Croatian English French German Italian Portuguese Russian Serbian Spanish

Rudolf Steiner - Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda - Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda - 9. dio


Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda 9/14
Osjetilo mirisa
Dornach, 9 kolovoza 1924

Rudolf Steiner: Dobro jutro, gospodo! Možda netko ima pitanje? Neko vrijeme se nećemo moći opet sastati.

G.Erbsmehl: Imam dosta komplicirano pitanje. Nisam siguran kako ga postaviti. Znamo da biljke imaju različite mirise. To vrijedi i za različite ljudske rase. Već ste nam govorili, Dr. Steiner, o evoluciji čovječanstva. Čimbenik u toj evoluciji morao je biti da svaka vrsta bića priskrbi ono što joj je korisno. Različite mirise možemo pridružiti različitim rasama. tako da mora biti neke duhovne povezanosti. Baš kao što biljke imaju svoj miris od zemlje, tako su i različite rase ljudskih bića morale doći do svog mirisa. U kakvom je to odnosu sa ljudskom evolucijom?

Dr. Steiner: Pokušat ću pitanje postaviti na način koji će voditi do onog što vam je na umu. Mislili ste, zar ne, o različitim carstvima prirode: biljkama, životinjama, ljudskim bićima. Također, ne smijemo zaboraviti, minerali imaju različite mirise. Miris je samo jedno osjetilo a postoje još mnoge vrste. Možda možemo reći, pitanje je kako su različiti mirisi koji pripadaju različitim bićima prirode povezani s porijeklom tih bića.

Dakle, prvo razmotrimo što uzrokuje miris. Što je miris? Prvo morate uočiti da ljudi imaju različite reakcije na miris koji dolazi od objekta ili nekog drugog proizvoda prirode. Na primjer, na mjestu gdje se pije vino, netko tko sam pije vino teško da će uočiti miris, dok je nekom tko vino nikada nije taknuo iznimno neugodno biti u prostoriji gdje drugi piju vino ili na mjestu gdje je vino pohranjeno. Isto je i s drugim stvarima. Na primjer, postoje ljudi, obično žene, koje ne mogu biti u prostoriji u kojoj je pas čak ni na kratko vrijeme bez da dobiju glavobolju. Različita bića su, prema tome, osjetljiva na mirise na različite načine. To otežava da dođemo do istine na samom početku.

Ali ovo što je rečeno nije primjenjivo samo na miris; jednako vrijedi i za druga osjetila. Zamislite na trenutak da stojeći tu gdje jeste, stavite ruku u vodu od, recimo 79 stupnjeva ili 80 stupnjeva Fahrenheita. Voda se neće činiti posebno hladna. Ali ako ste prethodno imali svoju ruku neko vrijeme u vodi od 86 stupnjeva a zatim ste je umočili u vodu od 80 stupnjeva, voda će se činiti hladnija nego prije. S ovim možemo i nastaviti. Mislite na crvenu površinu. Ako je pozadina bijela, crvena će vam se činiti vrlo živopisna. Ali ako pozadinu obojite u plavo, crvena površina će izgubiti nešto od svoje živahnosti. Sve, prema tome, zavisi veoma mnogo o tome kako su sama ljudska bića povezana sa stvarima. To je vodilo do mišljenja da čovjek ne percipira same objekte već samo efekt koji imaju na njega. O tome smo prije govorili. Ali moramo doći do istine iza ovakvih stvari.

Jasno je da je ljubičicu po mirisu lako razlikovati od asafetide (miriše kao luk op.pr.). Ljubica ima miris koji je uvijek ugodan; asafetida ima miris koji je neprijatan, koji želimo izbjeći. Također je točno da različite rase imaju različite mirise. Netko sa, recimo, osjetljivim nosom sigurno će po mirisu moći razlikovati Japanca od Europljanina.

Sada moramo razjasniti što uzrokuje miris. Činjenica je da svaki predmet s mirisom ili aromom emitira nešto što dolazi ka našem vlastitom tijelu u plinovitom ili zračnom obliku. Kada ništa takvog ne dolazi ka nama, ne možemo mirisati objekt. I te plinovite supstance moraju doći u kontakt s našim organom mirisa, našim nosom. Tekućinu kao tekućinu ne možemo mirisati, možemo je jedino kušati. Možemo mirisati tekućinu jedino kada emitira zračnu, odnosno, plinovitu supstancu. Ne mirišemo namirnice zato što su tekuće već zato što emitiraju zrak koji zatim prolazi kroz naš nos.

Postoje ljudi koji uopće ne mogu mirisati. Što se njih tiče cijeli svijet je lišen mirisa. Tek nedavno sam sreo čovjeka čija nesposobnost za mirisanje je njemu ozbiljan hendikep jer njegov posao zahtijeva da može razlikovati stvari po njihovom mirisu.
Njegov defekt je ozbiljan mana. Uzrok je, naravno, nesavršeno razvijeni mirisni nervi.

A sada se upitajmo: kako to da tijela ili objekti emitiraju plin koji ima određeni miris? Objekti ili tijela se mogu klasificirati. Postoje čvrsta tijela — ona su u ranijim vremenima nazvana zemaljska tijela; postoje tekuća tijela – ona su u ranijim vremenima nazvana vodena tijela. Ljudi su nekad zvali vodom ono što mi više ne klasificiramo kao vodu. U ranija vremena sve tekuće je zvano voda, čak i živa. Zatim postoje plinovita ili zračna tijela. Ako mislimo o ove tri vrste tijela — čvrsto, tekuće, i plinovito — jedna stvar je posebno frapantna. Voda je naravno tekućina, ali kada se smrzne u led, postaje čvrsto tijelo. Metal — olovo, na primjer — je čvrsto, ali kada ga dovoljno zagrijete postaje tekuće, kao voda. Dakle ove različite supstance — čvrste, tekuće, plinovite supstance — mogu se dovesti u druga stanja. Čak i zrak danas može biti očvrsnut, ili barem pretvoren u tekućinu, i očekuje se da će to ići dalje.
Svaki objekt ili tijelo može biti bilo čvrsto, tekuće ili plinovito.

Svaki objekt koji ima miris sadrži zrak zatvoren, takoreći, unutar njega. Mi ne mirišemo čvrsto tijelo kao takvo ili tekuće tijelo kao takvo: mi uvijek mirišemo plin. Ali, ljubica sigurno nije plinovito tijelo a ipak je možemo namirisati. Od čega se ljubica sastoji? On je očito čvrsta, a ipak ima miris. Moramo sebi predstaviti da sadrži čvrste sastojke a između njih nešto što isparava kao plin. Ljubica sadrži plin koji može ispariti. Da bi to bilo moguće, ljubica mora biti privučena izvjesnim silama. Kada uberete ljubicu, zaista uberete samo čvrsti dio nje i gledate taj čvrsti dio. Ali u stvari ljubica se ne sastoji samo od čvrstog dijela koji uberete. Ono što ljubica je, zatvoreno je u tom čvrstom dijelu. Može se reći da je prava ljubica, ona koja predaje miris, u stvari plin. Ona je tamo unutar latica i ostalih dijelova cvijeta — baš kao što vi stojite u vašim cipelama ili čizmama. Vi niste vaše čizme. A ono što kod ljubice ima miris nije njen čvrsti dio već njen plinoviti dio.

Kada ljudi gledaju vani u univerzum misle da je to prazan prostor i da su zvijezde u praznom prostoru. U vremenima koja su prošla, seljaci su vjerovali da je sve oko njih praznina u kojoj se kreću. Danas svatko zna da je oko nas zrak, ne praznina. Dakle, također, možemo znati da ni u univerzumu nije svugdje praznina; ili je tamo materija ili je tamo duh. Može se dokazati da nigdje u univerzumu nema praznine. To je zanimljivo za razmisliti. Dokazati ću vam to primjerom.

Na trenutak zanemarimo ono što podučava Kopernik, naime, da se Zemlja okreće oko Sunca; uzmimo stvari onakve kako izgledaju. Imamo Zemlju sa Suncem koje se oko nje okreće, izlazeći na istoku i zalazeći na zapadu. Sunce je uvijek u različitoj točci. Ali ovdje ima nešto izvanredno. U određenim oblastima — svugdje, u stvari; treba pažljivo promatrati — pri izlasku i zalasku Sunca, u druga vremena također, nije samo suton već i još nešto što uvijek izaziva čuđenje. Oko Sunca je neka vrsta svijetla koje se širi. Kada god pogledamo Sunce, ali posebno ujutro i navečer, uočljivo je i ovo svijetlo koje zrači. Svijetlo se širi oko Sunca. Ono ima ime: zodijačko svijetlo. Ljudi lupaju glavom oko ovog zodijačkog svijetla — posebno oni koji misle na materijalistički način. Oni sebi kažu: Sunce sjaji u prazni prostor i dok sjaji osvjetljava određena nebeska tijela, ali odakle ovo zodijačko svijetlo oko Sunca dolazi? Postavljene su bezbrojne teorije o njegovom porijeklu. Bilo da pretpostavljamo da se Sunce kreće kroz prazan prostor, ili — kako uči Kopernik — samo stoji mirno, to ništa ne otkriva o prisutnosti tog svijetla. Dakle odakle svijetlo dolazi?

To je vrlo lako objasniti. Sigurno bi tijekom vrlo jasne večeri šetali gradom i vidjeli ulične svjetiljke. Tijekom jasne večeri svjetiljke imaju definirane obrise. Ali ako je večer maglovita uvijek je oko njih izmaglica. Zašto je to? Nejasnoća je uzrokovana maglom. Ponekad se Sunce preko neba kreće u izmaglici jer nebeski prostor nije prazan već ispunjen finom izmaglicom. Sjaj koji je prisutan u ovoj finoj izmaglici je zodijačka svjetlost. Davana su svakakva objašnjenja: na primjer, da tamo vani kroz prostor uvijek bljeskaju kometi. I, naravno, da jesu. Ali razlog zašto je ova zodijačka svijetlost koja se pridružuje Suncu ponekad snažna, ponekad slaba, ponekad uopće nije vidljiva je taj da je magla u univerzumu ponekad gušća a ponekad rjeđa. Tako možemo reći: Cijeli kozmički prostor je nečim ispunjen.

Ali kao što sam već rekao, nije ispravno misliti da je supstanca ili materija svugdje. Rekao sam vam da bi materijalistički fizičari bili neizmjerno začuđeni ako bi otišli u prostor očekujući da nađu Sunce onakvo kakvo ga opisuju u njihovoj znanosti. Njihovi opisi su besmislice. Ako bi nekim pogodnim prijevozom fizičari mogli doći do Sunca, bili bi zadivljeni kada ne bi našli nikakav plin. Našli bi šuplji prostor, pravi vakuum. Ovaj vakuum zrači svijetlo. A ono što bi našli je duh. Ne možemo reći da je svugdje materija: moramo reći da je i duh također svugdje, pravi duh. Dakle vidite, na sve na Zemlji djelovalo se iz vanjskog prostora, ne samo materijom već i duhom.

A sada, gospodo, razmotrimo kako je u čovjeku duhovno povezano s fizičkim.

Postoji stvorenje kojeg svi znamo koje ima bolje osjetilo mirisa nego vi ili ja, naime pas. Psi imaju mnogo osjetljivije čulo mirisa nego ljudska bića. I znate kako se to danas koristi. Promislite na policijske pse koji čulom mirisa pronalaze osobe koje su pobjegle nakon počinjenja zločina. Pas pokupi miris na mjestu gdje je zločin počinjen i slijedi ga dok ne dođe do kriminalca. Pas ima vrlo osjetljive nerve za miris. Iznimno je zanimljivo proučavati ovu finu osjetilnu percepciju i vidjeti kako su ti nervi za miris povezani s ostatkom psećeg organizma. Iza nosa, u svom mozgu pas ima vrlo zanimljiv organ mirisa. Njegov nos je samo jedan dio. Veći dio psećeg organa mirisa smješten je iza nosa, u mozgu.

Sada usporedimo pseći organ mirisa s onim od ljudskog bića. Pas ima mozak koji je očito napravljen za mirisanje, mozak koji postaje organ mirisa. Kod ljudskog bića veći dio ovog “mozga-mirisa” bio je transformiran u “mozak-inteligencije”. Mi stvari razumijemo; pas stvari ne razumije, on ih miriše. Mi ih razumijemo jer na mjestu gdje pas ima organ mirisa, mi taj organ imamo transformiran. Naš organ inteligencije je transformirani organ mirisa. Kod nas je samo sićušni ostatak tog “mozga-mirisa”. Zato je naše čulo mirisa inferiorno psećem. I tako možete zamisliti da kada pas trči preko polja, njemu je sve strašno zanimljivo; toliko mnogo mirisa dopire do njega da kada bi ih mogao opisati, rekao bi da je svijet mirisi. Kada bi među psima bio mislitelj kakav je Schopenhauer, pisao bi zanimljive knjige! Schopenhauer je napisao knjigu pod naslovom “Svijet kao Volja i Ideja” — ali on je bio čovjek i njegov organ mirisa je bio postao organ mišljenja. Pas bi mogao napisati knjigu pod naslovom “Svijet kao Volja i Miris”. U psećoj knjizi bilo bi mnogo tog izvan pronicljivosti ljudskog bića, jer dok ljudska bića formiraju ideje, mentalne slike stvari, pas ih miriše. I moje je privatno mišljenje da bi pseća knjiga — ako bi pas bio Schopenhauer — u stvari bila zanimljivija nego knjiga što ju je sam Schopenhauer napisao!

Dakle vidite kako je to. Živimo u svijetu koji se može mirisati, i druga stvorenja — pas, na primjer — mnogo su svjesnija toga nego mi.

Pošto je univerzum ispunjen plinovitom supstancom koju opažamo u zodijačkom svijetlu, kada bi postojali organi mirisa koji su još delikatniji od onih kod pasa našli bi da taj univerzum emitira svakakve različite mirise. Zamislite neko stvorenje kako njuši prema Suncu, ne vidi ljepotu Sunca već preko mirisanja postaje svjesno kako Sunce miriše. Tako stvorenje ne bi kazalo kao pjesnici: Ljubavnici su odlutali u očaravajuću mjesečnu — već bi reklo: Ljubavnici su odlutali u očaravajuću noć koja miriše na Mjesec, u svijet slatkog mirisa — ili možda, pošto se radi o Mjesecu, mirisi ne bi bili toliko ugodni! Opet, takvo stvorenje bi mogli mirisati prema večernjoj zvijezdi, i njen miris bi bio različit od onog od Sunca. Zatim bi moglo mirisati prema Merkuru, prema Veneri, prema Saturnu.

Ne bi imalo sliku kakva je ona odašiljana preko očiju, već bi dobilo sunčev miris, mjesečev miris, saturnov miris, marvom miris, venerin miris. Da je postojalo takvo stvorenje, bilo bi vođeno onim što je Duh upisao u miris kozmičkog plina, onim što duh Venere, Merkura, Sunca, Mjeseca upisuje u svjetsku egzistenciju.

Ali sada, gospodo, pomislite na ribu. Riba ne miriše stvari. Ali one preuzimaju boje u skladu s time kako ih Sunce obasjava. One u vlastitim bojama reflektiraju ono što im dolazi od Sunca. Dakle vidite, biće s veoma delikatnim čulom mirisa podesilo bi svoje postojanje na način kako miriše univerzum.

Takve stvari postoje. Postoje bića koja u stvari mogu mirisati univerzum: naime, biljke. Biljke mirišu univerzum i u skladu s tim se prilagođavaju. Što radi ljubica? Ljubica je stvarno cijela nos, vrlo, vrlo delikatan nos. Ljubica je predivno svjesna onog što struji od Merkura i u skladu s tim oblikuje svoje tijelo-mirisa, dok asafetida ima delikatnu percepciju onog što struji od Saturna i oblikuje svoje plinovito tijelo u skladu s time, imajući stoga agresivan miris. I tako svako biće u biljnom svijetu percipira mirise koji dolaze iz planetarnog svijeta.

Ali što je sada s biljkama koje nemaju aromu? Zašto nemaju mirisa? U stvari, za osjetljive nosove sve biljke imaju izvjestan miris — barem, imaju ono što bi mogli nazvati osvježavajući miris — i to na njih ima veoma jak utjecaj. Ovaj osvježavajući miris dolazi od Sunca. Veliki broj biljaka je prijemčiv samo na ovaj sunčev miris. Ali razne biljke, kao ljubica ili asafetida, prijemčive su na planetarne utjecaje: one su biljke koje mirišu ugodno ili neugodno.

I tako kada mirišemo ljubicu možemo reći: Ljubica je stvarno cijela nos — ali delikatan nos, koji udiše kozmički miris Merkura. Zadržava miris, kako sam naznačio, između njenih čvrstih dijelova i izdiše ga; zatim je miris dovoljno gust da ga možemo mirisati. Dakle kada preko ljubice pred nas dođe Merkur, mi mirišemo Merkur. Ako bi mi našim prostim nosovima mirisali prema Saturnu, ne bi mirisali ništa. Ali kada asafetida, koja ima nos željan Saturna, miriše prema tom planetu, miriše ono što od njega dolazi, u skladu s tim prilagođava svoj plinoviti sadržaj, i ima najsmrdljiviji miris. Recimo da hodate avenijom konjskih kestena — znate njihov miris, ili cvjetova lipe? Oboje imaju takav miris jer su njihovi cvjetovi osjetljivi nosovi za sve što u univerzumu struji od Venere. I tako nam stvarno iz biljaka dolaze mirisi nebesa.

Sada se okrenimo još nečemu što je G. Erbsmehl spomenuo u svom pitanju, naime ljudskim rasama. Izvorno, različite rase su živjele u različitim oblastima na Zemlji. Jedna rasa se razvila u jednoj regiji, druga rasa u drugoj. Zašto je bilo tako? Sasvim je ispravno kazati da jedan planet ima posebno jak utjecaj na jednom dijelu Zemlje, drugi planet na drugom dijelu. U Aziji, na primjer, kopno je pod jakim utjecajem onog što na Zemlju struji od Venere — Venere, večernje zvijezde. Ono što struji od Saturna posebno jako radi na američkom tlu. A Mars posebno jako radi na Africi. Tako nalazimo da svaki planet posebno jako radi na nekom određenom dijelu Zemlje. Oni zrače svoju svjetlost sa različitih mjesta gdje stoje na nebesima. Svijetlo Venere, na primjer, na Zemlju djeluje sasvim različito od svjetla Merkura. To je povezano s različitim formacijama planina, stijena. Tako su različite rase koje nastanjuju Zemlju zavisne od činjenice da je određeni dio Zemlje posebno prijemčiv utjecaju Venere, drugi dio utjecaju Saturna, i tako dalje. I biljna-priroda u čovjeku određena je u skladu s time.

Ljudska bića imaju cijelu prirodu unutar sebe: mineral, biljku, životinju, i čovjeka. Biljna-priroda u ljudskom biću prilagođava se mirisu planeta baš kao što to čine same biljke. Određeni minerali koji još zadržavaju mnogo od biljne prirode, također imaju miris. Dakle da li nešto ima ili nema miris zavisi od toga da li percipira mirise univerzuma.

Veoma je važno da razumijete ove stvari, jer danas ljudi govore o tome da biljke imaju percepciju, imaju dušu kao ljudska bića. To je, naravno, besmislica. O tome sam jednom govorio. Postoje biljke — kao ona što se zove Venera muholovka — za koju se pretpostavlja da ima osjećaje. Kada insekt dođe dovoljno blizu, “zamka” se zatvara i insekt je uhvaćen. Jednako bi tako mogli reći da mišolovka ima dušu, iz razloga kada miš dođe dovoljno blizu, zamka se zatvara i miš je uhvaćen! Vanjštinu ovih stvari treba ignorirati ako se želi steći pravo znanje. Ako nam je cilj znanje, moramo ići na izvor stvari. Dakle, ako znamo da njihovom aromom biljke izdišu ono što su udahnule od univerzuma, tada možemo reći da su biljke delikatni organi mirisa koji pripadaju Zemlji. A ljudski nos, gospodo — to je zaista sirova biljka. Rase iz čovjeka kao vrsta cvijeta, ali je postao sirov. To je sirovi svijet koji raste iz ljudskog bića. On više nema tako delikatnu percepciju kao biljke. To su slike, naravno, ali su istinite. I tako stvari stoje.

Tako možemo reći: gdje god idemo u svijet biljaka, nalazimo Zemlju prekrivenu nosovima — biljkama. Ali nikad nam se ne čini da su naši vlastiti nosovi izvedeni od biljaka. U stvari, mnogi cvjetovi izgledaju kao ljudski nos. Zaista postoje takve biljke — zijevalice, također metvice — izgledaju baš kao nos. Možete ih naći svugdje.

Na ovaj način stječemo pravo znanje o svijetu. I otkrivamo kako je čovječanstvo zaista povezano s ostatkom univerzuma. Može se reći, čovjek je jadno stvorenje: ima nos za mirisanje, ali ne može mnogo toga namirisati jer mu je nos postao previše grub, dok cvjetovi biljaka mogu mirisati cijeli univerzum. Lišće biljaka može se usporediti s ljudskim jezikom: ono može kušati svijet. Korijenje biljaka može se usporediti s organom u čovjeku koji gleda stvari: njegovim očima, ali kod čovjeka je to slab organ. Jadno ljudsko biće! Ima sve što imaju bića vanjske prirode, ali kod njega je sve postalo slabo.

Ali sada, gospodo, ponekad dolazimo do čudnih stvari. Da smo mogli mirisati tako žudno kao što mirišu biljke i kušati delikatno kao što kušaju njihovi listovi — dakle, mi ne bi znali gdje smo, jer bi nam mirisi i okusi dolazili sa svih strana! Ne bi morali ništa pojesti da bi upoznali okus jer bi okus strujao prema nama sa svih strana. Ali nama se to ne događa. Čovjek više nema takve percepcije. Umjesto toga, ima svoju inteligenciju. Pomislite na životinju koja ima snažno razvijen “mirisni-mozak” iza svog nosa. Kod ljudskog bića ova vrsta mozga je zakržljala a njegov nos je postao grub; on je samo smežurani ostatak. Ali umjesto toga, on ima svoj mozak za rasuđivanje. Isto je s njegovim osjetilom okusa. Mnoge životinje imaju visoko razvijen mozak za kušanje; mogu odmah razlučiti jednu hranu od druge. Nama je nemoguće shvatiti intenzitet s kojim životinje doživljavaju okus. Zbog toga, mi bi iskočili iz stolice ako bi naša hrana imala tako jak okus kao što njihova ima njima! Naš slab okus za šećer ne može nam dati pojam o radosti koju šećer daje psu. To je zato jer mnoge životinje imaju visoko razvijen “okusni-mozak”. I od toga također, čovjek ima samo sićušni ostatak. Umjesto toga, on može formirati ideje; “okusni-mozak” je metamorfozirao tako da može formirati ideje.

Čovjek je postao uzvišeno biće na Zemlji jer je samo sićušni dio njegova mozga uključen u čulnu percepciju, ostatak je transformiran u instrument mišljenja i osjećanja. Time čovjek postaje najviše biće. Dakle možemo reći: U ljudskom mozgu se odigrala moćna transformacija sposobnosti kušanja i mirisanja i ostali su samo sitni tragovi “okusnog-mozga” i “mirisnog-mozga”. Kod životinje, to ne postoji, ali te sposobnosti su visoko razvijene. Same vanjske strukture su dokaz za to. Da čovjek ima“mirisni-mozak” visoko razvijen kao pas, ne bi imao čela. Čelo bi se nagnulo natrag jer bi “mirisni-mozak” bio razvijen prema zadnjem dijelu glave. Pošto je “mirisni-mozak” transformiran, čelo je uzvišeno. Pseći nos se širi naprijed a njegov mozak leži natrag. Netko tko je izvježban to promatrati može reći koje vrste životinja imaju posebno oštro čulo mirisa. Treba samo promotriti da li mozak leži prema natrag i nos je visoko razvijen; tada zna da ta životinja ima fino čulo mirisa.

Sada pogledajmo biljke. Njihovi nosovi nastavljaju se dolje do korijena, dolje u zemlju. Sve je tu nos, jedino — suprotno čovjeku — taj nos postaje svjestan i okusa, svijeta okusa. I vidite, to nam pokazuje da je čovjekov viši razvoj zbog činjenice da su upravo ove sposobnosti koje posjeduju životinje i biljke kod njega nesavršene; one su metamorfozirale. Dakle možemo reći da je čovjek savršenije biće od ostalih stvorenja prirode jer ono što je kod njih savršeno kod njega postoji u nesavršenom stanju!

Ovo možete lako razumjeti: samo promislite na kokoš. Ispadne iz ljuske i odmah se može brinuti za svoje potrebe; može odmah kljucati za svojom hranom. Za usporedbu promislite na ljudsko biće! Životinja može sve. Zašto? Jer organi njenog mozga nisu još metamorfozirali u organe mišljenja. Kada se rodi ljudsko biće, njegov mozak mora zagospodariti nad ovim zatupljenim ostacima čulnih organa. I tako dijete treba učiti, dok životinja ne treba učiti, jer u startu sve zna. Ljudska bića, imajući samo jednostrano razvijen mozak, mogu misliti s velikom finoćom ali su strašno nespretni dečki. Važno je za ljudska bića da se ne transformira previše mozga. Ako se transformiralo previše, može biti dobar pjesnik ali sigurno neće biti dobar mehaničar. Neće imati talenta za raditi stvari u vanjskom svijetu.

Ovakvo stanje stvari je povezano s onim što sam prije govorio, naime, da su mnogi ljudi, zbog prekomjerne konzumacije krumpira, transformirali veoma veliki dio njihova mozga. Rezultat je da su takvi ljudi pametni ali nevješti. To je danas čest slučaj. Moraju se boriti da naprave stvari koje bi zbilja morali moći jednostavno napraviti. Na primjer, ima ljudi koji ne mogu ušiti dugme na hlačama.
Mogu napisati čudesno dobru knjigu, ali nisu sposobni ušiti dugme! To je zato jer su nervi koji su nervi percepcije kod delikatnijih organa bili gotovo potpuno transformirani u nerve mozga.

Jednom sam znao čovjeka koji se užasavao budućnosti. Prepirao se da su u starijim vremenima čovjekova osjetila bila delikatnija, oštrija, samo zato jer je imao manje mozga, da je tijekom evolucije ono što je u ranijim vremenima pripadalo osjetilima i unaprjeđivalo percepciju metamorfoziralo u pametni mozak. Čovjek se bojao da će to ići i dalje, da će sve više senzorskog mozga postati misleći mozak, tako da će konačno ljudska bića postati krajnje nesposobna, imati defektne oči i tako dalje. U starim vremenima ljudi su kroz život išli s dobrim vidom; sada trebaju naočale. Njihovo čulo mirisa nije ni blizu oštro kao što je bilo. Ruke postaju nespretne. I sve što postaje nespretno osuđeno je na pogoršavanje. Čovjek se bojao da će se sve transformirati u mozak i da će ljudska glava postajati sve veća a noge sve manje i sve će atrofirati. Sasvim ozbiljno je mislio da će ljudska bića biti jednog dana samo okrugle glave koje se vrte po svijetu — i što ćemo onda? Čovjek je bio sasvim, tragično ozbiljan.

I ova misao je bila svršeno ispravna. Jer ako ljudska bića ponovno ne nađu svoj put do onoga što su jednom mogla doseći imaginacijom, ako ponovno ne dođu do duha, tada će postati ovakve lopte! Bukvalno je točno da duhovna znanost ne čini čovjeka jednostavno pametnim. U stvari, ako je prihvati kao samo još jednu teoriju, daleko od toga da će postati pametniji, sigurno će postati gluplji. Ali ako duhovnu znanost asimilira na pravi način, ona će raditi u samim njegovim prstima! Nespretni prsti će ponovno postati vješti jer vanjski svijet opet dobiva svoje pravo značenje.

Preko duhovne znanosti vanjski svijet postaje produhovljen, ali to vas ne čini nespretnim. Na ove stvari treba obratiti pažnju.
Vidite, u danima kada je čovječanstvo stvaralo sage, legende, mitove (nedavno je bilo pitanje o tome), mnogo manje osjetilne aktivnosti je bilo transformirano u mozak. U to vrijeme, ljudi su više sanjali nego mi danas, i dok su sanjali, javljale su im se slike.
Danas su naše misli jalove. I priče u kojima slušate o Wotanu, Lokiju, o starim grčkim bogovima — Zeusu, Afroditi i tako dalje — te priče su izvirale iz činjenice da čovjek još nije imao toliko pameti koja se danas tako visoko cijeni. Ljudi su postali pametniji, naravno — ali svijet se upoznaje ne samo preko inteligencije već se radije uči promatranjem.

Promislite na odraslu osobu s djetetom ispred sebe. Odrasli je možda malo uobražen u vezi svoje pameti; ako je tako, dijete će izgledati glupo. Ali ako odrasli ima išta smisla za ono što dolazi od djeteta iz same njegove prirode, gledati će na to kao mnogo vrjednije nego na svoju vlastitu pamet. Ne može se dosegnuti ono što postoji u prirodi samo radom mozga, već sa sposobnošću da se prodre u tajne prirode. Pamet ne vodi nužno do znanja. Pametan čovjek nije nužno i veoma mudar. Pametni ljudi ne mogu, naravno, biti glupi, ali im sigurno može nedostajati mudrosti; mogu uopće ne imati pravog znanja o svijetu. Pamet se može iskoristiti na razne načine: za klasifikaciju biljaka i životinja, za pravljenje kemijskim smjesa, za glasanje, za igranje domina i šaha, za špekulacije na burzi. Pamet s kojom ljudi varaju na burzi ista je pamet koja se koristi za učenje kemije. Jedina je razlika da se čovjek jednostavno koncentrira na nešto drugo kada uči kemiju nego kada špekulira na burzi! Pamet je prisutna u oba slučaja.
Jednostavno je stvar na što se netko koncentrira.

Očito, ne bi se trebalo previše toga transformirati u mozak. Ako bi secirali glave velikih financijskih magnata, našli bi izvanredne mozgove. Na tom području, anatomija je osvijetlila mnogo toga. Bilo bi moguće u mozgu vidjeti dokaz pameti — ali nikada i dokaz znanja!

Dakle pokušao sam razviti par aspekata pitanja. nadam se da niste potpuno nezadovoljni odgovorom. Čim se vratim, imati ćemo slijedeći sastanak. Žao mi je jer ne mogu dati predavanje ovdje i u Engleskoj u isto vrijeme — takva stvar je još uvijek izvan nas! Kada dođemo do toga, neće biti potrebe za stankom. Ali u međuvremenu, gospodo, moramo se pozdraviti.

 

Stranica 9 od 14 Sve stranice