Simbol Sunca i filozofija elemenata stvaranja kroz povijest

Astrološki pogled na Sunce je u primjeru, tipa: da “opozicija Sunce-Uran” (ugao od 180 step.)  ‘daje raspoloženja koja su nepredvidljiva i ćudljiva; stvaraju iznenadne zbunjujuće promjene u ponašanju i odnosima; manifestuje se čak i u davanju izjava koje su u potpunoj kontradikciji sa onim što ste malo prije rekli; ponekad niste ni svjesni nedostatka kontinuiteta koji demonstrirate’, i sl., kako navodi  astrolog Pol Hajdn.

“Svako živo biće je mašina priključena na točak univerzuma. Mada na izgled na njega deluje samo njegova neposredna okolina, polje spoljnog uticaja širi se u nedogled. Ne postoji nijedna konstelacija zvezda ili maglina, Sunce ili planeta, u dubinama neograničenog prostora, niti lutalica zvezdanog neba, koji na na neki način ne utiču na njegovu sudbinu – ali ne u nejasnom i varljivom smislu astrologije, već u nepokolebljivom i pouzdanom smislu prirodne nauke. Može se reći i više od toga: nema nijednog živog bića – od čoveka koji sebi potčinjava elemente, do najnižeg bića – na celom svetu, koje sa svoje strane ne reaguje na svoj specifičan način… Svaki korak napred u istraživanju zakona tajni prirode dovodi do toga da se naši pojmovi o prirodi i njenim fazama proširuju i produbljuju. U ranim fazama intelektualnog razvoja čovek je poznavao tek delić makrokosmosa. On nije znao za čuda mikroskopskog sveta… Nema nikakve granice, nikakvog prekida kontinuiteta, niti posebnog i određenog pokretača života. Isti zakon upravlja celokupnom materijom, celi univerzum je živ. Odgovoreno je na važno pitanje Spensera: “Šta je to što uzrokuje da neorganska materija poprima organske oblike?” To je Sunčeva toplota i njegova svetlost. Gdje god ih ima, tu ima i života. Samo u beskrajnim prazninama međuzvezdanog prostora, u večnoj tami i hladnoći ne može doći do pojave života, a na temperature apsolutne nule verovatno sva materija umire… Na nas utiču prirodne sile. Ovaj moment sile je konstantan, kao i centrifugalna sila, koja iznosi oko 55 stotih delova funte (1 funta = 0,45 kg), pa oni verovatno neće ostvariti nikakav uticaj na životne funkcije ljudskog automata. Sunce koje ima masu 332 000 puta veću masu od Zemlje je 23 000 puta udaljenije, privlači automat silom od oko jedne desetine funte i naizmenično povećava i smanjuje njegovu masu za istu vrednost. Mada čovek nije svestan ovih promjena, one na njega sigurno utiču. Na ovom putu oko Sunca Zemlja ga nosi velikom brzinom od 19 milja u sekundi ( 1 milja = 1600 m), a mehanička energija koja se na njega prenosi iznosi preko 25 160 000 000 stopa-funti (1 stopa-funta=0,136 mkg)… Ova ogromna energija, međutim, nije konstantna, već se menja u zavisnosti od položaja automata u odnosu na Sunce. Na polutaru Zemlje tačke imaju brzinu od 1520 stopa u sekundi, što treba ili dodati ili oduzeti od translatorne brzine kretanja od 19 milja kroz svemir. Otuda se energija menja u toku 12 sati za vrednost koja otprilike odgovara vrednosti od 1 533 000 000 stopa-funti, što znači da na neki nepoznat način energija ističe i utiče u telo automata u isnosu od oko 64 konjske snage (1 konjska snaga = 736 w)…

Kako započinju ratovi!?... navodim još jedan trenutno zanimljiv primer: igranje koje podrazumeva harmonično grčenje mišića i izvijanje tela kao odgovor na ritam. Zašto je igranje baš sada postalo popularno može se objasniti na zadovoljavajući način pretpostavkom da postoje novi, periodični nadražaji u sredini, koji se prenose kroz vazduh ili zemlju i mogu biti mehaničke, električne ili druge prirode. Isto važi i za ratove, revolucije i slične vanredne pojave u društvu. Rat nikada ne može da prouzrokuje sam čovek svojevoljnim aktivnostima, mada to tako može da izgleda. Rat je, nesumnjivo, manje ili više, direktna posledica i nekog kosmičkog poremećaja u koji je prvenstveno umešano Sunce. Nema sumnje da je Sunce prouzrokovalo i mnoge međunarodne sukobe od istorijskog značaja a koje su ubrzali glad, bolest i katastrofe. U mnogim slučajevima veoma je teško odrediti brojne osnovne uzroke…

Ratovi i zemljotresi: …U jednom slučaju koji je nedavno opisan kao izuzetan, i koji je obuhvatio ogromnu teritoriju, energija je procenjena na 65 000 000 000 000 stopa-tona. Ako pretpostavimo da se  sve dogodilo za jedan minut, onda bi to odgovaralo energiji od 7 500 000 konjskih snaga tokom jedne godine, što izgleda doduše mnogo, ali je malo za terestrijalne poremećaje. Energija Sunčevih zraka koji padaju na istu oblast je hiljadu puta veća…”
---

Dakle, za kraj o Suncu, jasno je vidljivo da kroz sve vijekove kultura i religija nailazimo na razne simbole Sunca i imena njegovih božanstava. Isto je i po pitanju kosmologije i kosmogonije. Sve je tako lijepo satkano  danas, manje ili više, uz davanje novih oblika i formi, u skladu sa dobom i religijskim pogledima.

Milenijumima inspirisan toplinom, svjetlošću, svemu što je vidljivo ali i suprotno od toga, čulima dostupno i nedostupno, što buja zahvaljujući energiji - svjestan da Zemlja nije ništa drugo do smrznuta iskra koja se godišnje i dnevno okreće oko Sunca kao izvoru života, čovjek je mislio na Sunce, davao mu oblike, posvjećivao i slavio kroz kulturu i nauku. Došao je na ideju kako da uzme njegovu energiju i iskoristi je za druge potrebe, razmišljao o tome i dokučio, praveći danas uveliko solarne ploče i trudeći se da uzme i snagu groma.

Sve nekako kao sa željom da ga njegovo stalno  zračenje bodri i ohrabruje na rad. Ezoterijska i slična društva, prenosila su znanja usmeno i tajno, u tišini, pa otuda danas simbol svjetla na zastavama nekih država  i zvaničnoj masoneriji već tri stotine godina. Kao da svako želi da iz zemaljskih orbita daje svjetlost koju prima svojim djelom (vraćajući je na taj način etru da bi je opet primio), život i radost - uvijek sa ogromnom željom da se nikada ne umanjuje suština i sjaj opšteg zračenja, kako velikog  tako i malog svijeta.

I Bog se poistovjećuje sa svjetlom, pa time i sa Suncem. A tama nije samo simboličan odraz u Mjesecu ili zalasku Sunca, već nekad i u skrivenom dijelu simbolike koje niko ne uzima u obzir a koje se odavnina upotrebljava među određenim krugovima, jer što je sjajnija svjetlost, to je tamnije njeno oivičavanje sijenke. Otuda polariteti, sukobi, težnja za ravnotežom i skladom, stvaranje, rađanje, transformacija, smrt, i tako u krug.

Istoriji je prvi put poznat začetak pojma atoma kod indijskog filozofa Kanade i feničanskog Moha Sidonskog u XII vijeku p.n.e. Možda je nekih naznaka bilo i u Egiptu, ali o tome nema pisanih tragova. Naravno, opšte je poznato da su najviše atomistiku razvili stari Grci. Kao razvoj nauke o zakonitosti i strukturi materije, atomistiku možemo podijeliti na sljedeća četiri perioda: prirodno-filozofske atomistike Starog vijeka, mehaničke (XVII-XVIII v.), zatim hemijske (XIX v.) i fizičke (XX v.).

Starogrčki filozof Tales (625-548 g.p.n.e.) je vodu smatrao osnovom svijeta. Poznat je kao prvi Grk koji je počeo da primjenjuje racionalni način mišljenja i tumačenja pojava. Tales je proračunao pomračenje sunca 28. maja 585. g.p.n.e., i prvi je mjerio visinu egipatskih piramida. Nakon njega Anaksimen (585-525 g.p.n.e.) smatrao je vazduh osnovom svih stvari svijeta, a Talesov učenik Anaksimandar (610-547 g.p.n.e.) za beskonačno deljivu materiju neodređenog vida, tzv. aperion (neodređen). Aperion je za njega bio beskonačan i neodređen-praosnova koja se nalazi u stalnom kretanju, ali kvalitativno različit od elemenata svijeta. Za Anaksimandara svijet je nastajao razdvajanjem na suprotnosti prvobitno neodređene materije, a spajanje tih suprotnosti, smatarao je, dovodi do raznolikosti svijeta. Sve stvari, kojih je bezbroj, postaju, postoje i nestaju, samo što se njihova praosnova (aperion) nekada i nigdje ne može izgubiti. On je samo dalje razvijao učenje svog učitelja. Bavio se i praktičnom djelatnošću. Konstruisao je gnonon, što je bio vertikalni štap poboden u horizontalnu podlogu. Napravio je jednu od prvih geografskih karata, i zvjezdanih takođe.

Heraklit (576-480 g.p.n.e.), koga su u antici nazivali “mračnim”, smatrao je vatru osnovom svijeta. Kako ne bi bilo zabune kod čitaoca, naglasićemo da elemente ne treba tumačiti ni posmatrati kao običnu vatru, vodu, vazduh i zemlju u našem grubom materijalnom svijetu. U pitanju su univerzalne osobine svih tih elemenata. Po Heraklitu, svijet jeste i biće vječno živa vatra, koja se zakonito pali i gasi, pošto se sve stalno mijenja. To je najkraće i najjasnije izrazio u postavci da “sve teče” (panta rei), jer kretanje nastaje kao posljedica vječne borbe suprotnosti. Za njega je “rat otac svega, kralj”, jer se sve pokorava “skrivenoj harmoniji” koja čini “logos” kao opšti zakon prirode. On je iznio čitav niz veoma značajnih i uticajnih misli koje su predstavljale osnovu za kasniji razvoj dijalektike. Vidimo da su već starogrčki filozofi spoznali da je vrijeme u stvari kretanje materije. Kao primjer uzimali su vodu i rijeku. Zato nikada ne možemo stati nogom u istu rijeku, jer se materija kreće a rijeka nije ostala ista rijeka. Ovo je veoma važno imati na umu, jer protivurječi današnjoj nauci o putovanju kroz vrijeme putem neke “mašine” i još ne pronađene čestice bozon, o kojoj se toliko mnogo govori danas. Putovanje kroz vrijeme možemo, barem “za sada” samo slikovito nazvati, npr. kada se na osnovu znanja osvrćemo na istoriju ili sl. u našem grubo materijalnom svijetu (zbog toga je i prirodno kod čovjeka da vrijeme dijeli na prošlo, sadašnje i buduće), jer postoji samo sadašnjost, beskonačnost pa i vječnost u stvaranju.

Filozof Anaksagora (500-428 g.p.n.e.) je u svom djelu “O prirodi” dao i svoje učenje o suštini materije, po kojem u prirodi nema nastajanja i propadanja. Ništa ne može nešto stvoriti. Postoji samo kvantitativna promjena kao odraz spajanja i razdvajanja najmanjih promjenljivih čestica materije. Po njemu postoji veliki broj (čak bezbroj) kvalitativno određenih, nepromjenljivih i neuništivih čestica. Na Kosmos je gledao kao nastalog iz haosa koji je vladao u prvobitnom stanju, i to razumskim djelovanjem uma (nusa) koji je u pokret stavio tu prvobitnu haotičnu materiju, čije se kasnije kretanje odvijalo po nužnim, kauzalnim prirodnim zakonima. Zato naša čula reaguju na spoljne draži na osnovu principa suprotnog, jer hladno se može osjetiti pomoću toplog, dok se toplo može osjetiti na osnovu hladnog.

Ono što možemo nazvati najznačajnijim dobom razvoja misli o suštini svijeta, u staroj Grčkoj, predstavlja vrijeme između Empedokla i Aristotela. Upravo su se tada izgrađivala veoma široka, bogata i duboka učenja o strukturi svijeta, strukturi Kosmosa. Sve je to bilo uslovljeno zalaženjem u razmatranje pitanja suštine postojeće stvarnosti. Neki su genijalno anticipirali niz dubokih umnih shvatanja koja su se, tek dvije hiljade godina kasnije pokazala ispravnim. Filozof Empedokle (oko 483-423 g.p.n.e.) je smatrao da postoje četiri elementa: vatra, vazduh, voda, zemlja, i da sve u svijetu nastaje njihovim miješanjem - spajanje i razdvajanje elemenata. Dakle, sve je uslovljeno ljubavlju, prijateljstvom kao privlačnom silom s jedne strane, ili mržnjom, neprijateljstvom kao odbojnom silom s druge strane. Otuda nerazdjeljeno sveto četvorstvo kod Empedokla, koje glasi:

Empedoklovo i Anaksagorovo učenje značilo je veliki korak u starogrčkoj filozofskoj misli, te je poslužilo kao jedan od važnih osnova za izgradnju prvog atomističkog učenja u istoriji, za vrijeme filozofskog sistema Leukipa i Demokrita.

Negdje u drugoj polovini V vijeka p.n.e., filozof Leukip je sa svojim učenikom Demokritom (oko 460-370 g.p.n.e.) smatrao da je svaka stvar sastavljena od malih nedjeljivih čestica koji se zovu atomi. Prema njima dvojici, atomi lete u praznom prostoru, sudaraju se i stvaraju sve stvari i svjetove, a razlike su samo u broju, obliku, veličini i položaju atoma. Dakle, po tome priroda i njene razne forme proističu iz kretanja atoma, kao i njihovog grupisanja ili razdvajanja. Zato prema Demokritu, u početku je postojao haos prije postanka svijeta. Zakoni prirode taj haos sređuju dovodeći do stvaranja svijeta i drugih nebeskih tijela. U vasioni, smatrao je, različita tijela predstavljaju samo različite stadijume jednog istog razvoja. Demokrit je posjetio Egipat i Vavilon i druge države na Bliskom Istoku, i tako upoznao cjelokupno tadašnje znanje što mu je poslužilo kao osnova za izgradnju sopstvenog učenja. Smatra se jednim od najobrazovanijih i najplodonosnijih starih mislilaca, i najznačajnijim predstavnikom atomističke teorije u Starom vijeku. Kasnije ga je Aristotel izuzetno hvalio. Za Demokrita postoji jedna legenda koja kaže da su mu jednom dok je sjedio na kamenoj obali uz morsku pučinu, i držeći u ruci jabuku koju je jeo, misli počele povezivati u jednu cjelinu. Razmišljao je šta bi bilo kada bi konstantno dijelio jabuku. Na pola djeleći je dobio bi polovinu jabuke, pa zatim tu polovinu takođe na dva dijela da bi dobio četvrtinu, pa osminu, šesnaestinu itd. “U neprekidnom dijeljenju dobio bi najmanji mogući dio ili se dijeljenje može odvijati do beskonačnosti “, razmišljao je Demokrit. Na ovaj proces gledao je kao na nešto što se mora i može zaustaviti na najmanjim mogućim djelovima do atoma koji predstavljaju praosnovu svijeta. Znači da po Demokritu postoji granica dijeljenja, pa je takav pogled izložio u svojoj knjizi “Veliki diakosmos”. Ovo djelo nije sačuvano kompletno, osim pojedini odlomci. Pisao je: “Suština svemira su atomi i prazan prostor (praznina), a sve ostalo postoji samo u mislima. Postoji bezbrojno mnoštvo svjetova, a svi oni imaju početak i kraj u vremenu. I ništa ne nastaje iz nebića, niti može nestati u nebiće. I atomi su bezbrojni po veličini i mnoštvu; oni jure po Kosmosu krećući se u vrtlogu i tako nastaje sve što je složeno: vatra, voda, vazduh, zemlja. Radi se o tome da je ovo posljednje suština spajanja pojedinih atoma. Sami se atomi ne podvrgavaju nikakvom spoljašnjem uticaju i nepromjenljivi su zbog tvrdoće.” Demokrit je čak prvi pretpostavio da svjetovi nastaju iz vrtložnog kretanja atoma, što je neprekidan proces.

Jedan od posljednjih grčkih materijalističkih filozofa, Epikur (341-270 g.p.n.e.), razvio je ideju o atomu po kojoj su forme i broj atoma ograničeni i imaju različite brzine i težine. Platon, Sokrat i ostali antički grački filozofi idealističkog pravca, negirali su atomistiku. Npr. Aristotel je, s jedne strane, priznavao vječnost i neuništivost materije, ali s druge strane, nije priznavao pravu stvarnost, nego samo kao mogućnost koja se pod dejstvom forme pretvara u stvarnost. Učio je da se materija razvila iz postojećih materijalnih elemenata: vatre, vode, zemlje i vazduha, ali da nema ni atoma ni praznog prostora. Aristotel je pošao od shvatanja Empedokla. Na kraju se pokazalo da se ipak pomoću navedenih elemenata ne može objasniti nadlunarni svijet, pa se došlo do zaključka da su vasiona i nebeska tijela sačinjena do petog elementa koji se zove etar. On je nepropadljiv i neizmjenljiv. Etar je postao osnova svega, i od vremena prosvjetiteljstva u Novom vijeku bio je uvijek u pomenu velike važnosti, sve dok ga Albert Ajnštajn nije ukinuo svojom teorijom relativnosti u Savremenoj istoriji. Poznato je i predavanje Ajštajna 5. maja 1920. godine u Holandiji, na Univerzitetu u Lajdenu, u kojem je potpuno odbacio etar, rekavši da ne postoji, što je bila velika greška, osnovna greška koja obara njegovu teoriju i u priči o kontrakciji tijela u pravcu kretanja i dilataciji vremena, a pogotovo eksperimentalna nedokazanost. Ovo je jedna od poznatih teza koje smo manje-više svi čitali u knjizi “Moja teorija”, koja se danas nalazi u skoro svakoj knjižari. Ajnštajn je time raskinuo pojmovnu vezu prostora i materije. I to nije sve, jer je i tvrdnjom da ‘vrijeme ne postoji-vrijeme je ono što vidimo na satu’, on odvojio fiziku od metafizike. To znači da je odvojio promjenljivi svijet nauke od vječnog svijeta principa.

No, da se vratimo starim stvarima. Nakon Epikura i Demokrita,atomistici je tu bio vrhunac ali i kraj antičke materijalističke filozofije. Došao je red i na velike prirodnjake-Epikura iz Samosa (oko 341-270 g.p.n.e.), i velikog nastavljača atomizma u Rimu pjesnika i filozofa Tita Lukrecija Kara (oko 99-55 g.p.n.e.). Epikur se prije svega bavio etičkom problematikom-praktičnim pitanjima života, sreće i zadovoljstva. Po Epikuru, kako je smatrao: ’Vasiona je beskonačna, kako po količini atoma tako i po veličini praznog prostora; atoma je beskonačno mnogo i oni se nalaze u vječitom i najraznovrsnijem kretanju; niti je moguće da su teški atomi brži od malih i lakih kada ništa ne protivuriječi kretanju; u praznom prostoru se kreću istom brzinom bez obzira na veličinu i težinu; odbacuje Demokritov determinizam; kvaliteti nastaju povezivanjem atoma u konstantne i trajne komplekse bitnih svojstava, a kvaliteti objektivno ne postoje nezavisno od čovjeka i njegovih čula i razuma; Kosmos je beskonačan i nastao je prirodnim putem bez miješanja bogova’. Njegov nastavljač Tit Lukrecije Kar je detaljno i veoma široko iznio atomističko učenje. Jako se oslanjao na Epikurovu filozofsku misao. Govorio je: “Ukratko priznati treba: iz ničega ne postaje ništa”. ‘Sve se mijenja u prirodi i sve nastaje iz materije, njome se hrani u nju se na kraju i rastavljaju tijela, bez postojanja ikakvih duhovnih ili drugih sila ili bića’, smatrao je Tit Lukrecije, zastupajući strogi determinizam u prirodi.

Za vrijeme Srednjeg vijeka atomistiku je potisnuo teološki misticizam. Čak i razvoj istoriografije, takođe, jer se sve svelo na pogled od Isusa do kraja svijeta, te je tako sva misao bila usmjerena ka Sudnjem danu. I tako dvadeset vijekova nakon Demokrita i Epikura nije ništa novo otkriveno o atomu. Sholastika je u Srednjem vijeku proglasila idealistički dio Aristotelovog učenja za dogmu, po kojoj je materija zemlje promjenljiva i uništiva, a nebeska materija je vječna i nepromjenljiva.

Sada ćemo dati hermetički pogled o filozofiji elemenata, koja je iako astrološka ujedno i višenaučna, kako je to razradio i s pravom rekao Franc Bardon. Kako toga ima i kod Mila Dupora, onda ćemo prikazati taj sinhronicitet. Kada se elementi analiziraju, vidi se da od njih mogu imati svi praktične koristi – hemičar, fizičar, ljekar, jogin i drugi, a ne samo mistici, kabalisti …

Još za vrijeme indijskog filozofa Kanade (XII v.p.n.e.) i u starijim istočnjačkim spisima elementi se obilježavaju kao TATVE (Tattwas). Apsolutno čitav Kosmos, kao pojam beskonačnosti, nalik je satnom mehanizmu sa sklopom svojih točkića koji su međusobno zavisni. Zato se pojam Božanstva, kao najvišeg mogućeg shvatljivog entiteta, može podijeliti (i dijeli se hiljadama godina) na aspekte analogne elementima, principima. Npr. indijsko učenje TATVI bilo je poređano ovako:

Ovo po indijskoj doktrini znači da su četiri nešto grublje tatve potekle od pete – akaše (etra). To je ta velika misterija stvaranja. On je ujedinitelj elemenata. Iz njega sve nastaje i njemu se sve vraće da bi ponovo nastalo – vječnost.

- Princip Etra (akaše) : svi elementi su proistekli iz eteričnog principa. Etar je krajnja najviša, najmoćnija stvar, nešto nepojmljivo, najviši uzrok svega stvorenog, postojećeg, uzročna sfera. On je besprostoran i bezvremenski, nestvoren, neodredljiv, neshvatljiv i zato su ga razne religije nazvale Bogom. Etar je peta sila, a prvobitna moć koja je sve stvorila i sve održava u ravnoteži. Etar je bio kvintesencija alhemičara (lat. quinta essentia – peta esencija). Međutim, i pravi naučnici, umovi smatrali su ga postojećim, kao i Nikola Tesla koji je svojim praktičnim radom još pronikao u njegovu suštinu, i objasnio zašto nije uspio čuveni Majklson-Morlej eksperiment. Akaša (etar) je praizvor misli i ideja –svijet uzroka u kojem se održava čitavo stvaranje. Najkraće rečeno: etar je sve u svemu. Aristotel ga je pridodao Empedoklovim ujedinjenim elementima, i zato je najraniji i krajnje božanski princip odvajkada. Tako su nastali i brojni pojmovi kao npr. “eteričan”, koji je potekao od Empedokla i Aristotela. Preuzeli su ga aleksandrijski neoplatonovci, zatim u Srednjem vijeku mističari, renesansni naturalisti, okultisti i naučnici. Ostali pojmovi koji su kod čovjeka proizašli iz naziva etra su: “eterični dvojnik, eterični leš, eterični plan” i ”eterično tijelo”. Nekada je među islamskim vjernicima, za anđela koji objavljuje Strašni sud bio naziv Etrafil.

- Princip Vatre: kako je akaša ili etar uzročnik nastanka elemenata, princip vatre je i po starim istočnjačkim spisima prvi elemenat koji je nastao iz njega. On ne ostvaruje samo svoj uticaj u našem materijalnom svijetu, nego i u svemu što je stvoreno. Isto je i sa ostalim elementima. Osnovne osobine principa vatre su toplota i širenje. Zato su na početku svega što je stvoreno morali biti vatra i svjetlost, te otuda u Bibliji: “Fiat lux – neka bude svjetlost!” Porijeklo svjetla i jeste u vatri. Svaki elemenat ima dva polariteta,a to su: aktiva i pasiva, odnosno pozitiva (+) negativa (-). Graditeljske, stvaralačke, plodne izvore uvijek označavaju aktivu, pozitivu (+), dok rušiteljske, razgrađujuće izvore uvijek pasivu, negativu(-). Aktivno i pozitivno su religije uvijek pripisivale kao dobro, a suprotno uvijek kao zlo. I zbilja takvo gledište pristoji samo na primjeru istorije čovječanstva, ali u suštini to ne postoji. Npr. u beskonačnosti Kosmosa nema ni dobra ni zla, iz razloga što je sve stvoreno prema nepromjenljivim zakonitostima, u kojima se održava ono što zovemo Božanskim principom, a što odgovara etru. Kako vatreni princip posjeduje moć širenja (npr. materije), on se može nazvati električnim principom, što je dobro primjetio i naučno objasnio Franc Bardon u svojoj knjizi “Inicijacija u hermetizam”. Ovdje se ne radi samo o grubom materijalnom principu. Princip vatre skriven je i djelatan u svemu što je stvoreno u Univerzumu. Kao primjer širenja od električnih moći vatrenog principa, navešćemo ovom prilikom Tesline loptaste munje (pogledati Teslino objašnjenje kako nastaju i kako se šire). I tako je u svemu, počevši od najmanjeg zrnca pijeska pa do najuzvišenije supstance, bila vidljiva ili nevidljiva. Alhemičari su princip vatre shvatali operacijski ili spekulativno, dobijanja Kamena mudrosti, i da postoji razlika između: tajne vatre, prirodne vatre i protivprirodne vatre. Na prvu se misli kao dvostruke soli, na drugu kao vatreni princip sadržan u materiji a na treću na onu dobijenu iz uglja, plina ili električne energije.

- Princip Vode: osnovne osobine ovom principu su hladnoća, skupljanje i stezanje. I tu imamo riječ o dva polariteta. Aktivni kao graditeljski, životodavni, hranljivi i zaštitnički. Negativni polaritet, kao što ima svaki: ruši, razgradjuje, previre, dijeli. Zbog svojih osnovnih osobina princip vode proizvodi magnetični fluid. Kao što vatra djeluje, tako i voda takođe djeluje u svim predjelima. Vatreni princip ne bi postojao bez vodenog. Zašto? Zato što je, prema zakonima stvaranja, vatreni princip u sebi prikrio kao suprotan pol, princip vode. Zbog toga su ova dva principa, osnovni elementi svega stvorenog, i zato se na njih svugdje mora računati. Isto važi i za električni i magnetni fluid, koji takođe, predstavljaju suprotstavljene polarnosti. Voda, zbog svoje neizdeferencirane mase predstavlja beskonačnost mogućnosti i sadrži sve što je virtuelno, sve što je bezoblično i što klicu klica; tu su sva obećanja razvoja i sve resorpcije. U religijskom smislu ona je pored čistoće bitna i za simbolično spiranje nečistoća bića, dok izopačenje kao zemaljsku želju predstavlja voda pomiješana sa zemljom, ili stajaća voda koja je izgubila svojstvo očišćenja. Njena zaleđenost izražava stagnaciju na najvišem stupnju, i predstavlja simboličan nedostatak duševne topline. Zakoni prirode u nauci objašnjavaju kako se pokreće proces odmrzavanja, što je dokaz da ima energetskih potencijala u nečemu što je zaleđeno.

- Princip Zemlje: kao što važi za princip vazduha, isto važi i za princip zemlje. Dakle, ne predstavlja baš pravi elemenat. Iz međudejstva tri pomenuta elementa rađa se zemljani elemenat kao posljednji. On svojom osobinom učvršćivanja uključuje sva tri elementa. U isto vrijeme se i ograničava djelatnost ta tri elementa što rezultira nastajanjem prostora, mjere, težine i vremena. Zato ujedno sa četvrtim principom nastaje ono što bismo za zemljani element mogli nazvati četvoropolnim magnetom. U polarnosti zemljanog elementa fluid je elektromagnetičan. Znači da bismo sav stvoreni život mogli objasniti činjenicom da svi elementi djeluju u četvrtom. Zato je u Bibliji preko ostvarenja u ovom elementu objavljeno: „Neka bude“ (FIAT). Na taj način stičemo opšti utisak djelovanja elementarnih principa u čitavom svemiru, u raznim sferama i carstvima prirode.

Na osnovu ovih principa, kao prastare mudrosti, i Platon je izložio svoju kosmogoniju. Međutim, njegov pogled je bio nešto drugačiji: „Zemlja, vazduh, vatra i voda nisu prvi principi ni slova ni elementi; oni čak nisu ni slogovi ni prve složenice. Vatra, na primjer, ne bi smjela da se naziva ovo, već takvo – to jest, ona nije supstancija nego stanje supstancije... a besmrtna duša je u glavi, smrtna u grudima“, piše Bertrand Rasel o tumačenju Platona.

„ A naša glava, vrhovno djelo prirode, sa sva 4 njena aspekta (uključujući i etar naravno kao osnovu), u starozavjetnom hodu, kao i u svim filozofskim sistemima, svaki put se neosjetno očeše o 4 osnovna roda prapojmova. I u svim našim sistemima uvjek su 4 glavna elementa, gdje upravo svakog možemo po svojstvu raspoznati kao dalekog rođaka nekog prvoga od ona četiri osnovna:

Četvorke su prepune sve stare knjige, četvorna vrata na prastarim hramovima svega svijeta, četvorna orijentacija na kosmos“, pa i četiri simbola za Materiju, Energiju, Prostor i Vrijeme. “ Simbol materije uvjek je polaran simbolu energije; prostor vremenu. Sve do doba španske najezde na Maje, sve do rimskog rušenja Kartage... Parabole i simboli su sretan izraz da se puku nametne istina koju on inače ne razumije... Horizontalni osjetni osnov ćutimo kao M : E, onaj drugi okomiti, neosjetni tek slutimo kao P : V. U tom odnosu stoje naši osveštani principi Žensko (M) : Muško (E) = Božansko (P) : Demonsko (V). Prvi gone da sve raste i zgušnjava, drugi da se razara i usmrćuje; treći da se sve uobliči i statički održi, četvrti neda mira već neumitno sve preobražava... Najstarija egipatska božanstva predstavljaju se unakrst sa Neit : Knef = Pašt : Zebak, - doslovnije u prevodu Materija : Energija = Prostor : Vrijeme... Neodoljivo četvorstvo grčevito drže Egipćani hiljade godina pa se ono dobro prepoznaje i u kasnijim redakcijama... JHVH, 4 sveta slova (ili IHVH, tetragramaton), što se skraćeno čita Jehova a sadrži 4 elementa: Jod-zrak, He-vatra, Vau-voda, He-zemlja. Simboli su mu mač, štap, vrč, zlatnik, koji uđoše u tarot-karte a iz ovih u sve igraće karte... Sanskritski DEVA, egipatski TOUD, indijski GUDA... perzijski ZURI, latinski DEUS, hetitski ILLU, grčki ZEUS, germanski ODIN, španjolski DEOS, francuski DIEU, muslimanski ALAH... Bogom postade i ISUS i neko se sjeti da mu u najboljem času pribije INRJ...“

Kako bilo, ovdje je kroz sve nauke i istoriju ljudskog roda, dokaz o međusobno vječnom preplitanju, povezanosti unutrašnjeg i spoljašnjeg Sopstva što donosi Postizanje, Kreaciju i Velika Djela. Samo zakoni vječitog kretanja Univerzuma i univerzalnih osobina, dovode do opštih zakona kretanja i na planeti Zemlji, sa svim njenim oblicima života i društvenim sistemima. Odatle u biološkim sistemima Varijacije, u umjetnosti Ljepota i sklad Različitosti, u državama zakoni, standardi, ideali i politički sistemi koji uvjek rade protiv volje Prirode u ma kojem obliku, stvarajući jednolikost i remeteći mir svijeta, dok s druge strane ne poznaju ni sami sebe. Sve se podvrgava volji svojih sila usmjerenih ka jedinstvenom cilju. Tako je etar poput volje Kosmosa u kojem se konstantno stvara, a efekat se uobličava direktnom kreacijom u toj Sferi namjere i svrhe. U društvenim sistemima to isto radi i Čovjek. Bez obzira da li je pozitiva ili negativa, duh pojedinih ljudi kroz istoriju opet je sticao novu svjetlost, snagu, vrlinu i znanje, osim u slučajevima kada je za to bila kriva njegova pohlepa, slabost ili greška. Putem razumijevanja, čovjek sa svim svojim čulima postaje konstantni i vječiti svjedok jedne euharistije (euhar.-zahvalnica, zahvaljivanje prije osvjećivanja).