Evolucija Zemlje i čovjeka i utjecaj zvijezda 5/14
Porijeklo i karakter kineske i indijske kulture
Dornach, 12.srpnja 1924

Rudolf Steiner: Gospodo! Sjećam se naše želje da pogledamo dalje u povijest u vezi s našim sadašnjim proučavanjem svijeta. Vidjeli ste kako se ljudska rasa postepeno izgradila iz ostale moćne Prirode. To je bilo tek kada su uvjeti na Zemlji biti takvi da je čovjek na njoj mogao živjeti — kada je Zemlja umrla, kada više nema vlastiti život — da se ljudski i životinjski život mogao razviti na način kako sam oslikao.

Također smo vidjeli da je na početku, ljudski život bio u stvari sasvim različit od onog što je danas, i zbivao se gdje je sada Atlantski ocean. Moramo zamisliti da je ondje gdje je danas Atlantski ocean, nekad bilo čvrsto tlo. Danas s jedne strane imamo Aziju; tamo je Crno more, ispod je Afrika, zatim je ovdje Rusija i također Azija. S druge strane, imamo Englesku, Irsku, a tamo preko također i Ameriku. Nekad je sve ovo između bilo kopno, a ovdje vrlo malo kopna; ovamo preko u Europi u to je vrijeme bilo u stvari zaista veliko more. Te su zemlje sve bile u moru, i kada se penjemo na sjever, Sibir je također bio more; bio je još uvijek more. Ispod gdje je danas Indija, kopno se pojavljuje malo iznad mora. Prema tome u stvari imamo malo kopna ovdje, i na drugoj strani opet kopno. Gdje danas nalazimo Azijske narode, stanovnike Bliskog istoka i one od Europe, bilo je more — kopno se uzdiglo tek kasnije. Kopno je, međutim, išlo mnogo dalje, nastavljajući pravo u Pacifički ocean gdje danas ima mnogo otoka, Java, Sumatra, i tako dalje; oni su svi bili dio nekadašnjeg kontinenta tamo — cijeli arhipelag. Dakle, gdje je sada Pacifički ocean, bilo je mnogo kopna s morem između dvije kopnene mase.

Prvi narodi koje možemo istraživati ostali su u ovoj regiji, ovdje, gdje je kopno bilo sačuvano. Kada pogledamo oko nas u Europi možemo stvarno reći: Prije deset, dvanaest ili petnaest tisuća godina Zemlja, tlo, postalo je dovoljno čvrsto da čovjek može na njoj boraviti. Prije toga, tamo su bile samo morske životinje koje su se razvile iz mora, i tako dalje. Da ste u to vrijeme potražili čovjeka, on bi bio gdje je danas Atlantski ocean. Ali preko u Aziji, u Istočnoj Aziji, bio je također čovjek ranije nego prije deset tisuća godina. Taj čovjek je naravno ostavio nasljednike, i nasljednici su veoma zanimljivi u vezi njihove kulture, najdrevnije na Zemlji. Danas su to narodi nazvani Japanci i Kinezi. Oni su veoma zanimljivi pošto su zadnji tragovi, takoreći, najstarijih stanovnika Zemlje.

Kao što ste čuli, bila je, naravno, mnogo starija populacija na Zemlji koja je potpuno iščezla. To je bilo čovječanstvo koje je živjelo u drevnoj Atlantidi, od kojeg nije ostalo ništa. Jer čak i da su ostaci postojali, da ih nađemo trebali bi kopati u koritu atlantskog oceana. Trebali bi doći dolje do tog korita — što je teži postupak nego ljudi misle — i tamo kopati, i možda ništa ne naći. Jer, kako sam rekao, ti su ljudi imali meka tijela. Kultura koju su stvorili s gestama nešto je što se ne može iskopati iz tla – jer nije bilo ničeg postojanog! Dakle, ono što je bilo tamo davno prije Japanaca i Kineza nije dostupno običnoj znanosti; treba imati nešto znanja duhovne znanosti ako se žele raditi takva otkrića.

Međutim, ono što je preostalo od kineskih i japanskih naroda veoma je zanimljivo. Vidite, Kinezi i stariji Japanci — ne ovi današnji (o kojima ću upravo govoriti) — Kinezi i Japanci su imali kulturu sasvim različitu od naše. Imali bi mnogo bolju predodžbu o tome da naši dobri Europljani nisu u zadnjim stoljećima proširili svoju dominaciju na te sfere, donoseći potpunu promjenu. U slučaju Japana ta je promjena bila veoma efikasna. Premda je Japan zadržao svoje ime, bio je potpuno europeiziran. Njegov narod je postepeno apsorbirao sve od Europljana, i ono što je ostalo od njihove drevne kulture samo je vanjska forma. Kinezi su bolje očuvali svoj identitet, ali sada više ne mogu izdržati. Točno je da europski dominion tamo nije aktivno utemeljen, ali u tim oblastima ono što europljani misle postaje prevladavajuće, a ono što je jednom tamo postojalo to je nestalo. To nije razlog za žaljenje; takva je priroda ljudske evolucije. To mora, međutim, biti spomenuto.

Ako sada promatramo Kineze — unutar njih, stvari se mogu vidjeti u manje iskrivljenom obliku — nalazimo kulturu izdvojenu od svih drugih, jer Kinezi u njihovu staru kulturu nisu uključivali ništa što bi se moglo zvati religija. Kineska kultura je bila lišena religije.

Morate sebi predstaviti, gospodo, što se misli sa “kultura bez religije ”. Kada razmatrate kulture koje imaju religiju svugdje nalazite — u staroj indijskoj kulturi, na primjer — strahopoštovanje za bića koja su nevidljiva ali koja izgleda da liče na ljudska bića na Zemlji. To je osobita karakteristika svih kasnijih religija da svoja nevidljiva bića predstavljaju kao čovjekolika.
Antropozofija to ne čini. Antropozofija ne predstavlja nadosjetilni svijet antropomorfno već kakav stvarno je. Nadalje, ona u zvijezdama vidi izraz nadosjetilnog. Izvanredna je stvar da su Kinezi imali nešto iste vrste. Kinezi ne obožavaju nevidljive bogove. Oni kažu: Ono što je ovdje na Zemlji razlikuje se ovisno o klimi, ovisno o prirodi tla gdje se živi. Vidite, Kina je u najdrevnijim vremenima već bila velika zemlja i još je danas veća od Europe; to je gigantska zemlja, uvijek je bila gigantska, i imala je ogromnu, energičnu populaciju. Sada, ideja da se populacija Zemlje povećava samo je praznovjerje na strani moderne znanosti, koja je uvijek radila kalkulacije iz podataka koji joj odgovaraju. Istina je da je čak i u najdrevnijim vremenima bila ogromna populacija u Kini, također u Južnoj Americi i Sjevernoj Americi. Tamo se također u tim drevnim vremenima kopno pružalo do Pacifičkog oceana. Ako se to uzme u obzir ne može se reći da je populacija Zemlje narasla.

Dakle, gospodo, nalazimo kulturu koja je sasvim drevna, i danas se ta kultura još može promatrati kakva je stvarno postojala prije deset tisuća, osam tisuća godina. Kinezi su rekli: Gore na sjeveru klima je različita, tlo je različito, od onog što je južnije; tamo je sve različito. Rast biljaka je različit i ljudska bića moraju živjeti na različit način. Ali Sunce je sve-prožimajuće. Sunce sjaji na sjeveru i na jugu; ono ide svojim putem i kreće se od toplih oblasti do hladnih oblasti. Rekli su: Na Zemlji prevladava raznovrsnost, ali Sunce sve izjednačava. U Suncu su vidjeli plodonosnu, silu koja izjednačuje. Nastavljaju govoreći, dakle: Ako bi imali vladara, naš vladar mora biti takav; pojedinci se razlikuju, ali on mora vladati nad svima kao Sunce. Iz tog razloga su mu dali ime “Sin Sunca.” Njegov zadatak je bio vladati na Zemlji kao što Sunce vlada u univerzumu. Pojedini planeti, Venera, Jupiter, i tako dalje, djeluju na različite načine; Sunce kao vladar nad planetima sve izjednačava. Tako su Kinezi predstavljali svog vladara kao sina Sunca. Za to su uzeti riječ "sin" da bi posredno izrazili“pripadati nečemu”.

Sve je tada bilo uređeno da su ljudi rekli: Sin Sunca je naš najvažniji čovjek. Ostali su njegovi pomagači, kao što su planeti pomagači Sunca. Oni su na Zemlji sve organizirali u skladu s onim što se pojavljuje gore u zvijezdama. Sve je to napravljeno bez molitve, jer nisu znači značenje molitve. To je u stvari sve napravljeno bez da su imali ono što će kasnije činiti kult. Ono što bi mogli nazvati njihovo carstvo bilo je organizirano kao slika nebesa. To se još ne može zvati država. (To je nestašluk koji je napravio moderni čovjek.) Ali su uredili svoje zemaljske stvari tako da su slika onog što im se javljalo u zvijezdama iznad.
Sada preko ovih okolnosti dolazi do nečeg što je naravno bilo sasvim različito od onog što se dogodilo kasnije: čovjek postaje stanovnik carstva. Nije imao vjeru za izjasniti se; jednostavno se osjećao kao član carstva. Izvorno Kinezi nisu imali nikakvih bogova; kada su ih kasnije imali, to su bili bogovi uzeti od Indijaca. Izvorno nisu imali bogova, ali njihova veza s nadosjetilnim svjetovima bila je izražena esencijalnom prirodom njihova carstva i njegovim institucijama. Njihove institucije su imale kvalitetu obitelji. Sin Sunca je u isto vrijeme bio otac svim drugim Kinezima i oni su mu služili. Premda je to bilo carstvo, poslužilo se prirodom obitelji.

Sve je to moguće jedino za čovjeka čije mišljenje još nema sličnosti s onim kasnijeg čovječanstva. Razmišljanje Kineza tog vremena uopće nije slično onom od kasnijeg čovjeka. Ono što danas mislimo Kinezu bi bilo sasvim strano. Mi mislimo, na primjer, “životinja”; mi mislimo “čovjek”; mi mislimo “vaza” ili “stol”. Kinez nije mislio na taj način, ali je znao: tamo je lav, tamo tigar, pas, to je medvjed — ne, tamo je životinja. Oni su znali: moj susjed ima četvrtast stol; netko drugi ima stol koji je okrugao. Davali su imena pojedinim stvarima, ali što je “stol”, nije im ulazilo u glavu; “stol” kao takav — o tom nisu ništa znali. Bili su svjesni: tamo stoji čovjek s većom glavom i dužim nogama, tamo jedan s manjom glavom, s kraćim nogama, i tako dalje; tamo je manji čovjek, ovdje veći čovjek, ali “čovjek” općenito njima je bio nepoznati faktor. Razmišljali su na sasvim različit način, na način nemoguć današnjem čovjeku. Imali su potrebu, prema tome, za drugim konceptima. Ako sada mislite “stol,” “čovjek,” “životinja,” to možete proširiti na pravna pitanja, jer se jurisprudencija sastoji samo od takvih koncepata. Ali Kinezi nisu mogli promišljati bilo kakav pravni sustav; kod njih je sve bilo organizirano kao u obitelji. Unutar obitelji, kada sin ili kćer žele nešto napraviti, nema misli o takvoj stvari kao što je pravni ugovor. Ali danas, ako netko ovdje u Švicarskoj želi nešto napraviti, konzultira zakonske mogućnosti, bračne zakone, i tako dalje. Tamo nalazi sve što je potrebno, i zatim se zakoni moraju primijeniti na pojedinačne slučajeve.

Toliko koliko je ljudsko biće još zadržalo nešto od Kineza u sebi — a uvijek malo ostane — ono se stvarno ne osjeća udobno sa zakonima i uvijek mora pribjeći odvjetniku. Ponekad zapliva i kod općih pojmova. Kao i Kinezi, nikada nisu imali pravne norme; nisu uopće imali ništa od onog što je kasnije preuzelo prirodu države. Sve što su imali je ono što svaki pojedinac može prosuditi u pojedinoj situaciji.

Dakle, da nastavimo. Cijeli kineski jezik je bio pod utjecajem te činjenice. Kada mi kažemo “stol,” mi odmah zamislimo ravnu površinu s jednom, dvije ili tri noge, i tako dalje, ali mora biti nešto što može stajati kao stol. Ako bi mi netko rekao da je stolica stol, ja bi rekao: Stol? Glupane! to nije stol, to je stolica. I ako bi još netko došao i školsku ploču nazvao stolom, ja bi ga nazvao nečim još žešćim, jer to uopće nije stol već školska ploča. Kod našeg jezika moramo svaku stvar nazivati njenim vlastitim posebnim imenom.

To nije tako kod Kineza. To ću vam postaviti hipotetički; neće biti precizna slika, ali iz nje ćete dobiti ideju. Recimo, dakle, da Kinezi imaju glasove OA, IOA, TAO*, na primjer.

*Slijedeći izgovor:
A: Engleski ah, kao u father
I: Engleski ee, kao u feet

Imaju zatim određeni glas za stol, ali taj isti glas označava također mnoge druge stvari. Dakle, recimo, recimo takav zvuk može značiti stablo, potok, također možda šljunak. Tada ima drugačiji glas, recimo, koji može značiti zvijezda, kao i školska ploča, i — na primjer — klupa. (Ova značenja ne moraju biti točna u detaljima; mislim samo pokazati način na koji je izgrađen kineski jezik.)
I sada Kinez zna: ovdje su dva glasa, recimo LAO i BAO, oba znače stvari koje su sasvim različite ali također oba znače potok.
Tako su ih spojili: BAOLAO. Na taj način su izgradili jezik. Nisu ga izgradili od imena danih pojedinim stvarima, već prema različitom značenju različitih glasova. Glas može značiti stablo ali može također značiti potok. Kada, prema tome, on kombinira dva glasa, od kojih svaki — pored mnogih drugih stvari — znači potok, druga osoba zna da on misli potok. Ali kada izgovara samo jedan glas, nitko ne zna na što misli. Iste komplikacije postoje kod pisanja. Dakle Kinezi imaju iznimno kompliciran jezik i iznimno komplicirano pismo.

I zaista, gospodo, mnogo toga slijedi iz ovoga. Slijedi da njima nije tako lako naučiti čitati i pisati kao što je to nama – čak niti govoriti. Kod nas, čitanje i pisanje možemo stvarno nazvati jednostavnim; zaista, nismo sretni kada naša djeca ne uče čitati i pisati brzo — mislimo da je to “samo dječja igra.” Kod Kineza to nije tako; u Kini se naraste sasvim star prije nego se može pisati ili na drugi način vladati jezikom. Lako je zamisliti da obični ljudi uopće nisu to mogli, da su samo oni koji su mogli nastaviti učenje do velike dobi mogli napokon postati vješti. U Kini je, prema tome, plemeniti rang dodjeljivan naravno kao stvar duhovne osnove onima koji imaju kulturu, i ovaj duhovni visoki rang je nastao preko prirode jezika i pisma. To ponovno nije isto kao na Zapadu, gdje su mogli biti dodjeljivani razni stupnjevi plemenitosti i zatim su prelazili od jedne generacije na drugu. U Kini se rang stjecao jedino preko obrazovanja i učenja.

To je zanimljivo, gospodo, zar ne, da ako bi površno sudili sigurno bi rekli: tada mi ne želimo biti Kinezi. Ali molim da ne pretpostavljate da ja govorim da trebamo postati Kinezi, ili se djelomično diviti Kini. To je ono što bi neki mogli o tome lako reći. Prije dvije godine imali smo kongres u Beču, netko je govorio da su neke stvari u Kini čak i danas uređene mudrije nego kod nas — i novine su odmah izvijestile da želimo kinesku kulturu u Europi! Nije se na to mislilo. U opisivanju kineske kulture, na određeni način treba dati pohvalu — ali samo na određeni način — za ono što ima od duhovnog sadržaja. Ali to je primitivna kultura, takva da je mi više ne možemo prilagoditi. Dakle nemojte misliti da agitiram za drugu Kinu u Europi! Samo želim opisati najdrevniju ljudsku kulturu kakva je stvarno postojala.

Sada— da nastavimo. Ono što sam govorio povezano je s cjelokupnim načinom kineskog mišljenja i osjećanja. Zaista, Kinezi (također i Japanci drevnijih vremena) dosta su se zanimali, zaista mnogo, za umjetnost — za svoju vrstu umjetnosti. Crtali su, na primjer. Kada mi sada crtamo, to je sasvim različito od kineskog crtanja. Vidite, kada mi crtamo (pojednostaviti ću koliko je moguće), kada crtamo loptu, na primjer, ako na nju pada svijetlo, tada je lopta na jednoj strani svijetla a na drugoj tamna, jer je u sjeni; svijetlo pada iza nje. Tamo opet, na svijetloj strani, lopta je svijetla jer se tamo reflektira svijetlost. Onda mi kažemo: ta strana je u sjeni, jer se svijetlo reflektira na drugoj strani; i zatim moramo također crtati i sjenu koju lopta baca na tlo. To je jedna od karakteristika našeg crtanja: na objektima moramo imati svijetlo i sjenu. Kada crtamo lice, crtamo ga svijetlo ondje gdje svijetlo pada, a na drugoj strani ga pravimo tamnim. Kada crtamo cijelog čovjeka, ako ispravno crtamo, stavljamo da na isti način sjena pada na tlo.

Ali osim ovoga na našoj slici moramo obratiti pažnju na još nešto. Pretpostavimo da stojim ovdje i želim slikati. Vidim g.Aisenpreisa kako sjedi naprijed; tamo iza, vidim g.Meiera, i dva gospodina iza prilično mala. Ako bi ih fotografirao, na fotografiji bi također izašli sasvim mali. Kada crtam, crtam na takav način da je gospodin u prvom redu prilično veliki, slijedeći iza manji, slijedeći opet još manji i onaj koji sjedi sasvim iza ima stvarno malu glavu, stvarno malo lice. Vidite, kada mi crtamo mi u obzir uzimamo perspektivu. Mi to moramo tako. Moramo prikazati svijetlo i sjenu i također perspektivu. To je svojstveno načinu na koji razmišljamo.

Kinezi sada u njihovom slikanju nisu prepoznavali svijetlo i sjenu, niti su dopuštali perspektivu, jer nisu gledali kako mi gledamo. Nisu obraćali pažnju na svijetlo i sjenu i nisu obraćali pažnju na perspektivu. Oni bi rekli ovo: Aisenpreis sigurno nije div, ne više nego je Meier patuljak. Ne možemo ih staviti zajedno na sliku kao da je jedan div a drugi patuljak, jer to bi bila laž, to nije istina! Tako su razmišljali o stvarima, a slikali su kao što su razmišljali. Kada su Kinezi i Japanci učili slikati na njihov način, nisu na objekte gledali izvana, zamišljali su sebe upravo u objektima. Sve su slikali iznutra prema vani kako su sebi predstavljali stvari. To, gospodo, čini samu prirodu kineskog i japanskog slikarstva.

Shvatiti ćete, prema tome, da je učenje gledanja došlo u čovječanstvo tek kasnije. Ljudska su bića u toj ranoj Kini mislila samo u slikama, nisu formirala opće koncepte kao “stol” i tako dalje, ali ono što su vidjela doživljavala su iznutra. Tome se ne treba čuditi, jer Kinezi vode porijeklo od kulture tijekom koje je viđenje bilo različito. Danas mi gledamo ovako jer je između nas i objekta zrak. Ovaj zrak jednostavno nije bio tamo gdje su se Kinezi najprije smjestili. U vremenima u kojima su došli Kinezi, ljudi nisu gledali na naš način. U ta drevna vremena bila bi besmislica govoriti o svijetlu i sjeni, jer tada još nije bilo takve stvari u gustoći koju je zrak tada imao. I tako Kinezi još nemaju svijetlo i sjenu u njihovom slikarstvu, i još nemaju perspektivu. To je došlo tek kasnije. Iz ovoga vidite da Kinezi misle na sasvim različit način; oni ne misle kao čovjek koji je došao kasnije.
Međutim, to ni najmanje nije sprječavalo Kineze da idu vrlo daleko u vanjskoj vještini. Kada sam bio mlad — to je sada drugačije — učili smo u školi da je Berthold Schwarz izumio barut, i to nam je bilo kazano kao da nikada prije nije bilo baruta. Tako je Berthold Schwarz, dok je radio alkemijske pokuse, napravio barut iz sumpora, salitre i ugljena. Ali — Kinezi su barut napravili tisućama godina ranije!

Također smo u školama učili da je Gutenberg izumio umjetnost tiskanja. Učili smo mnoge stvari koje su bile točne, ali u ovom slučaju nam je izgledalo kao da prije nije bilo znanja o tiskanju. U stvari, Kinezi su već posjedovali to znanje tisućama godina ranije. Također su imali umjetnost rezbarenja; iz drva su izrezivali predivne stvari. U ovim izvanjskim stvarima Kinezi su imali naprednu kulturu. To je pak bio zadnji ostatak bivše još naprednije kulture, jer se prepoznaje da kineska umjetnost ide natrag do nečeg još većeg.

To je dakle karakteristika Kineza da misle ne u konceptima već u slikama, i da se unesu pravo u stvari. Bili su u mogućnosti napraviti sve one stvari koje su zavisile o vanjskim pronalascima (osim kada se radi o parnom stroju ili nečem sličnom). Dakle sadašnje stanje Kineza, za koje bi mogli reći da je degenerirano i nekultivirano, došlo je kao posljedica stoljetna zlostavljanja u rukama Europljana.

Vidite da je tu kultura koja je u određenom smislu zbilja duhovna — i stvarno drevna, koja ide natrag deset tisuća godina prije našeg vremena. Mnogo kasnije, u tisućljeću koje je prethodilo Kršćanstvu, pojedinci kao Lao Tse i Konfucije načinili su prvi pisani zapis o znanju kojeg su Kinezi posjedovali. Ti učitelji su jednostavno zapisali što se javljalo iz odnosa među obiteljima u tom starom carstvu. Nisu bili svjesni da su dali pravila moralne ili etičke prirode; jednostavno su zapisali njihovo iskustvo o kineskom ponašanju. Prije, to je bilo napravljeno usmenom predajom. Tako je sve u to vrijeme bilo u osnovi drugačije. To kod Kineza još danas može biti opaženo.

Kao suprotnost tome, teško je vidjeti bilo što od stare kulture japanskog naroda, jer su bili sasvim europeizirani. U svemu slijede europsku kulturu. Da nisu sami razvili tu kulturu može se vidjeti iz njihove nesposobnosti da vlastitom inicijativom otkriju ono što je čisto europsko. Slijedeće se, na primjer, stvarno se dogodilo. Japanci su trebali imati parobrode i nisu vidjeli razloga zašto ih ne bi sami konstruirali. Gledali su kako okrenuti brod, na primjer, kako otvoriti vijak, i tako dalje. Njihovi instruktori, Europljani, neko vrijeme su radili s njima, i konačno su jednog dana Japanci ponosno kazali: Sada možemo sami, i postavit ćemo našeg vlastitog kapetana! Tako su europski instruktori ostali vani na kopnu i Japanci su krenuli na otvoreno more. Kada su se bili spremni vratiti natrag, okrenuli su vijak, i brod se predivno okrenuo — ali nitko nije znao kako vratiti vijak, i brod se okretao na moru, samo se vrtio u krug! Gledajući s obale europski instruktori su morali uzeti čamac i umiriti okrećući brod.

Možda se sjećate Goetheove pjesme, “Čarobnjakov šegrt” gdje je šegrt gledao čarolije starog majstora čarobnjaka? I zatim, da bi se poštedio brige za donošenje vode, naučio je čarobni stih pomoću kojeg će moći pretvoriti metlu u nosača vode. Jednog dana kada stari čarobnjak nije bio tu, šegrt je upotrijebio svoju magiju, i navodio riječi da metla počne raditi. Metla se stvarno dala na posao, grabila vodu, i još vode, i stalno još vode. Ali šegrt je zaboravio kako je zaustaviti. Samo zamislite da vam je soba poplavljena, a vaša metla nastavlja grabiti sve više vode. U svom očaju šegrt je posjekao metlu na dva dijela — sada su bila dva nosača vode! Kada je sve bilo potopljeno u vodi, stari majstor se vrati i kaže prave riječi da metla opet postane metla.
Kao što znate, pjesma je nedavno izvedena u euritmiji, i publika je neizmjerno uživala. Dakle, ista stvar se dogodila Japancima: nisu znali kako vratiti vijak, i brod se nastavljao okretati. Tamo se odvijao pravilan ples broda dok instruktori na kopnu nisu nabavili čamac i došli ih spasiti.

Sasvim je jasno iz svega ovoga da je europski način pronalaženja nemoguć i za Kineze i za Japance. Ali kod starijih izuma kao barut, tiskanje i tako dalje, oni su već bili daleko otišli u mnogo drevnija vremena nego Europljani. Vidite, Kineze mnogo više zanima svijet u velikom, svijet zvijezda, univerzum u cjelini.

Drugi narod koji pokazuje na drevne dane su Indijci. Oni ne idu toliko daleko natrag kao Kinezi, ali također imaju staru kulturu. Može se reći da se njihova kultura pojavila iz mora kasnije od Kineske. Narod koji je kasnije bio Indijski narod došao je više sa sjevera, smjestio se dolje na ono što je sada Indija kada se tu voda povukla.

Dok su Kinezi bili više zainteresirani za svijet vani, i mogli sebe isturiti u bilo što, Indijski ljudi su ležali više unutar sebe. Kinezi su više razmišljali o svijetu — na njihov način, ali o svijetu; Indijci su uglavnom razmišljali o sebi, o samom čovjeku. Stoga je kultura koja se pojavila u Indiji bila više produhovljena. U najdaljim vremenima Indijska kultura je još bila slobodna od religije; tek je kasnije u nju ušla religija. Čovjek je bio njihov glavni predmet proučavanja, ali njihovo proučavanje je bilo unutarnje vrste.

Ovo također mogu najbolje razjasniti opisujući način koji su Indijci koristili za crtanje i slikanje. Kinezi, gledajući čovjeka, crtali su ga jednostavno ulazeći u njega sa svojim mišljenjem — bez svijetla i sjene ili perspektive. To je stvarno način na koji su ga crtali. Dakle, ako bi Kinez želio naslikati g.Burlea, on bi mislima ušao u njega; ne bi ga načinio ovdje tamnim a ovdje svijetlim, kako bi mi to danas, ne bi slikao svijetlo i sjenu, jer oni za Kineza još nisu postojali. Niti bi mu ruke napravio razmjerno većim jer su naprijed. Ali ako bi Kinez naslikao g. Burlea, tada bi g.Burle zaista bio tamo na slici!

To je bilo sasvim različito kod Indijaca. Sada samo zamislite da Indijac ide slikati: on bi počeo crtajući glavu. Ni oni nisu imali tako nešto kao perspektivu. Ali su odmah imali ideju da glava često može biti različita, tako bi napravili još jednu, zatim treću opet različitu, i četvrtu, javila bi im se peta. Na ovaj način bi postupno imali dvadeset ili trideset glava jednu do druge! Sve im je to sugerirala jedna glava. Ili ako bi slikali biljku, odmah su zamišljali da to može biti različito, zatim su se tamo javilo brojne mlade biljke kako rastu od starije. Tako je bilo kod Indijaca u ta veoma drevna vremena. Imali su ogromnu moć imaginacije. Kinezi je uopće nisu imali i izvlačili su samo jednu stvar, ali u nju su ulazili mišlju. Indijci su imali jaku imaginaciju.
Sada vidite, gospodo, te glave nisu tamo. Stvarno, ako pogledate g. Burlea, vidite samo jednu glavu. Ako ga crtate ovdje na ploči, možete crtati samo jednu glavu. Vi prema tome ne crtate ono što je izvana stvarno ako crtate dvadeset ili trideset glava; vi crtate nešto promišljeno u vašem umu. Cijela indijska kultura je preuzela takav karakter; to je bila unutarnja kultura uma, duha. Stoga kada vidite duhovna bića kako su Indijci mislili na njih, vidite ih predstavljene brojnim glavama, brojnim rukama, ili na takav način da se manifestirala animalna priroda tijela.

Vidite, Indijci su sasvim drugačiji ljudi od Kineza. Kinezima je nedostajala imaginacija dok su je Indijci bili puni od početka. Stoga su Indijci bili predisponirani da svoju kulturu postupno usmjere u religijsku — što do danas Kinezi nisu napravili: u Kini nema religije. Europljani, koji nisu nadareni za praviti fine razlike, govore o kineskoj religiji, ali sami Kinezi ne priznaju tako nešto. Oni kažu: vi ljudi u Europi imate religiju, Indijci imaju religiju, ali mi nemamo ništa što uključuje religiju. Ta predispozicija za religiju je kod Indijaca bila moguća jedino jer su imali određeno znanje o nečem što su Kinezi ignorirali, naime, o ljudskom tijelu. Kinezi su vrlo dobro znali kako se smjestiti u nešto njima vanjsko. Kada su sada ocat, sol i papar na našem stolu i želimo znati njihov okus, najprije moramo kušati malo na jeziku. Kinezima u drevna vremena to nije bilo neophodno. Oni bi već kušali stvari koje su bile izvan njih. Stvarno su mogli naći put u stvari i bili dobro upoznati s onim što je vanjsko. Stoga su imali izraze koji pokazuju da sudjeluju u vanjskom svijetu. Mi više nemamo takve izraze, ili u najboljem slučaju označavaju nešto figurativne prirode. Za Kineze su označavali stvarnost. Kada sam upoznao nekoga i o njemu kažem: Kakav je on gorak tip! — to mislim figurativno; mi ne mislimo da je on stvarno gorak kao što je gorak ocat. Ali Kinezu je to značilo da je čovjek stvarno izazvao u njemu gorak okus.

Nije tako bilo kod Indijaca; oni su mogli ići mnogo dublje u njihova vlastita tijela. Ako mi idemo duboko u naša vlastita tijela, to je jedino kada su prisutni određeni uvjeti — tada tamo nešto osjećamo. Uvijek kada smo imali obrok i on je ostao u našem stomaku bez da je propisno probavljen, u stomaku osjećamo bol. Ako nam jetra nije u redu i ne može izlučiti dovoljno žuči, osjećamo bol na desnoj strani tijela — dobijemo prigovor jetre. Kada naša pluća izlučuju previše slobodno tako da su više puna sluzi nego bi to trebala biti, tada osjećamo da nešto nije u redu s našim plućima, da su poremećena. Danas su ljudska bića svjesna svojih tijela samo u onim organima koji su bolesni. Oni Indijci drevnih vremena bili su svjesni čak i njihovih zdravih organa; znali su kako je stomak, kako se osjeća jetra. Kada netko to želi danas znati, treba uzeti leš i secirati ga; onda može ispitati stanje pojedinog organa unutra. Danas nitko ne zna kako izgleda jetra ukoliko je ne secira; jedino je duhovna znanost može opisati. Indijci su mogli misliti o unutarnjem čovjeku; bili bi sposobni nacrtati sve njegove organe. Kod Indijaca, međutim, ako bi tražili da osjeti svoju jetru i nacrta što je osjetio, on bi rekao: Jetra? — dobro, ovdje je jedna jetra, ovdje druga, a ovdje još jedna, i on bi nacrtao dvadeset ili trideset jetri jednu do druge.

Dakle, gospodo, tamo imate različitu priču. Ako crtam kompletnog čovjeka i dam mu dvadeset glava, imam nestvarnu sliku. Ali ako crtam ljudsku jetru s dvadeset ili trideset drugih pokraj nje, crtam nešto što nije sasvim fantastično; bilo bi moguće da se ovih dvadeset ili trideset jetri ipak pojave! Svaki čovjek ima različit oblik jetre, ali nema apsolutne potreba za takvim oblikom; mogla bi biti i različita. Tu mogućnost različitosti, taj duhovni aspekt stvari, Indijci su daleko bolje razumjeli nego oni koji su došli poslije. Indijci su rekli: Kada crtamo jedan objekt, to nije cijela istina; moramo stvar shvatiti duhovno. Tako su Indijci imali uzvišenu duhovnu kulturu. Nikada nisu puno znali o vanjskom svijetu ali su imali duhovni koncept za sve.

Indijci su sada uzimali za normalno da učenost treba steći u skladu s ovim stavom; prema tome, postati obrazovan čovjek bio je dug posao. Jer, kako možete pretpostaviti, kod njih to nije bila samo stvar ulaziti dublje u sebe i zatim odmah biti sposoban sve znati. Kada smo mi odgovorni za poduku mladih ljudi, prvo ih moramo učiti čitati i pisati, dajući im na taj način nešto izvana. Ali nije bilo tako u slučaju drevnih Indijaca. Kada su željeli nekog učiti, pokazali su mu kako da se povuče u svoje unutarnje dubine; trebao je potpuno skrenuti pažnju od vanjskog svijeta i usmjeriti je na njegovo unutarnje biće.

Ako sada netko sjedne i gleda prema vani, vidi svih vas kako sjedite i njegova je pažnja usmjerena na vanjski svijet. Takav bi bio slučaj s Kinezom; oni su usmjeravali pažnju prema vani. Indijci su podučavali obratno. Oni kažu: Morate naučiti zuriti u vrh vašeg nosa. Zatim je učenik morao držati pogled fiksiran tako da ne vidi ništa osim vrh nosa, satima ništa drugo, čak bez da pomiče svoje oči.

Da zaista, gospodo, Europljanin će reći: Kakva strašna obuka ljudi da stalno kontempliraju vrh njihova nosa! Istina! za Europljanina u tome ima nešto strašno; za njega bi takva stvar bila nemoguća. Ali u drevnoj Indiji to je bio običaj. Da bi nešto naučili Indijci nisu trebali pisati prstima, trebali su gledati vrh nosa. Ali to sjedenje satima gledajući vrh nosa vodilo ih je u njihovo unutarnje biće, da upoznaju svoja pluća, svoju jetru, i tako dalje. Jer vrh nosa je isti slijedećeg sata kao što je na početku; tu nema ničeg posebnog za vidjeti. Od vrha nosa, međutim, student je mogao sve više gledati ono što je unutar njega; unutar njega je sve postajalo svjetlije i svjetlije. Zato je on morao provoditi vježbu.

Sada, kao što znate, kada hodamo okolo, mi smo se navikli tako raditi i to hodanje na stopalima djeluje na nas. Kada hodamo na stopalima doživljavamo se kao uspravna ljudska bića. U Indiji su od toga odvraćani oni koji su trebali nešto naučiti. Dok su učili trebali su jednu nogu imati ovako i sjediti na njoj, dok je druga noga bila u ovom položaju. Tako su sjedili, zureći fiksirano u vrh nosa, postajući sasvim neupotrebljivi za stajanje; osjećali su da nisu uspravni ljudi već šćućureni kao embrio u majčinoj utrobi. Možete vidjeti Buddhu portretiranog na ovaj način. To je bilo dakle ono što su Indijci morali naučiti. Postepeno su počinjali gledati unutar sebe, učiti o tome što je unutar čovjeka, doći do znanja o ljudskom fizičkom tijelu na potpuno duhovni način.
Kada mi gledamo unutar sebe, mi smo svjesni našeg beznačajnog mišljenja; jedva smo svjesni našeg osjećaja i gotovo uopće ne naše volje. Indijci su osjećali cijeli svijet u ljudskom biću. Možete zamisliti koliko je različit bio čovjek od onih koji su došli kasnije. Oni su razvili, kao što znate, ogromnu maštu, poetski izraženu u njihovim knjigama mudrosti — kasnije u Vedama i u filozofiji Vedante, koja nas još ispunjava strahopoštovanjem. To je igralo ulogu u njihovim legendama koje se tiču nadosjetilnih stvari, što nas još i danas zadivljuje.

I pogledajte suprotnost! Ovdje su bili Indijci, tamo preko Kinezi, i Kinezi su bili prozaičan narod zainteresirani za vanjski svijet, ljudi koji nisu živjeli iznutra. Indijci su bili ljudi koji su gledali sasvim unutra, kontemplirajući unutar sebe duhovnu prirodu fizičkog tijela.

Dakle — počeo sam vam govoriti i najdrevnijim stanovnicima Zemlje. Slijedeći puta ću nastaviti, tako da postepeno dođemo do vremena u kojem mi sada živimo.

Molim da nastavite donositi pitanja. Može biti detalja u koje bi željeli da idem šire, i uvijek na nekom slijedećem sastanku mogu odgovoriti na pitanja koja se jave. Ali ne mogu vam reći kada će biti slijedeća sesija, jer sada moram ići u Holandiju. Poslat ću vam poruku za deset dana ili slično.

Stranica 5 od 14 Sve stranice