Nesporazumi i sukobi kroz svijest grupe

Preneseno sa: forum Galaksije, thanx to Om

Radni materijal za analizu:

Bosanskohercegovačka stvarnost

Nekoliko tekstova koji slijede pokušavaju iz jednog zaboravljenog, ili bolje rečeno, uništenog realiteta oslikati ovu našu trenutnu stvarnost. Taj se realitet može nazvati građanska svijest. Kao i do sada u sličnim tekstovima ovog autora, ne prezentiraju se istine, tvrdnje ili dokazi, već se pokušava čitaoca navesti na razmišljanje kroz opšte civilizacijske kriterije humanosti. Povod i centralno mjesto posmatranja je ljudska drama koja zahvata dvadesetogodišnju prošlost, trenutnu sadašnjost, i što je najgore, i samouništavajuću budućnost bosanskohercegovačkih prostora. Gledajući tu stvarnost iz te građanske perspektive u okviru našeg jezičkog područja razumljivosti, ovi tekstovi upućuju na dilemu: Da li je možda majmunska svijest nastala nadgradnjom ove naše svijesti kojom se ispoljava naše trenutno ponašenje i razmišljanje? Neprekidna međusobna optuživanja i ukazivanja na nedostatke nekog drugog predstavljaju bježanje od vlastite odgovornosti. Odgovornost je ljudska osobina koja se kod životinja manifestuje kroz instinkte. Ovi tekstovi sadrže mnogo novih pojmova koji daju drugačije dijagnosticiranje i etiketiranje od uobičajenog. U odnosu na trenutno društveno stanje, ta vrsta izražavanja ima svoje opravdavajuće mjesto. Eventualnu neprijatnost pri čitanju bilo bi korisno usmjeriti na samoposmatranje vlastitih negativnih emocionalnih preživljavanja koja proizilaze iz naučenih pojmova koje koristimo u okviru naše svijesti. Na taj način bi se došlo do svjesnosti o vlastitoj programiranosti kroz obrazovanje i vaspitanje, a koja zanemaruje taj opšti princip humanosti.

1. Pogrešno tumačenje i laganje istorijskih događaja

Sin držeći u ruci veoma staru, požutjelu i izlomljenu crno-bijelu fotografiju pita svoju majku:
Mama, koji su to ljudi na ovoj slici?

To su bili vlasnici dućana i trgovci koji su se slikali u kafani za stolom. U sredini je tvoj čukundjed, a moj pradjed, reče majka spremna na iznenađenja koja nosi ta fotografija prikazujući stvarnost toga doba.

Sin, sav iznenađen neobičnošću fotografskog izraza, dade komentar:
Nisam znao da je moj čukundjed bio Musliman.

He, he, tvoj čukundjed nije bio Musliman, već je na sebi imao građansku nošnju tog vremena, reče majka osjećajući nesporazum kojeg ispoljava taj antikvitet u odnosu na zvaničnu istoriju kojom se prikazuje to doba.

I fes na glavi?

Da i fes na glavi, odgovori majka. Vidiš dijete moje, u našem gradu su u to doba živjeli zajedno Muslimani, Srbi, Hrvati, Jevreji, Romi, Mađari, Bugari, i druge grupe. Da bi mogli živjeti zajedno, oni su spontano našli rješenje da jedni drugima ne smetaju. Tako je u našem gradu stvorena građanska kultura u koju spada i građanska nošnja tog doba koju vidiš na slici. Svako je za sebe bio ono što jeste, ali u zajedničkom životu svi su bili isti.

Da li su ta odjela bila uniforma?

Ne. Razlikovala su se po modnim detaljima na isti način kao i sadašnja odjela.

Zašto baš fes na glavi? Zašto to nije moglo biti nešto drugo, kapa, šešir, šubara...?

To su dva pitanja. Prvo pitanje je postavljeno zato što su te u školi naučili da sve što je tursko ne valja, pa tako i fes na glavi. Trebaš shvatiti, dijete moje, da svi predmati koje koriste ljudi u normalnom životu imaju istu upotrebnu vrijednost. Fes se po vrijednosti ne razlikuje od ostalih pokrivača glave.
Drugo pitanje je stvar mode. Turska je u to vrijeme bila napredna država i kao takva je predstavljala ugled ne samo u obrazovnom, već moralnom i kulturnom smislu. Ljudi su u to vrijeme prihvatali modu na isti način kao i sada. U sadašnjoj situaciji, svjetski kreatori se dogovore kakva će moda biti u narednoj sezoni, i poslije 500 godina neki sin pita majku, zašto baš kožne jakne a ne nešto drugo.

Mama, ja ne mogu da shvatim da ljudi sa fesom na glavi nisu bili Muslimani.

Ne možeš da shvatiš zato što su fotografije sa fesom na glavi kod ljudi koji nisu bili Muslimani sakrivene.

Ali mama, postoje fotografije poznatih ljudi iz tog doba, i ni jedan od njih nema fes na glavi.

A, da li si primjetio da su to fotografije portreta, slikane u kući ili u fotografskom studiju gdje je normalno bilo skinuti fes. Među tim fotografijama koje su ti date da vidiš nećeš nači ni jednu snimljenu na ulici ili u kafani. Međutim, mora se takođe priznati, da veoma mali broj odraslih muškaraca nije nosio fesove isto kao i kasnije šešire.

Jesu li se svi na isti način oblačili?

Ne, svako je sam birao kako će se oblačiti i ponašati, ali je život bio mnogo jednostavniji ako se ljudi nisu mnogo međusobno razlikovali. Ljudi unutar te građanske kulture su se međusobno razlikovali po ponašanju koje su dobili u prodici i svojoj vjeri, ali to ponašanje nije bilo nametljivo, tako da nikome nije smetalo. Bilo je i onih, koji nisu prihvatili tu građabsku kulturu, pa su bili prisiljeni na izvjestan način biti odvojeni od nje.

Ovo zadnje nisam razumio.

Vidiš dijete moje, onaj ko je htjeo da u svom ponašanju ispolji svoju kulturu, a koja se nije uklapala u građanske norme, radio je to na odvojenim mjestima gdje nije bila prisutna građanska kultura. Evo ti primjera. U to doba u našem gradu su postojala dva korza. Korzo je bilo mjesto u gradu gdje su momci i djevojke šetali slično kao u vojničkom stroju, i ta kolona se kretala određenom ulicom, i vraćala nazad čineći dvije kolone koje su prolazile jedna pored druge. U tom mimoilaženju su se mladići i djevojke gledali. Jedno korzo je bilo čisto muslimansko, na prostoru koji je bio blizu mjesta gdje su Muslimani živjeli, a drugo građansko na mjestu zajedničkog življenja. Na građanskom korzu su šetali svi, pa i Muslimani. Na muslimansakom korzu su šetali samo Muslimani. To je bio njihov izbor, i nikome iz građanske kulture to nije smetalo. Postojale su povremene ćarke pa i ozbiljne tuče zbog provokatora koji su se neprimjereno ponašali na tim mjestima. Događalo se da se nemusliman ušunja u muslimansko korzo i obično bi dobio batine kada bi bio otkriven. Te provokatore su nazivali malograđanima. Danas ih nazivaju papcima.

Jesu li ti papci neobrazovani ljudi?

Ima ih od nepismenih do visoko obrazovanih ljudi sa akademskim titulama.

Je li papak i seljak isto?

Ne, papak je čovjek koji se nije mogao prilagoditi i naviknuti na zajednički život pa naglašeno ističe svoje specifičnosti provocirajući i rugajući se ponašanju unutar te zajedničke građanske kulture. Takvi su ljudi bili najčešće rođeni u gradu. Seljak sa takvim ponašanjem nema veze, jedino ako se seljenjem u grad počeo papanski ponašati, ali to su bili izuzetno rijetki slučajevi. Obično bi to bili seoski đilkoši koji se ni na selu nisu pristojno ponašali. Za njih je specifično mešetarenje.

A, da li ta građanska kultura postoji i na selu?

Postojala je ta građanska kultura u selima gdje su živjeli ljudi različitih kultura. Bilo je sela gdje su živjeli Srbi, Mađari, Njemci, Romi i drugi.

Niko od moje raje ne zna to što si ispričala o papcima.

Zato što su ih papci uvukli u svoj papanluk prikazujući seljake kao papke. Lažu nas, lažu, sine moj.

Ima li tih papaka i sada u našem gradu?

Oni su u ovom istorijskom trenutku svuda oko tebe. Uništili su građansku kulturu i nametnuli svoju. Vidiš i sam na šta liče ove svađe i dokazivanja ko je u pravu. U tim svađama ti papci koji zagovaraju te svađe mešetarenjem se bogate.

Zar se nisu mogli ti ljudi u gradu odbraniti od toga pa da bude mir?

Ne. Sve je počelo početkom prvog svijetskog rata, a naročito nakon zavšetka drugog. Do tada je trgovina zbližavala ljude, a o tome su se brinuli trgovci i zanatlije. Komunisti su dolaskom na vlast, zakonom oduzeli privatnu imovinu od sviju, pa i od trgovaca i zanatlija. Kada su ih učinili siromašnim počeli su unositi svoju papansku kulturu. Za obrazovane ljude su imali poseban politički program. Oni koji se nisu htjeli prilagoditi tim novim intelektualnim zahtjevima, odvođeni su u logor i tamo prevaspitavani. Kada je nastala ekonomska kriza krajem 80tih godina prošlog vijeka, pojavili su se novi papci koji su još više insistirali na svom papanluku. Onaj koji nije htjeo prihvatiti tu njihovu novu kulturu bio je ubijen sa izgovorom ,,nije naš,,.

Da li je to tako samo u našem gradu?

Ne, tako je sada svuda gdje zajednički žive ljudi različitih kultura.

A šta je sa mjestima gdje nema mješanih kultura?

To su obično mjesta u kojima ne postoji kontakt sa drugim kulturama. Tamo su vladali, a i sada vladaju obićaji samo tog naroda koji živi na tim prostorima. Ti ljudi su generacijama odgajani i vaspitavani u toj jedinstvenoj kulturi i ne znaju za ponašenje u zajednici koja se naziva građanska kultura. Iz tih sredina najčešće potiču papci koji prave nered u sredinama u kojima zajednički žive ljudi različitih kultura. Oni se u tim zajedničkim sredinama osjećaju ugroženima, jer se ne mogu ponašati po navikama iz sredine iz koje su došli.

Zar nema niko da im objasni zbog čega se osjećaju ugroženi?

Papak je upravo papak zato što ne može da shvati da njegova kultura ima jednaku vrijednost kao i ostale kulture. I zbog toga je svako objašnjavanje besmisleno.

Da li postoji bilo koji način da se papku objasni da njegovo razmišljanje i ponašanje smeta drugima?

Nije problem u papanluku koji je uvijek bio prisutan na našim prostorima, već u njegovom masovnom prisustvu u ovom istorijskom trenutku. Problem je takođe u njegovom preusmjeravanju u nasilje koje je neprekidno prisutno na našim prostorima. Režiranim nasiljem i propagandom se stvaraju lažni dokazi o ugroženosti svoje grupe, tako da je papanluk u neuporedivoj prednosti u odnosu na bilo koje mogućnosti humanijeg razmišljanja i ponašanja. Lažima su formirane grupe koje otvoreno ističu i izazivaju nepovjerenje i mržnju prema drugim grupama.

Pa zar među tim ljudima nema onih koji vide da ih ti papci lažu?

Ne, dijete moje. Svaka kultura takve jedne grupe je tako napravljena da ne dozvoljava bilo kakvo mješanje sa drugim kulturama. Zbog toga su i sakrivene stare fotografije koje pokazuju građansku kuturu.

Da li to znači da ti ljudi iz jedne grupe imaju takođe papansku kulturu?

Ne, papanska kultura je isticanje ili nametanje svoje kulture na prostorima gdje žive i ostale kulture.

Pa onda je najbolje da se svi razdvoje, i da svako živi sam sa svojom grupom i onda neće biti papanske kulture i neće biti rata.

Da, to je veoma značajno zapažanje kojeg redovno koriste papci. Radi se o stoljetnim razdobljima u kojima su zajedno živjeli ljudi različitih kultura. Ti ljudi su stolječima živjeli zajedno na istim prostorima, i pronalazili načine da što lakše zajednički prevaziđu životne nedaće. Oni su bili tu na svojim mjestima na kojima su bili i njihovi djedovi i pradjedovi. Masovnom pojavom papanluka pojavila se ta ideja, ali je ostao prisutan problem, kako razdvojiti te grupe, a da pojedinci sačuvaju svoju imovinu i ne pate za svojim mjestima u kojima žive? Taj problem su papci pokušali riješiti, i u tome, na žalost, uspjeli, da kroz pljačku, teror, silovanje i ubijanje istjeraju manjinu iz svog okruženja. Neki su čak uspjeli istjerati i većinu jer su bili agresivniji i bezobrazniji.

Ko su bili ti?

Svi papci iz svih grupa su to isto radili i sada rade, zavisno od toga koliko su bili u oružanoj prednosti na određenoj teritoriji, a sada u posjedovanju opljačkane i ,,osvojene,, zemlje. Patnju preživljavaju žrtve, a papci prokledstvo kojeg pravdaju istorijskom nepravdom. Rat protiv građanske kulture traje cijelo vrijeme kroz istoriju, tako da je međusobno pljačkanje i ubijanje neprekidno prisutno na našim prostorima.

Vidiš mama, mi ne učimo tako u školi. Nama nastavnici govore da su nas prije pljačkali Turci, a poslije fašisti, i da zbog toga trebamo čuvati svoju slobodu.

Čudno da ti to govore nastavnici, kada su oni među onima koje najviše pljačkaju, jer laganje je posao kojeg mešetari dobro plaćaju. Turci i fašisti jesu ubijali, ali nisu imali šta opljačkati od naše sirotinje. Na našim prostorima se pljačka odvijala isto kao i sada između različitih grupa koje žive na ovim prostorima. Lažu nas, lažu, sine moj.

Ja ne mogu da razumijem, kako Turci i fašisti nisu pljačkali kada su bili osvajači.

Ne možeš da razumiješ zato što papci koji su pisali tu istoriju koju ti učiš, pravili su se da ne znaju da su osvajači u svojom pohodima imali daleko pametnija posla od pljačke. Ono što kod nas nazivaju pljačkom, to je za osvajača bio profit koji je jednim dijelom i nama omogućavao lagodniji život, a on se nije ostvarivao kroz nasilje. Kao prvo, osvajač je bila grupa ljudi koji su osvojali neku teritoriju sa što manje gubitaka, a papanska odbrana je bila odbraniti se sa što više gubitaka. Lažu nas sine lažu. Kao drugo, osvajač je lakše ulazio na teritoriju koju osvaja, ako su se ljudi između sebe ubijali i pljačkali. Kao treće, u takvim situacijama svaki je okupator nastojao uvesti bolje uslove života kako bi narod bio zadovoljan. Kao četvrto, uvodio je svoje zakone kako bi lakše ostao na vlasti. Ove četiri činjenice se sakrivaju na sve moguće načine.

Zašto ih sakrivaju?

Zato što bi ljudi u toj priči mogli prepoznati da sve ovo što rade njihove vlasti je neuporedivo gore od onoga što rade osvajači. Drugim riječima, vidjeli bi u stvari ko ih pljačka.

Pa kako su se onda mogli boriti za slobodu kada ih je napadao osvajač?

Vidiš dijete moje, pravi odgovor je veliko čuvana tajna za javnost. I zbog toga nas lažu sine moj. Kada neki osvajač ima namjeru da osvoji neku teritoriju i okupira taj narod, on napravi ogromne pripreme prije toga. To se naziva snimanje terena i priprema. On pošalje svoje špijune koji detaljno prikupe sve informacije o životu i radu u tom narodu. Neprijatelj tačno zna šta ko radi i kako to sve funkcioniše. Ono što njega takođe interesuje je koliki profit može izvući iz tako okupirane teritorije sa što manje gubitaka. Onda napravi strategiju, kako napraviti haos na toj teritoriji, jer tada nema zajedničke odbrane zbog međusobnog nepovjerenja i mržnje. A to radi tako da pošalje svoje ljude koji zavađaju narod međusobno. To su tako vješto napravljene igre da ih ljudi ne mogu skontati. To je zato što se snimi njihova kultura, običaji, vjerovanja, navike i način razmišljanja. I tada se osvajač pojavi sa vojskom koja navodno spašava taj narod od međusobnog ubijanja i mučenja. I on se javno oglašava da je došao da pomogne, i priča kako se trebaju ljudi urazumiti, a istovremeno njegovi ljudi i dalje rade na pravljenju nepovjerenja i razdora.

A kako se ne mogu vidjeti te mutikaše?

Pa već sam ti kazala da je to zbog toga što se pronalaze praznine u svijesti ljudi koje ih čine sljepcima. Pričaju im se laži koje oni vrlo lako prihvataju. Vjeruju da je to istina, jer su te laži prilagođene njihovom načinu razumjevanja. To ti je u ovom trenutku istorija koju učiš dijete moje.

I kako se od toga odbraniti?

Od toga nema odbrane. Takav narod ne samo da je sluga okupatoru, već i svom vlastitom neznanju. U takvim uslovima jedan okupator sjaše, a na njegovo mjesto istog trenutka zajaše drugi.
Obavezno u takvim uslovima okupator da bi zabavio nezadovoljnike kojima nedostaje pljačka i ubijanje, organizuje pokret otpora, i oni se ko fol bore protiv tog osvajača kao neprijatelja. To ti liči na cikusku predstavu gdje se klovnovi međusobno tuku dok pomoćni radnici mijenjaju ambijent u toj cirkuskoj areni.

Ne mogu da vjerujem da su ti nezadovoljnici i osvajač koji ima vlast u dogovoru?

Nema tu nikakvog dogovora. Okupator angažuje jednog ili više svojih špijuna koji traže nezadovoljnike za ustanak. Kada ih okupi lažima ih podstakne da se bore za slobodu. Jedina istina u tom laganju je da trebaju otjerati okupatora. Sve ostalo su smišljene laži kao i ove što učiš u istoriji. A onda kada se pobune, okupator uguši pobunu, pobije nezadovoljnike i bez problema nastavi da vlada. Vidiš, dijete moje, one priče o herojskim ustancima, hajdučiji, partizaniji, i sada terorizmu, sakrivaju ljudsku naivnost iz koje je izrastao ovaj papanluk. Gdje got se okeneš samo nas lažu sine moj.

Mama još mi nisi kazala kako se od toga može odbraniti.

Kao prvo čovjek se mora osloboditi svih onih predrasuda i laži koje neprijatelj koristi, a koje stvaraju sljepilo. To su velikim dijelom laži na koje te ja upozoravam u ovom razgovoru. Kada se većina naroda oslobodi tog tereta, sve dolazi samo od sebe na svoje mjesto. Kriminalci i ubice u zatvor, političari u ludnicu i zaborav, okupator ode, nepovjerenje nestane i umjesto istorije ostane gola istina da se pamti. Tada narodom vlada mudrost, a ne papanluk.

Da li je to već nekome uspjelo?

Poznati su takvi primjeri, ali ih istoričari veoma vješto zaobilaze. Dubrovačka Republika je poznata po mudrosti kojom se stoljećima odupirala raznim osvajačima. Uspjela je sačuvati svoj jezik obićaje, kulturu i zajedništvo. Ne samo da su svoju nezavisnost plačali Turcima, već su otkupom vraćali svoje teritorije koje su bile pod tuđom državnom upravom. Nisu se oružjem borili, već poznavanjem neprijateljevih običaja, kulture i morala. Baš pod osmanlijskom zaštitom su ostvarili najveći trgovački i ekonomski razvoj. Kako će to da ruzimije jedan papak kad je njegova psiha usmjerena kroz ponos i tradiciju na poznavanje samo svojih običaja, kulture i morala, a u tuđim osobinama vidi pljačkaše i porobljivače protiv kojih se treba oružjem boriti.

Da li si kazala da su ljudi u Dubrovačkoj Republici sačuvali slobodu bez borbe?

Nesporazum dijete moje. Nisam rekla da su sačuvali slobodu, već da su održavali nezavisnost u ispoljavanju svojih moralnih i kuturnih običaja. Na njihovoj teritoriji nije bilo islamizacije. To su potpuno različiti pojmovi od pojma sačuvati slobodu.

Kako im je to uspjelo?

Dubrovačka Republika sa gradom Dubrovnikom je bila veoma značajna trgovačka teritorija. Osim toga, proizvodnja i prodaja soli su bili takođe jedan od unosnih poslova. Kroz ukupan posao se obrtalo ogromno zlato. To znači da su u to vrijeme postojali uslovi da svoju nezavisnost otkupljuju. Podaci govore da su svakog decembra turskoj Carevini plaćali 12500 zlatnika. Osim toga, koristili su mito za sve ugledne Turke koji su mogli uticati na stvaranje još boljih uslova za život i rad u toj nezavisnosti. I zbog toga su imali veoma velike privilegije u svjetskoj trgovini.
To drugim riječima znači da su se prilagodili turskom mešetarskom mentalitetu i iskoristili ga u ostvarivanju svojih ciljeva.

Ali mama, naši narodi su bili siromašni. Odakle njima zlato za otkupninu?

Već sam ti kazala da se osvajač oslanjao na stanje naroda u teritoriji koju je osvajao. Dalje, siromašan nije onaj koji nema, već onaj koji ne umije. A kada je osvajač skontao šta određeni narod ne zna i zašto je siromašan, onda je otkupnina bila besmislena. Hoću da ti kažem, da su krajevi u kojima mi živimo bogati i siromaštvo kojeg imamo je zato što ne znamo da to bogatstvo iskoristimo. U takvim uslovima osvajač nije imao razloga postavljati uslove zaštite u smislu otkupnine već jedino ultimatum o predaji vlasti u njegovu nadležnost koja će mu donjeti ogroman profit, narodu nešto malo lakši život, a papcima hajdučiju.

A zar otkupnina koja se plaćala nije bila pljačka?

Kada bi se tom laganju stalo u kraj bila bi pljačka. Problem je što ti istoričari koji pišu udžbenike iz istorije ne spominju mogućnost otkupnine, jer bi se postavilo pitanje da li je to bila pljačka? Ako je narod živjeo u miru bez prisustva osvajača onda je on plaćao određenu obavezu isto kao što mi sada državi plaćamo porez. Danas se tim sistemom pojedinci ili bolje rečeno vlasnici Međunarodnog monetarnog fonda bogate, jer državama pozajmljuju novac uz velike kamate i to kamatčenje ni jedan istoričar ne zove pljačkom. Gledajući tako, otkupnina nije bila pljačka, već pogodba koja se poštovala.

A zar Turci nisu nasilno nametali svoju kulturu?

Turcima je trebao profit, a ne nasilje. Zbog toga su donjeli zakone kojima mogu vladati. To nisu bili zakoni nasilja, već zakoni lukavosti i prepredenosti koji su im donosili tu dugoročnu osvajačku politiku. Uveli su neke male poreze feudalcima i to ne u pljačkaškom obliku. Dali su obavezu feudalcima da državi kao porez plaćaju jedanom godišnje određen dio svojih godišnjih prihoda. Recimo da je to bila desetina njihovih prihoda. To je tada bila takva novina, da ovi naši feudallci nisu to mogli ni zamisliti. Istovremeno su se turski feudalci age i begovi mnogo humanije odnosili prema svojim kmetovima, jer je njihova kultura sa razumjevanjem profita bila daleko ispred svijesti nas starosjedeoca. Taj sistem oporezivanja, kao što je desetina koju sam navela kao primjer se i danas koristi, ali samo u formi procenta. Na taj način su Turci stvorili društvenu nepravdu. S jedne strane je bila pljačkaška politika naših feudalaca da otimaju plodove mukotrpnog rada od svojih kmetova kroz čvrsto utvrđene poreze koje kmet nije mogao izmiriti ako mu je rodna godina bila slaba ili stoka bolesna. Prema kmetovima se postupalo zvjerski kroz plemensko uređenje. Za to vrijeme se na turskim imanjima age ili begovi trudili da njihovi kmetovi proizvedu što više robe kako bi i oni kroz dio koji im pripada imali više. Naši narodi se ni do danas nisu navikli na tu savremenu profitabilnu kulturu što se vidi po praznim državnim blagajnama. I to neznanje se pokriva lažima, mržom i pljačkom. Papanska kultura vlada dijete moje.

Po tebi ispada da su Turci bili dobri.

Ispada da su bili pametniji ali ne i dobri. Turci su bili lukavi i prepredeni i to su vješto koristili. Zato se u našim narodima ističe mržnja prema tim istorijskim likovima, jer se time sakriva naivnost koja nas je držala, a koja nas i sada drži u robstvu.

Možeš li objasniti tu lukavost nekim primjerom.

Vidi dijete moje, Turci su napravili društvenu nepravdu dajući svojim kmetovima bolje životne uslove. I bilo je normalno da naši kmetovi pod pritiskom pljačke i terora naših feudalaca pobjegnu tamo gdje su bili bolji uslovi za život, a to znači na turska imanja. I sada je to isto stanje u kojem ljudi biježe od pljačke i domaćeg terora u razvijene zemlje gdje mogu bolje živjeti. Međutim, Turci su kmetovima islamske vjere određivali neuporedivo blaže poreske obaveze, što je bio dodatni razlog prelaska hrišćana na islam. U današnje vrijeme na isti način naši imigranti u razvijenim zemljama uzimaju državljanstvo te države uz zakletvu o prihvatanju svih obaveza prema toj državi računajući i učešće u njenoj odbrani da bi imali bolje životne uslove u odnosu na izbjeglice illi azilante.

A šta je danak u krvi? Zar to nije bilo nasilje i poturčavanje?

Dijete drago, lažu nas. Kada osvajač osvoji neku teritoriju, porobi neki narod, on ne dira ljude u smislu nasilja. On uvodi zakone koji ga osiguravaju u vlasti i sticanju profita. U to osiguravanje spada i držanje jake i sposobne armije. Kako god su Turci donjeli znanje o oporezivanju kroz procenat, tako su prvi put donjeli zakon o vojnoj obavezi koji je i dan danas u upotrebi. Zakon o vojnoj obavezi je tada bio jako strog; mogu kazati nehuman. Uključivao je dugogodišnju vojnu obuku. Radilo se o vještini borbe prsa u prsa. Zbog toga je razvoj ratnika zahtjevao sticanje tih vještina od rane mladosti. Cilj je bio da se dječak kroz obuku pretvori u fizički veoma jakog, izdržljivog i vještog ratnika. Papci sakrivaju stvarnu sliku tog doba. Može se na osnovu priča iz književnosti zaključiti da se nije svako muško dijete oduzimalo od roditelja, već se to radilo određenim zakonskim protokolom. Vjerovatno su te njihove, nazovimo ih, regrutne komisije po tom protokolu birale one dječake koji imaju potencijal razvoja u ratnika. Surovost tog zakona o vojnoj obavezi je razvojem civilizacije postajala sve humanija, ali je ta surovost i dalje prisutna.

Kako to?

Trenutno u našem nazovimo ga civilizovanom dobu postoji zakon o regrutovanju. Zna se tačno na kojem se uzrastu svaki dječak mora prijaviti za vojsku. Ako to ne uradi postoje zakonske mjere da ga na to prisile. Nasilje dijete moje. Zakon o vojnoj obavezi obavezuje, ili bolje rečeno prisiljava svakog zdravog i sposobnog mladića da u određenom roku napusti svoj privatni život i podvrgne se vojnoj obuci. Ako to odbije, opet nasilje.

Ali ti ljudi sada opet ostaju ono što su nekada bili. A u tursko doba su postajali Turci.

Takvo dijete nije postajalo Turčin već ratnik koji je služio turskoj armiji.

A islam?

Turska je lukavo namještala zamke za prelazak na islam. Međutim, kada je u pitanju vojska, takav interes vjerovatno nije postojao. Momak je na toj obuci nesvjesno prihvatao kulturu tog naroda i njihove običaje, što je bio sastavni dio njegovog razmišljanja i vjerovanja. To pravljenje djece da budu ovo ili ono nije zločin, jer se to radi u cijelom svijetu od postanka civilizacije.

Kako to?

Evo kako. Dijete se rodi i ne zna ništa. Uz majku uči jezik majke. U školi uči ono što mu narede nastavnici i ako neće to da nauči, dobije jedinicu i ostale kazne. Tu spada i tvoja istorija o kojoj pričamo. Na taj način dijete ne postaje ono što ono želi, već ono što njegovi roditelji i njegovi nastavnici žele. Znači on nije on, već neko koga su programirali ljudi. Zbog toga čovjek nije nikada svoj. Zato poturčavanje o kojem ti pričaš ima istu vrijednost kao i odgojen u svojoj sredini.

Vidi mama, ti mi stalno pričaš drugačiju priču od one koju učim u školi. Ali ja, to što ti pričaš ne smijem kazati u školi. Svi bi mi se smijali, a nastavnik bi mi dao jedinicu.

Ni ne trebaš govoriti. To što te oni uče prihvati kao trgovinu. Dobro naučiš, ispričaš, i dobiješ dobru ocjenu. Na taj način si im prodao istu onu laž koju tebi uvaljuju. To nije grijeh, jer su te oni na to natjerali.

Vidiš mama, za sve u istoriji koju učim u školi kažeš da je laž, a kako si sigurna da je sve ovo što mi ti govoriš istina?

Ja ti nisam rekla da govorim istinu, jer bih bila ista kao i tvoji nastavnici. I ja lažem, možda i više. Vidiš dijete moje, oni koji te uče tu istoriju, uče te i tjeraju da mrziš, a kada njima zatreba, da zvjerski ubijaš druge, i da na isti način i ti budeš ubijen. Skup je život za te jeftine laži sine moj. Ja ti lažem, i istovremeno učim da ne budeš žrtva te naivne i primitivne gluposti.