačke gledišta.

Jačina izvora: Bilo koja vanzemaljska ili vojna grupa koja raspolaže s dovoljno razvijenom tehnologijom, može stvarati znakove u žitu, preuzimati TV signale, emitovati radio signale iz svemira i koristiti anonimne ljude kao svoje proksije za distribuciju pažljivo sastavljenih poruka svijetu. Njihove sposobnosti daleko prevazilaze ono što su obični prevaranti u stanju raditi, što oni i koriste kako bi osigurali autentičnost svojih poruka.

Slabost publike: Ukoliko ljudi stvarno povjeruju da neka poruka dolazi od strane vanzemaljaca, njih će to stvarno zaintrigirati i uzeće tu poruku kao jednu iskrenu objavu namjera vanzemaljaca. Takva jedna poruka može imati autorativan ton, ona može imati i oblik odgovora na poruke koje smo mi sami poslali u svemir, može se odnositi na neke naše probleme kao što je globalno otopljavanje, prenaseljenost planete, korupcija vlade; mogu zamarati naš intelekt kojekakvim kriptičkim pojmovima ili pripremati auditorijum za buduće prevare, dajući mu neke ključne datume u budućnosti ili proročanstva. Publika mora biti stvarno uvjerena da ove vanzemaljske poruke imaju veoma veliku važnost za naš svijet, da su one hitne, tako da sadržaj tih poruka utiče na formiranje njenog mišljenja o prirodi tih vanzemaljaca i onoga što se mora činiti. Cilj dezinformacije koja je poslana direktnim putem je da iskrivi svjesnost publike o motivima vanzemaljaca i da utiče na publiku da ova podrži određene aktivnosti i mjere koje su korisne za nastojanja ili agendu vanzemaljaca.

Kao što možemo vidjeti, dezinformacija koristi razne metode prilikom ciljanja raznih dijelova publike.

Publiku čine:

• Opšta populacija koja daje prednost stabilnosti i spokojnosti, nad uznemiravajućim istinama
• Duhovnjaci i nju-ejdž tipovi koji su zapali u emocionalizam i “wishfull thinking”
• Intelektualci čije ograničeno rezonovanje proističe iz pogrešnih pretpostavki
• Kontra-kulture čije fasciniranje s bizarnim, prevazilazi njihov interes za istinom
• Faktualisti koji prihvataju samo one dokaze koji zadovoljavaju njihove subjektivne standarde kredibilnosti
• Politički aktivisti koji podržavaju pogrešne mjere u borbi protiv istinske nepravde
• NLO fanatici koji pohlepno gutaju dezinformativne mrvice zbog njihove senzacionalističke prirode
• Žrtve otmica koje su investirale svoju ličnost u ulogu posrednika između čovječanstva i vanzemaljaca

Metode uključuju:

• Zagovaranje jednog slijepog poštovanja autoriteta
• Baziranje na pogrešnim i ograničenim pretpostavkama
• Apelovanje na emocionalne predispozicije
• Pozivanje na potrebu za bezbjednošću, spokojstvom i sigurnošću
• Iskorištavanje potrebe za identitetom i posebnošću
• Apelovanje na razbijanje dosade uz pomoć mučnih ili zabavnih priča
• Ohrabrivanje skepticizma za svrhu ismijavanja istine
• Oslanjanje na čovjekov mentalni zamor, prezentiranjem previše jednostavnih slika
• Nuđenje pogrešnih ventila za izduvavanje dobrih namjera
• Korištenje opsjenarskih vještina uz manipulaciju logike
• Navođenje na donošenje izbora između dvije podjednako lažne opcije
• Obezbjeđivanje lažnih dokaza
• Režiranje lažnih potkrepljenja njihovih tvrdnji, preko naizgled nezavisnih izvora

Kako čovjek može utvrditi da li neki izvor rastura dezinformacije ili samo nedužno ispoljava drugačije mišljenje? Tačno je to da ljudi mogu nesvjesno proturati polu-istine, nakon što su ih sami progutali, međutim, pitanje se odnosi na početni izvor tih ideja. Odgovor je u tome da krajnja namjera koja se nalazi iza dezinformacije ujedno određuje i njene nepravilnosti a diktira joj i određeni pravac. Drugim riječima, ti propusti su previše pametno zamišljeni i usmjereni, da bi bili slučajni. Nadalje, ispod maske nevinosti koju projiciraju ispred sebe, oni se takođe odlikuju obelježjem prisustva jedne podmukle inteligencije u njihovoj pozadini.

Zavjera bez vođe

Istovremneo, moramo naglasiti da jedna agenda može da se sprovodi i preko elemenata koji su na prvi pogled suprotni jedan drugom, pri čemu se iluzija vanjskog nejedinstva i nezavisnosti koristi za maskiranje jednog dobrog pozadinskog ustrojstva.

Odatle, zavjera nije toliko dobro organizovana koliko se to čini, zato što oni koji se nalaze ispod onog kamena na vrhu piramide kontrole mogu ponekad i individualno da djeluju. Oni mogu biti i u sukobu jedni s drugima a usljed nedostatka međusobnog povjerenja ili iz čiste oholosti, oni se mogu odlučivati i na individualno dejstvovanje prilikom sprovođenja vlastitih agendi i radeći to u skladu sa svojim vlastitim ideologijama. Međutim, isto kao i grupa plivača koji se zajedno otisnu niz maticu neke rijeke, uprkos tome što se naoko može činiti da oni plivaju nezavisno jedan od drugog, ti dezinformativni vektori mogu se međusobno suprostavljati, pa čak i neutralisati jedan drugog, površinski gledajući; međutim, oni će se i dalje kretati istim zajedničkim pravcem kojim napreduje riječna matica, odnosno, ona vrhunska, nevidljiva agenda.

Ne postoji potreba za nekom većom koordinacijom kod donjih elemenata jedne zavjere, ukoliko jedna šira skupina vješto dizajniranih uzroka, koja je inicirana ranije, proizvede jednu kaskadu posljedica koje će se u pravo vrijeme međusobno stopiti u jednu cjelinu. Od ljudskih pripadnika zavjere, to bi zahtijevalo jedan nevjerovatno visok nivo predviđanja ili smotrenosti, dok su za interdimenzionalne sile koje operišu izvan linearnog vremena, smotrenost i nesmotrenost međusobno izmjenljive, tako da te sile nemaju problema u skeniranju ove vremenske linije kako bi u njoj odredile one najvažnije tačke na kojima će intervenisati.
Tako, dok se za različite struje dezinformacija i pogrešnih informacija čini da se nalaze u međusobnoj kontradikciji što se nekih detalja tiče, ono što je najvažnije je njihov zajednički pravac i međusobna sinergija. Čovjek bi morao da ispita krajnje posljedice, kako bi mogao razlučiti krajnje motive. To ću učiniti u sljedećem dijelu, uz pomoć pružanja i analize mnogobrojnih primjera vanzemaljskih dezinformacija.