Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda 7/14
Pitanje prehrane. Prehrana djece. Gnojenje tla
Dornach, 2.kolovoza 1924

Rudolf Steiner: Danas bih želio nešto dodati kao odgovor na pitanje g. Burlea prošlog četvrtka. Sjećate se da sam govorio o četiri supstance neophodne za ljudsku prehranu: minerali, ugljikohidrati, koji se mogu naći u krumpiru, ali posebno u našim poljskim žitaricama i mahunarkama, zatim masti, i proteini. Naglasio sam koliko je različita naša prehrana s obzirom na proteine u usporedbi, na primjer, sa soli. Čovjek uzima sol i ona putuje cijelim putem do glave, na takav način da sol ostaje sol. Stvarno nije promijenjena osim što je razgrađena. Kao sol zadržava svoje snage cijelim putem do čovjekove glave. Suprotno tome, protein — protein iz običnog kokošjeg jaja, na primjer, ali također i protein iz biljaka — taj protein je u ljudskom tijelu odmah razbijen, dok je još u stomaku i crijevima; on ne ostaje i dalje protein. Ljudsko biće posjeduje snage s kojima taj protein može razbiti. Ono također ima snage da nešto može iznova izgraditi, napraviti svoj vlastiti protein. To ne bi mogao ako ne bi već prethodno razbio drugi protein.

Sada promislite kako je, gospodo, s ovim proteinom. Zamislite da ste postali iznimno pametna osoba, toliko pametni da ste uvjereni da možete napraviti sat. Ali sat ste vidjeli jedino izvana, tako da ga ne možete odmah napraviti. Ali ako pokušate i rastavite neki sat na dijelove, rastavite i posložite dijelove na takav način da možete promatrati u kakvom je odnosu pojedini dio s drugima, tada ćete znati kako bi ga ponovno sastavili. To je ono što ljudsko tijelo radi s proteinom. Mora uzeti protein i cijelog ga rastaviti.

Protein se sastoji od ugljika, dušika, kisika, vodika i sumpora. To su mu najvažnije komponente. I sada je protein potpuno razdvojen na dijelove, tako da kada svi oni dođu do crijeva, čovjek u sebi nema protein, već ima ugljik, dušik, kisik, vodik, i sumpor. Vidite kako je to? — sada čovjek ima protein sav razložen na dijelove kao što ste vi imali sat na stolu. Dakle sada ćete reći,
Naravno! kada sam rastavljao sat, pažljivo sam promatrao, i sada mogu napraviti sat. Slično ja trebam jesti protein samo jedanput; nakon toga, mogu ga sam napraviti. Ali to se ne događa tako, gospodo. Ljudsko biće ima memoriju kao potpuni ljudski entitet; samo njegovo tijelo nema takvu memoriju u koju se može nešto zabilježiti, ono koristi snage“memorije” samo za izgradnju sebe. Dakle uvijek treba jesti novi protein da bi mogli nabaviti protein.

Činjenica je, ljudsko biće je uključeno u vrlo, vrlo kompliciranu aktivnost kada proizvodi svoj vlastiti protein. Najprije dijeli protein koji je pojeo na dijelove i ugljik iz njega stavlja svugdje u svoje tijelo. Već znate da iz zraka udišemo kisik i taj kisik kombiniramo s ugljikom koji smo dobili iz proteina i drugih hranjivih elemenata. I izdišemo ugljik u ugljičnom dioksidu, zadržavajući dio u sebi.

Tako sada imamo ugljik i kisik zajedno u našem tijelu. Ne zadržavamo i ne koristimo kisik koji je bio u proteinu; koristimo kisik koji smo udahnuli za kombiniranje s ugljikom. Dakle mi ne radimo vlastiti protein kako materijalisti to opisuju: naime, da jedemo mnogo jaja koja su zatim odložena u našem tijelu tako da su jaja koja smo pojeli raširena po cijelom tijelu. To nije točno.

U stvari, spašava nas organizacija našeg tijela tako da kada jedemo jaja, svi ne postanemo lude kokoši! To je činjenica. Ne postajemo lude kokoši jer dolje u našim crijevima razbijemo protein i umjesto da koristimo kisik koji je u proteinu, koristimo kisik koji dolazi iz zraka. Također, kako udišemo kisik udišemo i dušik također; dušik je uvijek u zraku. Opet, ne koristimo dušik koji nam dolazi iz kokošjih jaja; koristimo dušik koji smo udahnuli iz zraka. A vodik koji smo pojeli s jajima, ni njega ne koristimo, uopće ne.

Koristimo vodik koji smo uzeli kroz naš nos i naše uši, kroz sva naša osjetila; to je vodik koji koristimo za napraviti naš protein.
Sumpor također — mi to stalno primamo iz zraka. Vodik i sumpor dobijamo iz zraka. Iz proteina koje jedemo, čuvamo i koristimo samo ugljik. Druge supstance, uzimamo iz zraka. Dakle vidite kako je to s proteinom.

Slična je situacija s mastima. Pravimo naš vlastiti protein, koristeći samo ugljik iz vanjskog proteina. Također pravimo i našu vlastitu mast, koristimo vrlo malo ugljika iz naše hrane. Dakle vidite, proizvodimo naš vlastiti protein i mast. Samo ono što konzumiramo u krumpirima, mahunama, i žitaricama prelazi u naše tijelo. U stvari, čak ni te stvari ne idu potpuno u naše tijelo, već samo u donji dio glave. Minerali koje konzumiramo idu gore u cijelu glavu; od njih imamo ono što trebamo za izgradnju naših kostiju.

Prema tome vidite, gospodo, moramo voditi računa da dovedemo zdrav biljni protein u naše tijelo. Zdrav biljni protein! To je ono što naše tijelo treba u velikim količinama. Kada uzimamo protein iz jaja, naše tijelo može biti prilično lijeno; lako može razbiti protein, jer je taj protein lako razbiti. Ali biljni protein, koji dobijemo od ploda — uglavnom je u tom dijelu biljke, kao što sam rekao u četvrtak — nama je posebno vrijedan. Ako osoba želi očuvati zdravlje, zaista je neophodno uključiti plodove u svoju ishranu. Kuhane ili sirove, ali plodove mora uzimati. Ako zapostavi jedenje plodova, postepeno će osuditi svoje tijelo na vrlo sporu probavu.

Možete vidjeti da je to također pitanje i davanja odgovarajuće prehrane samim biljkama. A to znači, moramo shvatiti da su biljke žive stvari; one nisu minerali, one su nešto živo. Biljka nam dolazi od sjemena koje stavljamo u tlo. Biljka ne može cvjetati ukoliko i samo tlo nije u nekoj mjeri živo. I kako činimo tlo živim? Odgovarajućim gnojenjem. Da, odgovarajuće gnojenje je ono što će nam dati zaista dobar biljni protein.

Moramo se sjetiti da je kroz mnogo, mnogo vjekova čovjek znao da je pravo gnojivo ono što dolazi iz konjskih staja, iz kravljih staja i tako dalje; pravo gnojivo je ono što dolazi od same farme. Kada je nedavno sve postalo materijalističko, ljudi su govorili: Pogledajte! možemo to jednostavnije napraviti ako vidimo koje su supstance u gnojivu i zatim ih uzmemo iz mineralnog carstva: mineralno gnojivo!

I možete vidjeti, gospodo, kada se koristi mineralno gnojivo, to je kao da stavimo minerale u zemlju; tada jedino korijen postaje jak.
Tada iz biljke dobijemo supstance koje pomažu izgradnju naših kostiju. Ali iz biljke ne dobijemo odgovarajući protein. I biljke, naše poljske žitarice su dugo vremena patile od nedostatka proteina. I nedostatak će postajati sve veći ukoliko se ljudi ne vrate na ispravno gnojenje.

Već su bila poljoprivredna savjetovanja na kojima su farmeri kazali: Da, plodovi postaju sve lošiji! I to je točno. Ali naravno farmeri ne znaju razlog. Svaka starija osoba zna da je kada je bila mlada, sve što dolazi iz polja bilo stvarno bolje. Nema smisla razmišljati da se može napraviti gnojivo jednostavno kombinirajući supstance koje su prisutne u kravljem gnoju. Treba jasno vidjeti da gnoj ne dolazi iz kemijskog laboratorija već iz laboratorija koji je daleko više znanstven — dolazi iz daleko, daleko više znanstvenog laboratorija unutar krave. I zato je kravlje gnojivo stvar koja ne čini snažnim samo korijen biljke, već snažno djeluje na plodove i u biljkama proizvodi dobar, odgovarajući protein koji čovjeka čini snažnim.

Ako tamo ne bude ničeg osim mineralnog gnojiva koje je postalo tako popularno, ili samo dušika iz zraka — dakle, gospodo, vaša djeca, a posebno, vaši unuci imati će blijeda lica. Nećete više vidjeti razliku između njihovih lica i njihovih bijelih ruku. Ljudska bića imaju čilu, zdravu boju kada je obradiva zemlja odgovarajuće gnojena.

Dakle vidite, kada govorimo o prehrani trebamo uzeti u obzir kako su namirnice dobivene. To je od iznimnog značaja. U raznim okolnostima možete vidjeti da ljudsko tijelo samo žudi za onim što mu treba. Samo jedan primjer: ljudi koji su u zatvoru godinama, obično dobivaju hranu koja sadrži jako malo masti, tako razvijaju veliku žudnju za njom; i kada ponekad sa svijeće koju stražar nosi u ćeliju kap voska padne na pod, zatvorenik odmah skoči polizati mast. Ljudsko tijelo toliko jako osjeća nedostatak neke potrebne supstance. To ne primjećujemo ako iz dana u dan jedemo pravilno i redovito; tada se neće dogoditi da našem tijelu nedostaje neki esencijalni element. Ali ako nešto u prehrani tjednima stalno nedostaje, tada tijelo postaje iznimno gladno. To je također nešto što treba primijetiti.

Već sam naglasio da su mnoge stvari povezane s oplodnjom. Na primjer, naši europski preci iz dvanaestog i trinaestog stoljeća, ili još ranije, bili su od nas različiti na mnogo načina. Obično se na tu činjenicu ne obraća pažnja. Između drugih stvari, oni nisu imali krumpir! Krumpir je uveden tek kasnije. Prehrana krumpirom je izvršila jak utjecaj. Kada se jedu žitarice, posebno postaju snažni srce i pluća. Žitarice jačaju srce i pluća. Tako čovjek razvija zdrave grudi i dobrog je zdravlja. Samo nije toliko željan mišljenja koliko disanja, možda; ali veoma je izdržljiv ako ima pravilno disanje. I ovdje ću reći: ne smatram da netko ima jaka pluća ako uvijek otvara prozor i vapi, “Neka uđe ovdje svjež zrak ”! Ne! osoba ima jaka pluća ako su u takvu stanju da mogu podnijeti bilo kakav zrak. Žilava osoba nije ona koja ne može sve podnijet već ona koja može!

Ovih dana se mnogo govori o očvršćivanju. Promislite kako su djeca “očvrsnula”! U današnje vrijeme (u imućnim kućama, naravno, ali onda to drugi brzo slijede) djeca su odjevena — dobro, kada smo mi bili djeca, nosili smo duge hlače i bili dobro prekriveni — maksimalno, išli smo bosonogi - sada, odjeća ide do koljena ili je još kraća. Da su roditelji znali da je to najbolja priprema za kasnije napade upale slijepog crijeva, bili bi mnogo obazriviji. Ali moda je tiranin! — stvarima se ne pridaje pažnja, i djeca su odjevena tako da njihova mala odjeća doseže tek do koljena, ili manje. Jednog dana će dosezati samo do trbuha — to će biti moda! Moda ima jak utjecaj.

Ali što je tu stvarno u pitanju? Ljudi na to ne obraćaju pažnju. To je ovako: Ljudsko biće je konstituirano cijelim organizmom tako da je zaista sposobno izvršiti unutarnji rad na svoj hrani koju konzumira. I u vezi toga posebno je važno znati da čovjek postaje jak kada ispravno radi na hrani koju jede. Djecu ne čini jačim tretman koji sam spomenuo. Tako su “očvrsnula” da kasnije u njihovom životu — samo ih pogledajte! — kada trebaju prijeći preko praznog trga dok ih vruće sunce žari, kupaju se u znoju i to nisu u stanju.
Netko nije postao prekaljen ako ne može nešto podnijeti; osoba koja može podnijet sve moguće poteškoće je ona koja je prekaljena. Tako, u ranijim vremenima ljudi nisu bili prekaljeni; ipak su imali zdrava pluća, zdrava srca, i tako dalje.

I onda dolazi prehrana krumpirom! Krumpir malo brine za pluća i srce. On doseže glavu, ali samo, kako sam rekao, nižu glavu, ne višu glavu. On ide u nižu glavu, gdje netko misli i provodi sposobnosti kritike. Prema tome, možete vidjeti, u ranija vremena bilo je manje novinara. Još nije bilo tiskarske industrije. Promislite na količinu mišljenja koja se u našem svijet dnevno troši, samo da bi izašle novine! Svo to mišljenje, to je previše, to uopće nije neophodno – i za to trebamo zahvaliti ishrani krumpirom! Jer osoba koja jede krumpir stalno je stimulirana da misli. Ne može ništa osim misliti. Zato njena pluća i srce postaju slabi. Tuberkuloza, tuberkuloza pluća, nije bila široko raširena dok nije uvedena prehrana krumpirom. I najslabija ljudska bića su ona koja žive u regijama u kojima ne raste gotovo ništa osim krumpira, gdje ljudi žive na krumpiru.

Duhovna znanost je sposobna znati ove materijalne činjenice. (To često govorim.) Materijalistička znanost ne zna ništa o prehrani; nema pojma što je za čovječanstvo zdrava hrana. Upravo je to osobina materijalizma, da misli i misli i misli — i ne zna ništa. Istina je na kraju: ako netko želi zaista sudjelovati u životu, iznad svega treba nešto znati! To su stvari koje sam želio reći o ishrani.

Sada bi možda još željeli pitati neko posebno pitanje?

Pitanje: Dr. Steiner, u vašem zadnjem govoru spomenuli ste arteriosklerozu. Vlada mišljenje da ova bolest dolazi ako se jede mnogo mesa, jaja i slično. Poznajem nekog kod koga je bolest počela kada je imao pedeset; postao je sasvim ukočen kada je imao sedamdeset. Ali sada ima osamdeset pet ili osamdeset šest, i mnogo je aktivniji nego kada je bio u pedesetima ili šezdesetima. Da li je arterioskleroza uzmakla? Da li je to moguće? Ili postoji neki drugi razlog? Možda trebam spomenuti da osoba nikada nije pušila i pila je veoma malo alkohola; živjela je stvarno pristojan život. Ali u svojim ranijim godinama jeo je prilično mnogo mesa. Sa sedamdeset je mogao vrlo malo raditi, ali sada je sa osamdeset pet stalno aktivan.

Dr. Steiner: Dakle — Razumio sam da je tu osobu pogodila arterioskleroza kada je imala pedeset, da je postao ukočen i mogao jako malo raditi. Niste rekli da li mu se sjećanje pogoršalo; možda niste primijetili. Stanje se nastavilo do njegovih sedamdesetih; tada je opet postao aktivan, i još je živ. Da li još ima neki simptom ranije arterioskleroze ili je potpuno pokretan i aktivan?

Ispitivač: Danas je potpuno aktivan i pokretniji nego kada je imao šezdeset pet ili sedamdeset. On je moj otac.

Dr. Steiner: Dobro, najprije trebamo ustanoviti točnu prirodu ranije arterioskleroze. Obično arterioskleroza uhvati osobu na takav način da njegove arterije općenito postanu sklerotične. Ako su čovjekove arterije općenito sklerotične, on naravno postaje nesposoban kontrolirati svoje tijelo sa svojom dušom i duhom, i tijelo postaje rigidno. Također se može dogoditi da netko ima arteriosklerozu ali ne cijelog tijela; bolest je, na primjer, mogla poštedjeti njegov mozak. Tada je slučaj slijedeće. Vidite, ja sam nešto upoznat s vašim vlastitim zdravstvenim stanjem. ne poznajem vašeg oca, ali možda možemo otkriti nešto o očevu zdravlju iz vašeg vlastitog. Na primjer, vi malo patite, ili ste patili (nadam se da je potpuno izliječeno), od peludne groznice. To znači da u sebi nosite nešto što tijelo može razviti samo ako ne postoji tendencija za arteriosklerozu u glavi, već samo izvan glave. Nitko tko je predisponiran za arteriosklerozu u cijelom tijelu ne može patiti od napada peludne groznice. Jer peludna groznica je upravo obrnuta od arterioskleroze. Vi patite od peludne groznice. To pokazuje da je vaša peludna groznica — naravno da nije ugodno imati peludnu groznicu, mnogo je bolje izliječiti: ali govorimo o tendenciji da je se ima — vaša peludna groznica je vrsta sigurnosnog ventila protiv arterioskleroze.

Ali svatko dobije arteriosklerozu u maloj mjeri. Ne može se ostarjeti bez da je imamo. Ako je netko dobije u cijelom tijelu, to je drugo: tada si ne može pomoći, postaje krut u cijelom tijelu. Ali ako netko dobije arteriosklerozu u glavi a ne u ostatku tijela, tada — dakle, ako netko stari na ispravan način, eteričko tijelo postaje sve jače (o tome sam prije govorio), i više nema toliku potrebu za mozgom, i tako mozak može postati star i krut. Eteričko tijelo može kontrolirati to stanje male skleroze — koje u ranijim godinama čini nekog i starim i krutim; sada ga eteričko tijelo može kontrolirati vrlo pametno tako da nije više tako ozbiljno.

Vaš otac, na primjer, nije sam trebao imati peludnu groznicu, mogao je imati samo sklonost za nju. I vidite, upravo ta sklonost za nju je bila dobrobit za njega. Čak se može reći — može izgledati malo nategnuto, ali osoba koja ima tendenciju za peludnu groznicu čak može reći, Hvala Bogu za tu sklonost! Peludna groznica mi sada ne smeta, i daje mi stalnu predispoziciju za omekšavanje arterija. Čak i ako se peludna groznica ne pojavi, štiti ga od arterioskleroze. I ako on ima sina, sin može imati peludnu groznicu izvana. Sin može izvana patiti od neke bolesti koja je kod oca gurnuta unutra.

Zaista, to je jedna od tajni nasljeđivanja: da mnoge stvari kod nasljednika postaju bolesti koje su kod očeva bile aspekt zdravlja. Bolesti su klasificirane kao arterioskleroza, tuberkuloza, ciroza, dispepsija, i tako dalje. O tom se može napisati vrlo atraktivna knjiga; može se jednostavno napisati kako bolesti napreduju. Ali iz toga se ne može mnogo dobiti, iz jednostavnog razloga jer je arterioskleroza, na primjer, različita kod svake pojedine osobe. Nema dvije osobe koje imaju sličnu arteriosklerozu; svatko je pogođen na različit način. To je zaista tako, gospodo. I to nikog ne treba iznenaditi.

Bila su dva profesora na berlinskom sveučilištu. Jedan je imao sedamdeset godina, drugi devedeset dvije. Mlađi je bio dobro poznat; napisao je mnogo knjiga. Ali bio je čovjek čija je filozofija bila sasvim unutar materijalizma; imao je samo misli duboko ukorijenjene u materijalizmu. Takve misli također pridonose arteriosklerozi. I imao je arteriosklerozu. Kada je došao do sedamdeset, morao je u mirovinu. Kolega koji je imao preko devedeset nije bio materijalista; ostao je dijete većinu svog života, i još je podučavao s ogromnom živošću. Rekao je, “Da, taj moj kolega, taj mladi momak! Ja ga ne razumijem. Ja još ne želim u mirovinu, osjećam se tako mlad”. Onaj drugi, “momak,” bio je skinut, nije više mogao podučavati. Naravno da je i devedeset dvogodišnjak s godinama postao sklerotičan, njegove arterije su bile potpuno sklerotične, ali zbog njegove pokretnosti duše još je mogao nešto napraviti s takvim arterijama. Drugi čovjek nije imao takvu mogućnost.

A sada još nešto u odgovoru na g.Burleovo pitanje o mrkvi. G. Burle je rekao, “Ljudsko tijelo instinktivno žudi za onim što treba.
Djeca često uzimaju mrkvu u ruke. Djeca, i odrasli također, ponekad su prisiljeni jesti hranu koja za njih nije dobra. Mislim da je pogrešno kada se netko gnuša neke hrane. Imam dječaka koji neće jesti krumpire”.

Gospodo, trebate samo promisliti na jednu stvar: kada životinje ne bi imale instinkt što je za njih dobro, a što je za njih loše, već bi odavno nestale. Jer životinje na pašnjacima dolaze i do otrovnih biljaka također — sve one — i da ne znaju instinktivno da ne mogu jesti otrovne biljke, sigurno bi ih jele. Ali uvijek prođu pokraj njih.

Ali ima još nešto. Životinje pažljivo biraju što je za njih dobro. Da li ste ikada gojili guske, kljukali ih hranom? Mislite li da bi guske to ikada same radile? Jedino ih ljudi sile toliko jesti. Kod svinja je to drugačije; ali što mislite koliko bi mršave bile da ih mi ne potičemo da jedu toliko mnogo? U svakom slučaju, kod svinja je to nešto drugačije. One su stekle svoje osobine kroz nasljeđivanje; njihovi preci su se morali priviknuti na svu hranu koja proizvodi mast. Te stvari su uzimali u hranu u ranijim vremenima. Ali prvobitne svinje je trebalo prisiliti da to jedu! Ni jedna životinja nikada sama ne jede ono što za nju nije dobro.

Ali sada, gospodo, do čega je doveo materijalizam? Više se ne vjeruje u takav instinkt.

U mladosti sam imao prijatelja s kojim sam često objedovao. Bili smo osjetljivi u vezi hrane koju jedemo i imali smo naviku promišljati što je za nas dobro. Kasnije, kako se to u životu događa, izgubili smo kontakt, i nakon nekoliko godina došao sam u grad gdje je on živio, i bio pozvan da s njim ručam. I što sam vidio? Vagu pokraj njegova tanjura! Pitao sam, “Što će ti ta vaga?” Znao sam, naravno, ali želio sam ćuti što će treći. Rekao je, “važem meso koje mi donesu, da bi jeo pravu količinu — salatu također”. Bio je tamo, važući sve što će staviti na tanjur, jer mu je znanost tako govorila. I što se s njim dogodilo? Potpuno se odučio od zdravog instinkta za to što treba jesti i konačno to više nije znao! I sjećate se? — bilo je u knjizi: “osoba treba od sto dvadeset do sto pedeset grama proteina ”; to je on, savjesno mjerio. Danas se predviđa da je ispravna količina pedeset grama, tako da je njegova količina bila pogrešna.

Naravno, gospodo, kada osoba ima dijabetes, to je očito različita situacija. Šećerna bolest, dijabetes, pokazuje da je osoba izgubila instinkt za prehranu.

Tu dolazite do suštine stvari. Ako dijete ima tendenciju prema crvima, čak i najmanju tendenciju, ono će učiniti sve da to spriječi. Biti ćete nekada zaprepašteni vidjeti dijete koje u vrtu traži gdje rastu mrkve, i zatim ćete ga tamo naći kako jede mrkve. I ako je vrt daleko, to nije bitno, dijete svakako gaca prema njemu i nalazi mrkvu – jer dijete koje ima sklonost crvima žudi za mrkvama.
I tako, gospodo, najkorisnija stvar koju možete napraviti je ovo: promatrajte dijete kada je odbijeno od sise, kada više nema mlijeko, promatrajte što mu se počinje sviđati jesti a što ne. U trenutku kada dijete počinje dobivati vanjsku prehranu, od njega se može naučiti što mu treba davati. U trenutku kada se počinje poticati da jede ono što netko misli da treba jesti, u tom trenutku mu se kvare instinkti. Treba mu davati stvari za koje instinktivno pokazuje da mu se sviđaju. Naravno, ako sklonost prema nečemu previše ugrožava, to treba zabraniti — ali onda treba pažljivo promotriti što je to što se zabranjuje.

Na primjer, možda po vašem mišljenju dajete djetetu sve dobre stvari, a ipak u trenutku kada dijete dođe do stola ne može si pomoći da se popne na sjedalicu i nagne nad stol za grumenom šećera! To je nešto što treba gledati na pravi način. Jer za dijete koje se nagne nad stolom radi grumena šećera to očito ima veze s njegovom jetrom. Upravo jednostavna činjenica da mora doći do mrvice šećera, znak je da njegova jetra nije u redu. Samo ona djeca kojima nešto nije u redu s jetrom traže šećer — ona je zatim liječena s šećerom. Druge šećer ne zanima; ignoriraju ga. Naravno, ne može se dopustiti da ovakva predstava prijeđe u naviku; ali za nju treba imati razumijevanja. I može se razumjeti na dva načina.

Vidite, ako dijete cijelo vrijeme gleda i misli, kada otac ili majka ne budu gledali, ja dakle mogu uzeti šećer: tada će se kasnije šuljati drugim stvarima. Ako zadovoljite dijete, ako mu date što mu treba, onda ono ne postaje lopov. Od velike je važnosti s moralnog stajališta da li se promatraju ove stvari ili ne. To je veoma važno, gospodo.

I dakle na pitanje koje je upravo postavljeno treba odgovoriti na ovaj način: Treba pažljivo promatrati što dijete voli a što mu se gadi, i ne prisiljavati ga da jede ono što mu se ne sviđa. Ako se dogodi, na primjer, kao što se i događa s mnogom djecom, da ne žele jesti meso, tada je činjenica da dijete iz mesa dobije crijevne otrove i želi ih izbjeći. Njegov instinkt je dobar. Svako dijete koje može sjesti za stol gdje svi drugi jedu meso i može ga odbiti zasigurno ima tendenciju razvijanja crijevnih otrova iz mesa. Te stvari treba uzeti u obzir.

Vidite da znanost mora postati mnogo profinjenija! Danas je previše kruta. S vagama, sa svime što se odvija u laboratorijima, to nije težnja za čistom znanošću.

Kod prehrane, što je stvar koja nas sada posebno zanima, zaista je tako, da treba steći pravo razumijevanje za to u kakvom je odnosu s duhom. Kada ljudi pitaju o tome, često ponudim dva primjera. Promislite, gospodo, na novinara: kako mora toliko misliti — a to nije čak neophodno. Čovjek mora mnogo misliti, mora misliti toliko logičnih misli; gotovo je nemoguće za ljudsko biće da ima toliko logičnih misli. I tako nalazite da novinar — ili neka druga osoba koja piše profesionalno — voli kavu, sasvim instinktivno. Sjedi u kafiću i pije kave jednu za drugom, i glođe svoju olovku tako da će izaći nešto što može zapisati. Glodanje olovke mu ne pomaže, ali kava da, tako da jedna misao dolazi od druge, jedna misao se pridružuje drugoj.

A zatim pogledajte diplomate. Ako se jedna misao pridružuje drugoj, ako jedna misao dolazi od druge, to je za njih loše! Kada su diplomati logični, onda su dosadni. Moraju biti zabavni. U društvu se ljudi ne žele zamarati logičkim razmišljanjem — “na prvom mjestu – drugo — treće” — a ako prvo i drugo nisu tamo, treće i četvrto se, naravno, ne treba promišljati! Novinar se ne može baviti ničim osim financijama u članku o financijama. Ali ako ste diplomat možete govoriti o noćnim klubovima u isto vrijeme u kojem govorite o ekonomiji zemlje X, zatim možete komentirati kremaste kolače te-i-te dame, zatim možete skočiti na bogato tlo kolonija, nakon toga, gdje se uzgajaju najbolji konji, i tako dalje. Kod diplomata jedna misao mora preskočiti u drugu. Tako svatko tko mora biti šarmantan sugovornik slijedi instinkt i pije dosta čaja.

Čaj razbacuje misli; dopušta da se skoči u njih. Kava dovodi misli jednu do druge. Ako morate skakati od jedne misi do druge, tada morate piti čaj. Netko ih čak i zove “diplomatski čajevi”! — dok novinari sjede u kavani, pijući kavu za kavom. Možete vidjeti koliki utjecaj ima određena hrana ili piće na cijeli naš proces mišljenja. Tako je, naravno, ne samo s ta dva napitka, kavom i čajem; možemo reći, to su ekstremni primjeri. Ali upravo iz ovih primjera mislim da možete vidjeti da treba ozbiljno uzeti u obzir ove stvari.
To je veoma važno, gospodo.

Dakle, naći ćemo se opet u srijedu u devet sati.

Stranica 7 od 14 Sve stranice